Ivan Pe de rin

Kru na Sve tog Stje pa na i ulo ga Ni je ma ca u njoj

(u zbir ci Die öster re i chisch-un ga ri sche Mo nar chie in Wort und Bild)

Ovaj rad prikaz je i analiza svezaka o Kruni sv. Stjepana u naprijed navedenoj zbirci. Bila je to najjača politička jedinica habsburške carevine, najzahtjevnija i zapravo stožerna jedinica. Kruna sv. Stjepana obsizala je osim Mađara još Slovake, Rumunje i druge narode. Tu je bila i Hrvatska kao osobito bolna točka te krune o kojoj se u zbirci šuti ili se ona spominje kao njezin pridruženi dio i pritom se šuti da je Hrvatska bila kraljevina, te da je imala (ograničeni) suverenitet. Ova snažna politička jedinica bila je centralistička, mađarski je bio uredovni jezik, a političko vodstvo u Budimpešti vjerovalo je da će asimilirati Slovake, Rumunje i druge, ali je jasno bilo da ne može asimilirati Hrvate jer mađarski nije bio uredovni jezik u Hrvatskoj. Pod krunom sv. Stjepana živjelo je vrlo mnogo Nijemaca, koliko - to se izbjeglo navesti. Ti Nijemci su bili kulturno i gospodarski vrlo aktivni, ali gotovo da nisu imali manjinskih prava, a nisu ih ni tražili. O njihovom nacionalizmu jedva da se što može reći, a nije bilo nikoga tko bi im dijelio nacionalističke publikacije. Dio Nijemaca bio je židovske vjere, ali su se oni ipak osjećali i kao Nijemci, prihvatili su njemački jezik i napustili jiddisch. Bilo je i mno go Srba i to po gla vi to na sje ve ru, ali su ti Srbi se li li na jug.

Zbirku Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild pokrenuo je prijestolonasljednik Rudolf. Bila je to zbirka koja je trebala predstaviti Austro-Ugarsku u zemlji i inozemstvu, počela je izlaziti 1882. i nastavila do pred sam kraj Carevine. U toj zbirci svakoj je zemlji, jer Carevina nije imala pokrajina nego zemlje (Länder), posvećen po jedan svezak. Zemlje su bile kraljevine, a Carevina je imala četiri kraljevine – Češku (Böhmen), Mađarsku i Hrvatsku, da i Dalmaciju, tri krune - sv. Vjenceslava, sv. Stjepana i napokon carsku krunu. Njemački dio Austrije (Deutsch-Österreich) nije bio zasebna politička jedinica već se sastojao od niza grofovija i vojvodstava koje grosso modo odgovaraju današnjim saveznim zemljama Republike Austrije. Austrija je imala još i brojne manje feudalne jedinice. Zemlje (Länder) nisu bile samo kraljevine, već i zemlje kao Štajerska, Kranjska, Moravska, pa čak i Bukovina. Na ovaj je način naglašen federalizam Carevine koja se u ovoj zbirci predstavlja kao niz zemalja s većim ili manjim stupnjem autonomnosti obrazloženih poviješću. Potpun suverenitet nije imala ni jedna od zemalja. Nositelj suvereniteta bio je car i samo je on imao sve atribute suvereniteta. Carevina se nazivala Austrijom, ali se službeno zvala do 1806. Rimsko Carstvo, onda c. k. Državama, za Bachova apsolutizma službeno se zvala Austrijske države ili Carske države i napokon se nazvala Austro-Ugarskom.

Ova zbirka počela je izlaziti 1886. s uvodnikom koji je napisao prijestolonasljednik, ali je nastavila s izlaženjem i poslije njegove smrti do zaključno

1902. Izišao je ukupno 21 svezak, od toga tri dvostruka, potom još neki svesci prirodoznanstvenog karaktera. Zbirku je pokrenuo prijestolonasljednik nadvojvoda Rudolf da bi prikazao kulturnu misiju svekolike Carevine. Sazvao je istaknute intelektualce i umjetnike u Hofburgu, potom uglednike iz Mađarske. Zatražio je dopuštenje od oca. U tom zahtjevu spominjao je sveukupno rodoljublje (Gesamt-Patriotismus), posebnosti u razvitku pojedinih zemalja koje će zbirka istaknuti i proučiti tako da će te zemlje tražiti duhovni oslonac u Austriji i dodao da je potrebito pogledati carevinu kao cjelinu baš zbog njezine raznolikosti. Car se složio, a Rudolf je pozvao u Hofburg 25. svibnja 1884. književnika Jókaia Mora, člana parlamenta i nositelja brojnih odlikovanja, vladinog savjetnika Weilena, Arnetha, dvorskog savjetnika Becka, Nikolu Dumba, Frana Miklošiča, odjelnog predstojnika Szögyéssyja, grofa Wilczeka, sve ličnosti od povjerenja Dvora. U prosincu je Rudolf otputovao u Budimpeštu, sazvao tamo sastanak mađarskih uglednika i formirao uredništvo zbirke koja će izlaziti na njemačkom i mađarskom jeziku. Na dan izlaženja car je primio Rudolfa i uredništvo. Autori su bili mjesni ljudi, znanstvenici i književnici, a Monarhija je, ako je za suditi po suradnicima, imala znatan znanstveni aparat. Zbirku su ilustrirali ugledni slikari tih zemalja. Uredništvo je bilo sastavljeno od znanstvenika, političara i činovnika. Zbirka je izišla na njemačkom i mađarskom jeziku.

O značaju ove zbirke nešto nam može kazati karakter samog Rudolfa i njegov odgoj. On je kao dijete učio vojne vještine, a potom latinski, francuski, mađarski i poljski jezik. Njegovi učitelji nisu bili tradicionalni dvorski praeceptori, već su poglavito potjecali iz skromnih obitelji i nisu bili klerikalni, iako je Crkva onda imala nadzor nad višim školstvom u smislu konkordata iz 1855. Odgojitelji su se brinuli da on ostane po strani od svakog nacionalizma, a osobito njemačkog. Njegovi učitelji nisu smjeli biti politički djelatni, mogli su biti i liberalno nastrojeni. Povijest i zemljopis podučavao ga je Slovenac Josef Šišman; on je bio toliko siromašan da je došao na studij u Beč pješke. Potom ga je podučavao benediktinac Hyazinth Rónay, blizak liberalima. On je 1848. bio vojni kapelan u mađarskoj vojsci, a Rudolfov učitelj postao je na preporuku grofa Andrássy Gyule. Rónay se divio Josipu II. i za nj se govorilo da je mason, član mađarske lože, a masonerija je bila dopuštena u Mađarskoj. On je Rudolfa učio mađarskom jeziku i povijesti. Češku povijest ga je učio Anton Gindley, zastupnik snošljivosti među Nijemcima i Česima. Bio je sin mađarskog Nijemca i Čehinje, osjećao se austrijskim kozmopolitom, a predavao je i na praškom sveučilištu. Češkom jeziku ga je učio Hermenegild Jireček koji mu je ulio u dušu simpatije za Slavene i Rudolf je uvijek branio Slavene pred mađarskim nacionalistima. Snošljivost prema svim narodima ojačao mu je učitelj zemljopisa Dionysius Grün, sin siromašnih moravskih Židova i četrdesetosmaš koji je 1849. ležao u tamnici, a potom se pokrstio. On ga je upozoravao da Carevina ima 9 milijuna ljudi njemačkog jezika i 28 milijuna žitelja koji govore druge jezike. Savjetovao mu je da odgaja južne Slavene i tako se stavi njima na čelo. Upozoravao ga je da bi Austrija, ako se priključi Njemačkoj, postala privjesak. Prirodopis ga je učio štajerski botaničar Matthias Wretschko i Moravac Josef Krist, geologiju Ferdinand Hochstetter, darvinist.

Rudolf je s 14 godina dao ocu svečani spis o proslavi 25. obljetnice njegova stupanja na prijestolje u kojem je osudio veze svećenstva s aristokracijom što se ocu nije svidjelo. Državno pravo ga je učio Adolf Exner, nacionalnu ekonomiju Carl

Menger koji mu je prenio ateistički, demokratski, pa i republikanski svjetonazor. Rudolf je bio naklonjen rastavi braka, bio je protivnik političkog katolicizma i apsolutizma, protivnik antisemitizma, povlastica Crkve i plemstva. On je kod Rudolfa pobudio zanimanje za socijalna pitanja, pa je on smatrao da država mora biti na strani radnika i protiv tvorničara. Dvorski krugovi zamjerali su mu veze sa zoologom Alfredom Brehmom koji je bio protestant, darvinist i mason pa se govorilo da je i Rudolf mason što je on pak uvijek poricao. Brehma su uklonili iz Rudolfove blizine. Rudolf je imao simpatija i za Židove zbog njihove vjere koja ih je održala i bez domovine. Rudolf je dugo živio u Pragu, smatrao je da je prodor na Balkan moguć samo preko Slavena, bio je protivnik Taaffeove pročeške, klerikalno-feudalne politike i njegovog tipa federalizma, volio je generala baruna Josipa Filipovića koji je kao zapovjednik Praga bio i njegov pretpostavljeni. Zbog toga je bio naklonjen okupaciji Bosne. U Hrvatima je vidio velik problem Mađarske koja je ranije čuvala Austriju od pada u reakciju. Rudolf nije bio za trijalizam, već za dualizam i smatrao je da je Hrvatska biser u kruni sv. Stjepana osobito s razloga što hrvatsko pitanje jača oporbu protiv grofa Tisze Kalmana, a Rudolfu je prijala liberalna atmosfera u Budimpešti, ali ne i mađarski nacionalizam. Rudolf je vjerovao, u smislu Hegelovog evolucionizma, da su Slaveni narodi budućnosti, ali je Rusija opasnost za europsku uljudbu. Austrija mora postati zaštitnikom malih balkanskih naroda i igrati uljudbenu ulogu na Balkanu s njemačkim kao jezikom sporazumijevanja. Bugarski knez Aleksandar i srpski kralj Milan bili su mu prijatelji. Rudolf je slušao savjete austro-ugarskog poklisara u Beogradu grofa Rudolfa Khevenhüllera da napravi veliku Srbiju s Bosnom pod austrijskom krunom. Sam Milan bio je sklon prepustiti Srbiju Austriji i živjeti u Beču. Bismarck je želio da Austrija prodire na Balkan, da bi on mogao bolje djelovati u Europi. Rudolf se bojao Bismarckovog utjecaja među Nijemcima Carevine.1

Ova načela i stečevine Rudolfova odgoja provlače se kroz čitavu zbirku uz stanovita kolebanja i odstupanja. Zbirka je napisana znanstveno. To će reći da je svaki svezak napisalo više autora po strukama pa su pojedini radovi posvećeni povijesti, književnosti, umjetnosti, poljodjelstvu, šumarstvu, lovu i ribarstvu, industriji, prometu, narodnim običajima i kulturi itd. Ako je u nekoj zemlji prebivalo više naroda kao u Bukovini ili Češkoj, onda su opisane sve ove grane duhovne i materijalne kulture tih naroda, čak i Roma npr. u Bukovini, ali ne i Židova koje se spominje, ali kao vjersku zajednicu, a ne posebni narod što je opravdano ako se zna da u Austriji nije postojala židovska književnost ili slikarstvo. Austro-Ugarska imala je veliku židovsku populaciju, ali su ti Židovi djelovali u kulturi i gospodarstvu naroda u kojima su se nalazili i te su narode često i jako zadužili. Međutim, to znači da je pučanstvu njemačkog jezika u Mađarskoj i drugim zemljama Carevine posvećena pažnja s kojom ćemo se pored ostaloga pozabaviti u ovom radu.

Na taj način pojavila se nacionalna individualnost svakog naroda kao suvremenog naroda sa svim nacionalnim atributima. Priloge su u pravilu napisali mjesni ljudi jer je u svim tim zemljama postojao kvalificirani znanstveni i kulturni aparat koji je, k tome, bio nezavisan od politike i ideologije.

1 Brigitte Hamann, Rudolf, Kronprinz und Rebell, München, 1987.

Država

Mađarskoj je posvećeno čak 6 svezaka ove zbirke, jedan Hrvatskoj. Ti svesci opsižu sve mađarske županije, Sedmograđe (Siebenbürgen, Erdely, Transilvanija) i gornju Mađarsku, a to je današnja Slovačka kojoj se nije priznao status povijesne zemlje, ali im je priznat status naroda kao etničke, no ne i političke skupine. U okviru tih svezaka opisani su Srbi i Nijemci, također kao narod – etnička skupina, iako je Nijemaca bilo vrlo mnogo. Uz Češku, Mađarska je imala najveću njemačku populaciju izvan granica Njemačke i Austrije. Hrvatske nema u tim svescima jer je bila kraljevina, tada se službeno nazivala Kraljevina Hrvatska i Slavonija. Ona se jedva i spominje u tim svescima, njoj je posvećen zaseban svezak i to nam kaže koliko je ban grof Josip Jelačić postigao 1848. kad se zaratio s Mađarskom. Prema zahtjevima Kossutha Lajosa Hrvatska je trebala biti pars adnexa regni Hungariae, a ne kraljevina. Jelačić je protiv toga ustao i nitko više, pa ni ban grof Khuen Hederváry Karoly nije uspio lišiti Hrvatsku statusa kraljevine što je, kako naprijed vidjesmo u očima prijestolonasljednika Rudolfa bio problem u Mađarskoj. Rudolf ipak nije smatrao da Hrvatska treba postati pars adnexa. S pitanjem Hrvatsko-mađarske Nagodbe pozabavit ćemo se niže.

Uvod (Einleitung) prvom svesku napisao je Rudolf.2 On je opisao Mađarsku kao lijepu i prostranu zemlju koju je priroda bogato obdarila, a velika područja još su djevičanska. Bio je to način kako monarh gleda svoju zemlju kojoj je vladar milošću Božjom i koja mu je po toj Milosti pripala, nakon što su je Mađari osvojili pod Árpádovim vodstvom. Zemlja je lijepa jer je Božji dar. Mađarska se nalazi na prijelazu Istoka k Zapadu. Pozvavši se na ovaj način na Árpáda, Rudolf se osjećao njegovim nasljednikom pa je prionuo uz mađarski nacionalizam. Osvajanje je značilo da ta zemlja pripada Mađarima de iure gladii što je bio politički pojam XIX. st.

Drugom poglavlju pod naslovom Zemljopisni pregled kraljevine svete mađarske krune (Geographische Übersicht des Reiches der ungarischen heiligen Krone) autor je Johann Hunfahry3 (str. 9-21). U ovom prilogu autor opisuje Mađarsku kao zemlju otvorenu prema svim ostalim zemljama koje je okružuju. Zemlju okuplja Dunav koji se ulijeva u Crno More, a ono je postrance od svjetskog prometa. Mađarska je nažalost donedavna bila bez mora. To se odnosilo na Rijeku i upada u oči oprezni način kako je autor spomenuo to stožerno pitanje mađarskog postojanja da bi izbjegao trvenja zbog riječke krpice. Sedmograđe je tvrđava protiv barbarskog istoka; Karpati vezuju Sedmograđe s Mađarskom koja je blagoslovljena zemlja, a Mađari su je osvojili do Save. Mađarska povjesnica smatrala je da tadašnja Hrvatska nije isto što i ona iz VI. st., pozivaju se na istraživanja grofa Mailatha Joszefa koji je zaključio da na području tadašnje Kraljevine Hrvatske-Slavonije nikad nije postojala hrvatska država, već je to područje uvijek bilo dio Mađarske. Tomislavova Hrvatska dopirala je do Save. Slično

2 To je Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung Seiner kaiserlichen und königlichen Hoheit des Durchlauchtigsten Kronprinzen Rudolf, Ungarn, Band I. Wien, 1888. str. 3-9. 3 Mađari pišu prezime prije imena, plemićke, akademske i druge titule idu ispred prezimena. U ono doba ime se prevodilo pa autori prevode svoje ime i pišu ime ispred prezimena. Mi smo se u tekstu držali mađarskog običaja pa smo prezime pisali prije imena i nismo ga prevodili.

je pisao i povjesničar Fréderic Pesty. Mađari su osvojili čak Srbiju i Bugarsku, a Hrvatsku južno od Save pokorio je Koloman. Hrvatska je prema tome bila mađarska zemlja de iure gladii4. Međutim, autor se očito uklonio ovim polemikama, ali ih ipak nije posve prešutio.

Dalje je autor spomenuo centralizaciju koja se provodi preko željezničke politike što je nailazila na toliko protivljenje u Hrvatskoj, jer je kočila razvitak Hrvatske jer je agrarna Hrvatska vezana željeznicom sa svojim mađarskim konkurentom tako da je Slavonija izgubila tržišta u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj.5 Mađare je opisao kao narod s državnim instinktom. Ovim je autor proglasio Mađare boljim narodom jer su državniji u smislu Hegelovog etatizma. Oni žive u središnjem dijelu Kraljevine u kompaktnoj masi, ali ih ima u svim dijelovima države koju su osnovali. Na ovaj način je autor izbjegao spomenuti da je Mađara u Translajtaniji bilo samo 44,4%.6

Treći svezak Mađarske posvećen Budimpešti izišao je pod zaštitom princeze udovice nadvojvotkinje Stefanije (1893.) U uvodu Jókai Mora, Budimpešta se opisuje kao srce Mađarske, žarište nacionalnog života, kulture, trgovine i prometa čiji se utjecaj osjeća u cijeloj zemlji. Budimpešta je u roku od samo 30 godina postala velik i bogat mađarski grad koji ide ukorak s europskom kulturom. Ovo napominje da je Mađarska u okvirima Carevine bila zaostala poljodjelska zemlja. Opis Gornje Mađarske (Oberungarn) napisao je Aladár György. To je Felsö Magyarország, Oberland, Felvidék, dakle kraj sjeverno od brda Mátra, Bükk i Hegyalja i gornjeg tijeka Tise pa dalje na istok. Veći dio ove zemlje danas je Slovačka. Autor opisuje ovaj kraj kao slikovit, plodan i šumovit, brda su posijana razvalinama zamkova, zapadni dio bolje je napučen od istočnog gdje prebivaju Ruteni pošto su Mongoli promijenili etnički sastav. Ljudi iz tog kraja hrpimice sele u Ameriku zbog siromaštva. Slovaci su pokućarci i torbari koji obilaze Europom, vlada u zadnje doba daje olakšice seljacima, a njihov položaj olakšala je gradnja željeznice. Razvija se i turizam koji ima nacionalističku podlogu jer želi zemlju predstaviti svojim žiteljima. Tu živi i većina mađarskih Židova, došljaka iz Galicije koji su vrlo siromašni. Slovaci su većina samo u 8 od 21 županije, ali u toj 21 županiji samo trećina pučanstva – 1,263.265 govori mađarski, ali ih još 255.704 razumije taj jezik. Nijemci su obrazovani, rodoljubi, žive u gradovima, osobito u Požunu (Bratislava, Pressburg). Oni zajedno s Mađarima čine vodeći sloj čak i tamo gdje su Slovaci većina kao u Arvi, Liptau, Trenčinu, Turóczu i Sohlu. Ovdje nam se dijelom otkriva uloga Nijemaca. Oni su bolje obrazovani i čine zajedno s domaćim obrazovanim slojem vodeću skupinu, ali su lojalni, nisu nikakva peta kolona, nisu vladajući narod, a Austro-Ugarska nije ni poznavala ideološki pojam vladajućeg zrelog naroda. Suverenitet je imala samo kruna, dinastija nije bila njemačka nego švicarska, a na dvoru se uvijek govorilo raznim jezicima, a najmanje njemački. Nitko u Beču nije tražio saveznike i nacionalne agente u zemljama.

4 O tome Guy de Montbel, La condition politique de la Croatie-Slavonie dans la Monarchie Austro-Hongroise, Toulouse, 1909. str. 48. Vidi slijedeću bilješku. 5 R. W. Seton Watson (Scotus Viator), Die Südslavische Frage im Habsburger Reiche, Aus dem Englischen, Berlin, 1913. str.369ff.I Seton Watson piše kako Mađari vide u Hrvatskoj svoju pokrajinu i ne vide razlike između krune sv. Stjepana i

Hrvatske str. 76-77. 6 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 275.

Sedmograđe je autor opisao kao zemlju bogatu rudama s kontinentalnim podnebljem i jakim kolebanjima temperature. Flora je bliska sjeveroistočnim Karpatima, ali se odlikuje endemičkim vrstama. Nacionalno je ta zemlja šarolika jer tu žive Mađari, Székleri (koji također govore mađarski, ali su po starom ustavu poseban politički narod i svi su plemići) i doseljeni Sasi. Poslije provale Mongola doseljavaju se Vlasi ili Rumunji kojih od 16. stoljeću ima sve više, a Mađara sve manje. Oni su se održali u gradovima, vodi ih plemstvo koje je povelo i nacionalni preporod, oni osnivaju kazališta i filološka društva. Godine 1872. osnovano je i drugo mađarsko sveučilište u Cluju (Klausenburg). Po vjeri je Sedmograđe katoličko, grko-katoličko, evangeličko, reformirano, unitarno. Ovi posljednji su protestantske sljedbe. Székleri čuvaju prastare mađarske običaje i pjesme. Stara politička nacija su Sasi koji žive izmiješani s Rumunjima, evangelici su, imaju napredno njemačko školstvo, dobro zanatstvo. Rumunji su pravoslavni ili grko-katolici, najčešće pastiri koji ljeti vode stoku na ispašu u gore. Razvija se njihovo građanstvo koje želi prevladati zaostalost Rumunja i tu im pomaže mađarska država. Oni osnivaju kulturna i gospodarska društva te banke. Čuvaju iskonske oblike života i proizvodnje. Armenci su se doselili zbog vjerskih progona nekog vlaškog vojvode, trgovci su, ali su prihvatili mađarski jezik, po vjeri su katolici ili armenci. Povećava se broj Židova koji su bliski Mađarima. Ima nešto Slovaka i Roma koji govore mađarski u gradovima, a svojim jezikom na selima. Ovaj nam opis kaže o dvojbenoj premoći Mađara koji se smatraju vlasnicima te zemlje jer imaju drevnost i obrazovanje u svom posjedu, iako su malobrojni, a njihov broj i opada. Sasi opet sačinjavaju vladajući skupinu zajedno s Mađarima, iako su gosti i nisu prastanovnici. Oni sačinjavaju vladajuću skupinu jer su dobro obrazovani i marljivi. Marljivost i obrazovanje najveća je vrlina ovih priloga, stoji uz bok državnog prava koje nose Mađari. Držanje pisaca naprednjačko je, a Sasa radno, oni nisu vlasnici političkih povlastica, nema ih među vlastelinima. Centralizam je načelo kojim se gleda nacija, ali se pokrajinske, županijske i etničke posebnosti priznaju, tako i njemačka posebnost kao lojalna i naprednjačka.

Povijesni dio stožerni je dio publikacije. Povijest Mađarske napisalo je više autora. Prapovijest, Kelti i Rimljani (Die Vorzeit, die Kelten, die Römer, str. 21-32.) i doba seobe naroda (Die Zeit der Völkerwanderung, str. 32-43.) napisao je Franz Pulszky, a s kasnijim razdobljima pozabavit ćemo se niže. Za prapovijest se autor služio arheološkim izvorima, pa i rimskim kronikama koje nije naveo. Počinje s brončanim dobom kad je počela trgovina cinkom zbog legiranja bakra i rudarstvo pa se proizvode karakteristične La T ne fibule. Kelti koji u to doba prebivaju u Mađarskoj ne posjeduju državotvorne odlike. Autor to ne objašnjava i ne piše da li su Kelti bili lovci, stočari ili poljodjelci. Mađarsku osvajaju Rimljani i uspostavljaju svoju uljudbu koja oponaša uljudbu Rima, donose vinovu lozu i latinski jezik koji prihvaćaju Kelti. Onda prodiru Germani i Slaveni. Opis prapovijesti ima značaj oplemenjivanja zemlje, ali ne i traženja nacionalnog identiteta koji počinje tek u seobi naroda, pobliže s Hunima koje predvodi Atila koji se opisuje kao rodonačelnik mađarske nacije, kralj i državnik. Niže će se vidjeti da su Huni govorili jezikom koji nije bio mađarski. Hunima se pridružuju Goti, Gepidi i Alani i tako nastaje Mađarska kao sustav naroda na čelu sa državnim narodom Huna, zemlja slična tadašnjoj Mađarskoj. Autor piše kako je

jedan Hun donio Atili mač koji je virio iz zemlje pa Atila u njemu vidi simbol boga rata i znak da će osvojiti svijet, a pjevači pjevaju o njegovim ratničkih podvizima. Na njegovom dvoru su kršćani, pogani, rimski građani i azijski barbari, pa germanski knezovi. On opsjeda Rim, papa izlazi pred Atilu i moli da poštedi Rim. Atila umire 453. u prvoj bračnoj noći. Njegova se država raspada, a autor nije objasnio razloge njegova uspona i moći kao ni raspada države, što nije ni mogao ako su mu pri ruci bile samo kronike, a ne arheološki i drugi izvori koji bi nešto kazali o političkom i gospodarskom ustroju njegove države.

Potom autor prikazuje seobu naroda, lukave Bizantince koji skreću istočne Gote prema Italiji, anegdote iz ratova seobe naroda, Avare, Hrvate i Srbe koji dolaze u današnju postojbinu, Karla Velikog koji ih pobjeđuje i podjarmljuje. Nalazi da ti barbari nisu bili posve divlji, da su ostavili traga što pokazuju njihovi grobovi, kršćanstvo koje prodire za rimskog doba, tragovi kršćanstva nalaze se i kod Avara, arijanizam koji više odgovara Germanima nego li katolicizam. Spominje i svetog Jerolima kao Panonca i time se uključuje u nagađanja o njegovu porijeklu i pripadnosti uz Hrvate i Talijane koji su ga u vrlo velikom broju publikacija svojatali.

Karl Szabó napisao je mađarsku povijest do Habsburškog razdoblja. To su prilozi Doba vojvoda (Die Zeit der Herzöge str. 43-55), Doba kraljeva iz dinastije Árpáda (Das Zeitalter der Árpádenkönige , str. 55-93.), doba kraljeva iz raznih dinastija (Das Zeitalter der Könige aus verschiedenen Dynastien, str. 93-12.). U prvom prilogu autor definira mađarski nacionalni identitet, oni su se u najstarije doba odvojili od finskih naroda, došli u dodir s mongolsko-turskim narodima, Pečenezima i Kazarima s kojima imaju zajednički običaj krvnog pobratimstva po kojem uvijek moraju birati knezove iz roda Árpáda, a to je temelj mađarskog ustava koji je djelovao i u preporodu u 19. stoljeću Onda Árpád osvaja zemlju do Save. Južno od Save su Hrvati. Tu se opet opaža mađarski nazor da je Hrvatska u najboljem slučaju pars adnexa. Autor tu opisuje mađarski nacionalni karakter, on je iskonski, nagao, razuzdan, ali se njegov gnjev lako primiri. Mađarski jahači koji pljačkaju izraz su nacionalne energije, kršćanstvo sporo prodire, a poganstvo je nekako čuvar nacionalnog identiteta. Rana mađarska povijest prestaje sa svetim kraljem Stjepanom koji se oženio bavarskom princezom Giselom, pokrstio Mađare i osnovao njihovu crkvu. Autor se ne pita da li su Mađari prestali pljačkati zato što su prestali biti stočari i postali poljodjelci, a te podatke mu ruski i bizantinski izvori kojima se za to doba služio i ne daju. Brak s Giselom vezuje mađarsku povijest s njemačkom, ali s druge strane oni primaju kršćanstvo od Bizanta. Autor kao da nije svjestan opasnosti od svojatanja Mađarske od Istoka, jer on se svjesno vezuje sa Zapadom i to osobito u prilogu o Arpadovićima. U tom prilogu Stjepan se vezuje s papom koji mu šalje krunu jer je okružen Slavenima, ukida plemensko vlasništvo i utvrđuje individualnu slobodu. Tu djeluju liberalistički ideali pisca 19. stoljeću Stjepan osniva sustav županija koji postaje temeljem mađarskog konstitucionalizma, osniva samostane i dariva ih. Sad je jasno da su Mađari poljodjelci, a poljodjelstvo dobivaju od pokorenih Slavena. Tu upada u oči da su Slaveni bili na višem stupnju razvitka od svojih osvajača. Ovo autor dokazuje poljodjelskim terminima koji su u mađarskom iz slavenskih jezika. Zanatstvo uče od Nijemaca, ali su sedlarstvo i oružarstvo donijeli iz pradomovine. Odnosi s njemačkim

carstvom izvrsni su, ali ne i vazalni. Javljaju se ustanci koji žele ukloniti kršćanstvo i vratiti staro poganstvo. Kršćanstvo igra malu ulogu u mađarskoj nacionalnoj svijesti, što će se vidjeti i niže, manju nego li kod Hrvata ili Nijemaca u Češkoj i Austriji. Autor opisuje Bélu i Ladislava kao “snažne” vladare, ali ne objašnjava u čemu je njihova snaga. Ladislav intervenira i u Hrvatskoj u korist sestre Jelene, udovice kralja Zvonimira, osniva zagrebačku biskupiju. Slijedi prikaz sukoba s križarima koji prolaze kroz Mađarsku i pljačkaju što je bilo neizbježno jer srednjovjekovne vojske nisu imale uređenu opskrbu vojske pa je svaki vojnik morao sam misliti čime će se hraniti.

Autor opisuje kako se Koloman okrunio 1002. za kralja Hrvatske i Dalmacije, kako je dao povlastice dalmatinskim gradovima i time posredno priznaje da je Hrvatska kraljevina a ne pars adnexa. Kolomana autor opisuje kao kralja koji modernizira pravni sustav, ukida Božji sud, krsti Ismaelite (muslimanske Bugare), uređuje položaj Židova. Onda Bizant nastoji dovesti Mađarsku u okvir Carstva bračnom politikom. Sad je Mađarska između Nijemaca, Slavena, pape i Bizanta s kojim vodi i rat na donjem Dunavu i u Dalmaciji, ali sklapa i prijateljske političke odnose, pa Béla uvodi bizantinsko činovništvo na Dvor, ostvaruje sigurnost posjeda. Ovdje opet djeluje ideal XIX. st. sa zemljišnikom i katastrom. Andrija osvaja Bosnu, pa Srbiju, ali činovnici sišu narod, daju naplatu poreza u zakup Židovima i Ismaelitima, ali izdaje Zlatnu Bulu kojom jamči osobnu slobodu i imovinu plemstvu, ali i ograničava svoju vlast. Ta Bula samo je sedam godina mlađa od engleske Magna Charta. Bula je temelj mađarske demokracije. Tu opet opažamo vjeru 19. stoljeća u zakonitost i ustavnost. Provala Mongola nacionalna je katastrofa, ali oni se povlače, a Hrvatska i Dalmacija postaju mađarske pokrajine. Ovdje autor protuslovi sam sebi jer je ranije opisao kako se Koloman okrunio za hrvatsko-dalmatinskog kralja. Počinje feudalna anarhija, a autor završava ovaj odjeljak zaključkom kako se arpadska Mađarska obranila svih inozemnih presizanja i ostvarila napredak u kršćanskoj kulturi i ustavnosti. Svećenici su vodili škole, država ih je dotirala koje su latinske, ali se mađarski jezik razvija o čemu svjedoči jedan dokument iz 12. st., a i spomeni narodnog pjesništva u nekim kronikama. Kršćanstvo je za autora, kao i uopće za 19. st. tek element kulture,7a u autorovom prikazu ističe se njegovo prianjanje uz ustavnost, zakonitost, obrazovanje i napredak svojstven njegovu dobu.

U prilogu o kraljevima iz različitih dinastija autor opisuje razdoblje feudalne anarhije i dinastijskih borbi u koje se miješa papa, a Mleci iskorištavaju priliku da se domognu Zadra i dalmatinskih gradova, zakonitost propada. Karlo Robert nastoji sjediniti zemlje mađarske i poljske krune, on nije rođen u Mađarskoj, nevjesta mu je morala naučiti mađarski, pa ipak autor u njemu vidi kralja koji se identificirao s mađarskim narodom. On je “snažan” vladar, uređuje poreze i banderijalni sustav. Da li je to bio pokušaj stvaranje države slične apsolutističkoj autor ne može utvrditi na temelju izvora i to i ne pokušava. Njegov nasljednik Ljudevit vodi uspješne ratove, Dušanov nasljednik u Srbiji priznaje vlast mađarskog kralja. Ljudevit jača pravni sustav, trgovinu i blagostanje, osniva sveučilište u Pečuhu (Quinqueecclesiarum,

7 To je tako i kod Šime Ljubića koji je bio svećenik, usp. Ivan Pederin, Život i ideološki sadržaj u djelu Šime Ljubića, Croatica

Christiana Periodica, XVI(1992) br.29, str.85-125.

Fünfkirchen). Ovdje autor opet ulazi u kontradikciju kad piše da se Ladislav okrunio za hrvatsko-dalmatinskog kralja 1403., iako je ranije napisao da su te zemlje bile mađarske pokrajine. Spominje Hunyadi Janosa koji vidi Mađarsku kao predziđe kršćanstva i njegova vojevanja sa sv. Ivanom Kapistranom i uspješnu obranu Beograda. Tu pisac spominje i mađarsku redovitu vojsku “reguläre Truppen”. Takva vojska počiva na općoj vojnoj obvezi koje onda nije bilo. Autor ništa ne kaže o ustroju tadašnje vojske.

Matija Korvin potiskuje Čehe iz Gornje Mađarske (Slovačke), po papinoj želji vojuje protiv husitskog kralja Jurja Podjebrada i opsjeda Beč. Njegovo razdoblje je razdoblje sjaja. O seljačkom ustanku kuruza koje je vodio Dózsa György piše da je ustanak ugušilo plemstvo i osvetilo se seljacima.

Dolazi turska opasnost, Mađarska je u financijskim teškoćama, Europa je napušta. Autor ne objašnjava te teškoće i ne analizira mađarsko gospodarstvo što je teško i danas moguće jer iz tog razdoblja je malo izvora u mađarskim arhivima koje su uništili Osmani. U tom razdoblju sitno plemstvo ustaje protiv velikaša, raste politička važnost gradova, prodire svjetovni duh talijanske Renesanse što autor pozdravlja, zamjećuje i krizu Crkve što pokazuje ustanak seljaka 1514. U to doba osnivaju se sveučilišta još u Pešti i Požunu s papinom dozvolom. Na njima nema prirodnih znanosti, teologija je skolastička, medicina počiva na praznovjerju, astronomija je još astrologija. Tu se vidi autorovo liberalno divljenje Prosvjetiteljstvu. Dolaze talijanski učenjaci, koji ipak odlaze poslije smrti Matije Korvina, razvija se književnost na mađarskom, sređuje se običajno pravo, grade dvorci u stilu talijanske Renesanse, a te dvorce ukrašuju talijanski umjetnici. Prikaz doba Matije Korvina čita se gotovo kao himna svjetovnoj znanosti i umjetnosti.

Julius Pauler napisao je prilog o dobu kraljeva iz kuće Habsburg (Das Zeitalter der Könige aus dem Hause Habsburg str. 149-269.) To razdoblje počinje s izborom Ferdinanda za kralja. Saziva se sabor u Požunu na koji dolaze i zastupnici Nebenländer (partes adnexae), a tu su i zastupnici Hrvatske i Slavonije. Autor nije objasnio kako je ova kraljevina postala Nebenland. Ferdinand jedini može organizirati obranu pa ga sabor u Požunu bira za kralja 17. prosinca 1526. Hrvati ga biraju 1. siječnja 1527. na slijedećem Požunskom saboru, ali 6. siječnja 1527. hrvatsko-slavonski stališi biraju za kralja Ivana Zapolju (Csapolyay Janos). Dana 31. srpnja 1527. Ferdinand prisiže vezprimskom biskupu Szalakázy Thomasu na latinskom, ali prije krunidbe palatin pita tri puta plemstvo na mađarskom hoće li Ferdinanda za kralja. Autor opširno opisuje ceremoniju krunidbe. Sulejman podupire Zapolju koji je podrijetlom Požežanin. Osmani preplavljuju Mađarsku, pada Siget koji brani Nikola Zrinski, podrijetlom Hrvat (tako autor), luteran, surov i nasilan, ali junak. Autor opisuje obranu potanko i patetički. Iz ovog ulomka jasno se vidi da uloga Hrvata u ovim zbivanjima nije mala, a svakako veća od puke pokrajine.

Autor opisuje osmansku vlast kao barbarsku i nasilnu. Mađari ne prelaze na islam kao Bosanci, ali njih je sve manje, a na njihova mjesta dolaze Srbi. Pešta je prljavi turski gradić. Mađarsku su Osmani osvojili, ali ne i Sedmograđe koje je pod vlašću osmanskih vazala Zapolja. Sedmogradski ustav je savez triju sedmogradskih nacija,

ali ne i Rumunja kojih je ipak sve više. Šire se učenja Zwinglija i Calvina, pa i socinijanizam koje širi Franz David, pomađareni Sas. Protestantizam u Sedmograđu dijelom je stvar Nijemaca, ali pogoduje razvitku mađarskog jezika. Osmanska vlast sve je slabija u Sedmograđu poslije 1575., pa njegov vojvoda Báthóry postaje poljski kalj. Mađarska je s Hrvatskom još samo reliquiae reliquiarum olym inclyti regni. I u Mađarskoj se širi Augsburška konfesija, ali Granski nadbiskup Oláh Niklas zove isusovce. Stara Mađarska prestala je postojati, ono što je od nje ostalo preplavljeno je stranim vojnicima i poreznicima. Autoru ne pada na um istaknuti da su habsburgovci uspjeli organizirati obranu zahvaljujući dobrom poreznom sustavu. Zbog toga dolazi do ustanka kojega vodi protestant Bosckay István, a podržavaju ga Osmani što autor nerado spominje. Sada je mađarska povijest kolebanje između Carigrada i Beča. Katolicizam ipak prevladava, Mađarska je bečkim mirom 1606. opet kraljevina, a njezina komora nezavisna je od carske austrijske. Autor se trudi izbjeći spomen saveza s Osmanima i naglasiti zbilja prijepornu mađarsku autonomiju i državnost. Isusovci, osobito isusovac Pázmány Peter uvodi mađarski jezik u književnost i osniva 1635. katoličko sveučilište u Turnau.

Potom autor opisuje vojevanje obitelji Zrinski protiv Osmana, ustanak kuruza koji podupiru Francuzi. On nema simpatija za taj ustanak kao lijevi povjesničar, naprijed spomenuti Jászy Oscar.

Poslije poraza Osmana kod Beča 1683. njemačka vojska na čelu s vojvodom Karlom Lotarinškim koju autor uspoređuje s križarima osvaja Budim. Do 1688. oslobođena je sva Mađarska i Beograd, a vojska nastavlja prodor do Skopja uz pomoć Srba koji su na strani kršćana. Vezir Mustafa Köprüli, kojeg su porazili Zrinski kod St. Gottharda potisnuo je Nijemce iz Srbije, a s njima se povlači i patrijarh Arsenije Crnojević. Autor sad opisuje vojevanja Eugena Savojskog i ustanak Rákócsy Ferenca protiv Beča. Ovaj ustanak podupire francuski kralj Ljudevit XIV. Rákócsyja pisac opisuje kao uzvišenog čovjeka i sad uz njega vezuje mađarsku državnost. On nastoji izmiriti katolike i protestante i stvoriti redovitu nacionalnu vojsku s francuskim časnicima. Palatin Eszterházy Paul neće raskid s Bečom, Josip I. pobjeđuje Francuze i kuruze, Rákócsy uzalud ide u Rusiju da pridobije ruskog cara za mađarsku stvar, mora sklopiti mir u Szatmaru uz obvezu Josipa I. da će poštovati mađarske zakone i slobodu vjeroispovijesti. Rákócsy na kraju umire 1735. u Rodosta na obali Crnog Mora u Turskoj. Autor nije objasnio razloge svih ovih kolebanja i previranja, ali je narušio načelo vezanosti uz zapad, a Rákócsy postaje ideal mađarskog nacionalizma, njegova ratna pjesma pjevala se u svekoliko to doba u Mađarskoj.

Mađarska je sad obnovljena, a autor ne orijentira čitatelja emotivno jer su Mađarsku obnovili Nijemci, a ne Mađari koji su se borili pod Rákócsyjem, a to će reći na osmanskoj strani. Oslobođeni dijelovi zaostali su i tu se nacija još sastoji od prelata, magnata i plemstva, ali županije su autonomne, seljaci žive u siromaštvu. Namjesnički savjet vrhovni je dikasterij od 1724., Hrvatskom upravlja ban, oba su zavisna od bečke Dvorske kancelarije. Nastoji se stvoriti stajaća vojska umjesto plemićkog ustanka, 1687. priznaje se Habsburgovcima nasljedno pravo po muškoj lozi. Hrvati 1712. priznaju nasljedno pravo i po ženskoj lozi, a to je pragmatica sanctio,

autor mora priznati da su ih Mađari slijedili 1713. Tako se pisac bori da pokaže ili dokaže državnost obiju kraljevina, kad već ne može nezavisnost, a ne može ni da ne vidi razmjernu nezavisnost Hrvatske od Mađarske.

Mađarska je sad najveća zemlja dinastije, ona je obnovljena i traži više utjecaja u zajedničkim poslovima, ali tu su nelojalni Srbi kojima Dvorsko povjerenstvo daje crkvenu autonomiju, ali ih u svjetovnim stvarima podvrgava mađarskoj kancelariji. Autor ne pokušava prikazati život i povijest Srba u cijeloj Mađarskoj jer njih nije bilo samo na jugu Mađarske, nego i u Budimu i na sjeveru što će se vidjeti niže.8 Marija Terezija daje Mađarskoj Rijeku 1776. i time ostvaruje vjekovne mađarske težnje prema moru. Ona obnavlja školstvo, osniva akademije, gradi kraljevsku palaču u Budimu, a Mađari žele da kralj u njoj i stoluje, ali kraljica u njoj ipak ne prebiva. Mađarski jezik nerazvijen je, stoljeće je kozmopolitsko i ne pogoduje prodoru narodnih jezika, kako smatra autor, što ipak nije točno jer je u tom stoljeću francuski zamijenio latinski, a na njemačkim i talijanskim sveučilištima počelo se predavati na narodnim jezicima.9 Marija Terezija osniva mađarsku tjelesnu stražu 1760. i u toj straži mađarski mladići dolaze u dodir s europskim prosvjetiteljstvom.

Josip II. i Leopold II. još su napredniji od majke i sebe smatraju prvim slugama države. Autor sad daje oduška svom oduševljenju za prosvjetiteljstvo koje u Mađarsku dolazi iz Beča, Josip II. nije ireligiozan, centralist je, ne osvrće se na mađarski ustav kod modernizacije pravnog i poreskog sustava i osnivanja zemljišnika. Germanizira, ali to pobuđuje i njegu mađarskog jezika i nošnje. Pjeva se Rákócsyjeva pjesma, na saboru 1790. govori se na mađarskom, Leopold II. priznaje mađarske slobode i samostalnost, priznaje se vjerska snošljivost. Na Krunskom saboru 1790./91. čl. X. predviđa poseban ustav za Mađarsku različit od ustava nasljednih zemalja. Tu je jasno, ovi vladari moderniziraju Carevinu, a u njoj i Mađarsku. Autor ističe da je hrvatska kancelarija ukinuta 1792. pa je mađarski postao obvezatni nastavni predmet u Mađarskoj, ali ne i u partes adnexae. Osnivaju se tajna društva, a Ignac Martinović pokušava dići revoluciju francuskog tipa. Mađarski vojnici, osobito general Alvinczy hrabro se bore protiv Napoleonovih armija, ali Mađari ipak negoduju kad je Austrija počela novačiti.

Obnova Mađarske ne teče glatko, pisac ističe da je građanstvo u gradovima strano, a to će reći njemačko, a bez tog građanstva nema napretka jer plemstvo ne prihvaća narodni suverenitet, a ratovi odvlače seljaka od zemlje. Mađari su vjerni svom kralju koji ipak deset godina ne saziva sabor, ali protestanti i Židovi dobivaju vjerske slobode. Autor ne spominje Hrvate i njihov otpor mađarskom jeziku, ali mi moramo opaziti da je u to doba svatko prihvaćao njemački kao jezik komunikacije što je zamijenio latinski, ali kad god je netko pokušao uvesti mađarski u Hrvatsku otpor je bio vrlo žestok i iracionalan. Revoluciju 1848. autor ne spominje, a iz njegova prikaza habsburške povijesti Mađarske slijedi da su Mađarsku obnovili Habsburgovci koji su od nje k tome napravili suvremenu naciju uz pomoć njemačkih doseljenika koji

8 Dušan Popović, Srbi u Budimu, Beograd, 1952. 9 Georg Jäger, Schule und literarische Kultur, Band 1. Sozialgeschichte des deutschen Unterrichts an höheren Schulen von der

Spätaufklärung bis zum Vormärz, Stuttgart, 1981. str. 9-10.

nikad nisu tražili neke autonomije ili poseban položaj, kao što su to tražili Srbi. Preporod počinje 1825., sprema se osnivanje Akademije znanosti, osnivaju se kulturna društva, dragovoljnim prilozima izgrađuje se nacionalna kultura, mađarski postaje uredovnim jezikom i jezikom Parlamenta, donosi se mjenični zakon po kojem se polaže odvjetnički ispit, Židovi dobivaju građansko pravo, protestanti slobodu, plemstvo gubi povlastice.

U III. svesku je Franz Salamon opisao povijest Budimpešte (Die Geschichte Budapests, str. 7-73.). On je opisao Budimpeštu kao važan grad koji leži na važnim trgovačkim putovima prema Jadranu, Beču i tek na trećem mjestu prema Pečuhu, a to znači Balkanu. Time je autor u samom početku naglasio jadransku i zapadnu orijentaciju Mađarske pa se glavne ulice Budimpešte orijentiraju prema ovim međunarodnim putovima. Pešta je više trgovački i industrijski, a manje poljodjelski grad, u blizini je i kamenolom i sve to načinilo je od Budimpešte velegrad. Grad se, kao i Berlin, ne može starim spomenicima mjeriti s ostalim zapadnim gradovima, ali može u građanskom graditeljstvu (bürgerliche Architektur). Pod tim pojmom podrazumijeva se graditeljstvo naprednjačkog 18./19. st.

Grad su osnovali Kelti kao Ak-ink. Kad su došli Rimljani grad je postao Aquincum, za Hadrijana postao je i municipium, za Septimiusa Severiusa colonia na granici. Onda su tu došli Huni, pa istočni Goti, ali nisu ostali, došli su Langobardi, a 568. Avari koji su sobom doveli slavenske mase. Sad se mjesto zove Buda i Pest. Taj naziv prihvatili su i Mađari koji su došli 898. Ova dva grada nisu središte zemlje do Bele IV. koji je u Budimu ustrojio stalno sjedište kralja. Međutim 1241. pustoše ga Mongoli ili Tatari (autor miješa ova dva pojma), poslije 1526. Osmani, koji su 1541. uništili i pismohranu. Napredak počinje tek 1686. do 1838. i tek onda je Budimpešta središte Mađarske.

Potom je autor opisao ustanak protiv kršćanstva 1046. i grad koji se razvija, ali njegovo pučanstvo nisu ni Mađari ni Slaveni nego Nijemci, Talijani, Flandrijci i njihov broj raste za križarskih ratova, a u 12. st. dolaze u Sedmograđe Sasi. Prema tome, već u srednjem vijeku njemačko pučanstvo nositelj je napretka, ne asimilira se, ali se integrira i ne pokazuje neke zahtjeve niti ističe posebna autonomna prava, kao npr. Srbi na jugu Mađarske.

Mađari, ne Nijemci nose državu pa Béla IV. poziva talijanske graditelje, Budim ima rectora, sastaje se staleška skupština na polju Rákos, krunidba je svečanost, papa šalje u Budim svoje legate. Budimpešta ipak ne ostaje glavni grad pa Karl Robert nema sjedište u Budimu nego u Temešvaru što znači da je Mađarska i onda bila primitivna monarhija bez činovništva kakvo je kasnije razvila apsolutistička država. Međutim, Pešta se ipak razvija kao trgovački grad i dobiva svoje municipalno činovništvo koje je njemačko, iako u 15. st. već živi dosta Mađara u tom gradu. Dolazi i do jednog ustanka protiv Nijemaca. Međutim Matija Korvin ima sjedište u Budimu, a magnati i prelati počinju graditi palače u gradu.

Budim, u kojem se širio protestantizam, opsjedaju Osmani, a brani ga njemačka posada i to bez uspjeha. Mađarska postaje vazalna osmanska država na čelu s Ivanom

Zapoljom čiji je skrbnik bio Martinussi György, možda potomak splitskog vlastelina Jurja Martinuševića, koji je bio vojnik u službi mađarskog kralja.10

Osmansko razdoblje je autor opisao vrlo šturo kao doba barbarstva i nazadovanja, očigledno s razloga što nije imao pristupa ili nije znao čitati osmanske izvore. Osmani su u Budimu samo vojnici koji crkve pretvaraju u džamije ili staje, a zemlju ne obrađuju.

Novo doba počinje s protjerivanjem Osmana 1686. i s godinom 1703. kad je Leopold proglasio Budim kraljevskim gradom što sam bira svoje činovnike. Onda počinje Rákócsyjev ustanak, pa kuga, i tako da 1710. Pešta ima samo 300 žitelja. Tek za Josipa II. u Peštu dolaze Mađari, Nijemci i Slaveni, 1792. u Budimu se kruni kralj Franjo, grad raste i 1851. ima 106.000 žitelja. Gradi se građanska bolnica, grof Battyány Joszef osnova 1799. gradski perivoj (Stadtwäldchen),Grof Széchenyi Ferenc dariva gradu bogatu knjižnicu iz čega se razvija muzej, parlament dolazi u Budim, osniva se povjerenstvo za uljepšanje grada 1808. nacionalni muzej i vojno učilište Ludoviceum. God. 1810. Budim pustoši požar. Tek 1820. Budim postaje težište duhovnog života nacije, 1830. osniva se učeno društvo Magyar Tudos Tarssag i stoji pod utjecajem grofa Széchenyi Istvána. God. 1830. osniva se i Dunavska parobrodarska plovidba i velikaši grade svoje palače u Pešti.

Ovdje je pisac prikazao nastanak Mađarske kao suvremene nacije po načelima jozefinizma. Tu ipak moramo opaziti da inicijativu imaju velikaši pa je tu teško govoriti o građanstvu u marksističkom smislu, a mora se opaziti i konzervativnost u tom preustroju u kojem se ističe osnivanje vojnog učilišta i velikaši koji sada hrle u grad. Velikaši su nositelji kraljevskog patrijarhalizma, a vojska je konzervativna kao i činovništvo kao građanska despocija.11 Tipično mađarsko duhovno stanje je pozivanje na stare zakone i autonomne pravice kao oblik duhovne zaštite od inicijative posuvremenjenja koja dolazi iz Beča. Isto važi i za Hrvatsku, ali Hrvatska ističe svoja prava više prema Mađarskoj, a manje prema Austriji.

Kod opisa poplave 1838. autor ističe veliku požrtvovnost velikaša, ali pomoć dolazi iz Beča, Frankfurta i od građanstva. Potom pisac opisuje modernizaciju grada kao niz osnivanja suvremenih ustanova, tu je dioničko društvo na čelu s grofom Széchenyi Istvánom, lančani most preko Dunava, privatnici koji osnivaju 1840. štedionicu, industrijska izložba 1841., željeznice u 1840-im godinama, osnivanje Politehnikuma i Prirodoslovnog Kisfaludy-Društva 1846, odnosno 1841., razvitak književnosti, publicistike, Galerija umjetnina, Nacionalni muzej, Umjetnička društva i u svemu ovom građanstvo dolazi do svog izražaja. Budim i Pešta postaju sada zakonom određeni glavni grad nacije, ali je zemlja odsječena od inozemstva što je teško za trgovački grad kakav je Pešta. God. 1851. osniva se Peštanski Lloyd, željezničke pruge prema Beču, Szegedinu u Srbiji. Velikaši su u reformama Marije Terezije izgubili povlastice u vojsci i upravi, pa su postali poljodjelski poduzetnici, od 1860. oni vode kapitalistički razvoj, osnivaju Osiguravajuće društvo, banke, daju

10 Ivan Pederin, Appunti e notizie su Spalato nel Quatrocento, Studi veneziani, n.str. XXI(1991), str. 355, 11 Johann Allmayer-Beck, Der Konservatismus in Oesterreich, München, 1959. str.13, 19.

inicijativu za uvođenje ulične rasvjete, gradskog prometa – omnibusa koji vuku konji, škola i trgovačke akademije. Ustav je pomirio zavađene skupine ljudi pa sad jedan uz drugog žive konzervativci, liberali, zemljoposjednici, katolici, protestanti, Židovi. Plemićki naslovi gube značaj, mađarska nošnja postaje moda, Pešta više nije njemački nego mađarski grad i središte mađarske politike. Velikaši zimuju u Pešti, obnavlja se nezavisna mađarska država, Budim je što je bio 1526. i tu se kruni kralj. God. 1891. Budimpešta ima čak 506.000 žitelja. Autor završava optimističkom himnom napretku koji je počeo 1686. kad su prognani Osmani i nastavio se bez prekida do rata. U ovom povjerenju u napredak nema politike što pokazuje nezavisnost znanosti od politike, pa se tako ne spominju suprotnosti između Beča i Budimpešte. Beč je naime stremio prema prodoru na jugoistok, a Budimpešta prema prodoru na Jadran.

Theodor Ortvay napisao je prilog o Požunu i njegovoj županiji (Pressburg und das Pressburger Comitat, str. 177-228.). On je najprije opisao kraj i njegove geološke karakteristike, nastanak otoka Schutt (Csakó köz) od niza malih otoka tijekom posljednjih 500 godina, onda je opisao demografske prilike, prirodni priraštaj, smrtnost djece, bogatstvo seljaka koji obično imaju dosta bogato namještene kuće, raslinje istočnoeuropskog tipa sa dobrim vinogradarstvom i rudarstvom. U požunskoj županiji prebiva 331.370 žitelja, Mađara 119.899, osobito na Schuttu, Slovaka 149.741 i Nijemaca 55.903. Slovaci su dakle najbrojniji, ali ih se u politici i kulturi ne spominje. Većina je katolička, ima 5-10% Židova i 5% reformiranih, seljaci su imućni, osobito poslije ukidanja tlake. U industriji grada ističe se industrija šešira koji se izvoze do Srbije, Švicarske, Belgije i Skandinavije, potom strojarstvo koje izvozi traktore u Italiju. Potom pisac ističe da je Požun kraljevski grad, najljepši poslije Budimpešte, lijepo položen na podnožju Malih Karpata na mjestu na kojem je, kako autor vjeruje, bio i rimski grad i promatračnica. Autor ne zna što je tu bilo u doba seobe naroda, car Heinrich III. ga je osvojio 1042., ali su ga Mađari uskoro potisnuli. Autor je dao pregled feudalnih i dinastijskih ratova oko Požuna, istakao da su u Požunu rado boravili kraljevi iz kuće Anjou, pa Sigismund u 14. st. U Požunu je s dopuštenjem pape Pavla III. osnovana Academia Istropolitana na kojoj su predavali istaknuti intelektualci Trivium i Quadrivium. U Osmanskom razdoblju Požun je sjedište kralja, Marija Terezija dogradila je dvorac u kojem je prebivala njezina kćer Christine s mužem, vojvodom Albrechtom von Sachsen-Teschen, mađarskim namjesnikom, sama kraljica rado je dolazila u Požun u kojem je osnovala mađarsku plemićku gardu pošto su joj se stališi baš u tom gradu zakleli na vjernost s povicima da će za nju dati krv i život. God. 1784. Budim je opet postao glavni grad, ali je 1805. u Požunu sklopljen mir s Napoleonom poslije bitke kod Austerlitza. Autor je potom naveo godine kad je uveden vodovod, ulična rasvjeta, kad su osnovani gradski parkovi, opisao je krunidbenu katedralu. Od 52.411 žitelja 31.104 su Nijemci, 10.433 Mađara i 8.709 Slovaka. Ima 39.020 katolika, 7.347 evangelika, 5.396 Židova i 525 reformiranih. Ovi podaci kažu nešto o uljudbenoj inferiornosti Slovaka koji su bili pretežito seosko pučanstvo. Autor dodaje da od cjelokupnog broda žitelja 21.280 zna mađarski, a to je bilo daleko nedovoljno. To nam ipak kaže da je mađarski jezik nastojao bez mnogo postati nacionalnim, da nije imao ugleda i da ga mađarski

državljani nisu rado učili. Autor prešućuje koliko je žitelja znalo njemački, a tih je bilo sigurno mnogo više nego li onih što su znali mađarski, ali o njihovim nacionalnim, autonomističkim ili drugim pretenzijama ništa se ne zna, iako su se Nijemci počeli naseljavati u Požun već u srednjem vijeku.

Pisac napokon piše da je Požun udoban grad sa sređenim općinskim prilikama, da ima razvijen društveni i kulturni život. To nam kaže što je grad bio u to doba. Grad je bio duhovno, političko, društveno i gospodarsko središte kraja odnosno nacije, manje gospodarsko jer je bar u Mađarskoj težište gospodarstva još bilo na selu i poljodjelstvu, a više kulturno i političko. Zato autor piše da u Požunu živi mnogo umirovljenih časnika i činovnika, a to je bio sloj koji je širio bečku uljudbu u zemljama preko Casina, balova i kazališta i govorio njemački.12

Autor je napokon dao pregled školstva, to je Pravoslovna akademija, konfesionalne škole, kulturna društva s povijesnim i arheološkim odjelom. Spominje Požunsku kroniku kao znatan rukopis, knjižnice, gradski i kaptolski arhiv. Gradu sjaj daje nadvojvodski dvor, velikaške obitelji koje tamo žive i visoki časnici. Ovo nam nešto kaže o ulozi aristokracije u Mađarskoj i Austriji uopće – oni su društvu davali stil i duh. Potom čitamo raspored društvenih slojeva, dobrotvorne ustanove, športska, književna i druga društva, listove koji su većinom na njemačkom, ali izlazi i Magyar Hirmondo. Slovačkih listova kao da nema. Na kraju čitamo i opis okolice koja ima funkciju u životu suvremenog grada.

U VI. svesku ove zbirke (Beč, 1902) nalazi se prilog Árpád Károlyi o ulozi Sedmograđa u mađarskoj povijesti (Die Rolle Siebenbürgens in der Geschichte Ungarns, str. 1001-110.). Sedmograđe je prema autoru prirodni bedem Mađarske poslije seobe naroda kad barbarski narodi ugrožavaju Mađarsku i njezinu zapadnu kršćansko-germansku kulturu. Ta uloga počinje nakon što su Pečenezi istjerali Mađare iz njihove pradomovine u današnju Mađarsku. Sedmograđe počinje svoje povijesno postojanje osnivanjem biskupije u Karlsburgu (Brasov, Gyula Fehérvár). Ovim Sedmograđe ulazi u krug kršćanske kulture, osniva županije, vezuje se uz državno tijelo krune sv. Stjepana i postaje njezinim grudobranom. Uloga grudobrana nije onako sigurna kako to autor piše u uvodu pa taj sustav popušta i to najprije na jugu. Mađari i Székeli, a to su Mađari s posebnim starinskim ustavom, nisu dovoljni pa Géza II. poziva Sase iz Flandrije i Donje Rajne, a poslije njega dovodi ih i Andrija II. Preko Sedmograđa ulaze Vlaška i Moldavija u mađarsku interesnu sferu, ali onda Mađare zaustavljaju Osmani. God. 1459. nastaje ustav triju političkih naroda Mađara, Széklera i Sasa, ali s tim ustavom nastaje i ideja odvajanja od matične kraljevine. Ta ideja jača sa slabljenjem Mađarske pa na kraju imamo dvije mađarske države. Sedmograđe sada postaje vazalna osmanska kneževina koja kasnije traži od Habsburgovaca da istjeraju Osmane. Sad Sedmograđe više nije grudobran Mađarske, nego mađarska država kako ju je zamislio Martinuzzi Görgy koja predstavlja Mađarsku u europskoj politici. Pod Báthory Istvánom to je snažna država,

12 Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište

IX(1998.) br.1.str.405-432. Henry Wickham Steed, The Hapsburg Monarchy, London, 41919. str. 60. smatra da je austrijska vojska bila stalno budni korektiv mjesnih partikularizama.

on postaje poljskim kraljem, a njegov nasljednik Sigismund vodi politiku sličnu Arpadovićima i dinastiji Anjou. Báthory István uspostavlja odnose s Osmanima, obnavlja sjaj Sedmograđa, ali održava odnose s ostalim krajevima Mađarske. Mađarska je onda u službi interesa Rimskog Carstva njemačke nacije i ne može voditi nacionalnu politiku. U sedmogradskoj reformaciji nastaje načelo slobode savjesti, sedmogradski dvor njeguje mađarsku kulturu, mađarski jezik i znanost na sveučilištu, to isto čine i oba Rákócsyja. Autor nabraja znanstvenike koji su predavali u Sedmograđu, to su osim mađarskih znanstvenika još Martin Opitz, pisac njemačke barokne poetike, Amos Comnenius, i dr. Kad su Nijemci i Mađari istjerali Osmane, sedmogradska država gubi smisao, nije samostalna, ali je ipak odijeljena od Mađarske do 1848. Međutim, kad su istjerani Osmani u Sedmograđe se doseljava sve više Rumunja.

Ludwig Szádeczky napisao je prilog o ustavnoj organizaciji starog Sedmograđa (Der verfassungsmässige Organismus des alten Siebenbürgen, str. 110-116.). Tu je napisao da je sedmogradska državnost počela sa Ivanom Zapoljom, ali se razvijala postupno, 1542. sastao se staleški parlament u Thodi (Thorenburg),13 i 1556. u Klausenburgu (Cluj) kada počinje samostalni državni život Sedmograđa kao nezavisne izborne kneževine koja je do 1690. pod vrhovnom vlašću sultana, a Sulejman Veličanstveni izdao je toj kneževini 1566. i ahdnamu. Dana sloboda vjere i savjesti utvrđeni su zakonom 1557. pa u Sedmograđu žive katolici i tri reformirane sljedbe. God. 1653. Rákócsy II. preispituje te zakone u Approbata constitutio, 1669. u Compilata constitutio. Državni ured bila je kancelarija od 1550. s kancelarom kao predsjednikom države i prvim savjetnikom kneza, blagajnikom, vojnicima, nadkapetanom, nadpraeceptorom (Oberhofmeister), dvorskim nadkapetanom i vicekapetanom koji su vodili tjelesnu stražu. Nadkomornik se brinuo o kućnoj blagajni. Za knežev stol i kuhinju brinuli su se Erztruchsäss, Obermundschenk, Oberkredenzer i Oberküchenmeister. Tu su bili još dvorski sluge i paževi (Edelknaben), o konjima se brinuo Oberstallmeister, Oberquartiermeister14 . Habsburgovci su Sedmograđu dali položaj posebne pokrajine u svezi s matičnom zemljom s Leopoldinum diploma. Tako počinje gubernijalno razdoblje. Marija Terezija uzdigla je Sedmograđe do velike kneževine, koja je 1848. sjedinjena s Mađarskom što je nagodba 1868. i potvrdila.

Dio o povijesti počinje s prapoviješću, nije u stanju reći nešto o jeziku kojim su govorili paleolitski žitelji, ali u Mađarima vidi narod koji je mačem osvojio svoju zemlju i time postao njezinim vlasnikom. A u toj zemlji su kulturu stvorili paleolitski Kelti i Rimljani. Povijest Mađara počinje ipak ranije, s državom Huna.15 Povijest Mađarske je povijest mađarske države i njezinih organa u čemu pisci slijede kao i ostali europski povjesničari 19. i dijela 20. st. Hegelov etatizam. Prema Hegelu pravo poprima nacionalni karakter naroda, odatle isticanje starih mađarskih povelja

13 Ovdje valja spomenuti teškoće sa toponimima. Ovi imaju mađarske, njemačke, rumunjske odnosno slovačke nazive, a ti se ne mogu uvijek naći u Der Grosse Reader’s Digest Weltatlas, Stuttgart-Zürich-Wien, 91970. jer Sedmograđe i Slovačka od 1918. više nisu u Mađarskoj pa su mađarski i njemački nazivi zaboravljeni. 14 Za većinu ovih časti ima riječi na njemačkom, sigurno i latinskom, ali ne i na mađarskom pa autor ne navodi mađarski naziv u zagradama, a ni na suvremenom hrvatskom. 15 Ovdje valja reći da su Attila i Ildekó česta mađarska imena. Ildekó je bila franačka princeza koja se udala za Atilu.

i ustava, država je ostvarena sloboda volje i ostvarenje svjetskog duha, ona je moralna.16 Povijest je napisana znanstveno u Hegelovom smislu, ali uz vrlo oskudne izvore dijelom zato što u to doba pismohrana nije bez daljnjega bila dostupna, a dijelom zato što ih nije ni bilo jer je načelo Osmana bilo da u svakoj zemlji koju osvoje unište pismohranu i time uspomenu na bilo koju drugu vlast osim njihove. U toj povijesti države možemo sumnjati da li je mađarska država u doba feudalne anarhije i dinastičkih borbi bila uopće država, osim po imenu, a izvori, to su uglavnom kronike i vladarski životopisi, daju malo podataka o ustanovama državne vlasti i narodnog života. Ova povijest međutim otkriva mnoge suprotnosti mađarskog nacionalno-državnog postojanja od kojih nisu pošteđene ni druge nacije. Mađari su, kako naprijed vidjesmo činili manje od polovice pučanstva tadašnje Mađarske, a bili su (uz Sase u Sedmograđu) jedini politički narod. Zbog toga su se u Slovačkoj, koja se tada nazivala Gornjom Mađarskom i Sedmograđu morali oslanjati na Nijemce koji su samo u Sedmograđu bili politički narod. Mađari su se oslanjali na Nijemce i time što su preuzeli njemačku kulturu i to nisu nijekali. Ta kraljevina imala je, k tomu, i duge kopnene granice koje nisu bile osobito sigurne prema susjedima pa je mađarska vlast bila dosta neuvjerljiva u nekim krajevima, osobito u Hrvatskoj koja se čas naziva kraljevinom, a čas Nebenland (pars adnexa), što je manje od kraljevine, ali nije ni pokrajina. Uostalom Hrvatska nije opsegnuta u svescima o Mađarskoj, već je njoj posvećen poseban svezak. Mađarska se u ovim prilozima deklarativno priznaje dijelom Zapada i srednjoeuropske njemačke kulture, ali se mađarski nacionalizam oslanjao na mađarsko srednjovjekovlje i osobito na sedmogradsku državnost koja je ipak bila pod osmanskim protektoratom. Rákócsy-Marsch svirao se i pjevao na svim državnim svečanostima. Suvremenost je u Mađarskoj potjecala iz jozefinizma koji je bio sve prije nego li nacionalan. Posebno pitanje predstavljala je Hrvatska, a to pitanje izbjeglo se u svescima o Mađarskoj, mi ćemo se tim pitanjem pozabaviti niže. Katolicizam igra neveliku ulogu u mađarskoj državnoj svijesti, a protestantizam dosta veliku, iako je samo manjina Mađara bila protestantska. Protestantizam igra ulogu u nacionalizmu i mađarskom liberalizmu kao jedan od oslonaca slobode savjesti i liberalističkog individualizma.

Dakako, ovakva Mađarska nije mogla bez habsburškog etatizma oslonjenog na feudalnu povijest i jozefinističke korekcije te povijesti raznim diplomama i sankcijama iza kojih je stajao autoritet krune. Ta Mađarska nije mogla ni bez cara i njegova autoriteta, a cara je u Mađarskoj zastupao palatin i velikaši koji su k tome bili živa povijest mađarske države.

Zbog svega toga se dogodilo da je 1918. izvan granica Mađarske ostalo više Mađara nego ijednog drugog naroda u Europi, a izvan Mađarske ostalo je Sedmograđe sa svojim važnim gradovima i tako važni povijesni gradovi kao Bratislava, Oradea (Nagyvaradin), i Timisoara (Temesvár).

16 G. Wilh. F. Hegel, Grundlinien der Philosophie des Rechts, hrsg. von Johannes Hoffmeister, Hamburg,, 41955.Par.3, str. 21,

Par. 33, str. 49. Par. 258, str. 208.

Na ci ja

U ovom poglavlju pozabavit ćemo se pojmom mađarske nacije i pokušati taj pojam definirati. U centralističkoj državi, kakva je bila europska država 19. st. središnjica je vodilja nacije, mjesto gdje se odlučuje njezinom sudbinom, središte njezine kulture, duhovnog, društvenog, upravnog i gospodarskog života. Julius Pasteiner napisao je priloge o graditeljstvu Rimljana (Die Römerzeit, str. 73-80.), srednjovjekovnom graditeljstvu pa kasnije do protjerivanja Osmana (Von den Königen aus Árpáds Hause bis zur Rückeroberung Ofens, str. 80-96.) i kasnije do novoga doba (Von der Rückeroberung Ofens bis zur neuesten Zeit, str. 96-118). Počeo je s keltskim nalazima, fibulama, sjekirama. Jezikoslovlje je na temelju toponima zaključilo da su ti prastanovnici bili Kelti. Za Rimljana je keltski Aquincum na mjestu današnjeg Budima postao Colonia Septimia pa su se počeli graditi hramovi, forum, bazilika, palestra, kazalište, vodovod i amfiteatar. Otkopavanja su pokazala i tragove kaveza za divlje životinje i javno kupalište. Graditeljstvo srednjega vijeka i renesanse opisuje kao kroniku razaranja, rekonstruira graditeljstvo na temelju podataka, valjda arhivski, ali to ne kaže. Béla IV. gradio je utvrde, Budim, crkve, samostane, zamkove. Tada je sagrađena njemačka župska crkva - Matijina crkva na utvrđenom brdu. Ona se urušila u 16. st. pa su Osmani dogradili potkovaste prozore. Za Bele IV. sagrađena je i crkva sv. Marije Magdalene kao župska crkva mađarskih cehova i druge crkve, dolaze majstori iz Lombardije, ženski samostan gradi se na Margaretinom otoku. Redovnice su ga napustile bježeći pred Osmanima u pavlinski samostan, a pavlini su mađarski red. Karl Robert pozvao je majstore iz Francuske. Potom su gradili Sigismund, a njegove gradnje nastavljene su za Matije Korvina koji dovodi firentinske graditelje – Chimenti Camicia, Baccio Cellini, Benedetto da Mariano, graditelja Aristotele Fioravanti iz Bologne. O gradnji i izgledu građanskih kuća malo se zna. Ovime je autor uvrstio Mađarsku u europsko srednjovjekovlje i time u starosjedioce Europe, iako većine tih gradnji zapravo nema, a on je o njima doznao iz drugih izvora. Od Osmana je ostao bazen Mustafa paše budimskog iz 1556. i jedna džamija.

Renesansne građevine iz doba Matije Korvina propale su pod Osmanima, a kad su oni prognani, barok je bio u cvatu, ali gradnje napreduju sporo, a počinju s pavlinskom crkvom (danas sveučilišna crkva). Za Marije Terezije je Josef Hillebrand (1748. do 1777.) sagradio kraljevsku palaču, a u to doba sagrađena je i palača Grassalkovics. Početkom 19. st. barok uzmiče pred klasicizmom bečkog arhitekta Michaela Pollaka koji je 1804. došao u Budimpeštu, sagradio Redoute, 1829.-1835. vojno učilište Ludoviceum, a 1837. godine Nacionalni muzej. Josef Hidl sagradio je 1827.-1830. godine Trgovačku palaču, Matthias Zittenbarth 1835. – 1840. Nacionalno kazalište. Ovo su spomenici klasicizma, a mi moramo opaziti da se ovo razdoblje graditeljstva u Budimpešti odlikuje prevlašću bečkih arhitekata i snažnim sudjelovanjem države i poreznog novca u graditeljstvu, ne više Crkve kao u srednjem vijeku. Grade se zgrade koje će udomiti ustanove suvremene nacije, a u njima je jako vidljiva nazočnost laičke države i želja da se od glavnog grada napravi spomenik koji će ostaviti dojam na naciju i inozemstvo. Ove palače zapravo su spomenik

suvremenog austrijskog etatizma koji je ostavio snažan pečat u Mađarskoj. Lančani most preko Dunava sagradio je engleski inženjer William Thierney Clark 1838.-1848. U 1850.-im godinama je bečki arhitekt Ludwig Förster sagradio sinagogu, kao imitaciju arapskih gradnji. Država je još snažnije dala inicijativu graditeljstvu 1867., a osobito zakonom iz 1870. kojim je određena regulacija i izgradnja glavnog grada zbog razvitka trgovine i zanatstva pa su se počeli gaditi mostovi, država je odobrila poreske olakšice, a zakon iz 1877. ujedinio je tri grada pa su nastali Glavna carinarnica, pazar kraj Burgtheatra 1874.-1880., opera 1875.-1884. Mađarski arhitekti obično su studirali u Beču ili Njemačkoj, ali sve ih je uvijek zanimalo talijansko graditeljstvo. Iza državne inicijative stoji pokušaj, da se Budimpešta napravi europskim velegradom. U tome je izgradnja Budimpešte sukladna ili malo iza izgradnje odnosno modernizacije ostalih europskih glavnih gradova. Tako se izgrađuju sjajne ulice koje dobivaju imena po znatnim državnicima, ali se javljaju i neukusne zgrade za masovno stanovanje slične onima koje se grade u Berlinu.

Arhitektura pobuđuje razvitak umjetničke industrije. Opis ovog građevinskog poleta trijumfalističan je, ali autor ipak mora priznati da se Budimpešta ipak ne može mjeriti s većinom ostalih europskih velegradova, ali za njima mnogo manje zaostaje nego ranije.

Jókai Mor opisao je život u Budimpešti. Plazeći od burnog razvitka ovog grada opisao je slikovite tržnice. Onda je priznao da je na početku stoljeća većina pučanstva bila njemačka, a u jednom dijelu Budima i srpska (raizisch). Mađarski karakter grada jačao je 1830.-ih godina, nacionalna energija pobuđena je poplavom 1838., njezin je izraz bila revolucija 1848., ali je 1850.-ih godina Pešta imala 106.000 žitelja, od kojih je Mađara bilo samo 32.000, Nijemaca je bilo 34.000. Budim je imao 50.000 žitelja, od toga 28.000 Nijemaca, 7.500 Mađara, 17.000 njemačkih Židova. Uloga Nijemaca bila je velika čak i u gradskom životu središnjice i neće se dati izbrisati iz duha grada i zemlje.

Budimpešta je kao svaki grad, osobito veliki, bila mjesto gdje se njegovala dokolica pa autor spominje mnoge mogućnosti zabave – kazališta, izložbe, parkovi, zoološki vrt, cirkus, konjske trke, korzo i napokon svečanost krunidbe. Opisao je opskrbu vodom, tipičnu gostionicu – Szép juhászné što znači lijepa pastirica i napominje jednu ljubavnu pustolovinu kralja Matije Korvina. Schwabenberg je do pred nekoliko godina bio pokriven šumom u kojoj su botaničari nadopunjavali Linnéovu binarnu nomenklaturu ili su stanovali neki čudaci, autor ne navodi biedermeierski karakter ovih djelatnosti. Od 1850. za Schwabenberg se vezuju mnoga književna djela, politički letci, znanstvena djela. To je bilo sastajalište rodoljuba pa su se počele graditi kuće u švicarskom stilu. U jednoj od tih kuća stanovao je i palatin nadvojvoda Albrecht. Autor je prešutio da je Albrecht poslan zbog izmirenja s Mađarima, ali je njegova misija bila potpun neuspjeh.17

17 Matthias Stickler, Erzherzog Albrecht von Oesterreich, Selbstverständnis und Politik eines konservativen Habsburgers im Zeitalter

Franz Josephs, Husum, 1997. str. 139-164.

Na Duhovski ponedjeljak tamo je išao čitav grad zabavljati se. Nažalost, onda su se pojavili špekulanti koji su posjekli šumu i posadili vinograde, ali je Schwabenberg ostao glavno mjesto za zabavu u Budimpešti. Gradski park Das Stadtwäldchen koji je krajem 18. st. bio vlasništvo primasa Battyány Joszefa, tada je bio mjesto zabave, ali autor razlikuje High Life od Low Life. Tu se nalazi zoološki vrt, cirkus, mala i velika kazališta, industrijska hala, kraljevski paviljon, umjetnička hala, a tu se održavaju i konjske trke. Skupine ljudi tamo nalaze zabavu zavisno od njihova obrazovanja i gospodarskih mogućnosti. Na Margaretskom otoku je kupalište do kojeg vozi parobrod. Tu se nalazio perivoj srednjovjekovnih mađarskih kraljeva, pa samostan. Poslije provale Mongola, Béla IV. dao je sagraditi crkvu sv. Margarete jer mu se tako zvala kćer, a tu je ubijen i nećak Béle IV. Osmani su tu sagradili vojarne i staje za konje. Sad su tu gostionice, a narod vjeruje da je na tom mjestu zakopano neko blago. Pisac je opisao i korzo kao šetalište elegantnog svijeta, obalu gdje mišićavi radnici nose vreće, tržnicu za voće, za perad, ribarnicu. Opisao je vrevu i galamu, ulične prodavače, česte bankete za strane znanstvenike; tu nije zaboravio istaknuti mađarsku gostoljubivost, plesove s ciganskom glazbom. Rome je opisao kao poštenu čeljad koja uredno plaća porez, djeca im često idu u škole i studiraju pa postanu odvjetnici ili svećenici. Izgleda da nigdje položaj Roma nije bio bolji nego u Budimpešti.

Izdanje sadrži i opis budimpeštanske okolice od Heinricha Marcsali (Die Umgebung Budapests, str. 513-532.) u kojoj je poslije osmanske vlasti ostalo malo Mađara pa je ta okolica napučena Slovacima i Nijemcima. Jedne i druge štitio je grof Grassalkovich, vlasnik dvorca Gödöllö u kojem ga je 1751. posjetila Marija Terezija, a kasnije i Josip II. Taj je dvorac mjesto gdje vladari traže mir od pompe dvora i gdje se u parku prinčevi igraju s djecom pučana. Oko dvorca nižu se elegantne vile. Anton Grassalkovich je arivirani velikaš, pobožan, niska roda koji se obogatio kao odvjetnik pa je postao barun 1732. i predsjednik kraljevskog stola, grof 1743. i predsjednik kraljevske komore. Gödöllö je imao francuski perivoj, koji je kasnije preuređen po engleskom ukusu, a čuvali su ga raskošno odjeveni grenadiri. Grassalkovich je svojim kmetovima sagradio o svom trošku 100 kuća i gostionicu. Međutim, njegov unuk je bankrotirao, dvorac je prelazio iz ruke u ruku, ugostio lovce. U blizini je patrijarh mađarske književnosti Fay Andras imao vinograd, u kojem je Vörösmary Michael po prvi put pročitao svoju slavnu pjesmu Fölthi dal koja je odigrala ulogu u preporodu. Okolica je prema tome nekako ukras ili salon Budimpešte natopljen preporodnim i povijesnim uspomenama.

Thirring Gustav napisao je rad o Budimskom pobrđu (Die Ofner Berggegend, str. 532-548) gdje je kamenolom od kojeg je sagrađena Budimpešta, Metternichov lovački dvor, povrtlarnica koja hrani Budimpeštu. Povijesni život tog kraja počinje već u 12. st. kad su velikaši i samostani počeli tamo naseljavati svoje kmetove. Mađara je i tamo bilo malo, većina su bili Srbi, Slovaci i Nijemci. To mjesto je ljetovalište i izletište Budimpešte. Isti autor napisao je i prilog o kraju oko Szent-Endre i Visehráda (Die Gegend von Szent-Endre und Visehrád, str. 549-562), gdje živi mnogo Srba i drugih narodnosti, ali je inteligencija mađarska. U Visehrádu je rado boravio Karl Robert, tamo se triput oženio i tamo mu je rođen sin Lajos, kasnije znatni kralj. Mjesto je opet

probudio Matija Korvin, ali za Osmana počelo je opadanje. U Dömösu je boravio Béla IV. koji je naselio cistercense u Pilisu i nadario ih. Priroda okolice nije božanska romantična priroda, već priroda natopljena nacionalnom poviješću i kulturom i time proširenje glavnog grada na koji glavni grad djeluje.

Valja spomenuti i prilog o Rijeci Kenedi Géze (Fiume und sein Bezirk, str. 563-604.) do koje vodi, to pisac ističe, mađarska državna željeznica. Rijeka je najljepši biser mađarske krune, Separatum Sacrae Regni Coronae adnexum corpus pod upravom mađarskog guvernera, stara i samostalna općina sa svojom sudbenošću. Jedina Rijeka u Mađarskoj ima kao uredovni jezik talijanski i mađarski, a ne samo mađarski. Talijanski jezik je jezik povijesnog razvitka, mjesne uprave, trgovine, obrazovanja, a dijelom i naroda, iako su Talijani samo relativna većina. Autor ne zalazi u naglašavanje mađarskog saveza s riječkim Talijanima.18 Ne ističe brojčanu nadmoć Talijana kojih je 1890. bilo 13.318 naprama 10.770 Hrvata i 2.780 Slovenaca, a ti odnosi stalno su se mijenjali uslijed neprestanog doseljavanja, većinom Hrvata. Autor se više zadržao na grbu Rijeke koji je grad dobio od Leopolda I. spomenuo je spomen-ploče mađarskim guvernerima, pa ploču na spomen 1867. kad je Rijeka pripala Mađarskoj (krpicu nije spomenuo). Onda je spomenuo zbirke i muzeje, škole, mađarsku trgovačku akademiju, hrvatsku gimnaziju. Dodao je da je Rijeka rodoljubni grad i da se u nekim školama uči i mađarski. Spomenuo je kazalište koje je sagradio bečki arhitekt Fellner u modernom baroku. Kazalište je talijansko, a predstave na mađarskom i njemačkom rijetke su. Opis povijesti počeo je s prapoviješću slijedeći norme zbirke, Frankopane je spomenuo kao feudalce kojima su feude dali mađarski kraljevi. Grad dolazi pod markgrofove Wallsee 1399. koji dobivaju investituru od Austrije. Rijeku su Wallsee odstupili caru Friedrichu III. 1465. Osmani nikad nisu uspjeli osvojiti grad, a Mlečići su ga pokorili samo na kraće doba 1508.-1512. U 18. st. Rijeka je sve važnija luka, od 1725. i slobodna luka, a 1776. je Marija Terezija poklonila Mađarskoj Rijeku i imenovala mađarskog guvernera da je Rijeka postala njezinom diplomom corpus separatum Mađarske krune. Poslije Napoleonskih ratova Rijeka se priključuje Mađarskoj tek 1822., 1826. posjećuje je mađarski palatin nadvojvoda Josef, 1845. i grof Széchenyi István. Palatin nadvojvoda Stefan polaže kamen temeljac za gat Marije Terezije. Autor ne spominje neobičnu važnost Rijeke za kontinentalnu Mađarsku, već je opisuje kao mjesto sloge i suradnje s bečkim dvorom. Dožupan zagrebačke županije Josip Bunjevac oružjem je zauzeo Rijeku koja je do 1868. upravljana kao distrikt kraljevine Hrvatske-Slavonije. Ovdje najednom vidimo suparništvo dvaju kraljevina i njihov vrlo osjetljivi i složeni odnos. On ističe da su Riječani tražili 1861. od kralja da ih vrati Mađarskoj, pa opet 1865. kad je došlo i do nemira. I napokon je 1868. Rijeka opet mađarska. Autor je svečanim tonom opisao sve njezine suvremene institucije, lučku kapetaniju, Pomorski muzej, Učilište ratne mornarice koje je utemeljio nadvojvoda Ferdinand Max, Villa Giuseppe s perivojem u kojoj je ovaj nadvojvoda četo boravio, natpis koji je napominjao posjet kraljice Elisabeth 1886., gatove imenovane po mađarskim guvernerima. Nazočnost krune

18 Gianluca Volpi, Fiume sotto il ”dualismo”: l’esperienza del ginnasio ungarico, Fiume, Rivista di studi fiumani (Nuova serie)

XVIII(1998) br. 35, str.3-39.

napadna je isto kao što je napadan mali broj mađarskog pučanstva na Rijeci, Mađara je bilo oko tisuću.

Na ovaj opis Budimpešte i Mađarske uopće znatno je djelovao putopis 19. st. Ovaj putopis u početku je izvješće pisaca što putuju u druge zemlje da prikažu kako u tim zemljama djeluje suvremena uljudba, on prelazi u opis u kojem nestaje ličnost autora i njegov osobni doživljaj.19 U putopisu se politička i kulturna stvarnost stalno proširuje pa tako i u ovoj zbirci vrlo bliskoj putopisu. Tako autor opisuje još mogućnosti za pobožnost. On ističe da je crkve u Budimpešti gradila crkva, konfesije, a ne vladari, pa opisuje crkvene svečanosti koje su javne, katoličke procesije idu na ulice, na ulici se nose i relikvije sv. Stjepana, na svečanostima sudjeluju članovi vlade ako su katolici, na misi se čuje rodoljubna propovijed. Katoličko svećenstvo bilo je rodoljubno poslije 1867., ali nije bilo nacionalističko kao protestantske sljedbe koje su k tome bile i liberalnije. U Carevini katolička crkva nije bila bliska njemačkom nacionalizmu iz kojeg je nastao protu-katolički pokret Los von Rom, ona je bila bliža Slavenima, u nacionalnim pokretima Slavena isticali su se svećenici, crkva je ublažavala nacionalne opreke bar do 1880. godine.20 Na crkvenim svečanostima polagali su se vijenci raznih korporacija i one su imale poludržavni karakter.

Studentski život bio je razvijen, ali među studentima nije bilo Burschenschaften ni političkih manifestacija.21 Kazališta su živahna, čak i ljeti, također i kupališta do kojih voze omnibusi, mnogo je klubova i casina, svaka četvrt ima svoj casino, najugledniji je Nationalcasino koji je osnovao 1830-ih godina grof Széchenyi István. Tu se okupljaju najugledniji velikaši i znanstvenici.22 Potom je autor nabrojio streljanu, pjevačka društva, uniformirana ženska društva kojih je sve manje. Nažalost u predizbornoj kampanji događaju se mnoge surovosti i čuju uvrede zbog kojih bi u ranijim razdobljima došlo do dvoboja. Sad se u predizbornoj kampanji posvade i izvrijeđaju otac i sin, muž i žena, a žene imaju utjecaja na izbore. Čuju se vatreni govori i svira Rákócsy-Marsch. Autor je uočio da konzervativna razdoblja imaju prenaglašen osjećaj časti što se vidi iz čestih dvoboja, a liberalna ne, gradsko društvo bliže je liberalizmu, ali u liberalizmu se čovjek pojavljuje u javnosti govori bez dostojanstva. Autor nije spomenuo da u konzervativnim razdobljima, osobito u prvoj polovici 19. st. vlada i mnogo stroži spolni moral. Autor je, i tu je blizak putopisu, proširio opis pojava i institucija suvremene države kojih je u njegovo doba i bilo sve više, a u njegovom opisu suvremenog velegrada pojavila se dokolica i oblici zabave koje su je

19 Ivan Pederin, Europski i američki putopis između romantizma i realizma, Riječ, V(1999) sv. 2. str. 132-172., Isti, Svijet postaje shvatljiv u realističkom putopisu druge polovice XIX. stoljeća, Mogućnosti, god. XLVIII (2001) br. 1-3. str. 119-140. 20 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 157-159, 161. 21 Burschenschaft je bio najniži stupanj tajne njemačke nacionalističke organizacije Deutscher Bund koja je okupila romantičare i djelovala duboko u 19. st. Burschenschaften su obično bili studenti, češće protestanti nego katolici. Oni su se tukli u dvobojima.

Većinom su to bili surovi nasilnici. Ivan Pederin, Die Germanistik als umstürzlerische Nationalwissenschaft, Das

Geheimbündlertum an den deutschen Universitäten in den Berichten der k.k. Höheren Polizei (1819-1830), Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti, (21) 1991/1992. Zadar, 1993, str.217-234; 22 Casino je klub koji se javlja još za francuske vlasti, nastavlja svoje postojanje u Austriji duboko u 19. st. U casino su imali pristup svi časnici, činovnici, svi plemići s austrijskom diplomom, svi akademski obrazovani građani s austrijskom sveučilišnom diplomom, svi svjetovni svećenici. Bio je to klub obrazovanog sloja u kojem su se priređivali plesovi, nedjeljom se odlazilo u crkvu, pa u kazalište. Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište IX(1998.) br.1.str.405-432.

ispunjale. Pojavile su se i brojne skupine ljudi koje su se određivale po imovini, obrazovanju, mentalitetu i porijeklu, ali nije spomenuo suprotnosti i mržnju među tim skupinama i sukobe koji su u to doba bujali u većini europskih zemalja. U svakom slučaju, veliki grad se kod njega pojavljuje kao organizam sa vrlo složenim tkivom čije djelovanje je autor objasnio, ili je bar mislio da ga je objasnio.

Mnogo prostora posvetio je krunidbenoj svečanosti u kojima nositelji državne vlasti ne prisižu kralju, već kralj prisiže njima. Na svečanost dolaze banderiji iz svih županija na konju, kad se krunio Franjo Josip grad je bio na nogama od 5 sati ujutro, okrunio ga je Granski nadbiskup uz kojeg je bio ministar predsjednik grof Andrássy Gyula mjesto palatina i koji je kralju opasao mač kraljevine. Crkveni kor je pjevao krunidbenu misu, poslije mise uslijedio je svečani mimohod na konjima. Na mimohodu su se našli iudex curiae, hrvatski ban sa kraljevskom jabukom, ministri, nadvojvode i drugi dostojanstvenici. Bila je to prava smotra nacionalnog identiteta izražena u patosu starinskog obreda koji je trebao jačati državnu mađarsku svijest. Ali je u ceremoniji najuglednije mjesto ipak pripalo hrvatskom banu koji npr. nije bio vezan mađarskim kao službenim jezikom.

Eugen Rákosi napisao je opis gradskih četvrti Budimpešte (Die Stadtteile von Budapest, str. 109-192.). Tu je on opisao Ružični humak (Rószahegy) s luksuznim vilama sagrađenim u zadnjim godinama i grob turskog Gül Babe. Opisao je tipičnog građanina Budimpešte koji traži udobno duhovno uživanje, ne voli politička uzbuđenja, veseo je i voli dobro jesti i piti. Tako opisani tipični građanin malo se razlikuje od tipičnog građanina Beča, a u njemu se ističu društvene vrijednosti biedermeiera. O tom književnom pravcu i društvenom stilu nije se još pisalo u to doba, ali je on nastao kao izraz činovničke vlasti od 1820.-ih godina, točnije cenzure, a ta nije djelovala samo u Beču, nego u čitavoj Carevini.23 Onda autor piše o Raizenstadt ili Tabán gdje su nekoć živjeli Srbi. Tu je još srpska crkva, ali je pravoslavnih sve manje. Autor ipak nije spomenuo da je srpska kolonija u Budimpešti bila toliko jaka da je 1826. u Budimpešti osnovana Matica srpska koja se tek 1864. preselila u Novi Sad. U Christinenstadt je pučanstvo malograđansko. Postoji još ljetno kazalište i Hrvatski perivoj u koji Mađarska akademija stavlja spomen ploče, kraljevski dvor gdje nekoliko puta godišnje dođe kralj pa onda sve oživi i dvor postane središtem višeg društvenog života, tu se otvara i zatvara parlamentarna sezona. U blizini je i palača ministra predsjednika, nadvojvode Josipa koji je vrhovni zapovjednik Honvéda, Josefstadt, Franzstadt sa tvornicama, Narodni park sa Honvédskim domom, i tvornicama, gradska jezgra gdje prebivaju vrhovi društva i industrijalci – die CrLme jeder Classe, die oberen Zehntausend der Industrie, des Handdels, der Behörden und der Privaten. Ovo sve nam kaže o značaju i karakteru Dvora. On nije bio kulturna

23 Riječ biedermeier potječe od Ludwiga Eichrodta (1827.-1892.) i odnosi se na izdanje pjesma švapskog seoskog učitelja Samuela

Friedricha Sautera čije su pjesme parodirane i ponovno izdane. Međutim radovi o biedermaieru kao životnom stilu, stilu gradnje pokućstva i književnom razdoblju počinju izlaziti tek 1920-ih godina, Berthold Emrich, Biedermeier, literarisches, u: Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Mewrker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage, neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner

Schmidt und Wolfgang Mohr, Erster Band, , A_K., Berlin, 1958. O cenzuri kao generatoru biedermeiera Ivan Pederin,

Dalmatinski pisci, urednici i čitatelji u očima austrijske cenzure, Dubrovnik, 31(1987.)br. 3-4/1988.str.5-22.

ustanova kao u srednjem vijeku,24 ali je bio vrhovni ured činovništva i zapovjedništvo vojske sa silnim utjecajem na naciju jer je značio tradiciju i jamčio jedinstvo teritorija koji etnički nije bio jedinstven pa je primjerice 1842. od 13 milijuna žitelja u Mađarskoj bilo samo 4,812.000 Mađara.25 To može objasniti odanost visokog plemstva i vrhova gospodarstva kralju, to više što je vlast kralja u Carevini bila veća nego inače u ustavnoj monarhiji, a kralj je u svako doba mogao raspustiti parlament. Hofmeister (praeceptor) vodio je na srednjovjekovnim dvorovima svečanosti i kulturni život uopće, na habsburškom dvoru vodio je ceremonijal na dvorskim svečanostima, primanjima, susretima državnika i svakako na krunidbi. Ovaj dio grada je elegantni dio grada visoke mode. Tu se vidi da je vladajući obrazovani sloj primio industrijalce i trgovce koji npr. u prvoj polovici stoljeća nisu imali pristupa u casino jer su oni zapravo bili zanatlije. Opisao je večernju šetnju na obali Dunava, kavane, sveučilište, sveučilišnu knjižnicu i crkvu i druge ugledne crkve, među kojima nabraja srpsku, grčku i evangeličku i spomenik pjesniku Pétöfiju, Leopoldstadt sa stovarištima robe gdje stanuju bogati Židovi kao svijet za sebe sa svojim luksuzom i salonskim životom. Tu su i spomenici. U Theresienstadtu staze za pješake i jahače, likovna učilišta, palača likovnih umjetnosti, glazbena akademija, palače mirovinskog fonda, ali i uske uličice malih trgovaca gdje se vide neočešljane žene i prljava djeca. U Elisabethstadt sinagoga, protestantsko i židovsko sirotište, ustanova za odgoj ženske djece, škola za učiteljice, dječji vrtići, židovski zavod za gluhonijeme. Josephstadt ima Dom umjetnosti i pretežito mađarsko građanstvo, tu je Nacionalni muzej, ali i beskućnici koji spavaju pod vedrim nebom, Bolnica sv. Roka, medicinski fakultet. Tu stanuju učenjaci, umjetnici i činovnici, ali tu su i palače velikaša. Potom dolazi Köbanyanova četvrt sa činovničkom kolonijom i obiteljskim kućama, a tu je i središte trgovine svinjama. U ovom prilogu velegrad se pojavljuje kao neki savez teritorijalnih skupina podijeljenih po gradskim četvrtima, obrazovanju, imovnom stanju, pa i vjeri jer su Židovi živjeli odvojeno, a tako i Srbi kojih je ipak još malo ostalo.

Ovakav opis grada daje sliku šarenila, a Budimpešta je i inače bila nacionalno ispremiješan grad. Donedavna njemački grad Budimpešta je tada imala 486.671 žitelja, 146.144 ih je znalo samo mađarski, 58.658 samo njemački, 11.139 samo slovački ili neki drugi slavenski jezik. Mađarski i njemački znalo je 210.180 žitelja, mađarski i slovački 11.500, mađarski, njemački i slovački 36.057, njemački i slovački 8.145 žitelja. Ljudi koji su znali mađarski bilo je 101.000 više nego onih koji su znali njemački. U Budimpešti je bilo 313.537 katolika 102.377 Židova, 35.644 evangelika, 29.085 augsburške konfesije, 6.028 drugih konfesija. Budimpešta je prema tome bila kozmopolitski grad habsburškog tipa, iako se neprestano naglašavao njezin mađarski karakter i funkcija glavnog grada i duhovnog sjedišta nacije. I opera je bila više međunarodna nego li nacionalna, u njoj je bilo višejezičnih čitaonica u gradskim četvrtima, mnogo se plesalo i odlazilo na konjske trke, mnogo je bilo kavana s pjevanjem francuskog tipa (café chantant), mnogo kupališta, ljekovitih kupki, bilo je i jedno kupalište s arteškim bunarom. Kuće sagrađene u posljednjih 20 godina imale

24 Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature, Dubrovnik, Dubrovnik, XII (2001.) br. 1. str. 125-139 ; Isti, Rođenja Europe iz duha katolicizma i hereza, crkvenosti i viteštva, Crkva u svijetu, XXXVI(2001.) br. 1. str. 76-94. 25 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 306.

su kupaonicu. Autor je ipak opazio nedostatak građanskog zajedništva pa je društvo bilo podijeljeno po zanimanjima, a te skupine komunicirale su preko vodećih ličnosti pojedinih skupina. Svaka skupina, srednje plemstvo, činovnici, niži činovnici i svaka gradska četvrt imala je svoj casino. Neki klubovi bili su politički. Novinstvo jača i zajedno sa školom stvara nacionalni duh i čini Budimpeštu mađarskim gradom. Budimpešta je bila kozmopolitski grad, ali ju je država nastojala napraviti mađarskim gradom u smislu onodobnog nacionalizma zatvorenih nacionalnih država što Mađarska nije bila i nije ni mogla biti ako su Mađari bili manjina. Novinstvo je sa školom bila odgojitelj nacije da bude mađarska, a ne korektiv politike kao u demokraciji. Školstvo je oruđe državne politike slično kao i vojska,26 koja ipak nije bila u mađarskim rukama. Upada u oči velik broj Židova koji su priznati kao vjerska skupina, ne nacija, a oni su bili liberalni, živo su sudjelovali u mađarskom nacionalnom pokretu, ali su bili njemački Židovi koji su do ustavne ere bili isključeni iz financija pa su selili na istok gdje su postali stupovima novih država.27 Sad se moramo upitati da li je suvremena Mađarska uopće zamisliva bez sudjelovanja Nijemaca i Židova.

Prilog o školama Budimpešte napisao je Albert Berzeviczy – (Die Schulen in Budapest, str. 193-209.). Procvat školstva vodila je država koja je za školstvo izdvajala 15% od preko 9 milijuna guldena državnog proračuna. To je bilo mnogo i kaže kolika je važnost znanja i obrazovanja u državi 19. st., svakako veća nego važnost rođenja. Sveučilište je do 1872. bilo jedino u Mađarskoj. Ono potječe od nadbiskupske visoke škole u Tyrnau (Nagy-Szombat) koju je 1635. osnovao primas nadbiskup Pázmány Peter. Ta škola imala je u početku katedre za pravo, teologiju i filozofiju, Marija Terezija dodala je i medicinu i preselila ovo učilište u Budim 1777. Učilište je 1780. postalo sveučilište. Na svečanost prigodom otvaranja došao je kraljičin izaslanik dvorski podkancelar grof Pálffy Karóly jer sveučilište više nije bilo pod crkvenim vrhovništvom, već pod državnim u smislu austrijskog etatizma koji je upravo nastajao. U 1830-im godinama sveučilište je izdvojilo teologiju od ostalih katedri pa se sveučilište počelo orijentirati nacionalno, a uz nacionalizam je sudeći bar po ovom događaju išao i protu-klerikalizam. Autor je nabrojio ugledne profesore, istakao da je ono po brojnosti studenata među prvima u Europi, ali od 3.500 studenata je 1.700 pravnika. Sustav studija je njemački, ali su predavanja samo na mađarskom što može iznenaditi u nacionalno toliko šarolikom gradu. Autor je potom nabrojio visoka tehnička učilišta, središnje katoličko sjemenište, rabinsko sjemenište, gimnazije među kojima je bila odgojna ustanova za dječake, a ti dječaci su učili osim stranih jezika jahanje i mačevanje. Dao je pregled srednjeg školstva i metoda intenzivne nastave, spomenuo škole piarista, reformiranih, škole za djevojke, učiteljske škole, zanatske škole, škole za gluhonijeme, a i srpsku školu koju je 1830. osnovao Sava Tekelija (Sebastian Tököly). Međutim u svim tim školama nastavni jezik bio je samo mađarski što nam opet kaže da je Mađarska bila zemlja koja je nastojala pomađariti svoje žitelje i nametnuti im jezik manjine. Za Mađare je mađarizacija bila nešto slično

26 Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 84. 27 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 172-173.

demokratizaciji. Deák Ferenc i barun Eötvös Joszef donijeli su zakone po kojima su narodnosti imali prava na svoje pučke i srednje škole, ali od 1890. vlada grofa Tisza Kolomana nije poštovala ove zakone, uvjerena da će Mađarska propasti ako ne uspije asimilirati narodnosti. Austrijski poliglotizam se prezirao sve više.28

Ovaj prilog pokazuje vjeru u znanost i obrazovanje, ali i državnu volju da stvori nacionalno homogenu državu uz pomoć krune koja nije bila nacionalna pa takva volja nije obećavala mnogo. Tu moramo opaziti da su trvenja Mađara i Hrvata počela onda kad su Mađari odlučili zamijeniti latinski mađarskim onako kako je Josip II. zamijenio latinski s njemačkim. Mađarska nije bila jedina država koja je vjerovala da će jezično asimilirati pučanstvo koje ne govori nacionalnim jezikom kao što je to učinila Engleska u Irskoj u 18. st. Irci su prihvatili engleski jezik, ali time nisu postali Englezi. U Austriji su neki Ruteni i Armenci prihvatili poljski jezik, neki Romi mađarski, jezična asimilacija imala je nekog uspjeha u gradovima, ali sve u svemu pokušaji jezične asimilacije završili su neuspjehom. U pitanjima jezika i jezične politika Mađarska se razlikovala od Austrije koja nije nastojala jezično asimilirati ne-njemačko pučanstvo. Pojam uredovnog jezika za svu Cislajtaniju nije poznat, ali je poznata odluka austrijskog ministarskog savjeta da se njemački jezik ne smije nametnuti ne-njemačkom pučanstvu, već da svuda valja upotrebljavati onaj jezik koji najbolje odgovara svojoj praktičnoj namjeni.29

Franz Pulszky napisao je prikaz mađarskog Nacionalnog muzeja(Das ungarische Nationalmuseum, str. 209-228) koji je osnovao grof Széchenyi stariji 1802. s time što je naciji poklonio svoju knjižnicu i dobio osnivačku ispravu od kralja, tu se još jednom vidi snažna nazočnost države u suvremenoj naciji i njezinoj kulturi. Knjižnica daje potpunu sliku mađarske kulture. Protektorat nad knjižnicom preuzeo je palatin nadvojvoda Josef i pozvao gradove, velikaše i županije da slijede Széchenyijev primjer pa je muzej postao sažeta slika nacije gdje se svaki građanin mogao osjećati kao kod svoje kuće. Tu se opet vidi nazočnost države, pobliže dinastije u nacionalnoj kulturi, ali se vidi da ta dinastija nije kočila ni ugnjetavala. Autor je počeo nabrajati zbirke, to je Hungarica, kodeksi Corvinae, proklamacije, letci, plakati, numizmatička zbirka, prapovijesne i rimske starine. Ponos muzeja su nalazi iz doba seobe naroda, osobito Huna. Muzej ističe svijest da se u Mađarskoj sreću njemačka i talijanska umjetnost, tu je i zbirka bosanskog, dalmatinskog i srpskog nakita. Ističe se ličnost njemačkog pjesnika Ladislava Pyrkera koji je bio mletački patrijarh pa nadbiskup Erlau. Sobom je donio mnogo slika i poklonio ih Nacionalnom muzeju. Galerija slika ipak se ne može mjeriti sa velikim europskim galerijama. Autor je svjestan važnosti umjetničkog obrta koji razara industrija, a čuva ga muzej. Ovdje naziremo sukob industrijalizma i kulture kao suprotnost suvremenih nacija. Samo izdanje koje razmatramo, a još više ovaj muzej ima karakter katalogizacije identiteta nacije shvaćene kao duhovno, zemljopisno, gospodarsko i povijesno jedinstvo to je smisao muzeja. Začetnik ovog sustava spoznaje svijeta je Carl Linné sa svojim djelom Systema

28 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 308, 319-320. 29 Die Protokolle des österreichischen Ministerrates 1848-1967. IV. Abteilung: das Ministerium Rechberg, Bd. 1. 19. Mai 1859 –2/3. März 1860., bearbeitet und eingeleitet von Stefan MalfPr, Anhang, Nr. IXa Ministerprogramm, o.O.,o.D.(Wien, 21.August 1859) Lithographie; XI. Nationalitäten, Wien, 2002.

Naturae kojim je on otpočeo klasificiranje i kategoriziranje svih biljki planete. Romantizam je bio pokret bilježenja i skupljanja svega što se moglo, osobito mlađa Heidelberška romantika. U Austriji se muzeji osnivaju poslije 1832.30 Razlog tome valja tražiti u svijesti da se zbivaju velike promjene u kojima će nestati narodna kultura i mnogošto drugo.

Julius Váczy opisao je Mađarsku akademiju znanosti (Die Ungarische Akademie der Wissenschaften, str. 228-245). Ideja o osnivanju potječe od kralja Matije iz 15./16. st. kad je Konrad Celtes osnovao Sodalitas Litteraria Ungarorum. U 18. st. osnivaju se ili planiraju mnoga kratkovjeka učena društva, od nekih se očekuje da ih prihvati kraljica. Poslije sabora 1825. kralj hoće da mu sinovi uče mađarski, grof Széchenyi István poklanja golemi iznos od 60.000 guldena za osnivanje Akademije, a palatin nadvojvoda Josef daje suglasnost i prihvaća se protektorata nad tom akademijom da bi unaprijedio njegu mađarskog jezika. Akademija se do 1848. bavi osobito jezikom i uspijeva s obnovom. Vlast zaustavlja taj razvitak 1848. koja ipak donosi moralno jačanje mađarskog duha. Akademija se razvija, znanost dosiže europsku razinu, njeguje se poredbeno jezikoslovlje a jezikoslovci se dijele na ugro-fince i uralo-altajce koji nalaze ili ne nalaze srodnost mađarskog turko-tatarskim jezicima.

Od 1877. izlazi mnogo prijevoda europskih književnosti u jeftinim izdanjima Kisfaludijevog društva, književnost se razvija osobito poslije 1842. Tada se osnivaju daljnja književna društva. Ovaj razvitak sukladan je razvitku hrvatske književnosti, točnije pokretanju ilirskih časopisa Vienca 1869. koji je objavljivao prijevode iz europskih književnosti i radove o njima i uveo pojam umjetničkog standarda u književnost. Ovi prilozi nam kažu da je Dvor izgubio svoju inicijativu u kulturi, ona je sada prešla na muzeje, učena i književna društva, ali je Dvor kao vrh činovništva dao tim ustanovama posvetu službenosti i sva ta društva nisu značila ništa bez kraljevog odobrenja i palatinova protektorata. Država sada više nije jedinstvo, ona pretpostavlja postojanje jedinstva i postaje načelo napretka, sloboda pojedinca sastoji se u tome da se on identificira s narodom, država regulira život svojih građana do detalja, tom državom moraju vladati intelektualci, a nacionalizam smatra svoj narod, u ovom slučaju mađarski, najkulturnijim.31

U zbirci je posvećena posebna pažnja Gornjoj Mađarskoj (Oberungarn, Felsö-Magyarország u svesku V. 1. odjeljak) pa je Nikolaus Kubinyi napisao prilog o prapovijesnim spomenicima Gornje Mađarske (Die urgeschichtlichen Denkmäleer Oberungarns, str. 17-44.). Prikazao je istraživanje pećina u kojima su u kamenom dobu, prije nego li u nizinama živjeli ljudi. Onda je opisao njihova kamena i koštana oruđa, kovine koje nisu odmah potisnule sva oruđa. Bogatstvo bakrom olakšalo je prijelaz na brončano doba, a nedostatak cinka otežao je taj prijelaz pa su se kamena oruđa dugo održala. U brončano doba ljudi su i dalje bili lovci i ribari, ali je počelo stočarstvo, a zamjećuju se i prvi tragovi poljodjelstva, vide se i prve utvrde, tragovi

30 Ivan Pederin, Povijest arhiva i muzeja u Dalmaciji, Zadarska smotra, god. XLV(1996.) br.1-3.str.87-121. 31 Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 32, 38-41, 50.

prvih tkanina. Način pokapanja mrtvaca omogućuje neke zaključke o vjeri o kojoj se inače ne zna ništa. Tragovi Hallstadtske kulture rijetki su. Uporaba željeza počinje tek u V.-IV. st. Onda dolaze Rimljani i dodiri s klasičnom kulturom preko trgovine. Ostaci Huna i Avara rijetki su. Očito u nedostatku pisanih izvora Julius Pasteiner napisao je prilog o graditeljstvu Gornje Mađarske (Die Baudenkmäler Oberungarns, str. 45-176.) koji stoji umjesto povijesti. Rimljani su se zaustavili na Dunavu, kršćanstvo je donio salzburški biskup Adabram oko 830. uz pomoć franačkog kralja Ljudevita Pobožnog, papa Ivan VIII. poslao je tamo franačkog misionara Wichinga za biskupa Neutre, dolazi sv. Metod, ali narod ne mari mnogo za kršćanstvo i vraća se poganstvu. Mađarski jahači i osvajači ne ulaze u guste šume toga kraja, a ni Stjepan Sveti ne osniva tamo svoje zaklade. Tek poslije provale Mongola dolaze Benediktinci, a za njima cistercenzi i premostracenzi pa njemački useljenici u Košice i Eperjes. Autor priznaje slavenski utjecaj u graditeljstvu sjeverozapadnih županija s ponekim bizantskim primjesama. Romanika je stil do provale Mongola, kasnije prevladava gotika koju šire prosjački redovi. S njima jača uloga grada u koji se sada sve više naseljavaju Nijemci. Gotičke crkve, tako vjeruje autor, ponekad grade i francuski majstori. Gotika traje u Gornjoj Mađarskoj oko 250 godina na zapadu i oko 500 godina na istoku koji je pravoslavan pa u gotičkim crkvama ima i bizantskih utjecaja. Gotske crkve stradaju od Osmana koji tjeraju katolike pa njihove crkve bez svećenika prisvajaju reformisti, ali ih za katoličke reformacije vraćaju katolicima. Njemački utjecaj neprijeporan je u mađarskom graditeljstvu, a mnoge crkve sagradili su njemački graditelji.

Taj njemački utjecaj prevladava i u gradnji zamkova koji se rano počinju graditi. U 13. st. prevladava bavarsko-franački tip zamka s kapelicom, viteškom salom i sobom za žene (Frauengemach, Kemenate, Rittersaal). Poslije provale Osmana mnogi se plemići povlače na sjever pa nastaje poseban tip utvrđenog zamka koji je iznutra ipak udoban. Ti zamkovi igraju ulogu u doba Rákócsyjevog ustanka. Svjetovne građevine gotike rijetke su. U gradovima se oko glavnog trga grade uske drvene kućice, odatle naziv Ring – prsten, ali potkraj 13. st. počinju se graditi kamene kućice i kameni gradski bedemi.

Autor potom prelazi na opis pretežito svjetovnih renesansnih gradnji koje grade talijanski i hrvatski majstori iz Dalmacije, a tragovi njemačke renesanse pojavljuju se u drugoj polovici 16. st. Plemstvo tada gradi ladanjske dvorce. Trgovina se sada usmjeruje prema zapadu zbog Osmana. Katolička obnova gradi barokne crkve, ali nema jedinstvenog stila gradnje, dvoraca nema mnogo iz 17. st., ni isusovci nisu u tom stoljeću razvili znatniju građevinsku djelatnost. U drugoj polovici 19. st. buja javni život, diže se životni standard gradskog pučanstva. Ovaj prilog koji je nadomjestio povijesni prilog govori o povijesti i kulturi. Povijest je mađarska, a kultura njemačka pa talijanska, a zapravo europska. Nema polemike između mađarske politike i njemačke, pa talijanske kulture koju zemlja rado prima. Slovaci se u toj povijesti i kulturi ne vide. Slovačka književnost se npr. u Hrvatskoj vidjela i prevodila. August Šenoa je kao urednik Vienca objavio prijevode proznih djela češkog folkloriste i pripovjedača Jaromira Erbena (1811.-1870.), pisca pripovijetki s

napetom fabulom Jakuba Arbesa (rođ. 1840.), jedan prilog o slovačkom preporoditelju i piscu rodoljubnih pjesama Miroslavu Hodži (1811.-1870.), (Listak, 12/1880. str 675-676), organizatoru neuspjela ustanka u Slovačkoj 1848. Onda je uvrstio prijevod jedne pripovijetke slovačkog pisca Ivana Kalinčaka.32

Johannes Váczy napisao je prikaz mađarske književnosti (Die ungarische Literatur, str. 245-343.) u trećem svesku posvećenom Mađarskoj. On je odmah u početku istaknuo bliskost književnosti i politike u Mađarskoj gdje je književnost stvorila naciju pa mađarski duh nigdje nije bolje izražen nego u književnost. Vjera u narodni duh potječe iz romantičkog Volksgeista. Međutim, ovakav odnos književnosti i politike bitna je razlika pristupu književnosti u 19. st. od pristupa u 20. st. koji je pred politikom zatvarao oči, bježao u estetiku osobito u totalitarnim režimima komunističkog bloka, a isto tako i u fašističkim režimima kao u Španjolskoj i u poratnoj Njemačkoj koja nije mogla pogledati svojoj povijesti u oči.

U 20. st. su povijesna istraživanja uznapredovala i pokazala da se povijest nacije ne može bez daljnjega gledati gordo pa je i to bio psihološki razlog ovog bijega u literaturnost i estetiku. Renesansa je izostala u mađarskoj književnosti zbog reformacije, ali reformacija je pokazala da u njoj pisci ne igraju manju ulogu nego li državnici. K tome su mađarski pisci najčešće državnici koji su se borili 1825.-1867. da obnove krunu sv. Stjepana.

Autor počinje prikaz mađarske književnosti sa junačkom predajom o Atili, pa Czabino, vojnim pohodom. O tome jedva da je išta očuvano. Jezikoslovlje nije potvrdilo srodnost Huna i Mađara. Autor je spomenuo srednjovjekovne pjevače na lutnji (hegedös, igrucs, regös) koje još za Andrije III. izdržava država. Trebao je reći Dvor koji je onda bio kulturna ustanova, a bio je nešto posve drugačije od tadašnje države. Za te pjevače čuje se i do 16./17. st. Oni pjevaju o provali Mongola ili Tatara (ova dva pojma dosljedno se miješaju u cijeloj zbirci), o vojnim pohodima u Italiji, o Osmanima, pa postaju kroničari. Tekstove autor ne spominje pa ovdje zamjećujemo sklonost mitizaciji starije književnosti u čemu mađarska znanosti nije usamljena, već to nalazimo i u povijesti njemačke književnosti u kojoj se analiziraju nepostojeći tekstovi.33 Prvi pisani spomenici potječu iz 13. st., kancelar Vitéz Janos, kasnije biskup Nagyvaradina brine se da se za nj prepišu djela grčkih i latinskih klasika i tu srećemo Dvor kao kulturnu ustanovu. Njega slijedi kralj Matija koji ima sjajnu knjižnicu kao drugi europski kraljevi toga doba. Prelat Janus Pannonius ujedno je i pjesnik, 1472. osniva se prva mađarska tiskara. Legende, kao legendu o sv. Katarini autor obezvrjeđuje zbog njezina didaktičnog karaktera. Tako se i u drugim povijestima europskih književnosti omalovažava crkvena književnost kao didaktička u smislu tadašnjeg laicizma, ne uočava se ili se jedva uočava crkvena književnost i uloga crkve u razvitku svih europskih književnosti. Autor ima rezerve prema humanizmu jer on nije

32 Ivan Pederin, Njemačka, austrijska i druge književnosti u hrvatskom časopisu Vienac (1869.-1903.), Zadra, 1979. neobj. doktorska disertacija, poglavlje o Šenoi. 33 Ivan Pederin, Das Nibelungenlied als Nationalmythos im Vergleich mit den nationalen Mythen der Serben, Spanier und

Portugiesen, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, Razdio filoloških znanosti (22-23), 1992./1993.; 1993./1994. Zadar, 1995. str. 355-380.

naklonjen mađarskim narodnom duhu. Tu se vide dva načela vrijednosti u književnosti – narodni duh i laicizam, pa su autoru u humanizmu ipak važna mjesta koja spominju nekog mađarskog kralja ili događaj u zemlji jer tu se katolicizam slijeva sa rodoljubljem, a iz kraljeva nastaju nacionalni mitovi. Autor citira neku pjesmu u kojoj se pobožnost slijeva s nacionalizmom tako da Mađari postaju izabranim narodom. Svaki je nacionalizam spreman svoj narod vidjeti kao izabrani. Tako Mojsije i Muhamed nisu božji proroci, nego nacionalni prvaci i osnivači nacija. Tako je i Martin Luther načelo boljeg i čišćeg Nijemca, Jan Hus prethodnik Tomaša Masaryka.34 16. st. autor opisuje kao raspad duhovnog jedinstva nacije, ali upozorava da reformirani žele biti bliski narodu pa prevode Bibliju, a prijevodi Biblije uvijek su događaju u svakom jeziku. Autor navodi prijevode Károlí Kaspara 1589./90. i druge prijevode. Reformirani se bore protiv katolika, ali i reformirane sljedbe bore se među sobom, pronjemačka stranka ističe da su Osmani kazna Božja zbog otpadništva od katolicizma, osmanska stranka vidi propast nacije kao posljedicu progona reformiranih, prevode se psalmi, Farkas Andras piše 1538. spis o židovskoj i mađarskoj naciji. Jednu i drugu doveo je gospodin u Obećanu zemlju, dao im kraljeve i junake, Židove je kaznio jer su raspeli Isusa, Mađare je kaznio s Osmanima i Nijemcima.

Autor je pisao o polemičkom tonu mađarske drame u 16. st., pjesmi rugalici, dijaloškim satirama, ali nije analizirao niti je kazao što je to satira, spomenuo je utjecaj njemačkog i talijanskog kazališta Tinódi Sebastiana, njegove epove i stihovane kronike u kojima misli o obnovi Mađarske. On je neprijatelj Nijemaca i Osmana. Pisao je o prijevodu Eurialus et Lucretia Aeneasa Syyilvia Piccolominia. Prevoditelj je možda Balassa Valentin koji je poznavao narodno pjesništvo, ali i europske književnosti. Tu se vidi pisac koji želi Mađarsku vidjeti kao dio Europe, ali identitet ipak nalazi u narodnom duhu i kulturi. Balassa je plemić, tip nasilnog srednjovjekovnog gospodara zamka, pravi Mađar, kršćanska sablja, hrabar, vjeran, zaljubljeni vitez. Bile su to feudalne vrijednosti koje su isto tako mogle pristajati Poljaku, Hrvatu ili Nijemcu, ali autor je s njima ukrasio boljeg čovjeka kraljevine, to je svakako bio Mađar. U 17. st. težište književnosti prešlo je od reformirane na katoličku, a njezina je glava Pázmány Peter, nositelj katoličke reformacije, mađarski Ciceron u purpuru, granski nadbiskup, isusovac. U njegovim propovijedima nalazi iskonski mađarski duh. On je k tome izobrazio mađarski jezik rasprave u polemičkom tonu protiv reformiranih. Njegova zasluga je što je kao tutor odgojio Zriny Miklosa mlađeg (Nikolu Šubića Zrinskog), državnika, junaka i pjesnika Az ádriai tenger syrenaja (Sirena Jadranskoga mora) 1651., pa Obsidio Sigetana. On je nositelj velike ideje. Autor je kratko prepričao ovo djelo velikana mađarske književnosti, a onda prešao na prijevode psalama po francuskom uzoru Molnára Alberta koji su doživjeli preko 100 izdanja, pa na ratnu i žalobnu pjesmu kuruza u koje spada i Rákócsy-Marsch. Spomenuo je humorista Zágon Mikos Clemensa koji je živio u progonstvu u Turskoj, Faludi Ferenca koji je živio u Italiji i pisao pisma fiktivnoj tetki u pučkom jeziku. Autor nije istaknuo porast značenja i obnovu pisma kod Madame de Sevigny, pa u Goetheovom Wertheru. Oduševljenje francuskom i njemačkom kulturom u 18. st.

34 Elie Kedourie, Nationalism, London, 21966. str. 75.

autor doživljava kao pad mađarskog duha i negativno ga ocjenjuje, a onda prelazi na preporod koji je pokret nižeg plemstva, a počinje s mađarskom tjelesnom stražom Marije Terezije. Ovi mladići morali su u Beču učiti nešto o književnosti, povijesti i zemljopisu, učili su njemački i francuski, glazbu i plesanje, posjećivali su knjižnice i putovali. Tako je vojska dobila kulturnu ulogu začetnika mađarskog preporoda.35Autor ipak kritizira europeizam Bessenyei Györgyja, ali opaža da je njegova Tragedija Agisa posvećena Mariji Tereziji ograničena na više slojeve. Pisac onda spominje filologa Révai Miklosa i njegov rječnik koji se oslanja na narodni jezik i to prije braće Grimm. Tada počinje izlaziti i prvi mađarski list – Magyar Hirmondó, književnost se orijentira od klasicizma, koji autor ne cijeni prema narodnom duhu i uspoređuje mađarski klasicizam sa djelima Goethea i Schillera koja se, ako se radi o njihovim zrelim djelima, danas spominju kao klasična, dok se pod klasicizmom podrazumijeva oponašanje više latinske nego grčke književnosti. Poslije nekoliko klasicističkih pjesnika, autor spominje Dugonics Andrasa (1740.-1818.) i njegov roman Etelka kao velik uspjeh jer sadrži kritiku jozefinizma. Slijedi opis skupljanja narodnog blaga, čuju se i demokratski glasovi u književnosti koji brane prava kmetova, osobito kod baruna Bacsány Janosa koji prianja uz francusku revoluciju. Kárman Joszef (1769.-1795.) psihologizira književnost, Vitéz Csokonai Michály piše o okrutnostima Francuske revolucije. Autor prikazuje mađarsku književnost kao književnost što traži veze na Zapadu, osobito u njemačkoj, ali i u francuskoj književnosti, traži napredak i političku samostalnost da bi zaključio da je Mađarska sebi izborila mjesto među kulturnim zapadnim zemljama, da je odbacila okove klasičnog idealizma, da je usvojila osvježavajuće elemente europskog romantizma i narodne književnosti pa se pojavio krug pisaca, među njima se ističe Kisfaludy Karoly, koji književnost želi napraviti nacionalnom gdje je, prema autoru, vidljiv utjecaj njemačke književnosti pa se tako osniva i književno društvo Kisfaludy. U ovom prikazu pretežu životopisi pisaca što spada u sliku pozitivističke znanosti o književnosti i baš to je ono što se toj znanosti kasnije najviše predbacivalo.

Za razliku od ranijih pisaca, ovaj pisac opširno se zadržava na književnosti vezanoj uz 1848., posebno na Petöfi Sandoru, idealu mađarske mladeži koji je 1848. mlad poginuo na bojnom polju i postao prvim pjesnikom nacije u čemu je znatno sudjelovao njegov životopis. On je u svakoj čestici mađarski pjesnik. Tu se opet pisac kiti vrijednostima koje bi se mogle dodati npr. Petru Preradoviću kao hrvatskom pjesniku ili nekom poljskom ili ruskom pjesniku. Autor piše nešto i o recepciji tog pisca koja dosiže svoj vrhunac u 1850.-im godinama. Opaža sklad umjetnog i narodnog. Pisac potom slijedi utjecaje Waltera Scotta pa opaža postojanje socijalnog romana Fay Andrasa, ističe Kisfaludy Sandora kao jednog od velikih mađarskih pisaca, registrira koji su mađarski pisci prevođeni na strane jezike, ističe da se tada u književnosti javljaju i žene, Toldy Ferenc začinje pisanje povijesti mađarske književnosti, Erdelyi Janos prianja uz kritičku književnost koja se javlja 1840.-ih godina. Povijesna djela piše Jszai Paul, pa grof Joszef Teleki, politička djela piše grof

35 István Nemskürty, Die Königlich-Ungarische Adelige Leibgarde, Begegnungen Schriftenreihe des Europa Institutes Budapest,

Die k.u.k. Armee, herausgegeben von Ferenc Glatz, Budapest, 1998. str. 33-39.

Széchenyi István koji ima mnogo sljedbenika među državnicima i političarima, Kossuthom Lajosem, barunom Eötvös Joszefom, Deák Ferencom i dr. Napokon pisac svraća pažnju na govor u parlamentu, na Kossutha Lajosa kao velikog govornika i oca političkog novinarstva. On je osnovao 1841. Pesti Hirlap kao prvi mađarski politički organ, a 1848. povećao se broj političkih listova koji su se 1849. gasili, ali su se kasnije opet pokretali. U političkom govoru snažno djeluje klasična retorika. Tu valja dodati da to nije bilo tako samo u Budimpešti, nego i u Beču gdje su liberali govorili u parlamentu s vrlo mnogo latinskih poslovica i aforizama, a pučke i gradske izraze uveo je u govor u parlamentu Karl Lueger.36Autor se nije obrušio na austrijsku cenzuru kako je to inače bio običaj kod liberalnih pisaca, a nije ni pomislio da bi mogao istraživati utjecaj cenzure na književnost.

Mi se ovdje moramo upitati zašto npr. u tadašnjem vodećem hrvatskom časopisu Vienac nema uopće riječi o mađarskoj književnosti. U Zagrebu se prikazivala jedino Madacheva Ljudska tragedija.

Književnost, znanost i književnici su u ovom prilogu tlo na kojem je nastao narodni duh, oni koji su ga otkrili i doveli u svijest. Ta književnost ipak je književnost gornjeg i obrazovanog sloja, sredstvo njegova obrazovanja s kojim je taj obrazovani sloj postao zastupnikom nacije i njezina napretka. Pisac se jedva bavi umjetničkim pitanjima književnosti. On je posve mađarski i Mađari su po toj književnosti onaj bolji dio ljudi koji su živjeli pod krunom sv. Stjepana. Tako je nastao pojam nacije u Mađarskoj kao ljubav prema zajedničkom tlu, rasi, jeziku, povijesnoj kulturi, želja za nacionalnom nezavisnosti i ugledom nacije. Pisci su mistično odani naciji kao socijalnom organizmu, uvjereni da čovjek živi za narod i da je nacija sveta. U tome je nastalo uvjerenje da su Mađari pozvani da vladaju drugim narodima. Mađarska se obožava i shvaća kao zajedništvo teritorija, kulture, jezika, običaja, književnosti, povijesti i institucija, zajednička suverena vlada, ljubav prema sunarodnjacima, prema dostignućima nacije, zajednička žalost zbog poraza od Osmana, vjera da Mađarima predstoji velika budućnost i napokon vjera da će Mađarska asimilirati svoje narodnosti.37

Eduard Paulay je napisao prilog o mađarskom kazalištu (Das ungarische Schauspielwesen, str. 343-380.). Autor vjeruje da mađarsko kazalište, koje počinje 1790. potječe od crkvenog obreda iz 12./13. st., ali za to nema dokaza, a do 16. st. nema pismenih tragova o kazalištu. Školske drame poslije reformacije piše Szátaray Michael i one imaju vjerski karakter što u očima pisca umanjuje njihovu vrijednost. Drama počinje kod reformiranih, a početkom 17. st. inicijativu preuzimaju isusovci, pavlini i piaristi. Njihove drame su vjerske, polemične i biblijske, ali ponekad vezane za mađarsku povijest što im po mišljenju autora povećava vrijednost, jezik je latinski, to umanjuje njihovu vrijednost, ali ponekad i mađarski, ali i njemački, pa čak i francuski. Glumci su đaci. Tijekom 18. st. širi se njemačka drama, a opada mađarska. God. 1735. osnovao je grof Erdödi Janos u svojoj palači u Požunu njemačko kazalište u kojem su se izvodile i opere, a taj grad imao je već 1730. kazalište s njemačkim i

36 Kurt Skalnik, Dr. Karl Lueger, Der Mann zwischen den Zeiten, Wien-München, 1954. str. 77. 37 Tako o nacionalizmu Boyd C. Shafer, Nationalism, Myth and reality, New York, 1955. str. 8.

talijanskim putujućim družinama. Ovo nam kaže nešto o kazalištu uopće. Ono je crkveno ili privatno, glumci su putujuće družine. Stalno njemačko kazalište dobiva Pešta 1781. u adaptiranom bastionu, Košice 1787., pa Budim i drugi mađarski gradovi. Prva mađarska kazališna družina ustrojila se 1790. u Pešti. Poslije mnogo molbi i borbi dopuštene su predstave na mađarskom. U Hrvatskoj se također sve do 1860. glumilo na njemačkom i širilo se uvjerenje da je njemačko kazalište nametnuto, tek u naše dane valjalo je priznati da nema nikakva podatka da bi njemački jezik u kazalištu bio nametnut.38 Ovo nam ipak nešto kaže: kazalište je u svojim počecima bilo crkveno i nastalo je kao proširenje službe Božje, svjetovno kazalište bilo je privatna zabava. Osnutkom Burgtheatera u Beču u više etapa 1770.-ih godina kazalište postaje ustanova za obrazovanje višeg sloja, postaje državno, država ga nadzire preko cenzure, pa je na predstavama čak nazočna i policija, a predstave u privatnim prostorima zabranjuju se.39 Duša pokušaja da se glumi na mađarskom je Kelemen Laszlo koji je upućivao molbe županijama, namjesništvu i kralju. Mađarsko kazalište ipak se nije održalo jer se, tako autor, brojno njemačko pučanstvo Budimepešte nije brinulo za mađarsko kazalište, mađarskom kazalištu nije bio sklon ni zakupnik kazališta grof Unwerth, ali su oslonac mađarskom kazalištu bili staleži i županije gdje se počinju održavati predstave na mađarskom pod zaštitom palatina, primasa grofa Battyány Karolyja koji ipak ne smatraju da gluma može biti jedino zanimanje, ali smatraju da kazalište može biti korisno za širenje mađarskog jezika čime autor upada u kontradikciju prema svojoj ranijoj tvrdnji da se vlast opire uvođenju mađarskog u kazalište. I u Sedmograđu se širi pokret u prilog mađarskom kazalištu koje je diletantsko i održava se od 1765. u palači grofice Bánffy u Klausenburgu (Cluju). Od 1803. velikaši i drugi prikupljaju priloge za gradnju kazališta koje se otvara 1821. u Klausenburgu s predstavom Zriny Theodora Körnera i diletantskim glumcima koji su bili plemići. Sami velikaši kao barun Wesselényi Miklos održavaju svoje kazališne družine koje šire mađarsko kazalište nezavisno od njemačkog, ta kazališta opadaju, osnivaju se druga, kazalište se reklamira letcima. U Pešti se grof Széchenyi István zauzima za gradnju kazališta koje dobiva i dobre direktore kao što su to bili Fay, Dörenthe, pa Simonics Janos, potporu dožupana (Vicegespan) Földváry Gabriela, kneza Grassalkovicha koji je dao gradilište. Ovdje moramo misliti na velike ravnatelje Burgtheatera kao što su Heinrich Laube i Adolf Wildgans, prvi s potporom Alexandera Bacha. Kazalište se otvara se u Pešti 1837., ono postaje 1841. zemaljsko kazalište i mora izdržati suparništvo s njemačkim kazalištem. Na tom kazalištu djeluju velike glumice Anna Kantor Engelhardt, koja je počela kao služavka, a u kazalište je došla sa 16 godina, nije pravo ni znala mađarski, ali je imala dobar glas potreban kazališnom glumcu, pa Martin Lendway, sin vrlo siromašnih roditelja, pjevačica Rosalia Schnodel, gostovanja, izvorne opere. Ovdje opet moramo misliti na velike bečke glumice kao Charlotte Volter, na zagrebačke glumce i glumice kao što su to bili Marija Barabaševa ili Josip Plemenčić

38 Nikola Batušić, Uloga njemačkog kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu od 1840. do 1860. Rad JAZU (1968.) str.395-585. Hrvatsko narodno kazalište, 1894.-1969.) Zbornik. 39 Ivan Pederin, Državno sunce nad kazalištem i zabavnim životom u Dalmaciji (1825.-1865.) Dubrovnik, nova serija, godište

IX(1998.) br.1.str.405-432.

(Adelsberger), na opere kao Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog. Kazalište se povjerava poduzetniku Bartay Andrasu, direktor je grof Ráday Gedeon, predsjednik nekog zemaljskog odbora i drugi te sada ovo već državno kazalište sazdano po uzoru na Burgtheater ispunjava nacionalnu zadaću stvaranja i širenja nacionalne kulture u čemu jasno vidimo inicijativu i angažman visokog plemstva i kralja koji subvencionira to nacionalno kazalište i operu novcem i županija. U 1860.-im godinama to kazalište dolazi pod nadležnost Ministarstva unutarnjih poslova.

Kazalište je u Mađarskoj kao i drugdje u Carevini od osnutka Burgtheatera sredstvo obrazovanja višeg staleža i time nacije. Inicijativa za osnivanje i razvitak kazališta potekla je iz Beča, točnije od Josipa II.

Prilog o mađarskoj glazbi napisao je Bartalus István (Die Musik, Die Kirchliche Musik, str. 301-392.). On je iz zaključaka sinode 1560. vidio da su se u crkvi pjevale pučke pjesme koje Tridentski sabor nije isključio iz crkve jer bi time bacio katolike u naručaj reformiranih. Autor je naveo kancionale od početka 18. st., a onda nabožnu glazbu reformiranih, pučke psalme koje se udaljavaju od dogmi, pa se moramo zapitati da li pisac zna što je to u katoličkoj crkvi dogma. Navodi zbirke reformirane crkvene glazbe kod reformiranih koji su prvi korak prema umjetnoj glazbi, a pokazuju i nacionalnu samobitnost. Zastupnik umjetne crkvene glazbe je Palatin knez Esteerhézy Paul koji je i glazbarski pisac, a njegov kapelnik bio je Josef Haydn. Njega autor opisuje kao glazbenog teoretičara 18. st. kojeg je slijedio i Ludwig van Beethoven. Haydn je kasnije djelovao kao orguljaš u župskoj crkvi u Raabu.

Káaldy Gyula napisao je prilog o svjetovnoj glazbi (Die Weltliche Musik, str. 392-413.). Spomenuo je Liszta Ferenca, njegove mise, talijanske pjevače koje su već 1716. držali Esterhézy, stalne orkestre i kazališta koje su držali i drugi grofovi u Požunu. To nam kaže da je glazba bila slično kao i kazalište u početku dio vjerskog kulta i privatna zabava, da bi kasnije dobila državni patronat. Maestri i glazbenici pozivaju se iz inozemstva da njeguju crkvenu, ali i svjetovnu glazbu. Za razliku od kazališta, glazba i dalje ostaje privatna zabava kad je klavir osvojio salone. Beethoven je posvetio mnoge sonate gospođama iz mađarske aristokracije, a njegova glazba prodrla je preko salona u građanstvo iz kojeg se počinju novačiti virtuozi, osnivaju se škole klavira, najprije 1802. u Budimu, a mađarski glazbenici, za razliku od glumaca i pisaca, rado odlaze u Njemačku kao Liszt kojeg su glazbeno obrazovali mađarski velikaši. Liszt je čitav život proveo u Njemačkoj, ali je ostao vezan s Mađarskom tako što je pisao mađarske rapsodije u koje je upleo narodne napjeve i Rákócsy-Marsch, a davao je i koncerte u korist poplavljenih 1838. godine Međutim, u Mađarsku dolaze i mnogi njemački glazbenici, tamo ostaju i Mađarsku smatraju svojom domovinom kao uostalom i većina njemačkih naseljenika. Lisztova glazbena virtuoznost nalazi svoje sljedbenike ne samo u Richardu Wagneru, nego i u mađarskim pjevačkim društvima. Autor ne piše o vezama ovih pjevačkih društava s njemačkim koja su bila nacionalistička40 i u Carevini nisu bila dopuštena, ali ističe da je temelj mađarske glazbe folklorna glazba. Autor navode najznatnije pučke i narodne napjeve koji su

40 Dieter Düding, Organisierter gesellschaftlicher Nationalismus in Deutschland (1808-1847), Bedeutung und Funktion der

Turner- und Sängervereine für die deutsche Nationalbewegung, München, 1984.

sudjelovali u mađarskoj umjetnoj glazbi i dodaje da su Haydn, Karl Maria Weber, Franz Schubert i Beethoven također našli nadahnuća u narodnoj glazbi, ne spominje Glinku, Borodina i Čajkovskog. Daje prikaz razvitka mađarske opere od Erkelsa Ferenca 1819., glazbenog školstva i dr. Kao i kazalište i književnost, tako je i glazba postala sredstvom nacionalnog obrazovanja i buđenja. Nikakva umjetnost nije u 19. st. vrijedila, ako nije bila nacionalna.

Prilog o likovnim umjetnostima napisao je Gustav Keleti (Malerei und Plastik, str. 413-466.). Autor ističe uvodno da su Mađari ratnička i osvajačka rasa, pa četiri stoljeća ratova i nemira nisu pogodovala razvitku umjetnosti, tako da se likovne umjetnosti javljaju tek u novije doba. Obitelj Ajtós koja se kasnije nazvala Dürer iselila se iz Sedmograđa, a pitanje je da li bi Albrecht D rer postao veliki slikar da je ostao u Sedmograđu i da na nj nisu izvršili utjecaj Pirckheimer, Melanchton, Erasmus iz Rotterdama i umjetnosti sklonim Maximilianu i Karlu V.

Sv. Stjepan sagradio je u 40 godina svoje vlasti mnoge crkve, samostane i opatije, stolna crkva u Granu svjedoči o nacionalnoj ljubavi prema raskoši i crkvenim ceremonijalima, iz putopisa se doznaje o svečanostima u palačama toga doba. Onda su taj razvitak prekinuli Osmani, a početkom 18. st. djeluju protestantski slikari Kupecky Janos, Mányoki Adam, ali znatne pobude slikarstvu stižu u Mađarsku tek 1840.-ih godina pa se tada na pobudu Treforta Augusta, kasnijeg ministra školstva i bogoštovlja osniva i Udruga umjetnika. Time još ne počinje planski razvitak likovnih umjetnosti s državnom podrškom. Tek kad se za razvitak umjetnosti počinje zanimati kralj, slikar dobiva društveni položaj i priznanje, ali nacionalne karakteristike počinju se razvijati kasnije sa povijesnim slikarstvom.

Slikari obično studiraju na Likovnoj akademiji u Beču, nastavljaju studij u Münchenu i Parizu. U mađarskom slikarstvu jak je utjecaj Rahla i Alberta Zimmermanna, pa realiste Waldmüllera čiji je učenik Zichy Michael, ali taj je djelovao uglavnom na ruskom carskom dvoru. Uvijek je ostao vezan s domovinom pa je ilustrirao Madachevu Ljudsku tragediju. Mnogo uspjeha doživio je Munkácsy Michael u Parizu, kasnije u Engleskoj i Americi sa svojim platnima iz mađarskog seljačkog i ciganskog života. Barabás Miklos slikao je uglednike, to su bili državnici i političari, ali i učenjake, pjesnike i slikare. Leopold Horowits proveo je čitav život u Warszavi, imao je uspjeha, a malo ljudi zna da je rođen u Mađarskoj. Naglasak ovog prikaza je na realističkom slikarstvu koje se definira kao traženje stvarnog, živog, opipljivog, istinitog koje se želi prikazati onakvim kakvo zapravo jest što hoće svako slikarstvo. Autor dodaje da realističko slikarstvo traži čovjeka u njegovu radu, osobito seljaka, a mi bismo mogli dodati da ga smatra pravim temeljem nacije, a seoski krajolik koji se izvodi iz romantičkog i nizozemskog krajolika što prevladava u realističkom slikarstvu za razliku od ranijih razdoblja. Iz pohoda u Bosnu 1878. u kojem su sudjelovali neki mađarski slikari potječu vojnici na mađarskim platnima, a napokon se vide tvornice i radnici. Autor završava nabrajanjem slikara koji su imali uspjeha uglavnom u zapadnom inozemstvu pa su putovali i obogatili svoja platna egzotičnim vizijama.

Autor još navodi grafike, bakroreze, ornamentiku, koja je ukrasila zagrebačku katedralu i kiparstvo, Matiju Korvina koji je pozivao talijanske umjetnike na svoj dvor.

Njihova djela propala su za osmanske vlasti. Ni barok nije ostavio traga u mađarskom kiparstvu. Autor ipak ističe Josefa Engela, koji je postao kiparom protiv volje svojih roditelja, živio je kao kiparski pomoćnik u Parizu i Londonu, kraljica Victorija omogućila mu je 1846. boravak u Rimu gdje je radio za otmjene Engleze. Autor je završio opisom rada mađarskih kipara što su ukrašavali palače industrije koja se razvijala, gradske spomenike, kao spomenik Andrássyju, a Deák Ferenc osnovao je i vlastitu umjetničku ljevaonicu služeći se novim dostignućima industrije i napokon umjetničkim ustanovama koje je dobila Budimpešta. To je zanimljivo zbog novih oblika mecenatstva, odnosno financiranja kiparstva i zbog odnosa umjetnosti i industrije.

U prilogu o likovnim umjetnostima upada u oči njihova oskudnost u postojanju stare mađarske kraljevine i njihovo slabo sudjelovanje u ustroju suvremene nacije pa se stječe dojam da je većina mađarskih slikara živjela i djelovala u inozemstvu. Autor ovo navodi da pokaže europski rang mađarskog slikarstva, a mi moramo pokušati to objasniti. Slikarstvo i kiparstvo bile su artes meccanicae, dakle vještine kojima su se bavili neslobodni ljudi za razliku od grammaticae koja je bila temelj obrazovanja plemića, a trebala ih je osposobiti da sastave ispravu i da govore u vijećima. Zbog toga su plemići uvijek nekako smatrali zemlju ili grad u kojem su prebivali svojim, a slikari su se osjećali kao plaćeni ljudi i rado su se selili. Slikarstvo je ipak 1595. priznato kao ars liberalis, pa su se sad i plemići smjeli baviti slikarstvom, ali slikarstvo je ipak, kako vidjesmo, slabije djelovalo u politici nego li književnost i glazba koja je kao grammatica bila slobodna vještina.41 Koliko glazba može djelovati na politiku i biti sredstvo politike pokazuje upravo Rákócsy-Marsch. Sličnih pjesama naći će se u većini europskih naroda, ali se neće naći u politici tako važna plastična djela.

U svesku VI. opisana je i kultura Sedmograđa koja počinje s prapoviješću, rimskim dobom i seobom naroda (Die Urzeit, Römerzeit und die Völkerwanderungszeit, str. 19-36.) autora Gabriela Téglása. U Sedmograđu se kasno pojavio čovjek, ali je rano počeo nalaziti zlato, u Daciju su Rimljani prodrli god. 99., istrijebili su Dačane, doveli naseljenike, osnovali Colonia Vepia Trajana kao grad s rimskim pravom i druge takve gradove. Oni su gradili ceste i granične utvrde protiv barbara. Preostali su Dačani prihvatili rimsku uljudbu, ali su došljaci, uglavnom orijentalci, napučili gradove. Kultura rimske Dacije bila je iznad Panonije, ali je opadanje počelo prije opadanja u Panoniji s provalama Markomana. Onda je autor suho opisao vrevu seobe naroda u kojoj je ugasla uspomena na Rim.

Julius Pasteiner opisao je graditeljstvo od nastanka mađarskog kraljevstva (Baudenkmäler seit der Begründung des Königreiches Ungarn, str- 37-100). Mađarski kraljevi rijetko su dolazili u te udaljene i slabo napučene krajeve. Za sedmogradsko graditeljstvo karakteristično je da crkveno graditeljstvo ide ruku pod ruku s vojnim,

41 Ivan Pederin, Rab u osvit humanizma i renesanse, Zagreb, 1989. Isti, Uprava, crkva, politika i kultura na Rabu u

XVI.stoljeću, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, sv.36(1994.) str.125-180. O uvrštavanju slikarstva u slobodne vještine Die österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Auf Anregung und unter Mitwirkung weiland seiner kaiserl. und königl. Hoheit des durchlauchtigsten Kronprinzen Erzherzog Rudolf begonnen, fortgesetzt unter dem

Protectorate Ihrer kaiserl. und königl. Hoheit der durchlauchtigsten Frau Kronprinzessin-Witwe Erzherzogin Stephanie, Böhmen (2. Abteilung), Wien, 1890. Karl Chytel, Malerrei und Plastik der Renaissance, der Barock- und Roccocozeit, str. 372.

ali ni jedno ni drugo nije u vezi sa zapadnom umjetnošću. Znatne su gradnje od drva. I crkvena organizacija sporo se razvija za sv. Stjepana. Slijedi provala Mongola, pa Osmana 1442. s pustošenjima. U gradnjama se vidi troplet, tu i tamo bizantski utjecaji. Graditelji crkava nisu poznati, ali dolaze sa Zapada, vjerojatno iz Lombardije i Dalmacije, možda preko pećkog nadbiskupa Ealanusa (1187.-1219.) koji je ranije bio upravitelj u Dalmaciji i Hrvatskoj. Talijanski utjecaji možda su stizali u Sedmograđe i preko Austrije. Poslije prikaza pojedinih crkava, autor dodaje da Karpati nikad nisu bili prava zaštita Sedmograđu i time protuslovi uvodnoj definiciji mađarskog nacionalnog teritorija koji zatvaraju Karpati kao prirodni bedem protiv barbara. Székleri sebe smatraju potomcima Huna koji su gradili utvrde, drugi smatraju da su utvrde gradili Sasi. Za Sedmograđe su karakteristične utvrđene gotičke crkve bez umjetničkih pretenzija. One su okružene dvorištem sa zidom, ponekad u mjestu, a ponekad na brijegu pored mjesta. Svaka etnička skupina ima svoje slobode i pravice pa zbog toga ne nastaje oligarhija. Kasnije nastaje njemački i francuski tip zamka, ovi posljednji nemaju vanjskog zida, kod prvih je obrana ravnomjerno raspoređena. Rumunji, koji su na nižem stupnju razvitka, počinju graditi crkve u 15. st.

Pogled na kulturu Sedmograđa otkriva nam ovu zemlju kao udaljenu, slabo napučenu i gotovo barbarsku koja se nije integrirala s mađarskom kulturom i nije s njom stvorila jedinstvo, iako je ova zemlja odigrala tako važnu i prijepornu ulogu u mađarskoj povijesti.

Povijesni dio povijest je države, ne naroda, ali su posebni prilozi posvećeni opisu naroda, njegovog karaktera, kulture i uopće individualnosti što je bilo propisano i uredničkim ustrojem zbirke. Jedan dio prvog sveska posvećen je mađarskom narodu (das Magyarische Volk), prvi prilog Jókaia Mora odnosi se na jezik (Die Eigentümlichkeiten der magyarischen Sprache, str. 283-290.). Mađari nisu, prema piscu, srodni ni jednom narodu i to pokazuje i njihova lubanja. Tadašnja antropologija polazila je od uvjerenja Arthura Gobineaua da su somatski oblici tijela, lubanja, boja kože itd. popraćeni i odgovarajućim duhovnim i karakternim značajkama, pa tako i ovaj pisac. Prema njemu mađarski je jezik srodan ugro-finskim jezicima, ali je primio turko-tatarske utjecaje pa spada u altajsku porodicu jezika. On je aglutinativan. Autor je opisao vokale i konsonante tog jezika što sve spada u suvremeno jezikoslovlje. S kršćanstvom su Mađari prihvatili latinsko pismo umjesto domaćih széklerskih znakova. Autor ističe da su se još 1645. čuli prigovori što Mađari nemaju svog alfabeta. Mađarski jezik bilo je teško prilagoditi latinskim slovima.

Autor je potom uočio razliku između jezika obrazovanih i jezika naroda, uočio je dakle iluzornost pojma nacionalnog ili uredovnog ili književnog jezika, ali toga nije bio posve svjestan pa je pošao od toga da naciju čini izgrađeni jezik. Onda je opisao jezik bez rodova tvorba riječi ide sa prijeglasima ili sufiksima, jezik ima imenice i pridjeve, plodne složenice i posuđenice, konjugacije i deklinacije, a sufiksi su ostaci samostalnih riječi, kao uostalom i u indoeuropskim jezicima. Niži slojevi čuvaju iskonske oblike jezika, ali se ime piše drugačije nego u europskim jezicima, najprije plemićki naslov, prezime i tek onda ime. Mađarski se pokazao sposobnim da se na nj

prevedu europski klasici kao Shakespeare, MoliPre ili Aristophanes, ali kozmopolitski duh ne pogoduje mađarskom. Nazori o nižim slojevima koji čuvaju starinske oblike jezika i nesklonost kozmopolitizmu odražavaju karakter zatvorenih europskih nacionalnih država toga doba i romantički Fichteov pojam naroda kao jednojezične zajednice u kojoj se ostvaruje ravnopravnost ne pred zakonom, nego u jeziku.42Mađarskom jeziku pogoduje preporod. Ovdje valja istaknuti da ovaj pisac nije uočio istovjetnost pa ni srodnost jezika Huna i mađarskog jezika, iako povijest gleda u Hunima rodonačelnike mađarske države.

Isti autor napisao je prilog o porijeklu i karakteru mađarskog naroda (Ursprung, Beschaffenheit und wahrhafte Gesinnung des magyarischen Volkes, str. 291-298.). Ovdje je isti autor ustvrdio da Mađari potječu od Huna i Avara, Atila je njihov rodonačelnik. On analizira fizionomiju Mađara koja je po njemu drugačija nego kod ostalih naroda, analizira i tjelesnu građu sve u uvjerenju da su Mađari posebna rasa. Navodi brojnost Mađara u nekim povijesnim razdobljima, način na koji su oni vojevali i tu spominje legendarnog vojskovođu Csanáda iz doba Svetog Stjepana, predaju Toldi s epskom trilogijom, Arany Janosa kao književnog junaka-osvetnika, narodnu književnost u kojoj nalazi i šamanske putopise Lorenza Tara, Kádara Istvána i dr. 43 Opisao je i starinske običaje – sudbeni dvoboj u kojem se tužitelj bori na konju, a tuženi gol ili u košulji i pješke. Takav dvoboj traje od istoka do zalaza sunca, odnosno dok jedan ne pogine ili ne položi oružje. Moguća je i nagodba uz plaćanje tužitelju. Ovaj prastari običaj održao se u suvremenom dvoboju viših slojeva. Poznat je i dvoboj dvaju zatočenika pred njihovim vojskama. U ovom prilogu nalazimo kult drevnosti koji otkriva narodnu individualnost slično kao i u njemačkom romantičkom historicizmu.

Jókai Mor napisao je i prilog o karakteru i ćudi Mađara (Gemütsart und Temperament des magyarischen Volkes, str. 299-300.), Tu je opisao Mađare kao ljude s izraženim osjećajem časti koji uvijek hoće da budu prvi, plemstvo je vrlo ponosno, ali svi poštuju zakonitost. Ovdje je autoru pred očima elitistička država 19. st. i pravna država u Hegelovom smislu. Autor još piše da Mađar ne može živjet u inozemstvu, a ako i pođe, on se vraća. Tu opet osjećamo državni osjećaj tadašnje države koja je trebala svoje državljane ili podanike da plaćaju poreze i služe u vojsci i nije dopuštala da se iseljavaju.44

Jókai Mor napisao je i prilog o obiteljskom životu Mađara (Familienleben, str.301-308.) Počeo je kako je obitelj temelj države što je sukladno austrijskom građanskom pravu 19. st. pa je nastavio kako mlađi u Mađarskoj govore starijima Vi, čak i sin ocu. U Mađarskoj se pazi na dobre običaje, štuje se žena koja je glava kuće, ali se udata žena ne zove po svom imenu nego po mužu, npr. gospođa Kiss Peterné, a to će reći gospođa Kiss Petera, ne Kiss Mária. Po starom staleškom ustavu žena je imala pravo glasa. Na ovaj način autor je narod uzdigao do moralnog reda pa je nastavio

42 Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta,

Beograd, 29(1988.) br. 1-2, str. 212-228. 43 O šamanskom putopisu Ivan Pederin, I primordi della relazione di viaggio: la relazione egiziana, cartaginese e nell’Antico

Testamento, Aevum, Rassegna di scienze storiche, linguistiche e filologiche, Anno LXXII(gennaio-aprile 1998.) str.53-66. 44 Ivan Pederin, Arhivske vijesti o iseljavanju iz Dalmacije,Bosne i Hercegovine početkom XX.stoljeća, Migracijske teme, god. 12(1996.) br.3. str.219-226.

kako je za pale djevojke postojala crkvena pokora, a one koje su imale mnogo ljubavnika kažnjavale su se tako da bi im ostrigli kosu. Neke žene borile su se u vojsci, čest je bio običaj da mađarske i njemačke obitelji izmjene djecu da bi uspostavile duhovno srodstvo. Seljaci su gostoljubivi, luterani i kalvinisti ne poste, poste katolici, pravoslavni i Židovi poste još više. Obitelji su u starije doba jele sve rukama iz iste zdjele, kasnije se počeo upotrebljavati pribor. Na kraju je autor opisao i mađarsku kuhinju koja je najveća prostorija u kući.

Jókai Mor napisao je i prilog o vjeri starih Mađara (Glaube und Urreligion, str. 308-319.). Tu je napisao kako su Mađari katolici, reformirani, pravoslavni, grko-katolici ili Židovi, svaka vjerska zajednica ima svoju imovinu, ali svi vjeruju u mađarskog boga. S jedne strane on naglašava vjersku toleranciju liberalne države u kojoj je država odvojena od crkve, ali su druge strane revidira kršćanskog Boga koji je Otac svim ljudima, a Mađari su se morali odreći svog boga da bi postali Europljani. Poganstvo se smatra izrazom nacionalnog duha. U toj pravjeri nema spomenika, ali autor ipak zna za bogove četiriju elemenata, a zna i da je kralj Ladislav zabranio vatrenu žrtvu, a to je posveta novorođenčadi nad vatrom pri čemu se izricala neka magijska formula. Opisao je i natjecanja u posmrtnoj svečanosti s dvobojima, druge običaje prigodom smrti, a potom i bračne običaje.

Jedan prilog posvetio je Jókai Mor tradiciji o Atili, Czaba i Álmosu (Der Sagenkreis von Attila und Csaba Álmos, str. 318-326.). Tu je prepričao predaju o Atili i njegovom životu, ali nije ništa kazao o sagi kao književnom rodu koji je životopisan, najbliži je legendi, ali nije kršćanski.45 Pozitivistička znanost nije ni zalazila u pitanja stila i književnog roda, kako je to bilo uobičajeno u klasicističkom pristupu književnosti, npr. kod Lessinga, i kako to čini suvremena književna znanost. Jókai je bio stručnjak za mađarski narod, a to je opsezalo više disciplina. Autor je nastojao ukorijeniti mađarski nacionalizam i u Avarima, ali od njih nije bilo više od arheoloških spomenika, sa zadovoljstvom je otkrio miješanje kršćanstva i mađarskog poganstva u srednjovjekovnoj ikonografiji.

Jókai je nastavio i s prikazom mađarskog praznovjerja (Aberglaube str. 326-332) gdje je pisao o poganskim pjevačima (Spielleute, jongleur, juglar) koji obilaze Mađarskom dugo poslije širenja kršćanstva i pričaju o ljubavi vila i smrtnih ljudi, o vasorru bába čija je palača sagrađena od mrtvačkih lubanja s reminiscencijama na mit o Ormuzdu i Ahriman. Oni su vjerovali i u zmajeve koji otimaju djevojke, u patuljke, učenog čarobnjaka Garabonczásu od kojeg je kršćanstvo napravilo putujućeg komedijaša. Spomenuo je i neki proces vješticama u Szegedinu. Nije govorio o tekstovima na temelju čega možemo pretpostaviti da se tu radi o usmenim predajama. Poganstvo se ovdje shvaća kao i kod drugih naroda izrazom nacionalnog duha i bogatstva.

Potom je dao i jedan prilog o Humoru (str. 333-346) s anegdotama o kralju Matiji, spomenuo je i neku staru zbirku šaljivih narodnih anegdota pod naslovom Világ

45 O Saga nema natuknice u Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte begründet von Paul Mewrker und Wolfgang Stammler, zweite Auflage, neu bearbeitet und unter redaktioneller Mitarbeit von Klaus Kanzog sowie Mitwirkung zahlreicher Fachgelehrter herausgegeben von Werner Schmidt und Wolfgang Mohr, Dritter Band, Siebente Lieferung, Berlin, 1972.

Bencze nevetséges történeti. Ovdje je spomenuo još neke tiskane tekstove satiričnog i protu-klerikalnog sadržaja u kojima je našao karakteristične pučke likove putvarista i juratus. Ti tekstovi odnose se na neke događaje iz mađarske povijesti koja se ovdje gleda očima puka. Jedna anegdota priča o generalu Alvinczyju koji je u Napoleonskim ratovima pokušao zaustaviti vojnike u bijegu pa mu je jedan vojnik pokazao pušku bez oroza. Ta anegdota stvorila je i jezični idiom. Anegdotski junak obsitos je razvojačeni vojnik koji priča nečuvene lažne i smiješne priče, slično čine i lovačke anegdote. Autor je tu uočio pučku književnost ili stariju književnost koja ne nastoji obrazovati što je nastojala književnost poslije jozefinizma. Tu se on približio putopisu o barunu Münchausenu koji svjesno prepričava nevjerojatne laži. To je imaginarni putopis G. A. Bürgera pod naslovom Des Freih. v. Münchausen wunderbare Reisen und Abenteuer zu Wasser und zu Lande, wie er dieselben bei einer Flasche im Zirkel seiner Freunde zu erzählen pflegte (Leipzig, Reclam, s.a.). Krajem 1785. pojavila se u Londonu knjiga pod naslovom Baron Munchausen’s Narrative of his Marvellous Travels and Campaigns in Russia. Autor, a to je bio njemački znanstvenik Rudolf Errich Raspe rođen 1737. u Hannoveru, od 1767. profesor na Carolineumu i nadzornik Landgräfliche Kunst- und Münzensammlung ukrao je 1775. neke izloške iz te zbirke i pobjegao u London gdje je živio kao pisac i namještenik u rudnicima, umro je 1794. u Muchroßu. On je slijedio tradicije šaljive njemačke anegdotike (Schwank) iz 17.st., a to su Facetiae Heinricha BeBéla i dr. i to sve stavlja Münchausenu u usta. Djelo je doživjelo mnogo izdanja, četvrto izdanje preveo je Bürger, ali ni on nije spomenuo svoje ime. Kakvi su odnosi ovih mađarskih djela s njemačkim Schwankom ili čak talijanskom makaronskom poezijom ne možemo govoriti jer autor nije istražio njihov stil i njihove veze s njemačkom ili talijanskom književnošću i ovim rodovima, a takvim se stvarima nije ni bavila pozitivistička književna znanost.

Jókai je ipak razlikovao pučku od narodne književnosti pa je napisao i prilog o narodnoj književnosti (Die magyarische Volksdichtung, str. 347-359.). Tu je razmotrio narodne pjesme koje je 1840.-ih godina sabrao Erdélyi Janos za Kisfaludy-društvo. Tu se nalaze ljubavne pjesme, svadbene, vinske pjesme, potom pjesme o hajducima, pjesme rugalice, pobožne i žalobne pjesme, k tome božićne, povijesne, vojničke, ratne pjesme, romance, narodne balade, dječje pjesme s pjesmama za igranje, czango i nacionalne pjesme prema njegovoj podjeli. Pjesme nije analizirao, ali su mu one vrijedne zbog praznovjerja, satiričnih elemenata. Rad sadrži mnogo citata u izvorniku i njemačkom prijevodu. On je umio reći da mnoge pjesme pjevaju žeteoci ili tkalje, da ratne pjesme potječu iz Napoleonskih ratova i pamte povijesne događaje, spominje prijevod Marseillaise, jednu Lutherovu pobožnu pjesmu i Rákócsy-Marsch.

Alexander Imre napisao je prilog o mađarskim poslovicama (Die magyarischen Sprichwörter, str. 359-362.) koje je uglavnom nabrojio, ali je napisao da se odlikuju vicevima, originalnošću, spretnim izvrtanjem riječi i igrom riječi (Ungewöhnlicher Witz, Erfindung, gechichte Wortverdrehung und Wortspielereien), a spomenuo je i šaljive bajke i time načeo pitanja definicija književnog roda kojim će se baviti znanstvenici slijedećeg naraštaja.

Prilog o glazbi napisao je Stefan Bartalus (Die ungarische “Palastmusik” und die Volkslieder, str. 363-388) u kojem je počeo sa glazbom na mađarskim dvorovima o kojoj nisu do njegova doba nađeni zapisi, ali o njoj zaključuje iz spisa Johannes Tinctora Terminorum musicae definitorium i druge stare muzikološke literature. Istaknuo je da je protestantizam osobito njegovao glazbu, a narodnu glazbu njegovao je u 19. st. putujući pjevač Tinódi Sebastian. Ovdje upada u oči da autor ne pravi razliku između glazbe dvora i naroda. Naveo je više životopisa putujućih pjevača koji su u srednjem vijeku pjevali na dvorovima, a ova glazba, koju on naziva Palastmusik dosegla je svoj vrhunac u prvoj polovici 19. st. Autor je naveo i mnoge životopise novijih glazbenika. Glazbu su mnogo njegovali Romi i Židovi među kojima ističe Rozsavölgyi Markusa, ranije Rosenthala. Ovi su blisko vezani s narodnom glazbom koju ne dijeli jaz prema glazbi obrazovanih krugova. Autor piše kako su Mađari 1151. došli u Kijev kao saveznici poljskog velikog kneza Jaroslava pa se onda svaka kuća smatrala sretnom ako se u njoj čula mađarska glazba. On je u mađarskoj glazbi našao slavenske i romanske elemente, utvrdio je i jak utjecaj Crkve, odnosno crkava koje svaka djeluje u glazbi svoje vjerske skupine. Pjesma Hei Rákócsy Bercsény! je kalvinistička, dok je pjesma Kádáru Istvánu pod katoličkim utjecajem. Ovo nam kaže, a to autor ne piše, da je mađarski nacionalizam kalvinistički, odnosno protestantski po svom porijeklu.46 Autor je onda nabrojio napitnice, šaljive pjesme, utjecaj zemljopisnih imena u pjesmama, jabuku i njezin utjecaj u ljubavnim pjesmama, pučke balade, tužbalice poslije Rákócsyjevog poraza. On je dakle bio svjestan rodova glazbe, ali ih nije analizirao onako duboko kako to čini suvremena znanost. Istakao je da nije samo puk, nego i srednji stalež, a to će reći građanstvo vezan uz pjesmu. Iz redova tog srednjeg staleža potječe Egressi Benjamin autor pučkih pjesama. I tu autor ne pravi oštru razliku između narodne, pučke i umjetne glazbe.

Alexander Baksay napisao je prilog o mađarskoj narodnoj nošnji (Die ungarische Volkstracht, str. 389-413.) koju je doveo u svezu s podnebljem, osobito žarkim ljetom, opisao je i kako se Mađari i Mađarice češljaju, nošnja udate žene malo se razlikuje od nošnje djevojke, ali se ona drugačije češlja. Autor je opisao brkove bez kojih se ne može zamisliti Mađar, onda odjeću pastira. U nošnji je autor tražio iskonske elemente i ukus. Tkalački stan nalazi se u svakoj kući. Korotna odjeća ne nosi se samo poslije smrti nekog od ukućana, već i ako je netko od njih u vojsci ili tamnici. Osim toga, korotnu nošnju nose svi betežni, ali ne u crkvi. Autor piše ovaj prilog da opiše ne modu, nego narodni običaj.

U drugom svesku zbirke (1891.) isti je autor napisao opširan prilog o narodnim običajima Mađara (Ungarische Volksbräuche str. 69-148.). On ističe da se udavača zove eladó, a to znači otprilike da je na prodaju, a ženik völegény što kaže da su se djevojke nekoć kupovale, a to se i danas ponekad čini. Novac ne dobivaju roditelji nego djevojka. Svadbe se održavaju samo u tri doba godine i traju u pravilu nedjelju dana. Nekoliko dana prije svadbe dolazi svat i traži djevojku. Dan prije svadbe par odlazi svećeniku, a djevojka mu daje bijeli laneni rubac koji je sama istkala u znak gubitka djevičanstva. Zdravice nisu uobičajene, ali se na svadbi pripovijedaju anegdote i sl.

46 Oscar Jászy, The Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 162.

Autor opisuje ceremonijale svadbe, krštenja, pjesme prilikom krštenja, tugu poslije smrti, naricaljke, izgled groblja koji je zavisan od konfesije. Zanimljiv je običaj da se muško dijete položi na krzno šubu da dobije čupavu kosu. Ovdje se djeluje na božanstvo činom, a ne molitvom, pa to može podsjetiti na animistički odnos prema božanstvu koje se nekim činima nastoji prisiliti, obvezati ili potkupiti. Ovim ćemo se još pozabaviti niže.

U Mađarskoj većina pučanstva nije bila mađarska po jeziku pa su tako neki prilozi posvećeni i tim narodnostima. Eugen Szentkláray pisao je o Nijemcima u južnoj Mađarskoj (Die Deutschen in Südungarn, str. 549-578.). Autor počinje s tvrdnjom da je Mađarska u dijelu preko Tise prije Mohača imala gusto mađarsko pučanstvo što pokazuju toponimi, imena mađarskih zemljoposjednika i velikaša. Tu je bilo još nešto Pečenega, Kumana, Vlaha i Srba. Osmani su prognali Mađare pa je zemlja ostala neobrađena u što možemo sumnjati jer su i Osmani trebali ljude, točnije kršćane da obrađuju zemlje u timarima i da plaćaju diziju i harač koji muslimani nisu plaćali. Poslije 1714. obnavljaju se županije, a od 1717. naseljavaju se Nijemci koji dolaze u valovima. Njih dovodi general guverner grof Claudius Mercy i oni su poljodjelci. God. 1745. dolaze useljenici iz Gornje Rajne i Franačke pa iz Hessena, za njih se naprosto svi otimaju pa mnogi ostaju u drugim krajevima prije nego što dođu u južnu Mađarsku, naseljavaju se i zločinci, osobito se pogoduje useljavanju zanatlija, ponegdje dolaze i francuski doseljenici, Josip II. dovodi jugoistočne Nijemce – Švabe. Taj naziv proteže se na sve Nijemce. Ti Nijemci većinom su katolici, ali govore toliko različitim dijalektima da se jedva razumiju, njihova sela ukras su južne Mađarske. Autor opisuje izgled njihovih crkava, kuća i sela, ljudi su praktični i proračunati, žene rade u poljima zajedno s muškarcima, uzgajaju mnogo konja za oranje, vinovu lozu, ozbiljni su i štedljivi, dobro obrazovani, s dobrim školama. Autor opisuje njihove plesove i pjesme, način sklapanja brakova. Kad se sin oženi, otac mu preda imanje, ali ostaje u kući. Taj običaj zove se Ausbehalt. Najstariji sin položi iznos u novcu od kojeg se kupuje imovina za mlađeg sina. Nešto novca uzme se i od miraza nevjeste. Posveta crkve najveći je događaj u životu sela. Nijemci imaju svoju glazbenu bandu. Obrazovani su, ali ipak praznovjerni. Kad netko umre pa se spusti u grob, pazi se kako se izvlači konop. Ako ga je teško izvući to znači da će uskoro još netko umrijeti. Pred prvi svibnja stavljaju se grane jorgovana na kuću da u kuću ne uđe vještica. Ovi običaji još jasnije upućuju prema animizmu što autor ne ističe zbog nerazvijenosti antropologije u ono doba. Pitanje je po sebi teološko, pa Luka Tomašević posvećuje ovakvom praznovjerju sinjske krajine čitavo poglavlje47, ali ne spominje suzbijanje tog praznovjerja protiv kojeg crkva nije ustajala. Animizam prema Mircea Eliade48 znači da se vrhovni Bog povukao u nebo i prepustio upravljanje svijetom nižim bogovima ili svojoj djeci. Zbog toga se vrhovnom Bogu više nitko ne moli, već se nastoji nagoditi sa nižim bogovima. Eliade nalazi sličnosti animizma sa suvremenim poimanjem Boga. Ovaj prilog nam pokazuje da je tradicionalni seljak, dakle narod štovao Gospodina, ali isto tako i niže bogove s kojima se uvijek nastojao nagoditi. On

47 Između zemlje i neba, Vjera i moral u životu kršćana sinjske krajine u 18. stoljeću, Sinj, 2000. II. Magije i praznovjerja, 1.

Praznovjerja, 2. Zapisi, 3. Vukodlaci, vjerovanje tanatološkog podrijetla, 4. Vještice, str. 149-162. 48 Aspects du mythe, Paris, 1963. str. 119-120.

je dakle bio istodobno kršćanin i animist. Kršćanstvo pak ne poriče postojanje nižih bogova, bogovi animista đavoli su prema psalmu 95. ili spiriti immundi srednjovjekovnih egzorcizama.

Ali da se vratimo predmetu. Nijemci u južnoj Mađarskoj neskloni su politici, osim ako se radi o njihovom selu, ali svaki od njih nastoji jednom u životu biti seoski sudac, porotnik ili zastupati selo u vlasti i tu dužnost shvaćaju vrlo savjesno, onako kako to očekuje liberalistički politički ustroj prema kojem vlast nije nagrda, već vrlo ozbiljna dužnost.49

Ovakva politika doseljavanja Nijemaca upućuje na slabu napučenost Mađarske u to doba, a to nije bilo samo u Mađarskoj. Zbog toga su doseljenici bili svakom dobrodošli zato da rade i daju feudalna davanja, odnosno plaćaju poreze. Prema autoru, zemlja je za osmanske vlasti bila naprosto nenapučena. Kasnija istraživanja pokazala su da je u turskoj Mađarskoj bilo vrlo mnogo Srba koji su bili pod vlašću pečuškog patrijarha, a ovaj je opet bio pod vlašću sultana. 50 Iz toga se može zaključiti da su se oni povukli sa Turcima pa je valjalo naći nove naseljenike.

Anton Hadzics napisao je prilog o Srbima u južnoj Mađarskoj (Die Serben in Südungarn, str. 625-658.). Autor piše da se Srbi doseljavaju odmah poslije Kosovske bitke pod vodstvom Stefana Brankovića, sina despota Đurđa, pa Vuka Brankovića 1465. Slijedeći val doseljavanja Srba je 1525. pod Pavlom Babićem, 1690. pod Arsenijem Crnojevićem. Ovo kaže da su Srbi naseljavali Mađarsku odnosno njezine dijelove baš pod Turcima i kao njihovi podanici. Leopold I. im je dopustio 1691. upotrebu starog kalendara, dopustio je biranje srpskog arhiepiskopa i unutarnju samoupravu. Hadzics je opisao tjelesna i duhovna svojstva Srba, spomenuo ih je kao jedno od najljepših narodnih plemena (Volksstamm) Mađarske, kao hrabre, ratoborne, spremne poginuti za narod i slobodu, nagle s naglašenim osjećajem časti, gostoljubive. Spomenuo je i njihove narodne pjesme. Srbi žive u zadrugama. Kad se dijete rodi i okupa bace komade novca u korito da bi imalo novaca kad naraste, djevojke se otimaju sa i bez njihova pristanka. Ako se djevojka otme protiv njezine volje to je razlog za krvnu osvetu. Autor je opisao srpsku praznovjernost kao ostatak poganstva, borbu protiv vampira i vještica, srpsko kolo, prela gdje se skupljaju djevojke i pripovijedaju zagonetke, Đurđev dan i običaje vezane s njime. Autor nije posvetio mnogo pažnje srpskoj crkvi.

Ovi narodi opisani su, ali ne kao politički narodi, jer Mađarska je imala samo dva politička naroda, Mađare i Hrvate, ali Hrvati, bar po koncepciji zbirke nisu spadali u Mađarsku, odnosno imali su poseban položaj što će se vidjeti niže. Pa ipak, ova dva naroda nisu jednako kategorizirana. Nijemci su oslonac vladajućem narodu zbog njihove naprednosti i marljivosti, Srbi ističu svoju autonomiju kao nijedan ne-mađarski narod u Mađarskoj, osim Hrvata koji su imali svoju kraljevinu za razliku od Srba koji su Vojvodinu imali tek kraće doba. Ovdje su Nijemci opisani, ali samo njihova poljodjelska skupina na jugu Mađarske, iako su oni živjeli u velikom broju u

49 William Aylott Orton, The Liberal Tradition of Freedom, New Haven, 1946. str. 39. 50 Laszló Hadrovics, Srpski narod i njegova crkva pod turskom vlašću, Pogovor Radoslav Katičić, Zagreb, 2000., str. 44.

drugim krajevima Mađarske i baš u gradovima. Nije napisan jedan prikaz Nijemaca kao cjelokupnosti niti je naveden njihov sveukupni broj u Mađarskoj.

O Rumunjima i Slovacima, kojih je bilo mnogo, jedva se nešto može doznati u ovoj zbirci. Ni Hrvati u Mađarskoj ne spominju se. Tako je mađarskom narodu pripalo nesrazmjerno mnogo prostora, iako on nije činio ni polovicu Mađarske. Time se kazalo da su Mađari ipak politički narod države, što se nije izričito napisalo jer ova zbirka nije pripuštala nacionalizam na svojim stranicama. Pa ipak, koliko su god Nijemci bili bitan čimbenik mađarske države, njima je priznat jedino status manjine, priznati su samo sa svojim folklorom i običajima. Nije napisan rad koji će u cijelosti prikazati značaj Nijemaca u mađarskoj povijesti, kulturi i uljudbi.

U prilozima o narodu opisala se kultura seljaka kao pravih nositelja narodnog identiteta, čuvara drevnosti, poganstva. Narod i seljaci su tlo na kojem uspijeva nacija, množina ljudi iz koje stižu pridošlice i osvježenja u obrazovani stalež koji naciju zastupa i vodi. To što su oni najniži u društvenoj ljestvici ne kvalificira ih kao ljude drugog reda jer građansko društvo nije bilo isključivo, već društvo napretka koje je vjerovalo u mogućnost obrazovnog, gospodarskog i time vezanog društvenog napredovanja. K tome je narodna kultura, to se vidi osobito iz priloga o glazbi, bila neprestano nadahnuće nacionalnoj kulturi koja je morala odražavati nacionalnu posebnost da bi opravdala postojanje mađarske države. Ovaj narod opisuje se kao “zdrav” , a to je bio glavni zahtjev književnosti realizma. Ova zbirka izlazila je u doba zalaza liberalizma u politici i realizmu koji je u to doba istodoban sa naturalizmom, modernom i zavičajnim romanom, ali se u njoj ne zamjećuju sumnje u naprednost društva i države koje su potresale književni svijet i politiku i izazvale mnoga prestrojavanja i preslojavanja politike i književnosti. Ne spominje se bijeda seljaka, prenapučenost sela, a slika seljaka gotovo je idilizirana i udaljena od pitanja stvarnosti i svakidašnjice. Seljaštvo je gotovo živi muzej, polazište za shematiziranje lika pojedinih naroda u književnosti. Tada se Baski pojavljuju u romanima kao buntovni mornari, Sicilijanci kao pjevači, Francuzi kao ljubavnici, Mađari kao jahači itd.51

Mađarska je tipična istočnoeuropska zemlja sa sjajnim povijesnim kraljevstvom slabo poznatim zbog pomanjkanja izvora, koja je ipak ostavila snažan dojam u državnoj svijesti naroda. Mađarskoj je uspjelo ono što ostalim istočnoeuropskim zemljama nije uspjelo – ona je svoje srednjovjekovno kraljevstvo obnovila, točnije obnovila ga je Austrija, pa je Mađarska uz pomoć krune i njemačkih naseljenika nositelja suvremenosti i napretka, postala suvremenom nacijom s pitanjima narodnosti - Slovaka, Rumunja i Nijemaca, kojima je u najboljem slučaju priznato pravo na folklor, ali nikako na nacionalnu organizaciju s autonomijom.52 Suvremena nacionalna organizacija ima korijen u jozefinizmu. Većina ih je djelomično ili posve

51 Njemački pisac Siegfried Lenz izigrao je to shematiziranje likova prema narodnosti u romanu Heimatmuseum koji je ujedno njegova kritika nacionalsocijalizma, Ivan Pederin, Kritika kapitalizma i nacionalsocijalizma u romanu Siegfrieda Lenza, Revija,

Osijek, 29(1989.) br. 5, str.406-420. 52 Takav je odnos austrijskog zavičajnog romana prema Slovencima, Ivan Pederin, Slika Štajerske u austrijskom zavičajnom romanu (Heimatroman), Slavistična revija, Ljubljana, letnik, 35(1987.) št. 1. str.51-63.

prešućivana. U mađarskoj državnoj misli postojalo je uvjerenje i nada da će se te narodnosti jezično asimilirati. Mađarska je riješila još i pitanje izlaska na more i baš u pitanju Rijeke vidi se najbolje njezina zavisnost od krune što pokazuje svu nemoć mađarskog separatizma koji je bio ukorijenjen u nižem plemstvu, ali ga je umirivalo visoko plemstvo vezano s krunom i svjesno potrebe oslanjanja na krunu.

Mađarski nacionalizam bio je optimističan jer se bilježio neprekinut uspon i napredak od protjerivanja Osmana iz Budima, ali isto toliko isključiv kad su u pitanju bile narodnosti.

Go spo dar stvo

Béla Tomany prikazao je mađarsko poljodjelstvo (Landwirtschaft und Viehzucht , str. 413-451.) u prvom svesku. Počeo je s prikazom povijesti tog poljodjelstva. Najveći neprijatelj poljodjelstva su pravna nesigurnost i ratovi, osobito Osmani. Timarski feudalizam ne spominje. Tu je odao priznanje pravnoj habsburškoj državi koja je uvela suvremeno građansko zakonodavstvo, sudbenost, zemljišnik i katastar i time sigurnost posjeda. Tako je ustanak seljaka 1514. bio ustanak protiv samovolje feudalaca. Ovdje ponovno osjećamo povlađivanje habsburškoj pravnoj državi. Autor nabraja kulture koje su se uzgajale u 17. st., pa uređenje urbara u 18. st. Agronomsko znanje nasljeđuje se od oca na sina i zadovoljava samo mjesne potrebe. Autor ističe važnost konja. Domaći konj je malen, nije plemenit, ali je jako izdržljiv. Mađari su donijeli sobom konja i rogatu marvu kad su se doselili. Autor time posredno priznaje da su bili stočari, a ne poljodjelci. Mađarski konj izvozio se u srednjem vijeku, ali su vitezovi uvozili veće i jače konje. Rogata marva izvozila se preko Bakra, ali tek poslije Mohača. Tu autor zamjećuje potrebu Mađarske za morem. U 18. st. pojavljuje se merino ovca u Mađarskoj, a Josip II. potiče proizvodnju vune. God. 1715. osniva se državna ergela. Mađarsko poljodjelstvo trpi od stalnog manjka radne snage zbog slabe napučenosti. God. 1797. grof Festetics György osniva u Mađarskoj prvu agronomsku školu u Europi. Autor ne spominje vrlo napredno nizozemsko poljodjelstvo u 16. st. i dalje, ali prikazuje napredak mađarskog poljodjelstva, izvoz vune i grofa Széchenyi Istvána koji je osnovao poljodjelsku udrugu. Na tom polju djelatan je i palatin nadvojvoda Josef. Autor ne opaža da je ovaj napredak poljodjelstva djelo Marije Terezije koja je lišila plemstvo povlastica u vojsci pa su se velikaši povukli na svoje posjede i brinuli se o unapređenju poljodjelstva i to je bio prvi korak prema ustroju suvremenih nacija u Carevini. Tada je ojačala trgovina svinjama koju su vodili Srbi. Kmetstvo je ukinuto 1848., sve je više škola za poljodjelce, počinju se kupovati strojevi, vlada planira razvitak poljodjelstva. Autor ovim slijedi shvaćanja srednjoeuropskog neomerkantilizma toga doba vezanog s nacionalnom ekonomijom, gospodarskom autarkijom, državnim činovništvom i planskim razvitkom nižih slojeva naroda, ali nije uočio sve teži položaj seljaštva.53 Autor nadalje ističe važnost šuma u poljodjelstvu osobito zbog ljetne ispaše stoke, opisao je kako žive i obrađuju zemlju pojedine etničke skupine i kakvu stoku imaju,

53 Friedrich Lütge, Deutsche Sozial- und Wirtschaftsgeschichte, Berlin-Göttingen-Heidelberg, 1952. str. 37.

pa kako izgledaju njihova sela. Tu i tamo spomenuo je zemljišni maloposjed pa državnu intervenciju na selu, osnivanje udruga poljodjelaca. Život na selu idilizirao je što je bilo često i u književnosti toga doba.54Autor opisuje seljaka i njegovu privrženost zemlji.

Potom autor prelazi na opis podneblja koje nije baš posve u prilog poljodjelstvu jer je zimi odviše oborina, a ljeti vladaju suše. Poljodjelstvo napreduje, ali je mjestimično još nazadno, ponegdje se nađe još tropoljni sustav s ugarom, nedostaje gnoja. U boljem položaju je veleposjed koji može nabaviti strojeve. To je velikaški veleposjed. Važne kulture su lan i duhan, pa šećerna repa. Ističe važnost poboljšanja rase konja, ali razne etničke skupine imaju različite rase konja.

Prilog o vinogradarstvu napisao je Stefan Molnár (Der Weinbau, str. 451-464.). Mađarska je onda u proizvodnji vina zauzimala treće mjesto u Europi. Lozu su donijeli Rimljani, a onda talijanski misionari poslije seobe naroda. Vinograde su uništili Mongoli. Kad su oni otišli, Béla IV. doveo je talijanske naseljenike da uzgajaju lozu. Na njih podsjećaju još neki toponimi. I Matija Korvin promicao je vinogradarstvo. Autor je opisao sorte vina, postupak proizvodnje od berbe do podruma, aromu pojedinih vina, vinska područja i napokon trgovinu vinom.

Isti autor opisao je s Kolomanom Törsom i povrtlarstvo (Gartenbau , str. 464-475.). Ovdje autor počinje s Rimljanima koji su kulturu donijeli s poljodjelstvom. Mađare su u srednjem vijeku povrtlarstvu naučili benediktinci, premostrancensi i cisterciti, tako da su oni postali sjedilačkim narodima. Tek ovdje se vidi da su Mađari u početku bili pljačkaši zato što su bili stočari, a kasnije su postali poljodjelci. Monasi su uzgajali vrtove i tako je nastao pojam pomarium i hortus. U vrtovima se uzgajaju osobito sočivice. Kasnije se razvija i pojam perivoja i to osobito za vladavine kuće Anjou koja slijedi talijanski ukus. Matija Korvin uzgaja voćnjake i ima voliPre (to bi hrvatski bilo otprilike ptičarnik), čak Orangerie, pa se ti običaji šire među velikašima. Mnoge vrste voća donijeli su križari. Velikaši sada okružuju svoje dvorce perivojima, a i seljaci sade gredice sa cvijećem. Taj razvitak prekidaju Osmani. Béla IV. ih je obdarivao. U 14. st. razvija se kultura oraha i Mađarska dolazi na glas jedne od najplodnijih zemalja u Europi. Autor završava ovaj prikaz povijesti povrtlarstva prikazom najznatnijih kultura voća u Mađarskoj.

Albert Bedö napisao je prilog o šumarstvu (Forstwirtshaft, str. 475-492). Istaknuo je uvodno da mađarske šume idu od četinarskih šuma u Karpatima do lovorovih i kestenovih lugova na jadranskoj obali što nam kaže kolika je bila potreba za morem u mađarskoj nacionalnoj svijesti. Spomenuo je i hrvatske šume hrasta u Slavoniji. Onda je opisao lovački dvorac prijestolonasljednika Rudolfa u Máramarosu na ušću rijeke Erdiésvölgy. Šume je podijelio u pet skupina, to su četinarske šume u visokom gorju na sjeveru, šume na istoku, a to je polovica svih mađarskih šuma, šume između Dunava i Tise. One su dosta iskrčene, a nalaze se u ravnici koja je na proljeće poplavljena, neke šume izrasle su na pješčarama. Slijede šume između Dunava i

54 U hrvatskoj književnosti to su mnoga djela Ksavera Šandora Gjalskog, pa Eugenija Marković, Koja li je prava madona?, Josip

Kozarac, potom djela Ivana Turgenjeva, Raymonda u poljskoj književnosti i dr.

Drave koje su dosta iskrčene i napokon slavonske šume i jadranski krš. Jedan od problema šumarstva su još uvijek neuređena vlasnička prava, ali ipak iskorištavanje šuma odvija se unutar zakonskih odredbi. Poslije 1850. siječe se odviše. Drvo se na sjeveru prevozi rijekama. U Schemnitzu postoji već 80 godina Šumarska akademija. Šumama upravlja Ministarstvo poljodjelstva, a u Hrvatskoj hrvatska zemaljska vlada.

O mađarskoj industriji napisao je prilog Karl Keleti (Die Industrie, str. 492-513). On je počeo sa obrtima talijanske renesanse koji su imali odraza u Mađarskoj, do dolaska Osmana koji su spriječili da Mađarska sudjeluje u industrijskom razvitku zapadne Europe. U preporodu je vodstvo i inicijativu u industrijalizaciji preuzeo grof Széchenyi István i to osobito u onim industrijskim granama koje su vezane uz poljodjelstvo što odgovara fiziokratskom nauku.55On je pobuđivao mlinarstvo, osnivanje mlinarskog dioničkog društva, tvornice šećera, žeste, svilarstvo. Onda je počeo carinski rat s vladama austrijskih zemalja koji se zaoštrio za Josipa II. Poslije toga počela se razvijati proizvodnja sukna, papira, rudarstvo, visoke peći, montanistika, proizvodnja ugljena i potaše, piva. Razvijaju se industrijski gradovi u koji seli radna snaga i Mađarska postaje ravna industrijskoj Europi. Autoru je osobito važno da se inojezično pučanstvo koje dolazi u gradove asimilira, ti doseljenici uče lijepi mađarski jezik i postaju odani građani domovine. To odražava nazor da su samo ljudi mađarskog jezika pravi građani zemlje. Nacija se, tako autor, razvija materijalno, ali i moralno i duhovno se oplemenjuje. Sad autor spominje konkurenciju, koja je bila strana neomerkantilizmu, neprijateljsku carinsku politiku mnogih država i visoke poreze i napokon filokseru. On opisuje sve industrijske grane i industrijska učilišta. Tako nastaje pojam Mađarske kao zatvorene suvremene europske države-nacije koja živi u konkurenciji s ostalim državama i te države se međusobno mrze i zavide si.

Béla Lukács opisao je promet (Die Verkehrsanstalten, str. 513-528.). Prometni sustav nije dovršen, ali je ustrojen prema potrebama domaće i svjetske trgovine, a to je osobito riječna plovidba na melioriranim rijekama, izgrađena riječka luka, regulacija Željeznih vrata na Dunavu za koju je Carevina dobila europski mandat i željeznička mreža, potom razvitak pošte i telegrafa. Kroz Mađarsku prolaze važni međunarodni putovi kojima su ranije prolazile vojske, a sada prolazi međunarodna trgovina između Istoka i Zapada. Prometnice su se sporo razvijale do 1848. do tada je gotovo sve što je sagrađeno bila Luizijanska cesta do Rijeke. Sabor se 1790./91. i 1825. bavio se pitanjima prometa i regulacije Tise, mosta između Pešte i Budima, riječnim parobrodarstvom. Prvi parobrod zaplovio je Dunavom 1830. Željeznicama se bavio Sabor 1836. pa su planirane pruge do Jadrana i Beča, pa do Klausenburga (Cluja), Osijeka i Krakowa. Autor je posve zaobišao činjenicu da je centralizirana mađarska željeznička mreža kočila razvitak Hrvatske.56 Međutim, u ovoj zbirci izbjegavali su se problemi i polemički tonovi. Autor je nastavio da željeznica otkriva ljepotu mađarske prirode i pogoduje razvitku turizma. On nije uočio da se nešto slično dogodilo u

55 Ivan Pederin, Fiziokratski pokret u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 10(1984.) br. 1-2, str. 167-203. 56 O tome je Robert William Seton Watson (Scotus Viator) napisao čitavo poglavlje u knjizi Die Südslavische Frage im Habsburger

Reiche, Aus dem Englischen, Berlin, 1913. To je poglavlje XIII.

Engleskoj i drugim europskim državama u 18. st. kad je inženjer MacAdam počeo graditi ceste koje su književnosti otkrile prirodu, krajolik i pridonijele stvaranju suvremene nacionalne svijesti.

Prema autoru, prometna mreža služi narodno-gospodarskim i financijskim interesima nacije, a tu mrežu bilo je moguće jače izgrađivati tek poslije 1868. kad su se stvorili politički i upravni uvjeti za njezinu izgradnju.

Ovaj autor je napisao i prilog o trgovini i industriji u Budimpešti (Industrie und Handel in Budapest, str. 467-496.) u III. svesku ove zbirke. On je odmah u početku uočio da industrija pogoršava uvjete života u gradu, a onda je nastavio da je Budimpešta političko središte zemlje, ali ujedno i središte trgovine i industrije, napredni bogati grad pun stvaralačke energije. Opisao je mlinove na Dunavu koji se tamo grade već u 13. st. pa razvitak zanata i cehova. Centralizirana željeznička mreža napravila je Budimpeštu pravim središtem zemlje i razvila trgovački duh. Ovdje se vidi što to znači imati državu u svojim rukama i koliko je to značilo što je Hrvati nisu imali u dovoljnoj mjeri. Autor je nastavio s nabrajanjem visine poreza koje plaća Budimpešta, brojem ljudi (i žena) koje zapošljava, brojem banaka i poduzeća, nezavisnih poduzetnika itd. On je priznao da Mađarska zaostaje za Zapadom u industrijskom razvitku, ali da postoje tipične mađarske industrije kao mlinska industrija, pa je mađarsko brašno priznato posvuda u svijetu, iako je konkurencija američkog, ruskog i istočno-indijskog žita sve jača, a neka tržišta zaštićuju se carinama. Opisao je važne gospodarske grane, to je tov stoke, proizvodnja i rafiniranje žeste, strojarstvo, proizvodnja električnih strojeva i uređaja koja je proizvela opremu za rasvjetu Mletaka, Karlsbada, Monaca, Carskoga sela i Sofije, čak i nekih gradova u Braziliji. Naveo je potom prehrambenu industriju, proizvodnju knjiga. Sve je napredovalo i autor je postupno prelazio u hvastanje države koja je bdjela nad ovim industrijskim razvitkom. Budimpešta ima ulogu trgovačkog posrednika između Istoka i Zapada i opremljena je svime što trgovina treba. Nabrojio je institute i udruge za promicanje trgovine i industrije, skladišta, izvoz u Srbiju, Rumunjsku i Bugarsku, bosansku trgovinu šljivama koja ide preko Budimpešte, trgovinu svinjama, vunom itd. Dunav je jedna od najvažnijih prometnica Europe, a autor ga je opisao kao mađarsko vlasništvo. Električni tramvaj spomenuo je kao jedno od najsjajnijih dostignuća znanstvenog istraživanja, a tako i telefon. Posvuda vidimo autorovo povjerenje u rad, znanje i napredak što je moguće jedino u ustavnom uređenju. Autor završava gotovo himničkom pohvalom ustavnosti.

Ludwig Ilosway opisao je budimpeštanske kupke i mineralne vode (Die Mineralwässer und Bäder, str.597-512.). Izvor sa sumpornim magnesiumom i natrijumom slučajno je otkriven 1852. i to otkriće odigralo je ulogu u razvitku kupki u suvremenoj Mađarskoj. Međutim i Osmani su 1570. imali kupke o čemu svjedoči jedan natpis.

Ovaj prilog ima cilj da pokaže da je Budimpešta mjesto bogatstva koje čovjeku pruža sve što on može poželjeti. Autor nije dodao da je to moguće samo čovjeku koji ima novaca pa tako u ovoj zbirci uopće nedostaju opisi bijede radništva u gradovima, seljaštva u prenapučenim selima. Sama zbirka zamišljena je kao ogled austrijskog

naprednjaštva i u tom pogledu ona je anakronična jer se Carevina nalazila na pragu svog raspada, a europski su velegradovi već postali poprišta žestokih sukoba skupina ljudi koji su imali sve manje zajedničkoga i grad su sve manje osjećali svojom domovinom.

Mi moramo opaziti da se u ovoj povijesti Mađarske kao suvremene nacije nastale iz jozefinizma jako ističu baš velikaši kakvi su bili grofovi Széchenyi otac i sin, a velikaši kasnije živo sudjeluju u razvitku poljodjelstva i u kapitalizma svojim kapitalom pa bar u 19. st. teško možemo govoriti o građanstvu kao klasi koja je potisnula ili pobijedila feudalizam i uvela novo doba. Feudalcima je mnogo veći neprijatelj bilo suvremeno obiteljsko zakonodavstvo koje je dokrajčilo feudalni brak s priležnicama. Po tom starom feudalnom braku priležnice je mogao imati tko je imao novaca da im kasnije dade miraz i uda ih. Prema starom feudalnom pravu čovjek je mogao ozakoniti svoju izvanbračnu djecu.57 To je značilo da je neki plemić, ako nije imao djece od žene ili ako mu je žena rodila samo žensku djecu mogao ozakoniti jednog ili više od svoje izvanbračne djece i dobiti u njima nasljednike. Na taj način su feudalni rodovi preživjeli stoljeća. Suvremeno bračno zakonodavstvo posve je isključilo priležnice i žigosalo izvanbračnu djecu pa su feudalni rodovi počeli brzo izumirati.

Mađarska nacija uključuje u sebe unitet, sve djelatnosti moraju se integrirati u naciju, država je nacionalna, ona je svemoćna u odnosu na građanina. Rasa i porijeklo igraju nesumnjivu ulogu u mađarskoj naciji pa je važno da se mađarske lubanje razlikuju od svih ostalih, važno je da su Mađari osvajačka rasa, ali se s druge strane od manjina očekuje da nauče mađarski i time postanu Mađari.58 Nacionalnost znači velik broj individua iz srednjih i nižih klasa vezanih uz vodeću skupinu. Često plemstvo stekne neki mandat da vodi naciju kao britansko plemstvo ili njemačko pod Bismarckom.59 I u Mađarskoj je plemstvo steklo takav mandat i vodilo naciju. Nacija se sada pojavljuje kao socijalno tkivo sastavljeno od velikaša i financijskih vrhova za kojima slijede ljudi sa sveučilišnim obrazovanjem, ali bez novaca koji vode gospodarstvo i državni aparat, za njima slijede obrtnici, mali trgovčići i poduzetnici, radnici i napokon sudbeno kažnjavani ljudi, prostitutke, izvanbračna djeca i sl. U drugoj polovici 20. st. skinuta je stigma s izvanbračne djece, ali ne i s kažnjavanih ljudi. Slika Mađarske u ovoj zbirci izbjegla je zaći u ove probleme pa vidi naciju sastavljenu od velikaša, odnosno obrazovanih i seljaka, ali najveći i najbolji Mađari su grof Széchenyi otac i sin. Ali ona vidi naciju sastavljenu od Mađara i manjina od kojih su neke gotovo prezrene kao Slovaci i Rumunji.60

57 Ivan Pederin, Woman’s Honour in the Tragedies of Lessing and Schiller and the Sexual Manners in XIXthCentury, Acta

Histriae, IX(2000.) str.69-76. 58 To su oznake nacije prema Boydu C. Shaferu, Nationalism, Myth and Reality, New York, 1955. str. 29-36,168. 59 Karl W. Deutsch, Nationalism and Social Communication, An Inquiry into the Foundations of Nationality, Cambridge, Mass., 61972. str. 102. 60 Ovdje svakako valja spomenuti Spiridona Gopčevića, Oesterreichs Untergang – die Folge von Franz Josefs Missregierung,

Berlin, 1920. pisao je kako Mađari preziru Slovake i kažu: Tot ember nem ember – Slovak nije čovjek. str.53.

Die Step han skro ne in der Sam mlung Die Öster re i chisch-Unga ri sche Mo nar chie in Wort und Bild

Diese Sammlung wurde vom Kronprinzen Erzherzog Rudolf angeregt und erschien in der Zeitspanne von 1886. bis 1902. In den 25 Bänden dieser Publikation wurden die Länder der Monarchie, ihre Geschichte, Wirtschaft und Kultur dargestellt. In diesem Sinne ist diese schon vergessene Sammlung bis heute nicht überholt. Das was sich Geschichte Österreichs nennt sind Bücher über die Geschichte des Hofes, seiner Kriege und seiner Politik. Dort erfährt man sehr wenig oder gar nichts über Länder wir Tirol, die Bukowina, Bosnien oder Kroatien, bzw. man kann höchstens erfahren wann diese Länder erworben wurden, wann wurden sie den Habsburgern von der Osmanen entrissen, bzw. wann wurden diese aus diesen Ländern vertrieben, man erfährt über die pragmatica sanctio, den Erbfolgekrieg usw.

Die Bänder über die Stephanskrone beginnen mit der Urgeschichte, als diese Länder noch nicht von Ungarn bewohnt wurden. Die Völkerwanderung wird als Heldenzeit der Nation beschrieben, wobei Hunnen und Awaren als Ungarn empfunden werden, obgleich sie nicht ungarisch Sprachen. Nationale Energie wird in den Raubzügen der Ungarn im frühen Mittelalter gesucht. Dann wird die Zeit der Herzöge und der Könige als Zeit der Entfaltung des Reiches beschrieben. Um diese Zeit kamen deutsche Siedler ins Land und es entwickeln sich Städte, in denen Deutsche das maßgebliche Element darstellen. Deutsche sind Handwerker, sie bringen die Gotik ins Land. Es folgt die Beschreibung der feudalen Anarchie, der osmanischen Eroberung beschrieben, dann die Reliquiae reliquiarum olim inclyti Regni, Siebenbürgen als Vasallenfürstentum der Osmanen, die Opposition gegen die Habsburger. Über das Leben des Landes unter Osmanischer Hoheit wissen die Autoren kaum etwas.

Dann wird das kaiserliche Heer beschrieben, ein deutsches Heer, das die Osmanen aus Buda vertreibt und nun beginnt die Rekonstruktion der Stephanskrone, das entstehen Ungarns als moderne Nation mit Museen, der Akademie, den Universitäten und der modernen Verwaltung. Hier mag es auffallen, dass Budapest noch um die Mitte des Jahrhunderts eine überwiegend deutsche Stadt war, aber viele Deutsche waren Mosaischen Gesetzes. Sie waren aber trotzdem Deutsche und während der Befreiung des Landes kamen ins Land neue deutsche Siedler aber zum größten Teil als Landbevölkerung. Das moderne Ungarn ist ein zentralistischer Nationalstaat, der Minderheiten assimilieren will und diese, das sind Rumänen, Serben und Slovaken sind meistens unterentwickelt, nicht die Serben, die im Budapester Stadtviertel Taban wohnen und dort Schulen und Kulturgesellschaften gründen. Diese Serben wanderten aber bald nach Südungarn aus. Deutsche sind sehr zahlreich, aber ihre Zahl wird nirgends angegeben. Sie gehören zu den hochentwickelten Bevölkerungsteilen, aber man weiß nichts von ihren Forderungen nach eigenen nationalen Einrichtungen und schon gar nichts über ihren territorialen Separatismus, obschon diese Leute überall, wo sie kommen, den Fortschritt in Gang bringen.

Über die schmerzvollste Frage der modernen ungarischen Geschichte – Kroatien - schweigt man sich zur Gänze aus. Das Grundproblem der Rekonstruktion der Stephanskrone war die Frage, ob Kroatien eine pars adnexa oder ein regnum socium sei. Die Frage wurde 1867/1868. gelöst und Kroatien wurde als Königreich mit begrenzter Souveränität anerkannt. (Auch Ungarn hatte eine etwas größere, aber doch begrenzte Souveränität, die volle Souveränität gebührte nur die Krone.) In dieser Publikation wird Kroatien mal Königreich, mal (oder viel öfter) als Nebenland erwähnt. Kroatien erhielt dann einen besonderen Band. Dazu noch war Kroatien das einzige Land der Stephanskrone, in dem ungarisch nicht Amtssprache war. Bei der Beschreibung Krönungszeremonie in Buda, als sich Franz Joseph zum ungarischen König krönen ließ, konnte nicht verschwiegen werden, dass der kroatische Ban den Reichsapfel trug.