Su za na Le č ek

Folksdo jč e ri i Hrvat ska (re pu bli kan ska) sel ja č ka stran ka

1918.-1941.

U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslaviji, državi s neriješenim nacionalnim pitanjem i nepomirljivo suprotstavljenim koncepcijama o tome kako urediti međusobne odnose (napose Beograd – Zagreb), njemačka manjina, uza sve želje nije mogla ostati po strani od političkih borbi. Nakon uvođenja općeg prava glasa (za muškarce) činjenica da je imala značajan udio upravo u krajevima s miješanim stanovništvom, učinila je od njih važan, a na lokalnim izborima i presudan dio glasačkog tijela. Njihovu su političku podršku željeli i Hrvati i Srbi, pa Nijemcima – iako mnogima nerado - nije ostajalo drugo nego na kraju izabrati stranu. Koliko je Nijemaca bilo uz koga teško je reći. Iako su kao manjina u pravilu bili lojalni vladajućim strankama (a to su redovito bile srbijanske stranke), gaženje njihovih prava kao narodnosne skupine približavalo ih je oporbi. Tako se procjenjuje da je većina njemačkih glasača već na izborima 1925. godine bila uz Hrvatsku republikansku seljačku stranku (HRSS).1 Tijekom diktature simpatije za beogradski režim nisu porasle. Promjene su se mogle zapaziti tek jačanjem utjecaja Trećeg Reicha od sredine 1930-ih, što je dovelo do drugačijeg izjašnjavanja na izborima. Procjenjuje se da je na izborima 1938. za Stojadinovića glasovalo 120.000 Nijemaca upravo radi njegovog približavanja Njemačkoj.2

Poteškoće da se službene njemačke manjinske organizacije pridobije na svoju stranu, nestale su tek 1939. s osnivanjem Banovine Hrvatske.3 Tada je osnovana i posebna sekcija Švapsko-njemačkog prosvjetnog saveza (Kulturbunda) za njezino područje, sa sjedištem u Osijeku. Na čelo je došao Branimir Altgayer.4 Njemu su dane “odriješene ruke” da u interesu njemačke manjine može raditi “sve moguće kompromise”. Nijemci su odahnuli nakon sporazuma, nadajući se da je završeno s nesretnim položajem “između čekića i nakovnja”. 5 U stvaranju sporazuma i određivanju položaja njemačke manjine unutar Banovine, Altgayeru je trebao pomagati evangelički biskup dr. Philipp Popp, osobni prijatelj bana Šubašića, za kojeg se računalo da bi tako

1 Dušan Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, Ljubljana, 1966., str. 37. 2 D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 193. 3 Više u: Nikica Barić, Njemačka manjina u dokumentima banskih vlasti Banovine Hrvatske, 1939.-1941., Časopis za suvremenu povijest, 34/2002., br. 2, str. 435-470. 4 Altgayer je od početka 1939. bio član HSS-a, nakon što je izašao iz Jugoslavenske radikalne zajednice čiji je bio gradski vijećnik u Osijeku. Više o njemu u: Vladimir Geiger, Saslušanje Branimira Altgayera vođe Njemačke narodne skupine u Nezavisnoj

Državi Hrvatskoj u Upravi državne bezbjednosti za Narodnu Republiku Hrvatsku 1949. godine, Časopis za suvremenu povijest, 31/1999., br. 3, str. 575-638. 5 Prema Slawonischer Volksbote, D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 223.

mogao koristiti “njemačkoj manjinskoj stvari”. 6 Ubrzo nakon uspostave Banovine Hrvatske predstavnici njemačke skupine, koje je vodio Altgayer posjetili su njenog stvarnog poglavara dr. Vladka Mačeka (16.10.1939.). Tom im je prilikom dr. Maček zajamčio sva prava, samostalnost u kulturi, školstvu i gospodarskom razvoju. Poslanstvo njemačke skupine predvođeno opet Altgayerom pridružilo se dogodine čestitarima koji su dolazili u Zagreb uveličati rođendan i imendan dr. Mačeka (20.7.1940.), a mladi su se u različitim njemačkim nošnjama priključili povorkama seljaka koje su na taj način potvrđivale političku slogu, prihvaćanje seljačke ideologije i samosvijest u pogledu vrijednosti seljačke kulture. Prema dnevnom tisku, Maček je “izrazio osobitu radost” što su proslavi bili nazočni i njemački seljaci, na što je Altgayer jednako diplomatski uzvratio da su i oni oduševljeni manifestacijom koja je dokaz da je Maček “jedini i pravi predstavnik hrvatskog naroda”. 7 Ban Šubašić je 1940. odobrio neke zahtjeve Nijemaca oko školstva (olakšano upisivanje djece u manjinske škole, predviđeno je osnivanje razreda gdje ima najmanje 25-ero djece bilo koje manjine, pa tako i njemačke), djelovanja Kulturbunda, a otvorena je i njihova prva gimnazija u Zagrebu.8 Iako je Kulturbund nastojao osigurati dobre odnose i prava djelovanja, stvarne suradnje s HSS-om ili njezinim organizacijama nije bilo. Nije bilo ni pokušaja uspostavljanja suradnje između društava koja su imala sličan program. Prema upitniku Odjela za prosvjetu Banske vlade Banovine Hrvatske o kulturnim društvima u pojedinim mjestima, na upit o suradnji s drugim društvima kulturno-prosvjetna organizacija HSS-a Seljačka sloga u pravilu je odgovarala da surađuje s drugim ograncima, središnjicom u Zagrebu, Gospodarskom slogom ili Seljačkom zaštitom, a mjesne skupine Kulturbunda samo sa svojom središnjicom u Novom Sadu.9 Iako istog ili sličnog programa, često u susjednim selima, obje su organizacije nastavile djelovati unutar svog naroda.

Uspostaviti dobre odnose nije bilo sasvim lako jer HSS nije uživao pune simpatije (ne)službene Njemačke. Najbolje to pokazuje izvješće jednog njemačkog novinara o intervjuu s Mačekom u kolovozu 1940. godine. U prepričanom razgovoru novinar opisuje da je osjetio nevoljkost kada su došli na temu njemačke manjine, koja je radi svojih interesa pretežno stajala uz beogradske režime. Novinar je u Mačekovom obećanju prava manjinama vidio samo prikrivenu nadu da će pridobiti Nijemce za hrvatstvo, navodeći da je ovaj ponosan što su oko Osijeka cijela sela kroatizirana. Sposobnost asimilacije navodno je Maček istakao kao hrvatsku prednost nad Srbima (novinar dalje konstruira kako Maček ustvari želi Hrvatsku od Gorice do Erdelja i od Maribora do Kotora, pri čemu bi sve Slovence, Mađare, Nijemce i Srbe Radićeva stranka ujedinila na temelju zajedničkih seljačkih interesa). Naveo je da je Maček ipak protiv preseljavanja Nijemaca.10

6 HDA, Grupa XI, br. 2880. 7 Hrvatski dnevnik, 5/1940., br. 1519 (23.7.1940.), str. 5.; «Sie werden kein Grund zur Klage haben», Der Donauschwabe, 1964., br. 29 (19.7.1964.), str. 4. 8 D. Biber, Nacizem in Nemci, str. 223. 9 HDA, Banska vlada Banovine Hrvatske, Odjel za prosvjetu, Kulturna društva, kut. 6, 7. 10 Izvješće neimenovanog novinara o intervjuu s dr. Mačkom 10.8.1940. Jugoslawien und das Dritte Reich. Eine dokumentierte

Geschichte der deutsch-jugoslawischen Beziehungen von 1933 bis 1945, Stuttgart, 1969., str. 300.

Iako je novinar tumačio HSS-ovsku politiku iz svog stanovišta (po kojem je asimilacija bila najveće zlo), svakako je problem odnosa Nijemaca i HSS-a bio vrlo osjetljiv. Sa strane HSS-a sve je izgledalo jednostavno: Nijemci žive u Hrvatskoj i trebaju stajati uz hrvatski narod u njegovoj pravednoj borbi za svoja prava, koja su istovremeno bili spremni jamčiti drugima. Za Nijemce je izbor bio znatno složeniji. Mnogi bi najradije ostali izvan političke borbe, koja se njih nije trebala ticati, ali prilike im to nisu dopuštale. Ostajao je izbor ili surađivati s vladajućim režimom kako bi se izborio bolji položaj za njemačku skupinu ili stati uz oporbenu HSS. Svi izvori upućuju na to da je unutar njemačke skupine došlo do političkog rascjepa, koji je – ne baš uspješno – pokušala prevladati nacistička promidžba i homogenizacija tijekom 1930-ih godina.

Među Nijemcima – vjerojatno onima koje se može nazvati pohrvaćenima –nalazimo članove i simpatizere seljačkog pokreta tijekom cijelog međuratnog razdoblja. Sudjelovali su u njenom političkom djelovanju, širili njezino članstvo među svojim sunarodnjacima, trpjeli progone, a neki dolazili i na istaknutije stranačke dužnosti.

H(R)SS je još u ranim 1920-im godinama ustrajno pokušavala privući Nijemce (i druge narodnosti) i pomoći prevladati međusobno nepovjerenje, koje su pomogle stvarati stare suprotnosti i stranke u Austro-Ugarskoj monarhiji. Kraće vrijeme izdavali su i novine na njemačkom jeziku (Freies Heim), a u govorima i susretima uporno su zagovarali slogu.11 Nevjerojatnim marom obilazili su ne samo hrvatskim krajevima, jer je većini seljaštva ipak još bila bliža živa riječ i osobni kontakt. U tom je smislu upravo programski govor Stjepana Radića u Vukovaru na Novu Godinu 1926., u kojem je isticao sve dobro što su njemački i mađarski doseljenici učinili i pozivao okupljene da na drugi i novi način gledaju na njihovu prisutnost u Hrvatskoj. Treba, naglasio je Radić, biti sretan što su došli ovamo, jer su ti “naši Nijemci i Mađari pošteni i radini seljaci, obrtnici i trgovci” koji samo pomažu u gospodarskom razvoju.12 O hrvatsko-njemačko-mađarskoj narodnoj i seljačkoj slozi govorio je u siječnju 1926. još i u Subotici, a u svibnju iste godine u Staroj Pazovi i Somboru, ističući međusobno poštivanje, naglašavao je jednaka prava i zajedničke seljačke (znači staleške) interese. Skupštinu HSS-a u Somboru u stranci su ocijenili posebno važnom, jer se moglo “prvi put jasno vidjeti da se mađarski i njemački seljaci u stotinama pridružuju javno seljačkom pokretu”. 13

Određen broj Nijemaca vrlo je brzo program HSS-a prepoznao kao sebi najbliži. Iz izvora za 1920-te koji su nam sačuvani možemo doznati tek za pojedinačne slučajeve, ali oni nam ipak pružaju sliku kako se širio utjecaj i privrženost politici HSS-a. Jedan od HSS-ovaca s njemačkim imenom koji je razmjerno rano na dosta

11 S. Leček, “Freies Heim” – Hrvatska republikanska seljačka stranka i Folksdojčeri, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice –

VDG Jahrbuch, 2002., str. 201-220. 12 S. Radić, Seljačka politika od Dunava do sinjeg mora, Dom, 2(20)/1926., br. 1 (6.1.1926.), str. 2-3; S. Radić, Trostruko jedinstvo naše Vojvodine, Dom, 2(20)/1926., br. 2 (13.1.1926.), str. 1-2; Isti, Srijem, Banat i Bačka, tri srca seljačka…, Dom, 2(20)/1926., br. 3 (20.1.1926), str. 1-2; Deutsches Wort. Njemačka riječ, 22/23, 1996., str. 39. 13 S. Radić, Srijem, Banat, Bačka – jedna su duša seljačka, Dom, 2(20)/1926., br. 21 (26.5.1926.), str. 1-4; Dom, 2(20)/1926., br. 23 (9.6.1926.), str. 1-2.

bučan način izrazio svoje jake simpatije za seljački pokret bio je Antun Berger. On se na HSS-ovskom skupu u Kutjevu 12.10.1924. potukao s mladićem koji nije htio skinuti kapu dok se svirala “Lijepa naša”. S prvih se udaraca prešlo na oružje. U izvješću se spominju revolver i nož, trojica ranjenih (i Berger je bio među njima, dok se mladić s kapom sretno izvukao), a incident je prerastao u veći sukob kada je veća grupa razljućenih radićevaca kamenjem napala srpske kuće.14

Dosta se njemačkih imena spominje u prijavama za krivično djelo uvrede kralja, jedno od najčešćih krivičnih djela, radi kojeg su stotine imale priliku prosjediti koji tjedan u zatvoru. Jedan od prvih (barem prema sačuvanim izvorima) bio je Adolf Cajbert koji je u rujnu 1923. kažnjen s 14 dana zatvora jer je psovao kralja i govorio da država ništa ne vrijedi i da će ju “Radić preokrenuti”. 15 Broj im se znatno povećao tijekom diktature. Za većinu se ne može reći niti utvrditi da su bili radićevci, ali svakako su radi svog teškog položaja često dosta sočno psovali kralja i cijelu kraljevsku obitelj. Možda su, ako ništa drugo, na izborima glas davali HSS-u. Svakako nakon 14 dana zatvora za riječi izrečene u pijanstvu, ogorčenju radi teškog života u velikoj gospodarskoj krizi ili u svađi, nisu postali oduševljeni pristalice dvorskih stranaka.16

Interesantniji su nam ipak progoni onih za koje se zna da su bili članovi HSS-a. Među uglednijima je svakako bio đakovački odvjetnik dr. Miroslav Ašperger, čije se ime nakon uvođenja šestosiječanjske diktature našlo kao sedmo na listi osoba koje su bile povjerenici raspuštene HSS i na koje je trebalo posebno paziti (lista je inače dostavljena na najviše tijelo - Ministarstvu unutrašnjih poslova, a ono je prema njoj naredilo daljnje postupke podređenim tijelima). Za Ašpergera se u izvješću iz 1929. kaže da je “intelektualni i faktični vođa” bivše HSS, da je u radu bio “svagdje na prvom mjestu”, djelatan u Hrvatskom sokolu, “notoran i nepomirljiv protivnik svih bivših vladinih režima, napose sadašnjeg stanja u našoj Kraljevini”. U pretresu 22.10.1929. nije bilo pronađeno ništa što bi ga moglo optužiti (samo glasila HSS-a - jedna Božićnica i šest brojeva Narodnog vala), ali se njegov rad i dalje “diskretno i stalno” nadzirao.17

Trzavice, razilaženja ili otpad od HSS-a nije ostao rezerviran samo za Hrvate. I među njemačkim članovima nalazimo sve ono što su prolazili i ostali. Neki su tako, poput bivšeg zastupnika HSS-a Rikarda Kreuzera iz Daruvara, prešli na stranu kralja. Primivši dužnost banskog vijećnika, Kreuzer je 9.11.1930. sazvao poljoprivrednu

14 HDA, Grupa XXI., br. 829. 15 HDA, Grupa XXI., br. 899. 16 Johan Capl opsovao je kralja u svađi s ocem (16.11.1930). HDA, Grupa XXI., br. 1993; Hinko Wein, ribar iz Osijeka, na njemačkom je jeziku, pijan i ogorčen radi života i dugova, potkraj 1930. psovao kralja u nekoj gostioni. HDA, Grupa XXI., br. 1997. Šmit Antun u svađi sa bivšim srpskim vojnikom opsovao je kralja i vojsku (u veljači 1933.) i dobio za svaki slučaj 8 dana, jer nije bilo svjedoka je li psovao njih ili sugovornika. HDA, Grupa XXI., br. 3298.Verhas Josip sa prijateljem Kolomanom

Plecom u noći 4.-5.7.1932. u pijanstvu je oštetio državni grb u parku (složen od zelenila i kamenčića). Kažnjeni su s 14 dana zatvora, a Verhas si je upropastio priliku za posao u poreznoj upravi. HDA, Grupa XXI., br. 2918. 17 HDA, Grupa VIc, br. 255. Priložen je i spisak «lica koja fingiraju kao poverenici raspuštene Hrvatske Seljačke Stranke»: 1.

Mijo Stuparić (Vidrenjak), 2. Ivan Hajduković (Špišić Bukovica), 3. Franjo Hrust (Brodski Drenovac), 4. Dragan Ket (Međurić), 5. Petar Klobučar (Gornja Bebrina), 6. Milan Majcan (Donji Miholjac), 7. Ašperger (Đakovo), 8. Andrija Tot (Slavonski Brod), 9. Ivan Prepelić (Pitomača), 10. Ivan Bošnjaković (Andrijevci), 11. Ljubomir Šestić (Osijek), 12. dr. Tanaj (Požega), Mato Klovačević (u otpisu đakovačkog kotarskog načelnika stoji Glavačević) (Strizivojna)

konferenciju, na kojoj je predstavnike 23 mjesne organizacije bivše HSS pokušao privoljeti na gospodarski rad i preko toga suradnju s režimom. Naišao je uglavnom na protivljenje. Većina je šutjela, a vodeće su osobe HSS-a rekle dovoljno. Zastupnik HSS-a Franjo Domović (a za njim njegov sin i stariji brat) te rođak i zet pokojnog zastupnika Jure Valečića neizravno su rekli bitno - da Kreuzer nije dobio odobrenje stranke za suradnju s Beogradom i spomenuli prepreku preko koje niti jedan radićevac nije želio preći – ubojstvo Radića. Nitko se nije otvoreno suprotstavio inicijativi ili tvrdnjama o kraljevim najboljim namjerama, ali zid odbijanja bio je više nego jasan.18

Nasuprot tome, neki su pripadali (ili se tada pridružili) desnoj struji HSS-a i očito se osjećali dovoljno Hrvatima da nakon uvođenja diktature uspostave veze s ustaškom emigracijom. Najistaknutiji primjer je svakako grupa uhićena u travnju i srpnju 1930. radi veze s ustašama u Mađarskoj i pokušaja atentata na vlak kojim se poklonstvena deputacija vozila u Beograd (22.4.1930.). Pokušaj nije nepoznat i o njemu se do sada već ponešto govorilo u literaturi. Zanimljivo je da izvješće o uhićenju Andrije Tilmana i drugova, koje se povezalo s Đakovčanima Mijom Kirchmajerom, Draganom Devčićem, Antunom Budrovcem (a u bijegu su se nalazili glavni krivci Mijo Seletković, dr. Ante Crvić i Aleksandar Gross) izričito spominje da su oni uglavnom bili u bivšoj HSS “a ne u nekoj Frankovačkoj stranci”, te da su “igrali ulogu u bivšem političkom životu”. 19 Atentat je pružio izvanrednu priliku režimu da ne samo zastraši druge drastičnim kaznama, nego i da obračuna s HSS-om i njegovim organizacijama koje još nisu bile ukinute.20

Proces uhićenima vodio se u Beogradu (1931.).21 Mijo Seletković, Mijo Kirchmajer i Andrija Tilman osuđeni su na vješanje22, dr. Ante Crvić na 20 godina, Antun Herman i Ivan Ruškan na 18 godina, Antun Budrovac na 16 godina, Aleksandar Gross i Ivan Domitrović na 15 godina, Franjo Carević na 8 godina, dr. Željko Klemen i Luka Stijević na 6 godina, Šimun Mikić i Dragutin Devčić na 2 godine, a Franjo Čanić je bio oslobođen optužbe.23 Dosuđene su najstrože kazne za razmjerno malu i nespretnu akciju (kako je primijećeno, članovi skupine “Legije boraca za slobodu i nezavisnost” bili su “bolji rodoljubi nego konspiratori”24), pa je osuda bila očito sredstvo zastrašivanja drugih, ne toliko kazna za krivce.

18 HDA, Grupa XXI., br. 2095. 19 Dvomjesečno izvješće iz đakovačkog kotara od 31.8.1930. HDA, Grupa XXI., br. 1821. Uhićen je još i Antun Bošnjaković, rodom iz Andrijevaca (kao što je bio i objegli Seletković), koji je umro u istražnom zatvoru (vjerojatno podlegavši istražnim metodama). Dvomjesečno izvješće iz slavonskobrodskog kotara od 30.6.1930. HDA, Grupa XXI., br. 1878. 20 Mira Kolar-Dimitrijević, Gospodarske i socijalne prilike u Đakovu i Đakovštini od 1929. do 1941. godine, Zbornik muzeja

Đakovštine, 2001., str. 99. 21 Više o procesu vidjeti u: Grič. Hrvatska korespondencija, Beč, 7.5.1931., str. 3. 22 Kazne su im kasnije smanjene na doživotne, a radi političkih promjena nisu ih odslužili. Kirchmajer je bio i prvi načelnik Đakova nakon proglašenja NDH. V. Geiger, Nijemci u Đakovu, str. 142. 23 Grič. Hrvatska korespondencija, 27.5.1931., str. 1.; Grič. Hrvatska korespondencija, 28.5.1931., str. 2-4. 24 Neke veze s Pavelićem su imali, iako su na sudskom procesu dosta od priznanja nijekali, jer su bila iznuđena pod teškim mučenjem. Miron Krešimir Begić, Ustaški pokret 1929-1941. pregled njegove poviesti, Buenos Aires, 1986., str. 163-164;

Veliki proces protiv Hrvata u Beogradu, Hrvatski domobran, Buenos Aires, 2/1931., br. 1 (12.6.1931.), str. 4-5; Atentat nije izveden o čemu postoje razne varijante. Krizman navodi da je posrijedi slučaj, jer je ispala kapsula s fitiljem, a u Hrvatskom domobranu prepričana je rasprava sa suda, u kojoj se tvrdilo da je policiji ranije dojavljeno za atentat, pa su pojačane straže uz

Još jedan veliki radićevac bio je andrijevački župnik njemačkog imena Ferdo Gerstner. Za njega su redarstvene vlasti sakupile lijep broj prijava, ali nisu mogle ništa poduzeti, jer ga je štitio svećenički položaj. Prvo “nedjelo” bila je čestitka dr. Mačeku za Novu godinu 1933., koju su supotpisali Antun Jovičić (Svilaj) i (Toma?) Balenović (Garčin). U njoj “sjedinjeni s osjećajima cijelog hrvatskog naroda” žele Mačeku “poslije ledene zime veselo proljeće”. Kasnija kontrola njihove pošte nije dala rezultata, jer niti su što primali niti slali, pa se sumnjalo da su u vezi s dr. Mačekom “usmenim putem”. 25 Gerstner je usprkos pritiscima nastavio s podržavanjem radićevskog duha, radi čega je kotarski načelnik konačno ozbiljno zatražio njegov premještaj. Budnom oku žandarmerije nije promaklo jedno kasnije pismo kojim su ga (neuspješno) pokušali povezati s dr. Jurjem Krnjevićem i optužiti za nedozvoljene veze s emigracijom. Uz to je bio okrivljen da je u crkvi u više navrata dao pjevati “Lijepu našu”, ali su svjedoci –na očaj kotarske uprave bile su to maloljetne djevojke koje su započele pjevati, a koje nisu mogli kazniti – nijekali da je on o tome išta znao. Jednako su postupili seljaci koji su po župnikovom nagovoru sakupljali potpise Perkovčana kojima su se javno izjašnjavaju da nisu članovi JRSD (na listu članova dospjeli su prijevarom “time što im je rečeno, da se kupe potpisi za izgradnju Perkovačkog doma”). Radi toga je protiv župnika i sakupljača pokrenut postupak, a za službenika na kojeg je pala sumnja da im je dao listu članova JRSD tražilo se otpuštanje iz državne službe.26

Jedan slučaj samo rubno dodiruje temu HSS – Nijemci, ali u izuzetno živim bojama oslikava napetosti u doba diktature i gospodarske krize. Glavni je lik Johan Stemmer iz Odžaka, uhićen u Brodskom Drenovcu jer je govorio da će se “Jugoslavija rascepati” i da se od seljaka u Bačkoj teško utjeruje porez (očito aludirajući na otpor) te da je on hrvatski ministar kojeg trebaju poštivati. Ljudi ga nisu ozbiljno shvatili, ne samo jer je govorio loše hrvatski, nego jer je hodao u pocijepanoj odjeći i prosio milostinju. (Da je govorio za slobodnu Hrvatsku svjedoci nisu priznali.) U istrazi se doznalo da je Stemmer iz Bačke, radio je kao nadničar i radnik na puno mjesta, a nigdje nije mogao zadržati posao, ozbiljno je bolovao i na kraju postao jedan od lutalica u doba krize. Branio se da ništa od onoga za što je bio optužen nije rekao, nego da je samo vračao za zdravlje (slijedi zgodan opis vračanja kosom i žarom u vodi) i predskazivao budućnost. U tome je izgleda bio prilično sugestivan, ali bilo je i očito da radi bilo što za hranu i da govori što ljudi žele čuti. Vjerojatno se nadao poslu ako se prikaže kao radićevac, ali u tome je pretjerao i dobio 30 dana zatvora. Iako je bilo očito da nije politički izgrednik, a niti ozbiljan svjedok, to što je spomenuo ilegalni rad prof. Josipa Ivanića (Zagreb) i dr. Martina Šverera (Subotica), koje teško da je osobno poznavao, policija je shvatila ozbiljno i odmah tražila provjeru.27

Godine 1935. oživjela je politička aktivnost, ali i broj kazni. Jedan od prvih kažnjenih te godine bio je Antun Tajfar (podrijetlom iz Gruškovca, Ptuj) iz Orljavca koji je u siječnju odbio upisati se na izborne popise, jer nije želio glasovati. Razočarao

prugu pronašle eksploziv. Bogdan Krizman, Ante Pavelić i ustaše, Zagreb, 1978., str. 71; Veliki proces protiv Hrvata u

Beogradu, Hrvatski domobran, 2/1931., br. 2 (19.6.1931.), str. 5. 25 HDA, Grupa VIc, br. 489. 26 HDA, Grupa XXI., br. 3235. 27 HDA, Grupa VIc, br. 524.

se još 1921. kada je želio glasovati za Radića, ali je pri izborima bilo prijevara (svjedoci spominju uhićenja radićevca ili prepune kutije u koje se nije moglo spustiti kuglica). Grijeh mu nije bila želja za apstinencijom (koja je mogla više škoditi HSS-u) nego to što je izjavio da je Radić živ da ne bi postojala Jugoslavija.28

Kako su se približavali izbori 1935., rastao je i broj uhićenika. Pred izbore više je puta kažnjavan Josip Hartl, ravnatelj Hrvatskog lista (novina “čiji je rad zasnovan na plemensko-separatističkoj bazi”) i Građanske tiskare u Osijeku. Hartl i brijački obrtnik Antun Hamš održali su predizborni skup na kojem je za HSS istaknuta kandidatura dr. Hefera i dr. Milana Čaćinovića. Hartl je skup završio povikom “Živila naša hrvatska domovina” pa je radi takvog ponašanja “kojim se raspiruje i manifestira separatistička i plemenska netrpeljivost” dobio osam dana zatvora.29 Nakon toga novčano je kažnjen (300 din) radi “nepovlasnog rasturanja slike Dr. Mačeka” čime je “vršio bez odobrenja političku agitaciju”. Za slike mu je presuda izrečena 13.4., a već je 15.4.1935. u društvu kritizirao državu i navodno zaprijetio da ako dr. Andrija Artuković bude osuđen, da će “pasti glava Kneza Namesnika”. Odmah je uhićen, a predmet je poslan na naviše mjesto – Državnom sudu za zaštitu države.30

Političke podjele i napetost oko izbora uvukle su se i u seljačku svakodnevnicu. Kotarskom načelniku u Požegi došla je u svibnju 1935. prijava protiv nekoliko seljaka iz Mihaljevca koji su raskinuli spregu (zajednički rad sa zapregom) s onima koji su glasovali za Jeftića. Među optuženima su bili Andrija Hut, Andrija Krip, Mijo Hiber (Krip je na njemačkom rekao Hiberu da baci u potok Simu Kosanovića s kojim su se zavadili i s kojim su odbili raditi). Okrivljeni su se branili da su spregu raskinuli radi “nejednakosti marve i dvostrukih svetaca” što su bili legitimni razlozi za raskid ugovorene suradnje. Međutim, nadležni su ustanovili da se ipak radilo o izborima i osudili ih na pet dana zatvora. Presuda je bila blaga ne zato jer su suci ocijenili da se ne radi o ozbiljnom prekršaju (svjedoci su potvrdili da je prijetnja bacanjem u potok bila šala jer se Krip pri tom smijao, a Hiber je fizički bio puno slabiji od Kosanovića), nego na izričitu zamolbu mihaljevačke općine da se problem ne zaoštrava, jer su se “prilike u mestu već sredile”. 31

Nešto više izvora za razdoblje 1937.-38. godine pokazuje da proces pridobivanja Nijemaca za politiku HSS-a nije bio jednostavan, da se pri uvjeravanju kako trebaju stati na stranu HSS-a služilo raznim načinima, te da prepreke koje je pri tom trebalo svladati nisu bile samo na njemačkoj strani.

Izbornoj skupštini HSS-a u vinkovačkom Novom Selu (10.1.1937.) pridana je očito velika važnost, iako se radilo samo o izborima za općinsko vijeće. Naime, općinski izbori od 15.11.1936. bili su poništeni i zakazani su novi za 24.1.1937. Budući da je Novo Selo bilo okruženo hrvatskim selima, jasno je i da je podrška

28 HDA, Grupa XXI., br. 4492. 29 Izvješće od 1.4.1935. HDA, Grupa XXI., br.3991. 30 S njime je kažnjen i «istaknuti separatista» dr. Ferdo Bošnjaković. Izvješće od 1.5.1935. HDA, Grupa XXI., br. 3990. Prije toga kažnjen je s 14 dana zatvora u prosincu 1934. radi slanja paketa političkim zatvorenicima u Lepoglavi i Sremskoj

Mitrovici čime je «manifestirao svoje simpatije za navedene osudjenike». Izvješće od 1.1.1935. HDA, Grupa XXI., br. 3991. 31 HDA, Grupa XXI., br. 4244.

mjesnom HSS-ovskom vodstvu bila izuzetno odlučna. Na skupštinu su došli narodni zastupnici Antun Babić (Županja), Živan Kuvedžić (Šid), Sigismund Čajkovac i njegov zamjenik Adam Jurić iz Privlake, zatim Petar Gvozdić (odvjetnik iz Srijemske Mitrovice) i ugledni seljački književnik i djelatnik Mihovil Pavlek Miškina. Kotarski izvjestitelj (bio je to načelnik osobno) komentirao je da su visoki gosti došli “da bi se domaći element jače impresijonirao”. Skup je otvorio Jurić, a njegove je pozdravne riječi na njemački prevodio Ludvig Mihel32 (mjesni vođa mačekovaca u Novom Selu). Čajkovac je govorio na njemačkom naglašavajući da je njihova “sudbina usko vezana za sudbinu vaše hrvatske seljačke braće”. Sažeto je protumačio temelje seljačke ideologije (čovječnost, socijalna pravda, nacionalna sloboda) i ciljeve: Hrvatska traži samo svoju staru autonomiju (Sabor, bana) i kada to postigne onda će i “ljubljena njemačka braća biti slobodna u slobodnoj Hrvatskoj”. Nijemcima se za pristajanje uz HSS obećavalo sva prava: “Vi ostanite Nijemci, podržavajte svoj njemački jezik, svoje njemačke običaje, svoju njemačku kulturu, ali na izborima, koji će se obaviti za 14 dana, glasajte za listu hrvatskog seljačkog pokreta”. Da im se to isplati dokazivao je i dotadašnjim uspjesima HSS-a (sajamski pokret Gospodarske sloge, pomoć Hrvatskog radničkog saveza radnicima). Drugi su govornici isticali zajedničku graničarsku prošlost (Babić) i uvjeravali slušatelje da su Nijemci i drugdje uz HSS (Kuvedžić). Zanimljiv je mali incident koji se dogodio i koji svjedoči o teškoj odluci i podijeljenim osjećajima Nijemaca. U jednom je trenutku jedan od govornika, Paul Kühn, dodirnuo zabranjeno i – kako stoji u izvješću – “valjao je drvlje i kamenje protiv Krafta, Mesera, Täubela, vođe Nijemaca u Kraljevini, koji da su se prodali režimu, obogatili se, a svoje ljude upropastili”. Reakcija članova Kulturbunda iz publike bila je oštra, pa je državni izaslanik (kotarski načelnik) vratio govornika na dnevni red. Skup je ipak sretno završio, jer je Kühn srećom bio Nijemac, pa su i kritiku lakše prihvatili. Govor je završio zaključkom da je seljačka politika jedina ispravna u državi s 80% seljaštva i da najbolji primjer daje Hitler koji se toliko brine za njemačke seljake iako ih je samo 40%. Na kraju je upozorio okupljene da ne idu “zajedno s ciganima iz Novih Jankovaca”, aludirajući na izbore u Jankovcima, na kojima su lokalni Cigani dali odlučne glasove za Jugoslavensku radikalnu zajednicu. Na zboru su bile izvješene i dvije “plemenske” zastave, pa izvješće završava riječima: “protiv krivaca postupiće se po zakonu”. 33

Uz privlačnu moć Kulturbunda, velik je problem staleškoj suradnji, koju je toliko uporno zagovarala HSS, činila stvarna nesloga ili čak ozbiljnija zavađenost Hrvata i Nijemaca koji su živjeli zajedno. Nekoliko slučajeva svjedoči da se podijeljenosti nisu lako prevladavale. Dr. Stjepan Hefer, jedan od najdjelatnijih HSS-ovaca, organizator raznih djelatnosti vezanih uz stranku u osječkom i valpovačkom kotaru, održao je u Veliškovcima sastanak koji se razlikovao od uobičajenih (19.12.1937.). Skoro polovica njegovog stanovništva bili su Nijemci, koji se nisu osjećali najugodnije u inače hrvatskom okruženju (primjerice, Veliškovci su bili jedino selo u kotaru koje nije imalo Seljačku slogu, a svih ostalih 18 je imalo). Hefer je i došao u Veliškovce upravo radi tih problema. U uobičajenom uvodnom govoru bio je dosta jasan i izravan.

32 Vjerojatno je izvjestitelj napisao krivo ime i moguće je da se radilo o Heinrichu Michelu, koji je bio dugogodišnji vođa HSS-a u

Novom Selu. 33 HDA, Grupa VIc, br. 628.

Naglasio je da Nijemci trebaju ići s Hrvatima, jer “žive na hrvatskoj grudi” i upozorio ih je da ne nasjedaju režimu jer se “nezna šta će sutra biti” i što će im reći Hrvati kad izbore slobodu. Očito su bili pod jakim utjecajem režimske promidžbe, jer je nastavio s uvjeravanjem kako Srbija nikada neće dobiti područje do crte Pakrac-Virovitica. Protumačio je okupljenima i stajalište HSS-a potvrdivši da je Maček obećao svim narodima ravnopravnost (kulturna, prosvjetna, gospodarska i ostala sloboda). Nastavio je da je poznato da između Nijemaca i Hrvata u Veliškovcima “poodavno nije vladala harmonija” jer su Nijemci - većinom u Kulturbundu (osječka frakcija) –naginjali režimu. Kada je došao do toga, nastala je mala svađa u kojoj je predsjednik mjesnog HSS-a Srećko Vrbanac predbacio Nijemcima da su krivi za neslogu (poimence Adam Futerer, Franjo Hirgesler, Josip Faj), a oni su opet dokazivali da su lojalni. Hefer je presjekao svađu i učinio ono radi čega je došao - reorganizirao upravu HSS-a Veliškovci. Vrbanac se zahvalio na dužnosti, a HSS je dobio novo rukovodstvo (novi predsjednik bio je seoski knez Nikola Gregić, potpredsjednik mlinar Josip Hirgesler, tajnik Adam Futerer, blagajnik Miško Vrbanac, njegov “zastupnik” (?) Josip Klem, a odbornici: Imro Kokić, Sepika Hetih, Pavao Galinović, Lovro Klem, Milan Galinović, Đuro Gregić, Nikola Wendling). Postignuto je pomirenje Nijemaca i Hrvata u selu i od tada u odboru HSS-a “polovica su Nijemci a polovica Hrvati”. Državni izvjestitelj je pokušao umanjiti uspjeh komentirajući da je raspoloženje bilo “vrlo slabo bez one poznate zanešenosti i zagrijanosti” i da je pomirenje napravljeno “više iz oportunizma i lokalnog značaja”. (Dodao je i da osnivanje Gospodarske sloge i suda dobrih i poštenih ljudi, koje je zagovarao Hefer, nije odmah provedeno “ali ima znakova da će se ipak tajno provesti, kao što se to obično čini”.)34

Nije bilo neobično, štoviše ukoliko se moglo, njemačkim se seljacima, čak ako ih nije bila većina, obraćalo njemačkim jezikom. Na sastanku HSS-a u Pakračkom Antunovcu u proljeće 1938. - koji se pretvorio u pravu skupštinu pred oko 2.000 ljudi i morao biti održan na otvorenom - govorio je Žiga Scholl, koji se na njemačkom obratio prisutnim Nijemcima i pozvao ih na slogu s Hrvatima.35 Međutim, negdje to nije dočekano s dobrodošlicom. U istom su danu na sastanku HSS-a u Koritni i Semeljcima izbile na površinu i dublje nesuglasice (29.5.1938.). U Koritni je skup prošao razmjerno dobro, ali su govornici obazrivo doticali problem loših odnosa Hrvata i Nijemaca. Nakon općenitog uvoda o postavkama seljačkog pokreta i važnosti pomirenja i složnog nastupa Hrvata (priznato je da čak i među mačekovcima vladaju osobne razmirice) došlo se i do nužnosti suradnje s drugim narodnostima. Jedan od govornika, Luka Gašpić iz Strizivojne, kotarski povjerenik Gospodarske sloge, pozvao se na svoj razgovor s dr. Mačekom (vrhovnim stranačkim autoritetom) koji se - načuvši “za neke nesuglasice” - raspitivao baš za odnose Nijemaca i Hrvata u đakovačkom kotaru i poručio da treba poraditi na tome da i druge narodnosti sudjeluju u hrvatskom seljačkom pokretu. Malo kasnije isti su ljudi održali sastanak i u Semeljcima, koji je prošao puno slabije. Još je nekako prošao poziv Mije Birtića na zajednički rad Hrvata, Nijemaca i Mađara u Gospodarskoj slozi, međutim, kada je

34 HDA, Grupa VIc, br. 666. U glasilu HSS izvješteno je da se «izgladio spor koji je nastao između seljaka Hrvata i Nijemaca»,

Seljački dom, 26/1938., br. 5 (27.1.1938.), str. 6. 35 Seljački dom, 26/1938., br. 22 (12.5.1938.), str. 5.

nakon njega Matija Hefner pokušao govoriti na njemačkom (bilo je prisutno nekoliko Nijemaca), ostali su “s velikim negodovanjem primili taj pokušaj” i razišli se. Odnosi su očito bili daleko od željenih jer je čak i prema onima koji su došli na skup - pokazavši ipak neke simpatije za HSS - bilo teško nastupiti s punim prihvaćanjem.36 Sloga koja je bila lako i jasno određena na programskoj razini, ponegdje je u stvarnim životnim prilikama teško krčila svoje putove.

HSS se nije mogao služiti drugim sredstvima nego uvjeravanjem i obećanjima, međutim, stranačka je organizacija kroz političke borbe i progone postala čvrsta i masovna, razvivši svojevrsne načine pritisaka. Nešto od toga se nazire u Heferovom upozorenju veliškovačkim Nijemcima da razmisle što će biti kad Hrvati izbore svoju slobodu. Svakako su sve očitiji uspjesi i masovnost koju je seljački pokret postigao u kasnim 1930-im godinama tjerali i one koji do tada nisu bili veliki pristaše HSS-a da razmisle o svrstavanju na njegovu stranu. Prostora za političku pasivnost bilo je sve manje, a oni koji su bili uz HSS pozivani su da u svemu slijede politiku vodstva, kako pokazuje predizborna skupština u Jovanovcu (13.11.1938.). Otvorio ju je predsjednik mjesne organizacije HSS-a Josip Rorbaher, a govorili su Gustav Otojić (seljak iz Tenja) i Petar Pelzer (graditelj iz Osijeka i kandidat na listi HSS-a 1935.). Ostojić je prvo izrazio zadovoljstvo da su Jovanovčani “oduševljeni pristaše b. (bivše, op. S. L.) HSS” i zatim ih pozvao na disciplinu i na skupu i kod glasovanja. Očito je bilo da kandidati nisu “lica, koja bi možda jovanovčani želili” (čak se i on sam nije slagao s izborom) pozvao je ipak na “stranačku stegu” kod glasovanja. Pelzer se okupljenima obratio na njemačkom i pokušao ukazati na razlike HSS i njene režimske suparnice. Istaknuo je da HSS ne daje lažna obećanja (za razliku od JRZ koja je olako obećavala ono što seljaci najviše žele – zemlju), ali zato jamči jednakost bez obzira na naciju. Pozvao ih je da se drže “istine i pravde”, znači HSS-a. Spomenuo je i drugu važnu dilemu koju su imali Nijemci – odnos prema njemačkim organizacijama u Jugoslaviji. Svojim je primjerom pokušao pokazati kako on, Nijemac, ipak može “ljubiti ovu hrvatsku grudu” i istovremeno biti član posebnih njemačkih društava. Njegovu je misao nastavio dr. Žiga Scholl i govorio o odnosu Jugoslavije i Trećeg Reicha. Pokušao je opovrgnuti protivničku promidžbu da HSS samo želi veliku Hrvatsku i još jednom ponovio njezin program: socijalna pravednost, prava čovjeka i puna sloboda manjina. Ono što je zbunjivalo glasače na izborima 1938., a čega su u HSS-u bili svjesni – dobri odnosi i sporazum Stojadinovića s Hitlerom – pokušao je prikazati nesigurnim. Sporazum, naglasio je, može propasti kao što je propao onaj s Francuskom i Engleskom, a ono što nudi HSS je sigurno.37

Bez obzira na probleme koje je imala u privlačenju Nijemaca, HSS je u svojim redovima imala znatan broj njemačkih imena. U 1930-im godinama na višim dužnostima u stranci spominju se Petar Pelzer, Matija Hefner (iz Gorjana, “po narodnosti Nijemac”, zamjenik Balentovića na listi za đakovački kotar), Sebastijan Lehner (predsjednik kotarske organizacije HSS-a iz Jakšića, zamjenik kandidata Tanaya na izborima 1938.). Nijemci su nerijetko bili na čelu ili u vrhu mjesnih

36 HDA, Grupa VIc, br. 677. 37 HDA, Grupa VIc, br. 897.

organizacija HSS-a, primjerice Eduarad Hepp bio je tajnik mjesne organizacije HSS-a u Orahovici (Našice), a Petar Hohenfelder bio je na istoj dužnosti u Gornjim Bogićevcima (Okučani). U Kravicama je predsjednik bio Josip Kauk. Kada je 20.10.1939. umro, u kratkom je nekrologu stajalo da je “kao Nijemac bio vrlo dobar pristaša HSS”, da je neumorno radio za stranku i uspio u Kravicama, gdje je većina bila protiv HSS-a, proširiti organizaciju na “dostojan broj članova i pristaša”. 38

Odnos HSS-a i njemačke manjine bio je jedan od važnijih problema s kojima se stranačko vodstvo susretalo u Slavoniji (i Vojvodini). Njegova složenost i neistraženost svakako nalažu opsežnija buduća istraživanja, kako bi se moglo što cjelovitije sagledati položaj i probleme Nijemaca u Hrvatskoj između dva svjetska rata.

Zak lju č ak

Tijekom cijelog međuratnog razdoblja Hrvatska (republikanska) seljačka stranka (H/R/SS) ulagala je velike napore da za svoju politiku pridobije njemačku manjinu. Od samih je početaka imala i uspjeha, pa se njemačka imena susreću na njezinim skupovima, u njenim redovima i među njezinim osuđenim članovima. Ipak, važno je naglasiti da za njemačko stanovništvo odluka o podupiranju HSS-a često nije bila laka, jer su se time izlagali pritisku i progonima od strane beogradskog režima, pa su se za to odlučivali oni koji su bili barem u nekoj mjeri pohrvaćeni. Tijekom 1930-ih godina, kada je HSS učvrstio svoj položaj, problemu kojeg je činio Beograd pridružio se i sve jači utjecaj Trećeg Reicha i Kulturbunda, koji je pokušao homogenizirati i uključiti u svoj rad sve Nijemce u Hrvatskoj (i Jugoslaviji). Izvori pokazuju i još jednu prepreku s kojom se suočavala HSS – ponegdje loše međusobne odnose Hrvata i Nijemaca koji su živjeli zajedno. Svojom je politikom, obećanjima, uvjeravanjima, a onda i “stranačkom stegom” HSS pokušao prevladati sve te probleme i sjediniti Hrvate i Nijemce u borbi za zajedničke interese – slobodu i socijalnu pravdu.

38 Seljački dom, 271939, br. 44 (26.10.1939.), str. 6.

Die Volksde ut schen und die Kro a ti sche (re pu bli ka ni sche) Ba u er npar tei

1918-1941

Während der ganzen Zwischenkriegszeit gab sich die Kroatische (republikanische) Bauernpartei (HRSS) grosse Mühe, um für ihre Politik die deutsche Minderheit zu gewinnen. Von den Anfängen hatte sie auch Erfolge, so dass auch deutsche Namen in Versammlungen, in ihren Reihen und unter ihren verurteilten Mitgliedern getroffen werden. Aber, es ist wichtig zu betonen, dass die Entscheidung, die HSS zu unterstützen, für die Deutschen nicht einfach war, da sie damit unter dem Druck und Vertrieb von Seite des belgrader Regimes standen. Deswegen entschlossen sich dafür diejenigen, die wenigsten ein bisschen kroatisiert waren. Während der 30-er Jahre, als die HSS ihre Lage festigte, schloss sich dem Problem, das Belgrad darstellte, auch der immer stärkere Einfluss des Dritten Reiches und des Kulturbundes an, mit dem Versuch, alle Deutschen in Kroatien (und Jugoslawien) zu homogenisieren und in ihre Arbeit einzuschliessen. Quellen zeigen noch ein Hindernis mit dem die HSS konfrontiert war - stellenweise war die Beziehung zwischen den Kroaten und Deutschen, die zusammen lebten schlecht. Mit ihrer Politik, Versprechungen, Beteuerungen und dann der „Parteikontrolle“ versuchte die HSS all diese Probleme zu bewältigen und die Kroaten und Deutschen im Kampf um die gemeinsamen Interessen - Freiheit und soziale Gerechtigkeit zu vereinigen.