Ma ri ja Mo go ro vić Crljen ko

Marija MOGOROVIĆ CRLJENKO

Istar ski markgro fo vi iz obi tel ji We i mar-Orlamünde u kon ste la ci ji od no sa Car stva i pa pin stva u doba bor be za in ve sti tu ru

U radu ćemo nastojati prikazati djelovanje istarskih markgrofova iz obitelji Weimar-Orlamünde, ponajprije Ulrika I. i Vecelina II. u razdoblju borbe za investituru. O istarskim markgrofovima iz spomenute obitelji nemamo previše podataka, međutim, zahvaljujući graničnom položaju Istre i Hrvatske te rodbinskim i tazbinskim odnosima između istarskih markgrofova s jedne te ugarskih kraljeva i hrvatskog kralja s druge strane pokušat ćemo rekonstruirati njihov položaj i međusobne odnose u konstelaciji odnosa Carstva i papinstva u doba borbe za investituru.

Ponajprije ćemo se osvrnuti na stanje u Hrvatskom te u Ugarskom kraljevstvu, a potom na odnose istarsko-kranjskih markgrofova i ugarskih kraljeva te hrvatskog kralja.

Politika pape Grgura VII. i njegove težnje za reformom Crkve nisu bile ograničene samo na područje Njemačke i Italije. Grgur je aktivnom vanjskom politikom nastojao provoditi crkvenu reformu i u ostalim područjima Zapadne Europe, počevši od Francuske, pa preko rubnih područja Europe na jugu – južne Italije, Sicilije i kršćanske Španjolske, njezinom sjeveru – Irske, Engleske, skandinavskih područja, istočnom i srednjoeuropskom području – Rusije, Poljske, Češke, Ugarske, pa sve do područja uz istočnu obalu Jadrana - Hrvatske, Duklje, ali i s Bizantom.1

Reformna strujanja osjećala su se, dakle, i na području Hrvatske već za Petra Krešimira IV., iz dinastije Trpimirovića.2 Već je za vladavine tog kralja, Dmitru Zvonimiru koji je oženio Jelenu, kćerku Bele I. i sestru Gejze i Ladislava, kao banu predan dio Slavonije.3 Nakon Petra Krešimira IV. Dmitar Zvonimir postaje vladarom Hrvatske upravo u prvim godinama pontifikata spomenutog pape Grgura VII., pa stoga u tom svjetlu treba promatrati i njegovu krunidbenu “zavjernicu”, odnosno zakletvu vjernosti.4

1 O tome vidi: H. E. J. Cowdrey, Pope Gregory VII. 1073-1085, Clarendon Press, Oxford, 1998., 331.-495., usp. i: Velika povijest Crkve (dalje: VPC), ur. H. Jedin, sv. III/1, Zagreb, 1971., 422.-438. 2 Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek (dalje: Hrvatski rani...), Novi Liber i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995., 363.-294.; T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje (dalje: Hrvatsko srednjovjekovlje), Školska knjiga i Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 1997., 43.-49. 3 O tome vidi: Margetić, Bilješke o međunarodnom položaju Zvonimirove Hrvatske (dalje: Međunarodni položaj...), u: ZKH, 12.-17. 4 Povjesničari nisu suglasni kad se govori o godini Zvonimirove krunidbe. Jedni drže da je to bilo 1075., dok drugi smatraju da se radi o 1076. godini (ako je upotrijebljen pizanski kalkul radi se o 1075., a ako je upotrijebljen firentinski kalkul, radi se o 1076. godini). Barada smatra da je u dataciji zavjernice upotrijebljen pisanski kalkul, te da se radi o godini 1075. O tome vidi: M.

Barada, Prilozi kronologiji hrvatske povijesti (1062-1075), Rad JAZU 311, Zagreb 1957., 185.-217. Nasuprot njemu u novije vrijeme Stipišić dokazuje kako je ipak pri dataciji zavjernice upotrijebljen firentinski kalkul te da Zvonimirovu krunidbu treba smjestiti u 1076. godinu. Vidi: J. Stipišić, Pitanje godine krunidbe kralja Zvonimira, u: ZKH, Zagreb 1997., 57.-66.

U tekstu zavjernice Zvonimir je na njezinom samom početku naslovljen kao Chroatie Dalmatieque dux, 5 te ga je papin poslanik Gebizon zastavom, mačem, žezlom i krunom6 uveo u upravu Kraljevstva Hrvatske i Dalmacije.7 Novoustoličeni je kralj obećao da će čuvati vjernost Apostolskoj stolici, te da će voditi zemlju prema načelima reformne Crkve.

Zvonimir odlukom Apostolske stolice dolazi u posjed “svjetovnog mača sv. Petra”,8 a svoju vjernost potvrđuje zakletvom. Budući da nije imao svoju vojsku, a u narušenim odnosima s Carstvom, papa je potporu za provedbu željenih reformi pronalazio u vladara koji nisu bili u skladnim odnosima s Carstvom.9 Svi su tadašnji ugovori bili ustrojeni po općim načelima feudalnog prava, ali papa nije bio senior u svjetovnom smislu riječi. On, naime, nije tražio ono što su svjetovni seniori u pravilu tražili: nije zahtijevao vojni odred koji bi pod njegovom zastavom kretao u ratove, nije tražio pravo sudskih ovlasti na Zvonimirovu teritoriju.10 Zvonimir je, zapravo morao načelno podržavati papinu politiku, te se može reći da je uz neznatnu cijenu bio priznat, pomazan i okrunjen kraljem, istovremeno zadobivši u Apostolskoj stolici moćnog saveznika i zaštitnika od mogućih vanjskih neprijatelja.11

Nakon Andrije I. (1046.-1060.) i njegova brata Bele I. (1060.-1063.) na ugarsko je prijestolje sjeo Salamon (1063.-1074.), sin Andrije i nećak Belin. Salamon je bio oženjen Juditom/Sofijom, sestrom Henrika IV.,12 te je i svojim tazbinstvom bio vezan uz cara. Međutim u konstelaciji odnosa između vrhovne svjetovne i crkvene vlasti, Sveta je stolica nastojala Ugarsku vezati uz sebe. To se lijepo može vidjeti i iz sačuvane

5 CD I, 139.-141. 6 Zastava je znak vazalnog odnosa Zvonimira prema Apostolskoj stolici, dok su mač, žezlo i kruna insignije kraljevske vlasti. Vidi:

Jurković, 65. Najiskrenije zahvaljujem mr. I. Jurkoviću što mi je dao na uvid svoj rukopis o hrvatskim narodnim vladarima tj. svoja seminarska predavanja iz kolegija Hrvatska povijest u ranom srednjem vijeku. U ovom ću radu njegove teze i stajališta iz rukopisa citirati samo prezimenom i navođenjem stranice rukopisa, kako sam upravo i učinila. 7 Okrunjen je u solinskoj crkvi sv. Petra i Mojsija. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje,49., Budak, Prva stoljeća Hrvatske,

Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994., 111.-113.; Goldstein, Hrvatski rani..., 394. 8 Za ljude ranoga srednjega vijeka , Krist je bio jedini gospodar kršćanstva. Iz evanđelja (Lk 22,38) zaključivali su da postoje dvije sile, koje simboliziraju dva mača (tzv. «teorija o dva mača»), određene da vladaju svijetom. Jedan mač, svjetovni, nalazi se u rukama vladara, a drugi, duhovni, u rukama pape. Kanonisti i teolozi grgurovskog vremena preusmjerili su tu teoriju isključivo na papu – oba mača pripadaju jedino i isključivo Crkvi: duhovni nosi ona sama, a svjetovni posuđuje vladaru da ga on nosi u ime Crkve. Kao duhovni mač smatrali su crkveno izopćenje. Vidi: A. Franzen, Pregled povijesti Crkve, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996.,157. 9 Šanjek, Zvonimirova «zavjernica» u svjetlu crkveno-političkih odrednica grgurovske reforme (dalje: Zvonimirova «zavjernica»), u: Zvonimir, kralj hrvatski (dalje: ZKH), zbornik radova HAZU i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1997., 33.; Jurković, 66. 10 Goldstein, Hrvatski rani..., 403.; O vazalsko-seniorskom odnosu Zvonimira i Grgura VII. vidi i: I. Kampuš, Duklja u

Zvonimirovo vrijeme – utjecaji i veze (dalje: Duklja...), u: ZKH, Zagreb 1997., 257.; F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata.

Srednji vijek, Zagreb 1993., 132., Šanjek, Zvonimirova «zavjernica»,30., F. Šišić, Povijest Hrvata I, 566.; M. Kostrenčić,

Nacrt historije hrvatske države i hrvatskog prava, sv. I, Zagreb, 1956., 126. 11 Saveznik i zaštitnik Dmitru će Zvonimiru ubrzo biti potreban, kada carski vazal Vecelin bude napadao na njegove granice. Vidi:

Goldstein, Hrvatski rani..., 403.; Šanjek, Zvonimirova «zavjernica»,33.; Jurković, 66. 12 Diplomata Hungariae antiquissima. Accedunt epistolae et acta ad historiam Hungariae pertinentia (ab anno 1000 usque ad annum 1131), ed. Georgius Györffy, vol. I, Budapest: Akadiémiai kiadó, 1992. (dalje: DH I.), 198.-199.; Simonis de Keza,

Gesta Hungarorum – The Deeds of the Hungarian (dalje: GH), eds. by J. M. Bak, G. Constable, G. Klaniczay, and U.

Borkowska, trans. by L. Veszprémy and F. Schaer, study by J. S cs, Budapest: CEU Press, 1999., 132.-137. (poglavlja: 60.-61.); Cowdrey, Pope Gregory VII., 443.; Jurković, 71.

korespondencije između Grgura VII. i ugarskoga dvora.13 Tako u pismu od 28. listopada 1074.14 Grgur VII. kori Salamona što je postao vazal njemačkog vladara i podsjeća ga da je još kralj Stjepan predao državu rimskoj Crkvi, te smatra kako bi Ugarska morala ostati slobodna i ne bi smjela biti podvrgnuta nijednom vladaru druge države osim rimskoj majci Crkvi, koja sa svojim podanicima postupa kao sa sinovima, a ne kao sa slugama.15

Prema vijestima Ivana Goričkog,16 Belini sinovi Gejza i Ladislav, vrativši se iz Poljske,17 sa Salamonom dogovaraju da dva dijela države pripadnu kralju, a treći knezovima, tj. Gejzi i Ladislavu. Tada dolazi i do sklapanja dinastičkih brakova. Zvonimir se ženi Jelenom, sestrom18 knezova, te s njom dobiva i dio Slavonije,19 dok se carev vazal, istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. ženi Sofijom, također sestrom spomenutih knezova i Zvonimirove žene Jelene. Spomenutim ugovorima dinastičkih brakova i raspodjelom graničnih teritorija Ugarskog i Hrvatskog Kraljevstva, u nezavidan je položaj zapravo došao kralj Petar Krešimir IV. Naime, braća i njihovi šurjaci (Gejza, Ladislav, Ulrik I. i Zvonimir) vladali su zemljama koje su se direktno oslanjale na hrvatske sjeverne i zapadne granice. Ubrzo je Krešimir slavonskog bana Dmitra Zvonimira prihvatio za bana Hrvatske i svojeg suvladara (o. 1070.),20 dok Gejza i Ladislav pridobivaju povjerenje kralja Salamona. No, četiri godine kasnije (1074.) Gejza i Ladislav zbacuju Salamona s prijestolja,21 a Zvonimir u nejasnim okolnostima preuzima vlast u Hrvatskoj. Teza Ivana Goričkog da se Zvonimir “osiljen ovim rodbinstvom dokopao kraljevstva Hrvatske, a Ladislav i Gejza krune Ugra...”22 čini se stoga vrlo mogućom. Zvonimirovo preuzimanje vlasti svjedoči i o tradicionalno jakom položaju bana u Hrvatskoj. Od spomenutog je rodbinstva Zvonimir i ranije imao koristi. Naime, kada je istarsko-kranjski markgrof Ulrik I.

13 Većina te korespondencije pokazuje zapravo borbu Grgura VII. i Henrika IV. i nastojanja pape da Ugarsku, koja je strateški zapravo smještena na istočnim granicama Carstva, pridobije kao saveznika. Vidi: DH I., 192.-227., korespondencija između ugarskih vladara i pape Grgura VII., dokumenti pod br.: 66, 67, 68, 70, 71, 72, 75, 77, 80; usp. i: James R. Sweeney,

Gregory VII, the Reform Program, and the Hungarian Church at the end of the Eleventh Century, in: La Riforma Gregoriana e l`Europa, Congresso Internazionale (dalje: Gregory VII), Salerno, 20-25 maggio 1985, Las-Roma: Studi Gregoriani, 1991., 268. 14 DH I., 194.-195. 15 Cowdrey, Pope Gregory VII., 443.-444.; VPC, sv. III/1, 422.-423.; Sweeney, Gregory VII, 268. 16 F. Rački, Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia (dalje: Documenta), Zagrabiae, 1877., 473. 17 Na ist. mj.; Nakon vojne intervencije Henrika IV., koji je instalirao za kralja prijestolonasljednika Ugarske, svojeg šurjaka

Salamona, protukandidati i prvi rođaci, Gejza i Ladislav, bježe u Poljsku (1063.), vidi: Jurković, 63. 18 Jelena ili Helena, u hrvatskim izvorima Lepa. Nešto ranije, prilikom vojnog pohoda Henrika IV. ugovoren je i ostvaren brak između carevog vazala, istarsko-kranjskog markgrofa, Ulrika I. i Sofije, sestre Gejze, Ladislava i Jelene. Vidi: Jurković, 63.;

Goldstein, Hrvatski rani..., 390.; B. Grafenauer, Zgodovina slovenskega naroda, sv. II. (dalje: Zgodovina...) , Državna založba

Slovenije, Ljubljana, 1965., 421. 19 Prema ovoj podjeli Gejzi je pripao istočni granični dio Ugarske, odnosno Erdelj, Ladislavu južne i jugozapadne granične zemlje

Ugarske od Tise do Rabe, odnosno veći dio međurječja Save, Drave i Dunava, a Zvonimiru onaj dio srednjovjekovne Slavonije koji se prostirao južno od rijeke Save, a prema granicama Hrvatske, vidi: Rački, Documenta, 473.; Jurković, 63. 20 Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 389.-390.; Margetić, Međunarodni položaj..., 12.-17. 21 Salamon je od svojeg šurjaka Henrika IV. očekivao pomoć, no car je bio zauzet borbama s Poljskom i potom s papom Grgurom

VII., stoga Salamon nije dobio očekivanu pomoć, a na ugarsko je prijestolje zasjeo Gejza. Vidi: GH, 132.-139. (poglavlja: 60.-63.); Cowdrey, Pope Gregory VII., 444.; VPC, sv. III/1, 422.-423.; Jurković, 64. 22 Rački, Documenta, 473.; Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 390.-391.;

napao na Hrvatsku,23 kralj Salamon i knez Gejza pomogli su Zvonimiru istjerati Ulrika iz Marke Dalmatinske.24 No, dugoročno gledajući, Arpadovići će, zapravo, od spomenutog rodbinstva imati još veće koristi kada će za koje desetljeće zadobiti i hrvatsku krunu.25

Nakon što je Gejza sjeo na ugarsko prijestolje, a Salamon bio poražen, Salamon se najprije sklanja na dvor svojeg šurjaka, Henrika IV., a zatim odlazi u Istru.26 U početku su spomenuti dinastički brakovi bili pod patronatom Henrika IV., no vremenom se stvari mijenjaju, te dolazi do promjene odnosa snaga. Naime, Zvonimir, Gejza i Ladislav priklanjaju se politici Grgura VII., dok Ulrik I. i Salamon ostaju vjerni vazali Henrika IV. U tom svjetlu treba promatrati i odnose na istarsko-hrvatskoj granici, te sukob između istarsko-kranjskog markgrofa i Zvonimira.

Već smo spomenuli kako je istarsko-kranjski markgrof Ulrik I. (1060.-1070.)27 iz obitelji Weimar Orlamünde, bio od o. 1063. - nakon što je oženio Sofiju, ugarsku princezu, sestru Gejze, Ladislava i Jelene (Lepe) - u tazbinskim vezama s ugarskom kraljevskom kućom Arpadovića, te rodbinskim vezama s carem Henrikom IV. Nedugo nakon njegove smrti Kranjska i Istra dolaze pod upravu akvilejskoga patrijarha (o. 1077.). Međutim, Ulrikov se sin Popo, koji je umro o. 1101. također

23 Ovaj se napad zbio za vladavine kralja Petra Krešimira IV., a u obrani hrvatskih granica sudjelovao je i Zvonimir. «Bečka ilustrirana kronika» (dalje: CPV) Zvonimira titulira kraljem (rex Dalmatiae), premda u doba napada Karantanaca o kojima govori CPV on to još nije bio. Napad se može smjestiti u razdoblje kad je Zvonimir već bio ban, odnosno ne prije 1069., ali i ne poslije proljeća 1070., kada umire Ulrik I. i za sobom ostavlja maloljetnu djecu. Vidi: Jurković, 63.; Goldstein, Hrvatski rani..., 390. U Ljetopisu Popa Dukljanina (dalje: LJPD) nalazi se vijest koja govori da su za vladanja kralja Krepimira Alamani zauzeli Istru i počeli upadati u Hrvatsku. Kralj ih je izbacio, a nakon toga su alamanski vojvoda i kralj Krepimir sklopili bračni ugovor za svoju djecu. Također se u LJPD navodi da je vojvoda bio carev rođak. Alamanski vojvoda (dux Alamanorum – duž od nimške zemlje) mogao bi biti (mark)grof pokrajine koja je graničila s Hrvatskom, a jedina takva pokrajina u hrvatskom susjedstvu mogla bi biti Kranjska s Istrom, pa se može pretpostaviti da je Hrvatsku napao istarsko-kranjski markgrof. Markgrof, koji je u isto vrijeme i u rodbinstvu s carom mogao bi biti ili Ulrik I. ili Vecelin II. iz obitelji Weimar Orlamünde, koja je bila u srodstvu s carskom lotarinškom obitelji, odnosno s Henrikom IV. Nadalje, ako uzmemo da su navedene pretpostavke točne, napad se mogao dogoditi za vrijeme kralja Petra Krešimira (Krepimira?) IV., ali ne prije 1063. kada Ulrik I. ženi Sofiju, kćerku Bele I. i ne poslije 1070., kada Ulrik umire. Podrobniji komentar ove teze vidi: Jurković, 62. Usp. i: LJPD, prir. V. Mošin, Zagreb:

Matica hrvatska, 1950, 60.-61. 24 Područje Kvarnera, Hrvatskog primorja i istočnog dijela Istre (od Rijeke do Labina). Konstantin Porfirogenet (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, sv.II. (De administranodo imperio, dalje: DAI), Beograd, 1959., 33. – glava 30) tvrdi da «ban drži pod vlašću Krbavu, Liku i Gacku», pa se može pretpostaviti da je tim prostorom vladao i Zvonimir, te da je uz pomoć ugarskih rođaka proširio vlast do mora. Vidi o tome: Goldstein, Hrvatski rani..., 379., 390. Markom Dalmatinskom možemo smatrati i onu vojno-civilnu graničnu pokrajinu Hrvatske, koja se kao Krajina krajem 11. st. spominje i na Bašćanskoj ploči, a koju su činile Krbava, Lika, Vinodol, Kvarnerski otoci. Vidi: Jurković, 63. 25 Goldstein, Hrvatski rani..., 391. 26 Prema predaji Salamon je u Istri započeo svoj pokornički život, najprije u okolici Sv. Petra u Šumi, a zatim se pridružio benediktincima u opatiji Sv. Mihovila, na brijegu iznad današnje bolnice u Puli. Ondje je i umro 1079. (oko godine njegove smrti postoje polemike; navodi se i 1087. g.), te je pokopan u crkvi Sv. Klementa, koja je bila opatijskim mauzolejem istarskih markgrofova. (Arheološki muzej Istre u Puli čuva nadgrobni natpis: Hic requiescit illustrisimus Salamon Rex Panoniae). Vidi:

GH, 134.-137. (poglavlje 61.); Ostojić, Benediktinci u Hrvatskoj (dalje: Benediktinci), sv. III., Zagreb, 1965., 131., 162.;

Rudelić-Maretić, O povijesnim zbivanjima na Mihovilovom brdu, sjedištu današnje bolnice Medicinskog centra u Puli, u:

Zbornik zdravstva u Istri, Pula 1982., 376.; Jurković, 64.,67. 27 Ulrik I. bio je sin Popo-a Weimar Orlamünde-a i Hademut (Acike), kćerke ranijeg istarskog markgrofa Vecelina (u. pr. 1045.), koja se spominje kao dobrotvorka samostana Sv. Mihovila u Limskoj Drazi (pomogla je izgraditi samostansku crkvu , a o. 1040. ustupila je nekoliko sluga i poklonila veći zemljišni kompleks za uzdržavanje monaha i za to da «monasi mogu primati siromahe»)

Vidi: Ostojić, Benediktinci, sv. III.,123.; D. Karbić, Marginalne grupe u hrvatskim srednjovjekovnim društvima od druge polovine XIII. do početka XVI. Stoljeća, Historijski zbornik, sv. XLIV., 64.; usp. i: Grafenauer, Zgodovina, 421.

spominje kao istarsko-kranjski markgrof.28 Možemo pretpostaviti da je u vrijeme sklapanja već spomenutih dinastičkih brakova postojao i dogovor o podjeli teritorija između Gejze i Ladislava, te Ulrika i Zvonimira. No, što se na području Istre događalo u razdoblju nakon Ulrikove smrti i preuzimanja uprave od strane akvilejskog patrijarha (1070.-1077.) i nakon toga (1079.; 1101.) upitno je. Poznato je, međutim, da papa u pismu od 4. listopada 1079.29 opominje Vecelina da ne napada “onoga koga je u Dalmaciji apostolski autoritet postavio za kralja”.30 No, tko je zapravo bio spomenuti Vecelin? U našoj su historiografiji do danas o Vecelinu iznesena različita mišljenja,31 premda se, zahvaljujući šturim izvorima, još uvijek ne može sa sigurnošću tvrditi tko je zaista bio Vecelin kojeg papa tako oštro opominje. Već je Rački iznio mišljenje da bi Vecelin mogao biti istarski markgrof u razdoblju 1070.-1077. te da bi mogao biti u srodstvu s istoimenim istarskim markgrofom “koji je prije 1040. godine živio”.32 Prateći obiteljsku genealogiju može se uočiti kako kod Weimar Orlamünde postoji nepisano pravilo po kojem se mlađa braća nisu zakonito ženila, pa nakon smrti nisu ni ostavljala zakonite nasljednike. Moguće je da je takav slučaj bio i s Vecelinom.33 Uloga Vecelina, ni za Ulrikova života, a ni nakon njegove smrti, zbog nedostatka izvora nije dovoljno jasna. Međutim, dopustimo si pretpostavku da je Vecelin zaista bio Ulrikov mlađi brat. Dodajmo tomu da papa u pismu Vecelina kori da se ne usudi na Zvonimira ponovno dići oružje.34 Spomenuli smo već napade Ulrika na granice države svojeg šurjaka (Zvonimira). Je li Vecelin već tada sudjelovao u napadima? Osim toga, još dvije isprave (1065. i 1069.g.) spominju Vecelina kao advokata samostana Sv. Mihovila u Puli.35 Godine u kojima se Vecelin spominje kao advokat dovoljno su blizu godini 1079. kada Vecelin napada na granice Zvonimirove Hrvatske. Osim toga u navedenom se samostanu (o. 1076.) skrasio i svrgnuti ugarski kralj Salamon, gdje je i umro 1079. godine. Možemo stoga pretpostaviti da su Vecelinovim napadima na Hrvatsku, suorganizatori mogli biti i Ulrikova udovica Sofija, koja se nakon suprugove smrti, a s maloljetnom djecom, morala osloniti na Vecelina, ali i spomenuti svrgnuti ugarski kralj Salamon, koji je možda kanio, uz Vecelinovu pomoć, još štogod učiniti za svoj povratak na prijestolje.36 Pogledamo li genealoške tablice obitelji Sempt-Ebersberg i Weimar Orlamünde37 i uzevši u obzir gore navedene pretpostavke, mogli bismo zaključiti kako Rački i nije bio daleko od istine kad je pretpostavio da je Vecelin II. iz papina pisma (Wezelino, nobili militi) bio u rodu s prvim istoimenim istarskim markgrofom.

28 Grafenauer, Zgodovina, 156., 214.,421.; Margetić, Međunarodni položaj..., 18.-19. 29 CD I, 171. 30 Na ist. mj.; prijevod prema: Margetić, Međunarodni položaj..., 18. 31 Mišljenja Račkog, Šišića, N. Klaić o istarskom markgrofu Vecelinu u glavnim je crtama izložio: Margetić, Međunarodni položaj..., 18.-19. 32 Rački, Borba Južnih Slavena za državnu neodvisnost, prema: Margetić, Međunarodni položaj..., 18. 33 Jurković, 66. 34 CD I., 171. 35 Codice diplomatico istriano, ed. Pietro Kandler, Trieste: Topografia del Lloyd Austriaco, 1851.-1864., isprave datirane 5.V. 1065. i 15. II. 1069. god.; o tim ispravama vidi mišljenja: Margetić, Međunarodni položaj..., 19.-20. i Jurković, 67. 36 Nedugo zatim, Salomon umire (o. 1079.) upravo u samostanu u kojem je Vecelin bio advokat. Njegove su relikvije bile štovane u spomenutom samostanu, međutim, on službeno nikada nije bio kanoniziran, naime, nalazio se u suprotnom (Henrikovom) taboru. 37 Grafenauer, Zgodovina, 421.

Naime, prema pretpostavci da je Vecelin II. bio mlađi brat istarsko-kranjskog markgrofa Ulrika I., njih bi dvojica preko majke Acike bili unucima Vecelina I. Osim toga, s ovom pretpostavkom postaju i jasnije namjere i ciljevi djelovanja Vecelina II. kojeg u pismu opominje Grgur VII., te se i na ovoj sjeverozapadnoj granici Hrvatskog kraljevstva, koja je predstavljala kako smo već spomenuli i granično područje, odnosno područje dodira Carstva i papinstva, može iščitati njihov sukob, ali i motivi njihova djelovanja.

Premda o istarsko-kranjskim markgrofovima nemamo previše podataka na temelju izloženog može se iščitati kako zbivanja na području Zapadne Europe, nisu nikako mogla zaobići jadranski bazen, geopolitički iznimno važan po obje sukobljene strane u borbi za investituru. Premda u početku saveznici (Salamon, Gejza, Ladislav, Ulrik I. i Zvonimir), vremenom postaju suprotstavljene strane grupirajući se uz tada dvije najjače, ali međusobno sukobljene sile, carsku i papinsku. Budući da su njihova područja međusobno tvorila niz graničnih provincija (marke) na granicama će se tih provincija nekadašnji saveznici međusobno sukobljavati, a viša instanca sukobljenih strana neće propustiti reagirati. Naime, papa je nastojao svoje reformne zamisli provesti na što širem području,38 pa nije propustio reagirati i nametnuti svoj autoritet kako bi zaštitio svojeg vazala (Zvonimira) u trenutku kada na njegove granice napada istarsko-kranjski markgrof Vecelin, koji se, između ostalog svrstao na carsku stranu.

Članovi obitelj Weimar-Orlamünde u spomenutom su razdoblju kao njemački izborni knezovi imali istaknutu ulogu ne samo u zbivanjima na području Istre i Kranjske, već i u širim europskim okvirima, a iz gore opisanog vidimo da su ostavili traga i u hrvatskoj povijesti.

38 Spomenuli smo i papinska nastojanja da uz sebe veže i Ugarsku. U ovom se radu nismo doticali papina djelovanja na području

Duklje, o tome vidi: I. Kampuš, Duklja..., 255.-260.

Die istria ni schen Markgra fen aus der Fa mi lie We i mar-Orlamünde in der Stel lung der Be zie hung des Ka i ser tums und Pap sttums in der Zeit des Kam pfes um die Inve sti tur

In der Arbeit wird die Wirkung der istrianischen Markgrafen aus der Familie Weimar-Orlamünde, vor allem Ulrik I. und Vecelin II. in der Zeit als man um die Investitur kämpfte, dargestellt. Über die istrianischen Markgrafen aus der erwähnten Familie haben wir nicht zu viele Angaben, aber dank der Grenzposition Istriens und Kroatiens, als auch Familiärer Beziehungen zwischen den istrianischen Markgrafen an einer, und den ungarischen Königen (Salamon, Geiza und Ladislav) und des kroatischen Königs (Dmitar Zvonimir) auf der anderen Seite, versuchten wir ihre Rollen und gegenseitige Beziehungen in der Stellung der Beziehung des Kaisertums und Papsttums in der Zeit als man um die Investitur kämpfte, zu rekonstruieren.

Die Geschehnisse auf dem Gebiet Westeuropas konnten das Adriabassin, das geopolitisch eine sehr wichtige Rolle für beide Seiten im Kampf um die Investitur spielte, nicht umgehen. Obwohl sie früher Verbündete waren (Salamon, Geiza, Ladislav, Ulrik I. und Zvonimir), werden sie mit der Zeit zu entgegengesetzten Seiten indem sie sich an die damals zwei stärksten, aber aneinandergeratenen Mächten- die kaiserliche und päpstliche, gruppierten. Da ihre Gebiete gegenseitig eine Reihe von Grenzprovinzen (Marken) bildeten, werden die einstigen Verbündeten an den Grenzen dieser Provinzen gegenseitig kämpfen, wobei die höhere Instanz der aneinandergeratenen Seiten reagieren wird. Der Papst wollte nämlich seine Reformen auf einem, so gross wie möglichem Gebiet, durchführen. Deswegen reagierte er und versuchte seine Autorität aufzudrängen um seinen Vasallen (Zvonimir) in dem Augenblick zu schützten, als seine Grenzen von dem istrianisch krainischen MarkgrafenVecelin, der auf die Seite des Kaisers stand, angegriffen wurden.

Die Mitglieder der Familie Weimar-Orlamünde hatten zu dieser Zeit als deutsche Wahlfürsten, nicht nur in den Geschehnissen auf dem Gebiet Istriens und Krains eine hervorgehobene Rolle, sondern auch in weiteren europäischen Rahmen und hinterliessen so ihre Spuren auch in der kroatischen Geschichte.