Agne za Sza bo

Hrvatska grana grofova Eltz vu ko var skih u nacionalnoj povijesti i kulturi

Uvod

Kao što je u historiografiji dobro poznato, grofovi Eltz (von Eltz) njemačkog su podrijetla i naziv nose prema istoimenom dvorcu Eltz na donjem toku istoimene rijeke. Spominju se od 17. stoljeća kao jedna od najstarijih njemačkih plemićkih obitelji. Međutim, u ovome radu govorimo o hrvatskoj grani ove velikaške obitelji, koja stječe posjede u Slavoniji i Srijemu u tijeku prve polovice 18. stoljeća i to najprije na području vukovarskog vlastelinstva.1 Doduše, prvi vlasnici vukovarskog vlastelinstva ne nastanjuju se odmah za stalno u gradu Vukovaru, koji je ne samo tada, nego od uvijek i stolica Srijemske županije. No grofovi Eltz ipak vrše nadzor nad upravom kao i gospodarskim razvojem vukovarskog vlastelinstva. Također, utječu na politički i kulturni život ne samo na području starodrevne Srijemske županije nego i u cijeloj Hrvatskoj. Ipak, vukovarsko vlastelinstvo postiže svoj najveći uspon, osobito gospodarski, od početka 19. stoljeća, dakle u vrijeme, kada se grofovi Eltz nastanjuju stalno u Vukovaru, i tu se, kako su sami često govorili "osjećaju kao domaći sinovi". Svjedoče o tome i njihove brojne djelatnosti na svim područjima javnoga života, a osobito na područjima razvoja gospodarstva i kulture uopće.

I.

Nakon što je krajem 17. stoljeća i hrvatsko Podunavlje oslobođeno od višestoljetne tursko-osmanlijske okupacije, također i uz sudjelovanje hrvatske vojske pod zapovjedništvom bana Nikole Erdödyja (ban 1670.-1693.), neki vlastelinski posjedi našli su se bez svojih nekadašnjih vlasnika. Naime, nakon dvjestogodišnjeg ratovanja mnogi su hrvatski plemićki rodovi "zauvijek zamukli", dakle izginuli u obrani Domovine. Zato je i sam Hrvatski sabor prihvatio kraljev prijedlog prema kojemu su svi reflektanti na sada oslobođene posjede morali dokazati posjednička prava pred posebnom carskom Komisijom koja je vodila te poslove. U protivnom, ti su posjedi ostali dobro krune, a kralj ih je mogao u ime različitih zasluga, prije svega vojnih,

1 Rad koji slijedi ustvari je dopunjeni i prošireni već objavljeni rukopis Agneze Szabo, pod naslovom Grofovi Eltz Vukovaski,

Matica. Časopis matice hrvatskih iseljenika, Zagreb 1997. br. 11, str. 12-14. Također ističem da o hrvatskoj grani grofova Eltz postoji obimna građa u hrvatskim arhivima, a na njezino značenje kao i sadržaj upozorio je Stjepan Sršan: Arhivska građa vukovarskog vlastelinstva 1719.-1945. Arhivski vjesnik 28 (1985.), a o njoj je pisao i kasnije. Od starijih i novijih djela o grofovima Eltz Vukovarskim ovdje ističem: Placido Belavić: Crtice iz prošlosti Vukovara, Vukovar 1927.; Ivan Bojničić: Der

Adel von Kroatien und Slavonien, Nürnberg 1899.; S. Cöcilia Bonn: Vukovarska grofica Sofija – sestra Monika – Eltz (prev. o.

Damjan Damjanović); Josip Bösendorfer: Crtice iz Slavonske povijesti, Osijek 1910.; Igor Karaman: Privreda i društvo

Hrvatske u 19. stoljeću; Josip Neustädter: Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848., 1. Zagreb 1994.

darovati kome je želio. U toj kategoriji našao se uskoro i vukovarski posjed zajedno sa Starim i Novim Vukovarom i drugim brojnim okolnim mjestima. Međutim, u proljeće 1728. godine darovao je kralj Karlo VI. (1685.-1740.) vukovarski posjed grofu Johannu Ferdinandu Küffsteinu u zamjenu za njegov posjed Dioszeg u Ugarskoj. No samo dva mjeseca kasnije kupio je grof Küffstein od baruna Wilhelma Pfeffershöfena posjede Tovarnik i Sotin i pripojio ih vukovarskom posjedu. Taj kupoprodajni postupak potvrdio je uskoro, to jest 1731. godine i sam kralj Karlo VI. tako što je vukovarskom posjedu darovao još nekoliko mjesta na njegovom zapadnom dijelu: Antin, Bobota, Korođ, Pačetin, Tordinci, Trpinja i Vera. Time je konačno oblikovano vukovarsko vlastelinstvo, osim što su neka mjesta za vrijeme reorganizacije hrvatsko-slavonskih županija i Vojne granice koju je započela Marija Terezija došla pod vojnu upravu. No, već prije spomenute reorganizacije, vukovarsko je vlastelinstvo došlo u posjed grofova Eltz i u njihovoj vlasti ostalo je kroz punih dvije stotine godina, odnosno do kraja Drugog svjetskog rata (god. 1945.).

Naime krajem godine 1736. prodao je grof Küffstein cijelo vukovarsko vlastelinstvo izbornom knezu nadbiskupu Mainza grofu Karlu Filipu Eltzu za 175.000 rajnskih guldena. Sada su prošireni posjed činila mjesta Stari i Novi Vukovar, Banovci, Berak, Bogdanovci, Čekovci, Đeletovci, Ilača, Ilinci, Jankovci, Laze, Lovas, Mala Vaška, Mikluševci, Mohovo, Negoslavci, Nijemci, Novak, Opatovac, Oriolik, Petrovci, Slakovci, Svinjarevci, Šarengrad, Tompojevci, Tovarnik i Sotin te prije (1731.) priključeno bivše carsko dobro u već spomenutim mjestima (Antin, Bobota, Korođ, Pačetin, Tordinci, Trpinja i Vera).2 Ističem da je grof Karlo Filip Eltz također pripadnik jedne od najstarijih i najzaslužnijih njemačkih velikaških obitelji koja se spominje već u 12. stoljeću, a kasnije se tijekom stoljeća razdijelila u više plemićkih grana. No, budući, da je grof Karlo Filip Eltz uvelike pomagao Karlu VI. u ratu protiv Francuske, primao je u ime naknade od dvorske Komore pet tisuća guldena godišnje i čekao priliku na slobodno vlastelinstvo, car i kralj Karlo VI. potvrdio je 1737. godine kupnju vukovarskog vlastelinstva. No budući da je grof Filip Eltz već bio u visokim godinama i uskoro umro (1743.) on je već 1738. oporučno ostavio vukovarsko vlastelinstvo svome nećaku grofu Anselmu Kazimiru Franji Kempenichu Eltz (1709.-1778.)3. Premda su obojica već 1741. dobila hrvatski indigenat, grof Filip Eltz nije nikada dolazio u Hrvatsku, pa stoga nije niti vidio vukovarskoga vlastelinstva. Njegovu upravu povjerio je svojim ljudima, koji se na povjerenom poslu nisu valjano ponašali. Zato je grof Anselmo Kazimir Eltz naslijedio vukovarsko vlastelinstvo u doista lošem stanju, koje se još više pogoršalo nakon epidemije kuge koja je harala između 1738. i 1742. godine. Sve je to ponukalo grofa Kazimira Eltza, koji je povremeno dolazio u Hrvatsku, da proda vukovarsko vlastelinstvo. No kako se nije našao odgovarajući kupac, on je odustao od prodaje i dao se na obnovu vlastelinstva, prije svega gospodarsku. A u gradu Vukovaru započeo je gradnju lijepog baroknog dvorca koji je u obliku prizemnice završen za nepune dvije godine (1749.-1751.), premda je kasnije još dograđivan (1781. te 1821. i 1824. godine). Budući da su u

2 Više o posjedima grofova Eltz na vukovarskom vlastelinstvu kao i njihovu značenju vidi Stjepan Sršan, n. dj., 143-158. 3 Ističem da su grofovske i inače velikaške obitelji, osobito njihovi muški članovi nosili više krsnih imena u čast svojih predaka, ali ih ovdje ne navodim, kako bih izbjegla preopterećenje teksta i moguću zbrku kod čitatelja. Odabirem stoga najvažnije nosivo ime.

Vukovaru već ranije dovršeni franjevački samostan te znamenita crkva Sv. Apostola Filipa i Jakova (sagrađeni 1723.),4 grofovi Eltz nastavili su pomagati djelatnost franjevaca, a što je sve zajedno davalo gradu Vukovaru sve ljepši izgled, također i u urbanom smislu. Osim toga, grof Kazimir dao je 1755. godine jedan manji dio svoga vlastelinstva u zakup plemiću Jakobu Pohru de Rosenthalu na 32 godine uz godišnju zakupninu od 2000 rajnskih forinti, ali je umro prije isteka toga roka (u Mainzu 1778. godine). No, budući da je kraljica Marija Terezija već ranije, to jest 1771. godine obdarila grofove Eltz s pravom naslijeđivanja vukovarskog vlastelinstva u prvom muškom koljenu, kao i s pravom neotuđivosti istog vlastelinstva od porodice Eltz i to poradi njihove “vjerne službe” kruni, vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je grof Hugo Filip Eltz (rođen u Mainzu 1742.-1818. godine).

Grof Filip Hugo Eltz stekao je visoku naobrazbu, a uz to je i mnogo putovao po svijetu. Također je baštinio posjede i grad Entville u Njemačkoj, gdje su se nalazili i poznati rajnski vinogradi, šume i lovišta. Premda se ni on nije za stalno nastanio u Vukovaru, ipak je uspio sva ta zapadno-europska iskustva prenijeti u Hrvatsku, odnosno na vukovarsko vlastelinstvo, koje je iz temelja obnovio i reorganizirao. Uveo je racionalno gospodarenje, centralno knjigovodstvo, mjerenje zemljišta (katastar) i drugo. Hugovim je nastojanjem otvorena u Vukovaru prva ljekarna (1791.) koja se nalazila u vlasništvu Feliksa Kirchbauma. A u vrijeme ponovne epidemije kuge koja je zavladala 1795. i 1796. godine dao je načiniti plan za izgradnju bolnice u Vukovaru do čega tada nije došlo, premda se i u njegovo vrijeme mnogo gradilo. Osim lijepih zidanica, među kojima se ističe i lijepo izgrađena županijska zgrada (1777.) tu je i lijepo sagrađen kameni most preko rijeke Vuke (1792.), te lijepo ukrašeno pročelje dvorca zidnim satom. Štoviše, 1784. utisnut je na dvorac i grb obitelji Eltz, koji postaje i dijelom grba grada Vukovara, što je prema nekima značilo da oni od sada žele tu stanovati i izbliza voditi brigu o cjelokupnom vlastelinstvu. Umro je grof Hugo Eltz 1818. godine, a obnovljeno i izgrađeno vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je njegov sin Emerik Josip Nepomuk (rođen u Mainzu 1765. godine i u tom je gradu umro 1844. godine).

Grof Emerik bio je brižno odgojen i primio je visoku naobrazbu. Već od mladosti stupio je u carsku državnu službu te obnašao visoke službe također i na europskim dvorovima - primjerice u Španjolskoj, zatim također u Brazilu, gdje je bio izvanredni carski veleposlanik, itd. U međuvremenu je imenovan i velikim županom starodrevne Srijemske županije (1808.) i tu je dužnost obnašao sve do svoje smrti. A svečano ustoličenje, i to prema starim hrvatskim običajima, održano je u Vukovaru 1818. godine. No, budući da je često morao izbivati, osobito za vrijeme Austro-francuskog rata, a koji se odnosio i na Napoleonovu okupaciju većeg dijela hrvatskih zemalja (Dalmacija s otocima, Istra i dr.), skupštine vukovarske županije nisu mogle biti uvijek redovito održavane. Inače je grof Emerik rado prijateljevao s hrvatskim franjevcima i pomagao njihovo djelovanje, ne samo u Vukovaru i

4 O gradnji dvorca, crkve Sv. Filipa i Jakova, kapele Sv. Ivana Nepomuka, i dakako urbanoj izgradnji grada u to vrijeme vidjeti također: Anđela Horvat – Radmila Matejčić – Kruno Prijatelj, Barok u Hrvatskoj, Zagreb 1982, 98, 116, 124, 131, 273, 294-296.

Šarengradu, nego također i u gradu Osijeku, pa su ga oni rado pozivali i na svoje kapitularne skupštine, kojima je također prisustvovao.5

Međutim zbog svoje prevelike zauzetosti u državnim službama, za koje je dobio visoka odlikovanja i više drugih priznanja i što mu je podizalo autoritet i ugled u Srijemskoj županiji, nije se mogao osobno brinuti za razvoj gospodarstva na vukovarskome vlastelinstvu. Zato je taj posao prepustio upraviteljima koji su doista nastavili razvijati sveukupno gospodarstvo na onim temeljima koje je postavio grof Hugo Eltz. Međutim, svi sinovi koje je grof Emerik imao u braku sa svojom drugom suprugom Marijom (rođ. groficom Somogy) pomrli su prije njega (1844.), pa je vukovarsko vlastelinstvo naslijedio Emerikov puno mlađi brat Johan Filip Jakob Eltz (1779. – 1844.). Međutim, i on je umro još iste godine (11. prosinca 1844.) i to na putu iz Beča u Vukovar, kamo nije stigao. Sada je vukovarsko vlastelinstvo naslijedio njegov sin Hugo Filip Karlo.

II.

Grof Hugo Filip Karlo (1817. – 1848. godine) premda je baštinio također i velike posjede u Njemačkoj, on je uskoro došao u Hrvatsku i nastanio se u Vukovaru. Godine 1846. vjenčao se s groficom Ludvinom Pejačević, sestrom grofa Petra Pejačevića koji je bio veliki župan Virovitičke županije. Osim što je nastavio voditi vukovarsko vlastelinstvo, mnogo je truda uložio oko moguće izgradnje željezničkih prometnica u Hrvatskoj. Tako je već godine 1845. grof Hugo Eltz izabran predsjednikom odbora za izgradnju željezničke pruge Vukovar-Rijeka, a koji je imao svoje sjedište u Vukovaru. Štoviše, u tu je svrhu radio i na osnivanju dioničkog društva koje bi radilo na što skorijem ostvarenju, dakle izgradnji spomenute pruge. A nakon objavljenog službenog poziva u istu svrhu, uz ostale hrvatske velikaše, grof Hugo Filip Karlo Eltz upisao je dionice u vrijednosti od osamdeset tisuća forinti. Recimo također i da su svi ostali dioničari položili po manje novčane sume. Društvo dioničara ovlastilo je također grofa Eltza da u tu svrhu, dakle gradnje pruge, koja bi osim glavne linije Vukovar-Rijeka preko Siska i Karlovca, imala još dva ogranka Vukovar-Osijek i Osijek-Vrpolje, zatraži suglasnost, ali i financijsku pomoć od ugarske vlade, a što se tiče dozvole gradnje u pogledu terena i od Magistrata grada Osijeka. U tu svrhu grof Eltz vodio je i brojnu službenu korespondenciju, također i s gradom Rijekom, odakle su dolazile i poteškoće, jer su nekoji nakon početnih dogovora, predlagali prugu Zemun-Rijeka. Međutim, sve poduzete radnje kao i već dobrim dijelom gotove projektantske radove, koje je načinio ing. F. Kreutzer, morale su biti prekinute uslijed burnih događaja godine 1848. Recimo i to da se grof Hugo Filip Eltz slagao s politikom hrvatskog Sabora i dakako bana Josipa Jelačića, a to je značilo i s odlučnim otporom hrvatske državne politike prema nastojanjima hegemonističke politike ugarske vlade u odnosu na Hrvatsku. A o velikom povjerenju što ga je grof Eltz uživao u hrvatskoj javnosti svjedoči i činjenica da ga je hrvatski Sabor god. 1848., a kojemu je predsjedao ban Jelačić, izabrao za člana saborskog odbora koji će voditi pregovore u

5 Stjepan Sršan, n. dj. 143-158; Isti, Osječki ljetopisi 1686. – 1945., Osijek 1993., 142.

poslu pomirenja s Ugarskom.6 Međutim pregovori, kojima je s hrvatske strane predsjedao sam ban Josip Jelačić nisu dali rezultata, pa je već u jesen iste godine došlo do rata s Ugarskom. Nažalost, u tom ratu stradao je i grof Hugo Eltz. Kada se 26. listopada 1848. vraćao iz Retfale kraj Osijeka (kamo je sklonio svoju obitelj) kući u Vukovar, uhvatili su ga pripadnici srpske vojske i mučki ubili pred njegovim vlastitim dvorom u Vukovaru.

Veliki prijatelj bana Josipa Jelačića, Josip Neustädter ovako je opisao taj nesretni događaj:

Mladi grof Eltz, oženjen kćerkom grofa Petra Pejačevića, jednog od najbogatijih veleposjednika u Srijemu, koji je u to doba živio povučeno u svom dvorcu u Retfali, nedaleko od osječke tvrđave, često je odlazio u posjetu tastu i svojoj ženi, koja je boravila kod oca. Zbog čestih putovanja u Retfalu, mladi grof Eltz postaje sumnjiv Srbima u Vukovaru, gdje je boravio u svojoj lijepoj palači. Grof Petar Pejačević bijaše poznat po svojim simpatijama prema Mađarima, te su zbog toga povjerovali da je i mladi grof Eltz povezan s neprijateljima Srba i denunciraše ga kao mađarskog doušnika srpskom odboru u Karlovcima. Uskoro nakon tog prokazivanja u Karlovcima, 2. krajiški - tobože narodni - bataljun iz Petrovaradina pojavi se nenadano u Vukovaru, i razvrsta se u bojne redove u ulici pred dvorcem grofa Eltza. Kapetan Vurdelja, već poznat po svom nečasnom ponašanju u Mitrovici, krene pod trijem dvorca s odredom vojnika; naredi da pozovu mladog grofa, koji se pojavi nešto kasnije i upita ga što želi. Kapetan Vurdelja odgovori da ima naređenje da ga uhiti i odvede u Karlovce. Grof ga uvjeravaše u svoju nevinost i poštenje, ali Vurdelja, žedan krvi toga poštenog mladog čovjeka, dade unaprijed dogovoreni znak vojniku koji stajaše iza grofa te mu ovaj zabi bajunetu u leđa, tako da mu je vrh izašao sprijeda kroz prsa. Grof pade na koljena, proboden, krvav, moleći da mu poštede život; ali, Vurdelja je ostao neumoljiv, te su uskoro udvostručeni udarci bajuneta ugasili život tog nesretnog mladog plemića. Njegovo mrtvo tijelo bačeno je na hrpu gnoja, a bataljun i njegov zapovjednik hladnokrvno promatrahu to zločinačko umorstvo izvršeno s nečuvenom okrutnošću. Neka je vječna sramota njihovoj uspomeni!

Bataljun je odmah zatim napustio Vukovar, a Vurdelju, tog kanibala, Srbi smatrahu odlučnim rodoljubom. Nakon odlaska bataljuna, grofove sluge odniješe mrtvo tijelo svog voljenog gospodara u podrum, gdje ga u potaji privremeno sahraniše. Tek se godine 1849., kad se ban Jelačić našao sa svojom armijom u Srijemu, grof Petar Pejačević usudio svečano sahraniti svog zeta, grofa Eltza, u obiteljsku grobnicu. Pejačević je poduzeo sve moguće korake u Beču, pokrenuo je nebo i zemlju, da bi zločinci bili kažnjeni, ali je tek 1849. sudska komisija stigla u Vukovar da bi izvršila potrebnu istragu te otkrila stvarne krivce. Tek što je istražna komisija započela rad, opozvana je ministarskom odlukom u Beč, gdje su je Srbi denuncirali, tvrdeći da je navodno pod utjecajem mržnje grofa Pejačevića i neprijateljstva prema srpskom narodu, te se tako stvar nije pomaknula s mjesta do danas. Vrlo je vjerojatno da se carska vlada godine 1849. bojala da bi stroga i pomna istraga omogućila otkrivanje prevelikog broja krivaca i kompromitirala utjecajne

6 Podaci se temelje na izvoru cit. u bilj. 5 i 1. Usp. također: Zapisnici Sabora Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i

Slavonije 1848, čl. XX.

osobe; čini se da tada još nije bio trenutak za njihovo kažnjavanje, jer se srpski narod nalazio pod oružjem, a mađarska revolucija još nije bila zgažena.

Javno mnijenje je, međutim, osudilo kapetana Vurdelju. Ušavši, nakon predaje tvrđave i njezina ponovna zaposjedanja od strane carskih postrojbi, u jednu osječku kavanu, Vurdelja se obratio kapetanu jedne krajiške pukovnije iz Varaždina da bi s njim stupio u razgovor, ali mu je hrabri kapetan okrenuo leđa rekavši povišenim glasom: “Ne razgovaram s ubojicom grofa Eltza!“ Kraj kapetana Vurdelje nije poznat, ali srećom, njegovo se ime ne nalazi više u vojnom almanahu.7

Recimo i to da su istom godinu i pol dana kasnije, to jest 26. svibnja 1850. Hugovi posmrtni ostaci svečano sahranjeni u kripti franjevačke crkve, a prije toga ukop mrtvoga Hugova tijela obavljen je u najvećoj tišini u dvorskome vrtu iza tamošnje kapelice.

III.

Nakon smrti grofa Huge Eltza, kao i uspostave reda od strane hrvatske vojske, vukovarsko vlastelinstvo naslijedio je njegov brat grof Dragutin (Karlo) Eltz (rođen 1823. godine). On se u mladosti posvetio vojničkom pozivu, pa je u burnim događajima 1848./49. sudjelovao na europskim bojištima (Schleswig-Holstein). Budući da je po ocu naslijedio posjede u Njemačkoj, a po bratu i u Hrvatskoj, on je 1852. napustio vojnu službu te uskoro oženio udovicu svoga brata Huge groficu Ludvinu (rođ. Pejačević), te postao jedan od najmoćnijih veleposjednika u Evropi. Premda je nakon godine 1848. naslijedio razoreno i opljačkano vukovarsko vlastelinstvo on se hrabro posvetio njegovoj obnovi i uskoro ga učinio jednim od najuzornijih gospodarstva u Europi. Naime, kao iskusan gospodar uveo je tada najmoderniju metodu racionalnog gospodarenja. To znači, uz pomoć kao i prema uzoru svojeg gospodarstva u Njemačkoj, podmirio je dugove, a zatim uveo intenzivnu obradu zemlje uz pomoć modernih agrotehničkih mjera kao i velikih investicija. Nabavio je također moderne strojeve, umjetna gnojiva, selekcionirano sjemenje itd. Sve je to pomoglo da je započeo gajiti stočarstvo, osobito konjogojstvo, koje je također podigao na europsku razinu. Dakako, uveo je i racionalno šumsko gospodarenje, podigao je također lov, itd. Njegov primjer slijedila su ne samo susjedna sela već i druga vlastelinstva, pa je tako grof Dragutin Eltz uvelike pridonio i obnovi cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Istovremeno, njegova se supruga Ludvina isticala kao donatorica franjevačkoga samostana i crkve u Vukovaru.8

I ne samo to. Zajedno s biskupom J. J. Strossmayerom poradio je na osnivanju “slavonskog Konzorcija” u pogledu toliko potrebne izgradnje željezničke pruge Vukovar-Rijeka. I u tom smislu potpisao je uz predsjednika Konzorcija biskupa Strossmayera i zasebnu Predstavku vladaru, dakle kralju Franji Josipu I. u Beč. Godine 1856. bio je i član “sjajne deputacije slavonskih velikaša”, koju je predvodio

7 Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od 1848., Knj. 1, Zagreb 1994., str. 110-111, 340. 8 O istaknutim ženama iz hrvatske grane grofova Eltz pripremam poseban rad, a njegov sadržaj nadam se izložiti već na slijedećem simpoziju kojega krajem svake kalendarske godine priprema – i to vrlo uspješno Njemačka narodnosna zajednica u Osijeku.

sam biskup Strossmayer, također kralju u Beč, tražeći ne samo suglasnost već i nužnu financijsku potporu, dakle financijske zajmove. Kako su i u pismenoj Predstavci izložili, projektirana pruga bi spojila Dunav kod Vukovara s Jadranom kod Kraljevice ili Rijeke, a s druge strane bi spojila Dunav s Temišvarom, pa tako s Erdeljem, Vlaškom i Crnim morem. Također su upozoravali kralja, da će više od sto osamdeset milijuna forinti srebra dati velike njemačke i pariške trgovačke kuće. No do toga, kao i osnivanja modernih bankovnih ustanova u gradu Osijeku, a za koje se također zalagao grof Dragutin Eltz nije se tada moglo, zbog neriješene državno-pravne problematike, dakle novog političkog položaja Hrvatske, ali i cijele Habsburške monarhije, koji su morali biti uređeni nakon događaja godine 1848.

U jednom kratkom prikazu nije moguće navesti sve aktivnosti grofa Dragutina Eltza, a koje je on učinio za vrijeme svoje duge uprave vukovarskim vlastelinstvom, to jest sve do svoje smrti 1900. godine. Ipak recimo, da je za proširenje i daljnje ukrašavanje crkve Sv. Filipa i Jakova darovao 5000 forinti. Bio je također i prvi dioničar Prve osječke štedione (god. 1861.), pa su njegov primjer slijedili i drugi hrvatski velikaši i poduzetnici. Godine 1894. poklonio je gradu Vukovaru zemljište na kojem je sagrađena gimnazija. A kako zbog političkih okolnosti nije mogao graditi željeznice, grof Dragutin Eltz gradio je poštanske ceste, pivovare i ciglane, te mecenatski pomagao razvoj kulture i umjetnosti, zatim osobito razvoj pučkog školstva i javnog zdravstva. Riječ je o poznatoj vukovarskoj bolnici koja je sagrađena 1857. godine i za koju je grof Dragutin Eltz, uz ostalo, darovao i drvenu građu. Upravo se ta bolnica, također i uz pomoć grofova Eltz istaknula u zbrinjavanju ranjenika za vrijeme bosansko-hercegovačkog ustanka (1875.-1878.), ali i kasnije. Također je promicao trgovinu i obrt, a hrvatske poljoprivredne proizvode kao i kvalitetna vina s vukovarskog vlastelinstva izlagao je na međunarodnim izložbama u Londonu, Parizu, Beču i drugdje. Štoviše, zbog njegova velika ugleda, izabran je i za člana hrvatskog Odbora koji je pripremio i organizirao Prvu hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku Gospodarsku izložbu u glavnom gradu Zagrebu 1864. godine, a jednako tako i članom odbora koji je pripremio i veliku Jubilarnu izložbu hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Zagrebu 1891. Dakako, na obje izložbe izlagao je različite proizvode i robu s vukovarskog vlastelinstva i sam grof Dragutin Eltz. Zato mu je Zemaljska vlada u Zagrebu podijelila brojna odlikovanja i priznanja. 9

Nakon smrti grofa Dragutina Eltza, naslijedio je vukovarsko vlastelinstvo njegov sin grof Jakob Eltz (1860. - 1906.). Što se tiče razvoja gospodarstva, on je nastavio očevim putem, osobito u pogledu vinogradarstva i šumarstva. Također je osnivao ciglane, uveo telefon i na pustare, utemeljio vukovarsku kudeljaru i predionu kao dioničko poduzeće (1905.) i drugo. Također je radio na proširenju dvorca zajedno sa sporednim zgradama, a dao je izgraditi i arteške bunare širom vlastelinstva. Premda se ni on, kao ni njegov otac, nije izravno bavio politikom, ipak je grof Jakob Eltz kao virilni član Hrvatskog sabora, također i u saborskoj periodi 1887. - 1892. pristao da

9 Stjepan Sršan, n. dj. 143-158; Agneza Szabo, n. dj. 12-14; Zdenka Baždar, Uloga grofa Karla Eltza u podizanju gospodarskih prilika na području Vukovara, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Osijek 2002., str. 23-29.

bude član saborskog odbora za poslove unutarnje zemaljske uprave te odbora za obrt i trgovinu, komunikacije i javne radnje. Nešto kasnije izabran je i za člana saborskog odbora od jedanaest članova koji će razmotriti prijedlog zastupnika Erazma Barčića i njegovih istomišljenika u pogledu ostvarenja što skorijeg povratka južne Hrvatske, to jest Dalmacije s otocima, pod vlast hrvatskog Sabora i bana. Istovremeno, bio je i izaslanik Hrvatskoga sabora u radu donje kuće Zajedničkog sabora u Budimpešti.10 Grof Jakob Eltz umro je 22. lipnja 1906. godine u Vukovaru, u 46. godini života. Prema načinjenoj oporuci iz 1902. godine, nasljednik vukovarskog vlastelinstva bio je njegov još mladi sin Karlo (1895.-1922.). Vođenje gospodarskih poslova koje više ne postiže ranije uspjehe preuzeli su najprije Jakobova supruga Marija i njegov brat Erwein, te kasnije i mlađi Karlo, koji je u međuvremenu završio osnovnu školu te gimnaziju u Vukovaru. Mladi Karlo intenzivira jačanje kudeljare i predionice u kojoj ima najjači ulog dionica (40 %), a time i vodstvo u poslovanju. Recimo i to da je 1913. god. vukovarsko vlastelinstvo dobilo i dozvolu za gradnju uskotračne šumske željeznice iz šuma Bokšić za Raču te Vukovar i Borovo. Osim toga, god. 1912. podignut je prvi kat na dvorcu.11 Ovaj prelijepi dvorac kojega je nažalost razorila srbo-četnička agresija na Republiku Hrvatsku 1991. godine i kojega će hrvatska država obnoviti, slijedio je liniju glavne vukovarske ulice, a svečano mu se pročelje otvaralo prema parku i impozantnom defileju rijeke Dunava. Nažalost, mladi grof Karlo teško je stradao u automobilskoj nesreći. Na jednom zavoju nedaleko Donauwörtha njegov se auto survao u provaliju i mladi je grof ostao na mjestu mrtav. Ostavio je suprugu Sofiju, jednogodišnjega sina Jakoba (rođ. 22. 11. 1921.) te nešto stariju kćer Jozefinu. Odgoj djece i upravu vlastelinstva preuzela je njihova majka Sofija (rođena Löwenstein – Wertheim 1900. – 1982.) i Karlov brat Erwein do 1941. godine. Jakob je tada postao punoljetan. U međuvremenu, grofica Sofija Eltz isticala se kao stalna donatorica vukovarskog franjevačkog samostana i crkve i tamošnjih škola, te glasovitog Svetišta Srca Isusova u Osijeku. Za gradnju toga Svetišta darovala je grofica Sofija Eltz između 1936. i 1938. godine visoku svotu od 35.000 dinara i time nadvisila sve ostale darovatelje zajedno. U istom razdoblju napisala je grofica Sofija više književnih djela namijenjenih mladima, među kojima ističem igrokaz "Junakova mladost", koji je posvećen hrvatskome banu Tomi II. Erdödyju i njegovoj ulozi u slavnoj sisačkoj bitki 1593. godine. Isti igrokaz izveden je 1934. godine u Vukovaru. Samo dvije godine kasnije objavila je knjižicu "Die schweigende Königin" u kojoj je opisala 13 marijanskih svetišta u Hrvatskoj a među njima i poznata Kamenita vrata u Zagrebu. Povremenim spisateljskim radom bavila se i kasnije sve do kraja života.12 Međutim, već godine 1944. morala je pred Rusima odseliti u Njemačku, a do kraja 1945. i ostali članovi ove zaslužne hrvatske velikaške obitelji. Nove komunističke vlasti konfiscirale su njihovu imovinu bez naknade, a zaslužna imena grofova Eltz nismo mogli naći niti u jednom hrvatskom leksikonu ili enciklopediji sve do demokratskih promjena 1990. godine. Recimo i to, da se potomak ove hrvatske

10 Dnevnik Sabora Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije 1887.-1892., Zagreb 1897., III, 23, 94, 205. 11 Izvor cit. u bilj. 4 i 9. 12 S. Cöcilia Bonn, Vukovarska grofica Sofija – sestra Monika – Eltz, Vukovar 2000., 24-25; 28-30; 40-41. Zahvaljujem kolegici dr. sc. Snježani Paušek-Baždar što me je upozorila na ovu vrijednu knjigu.

velikaške porodice grof Jakob Eltz također nakon demokratskih promjena 1990. stavio na raspolaganje suverenoj i demokratskoj Republici Hrvatskoj te obnaša visoke i odgovorne političke dužnosti. Osim toga, grofica Sofija Eltz nakon što se smjestila u Njemačkoj i nakon što su njezina djeca odrasla i situirala se, ona je uz njihovu suglasnost stupila godine 1953. u benediktinski samostan Sv. Hildegarde gdje ostaje kao uzorna redovnica pod imenom sestra Monika sve do svoje smrti 16. veljače 1982. godine.13

Prema tome možemo zaključiti da je hrvatska grana grofova Eltz ne samo zadužila razvoj hrvatske kulture i prosvjete, te gospodarstva, nego je postavljala i solidne temelje njihovoj modernizaciji. Nažalost, teške posljedice Prvog svjetskoga rata (1914.-1918.), a još više Drugoga svjetskog rata (1939.-1941.-1945.) gotovo su uništile sve modernizacijske temelje koje su članovi ove velikaške obitelji zajedno s hrvatskim narodom gradile gotovo dva stoljeća. Međutim, sačuvana povijesna vrela i kulturni spomenici još uvijek govore o njima također i u smislu novih poticaja i primjera.

Der kroatische Zweig der Gra fen Eltz von Vu ko var in der Nationalgeschichte und Kul tur

Der kroatische Zweig der Grafen Eltz kommt Mitte des 18. Jahrhunderts nach Kroatien und bleibt hier bis Mitte des 20. Jahrhunderts. Auf dem bekannten Grossgrundbesitz in Vukovar, der besonders im wirtschaftlichen Sinne bedeutsam wird, bildete sie die Basis der Modernisierung des Landes, auch die Kultur- und Schulentwicklung mit einschliessend. Darüber zeugen reiches und aufbewahrtes Archivmaterial, aber auch Kulturdenkmäler. Leider müssten Ende des Zweiten Weltkrieges auch die Mitglieder dieser kroatischen Grossgrundbesitzerfamilie deutscher Herkunft, Kroatien vor den Russen (der Roten Armee) verlassen und in ihre Urheimat Deutschland zurückkehren. Kroatien und der Grossgrundbesitz Vukovar bleiben, aber, zusammen mit der Stadt Vukovar in ihrer Erinnerung, worüber auch das Wiederkommen des Grafen Jakob Eltz nach den demokratischen Änderungen (1990) zeugt, als er sich der souveränen und international anerkannten Republik Kroatien zur Verfügung stellt, in der er hohe und verantwortliche politische Verpflichtungen trägt.

13 Izvor cit. u bilj. 12.