Zlat ko Ma ti je vić

Zlat ko MATIJEVIĆ

“Grad ja ni na od kaz” - nje ma č ka na cio nal na man ji na i 9. čla nak Za ko na o iz bo ru na rod nih po sla ni ka za Usta vot vor nu skup šti nu Kral je vi ne Srba, Hrva ta i Slo ve na ca (1920.)

“Nedavanje prava glasa tim ljudima [Nijemcima] sasvim je na svome mestu i to je jedna odlična strana ovog zakonskog projekta.” Aleksa Žujović

Autor je na temelju znanstvene literature, stenografskih bilježaka Privremenoga narodnog predstavništva, te suvremenog tiska rekonstruirao tijek parlamentarne rasprave o 9. članku izbornog Zakona za ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je, jednom svojom odredbom, uskraćivao pravo glasa nacionalnim manjinama koje su, prema odredbi Saint-Germainskog mirovnog ugovora, imale pravo optiranja za svoje “nacionalne države”. Odlukom parlamentarne većine, pripadnici njemačke nacionalne manjine nisu mogli pristupiti glasovanju na izborima za ustavotvornu skupštinu (1920.).

Nakon završetka Prvoga svjetskog rata politički je zemljovid srednje Europe dobio novi izgled. Na ruševinama starodrevne, multietničke, multireligijske i multikulturalne Austro-Ugarske Monarhije nastale su nove “nacionalne” države: Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.). Odmah nakon osnutka jugoslavenske kraljevine, koja usprkos uvjerenju i želji određenih političkih i intelektualnih krugova nije bila “nacionalna” nego višenacionalna zajednica, objavljeno je, da su između predstavnika Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, vrhovnog nositelja suverene vlasti kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada – 1. prosinca 1918.), i srbijanskih političkih čimbenika započeli pregovori o sastavu prve zajedničke vlade.1 U skladu sa sporazumom sklopljenim između dviju strana, sastavljanje zajedničke jugoslavenske vlade trebalo je biti popraćeno sazivom jednoga “jedinstvenog zakonodavnog tijela”, tj. Privremenoga narodnog predstavništva (PNP). Također je bilo dogovoreno, da se taj privremeni parlament mora sazvati najkasnije mjesec dana nakon sastava vlade.2 Usprkos ranijeg dogovora, PNP je sazvan tek 1. ožujka 1919., odnosno tri i pol mjeseca nakon što je sastavljena prva jugoslavenska vlada. S obzirom na to da je PNP bio oktroirano tijelo, ni njegovi članovi nisu mogli biti neposredno izabrani od birača, nego su - delegirani.3 Prema vladinoj odluci Srbija je imala 84 zastupnika, Hrvatska s

1 Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske, Drugi dio, Zagreb, 1989., 140. 2 Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb, 1988., 354. 3 Opširnije vidi: Neda ENGELSFELD, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – Privremeno narodno predstavništvo, Zagreb, 1989., 71-91.

Rijekom i Međimurjem 62, Bosna i Hercegovina 42, Slovenija 32, Dalmacija 12, Crna Gora 12, Vojvodina 24, Makedonija 24 i Istra 4.4 Ukupan je broj članova PNP-a, dakle, trebao biti 296, ali je stvarni broj zastupnika, koji su djelatno sudjelovali u njegovu radu, bio nešto manji od propisanog, te je iznosio 290 članova.5

Tijekom prvih mjeseci postojanja PNP-a došlo je do početka suradnje različitih političkih stranaka i skupina, te njihovo odmjeravanje snaga u nametanju vlastitih koncepcija o budućem uređenju države. Obrisi dvaju suprotstavljenih gledišta bili su već posve jasno ocrtani. Na jednoj je strani stajao blok centralista, a na drugoj anticentralista. Za uvođenje centralizma u državno ustrojstvo bile su sve srbijanske stranke i Pribičevićevi prečanski “demokrati”. Nasuprot njima stajale su sve ostale “prečanske” stranke i skupine. No, anticentralistička oporba nije bila jedinstvena u svojim stajalištima. Jedan se njezin dio zalagao za federalističko uređenje države, a drugi za autonomističko.6 Politička razdrobljenost anticentralističkih snaga išla je u prilog prvenstveno srpsko/srbijanskom bloku u namjeri da stvori centraliziranu državu po svojoj mjeri.

Jedna od bitnih karakteristika političkoga života u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca u razdoblju djelovanja PNP-a bila je česta promjena vladinih kabineta. Od 1. ožujka 1919. do 22. listopada 1920., kada je regent Aleksandar raspustio PNP, došlo je do šest takvih promjena.7

Jedna je od glavnih zadaća PNP-a bila donošenje izbornog zakona za ustavotvornu skupštinu (konstituantu). Prijedlog zakona o izboru narodnih poslanika (zastupnika) za ustavotvornu skupštinu bio je prvi put podnesen PNP-u 29. kolovoza 1919., za vrijeme “demokratsko-socijalističke” vlade Ljube Davidovića. No, kako je ta vlada uskoro podnijela ostavku (18. listopada 1919.), a nova vlada istog premijera nije sazvala PNP na nastavak zakonodavnog rada, taj će zakonski prijedlog doći na dnevni red tek za vrijeme vlade “Parlamentarne zajednice” Stojana Protića (13. ožujka 1920.).8 Nakon pada Protićeve vlade, formirana je “koncentracijska vlada” Milenka Vesnića (17. svibnja 1920.).9 S obzirom na to da se općenito držalo da je Vesnićev kabinet u svojoj osnovi izborni - i njegov je radni program bio sastavljen u tom smislu: prihvat izbornog zakona, izradba nacrta državnog ustava i provedba izbora za ustavotvornu skupštinu.10 Vesnićeva se vlada, uz jednu rekonstrukciju (18. kolovoza 1920.), kada je kabinet napustio S. Protić “ministar pripreme za ustavotovrnu skupštinu i izjednačavanje zakona”, uspjela održati na vlasti sve do 1. siječnja 1921.

Na 98. redovnom sastanku PNP-a, održanom 12. lipnja 1920., Odbor za izradu nacrta zakona o izboru narodnih zastupnika za ustavotvornu skupštinu podnio je prisutnim parlamentarcima svoj prijedlog. Zakonski tekst prijedloga nije bio čitan, jer su ga zastupnici imali već od ranije na svojim klupama, zajedno sa sprovodnim

4 Ferdo ČULINOVIĆ, Državnopravna historija jugoslavenskih zemalja XIX. i XX. vijeka, Druga knjiga, Zagreb, 1954., 230. 5 N. ENGELSFELD, nav. dj., 91. 6 J. HORVAT, nav. dj., Prvi dio, 390. 7 N. ENGELSFELD, nav. dj., 119. 8 Isto, 251. 9 J. HORVAT, nav. dj., Drugi dio, 189. 10 N. ENGELSFELD, nav. dj., 188-190.

pismom i ukazom regenta.11 Ponuđeni zakonski prijedlog temeljio se na Zakonu o izboru narodnih poslanika Kraljevine Srbije iz 1903. s nadopunama i izmjenama iz 1910.12

Na istom se sastanku za riječ javio ministar Protić. Dajući uvodnu riječ “u načelnu diskusiju” o Prijedlogu zakona za izbor narodnih zastupnika u ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ministar je, govoreći općenito o 9. članku, između ostalog, rekao:

“[...] karakteristika ovoga predloga zakonskog je u tome, što smo mi prinudjeni bili da jednom delu naših državljana ne dopustimo ili oduzmemo biračko pravo za ovaj mah, za Ustavotvornu skupštinu. To je onaj deo naroda, čiji je položaj još nedovoljno odredjen i koji će ostati nedovoljno odredjen za čitavu godinu dana. Mi smo gospodo, u nevolji, jer se bez naše volje nalazimo u položaju, da smo dobili gradjane na odkaz! [...] Ti gradjani imaju pravo u roku od godine dana da nam odkažu svoj sugradjanstvo i da idu u drugu, njihovu nacionalnu državu, onde gde su dotle bili. Mi pak to pravo nemamo prema njima, nego ih moramo odmah smatrati kao naše gradjane. Budući u takovome položaju, mi smo smislili, da imamo pravo i dužnost da ne dopustimo tim, takvim gradjanima, da s nama zajedno prave naše osnovne zakone”.13

Protićev je govor bio popraćen “živim odobravanjem”.14

Riječi ministra Protića, člana srbijanske Narodne radikalne stranke, bile su sasvim jasne – dio stanovnika novonastale Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca nije mogao uživati sva građanska prava, nego se našao u položaju građana drugog reda.

Oduzimanje prava glasa na izborima za ustavotvornu skupštinu, odnosilo se prvenstveno na dio građana nastanjenih u zemljama bivše Austro-Ugarske Monarhije, koje su se 1. prosinca 1918. ujedinile s Kraljevinama Srbijom i Crnom Gorom. Drugim riječima, dio stanovnika Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, Bosne i Hercegovine, te slovenskih zemalja i Vojvodine koji nisu bili po svome etničkom podrijetlu Slaveni, nisu mogli, barem privremeno, u potpunosti uživati sva građanska prava. Ta je diskriminirajuća odredba bila prvenstveno uperena protiv Nijemaca i Mađara, dvije najbrojnije neslavenske nacionalne manjine u južnoslavenskim zemljama bivše Monarhije. Prema brojčanim pokazateljima njemačka je nacionalna manjina imala 513.472 pripadnika, koji su u većim skupinama nastanjivali dijelove Slavonije, Bačke, Baranje i Banata, te Slovenije (Kočevje i Maribor).15 Mađarska je nacionalna manjina imala 472.409 pripadnika.16 Uporište za takvu diskriminirajuću zakonsku stavku, predlagači su našli u odredbama Saint-Germainskog mirovnog ugovora potpisanog između sila pobjednica i Austrije, kojim je potvrđen raspad Austro-Ugarske Monarhije (1919.). Odredbama ugovora uređeni su odnosi između država nasljednica bivše Monarhije. Ugovor je, s jedne

11 Isto, 197. 12 Branko PETRANOVIĆ, Istorija Jugoslavije 1918-1988. Prva knjiga: Kraljevine Jugoslavija 1914-1941, Beograd, s. a., 118. 13 Stenografske beleške Privremenog narodnog predstavništva Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, IV. sveska, Zagreb, 1921., 576. 14 Isto. 15 I. BANAC, nav. dj., 61. 16 Isto.

strane, obvezivao Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca na poštovanje prava svojih “inojezičnih” (nacionalnih) manjina, ali je, s druge strane, zajamčio pripadnicima tih istih manjina pravo optiranja za svoje “nacionalne države”.17

Uzimajući riječ u načelnoj raspravi o predloženom zakonu, oporbeni zastupnik Vitomir Korać, istaknuti socijaldemokratski političar iz Hrvatske, suprotstavio se, na istom sastanku, Protićevom načelnom obrazloženju oduzimanja prava glasa pripadnicima nacionalnih manjina s pravom optiranja:

“Ja ne ću reći, da nije opravdano, da se oduzima pravo onima, koji ne misle biti naši državljani. Ali držim, da onim ljudima, koji žele ostati ovde, koji žele postati naši državljani, treba osigurati izborno pravo. Svaki onaj, koji želi da ostane kod nas, da postane naš državljanin, treba da dobije izborno pravo. [...] Ja mislim, da je to nepravedno oduzimanje izbornoga prava”.18

Nakon socijaldemokratskog zastupnika riječ je uzeo dr. Ivan Paleček, bivši hrvatski ban i član vladajuće Demokratske zajednice:

“Nabačeno je u ovoj raspravi takodjer i pitanje onih naših eventualnih budućih sugradjana, koji po plemenu i jeziku ne pripadaju našoj rasi. Nabačeno je naime pitanje, da li je ispravno, da se njima izborno pravo za ustavotvornu skupštinu uskrati ili ne. Ja držim, gospodo, da predložena zakonska osnova u tom pogledu stoji na potpuno ispravnom stanovištu. Oni naši stanovnici, koji po mirovnim ugovorima imaju pravo opcije, imaju pravo, da se u stanovitom roku izjave, da će biti državljani svoje nacionalne države, dakle jedne tudje države, pa ja držim, da nema nijednog etičkog principa, koji bi bio povredjen, ako se takvim stanovnicima pravo glasa uskrati. [...] Ako smo mi sada još prisiljeni da pripadnicima plemena, različnoga od našega, uskratimo pravo glasa, mi nismo time ništa skrivili, skrivili su to oni, koji su nam nametnuli, da mi moramo trpjeti, da oni optiraju u stanovitom vremenu za jedno tudje državljanstvo, a ipak su ih proglasili našim državljanima do izmaka opcijskoga roka. Što bi se, gospodo, moglo dogoditi, ako bi mi tim elementima već sada dali pravo glasa? Moglo bi se dogoditi to, da oni za par mjeseci glasaju pri izborima za Ustavotvornu Skupštinu i time da saradjuju pri stvaranju ustava i izgradnji naše države, a odma iza toga da izvrše svoje pravo opcije i da se deklariraju državljanima jedne tudje države. Ja, gospodo, držim, da se od nas apsolutno ne može očekivati, da se sa takvim stanjem stvari izmirimo”.19

U svom se govoru dr. Paleček osvrnuo i na “odeljeno (izdvojeno) mišljenje”20 dr. Ladislava Polića i don Kerubina Šegvića, članova vladajuće Hrvatske zajednice, koji su u PNP-u djelovali unutar Narodnog kluba zajedno s bosansko-hercegovačkom Hrvatskom težačkom strankom:

17 N. ENGELSFELD, nav. dj., 257. O Saint-Germainskom mirovnom ugovoru opširnije vidi: [V. P. POTEMKIN, ur.], Historija diplomacije, Treći svezak: Diplomacija u razdoblju pripremanja Drugog svjetskog rata (1919.-1939.), Zagreb, 1951., 44;

Bogdan KRIZMAN, “Vanjskopolitički položaj Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca godine 1919.”, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, 2/1970., br. 1, 48-50; ISTI, Vanjska politika jugoslavenske države 1918-1941. Diplomatsko-historijski pogled, Zagreb, 1975., 15-17; Ernst Joseph GÖRLICH, Grundzüge der Geschichte der Habsburgermonarchie und Österreichs,

Darmstadt, 1980., 277-281. 18 Stenografske beleške, IV. sveska, 580. 19 Isto, 582-583. 20 “Odeljeno mišljenje” dvojice hrvatskih političara, koji su se zalagali za federalističko uređenje jugoslavenske državne zajednice, bilo je “priklopljeno” izvještaju Odbora za izradu izbornog zakona. (Isto, 583.)

“Sa izvjesne strane nastojalo se je izaći u susret onim stanovnicima naše države, koji imaju pravo opcije za svoju nacionalnu državu, i to na taj način, kako su to učinila gospoda dr. Polić i Šegvić [...]. Ta gospoda naime hoće, da se stanovnicima Nejugoslavenima pravo glasa za izbore za Ustavotvornu Skupštinu dade za onaj slučaj, ako se oni pred nadležnom vlašću odreknu svoga prava opcije. Medjutim, gospodo, ja držim, da bi to značilo njima bezuvjetno dati pravo izbora za Ustavotvornu Skupštinu, i to radi toga, jerbo se ovde predlaže remedijum sredstvom odreknuća od jednog prava, koje je javno, a javnog prava, u koliko to zakon inače ne odredjuje, ne može se nitko odreći. Javno pravo netko može nevršiti, ali ga se ne može odreći. [...] naše stanovnike, kojima je po mirovnom ugovoru podeljeno pravo, da u roku od šest meseci ili godine dana izvrše svoje pravo opcije, nitko ne može siliti, da to svoje pravo izvrše pre odredjenog roka i ako bi se oni radi stanovitoga interesa tog svog prava odrekli pre nego što taj rok istekne, oni bi po mome mišljenju, pošto se radi o javnome pravu i pošto im se to pravo daje do stanovitog roka, ipak mogli svoje opciono pravo vršiti dok rok ne istekne. [...]”.21

Palečekov je govor bio ispraćen pljeskom.22

Posljednji govornik na 98. sastanku PNP-a bio je srbijanski zastupnik Aleksa Žujović, koji se izjasnio protiv Prijedloga zakona o izboru narodnih zastupnika za ustavotvornu skupštinu, ali je bio za oduzimanje prava glasa građanima s pravom optiranja.23

U nastavku rasprave, na 99. redovnom sastanku PNP-a, održanom 14. lipnja 1920., za riječ se javio “zajedničar” dr. Polić, koji se, između ostalog, osvrnuo na Palečekovu kritiku njegovog “izdvojenog mišljenja”:

“Gospodin dr. Paleček polagao je najveću važnost na to, da se ti stanovnici [koji po međunarodnim ugovorima imaju pravo opcije za svoje nacionalne države] ne mogu odreći prava opcije, jer to je javno pravo, a javnoga prava se nitko ne može odreći bez zakona. Ne može se zato, misli on, dopustiti tim ljudima, da glasuju i onda da vrše opciju za svoju nacionalnu državu te postanu tuđi državljani. Ja mislim, da ta pravna zapreka, koju nalazi g. dr. Paleček, ne postoji. [...] Po članu 70. St. Germainskog ugovora postaju ipso iure našim državljanima svi zavičajnici u teritorijima bivše Austro-Ugarske monarhije, koji su pripali nama, a po članu 80. alogeni naši državljani izvan Srbije i Crne Gore imadu pravo opcije za svoje nacionalne države. Tu se radi o međunarodnom ugovoru, ali budući da međunarodni ugovor u načelu [...] daje prava i dužnosti samo državama, koje su sklopile ugovor, a pojedincima niti daje prava niti im nameće dužnosti: zato ti naši državljani moći će dobiti pravo opcije, kad taj ugovor bude proglašen kao naš državni zakon. Ne samo to, nego i naša državna vlada bilo zakonom bilo naredbom moraće izdati potanje propise za izvršenje ugovora. Svakomu je jasno, gospodo, da se mora izdati zakon ili naredba, gde će se ti ljudi upozoriti na vršenje opcije, gde će se naznačiti rok, otkada i dokada se mora i može vršiti to pravo opcije. Podjedno će se morati izdati formulari za izjave o opciji, a naročito će se morati ustanoviti vlasti, koje će te izjave primati, i pri tom odrediti, hoće li to biti državne ili općinske vlasti itd. Dakle vidimo, da je vrlo mnogo tih odredaba potrebno za provedbu toga ugovora, a ja mislim da jedna odredba može biti i ta, da im se stavi na volju da u određenom roku izjave, hoće li zadržati svoje državljanstvo i preuzeti

21 Isto. 22 Isto, 584. 23 Isto, 586.

državljanske dužnosti ili hoće li primiti strano državljanstvo. Takvom pak izjavom ti inorodni državljani ne odriču se svoga prava opcije, nego ga upravo vrši, jer opcija sama po sebi znači biranje između dvoga, dakle biranje između dosadašnjeg državljanstva i novoga državljanstva. Takvim izjavama, naime, da državljani zadržavaju svoje državljanstvo, oni se ne odriču opcije, nego bi se u najboljem slučaju moglo o tome govoriti da je naša država izdala odredbu, po kojoj se ovakva izjava našeg državljanina smatra konačnom i ozbiljnom i da se više ne može opozvati. I na takovu odredbu naša je država po suverenstvu svojem ovlaštena, jer nam to međunarodni ugovor ne zabranjuje. Ne sme [se] još ni to zaboraviti, da se ove izjave ne tiču samo stranih nacionalnih država, nego i naše države jer ti su ljudi većinom postali naši državljani. Po članu 70. i oni ostaju naši državljani, ako se o tome u određenom roku ne izjave. Zato naša državna vlast treba da prima njihove izjave [...]”.24

Dr. Polić je svoj govor, popraćen “burnim odobravanjem i pljeskanjem”, završio riječima: “Primimo izborni zakon, ajdemo u izbore i onda neka se vrši volja naroda”.25

Odmah iza Polića, riječ je dobio dr. Velimir Deželić sin, član Hrvatske pučke stranke (HPS), koja je u PNP-u djelovala unutar Jugoslavenskog kluba, zajedno sa Slovenskom ljudskom strankom.26 Iako je i on bio član parlamentarnog kluba koji je u vladi imao svog predstavnika, dr. Deželić je iznio neke svoje zamjerke Prijedlogu izbornog zakona:

“[...] prigovor protivu ovoga zakonskog projekta bio [bi] taj, što čl. 9, gde se govori o stanovnicima sa pravom opcije nije dosta jasno stilizovan, pak će moći doći do smetnja kojima će biti nesumnjivo oštećeni i oni pučani drugih narodnosti, koji su se snašli kod nas kao među svojima i koji bi vrlo rado živeli u našoj državi. Dabome da treba biti na oprezu pred onima, koji su huškaraći protivu naše države i koji žive na granici, na jednoj pogibeljnoj zoni, pa su nakani da se odmetnu, ali ipak treba bolje stilizovati spomenuti članak, tako, da se mnogi, koji sada slučajno nisu naši državljani, umjetno ne razdraže protiv naše države”.27

Deželićeva kritika 9. članka Prijedloga zakona o izboru zastupnika za ustavotvornu skupštinu oslanjala se na zaključak “vrhovnog vodstva” HPS-a:

“Tražimo, da pravo biranja poslanstva za ustavotvornu skupštinu imadu i oni stalni stanovnici kraljevstva SHS, koji po ugovorima o miru s Njemačkom Austrijom i Madžarskom imadu pravo opcije za druge države, ako se prije pravomoćnosti izbornih listina pred svojim općinskim (gradskim) poglavarstvom izjave, da se pravom opcije ne će poslužiti”.28

Vodstvo HPS-a nije u pripadnicima njemačke nacionalne manjine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca vidjelo samo ravnopravne sugrađane nego i potencijalne pristaše i glasače. U tom kontekstu valja gledati i izjavu uglednog osječkog Nijemca Dragutina Pelza, člana HPS-a: “Mi se Nijemci i onako već osjećamo jednako Slavenima kao i Nijemcima, i znamo, da nam je budućnost slavenska, a naša se djeca već odgajaju u skroz slavenskom duhu. Za državu [Kraljevstvo] S[rba], H[rvata] i S[lovenaca] gajimo najveću

24 Isto, 594. 25 Isto, 598. 26 Zlatko MATIJEVIĆ, Slom politike katoličkog jugoslavenstva. Hrvatska pučka stranka u političkom životu Kraljevine SHS,

Zagreb, 1998., 131. 27 Stenografske beleške, IV. sveska, 600. 28 “Zaključci vrhovnog vodstva HPS”, Narodna Politika, Zagreb, 3/1920., br. 88, 1.

simpatiju i najodaniju privrženost, te smo pripravni vršiti sve svoje dužnosti, i za tu državu podnijeti sve žrtve, pače i krv svoju dati”.29

Poslije primjedbi parlamentarnih klubova i odgovora ministra Protića zaključena je načelna rasprava o Prijedlogu zakona za izbor narodnih zastupnika, te se pristupilo glasovanju. Od 170 prisutnih zastupnika za Prijedlog je glasovalo njih 169, a samo je jedan bio protiv.30

Nekoliko dana kasnije, 19. lipnja 1920., na 102. redovnom sastanku PNP-a, izvjestitelj Odbora za izradu izbornog zakona dr. Dušan Peleš, “radikalski” političar iz Hrvatske, pročitao je, u sklopu “specijalne debate” (“posebne rasprave”), pred nazočnim parlamentarcima 9. članak Prijedloga izbornog zakona:

“Pravo biranja poslanika za Ustavotvornu Skupštinu ima svaki muškarac, koji je do početka sastavljanja glasačkih spiskova navršio 21 godinu i koji je u tom času bio državljanin Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. U smislu ovog zakona smatraju se državljanima toga kraljevstva svi, koji su bili državljani Srbije i Crne Gore do 1. decembra 1918. i svi oni koji su do 1. decembra 1918. imali državljanstvo u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, pripadništvo u Bosni i Hercegovini ili domovinsko pravo (članstvo, zavičajnost) u kojoj od opština ili delova opština drugih jugoslavenskih zemalja, što su pripale u vlast Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Najzad se državljanima u smislu ovog zakona smatraju svi oni po plemenu i jeziku Sloveni, koji su se do početka sastavljanja glasačkih spiskova u kojoj opštini Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca stalno nastanili. Oni stanovnici Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca izvan Srbije i Crne Gore, koji po ugovorima o miru sa Nemačkom31 Austrijom i Madžarskom imaju pravo opcije za svoje nacionalne države, ne smatraju se državljanima u smislu ovog zakona”.32

Saslušavši stilizaciju predloženog zakonskog članka, za riječ se prvi javio dr. Polić: “Gospodo, kod ovoga člana 9. imao sam čast predložiti odvojeno mišljenje. [...] budući smo uvideli da i u našem predlogu, koliko se tiče izuzetaka za osobe koje imaju pravo opcije, nije sasvim ispravno, to ja imam čast očitovati u ime naše stranke da ja to odvojeno mišljenje povlačim a nov modificiran predlog u našem klubu izneće moj drug g. dr. Barac”.33

“Zajedničar” vlč. dr. Fran Barac, profesor Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, uzeo je riječ 18. lipnja 1920. na 103. redovnom sastanku PNP-a, te je predložio novu stilizaciju druge rečenice spornog dijela 9. članka koji je govorio o pravu na državljanstvo:

“Oni stanovnici kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izvan Srbije i Crne Gore koji po ugovorima o miru sa Nemačkom34 Austrijom i Madžarskom imaju pravo opcije za strane države ili koji su dobili zavičajno pravo posle 1. januara 1910. god. ne smatraju se državljanima u smislu ovog zakona, osim onih, koji su u Hrvatskoj i Slavoniji imali državljanstvo pre 1.

29 “HPS u aktualnim prilikama”, Hrvatska Obrana, Osijek, 19/1920., br. 43, 3. 30 N. ENGELSFELD, nav. dj., 254. 31 Na ovom se mjestu, u originalnom tekstu, iza riječi “Njemačkom” nalazi zarez. Međutim, on je tu došao greškom, jer se radi o -

Republici Njemačkoj Austriji. 32 Stenografske beleške, V. sveska, Zagreb, 1921., 41. 33 Isto. 34 Vidi bilj. 31.

januara 1910. godine, a pre sastavljenih biračkih spiskova pred nadležnim prvostepenim sudom izjavili, da konačno zadržavaju državljanstvo kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i primaju svoje državljanske dužnosti”.35

Ta je nova, ponešto nejasna stilizacija, prema mišljenju “zajedničara”, trebala omogućiti stjecanje jugoslavenskog državljanstva svim onim građanima njemačkog (i mađarskog) podrijetla koji su se tijekom vremena, – “nacionalizirali”.36

Još na istom sastanku, “zajedničarski” je prijedlog doživio oštru kritiku. Dr. Joca Manojlović, vojvođanski zastupnik u PNP-u, nije prihvaćao Barčev prijedlog, jer nije vjerovao da su se pripadnici njemačke (i mađarske) nacionalne manjine “nacionalizirali”, odnosno slavenizirali.37

Dr. Milan Sekulić, također vojvođanski zastupnik u PNP-u, nije bio za oduzimanje prava glasa pripadnicima nacionalnih manjina s pravom optiranja. On je na 103. redovnom sastanku, održanom 18. lipnja 1920., ustvrdio da je “politički neoportuno čitave narode isključivati iz uživanja biračkoga prava”.38

Na istom je sastanku Ivo Evetović, član Bunjevačko-šokačke stranke, koja je po svome političkom programu bila veoma bliska HPS-u,39 izjavio:

“mi po pravdi, ne možemo odbaciti sve one neslovenske elemente, sva ona neslovenska plemena, ako oni polože zakletvu i izjave pre isteka dve godine, da oni i srcem i dušom primaju državljanstvo ove naše mile nove države”.40

Braneći na istom sastanku odborsku stilizaciju 9. članka Prijedloga izbornog zakona, vojvođanski je zastupnik Mita Klicin ustvrdio, da bi se u slučaju davanja prava glasa nacionalnim manjinama - Nijemcima i Mađarima - moglo “desiti i to, da bi u Ustavotvornu Skupštinu mogli doći i takvi elementi, koji bi protestovali i protiv stvaranja naše nove države”.41

Na istom je sastanku dr. Milan Nedeljković, zastupnik iz Hrvatske, osporavao Barčeve argumente za dodjeljivanje biračkog prava Nijemcima sljedećim riječima:

“U poslednjem ratu jesmo li imali gorih neprijatelja od Nemaca. [...] Nemojmo, najzad, zaboraviti, da ti isti Nemci, za koje se neki sada zauzimaju, da ti isti Nemci pripadaju onoj grani naroda, koji je takva zverstva počinio prema evropskoj civilizaciji i unazadio za mnogo godina evropsku kulturu svojim varvarskim imperijalističkim prohtevima, koji su izazvali ovaj dugotrajni, strašni rat. Nemojmo da zaboravimo još nešto. Ako bi mi iz neke neopravdane, da kažem, blagosti i pravdoljubivosti hteli da zaboravimo sve što smo pretrpeli od Nemaca, i to ne

35 Stenografske beleške, V. sveska, 52-53. 36 Prema Barčevom mišljenju to su bili “oni koji su snagom naše kulture potpuno nacionalizirani, koji nisu primili samo naš jezik već i dušu našega naroda. […] Mnogi su od tih zadržali svoje staro nemačko ime […], ali su i pored toga vrlo dobri Sloveni. Da i ne pomenem kao primer našeg najvećeg Jugoslavena Štrosmajera, ili Bauera: predsednika jugoslovenske akademije”. (Isto, 51.)

37 “[Barac] bi dao pravo glasa onim izvesnim stanovnicima Hrvatske i Slavonije [...], koji imaju slavensku dušu. Da ima

Röntgenovih zraka, da se ta slavenska duša može videti, ja bih onda dragovoljno dao takvim stanovnicima pravo glasa. [...] Ali treba da imamo pred očima to, da ima veliki broj i Nemaca i Madžara u Hrvatskoj i Slavoniji, koji su ostali ono, što su i pre bili i nisu se priljubili svom dušom svojoj novoj domovini. [...]”. (Isto, 53.) 38 Isto, 55. 39 Vidi: Z. MATIJEVIĆ, nav. dj., 157 i d. 40 Stenografske beleške, V. sveska, 57. 41 Isto, 58.

samo mi, nego čitava Evropa, onda netreba zaboraviti da to može izazvati kod našega naroda, da se poljulja vera u javni moral, jer kad narod vidi, da njih te savladane divljake i nasilnike ništa ne razlikuje od nas, koji smo zbog njih toliko prepatili, on će onda reći: ‘zar taj, koji nas je do jučer mučio i kinio, da diže zajedno naš krov nad glavom, a u mislima, da nam i sad radi o glavi? Pa gde je onda pravda i kazna?’”.42

Nedeljkovićeve su riječi bile popraćene uzvikom – “Tako je!”.43

Dr. Svetislav Popović, “demokratski” zastupnik iz Hrvatske, također je kritizirao Barčeve argumente u korist njemačke nacionalne manjine, ustvrdivši da “naš svet, koji je teško patio od tih stranaca a još nije uvideo da su se ti stranci pomirili sa današnjim stanjem naše države, traži samo jedno: neka se prema tim strancima vrši pravda, neka se prema njima vrši zakon, ali neka im se politička prava dadu tek onda, kad pokažu da su prestali biti austrijanci”.44

Za riječ su se još javili A. Žujović i vojvođanski zastupnik Vasa Knežević. Obojica su se zauzeli za prihvaćanje odborske stilizacije 9. članka Prijedloga izbornog zakona.45

Na 104. redovnom sastanku PNP-a, održanom 19. lipnja 1920., ministar Protić je ponovno uzeo riječ. Odbacivši Barčeve argumente u korist nove stilizacije 9. članka Prijedloga izbornog zakona, ministar je konstatirao:

“[...] mi [smo] morali da odustanemo od toga, da prihvatimo predlog g. Barca. Medjutim, ja držim, da zebnja koju je g. Barac u tom pogledu izneo neće na praksi biti onolikog obima kako se to može na prvi pogled pretpostaviti. One naše gradjane koji su, i ako po imenu sudeći stranoga porekla bili, ali su se dugim življenjem medju nama tako srodili, nacijonalizirali i postali, tako da kažem, jedno sa nama, - mi ćemo dosta lako odvojiti i razlikovati od onih drugih, pa da ne padnu pod onu oštricu pod koju će morati pasti, ne našom voljom nego odredbom medjunarodnog ugovora, oni drugi neslovenski strani elementi”.46

Saslušavši ministra Protića dr. Barac je izjavio:

“Na osnovu onoga, što sam čuo od gospodina Ministra za Konstituantu, da je voljan naredbenim putem ukloniti neke bojazni, odustajem od svoga predloga”.47

Na istom je sastanku, većinom glasova prisutnih zastupnika, usvojena gotovo neizmijenjena odborska stilizacija 9. članak Prijedloga izbornog zakona.48

Dan nakon izglasavanja 9. članka Prijedloga izbornog zakona, kotarsko vijeće HPS-a u Đakovu donijelo je rezoluciju u kojoj je izrazilo “svoje negodovanje nad otimanjem prava glasa za konstituantu našim sugrađanima njemačke narodnosti, koji nemaju želje, da teže izvan granica ove države”.49

42 Isto, 64. 43 Isto. 44 Isto, 67. 45 Isto, 68-70. 46 Isto, 77. 47 Isto. 48 Isto, 78. O promjeni unesenoj u 9. članak opširnije vidi: N. ENGELSFELD, nav. dj., 256. 49 “Kotarsko Vijeće HPS u Đakovu”, Đakovačke Pučke Novine, Đakovo, 1/1920., br. 12, 2.

“Christliche Volkszeitung”, osječko glasilo HPS-a za Nijemce,50 protestirajući protiv usvajanja 9. članka Prijedloga izbornog zakona, na svojoj je naslovnici donijelo opširni članak pod naslovom: “Die Deutschen haben kein Stimmrecht für die Konstituante”. U članku je, između ostalog, ustvrđeno: “Wir haben nichts dagegen, dass denjenigen, die sich wirklich als staatsgefährliche Elemente erweisen, das Bürgerrecht in einem Staate entzogen wird gegen den sie tätig sind, aber wir fordern auch im Namen der Freiheit und Gerechtigkeit, im Namen der Demokratie, dass dieses Recht denjenigen nicht entzogen werde, die diese Massregel nicht verdienen. Der Schwabe war immer treuer und loyaler Untertan seines Staates und wird sein Loyalität auch dem jugoslavischen Staate gegenüber zum Tag legen. Aber deshalb hat er sicher, auch ein Recht zu fordern nicht als zweitklassiger Bürger, sondern als vollkommen gleichgestellter Bürger zu gelten. Er wird treu und gewissenhaft seine Pflichten dem Staate und der nationalen Mehrheit gegenüber erfüllen, dafür soll er aber als gleichberechtigter Bürger und nicht als ein verräterisches, staatsgefährliches Element betrachtet werden. Ein solches Verfahren macht nur böses Blut – wie der Schwabe sagt. Warum treibt man ihn dorthin, wo er selbst nicht hin will und macht aus ihm das, was er nicht ist”.51

Naravno, ti protesti nisu imali nikakvu važnost za one koji su na sebe preuzeli odgovornost donošenja izbornog zakona za ustavotvornu skupštinu.

Na 118. redovnom sastanku PNP-a, održanom 2. rujna 1920., pristupilo se glasovanju o izbornom zakonu u cjelini. Od 165 prisutnih zastupnika za zakon je glasovalo njih 143. Ostali su bili protiv.52

Zakon o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu Skupštinu obznanjen je u “Službenim Novinama”, br. 156 od 6. rujna 1920.

Odredba o uskraćivanju prava glasa dijelu građana stvarala je dodatne nesporazume neposredno prije održavanja izbora za Ustavotvornu skupštinu (28. studenoga 1920.). Da bi se osigurali zakonski uvjeti za održanje izbora, “Odeljenje za izvršenje zakona o izborima za Ustavotvornu skupštinu” Ministarstva unutarnjih poslova Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca izdalo je naputak na temelju koga se trebalo određivati je li netko od pripadnika nacionalnih manjina “naturalizovan”:

“U slučajevima sumnje jezik presuđuje. Ko u porodici, radnji, i društvenom životu govori više naš jezik no strani, toga uvedite u spiskove. Ko pak u porodici, radnji i društvenom opštenju teže i ređe govori naš jezik, a redovnije i lakše strani, toga ne uvodite, odnosno izbacite iz spiskova”.53

Ovo dodatno tumačenje zakona ostavljalo je veoma velike mogućnosti arbitrarnog odlučivanja o tome tko ima, a tko nema pravo glasa na predstojećim izborima.

Na temelju donesenog izbornog zakona, najveći dio pripadnika njemačke (i mađarske) nacionalne manjine u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca nije mogao sudjelovati na izborima za Ustavotvornu skupštinu, te dosljedno tome niti odlučivati o daljnjoj sudbini države u kojoj su bili odlučili nastaviti živjeti.

50 Među prvim urednicima toga tjednika navode se: Stjepan Flodin, Rudolf Švedl, Ivan Kampuš i S. Pilaš. 51 “Die Deutschen haben kein Stimmrecht für die Konstituante”, Christliche Volkszeitung, Osijek, 2/1920., Nr. 21, 1-2. 52 N. ENGELSFELD, nav. dj., 261. 53 Nav. prema: Branislav GLIGORIJEVIĆ, Parlament i političke stranke u Jugoslaviji (1919-1929), Beograd, 1979., 351-352.

“Die Bürger auf Kündi gungsfrist” – die de ut sche Na tio nal min der he it und der 9. Arti kel der Re ge lung über die Wahl der Volksbot schaf ter für die Ver fas sungsver sam mlung des Kö ni gre i ches der Ser ben, Kro a ten und Slo we nen (1920)

Nach dem Ende des I. Weltkrieges bekam die politische Landkarte Zentraleuropas eine neues Aussehen. Auf den Ruinen der ehemaligen Österreich-ungarischen Monarchie entstanden neue „Nationalstaaten“, unter denen auch das Königreich der Serben, Kroaten und Slowenen (Jugoslawien) war. Ein paar Monate nach der Gründung des Königreiches Jugoslawien wurde eine vorläufige Volksvertretung, die, unter anderem, die Regelung über die Wahl der Volksbotschafter für die Verfassungsversammlung des Königreichs der Serben, Kroaten und Slowenen verabschieden sollte, versammelt. Diese diskriminierte Regelung war vor allem gegen die Deutschen und Ungarn, die zwei zahlreichsten unslawischen Nationalminderheiten in den südslawischen Ländern der ehemaligen Monarchie, gerichtet. Gegen die vorgeschlagene Regelung hoben ihre Stimmen, unter anderen, die Mitglieder der Kroatischen Gemeinschaft (des Volksklubs) und der Kroatischen Volkspartei (des jugoslawischen Klubs). Ihr Widerstand gegen die vorgeschlagene diskriminierte Regelung war wichtig, da beide Parteien ihre Vertreter in der Konzentrationsregierung hatten; diese Regierung war ein formeller Unterbreiter des Regelungsvorschlages. Die Argumente, die gegen den Beschluss über den Stimmenentzug einem Teil des Bürgertums mit Recht auf Entscheidung ausgetragen wurden, brachten die Mehrheit des Parlamentes in Unbeständigkeit. Aufgrund des verbgeschiedenen Wahlgesetzes konnte der grösste Teil der deutschen (und ungarischen) Nationalminderheit des Königreiches der Serben, Kroaten und Slowenen an den Wahlen für die Verfassungsversammlung nicht teilnehmen. Aufgrund dessen konnten sie auch nicht über die wichtigen Fragen der staatlichen Verfassungsordnung des Staates, in dem sie entschossen haben zu leben, entschliessen.