Ro bert Sken de ro vić

Prvi i drugi nje ma č ki ceh u Požegi

Njemačka zajednica u Požegi tijekom 18. stoljeća

Osmansko osvajanje Slavonije u 16. stoljeću predstavljalo je snažan prekid srednjoeuropske tradicije razvoja urbanog života slavonskih gradova. U vrlo kratkom vremenu slavonski su gradovi sasvim promijenili izgled i način života. Većinu stanovništva gradova u osmanlijsko doba činili su muslimani, a kršćanske su zajednice predstavljale izrazitu manjinu koja je imala minoran društveni i gospodarski značaj.

Veliki rat za oslobođenje (1683.-1699.) uništio je osmanlijsku urbanu tradiciju. Slavonski su gradovi početkom 18. stoljeća ponovno počeli stvaranje urbanog života gotovo od početka jer je tijekom rata iz njih izbjeglo cjelokupno muslimansko stanovništvo, ali je zbog teških uvjeta života i stalne ratne opasnosti gradove u velikoj mjeri napustilo i kršćansko stanovništvo. Tako su početkom 18. stoljeća najznačajniji gradovi Slavonije (Osijek, Požega, Slavonski Brod, Đakovo, Vukovar i Virovitica) imali između 600 i 800 stanovnika.

Za razliku od Bačke i Banata, gdje je bečki Dvor planirano naseljavao njemačke koloniste, takvo planirano koloniziranje nije zahvatilo i Slavoniju. Nijemci su u Slavoniju naseljavani tijekom čitavog 18. stoljeća uglavnom u pojedinačnim doseljavanjima ili u manjim grupama na inicijativu pojedinih veleposjednika.

Međutim, značajniji broj doseljavanja Nijemaca zabilježen je u to vrijeme u gradovima Slavonije. Od prvih godina oslobođenja u urbanom razvoju Slavonije osjetio se jak njemački utjecaj. Neposredno nakon oslobođenja od Osmanlija u gotovo svim slavonskim gradovima bile su smještene vojničke postrojbe koje su u većini bile sastavljene od Nijemaca. Njihovi časnici doveli su u Slavoniju i svoje obitelji. Uz vojnike i vojničke obitelji doselili su za vojskom i vojni ranarnici, ali i brojni obrtnici koji su opskrbljivali vojsku potrebnom opremom. Između ostaloga, njemačke su postrojbe povele za sobom i svoje pivare, sedlare, puškare i druge obrtnike čije je usluge vojska koristila. Tako je vojska, koja je ujedno bila i veliko opterećenje za lokalno stanovništvo, dijelom doprinijela i obnovi života slavonskih gradova.

Tijekom 18. stoljeća život se u Slavoniji postupno normalizirao. Ratna opasnost bila je sve manja, pa su 1745. godine obnovljene slavonske županije – požeška, virovitička i srijemska. Malo-pomalo vojnička je vlast ustupala mjesto civilnim vlastima, što je potaklo razvoj gospodarstva i trgovine.

Srednjoeuropska i Osman lij ska tradicija obrtništva

Na razvoj obrta u Slavoniji tijekom 18. stoljeća utjecale su dvije obrtničke tradicije. Jedna je bila osmanlijsko-orijentalna. Ta se tradicija u Slavoniju proširila s osmanskim osvajanjima tijekom 16. stoljeća. Tijekom osmanske vlasti u svim je slavonskim gradovima cvjetalo istočnjačko obrtništvo. Obrtnici su najvećim dijelom bili muslimani, ali su se u gotovo svim gradovima mogli naći i kršćanski obrtnici. Jedna od najpoznatijih zajednica katoličkih obrtnika i trgovaca živjela je upravo u Požegi i uživala je posebne povlastice. Tragovi osmanlijske obrtničke tradicije zadržali su se u Slavoniji i nakon oslobođenja uglavnom u nazivima pojedinih obrta i funkcija unutar cehova.

Srednjoeuropska tradicija starija je od osmanlijske, jer je svoje korijene vukla još iz predosmanlijskog srednjovjekovnog razdoblja. Ta je tradicija s dolaskom Osmanlija bila naglo prekinuta, ali se odmah nakon oslobođenja krajem 17. stoljeća počela obnavljati. Gotovo u potpunosti uništen urbani život predstavljao je priliku za brojne obrtnike iz Banske Hrvatske, austrijskih nasljednih zemalja, pa i same Njemačke, jer je stanovništvo trebalo obrtničke usluge. Prema sačuvanim izvorima vidljivo je da su ti obrtnici zaista i počeli doseljavati u Slavoniju odmah poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti.

Pojedini obrti bili su vezani uz pojedine etničke zajednice. Rudolf Bićanić navodi da su u Hrvatskoj Talijani bili poznati kao zidari i kamenoresci, a Cincari i Makedonci kao zlatari.1 Zanimljivo je da su Romi u to vrijeme bili poznati kao dobri kovači, ali su u odnosu na druge obrtnike imali podređen položaj, pa nisu bili članovi cehova i dobivali su poslove koje drugi obrtnici nisu željeli.2

Prema Bićaniću najbolji i najpoznatiji nožari, puškari, tipografi i stolari bili su Austrijanci i Nijemci.3 Međutim, popis obrta koji su u to vrijeme bili poznati kao “njemački” mnogo je duži od ovog kojeg navodi Rudolf Bićanić. Mnogo potpuniji popis “njemačkih” obrta donosi Rudolf Horvat koji je u opisu obrtničkog života grada Varaždina naveo da su hrvatski obrtnici većinom bili mesari, čizmari, postolari, kolari, kožari, opančari, kovači, lončari, čohaši, krznari, tkalci i mlinari, dok su Nijemci redovito bili: urari, brijači, limari, klobučari, pekari, krojači, sedlari, češljari, četkari, puškari, sapunari, tapetari, tokari, remenari, iglari, pivari, dimnjačari, medičari, rukavičari, knjigoveže i bravari.4

Raspoloživi izvori za Slavoniju pokazuju da je slična situacija bila i u Slavoniji. Etnička podjela obrtničkih zanimanja proizlazila je iz tržišnih zakonitosti. Tradicija obrtništva najviše se očitovala u tehnologiji proizvodnje i dizajnu proizvoda. Srednja Europa imala je u to vrijeme u odnosu na naše krajeve tehnološki superiorno

1 Rudolf Bićanić, Doba manufakture u Hrvatskoj i Slavoniji (1750. – 1860.), Zagreb 1951., 50. 2 Iz 18. stoljeća sačuvano je nekoliko dokumenata koji pokazuju da su izradu sprava za mučenje i pogubljenje kriminalaca, posebice hajduka, dobivali Romi jer gradski majstori nisu željeli raditi taj posao. – vidi Josip Bösendorfer, Crtice iz slavonske povijesti, Vinkovci, 1994., 368. 3 Rudolf Bićanić, Doba manufakture…, 50. 4 Rudolf Horvat, Povijest grada Varaždina, Varaždin, 1993., 256.

obrtništvo, pa su u našim krajevima obrtnici i obrtnički proizvodi iz tog prostora bili na cijeni. U 18. stoljeću razvijaju se i estetski modni kriteriji, pa od tada i dizajn odjeće dobiva izrazitu važnost, kakvu prije nije imao. Modni trendovi iz srednje Europe utječu na ukus hrvatskog građanstva i plemstva, pa je zato posebno zanimljiv primjer “njemačkih krojača” čija se proizvodnja po vrsti proizvoda i njihovom izgledu razlikovala od proizvodnje domaćih “hrvatskih krojača”.

Hrvatski krojači krojili su odijela od grubog seljačkog sukna koje se nazivalo “aba”, pa su se krojači koji su krojili ta odjela nazivali “abadžije”. Tradicionalna je bila i proizvodnja različitih krznarskih proizvoda, koja je postojala još u vrijeme osmanlijske vlasti. Primjerice, poznate su bile ženske duge kabanice s rukavima koje su se nazivale “ćurci”. Ćurci su iz krojačevih ruku morali doći u ruke krznara koji ih je na vratu te oko rukava podstavljao krznom. Stoga su se neki krznari nazivali “ćurčije”.5

Njemački su krojači u Slavoniju uveli nove tehnologije i modele muških i ženskih odijela. Upravo stoga što su tehnologija i dizajn obrtničkih proizvoda iz srednje Europe u odnosu na domaće obrtničke proizvode bili izrazito superiorniji, oni svoju klijentelu najčešće nalaze kod bogatijeg građanstva i plemstva.

Prema Rudolfu Bićaniću u Banskoj Hrvatskoj (i Slavoniji) su postojale dvije glavne grupe obrtnika. Prva grupa je zadovoljavala potrebe “gradskog” stanovništva (feudalne gospode iz grada i okolice, njihovih činovnika, posluge, građana oficira, svećenika itd. zatim potrebe crkve, vojske itd.), a druga potrebe “seljačkog stanovništva". Pripadnici prve grupe obrta bili su zlatari, izrađivači karuca, bačvari, kolari, kovači, tkalci, krojači itd. Oni rade većinom po narudžbi, za razliku od obrtnika koji rade za seosko stanovništvo. Ti obrtnici uglavnom rade za tržište, a ne po narudžbi, i prodaju svoje proizvode na sajmovima, a ne u svojim obrtničkim radnjama. Bićanić u te obrtnike ubraja lončare, opančare, remenare, krznare, čizmare, gumbare, iglare, čohaše, “šoštare”, klobučari itd.6

Podjela na “njemačke” i “hrvatske” obrte u velikoj se mjeri poklapala s podjelom na “gradske” i “seoske” obrte. Ta podjela osjećala se i unutar pojedinog obrta. Najbolji primjer su ponovno krojači. Makar postoje slavonski (ilirski) ili mađarski, i njemački krojači, ta podjela često nema veze s njihovom stvarnom nacionalnom pripadnošću. Ona zapravo pokazuje podjelu na krojače orijentirane na seosko i one orijentirane na gradsko stanovništvo. Njemački krojači rade za gospodu, po kroju koji se kod nas naziva njemačkim, a u Njemačkoj “francuskim”.7 Za razliku od njih, proizvodi hrvatskih obrtnika namijenjeni su za svakodnevnu i široku upotrebu, pa su njihovi kupci pripadnici siromašnog građanstva i seljaci.

Podjela na njemačke, hrvatske i ugarske obrte prisutna je u svim županijama Banske Hrvatske i Slavonije. Primjerice, takva je situacija i u Križevačkoj županiji. Zlatko Herkov je u limitaciji cijena Križevačke županije iz 1772. godine našao

5 Julije Kempf, Požega, Požega, 1910., 454. 6 Rudolf Bićanić, Doba manufakture …, 458. 7 Rudolf Bićanić, Doba manufakture ..., 458.

sljedeća zanimanja: “nemški i horvacki” kožnjari, “nemški i horvacki” šoštari i “vugarski i nemški” klobučari.8 Rudolf Horvat utvrdio je isto stanje i u Varaždinu, a istraživanja Zlatka Herkova, Rudolfa Horvata, Josipa Bösendorfera i Filipa Potrebice pokazuju da je slična podjela obrtnika postojala u svim hrvatskim gradovima (Varaždinu, Zagrebu, Virovitici, Požegi, Đakovu, Osijeku, Vukovaru itd.).

Podjela obrta na “hrvatske” i “njemačke” dovela je u Banskoj Hrvatskoj do pojave osnivanja “njemačkih” cehova. Takvi cehovi okupljali su majstore koji su proizvodili “njemačke” proizvode. S obzirom na činjenicu da je popis “njemačkih” obrta bio prilično velik, njemački su cehovi u pravilu okupljali velik broj obrtnika različitih zanimanja, za razliku od ostalih cehova koji su okupljali majstore istih ili srodnih zanimanja.

Tijekom druge polovice 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća i u Slavoniji se osnivaju “njemački” cehovi. U Požegi su 1770-ih osnovani Prvi i Drugi njemački ceh, a 1813. je i u Đakovu osnovan “Nimecki cih”.9 Postojanje đakovačkog “Nimeckog ciha” omogućava njegovu usporedbu s njemačkim cehovima u Požegi. Tako se kroz ovu komparaciju mogu utvrditi zajedničke osobine “njemačkih” cehova u Slavoniji i njihova uloga u gospodarskom i društvenom životu.

Djelovanje đakovačkog “Nimeckog ciha” potvrđuje naša saznanja o širenju “njemačkih” obrta u Hrvatskoj. Kao i u ostalim gradovima Banske Hrvatske i u Đakovu su njemački obrtnici obavljali “njemačke”obrte, bili su klobučari, stolari, sedlari, bačvari, bravari, kovači i kolari. Uz “Nimecki cih” postojao je i “Ilirski cih”. Zanimljivo je da su članovi “Nimeckog ciha” bili uglavnom gradski obrtnici, a članovi “Ilirskog ciha” uglavnom seoski obrtnici, koji su živjeli na selu i proizvodili obrtničke proizvode za seosko stanovništvo.10 Međutim, i u Đakovu nisu svi članovi “Nimeckog ciha” bili Nijemci, nego je bilo i mnogo Hrvata koji su članstvo u cehu ostvarili zbog vrste obrta kojim su se bavili, a ne zbog etničke pripadnosti.

Obrtniš tvo u Požegi ti je kom 18. stol je ća

Ekonomski razvoj Banske Hrvatske i Slavonije zaostajao je tijekom 18. stoljeća za srednjom Europom zbog brojnih razloga. U Europi uloga obrtničkih cehova u 18. stoljeću polako pada i ustupa svoje mjesto novome manufakturnom načinu proizvodnje. Stoga Filip Potrebica ispravno zaključuje da “prvi cehovi u gradu Požegi nastaju upravo u ono vrijeme kada se u najrazvijenijim zemljama Evrope razvija daleko naprednija manufakturna proizvodnja.”11 Manufakturni proizvodi donose mnogo veći profit i velika su konkurencija obrtnicima. A upravo u 18. stoljeću obrtnička proizvodnja u Slavoniji dobiva novi zamah. Razlozi takvom razvoju gospodarskih odnosa u Slavoniji su višestruki. Gospodarstvo Slavonije bilo je potpuno devastirano Velikim ratom za oslobođenje (1683. –1699.), pa je i razvoj cehova značajan korak u njenom gospodarskom napretku. Izostanak manufakturne proizvodnje posljedica je nedostatka kapitala i nerazvijenosti građanskog društva, ali

8 Zlatko Herkov, Povijest zagrebačke trgovine, Zagreb, 1987., 29. 9 Vlado Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Zagreb, 2001., 28. 10 Vlado Geiger, Nijemci u Đakovu, 30. 11 Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi i Požeškoj kotlini, Jastrebarsko, 2002., 26.

djelomično i protekcionističke politike bečkog Dvora koji je štitio interese austrijskih manufaktura.

U razvoju slavonskih cehova posebno je važno bilo razdoblje vladavine Marije Terezije. Prema Josipu Langhameru u vrijeme vladavine Marije Terezije osnovano je čak šest od osam požeških cehova, koliko ih je u gradu bilo tijekom 18. i 19. stoljeća.12

Udruživanje požeških obrtnika u cehove počelo je neposredno nakon oslobođenja od osmanske vlasti. Prvi požeški ceh bio je ceh krojača osnovan još 1694. godine. Godine 1714. osnovan je i ceh krznara, kožara i remenara.13 Zatim nastupa vrijeme terezijanskih reformi koje su i u Slavoniji potaknule življu gospodarsku aktivnost. U to vrijeme pojavljuju se i “njemački” cehovi u Požegi.

Prvi ceh u kojem su požeški Nijemci igrali značajniju ulogu bio je ceh kovača, bravara i češljara osnovan 1743. godine. Josip Langhamer je u sačuvanim dokumentima o ovome cehu našao da je između njemačkih i hrvatskih članova ceh početkom 1770-ih godina došlo do nekih sukoba, ali su isti ubrzo bili izglađeni, kako piše u knjizi zapisnika ovoga ceha:

“Godine 1775. 28. prosinca, među nama njemačkim i ilirskim majstorima zaključen je mir da ćemo se držati privilegija, da živimo u miru i složno.”14

Langhamer smatra da je razlog sukoba bio pokušaj pretvaranja ovog ceha u “njemački ceh”, mada su Nijemci u cehu činili manjinu (u cehu je bilo svega 7 Nijemaca od 39 majstora) .15

Drugi nje ma č ki ceh

Iako je u 19. stoljeću bio poznat kao “drugi” njemački ceh, taj je ceh osnovan prije Prvog njemačkog ceha, a zvao se “drugi” vjerojatno zbog toga jer je bio manji po broju članova i po društvenom utjecaju. Ceh je dobio privilegij od Marije Terezije 7. svibnja 1773. godine. Osnovali su ga požeški pekari, pa je u gradu bio poznat i pod imenom “pekarski ceh”. Kasnije su u ceh ušli tesari, zidari, licitari, a početkom 19. stoljeća u ceh su ušli i mlinari, sapunari, te sitari.16

Naziv “Drugi njemački ceh” pojavljuje se u dokumentima na njemačkom jeziku (II. deutsche Innung zu Požega, 1857. g.), ali je službeni naslov na sačuvanome pečatu ceha glasio “Šesti ceh u carsko-kraljevskom privilegiranome slobodnom gradu Požegi" (6. Zunft in der k.k. Priv. F. Stat Posega, 1857. g.), što bi značilo da je bio šesti po redu osnivanja. Međutim, Langhamer smatra da je to pogrešno jer je prema njegovom popisu cehova to bio sedmi ceh osnovan u Požegi. Tako veliku zabunu Langhamer tumači nedostatkom javne kontrole djelovanja cehova, pa su se i u izradi pečata mogle potkrasti velike pogreške.17

12 Josip Langhamer, Požeški cehovi, Vjesnik Historijskog arhiva Slavonska Požega i Muzeja Požeške kotline, Br.1, God. I, Sl.

Požega, 1962., 30. 13 Rudolf Horvat, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj, Zagreb, 1994., 224. 14 Josip Langhamer, Požeški cehovi, 40. 15 Josip Langhamer, Požeški cehovi, 40. 16 Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi…, 33. 17 Josip Langhamer, Požeški cehovi, 44.

Prvi nje ma č ki ceh

Prvi njemački ceh osnovan je 1774. godine poveljom Marije Terezije. Ovaj ceh sačinjavali su: pivari, limari, mesari, cipelari, stolari, bačvari, brijači i kirurzi, “njemački” krojači, kolari, rukavičari i torbari, lončari, užari, staklari, tkalci, tokari, kožari, urari, dimnjačari.18 Prema Langhameru naziv “Prvi njemački ceh” javlja se prvi puta 1795. godine (Erste deutsche Zunft), a u gradu je bio poznat i kao “pivarski ceh” zbog pivarskog majstora koji je bio član ovog ceha. 19 Treba istaknuti da je čitavo vrijeme postojanja ceha u njemu uvijek bio samo jedan pivarski majstor, pa se može zaključiti da je pivarski obrt u to vrijeme bio izuzetno cijenjen i da je stoga i ceh koji je imao pivarske majstore u svojem članstvu imao veći ugled u društvu.

Kao što su “njemački” krojači pravili “fina“ njemačka odijela, tako su i kožari učlanjeni u ovome cehu izrađivali predmete od finih koža. Kempf kaže da su to bili kožari “za fini čin kože” (alutarii), što je jasno navedeno u povelji iz 1842.20 Ali u drugim dokumentima nema potvrde ovog zapisa pa još uvijek nije jasna stvarna djelatnost tih kožara. Langhamer smatra da su se kožari ovog ceha ipak orijentirali na proizvodnju grubih koža, jer je industrijska prerada finih koža bila prevelika konkurencija.21

Ni o ostalim obrtima nemamo mnogo podataka. Primjerice, o njemačkim krojačima znamo jako malo. Filip Potrebica navodi da su u Požegi djelovali “ilirski”, mađarski i njemački krojači, ali ne ulazi u analizu njihovih djelatnosti.22 Slično je i sa ostalim obrtima. Za većinu obrta znamo samo da su postojali u Požegi u to vrijeme, tj. da su se neki obrtnici bavili takvom djelatnošću. Primjerice, Julije Kempf piše da je u Požegi već 1780. godine djelovao jedan dimnjačar, a 1778. godine burmudžija Petar Herzperger.23 Oba zanimanja spadaju u tipične njemačke obrte i bilo bi dobro da znamo nešto više o njihovoj djelatnosti. Međutim, poznati izvori su vrlo skromni.

Društveni položaj nje ma č kih cehova

Prvi i drugi njemački ceh stekli su u prvoj polovini 19. stoljeća velik gospodarski utjecaj. Prvi njemački ceh bio je najveći požeški ceh i zajedno sa Drugim njemačkim cehom okupljao je više od trećine svih gradskih obrtnika. Prema Filipu Potrebici imao je Drugi njemački ceh 1814. godine 12 majstora. Godine 1834. broj je majstora porastao na 19, a 1850. na čak 28 majstora. Prvi njemački ceh bio je veći od Drugog njemačkog ceha. U taj je ceh je već 1814. godine bio učlanjen 61 majstor, godine 1834. njihov broj je porastao na 92, a 1850. na čak 119 majstora. “U dva njemačka ceha u Požegi bilo je 1850. godine 147 obrtnika (35% svih obrtnika u gradu) u 27 zanimanja.”24

18 Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi…, 33. 19 Josip Langhamer, Požeški cehovi, 44. 20 J. Kempf, Požega, Požega, 465. 21 Josip Langhamer, Požeški cehovi, 45.-46. 22 Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi …, 29. 23 Julije Kempf, Požega, 458. 24 Filip Potrebica, Obrt u gradu Požegi…, 42.

Langhamer upozorava da članovi njemačkih cehova nisu bili isključivo Nijemci, što bi se prema imenu cehova moglo pretpostaviti. Tijekom čitavoga vremena njihovog postojanja u njemačkim su cehovima značajan udio činili majstori hrvatskog porijekla, što dokazuje da njemački cehovi nisu bili cehovi osnovani isključivo na temelju etničkog udruživanja. Temeljni element njihovog udruživanja bila je vrsta proizvoda koje su proizvodili majstori u tim cehovima. A oni su proizvodili svoje proizvode na temelju njemačkog iskustva, tradicije, tehnologije, pa i dizajna (krojači). Kao dokaz da njemački cehovi nisu bili osnovani na temelju etničkih kriterija, Langhamer iznosi činjenicu da su svi cehovski privilegiji, kao i kalfinska pravila uvijek uz njemačku imali i hrvatsku verziju.25 Langhamer zato tvrdi: “nije upotrebu njemačkog jezika diktirala potreba većine, nego ugled onih koji su “davali ton” cehu.”26

O statusu njemačke zajednice u Banskoj Hrvatskoj tijekom 18. stoljeća vodi se u hrvatskoj historiografiji već dulje vrijeme polemika. Stariji autori snažno su naglašavali pokušaj germanizacije Hrvatske, pogotovo u vrijeme vladavine Josipa II. (1780.-1790.). Naglašeno negativan odnos prema utjecaju Nijemaca u Hrvatskoj potican je i zbog ideoloških razloga. Tako negativan stav prema Nijemcima zauzeo je i Josip Langhamer. Danas se na problem germanizacije krajem 18. stoljeća ne gleda više kroz ideološku prizmu, pa se i o ulozi Nijemaca u našim krajevima u to vrijeme može dati objektivnija slika.

Iako je problem germanizacije Banske Hrvatske u to vrijeme još uvijek nedovoljno istražen, činjenica je da je bečki Dvor u njemačkim kolonistima vidio odano stanovništvo i da su u određenom smislu imali privilegiran položaj.

Zbog toga su i slavonski Nijemci izražavali posebno snažnu odanost bečkom Dvoru. Josip Langhamer ističe da su i njemački cehovi u Požegi željeli naglasiti odanost caru isticanjem dvoglavog orla na pečatima, svjedodžbama, pa i na cehovskoj ladici. Isto tako članovi Prvog njemačkog ceha obavezali su se u svojim pravilima na molitvu za dugo i sretno vladanje cara. (Čl. 1. Privilegija I. njemačkog ceha), što nije zabilježeno u statutima ostalih požeških cehova.27

Takva odanost može biti sasvim razumljiva. Njemački su obrtnici u Slavoniju donijeli razvijenije obrtničke vještine što ih je u odnosu na domaće obrtnike postavilo u povoljniji gospodarski položaj. U gospodarski opustošenoj Slavoniji nije im trebalo mnogo da uspostave snažnu gospodarsku djelatnost. Ekonomska snaga davala im je i važan društveni utjecaj. Činjenica da je bečki Dvor upravo u njemačkim kolonistima u Ugarskoj i Hrvatskoj vidio svoje glavno političko uporište logično se nadovezuje. Ipak, ne radi se o nikakvoj zatvorenoj etničkoj eliti jer su članovi njemačkih cehova bili i brojni Hrvati, a i etničku ravnopravnost potvrđuju i brojne tadašnje hrvatsko-njemačke ženidbe.

25 Josip Langhamer, Požeški obrti, 30. 26 Josip Langhamer, Požeški obrti, 30.-31. 27 Josip Langhamer, Požeški obrti, 31.

Zaključak

Na temelju usporedbe đakovačkog i požeških njemačkih cehova može se doći do zaključka da su “njemački cehovi” okupljali obrtnike koji su se bavili onim obrtima za koje se smatralo da su svojim načinom proizvodnje, tradicijom, pa možda i kulturnom prepoznatljivošću dolazili iz njemačkih zemalja.

Ista usporedba pokazuje da pripadnici njemačkih cehova nisu nužno bili etnički Nijemci, jer su članove njemačkih cehova u velikoj mjeri predstavljali i Hrvati. Zato je i sam “njemački” naziv njemačkih cehova u Požegi poluslužben. Oni nose naziv “njemački” kao oznaku djelatnosti kojom se bave, ali se u svim dokumentima, pa čak i na službenim pečatima, ne služe uvijek tim imenom.

Analiza rada đakovačkog i požeških “njemačkih cehova” potvrđuje tezu o “gradskim” i “seoskim obrtima” koju je postavio Rudolf Bićanić. U Đakovu su pripadnici “Ilirskog ceha” zapravo seoski obrtnici, a “Nimeckog ceha” gradski. Slično se može reći i za požeške “njemačke” cehove.

Njemački cehovi su okupljali obrtnike čiji su proizvodi spadali u red luksuznih, skupljih i tehničkih kompliciranijih, pa su i kupci tih proizvoda bili uglavnom pripadnici gradske elite i plemstva. Postojanje takvih cehova u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća svjedoči da je u to vrijeme u gradu i okolici postojala plemićka i gradska elita koja je imala potrebu kupovanja luksuznih obrtničkih proizvoda. Stoga je postojanje njemačkih cehova u Požegi i potvrda visokog stupnja urbanog života u tome gradu u navedenom vremenu.

Sasvim je sigurno da je i kroz njemačke cehove njemački utjecaj pomogao razvoj obrtništva u Hrvatskoj, pa i danas imamo brojne obrtnike koji nastavljaju tradiciju njemačko – srednjoeuropskog obrtništva u Hrvatskoj i postižu izuzetne gospodarske rezultate.

Die erste und die zwe i te Zunft in Požega

Die deutschen Zünfte versammelten die Handwerker, deren Produkte man in die luxuriösen, teueren und technisch kompliziertere Waren zählte; deswegen waren die Käufer von diesen Produkten meistens Mitglieder der Stadtelite und der Adeligen. Die Existenz dieser Zünfte in der zweiten Hälfte des 18. und in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts ist ein guter Beweis dafür, dass in dieser Zeit in der Stadt und in der Umgebung eine adelige und städtische Elite, die den Bedarf hatte, luxuriösen Handwerkprodukten zu kaufen, existierte. Die Existenz der deutschen Zünfte in Požega ist der Beweis eines hohen Stadtlebens in dieser Stadt in der angegebenen Zeit.

Es ist ganz sicher, dass auch durch die deutschen Zünfte, der deutsche Einfluss, der Entwicklung des Handwerks beitrug. Heute haben wir zahlreiche Handwerker, die die Tradition des deutsch-mitteleuropäischen Handwerks in Kroatien weiterführen und, die ausgezeichnete wirtschaftliche Resultate erreichen.