Mar ga re ta Ma ti je vić

Margareta MATIJEVIĆ

Sve to zar Rit tig – te o log i po li ti č ar

Svećenik sklon komunistima, koji nikad nije pristupio komunističkoj partiji, niti dao ostavku kad je ta partija progonila ljude njegova podrijetla i statusa1; čovjek koji je nekad stavljao svoj paraf pod ideje osnutka hrvatske države, odlučno odbacujući i ideje i državu kad se jednom pojavila u tolikom obliku2, poznati zagrebački župnik Svetozar Rittig3, rođen je 6. 04. 1873. u obitelji brodskih Nijemaca, premda je razmjerno često kao dijete živio u Požeštini gdje su njegovi imali mlin na Orljavi.4 Ocu i djedu upisuje u zasluge pristup svjesnom i probuđenom ilirskom građanstvu. Školovao se u Brodu, bio je đak visočke gimnazije, teologiju studirao u Sarajevu5 i Đakovu, doktorirao u Beču. Cijenio je Stadlera i pisao pozitivne kritike njegovih novozavjetnih prijevoda.6 Zoran Grijak drži da je u Rittigovoj ostavštini predviđenoj za izradu drugog sveska moguće pronaći i dijelove građe koju su obradili raniji autori.7 Riječ je o studiji koja je objavljena kao posebna knjiga premda samo u jednom svesku,8 jedinoj njegovoj većoj knjizi.

Rittigov život u Đakovu, gdje je počeo kao mladi tajnik starog biskupa Strossmayera, svakako je bio ispunjen i djelovanjem u njemačkoj sredini. Pri osnutku odbora za izradu spomenika Luki Botiću među devetoricom uglednih, točnije najimućnijih, građana Đakova, uz Rittiga navodi se i ime Ante Švarcmaiera,9 a nevelika knjižica je tiskana u tiskari Maksa Brucka.10 U Đakovu je osim predavanja na ondašnjoj teologiji, pisao i prigodne pjesme, više književne pokušaje, najčešće u Glasniku biskupija bosanske i srijemske. 11

1 “No bez obzira na njegov svesrdni javni angažman oko rješavanja svih napetosti između Katoličke crkve i države, ostaje dojam da se nikad nije odlučio na oštriji protest prema državnoj vlasti, a posebice nema nikakvih spoznaja da bi se iz vlasti povukao u znak protesta, za što je bilo prilično povoda” Miroslav Akmadža, Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. – 1953.

Zagreb 2000, 30. 2 Od Triglava do Kotora, od Drine do mora jadranskoga stanuje jedan narod, koji je po poviesti i jeziku jedan. Prva točka iz ciljeva Starčevićeve stranke prava . Starčevićeva stranka prava, Zagreb 1909. u tiskari Antuna Scholza., ur. S. RITTIG, 26 3 Potpisivao se kao Rittig i Ritig, čak je i knjige objavljivao s oba oblika prezimena. Zbog njegovog evidentno njemačkog podrijetla u radu se dosljedno koristi oblik Rittig premda se nešto češće potpisivao s jednim t. 4 U opisu svog života i obiteljskog podrijetla pisanog 1945. Rittig kao da se trudio dokazati da je u svemu Hrvat, tako sve objašnjava, ali ne i prošlost Rittiga. HDA. Fond Svetozar Rittig, kutija 1, Personalije 5 Premda je rođen u Brodu na Savi tad je bio kandidat vrhbosanske nadbiskupije. 6 Vrhbosanska katolička bogoslovija 1890.-1990., ur. P. SUDAR,- F. TOPIĆ.-T- VUKŠIĆ, Sarajevo- Bol 1993., 38. 7 “Može se pretpostaviti da je riječ o građi ili barem o prijepisu dijela građe koju su Stadler, Bulić i Volarić 1900. predali papi

Lavu XIII.” Zoran GRIJAK. Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2002, 689. 8 Svetozar RITTIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogoslužju, Zagreb 1910. 9 Kita spomenaka na grob Luke Botića, Đakovo 1904. ur. Svetozar Ritig. Detaljnije o Nijemcima tog kraja vidjeti u Vladimir

Geiger, Nijemci Đakova i Đakovštine 1848-1945. Zagreb 2001. 10 Na skup koji je stranka organizirala 1909. od svih pristiglih brzojava najviše je potpisnika imenom i prezimenom iz Đakova.

Ondje strarčevićancima podršku daju Nijemci Mato Boehmler, Josip Pišl, Viktor Schneider, Adolf Šneider i drugi. Budući da je tad Rittig bio jedan od nositelja kulturnog života u Đakovu, moguće je da je to učinjeno pod njegovim utjecajem. Za podatke o njemačkom podrijetlu ovih ljudi iskrenu zahvalnost dugujem dr. Vladimiru Geigeru. 11 Primjerice Vladiki Strossmayeru (potpisan kao prof. S. R.) Glasnik biskupija bosanske i srijemske, god. XXXII. br. 5, Đakovo 19. 03. 1904. objavljenu na naslovnici, Bezgrešnoj, Glasnik...br. 23, Đakovo 8. 12. 1904. i druge. Kvalitetom je svakako bio daleko ispod razine svećenika pjesnika Izidora Poljaka.

Politički se rano pridružio milinovcima, ekipi oko Mile i Luke Starčevića, Ante Pavelića zubara, Eugena Laxe i ostalih. Pridržavajući samo sebi uvjerljivo interpretiranje ideja Ante Starčevića ta je projugoslavenska ekipa u potpunosti stajala konfrontirana s frankovcima nazivajući iste “četom danguba i protuha”, “djavola” i slično. Na skupštini stranke 1909. govorio je neposredno nakon Kerubina Šegvića12 , poznatog pravaša i javnog radnika, koji se također odvrgao od prvobitnih ideja Ante Starčevića, ali na suprotnu stranu od Rittigove. Nije poznato da je ovaj išta učinio u slučaju njegove presude, gotovo pola stoljeća kasnije. Rittig je bio solidan govornik, znao je jezgrovito i dojmljivo sažeti bitno, ponijeti masu parolama (Magjari za naše novce kolače jedu, a Hrvatima kruha nema) i često izmamiti dovikivanje, ushite i odobravanja.13 To je koristio i kasnije, osobito u zagrebačkoj skupštini, te ratnim i poratnim govorima. Kasnije je bio izabran u Privremeno narodno predstavništvo i u Hrvatsku zajednicu, da bi krajem dvadesetih završio u Hrvatskoj federalističkoj seljačkoj stranci.

Tijekom nekoliko desetljeća povremeno je, prigodno ili s položaja glavnog urednika, pisao i surađivao u Katoličkom listu, tjedniku Zagrebačke nadbiskupije. U početku se svađao s modernistima, zalagao za katoličke interese na Balkanu i nije bitno odmakao od ograničenih dosega Strossmayerove politike. Brinuo se za iseljeništvo, neupitnu spomeničku baštinu i često polemizirao.

Premda je bio jedan od organizatora Drugog Hrvatsko-slovenskog katoličkog sastanka14, Rittig nije bio posebno aktivan u Hrvatskom katoličkom pokretu,15 niti u njegovom prvom deceniju, a kasnije još manje. Katolički pokret nastao je nakon Prvog hrvatskog katoličkog sastanka 1900. na inicijativu biskupa krčkog Antuna Mahniča. Rittig Hrvatstvu, jednoj od novina koju je, kao posebno katoličko glasilo, pokrenuo dio zagrebačkih svećenika, zamjera strančarenje, polemiziranje s Obzorom, navodno vezanje uz jednu stranku i raskol među svećenstvom. Kaže: “Drugi pako dio svećenstva, može biti veći brojem, nazire u tome pokretu novu smutnju i novo da će stanje biti gore od predjašnjega.”16 Te su njegove polemike izazvale reakciju Hrvatstva i Narodne Obrane čemu se sam protivio.17

Nakon kratkog vremena provedenog u novostvorenoj18 župi svetog Blaža (1915.-1917.) Rititig je na zagrebačkom gradskom poglavarstvu koje je imalo pravo izbora župnika sv. Marka imenovan na to mjesto 26. 09. 1916. sa 28 od 34 glasa,19

12 Kerubin Šegvić je osuđen 1945. na smrt, jer je zabacio tvrdnju da glagoljica potiče od svetog Ćirila i Hrvatima pripisivao gotsko podrijetlo. 13 Starčevićeva straka prava...103, 104 14 GRIJAK, nav. dj. 396 15 Detaljnije o Hrvatskom katoličkom pokretu vidi u Hrvatski katolički pokret; Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa održanog u Zagrebu i Krku od 29. do 31. 03. 2001., ur. Zlatko Matijević, Zagreb 2002., 871.str. 16 S. RITTIG, Za novi katolički sastanak, Glasnik..., br. 19. Đakovo 15. 10. 1904, 145-148. 17 “Na koncu odlučno prosvjedujem protiv Narodne Obrane, što je iz moga članka nelojalno samo ono iscrpla, što joj bilo u prilog, i što se pored chiffre nekog svećenika liberalca mojim imenom titra u borbi proti općoj katoličkoj stvari.” S. RITTIG, Dvije tri na odgovor, Glasnik …, br. 20, 31. 10. 1904., 158-159. 18 Osniva se nova župa sv. Blaža u Zagrebu, Službeni vjesnik nadbiskupije zagrebačke, (dalje SVNZ) uredba nadbiskupa br. 270, od 18. 01. 1915. God II., 6. 01. 1915. br. 1, 24-25.;Promjene u nadbiskupiji, SVNZ, God. II, 15. 09. 1915., br. 2., 43. 19 Miroslav AKMADŽA, Prilog poznavanju političkog djelovanja mons. Svetozara Ritiga, Historijski zbornik, God. LIV, 2001, 138.,

gdje se zadržao narednih četvrt stoljeća i koja će ga dužnost bitno odrediti i za kasnije vrijeme. Ondje je skrio i Stjepana Radića izvevši ga na stražnji izlaz iz sabornice nakon što mu je ondje postalo tijesno i zahvaljujući nastupu o guskama u magli, opasno. Svoja dva prijatelja i vrsna umjetnika Meštrovića i Kljakovića angažirao je na uspjelim restauratorskim radovima u crkvi sv. Marka.20 .

U jednoj fazi života neskriveno figurira kao uzdanica nadbiskupa Bauera, njegov tajnik i pisac privatnog dnevnika.21 Tako odgovara na brojna njegova privatna pisma i korespondenciju (na primjer s Ivom Pilarom).22 Ne postoji cjelovita studija o ulozi Katoličke crkve u Hrvatskoj tijekom Prvog svjetskog rata,23 niti monografija koja bi prikazala stvarnu ulogu nadbiskupa Antuna Bauera u svim događajima. Kao njegov čovjek, Rittig je upućen u Rim 1919. s pokušajem da Talijanima prikaže pravo stanje Katoličke crkve u novostvorenoj državi. Uvijek je Istranima bio sklon, uvijek je govorio o izdaji ako se Talijanima ustupalo dijelove obale bilo to od strane Kraljevine ili NDH, i kasnije kao predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama Vlade Narodne Republike Hrvatske nije mimoilazio pazinsku gimnaziju pri dodjeli državnih sredstava.24

Kad su don Frane Bulić, fra Julijan Jelenić i Fran Barac osnivali Hrvatsku bogoslovsku akademiju koja je izdavala niz vrijednih projekata, a preuzela je i postojeću Bogoslovsku smotru, Rittig je podupirao njihova nastojanja. Ondje su dvadesetih i tridesetih godina pisali najupućeniji teološki umovi u Hrvatskoj. Među izdanjima knjiga u nakladi HBA treba spomenuti bar neka imena: Dominik Mandić, o. Petar Vlašić, Janko Šimrak, fra Julijan Jelenić, Andrija Spiletak, Janko Obreški, Stjepan Zimmermann, Miroslav Vanino, Miho Barada i brojni drugi. U Komentaru povodom članka prof. Šepića o nekim analizama i mogućnostima iskorištavanja Parčićevog rukopisa glagoljaškog misala zaključuje da nije crkveno voditi brigu da “uskore toliko žuđenu sveslavensku uzajamnost.”25

Uredio je prigodnu monografiju posvećenu jubileju nadbiskupa Bauera. Nepunu godina dana po pogibiji Stjepana Radića on za vlast Kraljevine kaže da je za razliku od Austro-Ugarske “čista demokracija”.26

Jedan od autora koji se se bavili Rittigom drži da je bitna promjena u njegovom stavu i držanju nastala 1934. zbog izbora mladog klerika Stepinca nadbiskupom

20 Meštrović je izradio Bogorodicu s djetetom Isusom, Polaganje u grob, raspelo, oltar i propovjedaonicu, a Kljaković oslikao crkvu freskama s biblijskim motivima. Usp. Josip. BRATULIĆ, Svetozar Ritig – ličnost i djelo, Slovo, 44-46 (1994-96), 328. 21 Službeni vjesnik zagrebačke nadbiskupije (SVZN) među ostalim u ratnim godinama obiluje nadbiskupovim okružnicama i ratnim vijestima. To potvrđuju naslovi: Nabava obveznica ratnog zajma, Okružnica povodom rata, Okružnica o sabiranju milodara za udove i sirote poginulih junaka, Društvo sv. Vida prima vojnike koji su u ratu oslijepili, Mobilizovane vojnike može odriješiti svaki svećenik, Okružnica za zaštitu siročadi poginulih vojnika, Peti ratni zajam, Vjenčanja ratna, Vodjenje matica vojnika poginulih u ratu, Navještaji vojničkih osoba, Uporaba crkvenih zvona u ratne svrhe i slično. Treba reći da iz općih poziva na mir

Crkva ipak solidarno stoji s vlašću Austro-Ugarske premda je javnu sablazan i konsternaciju izazvao napad savezničke Njemačke na “katoličku” Belgiju. 22 GRIJAK, 401 23 Vidi studiju Jure. KRIŠTO, Prešućena povijest – Katolička crkva u hrvatskoj politici 1850.-1918., Zagreb 1994. 24 Tako upozorava Bakarića da se novci Komisije moraju dodijeliti sjemeništima na Rijeci, u Pazinu, Zadru i Šibeniku, jer su ona i osnovana potporom naše Komisije. HAD, Fond Svetozar Ritig, kutija 1. 4 25 S. RITIG, Dodatak članku prof. Šepića, Bogoslovska smotra (dalje BS), 16 (1928) 4, 529-531. 26 Nadbiskup Bauer u povijesti zagrebačke biskupije, u Antun Bauer, Zagreb 1929, 90.

koadjutorom Zagrebačke nadbiskupije, na čemu da je Rittig bio destruktivno zavidan, jer da bi taj položaj očekivao za sebe,27 premda je Stepinac od Rittiga bio četvrt stoljeća mlađi. Potvrdu mišljenju da je Rittig skrenuo s pravocrtnog crkvenog puta tek 1934. nalazimo i u njegovim člancima, prikazima i recenzijama objavljivanim ranije u raznim crkvenim medijima. Potpisana drži da se Rittig u katoličkim novinama javljao više po naravi stvari i ni blizu toliko koliko bi po svom položaju, naobrazbi i vokaciji mogao.28 Tu ima Jugoslavije, ali nema apostazije.

Ne krije svoje simpatije za idejne pokretače takozvanog katoličkog liberalizma u prvoj polovici prvenstveno francuskog devetnaestog stoljeća,29 ljude kao što su braća de Lammenais, svećenik Lacordaire i mladi grof Montalembert. Nesklon Alagoviću, Haulika izuzetno hvali, afirmativno piše o Gaju, ali i o grubim presizanjima Jelačića u crkvenu problematiku blagovjesničke skupštine.

Dugo je bio član zagrebačkog gradskog poglavarstva, iznosio je konstruktivne prijedloge i predlagao projekte pomaganja širokom prstenu siromašne zagrebačke periferije. Kao takav predvodio je poznatu deputaciju kralju Aleksandru, po nekim autorima u dobroj vjeri da izgladi zategnute odnose nakon ubojstva direktora Jugoštampe Tonija Schlegela.

U jesen 1935. u pratnji engleskog pisca bojnika Hobbesa otputovao je u posjet misijama koje su Jugoslaveni po dogovoru s Belgijancima počeli podizati u Bengaliji, u misiju u Bošontiju kojoj gravitira četrdesetak sela. U nevelikoj knjižici30 opisuje svoje viđenje Indije, njenog prostranstva, politike, sveprisutne bijede, kastinske podjele i rasne razlike, zaostalost nalazi svugdje, premda muslimane doživljava naprednijima. S isusovcem O. P. Johannsom raspravlja o Vedama, budizmu, teozofiji i Gandijevom pokretu31. Nije uvijek uljudan: Bengalcima odriče mogućnost glazbene nadarenosti,32 džainski hram ocjenjuje teatralnim kičem,33 a za kip božice Kali kaže da je “karikatura od neke vještice”.34 Urgentnom potrebom ocjenjuje iskorjenjivanje europskog pristupa, udaljavanje od politike i skoro obrazovanje urođeničkih svećenika.35

Krajem tridesetih Stepinac se već brine za pomoć izbjeglim Židovima iz srednje Europe, Rittig je također u odboru i sudjeluje u svemu.

27 Akmadža prenosi riječi beogradskog nadbiskupa Ujčića “koji je s jedne strane tvrdio da je Ritig beskompromisni pristaša komunističkog režima, ali ga je s druge strane označio ako lovca na karijeru, koji je sa glavne linije Katoličke crkve u Hrvatskoj skrenuo samo iz razočaranja i ogorčenja što nije postao nasljednikom Bauera.” M. AKMADŽA, Prilog poznavanju...139 28 To ne vrijedi za razdoblje kad je bio glavni urednik Katoličkog lista, jer tad često potpisuje komentare i uvodnike, donosi izvješća i recenzije, ali to je bilo razmjerno kratko. 29 S. RITIG, Restauracija katolicizma u vrijeme narodnoga preporoda, BS XXI Zag. 1933, 2, 97-110. 30 Svetozar RITTIG, U Gangesovoj delti, Zagreb 1936. 31 Pri kraju uz kometar Hobbesa da nisu Britanci krivi što su Indijci zaostali nego nesposobna tropska rasa Rittig zaključuje:

Njihov cilj za političkom nezavisnošću i slobodom urodio bi najvećim kaosom, građanskim i rasnim ratovima u zemlji. nav. dj. 45 32 Uza svu svoju muzičku nadarenost nemaju Bengalci one zvonkosti i ljepote glasa, što imadu Evropljani, nav. dj. 26; 33 U stvari u cijeloj toj gradnji nema ništa sakralnoga i mističnoga. To je teatar a ne hram. Izrezak iz nekoga mondijalnoga

“Luna-parka” i što bi evropski umjetnici kazali svojom specifičnom riječi, to je prosti – kič. Muslimanske mošeje su iskazi daleko boljega ukusa i dubljega vjerskoga osjećaja nego moderni brahmanski ili budistički hramovi. Isto, str., 40-41. 34 Isto, 42. 35 Isto, 34-35.

Čovjek s gotovo polustoljetnim projugoslavenskim radom nije mogao računati na sigurnost nove ustaške vlasti, osobito ne u njezinim prvim danima. Upravo je njegovo mjesto Pavelić već obećao, što je izazvalo prvi veći sukob Pavelića i Stepinca, a Stepinac nije bio tip komu bi bilo tko mogao presizati u kanonskopravna pitanja. Rittig se već u lipnju 1941. povlači prvo u Novi Vinodolski, a potom krajem kolovoza u svoju vikendicu u Selcu kod Crikvenice. Otud će se javljati i pisati još četrdeset i treće dopise sa zaglavljem Župnik svetog Marka i Opat sv. Helene od Podborja. Jedan od njegovih dopisa bit će upućen svom pouzdaniku Boži Jambrečaku za podizanje djela gotovine od 25.000 kuna, jer je bila blokirana podružnica Banovinske štedionice u Crikvenici gdje je imao novaca.36 Stepinac je tolerirao njegov boravak izvan Zagreba i slao mu je plaću37. Bio je sumnjiv Nijemcima i omražen ustašama, a Hans Helm ostavlja i mogućnost da je Stepincu pismeno prijetio.38

Osobito je toplo pozdravljen prigodom govora u Plaškom, kao sudionik drugog zasjedanja ZAVNOH-a najzdravije skupštine na kojoj je ikad bio kako sam kaže. Hvali komuniste, priznaje im jedinstvo naroda, dosljednost u provođenju ideja slobode za razliku od Francuske i Belgije, Jugoslavija, nije podlegla, već da su njezini partizani u šumi izveli junaštvo bez premca u trinaest stoljeća.39 Potpisnik je Glasa Katoličkoga i Srpsko-pravoslavnoga svećenstva i još nekoliko prigodnih i projugoslavenskih partizanskih propagandnih materijala.40 Izabran je u plenum od 31 člana Predsjedništva na trećem zasjedanju ZAVNOH-a. Na izvanrednoj sjednici istoga u travnju 1945. podupro je prijedlog HSS-ovca Ante Vrkljana da se Hrvatskoj ostavi nadleštvo ministarstva pomorstva i u slučaju brodogradnje i pomorske uprave, a ne samo obalne plovidbe i ribarstva.41 Kasnije će kao član izvršnog odbora JNOF-a poduprijeti prijedlog Franje Gažija o dvostranačkoj vlasti odnosno o izboru ne-komunista na mjesto predsjednika vlade, što je odbijeno.42 Na skupštini ZAVNOH-a sjedio je sa Vladimirom Nazorom, starim gospodinom dobrih ideja koji je slično poput njega u poraću figurirao na položaju visokog naziva, a nikakve težine. Propagandni odio ZAVNOH-a tiskao mu je prigodnu malu knjižicu, apologiju partizana, hvalospjev sovjetskoj vojsci i svijetloj budućnosti, i osudu svećenika –koljača, slugu fašista koji skreću s pravog puta Petra Berislavića, Marka Mesića i Luke Ibrišimovića.43 Tijekom rata oštro se sukobio s krčkim biskupom Josipom Srebreničem,44 jer je ovaj javno upozoravao vjernike da se klone partizana i drže podalje od šuma.

36 HDA, Fond Svetozar Rittig, Kutija 1 37 Ćiril PETEŠIĆ, Katoličko svećenstvo u NOB-u 1941. – 1945., Zagreb 1982.,144. 38 Usp. Jure KRIŠTO, Sukob simbola, Zagreb 2001., 110/111. 39 Drugo zasjedanje ZAVNOH-a (12-15. listopada 1943) stenografski zaspinik, Zagreb 1950. 18-19. 40 Detaljnije vidi nezaobilaznu studiju, PETEŠIĆ, nav. dj. 130-154, i među Prilozima. 41 Hodimir SIROTKOVIĆ, ZAVNOH, Zagreb 2002., 166 42 ..."da bi politički bilo potrebno da predsjednik vlade bude iz HSS-a, jer je ministar za Hrvatsku drug dr. Pajo Gregorić komunista i jer bi Hrvati rekli, da su sve uzeli komunisti." Isti, 181. 43 S. RITTG, Svećenstvo u narodnooslobodilačkoj borbi, 1944. Treba reći da u zaglavlju stoji ista titula Msgr. Dr. Svetozar Rittg, župnik crvke Sv. Marka u Zagrebu, premda je već tri godine na tom mjestu faktično bio netko drugi. Riječ je o tiskanom izdanju predavanja održanog na priredbi usmenih novina u Glini 5. 02. 1944. ZAVNOH, Zbornik dokumenata, Zagreb 1970., 562. 44 O tomu detaljnije pogledati poseban fascikl u prvoj kutiji građe iz ostavštine S. Rittiga

Treba spomenuti da se na Rittiga molbom obraćao i osječki povjesničar Hartinger o čijoj je sudbini već pisano u izdanjima VDG45 iz pera autorice Mire Kolar. Rittigove molbe nisu puno koristile, a vjerojatno je bio i svjestan da neće. Obraćali su mu se mnogi, često dobri gospodarski stručnjaci, inženjeri i privrednici. 46

Bio je i predsjednik Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, koja je u stvarnosti predstavljala vlast samu, ponekad je pripomogla starijim svećenicima ili neupitnim kulturnim spomenicima,47 a svoju bi misiju ispunila da je Hrvate odvratila od Rima, a religiju uspjela potisnuti na svim razinama. Od svih republika FNRJ najslabija je i najnedjelotvornija bila u Hrvatskoj. Na sličnom, premda masovnijem srpskom primjeru, vidi se da je stvarna uloga Udruženja bila eliminiranje crkava iz svih javnih pora života.48 Kao prvi uzvanik i predsjednik Komisije 1950. boravi u Sarajevu i ondje prisustvuje prilično masovnoj manifestaciji osnutka Udruženja katoličkih svećenika49 Bosne i Hercegovine, najvećim dijelom franjevaca Bosne Srebrene. Održao je prigodan govor, pohvalio osnutak Udruženja. I kasnije ih se rado sjećao.50

Hrvatska nacionalna katolička crkva sigurno niti je potekla od njega niti bi je on sam mogao osnovati, ali joj je svakako bio sklon, osobito u kasnijoj fazi života, jer nečeg sličnog prije teško bi se moglo naći. S obzirom na visoku životnu dob imao je puno obveza: poslanik u Narodnoj skupštini FNRJ, poslanik u saboru NRH, član Narodnog odbora grada Zagreba, pravi član JAZU-a. Tad je mijenjao adrese: Nazorova 59 i Demetrova 11. Na njegov dopis iz studenoga 1951. Predsjednik vlade NR Hrvatske Vladimir Bakarić donio je Uredbu kojom se osniva Staroslavenski institut u Zagrebu kojemu je Rittig do smrti bio ravnatelj. Četiri dana poslije smrti odlučeno je da institut nosi njegovo ime.51

Svakako mu je bilo stalo do konsolidacije odnosa Jugoslavije s Vatikanom koji su prekinuti 1953., a ponovno uspostavljeni nakon njegove smrti52. Protokolom iz 1966., ali on se već svrstao na jednu stranu, pa od njega nije moglo biti koristi pri tim pregovorima, vođenim na razini BKJ - Vatikan - Vlada. Čak niti episkopat u tim pregovorima nije puno pitan.

45 Mira KOLAR - DIMITRIJEVIĆ, Josip Hartniger, osječki novinar i hrvatski povjesničar (1884.-svibanj 1945.), u Skrivene biografije nekih Nijemaca i Austrijanaca u Hrvatskoj 19. i 20. stoljeća, Osijek 2001., 223- 233. 46 Zanimljiv slučaj željezničara i ekonomista Steve Thallera iz Gorenjske u Sloveniji, očajnog čovjeka koji bi radio bilo što, a nekoliko godina proveo je u njemačkom zarobljeništvu. HDA, Fond Svetozar Ritig, kutija 1 47 Detaljnije o poratnom životu Hrvatske vidi Katarina Spehnjak, Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i kulturi

Hrvatske 1945.-1952., Zagreb 2002. 48 .. u jednom elaboratu RKVP NR Srbije s početka 1959., uloga udruženja sveštenika ocenjena je kao pozitivna ukoliko služi za razbijanje organizovanog nastupa postojećih crkava, a negativna, ukoliko Udruženje nastupa kao crkvena frakcija koja je samo protiv crkve a ne i protiv religije.» R. RADIĆ, Država i verske zajednice 1945.-1970 II., Beograd 2002., 76 49 Na osnivačkoj skupštini potvrđeno je 168 članova od toga 26 nisu franjevci. Vrlo brzo je primljeno 28 novih članova, od toga 18 franjevaca. Među članovima ima i kasnije poznatih imena i zaslužnih crkvenih djelatnika: hercegovački fratar Janko Bubalo, sveučilišni profesor i povjesničar fra Ignacije Gavran pisac nekoliko knjiga iz povijesti Bosne Srebrene, Berislav Gavranović visočki profesor, dr. fra Franjo Lipovac, klobučki župnik i kasniji prevodilac Svetog pisma Ljudevit Rupčić, sarajevski profesor

Rufin Šilić, i drugi. Dobri pastir, br. 1. str. 50 Govor mons. Dra Svetozara Ritiga, Dobri pastir 1-2, Sarajevo 1950. 19-21., Dojmovi s osnivačke skupštine našeg svećeničkog udruženja, Dobri pastir 3-4,. Sarajevo 1950. 15-17. 51 A. NAZOR, Staroslavenska akademija i staroslavenski institut, Slovo 44-46 (1994-96), 301. 52 Umro je 21. 07. 1961. Sahranjen je u mirogojskim arkadama.

Bilo bi nepravedno suditi Rittiga samo kao partizana i stavljati ga nužno u kontekst da je onda kad je sva Crkva u Hrvata bila na jednoj strani, on bio na drugoj. Za razliku od nekih srpskih crkvenih osoba nije javno govorio protiv religije, niti se deklarirao kao ateist, češće je tumačio da su komunisti pravi kršćani uz neizostavne reminiscencije o narodnim svećenicima od Grgura Ninskog do Strossmayera. Ne treba zaboraviti da je u šumu krenuo sa sedamdeset, osobito ima li se u vidu da su u partizane uglavnom išli mlađi ljudi, i bilo bi pravo reći da on uopće nije bio partizan, osobito ne borac. Svakako je bio gospodin uljudnih manira, socijalno osjetljiv, premda prilično imućan. Po onomu što je pisao prije Drugog svjetskog rata federalno bi rješenje u Jugoslaviji bilo idealno, pa je i tu mogao doći na svoje. Sukob njega i Stepinca i ako ne uvažimo sve već rečeno, mogao je biti i ideološke prirode, budući da je od sva tri biskupa s kojima je Rittig ili surađivao ili u njihovoj sjeni živio, Stepinac bio najviše sklon Hrvatskoj, a Rittigov idejni, svjetonazorski i životni credo najbolje podcrtava rečenica: Hrvatima druge obećane zemlje nema nego Jugoslavija. 53

SVETOZAR RITTIG – The o lo ge und Po li ti ker

In dieser Arbeit verfolgt man das Leben des Theologen, Politikers und Sekretärs des Bischofs Strossmayer - Svetozar Rittig, der in seinem langen Leben einige politischen Parteien, Verwaltungen und Parlamente wechselte und immer bei der Lösung der kroatischen Frage innerhalb Jugoslawiens blieb. Der langjährige Pfarrer in der Hl. Markus Kirche und Kultur- und Öffentlichkeitsarbeiter schloss sich im Alter von 70 Jahren den Partisanen an, obwohl er eigentlich kein Kommunist war. Er war Präsident der Religionskommission der Partisanen und nach dem Krieg Minister in einigen Regierungen. Er war auch Leiter des Altslawischen Instituts, das nach ihm benannt wurde.

53 Rittigove riječi kojima je među ostalim u zagrebačkoj skupštini obrazlagao potrebu polaska deputacije uglednih građana u

Beograd. (Vidi AKMADŽA. Prilog poznavanju 145)