Li di ja Du jić

Astrid Lindgren i Roda Roda

I.

Švedska književnica Astrid Lindgren rođena je 29. studenog 1907. godine na imanju Näs, u okolici vikinškog gradića Vimmerbyja, kao - Astrid Anna Emilia Ericsson. Slikovita jezera, šume i livade pokrajine Smaland - s jedne strane, te vedra, radina i pobožna obitelj - s druge strane, postale su trajnim koordinatama njezina literarnog opusa. Četvero djece obitelji Samuela Augusta i Hanne Ericsson odrastalo je na imanju uglavnom ravnopravno s djecom njihovih sluga i najamnih radnika, a česti su gosti imanja bile i skitnice - u rasponu od dobroćudnih i zabavnih lutalica pa sve do opasnih lupeža. Kao autentični likovi toga vremena i prostora, i oni su trajno pohranjeni u kasnije kreiranim književnim svjetovima Astrid Lindgren.

Godine 1931. udala se za Sturea Lindgrena pa je sljedeći podatak iz njezine, dotad prilično vedre, ali i sasvim obične biografije vezan uz - slučaj! - toliko čest kad je riječ o ženskoj književnoj praksi. Naime, u jesen ratne 1941. godine njezina, tada sedmogodišnja kći Karin oboljela je od upale pluća. Kako to obično biva, kad je ispričala sve poznate priče, mama Astrid Lindgren počela je izmišljati nove. Radilo se gotovo o nekoj vrsti obiteljske narudžbe, jer - možda je pretjerano tvrditi da je bolesna djevojčica ležeći u postelji, ucjenjivački zatražila od mame da joj priča priče o njoj1. A ona je bila, dakako - Pipi Duga Čarapa. Ime i osobu, izmislila je, navodno, upravo Karin. Dar, ali i potrebu za pripovijedanjem, naslijedila je Astrid Lindgren od svojih roditelja, no poticaj da krene na sklisku stazu književnikovanja2 došao je ipak iz praktičnog života - najprije bolesno dijete, a potom na ledu slomljena noga - odveli su buduću književnicu ravno u postelju gdje je kratila vrijeme kriomice bilježeći već ispričane zgode o Pipi Dugoj Čarapi, ali i stvarajući usput nove. Na sličnu pomirbu spisateljstva s dužnostima ženskim3 naići ćemo u autobiografskim zapisima hrvatskog Andersena Ivane Brlić - Mažuranić.4

Pipilota Viktualia Zavjesić Peperminta Efraimova Duga Čarapa - devetogodišnja djevojčica, u isto vrijeme beskrajno smiješna i beskrajno snažna - lik je kakav do tada svjetska dječja književnost, prema uvriježenom mišljenju, nije poznavala. Umjesto papirnato dobrih, naivnih i prostodušnih drvenih lutaka kakve je i sama Astrid Lindgren kasnije stvarala (primjerice, djevojčice Kajsa i Malin5) pred male je čitatelje,

1 Mirko Rumac: Svijet Astrid Lindgren, pogovor romanu Pipi Duga Čarapa, Znanje, Zagreb, 1998, str. 226 2 Jagoda Truhelka: Autobiografija, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 107, Matica hrvatska, Zagreb, 1970, str. 81 3 Ivana Brlić - Mažuranić: Autobiografija, Pet stoljeća hrvatske književnosti, knjiga 73, Matica hrvatska, Zagreb, 1968, str. 179 4 Što više, njezinog su Hlapića povjesničari dječje književnosti (pro)čitali kao velikog Razmovog prethodnika, čak u istom žanrovskom obrascu pikarskog romana. Vidi: Milan Crnković: Dječja književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1986, str. 148 5 Astrid Lindgren: Hrabra Kajsa i druge priče, Mladost, Zagreb, 1985.

unatoč brojnim ogradama, doslovno banula divljakuša iz susjedstva. Na rubu grada, u zapuštenom vrtu i oronuloj kući, s konjem na terasi i majmunčićem na ramenu, bez roditelja jer mama (je) anđeo, a tata urođenički kralj6 i s velikom putnom torbom punom zlatnika - pojavila se Pipi.

Evo kako je izgledala!

Kosa joj bila boje mrkve, spletena u dvije čvrste pletenice što su stršale posve ravno u stranu. Nos joj je sličio omanjem krumpiru i bio pun puncat pjega od sunca. Ispod nosa smjestila se odista vrlo široka usta sa zdravim, bijelim zubima. I oprava joj bješe baš čudna. Pipi ju je sama sašila. Trebala je biti modra, ali kako joj je ponestalo modre tkanine, to je Pipi ovdje-ondje prišila i komadićke crvene. Na svoje duge, tanke noge navukla je par dugačkih čarapa, i to jednu smeđu, a drugu crnu. Imala je crne cipele dvostruko duže od njezinih stopala. Te joj je cipele kupio tata u Južnoj Americi, a bile su zato tako velike da joj ne budu premalene dok bude rasla. Pipi nije nikada htjela obuti neke druge cipele.7

Iako se ovaj lik opire svakom pokušaju urednog portretiranja, njegov je vanjski izgled i ponašanje samo jedna od nijansi njegove složene (književne) strukture. Pipi Dugoj Čarapi nudi se konvencionalni svijet koji ona odbacuje: samu sebe šalje na spavanje, a potom spava s nogama na jastuku i s glavom ispod pokrivača, što je podjednako komično koliko i simbolično; ne ide u školu učiti tablice gloženja, ali kada odluči krenuti u školu, čini to zbog praznika; četkom za kupanje miješa tijesto za palačinke; u igri stvarotražitelja pronađenu limenku navlači preko glave; hoda natraške, jer samo onaj koji hoda zna u kojem smjeru zapravo hoda, itd.

Pipi Duga Čarapa pojavila se 1944. godine u romanu od tri dijela Pipa Dugočarapka, Pipa Dugočarapka ide na brod i Pipa Dugočarapka u zemlji Taku-Taka, napisanom u stilu fantastične priče, a to je prvo djelo Astrid Lindgren ujedno i djelo koje će ostati najvrednijim u cijelom njezinom opusu. S obzirom da je u centru toga djela prije svega aktivistički ženski lik, čini se logičnim što je djelo naišlo prvo na odbijanje izdavača, a zatim i otpor pedagoga i književne kritike, pa su se nonsensne pustolovine od početka bezrezervno sviđale samo djeci, dakle čitateljima. Planetarna popularnost lika i djela Astrid Lindgren nije se slučajno uskoro podudarila s valom emancipacije koji je zapadni svijet zahvatio u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

II.

Roda Roda - pravim imenom Alexander Friedrich Rosenfeld, rođen je 13. travnja 1872. godine u moravskom gradiću koji se tada zvao Drnowitz. U svim svojim dokumentima Roda Roda krivotvorio je mjesto rođenja, navodeći da je rođen u Zdencima pokraj Orahovice, kamo je kao dijete dospio zahvaljujući činjenici što je njegov otac Leopold bio namješten kao upravitelj posjeda. Život na pustari očito je kasnijem piscu i humoristu bio toliko privlačan i značajan da je tu pustaru proglasio svojim pravim zavičajem. Na to se valjda nadovezuje i činjenica što povijest književnosti govori o njemu najčešće kao o najznačajnijem austrijskom piscu iz

6 Astrid Lindgren: Pipi Duga Čarapa, Znanje, Zagreb, 1998, str. 5 7 Ibid. , str. 7

Slavonije8. Ali taj austrijski i slavonski pisac bio je i sudionik donaušvapske i esekerske kulture, pa je time i njegov književni opus bar dio kulturnog nasljeđa Podunavskih Švaba. O tome detaljnije govori, primjerice, Vilma Vukelić, donaušvapska književnica (također židovskog podrijetla), u svojim memoarskim zapisima Tragovi prošlosti. 9

Za Rodu Rodu karakterističan je nekonvencionalan i humoristički pristup životu i književnosti. U književnost je ušao pišući humoreske iz slavonskog života, zajedno sa sestrom Marijom, pa su te humoreske potpisivali i zajedničkim pseudonimom Roda Roda, koji je brat zadržao i kada je sestra odustala od daljnjeg pisanja. Usporedo sa svojom oficirskom karijerom pisao je puno, u rasponu od pripovijedaka i kozerija do romana, komedija pa čak i filmskih scenarija. Njihova je specifičnost u tome što baš sve ih piše na njemačkom jeziku, a jedino kadšto ostavlja koju riječ, poslovicu ili stih koje pjesmice što se tada pjevala u kolu, na hrvatskom, odnosno pokoja rečenica razumljiva je samo unutar hrvatskog konteksta...10 Iako je kao austrijski književnik bio toliko slavan i popularan da su ga nazivali Markom Twainom s Dunava, u hrvatskom je kulturnom kontekstu sve do nedavno bio potpuno nepoznat, što je posljednjih godina bar dijelom ispravljeno zahvaljujući vrijednom radu prevoditelja i znanstvenika Vlade Obada.11

Odrastanje na pustari unijelo je u njegov književni rad cijelu lepezu neobičnih, a opet karakterističnih i za taj ambijent tipičnih likova: skitnica, pastira, časnika, vojnika, Roma s medvjedima i razbojnika. Poseban odraz u tom književnom radu našao je taj svijet u romanu za djecu Vragolije tatina sina Marije12, u kojem je glavna junakinja - tatin sin, u stvari, autorova sestra Marija. Roman o sestri napisao je Roda Roda 1910. godine, a kao poklon upravo rođenoj kćeri jedinici, kojoj je dao hrvatsko ime Danica.

Sličnost obiteljskih okolnosti, okolnosti odrastanja, sličnost nastanka knjige, a posebno sličnost glavnih junakinja, dovela je do toga da se roman Rode Rode počeo uspoređivati sa slavnim romanom Astrid Lindgren koji je nastao tridesetak godina kasnije. Aluziju na to nalazimo u pogovoru Vlade Obada Roda sa slavonskog odžaka u spomenutom izdanju Vragolije tatina sina Marije. 13 Vlado Obad tu ne ide dalje od aluzije, jer mu to kontekst ne dozvoljava, ali je već i ta aluzija dovoljno intrigantna da bude povod nešto detaljnijoj analizi i usporedbi dvaju književnih djela.

Prije nego što se pozabavimo pitanjem o tome je li Roda Roda svojim radom doista utjecao na Astrid Lindgren, valja naglasiti njegovu svijest o kontekstu iz kojeg je knjiga ponikla, odnosno ambijentu iz kojeg je on kao autor izrastao. U uvodu Vragolija tatina sina Marije čitamo:

8 Vlado Obad: Slavonski bećar s Dunava, predgovor knjizi Pripovijesti iz Slavonije, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1998, str. 13 9 Vilma Vukelić: Tragovi prošlosti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1994, str. 176-177 10 Željko Kliment: Povratak na zavičajni dimnjak, Vjesnik, 31. kolovoza 1998. 11 Vidi fusnotu 8 12 Roda Roda, Vragolije tatina sina Marije, Mozaik knjiga, Zagreb, 2001. 13 Ibid., str. 224

Prije dvjesto godina Nijemci su se doselili na poziv Karla Šestoga: seljaci iz Hessena, Falačke, Frankena i Švabije. Ljudi ih sve skupa nazivaju “Švabama”. I zaista, oni i do dana današnjega švabetaju, pjevaju pjesme svoje stare domovine, slave Boga i proljeće na tradicionalan način. (...)

Priča o Mariusu pokazat će kako usred slavenskoga mora živi njemački Robinson. (...)

Zdenačka pustara bila je glavni grad: malo gospodsko zdanje sa sedam sobičaka; dva vrta odzada i sprijeda; kolibe za služinčad, štale za stoku; ambar, jedna kovačnica, podrum i ured; skladište, čardak, spremište za stočnu hranu. U sredini dvorišta postolje za zvono; tu se nije zvonilo na misu, već se zvonilo kad je valjalo nahraniti stoku.

Ljudi - njih stotinjak možda ili više, a zimi jedva pedeset— bili su Mađari, Srbi i Hrvati. Bilo je nekoliko Švaba, žetelaca iz Kranjske, šumskih radnika s vojne granice, stranih opekara i prosjaka iz Egipta. (...)

Na pustari Zdenci odrasla je Marija, tatin sin Marius. A sve njezine misli, dok je još bila dijete, vrtjele su se oko Bakonje, tajanstvena junaka.14

Junakinja Vragolija tatina sina Marije devetogodišnja je djevojčica koju otac zove, kako smo vidjeli, muškim imenom Marius. Ona odrasta bez majke, na pustari, stalno joj pribavljaju nove guvernante, učiteljice, ali nijedna ne uspijeva ukrotiti njezinu prirodu i učiniti je ženstvenijom. Ona se igra s djecom radnika na pustari, iako bi svojim statusom trebala biti iznad njih; ne samo što izmišlja igre - ona je i pokretač svih ludorija, bez obzira radi li se o projektu stvaranja vile u šupljoj vrbi ili čupanju pijetlova perja da bi se napravila indijanska kaciga ili da se ocu rođendanska čestitka ispiše na krovu upravo oličene kuće. Pored svega onoga što jest, ova divljakuša bez smisla za umjetnost15 u svojoj je mašti, još neobuzdanijoj od ponašanja u stvarnosti, i puno više: ona mašta da će jednoga dana postati kraljicom Cicacarom Cikacakom, broj sedam - imat će konja, a kupit će i medvjeda, uz pomoć kojega će provoditi svoju pravdu.

Sličnosti s Pipi Dugom Čarapom i ovdje se nameću. Vidjeli smo da Marija umjesto majmuna ima izmaštanog medvjeda, obje imaju konje, jednako su stare, nemaju majke, žive bez nadzora jer su u oba slučaja očevi s jedne strane slabi prema svojim kćerima, a s druge strane imaju dovoljno povjerenja u svoja mala čudovišta da će sa svim nevoljama uspjeti izaći na kraj. Ni jedna niti druga nemaju formalnog obrazovanja, ponašaju se neodgojeno, ali su usprkos svemu ravnopravni sugovornici odraslima, slobodne da iznesu i provedu vlastitu volju. Valja naglasiti da iako je roman Vragolije tatina sina Marije smješten u realan svijet, za razliku od romana Astrid Lindgren, ta se razlika smanjuje s obzirom na karakteristike tog realnog svijeta: realan prostor slavonske pustare istovremeno je oaza fantastičnog koju nastanjuju neobični likovi poput razbojnika Bakonje, bjelosvjetskih guvernanti, skitnica i pustolova.

14 Ibid., str. 8-9 15 Ibid., str. 130

III.

Roman Pipi Duga Čarapa ujedinjuje sve ono što je Astrid Lindgren kasnije napisala: svijet bajke, od kojeg nasljeđuje usmenu nefiksiranu pripovjedačku poziciju (podsjetimo: bajke su se pripovijedale u njezinoj obitelji, što je dopunjeno potrebom da se pripovijeda bolesnom djetetu) s romanesknim svijetom izrazito socijalno konotirane građe. Pipi Duga Čarapa u isto je vrijeme i roman i bajka koja se ugnijezdila u Pipinovcu, upravo u susjedstvu stvarnoga života, u kojem su Tomi i Anika njezini sretni, premda sasvim slučajni svjedoci, jer njihova nazočnost potvrđuje mogućnost postojanja takvog svijeta. Oni su kao stvarna djeca iz stvarnog života u prilici omirisati Pipin svijet bajke.

Ni jedan kasniji lik Astrid Lindgren nije ponovio Pipin uspjeh, ne samo u komercijalnom smislu nego i u književnom; svi su ti kasniji likovi manje zanimljivi, plošniji i neuvjerljiviji. Ishodišni se lik njezine književnosti potrošio, pa i ta činjenica stavlja određeni upitnik i na nastanak i podrijetlo takvog neobičnog lika.

Je li Astrid Lindgren čitala Rodu Rodu ili su podudarnosti između ova dva djela plod nečeg drugog? Konkretni podaci o tome da je Astrid Lindgren čitala Rodu Rodu nisu dostupni. S druge strane, podudarnosti između ova dva lika toliko su brojne da bi čak i neki dokaz da ga nije čitala, bio prilično dvojben. U vrijeme sazrijevanja Astrid Lindgren (podsjetimo se: rođena je 1907. godine) roman Rode Rode, objavljen prvi puta 1910. godine, morao joj je biti dostupan; tim više što su 1932. godine u Beču izdana njegova izabrana djela. U to vrijeme, njemački jezik i kultura predstavljali su za cijelu Europu, a posebno za skandinavske zemlje u kojima se govori srodnim germanskim jezicima, ono što danas predstavljaju engleski jezik i angloamerička kultura. Prema tome, mogućnost da švedska spisateljica nije čitala Rodu Rodu izuzetno je mala. Ipak, ne možemo donijeti definitivan sud da je sve ono što je podudarno u dva romana koje ovdje uspoređujemo - nastalo kod Astrid Lindgren preuzimanjem od Rode Rode. Bila bi to, pravničkim jezikom rečeno, presuda na temelju indicija. Dokazi i svjedoci, dakako, ne postoje.

Ostaje, dakle, donekle dvojbenim je li Astrid Lindgren imala prilike upoznati književni rad Roda Rode i je li svoju junakinju oblikovala prema junakinji romana Vragolije tatina sina Marije, ali je nedvojbeno, tj. činjenično je stanje da je književni prototip simpatične divljakuše, neustrašive i dosjetljive djevojčice koja gazi konvencionalne stege i zabrane kakve tradicionalno patrijarhalno društvo toga vremena nameće svojim ženskim članovima, posebno djevojčicama - nastao u okviru donaušvapske kulture. Štoviše, u tipičnom slavonskom miljeu, gdje se miješaju različite tradicije, ljudi različitih profesija, provenijencija i rasa, s austrijskim oficirima, domaćim ciganima, gospodom i probisvijetima, s pustarama i srednjoeuropskom malograđanskom civilizacijom i kulturom, lik takve djevojčice divljakuše imao je puno motiviraniji, prirodniji i autentičniji kontekst. Onaj tipičan sukob bajke i stvarnosti koji možda opterećuje roman Astrid Lindgren kod Roda Rode ne postoji. Njegova je Marija jednako autentična i neobična koliko je autentičan i

neobičan i književni svijet Rode Rode i stvarni svijet austrijsko-hrvatskog-donaušvapskog, graničarskog prostora koji mu je ponudio predložak.

Zak lju č i mo:

1. Roda Roda nesumnjivo je i svojim romanom Vragolije tatina sina Marije dio kulture hrvatskih Podunavskih Nijemaca. 2. Bez obzira može li komparativna analiza pokazati da se Astrid Lindgren poslužila romanom Rode Rode kao uzorom ili je u sličnim povijesnim okolnostima došlo do estetskih paralelizama, što također nije rijetka pojava - iako je u konkretnom slučaju broj podudarnosti izuzetno visok - činjenica je da je u kulturi hrvatskih Podunavskih Nijemaca prije nastala literarna projekcija nečega što će u verziji Astrid Lindgren postati jedno od najpoznatijih djela svjetske dječje književnosti, ali u vrijeme koje je bilo daleko naklonjenije karakterističnom prototipu nekonvencionalnog i netradicionalnog ženskog djeteta nego što je bilo vrijeme Roda Rode, koji je umro samo godinu dana nakon što je Pipi Duga Čarapa ugledala svijet.

Astrid Lindgren und Roda Roda

Unter den ungefähr zehn Büchern für Kinder, die von der schwedischen Schriftstellerin Astrid Lindgren geschrieben wurden, ist ihr Roman Pipi Langstrumpf (1944) ihr erstes und erfolgreichstes Werk - dem Genre nach unklar und in dauernder Zwiespältigkeit zwischen einem Märchen und Roman. Indem es zuerst den Widerstand des Herausgebers brach, und später den der Pädagogen, kennzeichnete es ist dem Charakter der aktiven, aber wilden und spasshaften neunjährigem Mädchen, die Kinderliteratur der zweiten Hälfte des 20. Jahrhunderts.

Teilnehmer des osijeker Literatur- und des Kulturlebens in der Jahrhundertwende des 19. und 20. Jahrhunderts, veröffentlichte der Offizier und Humorist Roda Roda 1910 den Kinderroman “Streiche des Vatersöhnchens Marija”, der in deutscher Sprache geschrieben wurde und in Österreich und Deutschland populär wurde. Sein Roman ist in vielen Aspekten dem Roman von Astrid Lindgren ähnlich - aber auch älter als er - sogar 33 Jahre!

Unabhängig davon ob eine komparative Analyse zeigen kann, dass Astrid Lindgren den Roman von Roda Roda als Beispiel nahm, oder es unter ähnlichen geschichtlichen Umständen zum esthätischen Parallelismus kam, unbestritten ist die Tatsache, dass in der Kultur der Donauschwaben zuerst eine literarische Projektion von etwas entspross, dass in der Version von Astrid Lindgren zu einem der bekanntesten Werke der Kinderliteratur in der Welt wurde.