Stan ko Pi plo vić

Vi so ki ča sni ci Au strij ske rat ne mor na ri ce

UDK: 359-05: 94(436)”18/19” Izvorni znanstveni rad

Na osnovu podataka iz periodike iz 19. i početka 20. stoljeća prikazani su životopisi austrijskih admirala, posebno zapovjednika flote i mornarice. Ti časnici su svojim djelovanjem bitno doprinjeli njenom razvoju i velikom usponu. Tako je stvorena respektabilna pomorska sila sposobna izvršavati ne samo složene ratne operacije već i znanstvena istraživanja.

Kampoformijskim mirom 1797. godine Austrija je dobila čitav teritorij na istočnoj obali Jadrana koji je stoljećima bio u posjedu Venecije. Pored toga, od ranije je imala pod svojom upravom Hrvatsko primorje i okolicu Trsta. Na taj je način čitavo primorje od Venecije, preko Trsta, Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije potpalo pod austrijsku vlast. Od ostataka venecijanske flote i iz mora izvađenih brodova, formirala je Austrija malu mornaricu koja nije činila nikakvu pomorsku snagu. U velikim sukobima europskih velesila početkom 19. stoljeća ratna sreća se mijenjala pa je te krajeve neko vrijeme držao Napoleon, a onda su odlukom Bečkog kongresa 1815. godine definitivno potpali pod Austriju.

Nova vlast je dobila manji broj ratnih brodova nego što je ostalo poslije povlačenja Francuza i arsenal u Veneciji. Ni oni nisu mnogo vrijedili. A država je smatrala kako je i ta mala flota dovoljna, jer nisu prijetili ratni sukobi. Jedina opasnost u početku su bili pirati iz Sredozemlja od kojih je trebalo braniti Jadransko more. Ipak, postupno, mornarica je napredovala. Godine 1823. imala je dvije samostalne flotile, jednu u napuljsko-siciljanskim vodama, a drugu na Levantu. Zapovjednici brodova bili su isključivo Talijani. Središnja vlast Monarhije nije se u početku mnogo zanimala za razvitak mornarice. Međutim, sve se to osvetilo 1848. kada je buknula revolucija koja je zahvatila i Veneciju odakle su Austrijanci bili izbačeni. Brodovi su se priključili revolucionarima.1

Austrija je slomila revoluciju. Iz tih događaja zaključilo se da Venecija ne smije dalje biti ratna luka pa je tada za glavnu bazu izabran Trst. Pročišćen je časnički zbor i pristupilo se temeljitom preustroju organizacije. U tu svrhu pozvala je austrijska vlada 1849. istaknutog pomorca i organizatora, danskog časnika Hansa Bircha Dahlerupa da stupi u njenu službu i organizira mornaricu. On je kao viceadmiral preuzeo zapovjedništvo nad austrijskom mornaricom. Po naređenju cara Franje

1 Grga Novak: Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća. Beograd 1962. 386 i 412-415.

Josipa I. bio je na čelu povjerenstva koje je 1850. godine obišlo istočnu obalu sjevernog Jadrana kako bi se pronašlo mjesto koje bi najbolje odgovaralo za gradnju nove glavne ratne luke. Izabrana je Pula, jer je raspolagala prostranim i zaštićenim akvatorijem, imala velike strategijske pogodnosti, a položajem osiguravala prijeko potrebne uvjete za opskrbu složenog vojnopomorskog sustava. Grad se pretvorio u ogromno gradilište. Tako se kroz sedamdesetak godina u Puli izgradila moćna mornarička infrastruktura s brodogradilištem, arsenalom, vojarnama, upravnim, znanstvenim, stambenim i zdravstvenim objektima te utvrđenjima. Podignuta je čak posebna crkvom i groblje. U njoj je stacionirala glavnina flote.2 Efikasnom blokadom s mora, Dahlerup je doprinjeo kapitulaciji Venecije1854. Službeni jezik postao je njemački, a Pulu je učinio glavnom lukom. Tamo se počeo izgrađivati arsenal. Godine 1854. zahvalio se na dužnosti zapovjednika i vratio se u Dansku. U vremenu od 1861. do 1863. ponovno se vratio. Služio je kao stručni savjetnik za mornaricu u Beču, a pred rat koji su povele Pruska i Austrija protiv Danske napustio je Austriju.

Nastupom druge polovice 19. stoljeća bio je vrhovni zapovjednik mornarice Franz Wimpffen. On je ujedno bio i predsjednikom Pomorske vlade u Trstu koja je upravo u to vrijeme osnovana. Bila je pod Ministarstvom trgovine, sa zadaćom izgradnje i održavanja luka, uređenja morskih plovnih putova, reguliranja i unapređenja ribarstva. Wimpffen je bio također civilni i vojni guverner Trsta i carev namjesnik Austro-ilirskog primorja. Po činu je bio podmaršal.

U to vrijeme brat cara Franje Josipa I., nadvojvoda Ferdinand Maximilian služio je u mornarici kao poručnik bojnog broda, ali je brzo napredovao pa je već 1854. unaprijeđen za kapetana korvete. Iduće godine došlo je do većih promjena. Razdvojene su funkcije predsjednika Pomorske vlade i zapovjednika mornarice. Na prvu funkciju je došao Carlo Martens, a Maximilian je postao vrhovni zapovjednik mornarice, dobio čin kontraadmirala i nastanio se u Trstu. Ubrzo je postao viceadmiral.3 Maximilian je bio veliki ljubitelj prirode i osoba široke kulture. Mnogo je putovao po Sredozemlju. On je 1856. godine počeo graditi u blizini Trsta u zaljevu Grignano kaštel Miramare. Pristupio je bonifikaciji čitavog okolnog terena kako bi tu uredio park kao mjesto za rekreaciju, ali i za Nad voj vo da Fer di nand Ma xi mi lian, botaničke pokuse.4 Godine 1857. imenovan je za pov jed nik rat ne mor na ri ce guvernerom Lombardo-Veneta s civilnim

2 Stanko Piplović: Fortifikacijski sustav Pule iz 19. stoljeća, potreba daljnjeg istraživana i zaštite. Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb 1988.-89. gr. 14-15 3 AM III/1853. 13 i 22, IV/1854. 13 i 22, V/1855. 13 i 25, VII/1857. 33 4 Rosella Fabiani: Miramare. Trst 2000.

ovlastima pa se preselio u Milano, ali je često u Trstu. Stoga je tamo privremeno preneseno i zapovjedništvo ratne mornarice.5 Gubitkom Lombardije 1859. godine povukao se sa suprugom Carlottom za stalno u Trst gdje su se nastanili u kaštelu iako još nije bio u potpunosti dovršen.

Te godine. dogodila se tragedija koja je dosta utjecala na Maximilianov život. Ratni brik “Triton”, koji je bio usidren kod otočića Lokruma pred Dubrovnikom, eksplodirao je. Stradala je gotovo čitava posada. Na tu vijest Maximilian pohitio je na mjesto nesreće odati počast svojim ljudima Tom je prilikom posjetio otočić gdje je poginulim mornarima dao podignuti križ. Iako je Lokrum bio zapušten, nadvojvodu su očarale njegove ljepote. Otkupio ga je i preuredio stari samostan u ljetnikovac. Okolo je uređen raskošni vrt s biljem i pticama dovezenim iz dalekih zemalja. Čitav otočić je ispresjecan stazama koje su vodile do vidikovaca. To je postalo mjesto za

5 AM IX/1859. 37.

odmor gdje je sa suprugom našao mirno utočište6. Ali sve je kratko trajalo. Godine 1863. prihvatio je krunu meksičkog cara čime su europske države željele riješiti teške političke i društvene probleme u toj srednjeameričkoj državi. U travnju 1864. bračni par je otplovio za Vera Crus, ali ga narod nije prihvatio. Situacija je izmakla nadzoru pa je Maximilian 1867. u neredima završio tragičnom smrću. Maximilian je znatno doprinjeo razvoju austrijske ratne mornarice. Po njemu su dobile dvije utvrde naziv. Jedna je mali okrugli for na poluotoku Muzil u Puli. Sa susjednim forovima branio je prilaz vojnopomorskoj bazi s otvorenog mora. Druga je na glavici sv. Mihovila nad Komižom. Bila je naoružana s četiri topa i branila prilaz prema mjestu Visu. I jedan ratni brod također je nazvan po njemu. To je bila oklopljena fregata prvog reda s 16 topova i preko 500 ljudi posade. Sudjelovala je u viškom boju 1866. i predvodila u napadu prvi odjel austrijske flote.

Jedan od najuglednijih časnika austrijske ratne mornarice bio je Wilhelm Freiherr Tegetthoff. Rođen je u Mariboru 1827. Pedesetih godina bio je u činu poručnika bojnog broda. Istaknuo se u austro-pruskom ratu protiv Danske 1864. godine kao zapovjednik austrijskog flotnog odreda te u trećem talijanskom ratu za ujedinjenje 1866. kao zapovjednik austrijske flote. Te godine izbio je rat između Austrije i Italije koja je željela uspostaviti prevlast na Jadranu. Talijanska flota pod zapovjedništvom admirala Carla Persana isplovila je 16. srpnja iz Ancone, a 18. srpnja ujutro pojavila se kod otoka Visa. Najprije je došlo do manjih početnih sukoba s namjerom da se izvrši desant i bombardiranje viške luke. Pred otokom se 20. srpnja odigrala značajna pomorska bitka. Austrijanci su uspjeli stvoriti nered i zabunu u talijanskom borbenom poretku. Admiralski brod “Ferdinand Max” potopio je zapovjedni brod oklopnjaču “Re d Italia.” Tako je daleko slabija austrijska flota pobjedila nadmoćno talijansko brodovlje koje je u suton napustilo bojište pretrpjevši velike ljudske gubitke. Tada je Tegetthoff promaknut u čin viceadmirala. Poslije završetka rata austrijska flota je privremeno raspremljena.

Tijekom 1868. Tegetthoff je postavljen za novog zapovjednika ratne mornarice i šefa Mornaričke sekcije Ministarstva rata. Pridonijeo je modernizaciji austrijske flote i izradio program za gradnju 15 oklopnjača. Njegovom smrću 1871. usporen je razvitak ratne mornarice. Mala budžetska sredstva omogućila su ostvarenje flotnog programa samo u skromnom opsegu i to u vrijeme kada su druge pomorske države počele graditi velike moderne brodove.7

Pomorski časnik sjajne karijere bio je Ivan Hinke. Rođen je 3. lipnja 1837. kao sin državnog činovnika koji je služio u Veroni. Nakon završetka pomorske akademije, stupio je 1853. godine kao kadet u ratnu mornaricu pa je 1856. dobio čin zastavnika fregate, a 1858. zastavnika linijskog broda. Iduće godine je sudjelovao u ratnoj akciji u Boki Kotorskoj. Kao poručnik linijskog broda bio je 1866. u bitci kod Visa gdje je ranjen. U vremenu 1871.-1873. časnik je na korveti “Fasana” za vrijeme njezine

6 Frane Rački: Na Lokrumu. NL 13. IX. 1873. 1. - Erzherzogin Stephanie: Lacroma. Beč 1892. - Stanko Piplović: Lokrum kao mjesto ladanja. Dubrovnik, Dubrovnik XIII/2002. Br. 1-2, 215-217. 7 Ferdinand Attlmayr: Krieg Österreich in der Adria im Jahre 1866. Pula 1869. - Admiral Tegetthoff, pobjednik bitke kod Visa.

Novo doba, Split 13. VIII. 1937. 7. -Petar Kuničić: Viški boj. Vis 1891.

Pri je sto lo na sljed nik Ru dolf sa su pru gom i vi ce ad mi ral Mo ritz Sachs von Hel le nau

misije u istočnoj Aziji gdje se posebno istaknuo. Godine 1874. imenovan je kapetanom korvete te je zapovijedao s više ratnih brodova. Napredovao je dalje u službi i 1884. postao kapetan linijskog broda i zapovjednik Mornaričkog zbora. Dvije godine kasnije je predstojnik Prvog odsjeka u odjelu ratne mornarice. Kada su 1889. godine prenošeni posmrtni ostaci poginulih mornara u viškom boju, 27. lipnja pred prostranom se lukom usidrilo brodovlje ratne mornarice. Odjel se sastojao od oklopnjača “Albrecht” i “Prinz Eugen” te 5 topovnjača pod zapovjedništvom komodora Hinkea. Na “Prinz Eugenu” je bio i nadvojvoda Leopold. Uz visoke goste svečanosti su prisustvovali načelnici Visa i Komiže, članovi Općinskog upraviteljstva i brojni puk. Mjesni župnik služio je misu. Za vrijeme pogreba svirala je glazba mornarice, a s brodova su gruvali topovi. Hinke je položio vijenac i održao prigodno slovo.8

Kao kontraadmiral zapovijedao je Hinke 1889.-1891. zimskom eskadrom. Tada je postao zapovjednikom tvrđave i ratne luke Pule.

Tijekom 1897. Hinke je opet zapovijedao zimskom eskadrom te je iste godine poslan s velikom eskadrom na otok Kretu. Nakon povratka imenovan je podadmiralom pa lučkim admiralom i zapovjednikom ratne luke Pule. Konačno je

8 Naši dopisi osobiti. NL 6. VII. 1899. 2.

1901. umirovljen na vlastitu molbu pa mu je tom prilikom dodijeljen čin admirala i veliki križ reda Franje Josipa. Umro je 24. ožujka 1904. u Puli.9 Blizak carskoj obitelji bio je Moritz Sachs (1844.-1934). Služio je u ratnoj mornarici i 1873. godine promaknut u čin poručnika linijskog broda. Pratio je nadvojvodu Rudolfa na njegovom putovanju u Egipat i Palestinu. Bio je 1885. zajedno s prijestolonasljednikom na brodu “Miramar” na putovanju u Siriju. Nakon što je unaprijeđen u kapetana korvete, od 1888. do 1892. carev je pobočnik. Kao kapetan fregate zapovijedao je brodom “Saida” na njegovoj misiji u Australiju, Kinu i Japan (1892.-1894). Nakon povratka dobio je čin kapetana linijskog broda i

Admi ral Ma xi mi lian Fre i herr Da u blebsky von Ster neck 1895. odlikovan naslovom “von Hellenau” te uvršten u plemstvo. Poslije raznih vojnih dužnosti, 1897.-1898. godine zapovijedao je jahtom “Miramar” koja je bila na raspolaganju carici Elisabethi. Dodijeljen mu je viteški križ Leopoldovog reda te je 1905. umirovljen kao viceadmiral. Nakon toga je živio u Grazu, na svom posjedu Janina, Albaniji i od 1918. u Zagrebu.10

Aleksandar Eberan je rođen u Brnu 29. travnja 1829. Godine 1849. stupio je kao kadet u ratnu mornaricu. Iste je godine sudjelovao u pomorskom ratu. I 1859. bio je u bitci kao poručnik linijskog broda. Kapetan fregate postao je 1861, a kapetanom linijskog broda 1866. Tada mu je odano posebno priznanje zbog osobnih zasluga pri gašenju požara na fregati “Novara”. Zatim je 1878. imenovan zapovjednikom pomorskog kotara u Trstu, a u listopadu te godine unaprijeđen je za kontraadmirala. U vremenu 1879.-1881. zapovijedao je eskadrom. Nakon toga je imenovan predsjednikom Trajnog topničkog povjerenstva. Godine 1883. postavljen je za zamjenika predstojnika pomorskog odsjeka Ministarstva Friedricha Böcka, a zatim je vodio poslove odsjeka do imenovanja Sternecka Böckovim nasljednikom. Tijekom 1886. unaprijeđen je u čin podadmirala, 1891. postao je pravim tajnim savjetnikom, a 1896. admiralom. Umirovljen je 1. studenoga 1897. Umro je u Beču 26. prosinca 1915. godine.11

Među najtipičnijim časnicima austrijske ratne mornarice bio je Maximilian Freiherr Daublebsky von Sterneck. Rođen u Klagefurtu 1829. godine, školovan na Mornaričkom koledžu u Veneciji. Pedesetih godina bio je u činu poručnika fregate i poručnika bojnog broda. Punih je pola stoljeća služio u ratnoj mornarici napredujući u karijeri do najvišeg čina. Naročito se istaknuo u bitci kod Visa kada je kao kapetan

9 + Admiral Ivan pl. Hinke. SD 30. III. 1904. 3. 10 Jorg C. Steiner: Der K. u K. Hofstaat 1858-1918. Beč 1997. 29 11 AM V/1855. 28 i VI/1856. 31. -+Admiral Eberan. SD 2. I. 1915.

bojnog broda zapovijedao admiralskim brodom fregatom “Erzherzog Ferdinand Max”.

Godine 1886. organizirani su veliki manevri austrougarske ratne mornarice na Jadranu. U Boku Kotorsku je doplovila flota pod zapovjedništvom admirala Sternecka. Tom prilikom admiral je utvrdio pogodnost i stratešku važnost Tivta za izgradnju pomorskog arsenala s obzirom na udaljenost pomorske baze Pule od Ortranskih vrata i prirodnu pogodnost zaštićenog zaljeva. To su uvjetovale složene međunarodne političke prilike sedamdesetih i osamdesetih godina, posebno crnogorsko-turski rat, krivošijski ustanak i međunarodna blokada Grčke. Zbog toga je austrougarska flota sve više operirala u vodama južnog Jadrana. Izvijestio je o tome Mornaričko odjeljenje u Beču što je povoljno primljeno. Odlučeno je o izgradnji vojnopomorskog uporišta s arsenalom kao isturene ekspoziture pulskog arsenala. Ubrzo je pribavljeno zemljište za gradnju. Pripremni radovi počeli su 1889. godine. U početku je izgrađeno provizorno pristanište, prvi navoz i objekti skladišta, a nešto kasnije i brodograđevna radionica. Time su omogućeni obimniji popravci brodova. S vremenom je ta ustanova prerasla u zavod za remont.12

O Sternecku svjedoči i jedan događaj iz travnja 1894. godine kada je posjetio Trogir. Načelnik Špiro Puović mu je tada pokazao razrovan morski žal istočno od mosta koji povezuje grad na otočiću s kopnom. Tu su pristajali čamci ratne mornarice da bi iz obližnjeg javnog zdenca opskrbljivali vodom brodove kada bi se usidrili u obližnjoj uvali Saldun. Vrlo često bi se ti čamci nasukali pa je načelnik govorio admiralu kako su upućene brojne molbe da se tu ozida obala. Tražila su se sredstva od države, jer je Općina bila siromašna, ali bez uspjeha. Admiral ga je naputio neka nastavi s radovima i obećao da će nastojati što prije isposlovati potporu od Ministarstva rata. I zaista u travnju 1895. Odsjek mornarice u Beču dodijelio je 400 forinta. U znak zahvalnosti Općinsko vijeće je odlučilo da se nova obala nazove imenom Sternecka.13

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće Austro-ugarska je stupila u red jakih pomorskih sila, posebno su odlučni zapovjednici H. Spaun i R. Montecuccoli radili na izgradnji moderne flote. Obuka ljudstva se vršila na prekomorskim putovanjima i bila je na visokoj razini. Ratna mornarica je organizirala dvije znanstvene ekspedicije: 1872. na Arktik i 1884. na otok Jan Mayen. Vršila je oceanografska istraživanja u Jadranskom, Mramornom i Crvenom moru i izradila karte istočnog dijela Jadrana. Postupno je prevladalo stajalište da se flota, osim zaštite morske granice države, može upotrijebiti i u ofenzivne svrhe. U vodama Dalekog istoka stalno je od 1898. do 1902. godine stacionirala jedna krstarica za savlađivanje Bokserskog ustanka. U kineske vode upućena je eskadra krstarica čiji su desantni odredi sudjelovali u operacijama u pokrajini Ho-Pei-Sheng. Jedna ekspedicija je 1913. bila u međunarodnoj flotnoj demonstraciji protiv Crne Gore. Mornarica je 1882. potpomagala operacije u vrijeme krivošijskog ustanka. Zatim je sudjelovala u međunarodnoj blokadi Grčke i Krita.

12 Mornaričko tehnički zavod “Sava Kovačević” Tivat. Split 1989. 13 Stanko Piplović: Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću. Split 1996. 48.

Admiral Hermann von Spaun je bio energičan časnik ratne mornarice. Rodio se u Beču 1833. godine. Sudjelovao je u ratu 1859 i u viškoj bitci 1866. kao poručnik bojnog broda na oklopljenoj fregati “Erzherzog Ferdinand Max”. Tom je prilikom lakše ranjen. Kasnije je bio zapovjednik na ratnim brodovima npr. “Tegetthoffu” 1884. godine. Vježbe ratnog brodovlja obavljale su se ponekad oko Trogira. Tako je bilo i 1891. kada je flota stacionirala u uvali Saldun na otoku Čiovu. I u lipnju iduće godine stiglo je tamo brodovlje iz Boke pod zapovjedništvom grofa Spauna. Na Božji dan pomorski časnici su prisustvovali ophodu. Od 1897. Spaun je na dužnosti šefa Mornaričkog odsjeka Ministarstva rata. Zaslužan je za razvoj ratne mornarice, zauzimao se za gradnju lakih plovnih jedinica i izgradnju moderne flote. Preminuo je u Gorici 1919. godine.

Među istaknute časnike mornarice ubraja se i Julius von Ripper. Rođen je 6. ožujka 1847. u Podgorcima kod Krakova. Završio je kadetsku školu u Rijeci pa je 1861. unovačen. Iste je godine sudjelovao u ratu protiv Danske na linijskom brodu “Kaiser” u pothvatu protiv sjevernofriskih otoka. Za vrijeme rata s Italijom 1866. bio je na brodu “Arethusa”. U travnju 1869. imenovan je zastavnikom linijskog broda, a u svibnju 1878. poručnikom linijskog broda. I tako je dalje napredovao obavljajući mnoge dužnosti. Služio je na Sredozemnom moru, na Bosporu, Crnom moru i Dunavu. Studenog 1889. unapređen je u kapetana korvete pa je zapovijedao brodom “Planet”. Poslije smrti zapovjednika broda “Fasana” došao je na njegovo mjesto i 1892. primio zapovjedništvo u istočnoj Aziji.

U vremenu 1893.-1895. bio je predsjednikom Četvrtog odjela, a zatim obavljao druge poslove skupine Ministarstva rata. Godine 1894. dobio je plemićki naslov, 1896. imenovan je predsjednikom kancelarije operacija i pomoćnikom pomorskog zapovjednika. Za vrijeme španjolsko-američkog rata kao kapetan linijskog broda zapovijedao je brodom “Kaiserin und Königin Maria Theresia” koji je bio zadužen čuvati austro-ugarske interese u zapadnoj Indiji. S te misije vratio se 1899. pa je imenovan zamjenikom zapovjednika pomorskog arsenala, a ubrzo i njegovim zapovjednikom. U svibnju 1901. postao je zapovjednikom mornaričkih vježba. Godinu dana poslije postavljen je za predsjednika Pomorskog tehničkog odbora, 1904. ponovno mu je povjereno zapovijedanje flotom. Na toj je dužnosti ostao do imenovanja lučkim admiralom i zapovjednikom ratne luke Pule u kolovozu 1905.

Svake godine evocirale su se uspomene na višku bitku uz prigodne manifestacije. Naročite su svečanosti bile uz jubileje. Posebno je proslavljena 40. obljetnica 1906. U Puli su priređene zabave i takmičenja na moru. U mornaričkoj crkvi Madonna del Mare držale su se zadušnice kojima je prisustvovao Ripper sa stožerom te svi zapovjednici i časnici vojne posade. Na počasnom mjestu su bili mnogi časnici i vojnici koji su sudjelovali u viškom boju. Među njima su se nalazili admirali u miru Czedik i Heinz. Govorili su Ripper i predsjednik društva Dalmatinaca u Puli, Mardešić rodom iz Visa. U časničkom kasinu je priređen prijem, a navečer predstava u kazalištu. U Visu je bilo naročito raspoloženje. U luci se usidrila eskadra od 14 bojnih brodova i 10 torpednjača na čelu sa zapovjednikom ratne mornarice

admiralom Montecuccolijem. Na groblju je položeno mnogo vijenaca. Navečer je bio prijem na fregati “Habsburg” koja je i sama sudjelovala u boju 1866. u prvoj diviziji.14 1. studenog iste godine Ripper je bio unapređen u čin kontraadmirala. Tada mu je bilo povjereno zapovjedništvo mornarice za Istok. Taj se odjel sastojao od oklopljene krstarice “Sankt Georg” i krstarice “Szigetvar”. I upravo njegovim postupcima kao zapovjednika međunarodne flote tadašnji zapleti na Istoku brzo su se riješili. 23. travnja primio je opet lučki admiralitet i zapovjedništvo ratne luke Pule. Kao zapovjednik arsenala Ripper je unaprijedio djelovanje tog važnog zavoda ratne mornarice, a također uspio da su se radovi na brodovima, posebno popravci, obavljali za mnogo kraće vrijeme. Dok je bio na čelu mornarice, provodio je stalne i složene vježbe, većinom noću. Uvježbao je plovidbu u svim vremenskim uvjetima, posebno noću uz prikrivena svjetla što je do pred kratko vrijeme bila rijetkost i u stranim mornaricama. Umirovljen je 1913. Bio je to zadnji borac u ratu na moru 1866. godine koji se nalazio u službi. Preminuo je u Beču 15. srpnja 1914. godine.15

I neki članovi carske obitelji nosili su visoke mornaričke činove. Prvi je bio Ferdinand Maximilian. Zatim je 1902. godine car Franjo Josip imenovao prijestolonasljednika Franju Ferdinanda viceadmiralom cijeneći njegovo zalaganje za razvoj ratne mornarice. Kasnije je i sam posljednji austrougarski car Karl neposredno zapovijedao mornaricom.16

Posebna je karijera Rudolfa Montecuccolija koji je bio u austrijskoj ratnoj mornarici od njenih skromnih početaka do velikog uspona. Rođen je 22. ožujka 1843. godine. Rano su mu bile povjerene važne službe u Mornaričkom odsjeku. Dostigao je čin admirala. Doprinjeo je mnogo preustroju ratne flote što je bilo njegovo životno djelo. U razdoblju od 8 godina izveo je niz temeljnih promjena čime je gotovo iznova stvorio ratnu mornaricu.

Ranoga jutra 24. lipnja 1899. godine uplovilo je u višku luku brodovlje ratne mornarice koje se sastojalo od 3 topovnjače, 3 oklopnjače, 3 minolovca, 16 lagumača i jednog krstaša. Na topovnjači “Monarch” nalazio se glavni zapovjednik barun Minullo, na krstašu “Zenta” podadmiral Montecucolli, a na oklopnjači “Prinz Eugen” podadmiral Becker. Kako je uskoro padao dan viškoga boja, vojni kapelan je držao misu za pokoj poginulih mornara, a na groblju pod spomenikom je položen vijenac. Na kraju je flota na otvorenom moru imala veliku vježbu.17

Ostao je zabilježen i Montecucollijev posjet Zadru 6. srpnja 1905. godine. Stigao je brodom “Pelikan”. Tom prilikom posjetio ga je na brodu vojni zapovjednik podmaršal Marian Varešanin. Zatim se iskrcao na rivi Franje Josipa gdje su ga dočekali vojni odličnici i počasna četa s glazbom koja je odsvirala Carevku. Posjetio je i predsjednika Dalmatinskog namjesništva Niku Nardellija. Nakon toga otplovio je za Šibenik. Koncem srpnja posjetio je Cetinje. Na granici Crne Gore dočekalo ga je

14 40. Obljetnica bitke kod Visa. SD 18. VII. 1906. - Stanko Piplović: Spomeni na viški boj. Split 2001. 16. 15 Admiral Julij pl. Ripper. SD 18. VII. 1914. 1. 16 Vladareva poruka mornarici. NL 28. VI. 1911. 2. 17 Naši dopisi. SD 5. VII. 1899. 2.

odjeljenje garde. Knez ga je primio u svečanu audijenciju pa je zatim posjetio kneževiće i kneginje. Odatle se vratio u Kotor.18 Godine 1909. Montecuccoli je navršio pedeset godina službe u ratnoj mornarici. Tom prigodom 1. listopada osobno mu je uputio pismo s čestitkom car Franjo Josip I. te mu dodijelio Vojni križ za zasluge u briljantima.19 Da bi ojačao flotu, Montecuccoli je predložio gradnju četiri velika ratna broda. Međutim, parlament je to odbio. Admiral je bio uporan i pored zabrane povjerio je gradnju dreadnoughta brodogradilištu u Montefalconu. To je izazvalo buru u Beču. Ipak su se radovi nastavili pod posebnim okolnostima.20 Tako je 24. lipnja 1911.

Ve li ki ad mi ral Anton Haus godine porinut u Trstu prvi dreadnought austrijske ratne mornarice “Viribus unitis”. Za tu prigodu došao je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand kao carev izaslanik. Dan ranije upriličen je kod namjesnika princa Hohenlohe prijem. Bili su nazočni admiral Montecuccoli, nadvojvotkinja Maria Anunciata kuma broda, nadvojvoda Leopold Salvator i mnogi drugi uglednici. Na velikom uspjehu čestitao je Montecuccoliju dalmatinski namjesnik barun Niko Nardelli.21 Deplasman broda bio je 20 tisuća tona, a njegova dužina 150 metara. Građen je pune dvije godine uz sudjelovanje 40 inženjera, 50 konstruktora i 4500 radnika. Taj ogromni brod je imao 4 tornja sa 3 velika topa i brojno manje naoružanje.

Početkom 1913. grof Montecuccoli je podnio molbu da ga se oslobodi dužnosti zapovjednika ratne mornarice. Car Franjo Josip I. to je prihvatio pismom od 25. veljače i dodijelio mu križ reda sv. Stjepana. Montecuccoli je 22. veljače navršio sedamdesetu godinu života. Prilikom umirovljenja i car Vilim uputio mu je brzojav sa srdačnim željama, a također i članovi generalnog stožera njemačke flote podadmiral Heeringen i državni tajnik admiral Triptiz. Pisao mu je i ministar predsjednik grof Stürgh pa kancelarija prijestolonasljednika Franje Ferdinanda. Vrijeme Montecuccolijevog zapovjedništva bilo je u znaku napretka. Flota je dobila nove brodove, a časnici i mornari su dobro uvježbani za ratovanje.22

18 S. e. ammiraglio conte Montecuccoli a Zara. SD 19. VII. 1905. 2. - Admiral Montecuccoli na Cetinju. Naše jedinstvo, Split 23.

VII. 1907. 3. 19 Previšnje ručno pismo Admiralu grofu Montecuccoli. SD 2. X. 1909. 1 20 Komična epizoda admirala Monteccucolia. Novo doba, Split 30. I. 1941. 7. 21 Porinuće prvog dreadnougtha. NL 24. VI. 1911. 3. -Prvi dreadnought “Viribus Unitis”. SD 28. VI. 1911. 2. -Prvi dreadnougth. SD 1. VII. 1911. 22 Promjena u zapovjedništvu ratne mornarice. SD 26. II. 1913. 1.

Car Kar lo u Trstu 1917. go di ne u odo ri ve li kog ad mi ra la

Godine 1913. uslijedile su i druge promjene u ratnoj mornarici. Tako je za novog zapovjednika Pomorskog okružnog ureda u Šibeniku imenovan kontraadmiral Hans. On je stigao u taj grad na dužnost 11. prosinca Lloydovim parobrodom.23

Zadnji zapovjednik austrijske ratne mornarice bio je Anton Haus. Rodio se 13. lipnja 1851. u Tolminu na Primorju. Nakon završene gimnazije, stupio je 1869. kao privremeni kadet u ratnu mornaricu. Godine 1871. postao je kadetom drugog razreda. Od 1886. do 1890. bio je razredni časnik i učitelj morske fiziografije na Pomorskoj akademiji u Rijeci. U to vrijeme je objavio zapaženu knjigu o oceanografiji. Kao časnik pomorskog stožera dvije je godine zapovijedao školskim brodom za torpeda, korvetom “Donau” i u ekspediciji preko oceana.

Tijekom 1901., u vrijeme bokserskog ustanka seljaka i gradske sirotinje u Kini, bio je ukrcan kao zapovjednik krstarice “Maria Theresia” i bio zapovjednik u Kineskom moru. Dalje je napredovao u službi pa je već iduće godine kao kapetan linijskog broda postao predsjednikom prezidijalne kancelarije Mornaričkog odjela Ministarstva rata. Potom je 1905. godine unaprijeđen u kontraadmirala. Godine 1906. zapovijedao je pričuvnom eskadrom i drugom divizijom pojačane eskadre gdje je iskazao velike vojnopomorske sposobnosti.

Zabilježen je u to vrijeme posjet odjela ratne flote Stonu pod zapovjedništvom Hausa. Brodovi “Monarch”, “Wien”, “Budapest” i “Zenta” usidrili su se u obližnjem zaljevu. Na svakom je bila posada od 385 ljudi. Mornari su posjetili mjesto, a Stonjani su brodicom “Gruž” otišli na “Monarch” i uz pratnju domaćina ga razgledali. Od

23 Zapovjednik pomorskog okružnog ureda u Šibeniku. SD 15. XI. 1913. 3.

svibnja do listopada sudjelovao je kao delegat na drugoj mirovnoj haškoj konferenciji. Do studenog 1908. bio je pomoćnik u lučkom admiralitetu, a od tada do rujna 1910. istaknuo se kao zapovjednik eskadre. 1. studenog postao je viceadmiralom i postavljen na čelo Tehničkog odbora ratne mornarice. Zatim je zapovijedao pojačanom, a kasnije je opet djelovao kao predsjednik Tehničkog odbora. Na 11. srpnja 1912. car je imenovao Hausa nadzornikom flote, a 1913. zapovjednikom ratne mornarice na kojoj je dužnosti zamijenio

Nad voj vo da Ma xi mi lian brat cara Kar la, u prvom svjet skom ratu kao boj nik ulan ske regi men te i ka pe tan kor ve te Montecuccolija. On je ujedno bio šef Mornaričkog odjela Ministarstva rata. Uživao je u državi i inostranstvu glas vrlo sposobnog časnika. Izvrsno je poznavao struku, govorio sve glavne svjetske jezike, a također i hrvatski. Istaknuo se u prvom svjetskom ratu vrlo uspješnim napadom na istočnu obalu Italije s glavnim ciljem uništenja željezničkih postrojenja. Iduće godine imenovan je velikim admiralom. Preminuo je u Puli 8. veljače 1917. godine. Pokopan je na mornaričkom groblju, a kasnije su njegovi posmrtni ostaci preneseni u Beč.24

Austrija je 1915. godine imala 3 admirala. To su bili car Karl Stephan, pruski princ Hoheit Heinrich i Anton Haus. Pored njih bilo je 5 viceadmirala te 10 kontraadmirala.25 Car Karlo I. Habsburški preuzeo je u Prvom svjetskom ratu formalno zapovijedanje ratnom mornaricom, a za stvarno stručno rukovođenje odredio je najstarijeg admirala. On je u studenom 1917. sa suprugom Zitom posjetio Trst i za tu priliku nosio odoru velikog admirala. I mlađi brat cara Karla, Maximilian služio je u mornarici. Pri kraju rata bio je bojnik kod ulanske regimente br. 1 i kapetan korvete.26

U Prvom svjetskom ratu sile Antante nisu poduzimale veće akcije protiv Austro-ugarske ratne mornarice, već su se ograničile na blokadu Ortranskih vrata. Austro-ugarska flota je cijelo vrijeme održavala svoje pomorske komunikacije duž obale i opskrbljivala svoje armije u Albaniji. Povremeno je vršila prepade na talijansku obalu. Koncem rata, u jesen 1918. godine Monarhija je bila u rasulu. Opća kriza i pobune zahvatili su i flotu. Zapovjedništvo brodovima su preuzela mornarička vijeća tako da je vojno zapovjedništvo prestalo postojati. Kada je Narodno vijeće

24 C. i k. bojna mornarica. SD 23. VI. 1906. 3. -Novi zapovjednik ratne mornarice podadmiral Haus. SD 26. II. 1913. - Carska i kraljevska mornarica u Puli. Pula 1999. 14. 25 Almanach für die k. und k. Kriegsmarine 1915. Pula XXXV/1915. 609-610. 26 Der K. u. K. Hofstaat 1858-1918. Beč 1997. 102.

Države Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu proglasilo odcjepljenje, uputilo je u Pulu izaslanstvo da preuzme flotu i mornaričke ustanove. Za prvog zapovjednika imenovan je admiral Janko Vuković Podkapelski koji je i ranije služio u mornarici kao časnik. On je ubrzo poginuo prilikom talijanske diverzije na brod “Viribus unitis”. Međutim Antanta nije priznala predaju Austro-ugarske flote Narodnom vijeću. Odlučeno je da se ratni brodovi rashoduju i u tu svrhu predaju europskim državama, najviše Italiji, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Jugoslavija je dobila 12 torpiljarka.

Tako se Austrijska ratna mornarica kroz vrijeme od stotinjak godina razvijala od skromnih početaka do respektabilne vojne sile koja je bila u stanju izvršavati vrlo složene zadatke na moru. To se ima zahvaliti u prvom redu nizu sposobnih časnika koji su služili u njenim redovima.

Kon tra ad mi ral N. Horthy

Die ho hen Of fi zie re der Öster re i chi schen Krieg sflot te

Mit dem Frieden in Kampoformien im Jahre 1797 bekam Österreich ein ganzes Gebiet an der östlichen Adriaküste. Von den Überresten der Venedigflotte formierte es seine kleine Flotte. Nach den neuen Konflikten mit Frankreich im Jahre 1815 kamen diese Gebiete definitiv unter die österreichische Herrschaft. Die neue Regierung bekam eine kleinere Zahl von schwachen Schiffen, aber diese waren genügend, da es keine besondere Gefahr gab.

Als im Jahre 1848 die Revolution, die auch Venedig mit einschloss, ausbrach, schlossen sich die Schiffe, die hier stationiert wurden, den Aufständischen zu. Nachdem Österreich wieder Ordnung herstellte, war klar, dass man den Kriegshafen versetzen musste. Zuerst wurde Triest gewählt und später Pula. Wegen der Reorganisation der Kriegsflotte wurde der angesehne dänischer Seemann H. B. Dahlerup gerufen.

Einer der hervorragendsten Kommandanten der Kriegsflotte war Ferdinand Maximilian, Bruder von Franz Josef. Er gab ihrer Entwicklung einen bedeutenden Beitrag. Im Jahre 1863 akzeptierte er die Krone des mexikanischen Kaisers, aber in den revolutionären Aufwallen endete er mit einem tragischen Tod. Zu den angesehensten Offizieren zählt man W. Tegethoff zu. Er tat sich in dem Österreichisch - preussischen Krieg gegen Dänemark und in dem Dritten italienischen Krieg für die Wiedervereinigung im Jahre 1866 als Kommandant der Flotte hervor. In diesem Jahr brach der Krieg zwischen Italien und Österreich aus. Die schwächere österreichische Flotte erkämpfte einen glänzenden Sieg im Kampf vor der Insel Vis. Nach diesem Kampf wurde er zum Vizeadmiral befördert und zum Kommandanten der Flotte gestellt.

Ivan Hinke trat im Jahre 1853 nach der Beendigung der Seeakademie in die Kriegsflotte. Er wurde in diesem Dienst schnell befördert, kommandierte über einige Kriegsschiffe und trug hohe Militärpflichten. Er war Kommandant des Kriegshafens Pula und des Wintergeschwaders. Im Jahre 1901 wurde er pensioniert und bekam bei dieser Gelegenheit die Admiralenrangstuffe. Er starb im Jahre 1904 in Pula.

M. Sachs war ein vertrauter Freund der kaiserlichen Familie. Er diente in der Kriegsflotte. Er folgte dem Thronfolger Rudolf auf seinen Reisen. Nach verschiedenen Militärpflichten kommandierte er über die Jacht "Miramar", die der Kaiserin Elisabeth zur Verfügung stand. Im Jahre 1905 wurde er als Vizeadmiral pensioniert.

Aleksandar Eberan war von 1849 in der Flotte. Er nahm an einigen Kämpfen teil. Im Jahre 1878 wurde er zum Kommandanten des Seebezirks in Triest ernannt und zum Contraadmiral befördert. Später kommandierte er über das Geschwader und wurde zum Präsidenten des Kanonenausschusses ernannt. Während des Jahres 1886 wurde er zum Unteradmiral befördert und im Jahre 1896 zum Admiral. Er starb in Wien im Jahre 1915.