VDG JAHRBUCH 2003
Zlatko MATIJEVIĆ
“Gradjani na odkaz” - njemačka nacionalna manjina i 9. članak Zakona o izboru narodnih poslanika za Ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (1920.) “Nedavanje prava glasa tim ljudima [Nijemcima] sasvim je na svome mestu i to je jedna odlična strana ovog zakonskog projekta.” Aleksa Žujović Autor je na temelju znanstvene literature, stenografskih bilježaka Privremenoga narodnog predstavništva, te suvremenog tiska rekonstruirao tijek parlamentarne rasprave o 9. članku izbornog Zakona za ustavotvornu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koji je, jednom svojom odredbom, uskraćivao pravo glasa nacionalnim manjinama koje su, prema odredbi Saint-Germainskog mirovnog ugovora, imale pravo optiranja za svoje “nacionalne države”. Odlukom parlamentarne većine, pripadnici njemačke nacionalne manjine nisu mogli pristupiti glasovanju na izborima za ustavotvornu skupštinu (1920.). Nakon završetka Prvoga svjetskog rata politički je zemljovid srednje Europe dobio novi izgled. Na ruševinama starodrevne, multietničke, multireligijske i multikulturalne Austro-Ugarske Monarhije nastale su nove “nacionalne” države: Austrija, Mađarska, Čehoslovačka i Kraljevstvo/Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (1918.). Odmah nakon osnutka jugoslavenske kraljevine, koja usprkos uvjerenju i želji određenih političkih i intelektualnih krugova nije bila “nacionalna” nego višenacionalna zajednica, objavljeno je, da su između predstavnika Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, vrhovnog nositelja suverene vlasti kratkotrajne Države Slovenaca, Hrvata i Srba (29. listopada – 1. prosinca 1918.), i srbijanskih političkih čimbenika započeli pregovori o sastavu prve zajedničke vlade.1 U skladu sa sporazumom sklopljenim između dviju strana, sastavljanje zajedničke jugoslavenske vlade trebalo je biti popraćeno sazivom jednoga “jedinstvenog zakonodavnog tijela”, tj. Privremenoga narodnog predstavništva (PNP). Također je bilo dogovoreno, da se taj privremeni parlament mora sazvati najkasnije mjesec dana nakon sastava vlade.2 Usprkos ranijeg dogovora, PNP je sazvan tek 1. ožujka 1919., odnosno tri i pol mjeseca nakon što je sastavljena prva jugoslavenska vlada. S obzirom na to da je PNP bio oktroirano tijelo, ni njegovi članovi nisu mogli biti neposredno izabrani od birača, nego su - delegirani.3 Prema vladinoj odluci Srbija je imala 84 zastupnika, Hrvatska s 1 2 3
Josip HORVAT, Politička povijest Hrvatske, Drugi dio, Zagreb, 1989., 140. Ivo BANAC, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji. Porijeklo, povijest, politika, Zagreb, 1988., 354. Opširnije vidi: Neda ENGELSFELD, Prvi parlament Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca – Privremeno narodno predstavništvo, Zagreb, 1989., 71-91.
163
