Lud wig Ba u er

Ludwig BAUER

Izme đu asi mi la ci je i in te gra ci je

1.

Iako nema ni jasnih statističkih podataka niti pouzdanih i objektivnih znanstvenih istraživanja koja bi poduprla temelje razmišljanja koja namjeravam predstaviti ovim esejem, polazišne postavke tih razmišljanja teško se mogu dovesti u pitanje. Riječ je o obliku pripadnosti ili identitetu preostalih Podunavskih Nijemaca i Austrijanaca1 u Hrvatskoj. Pri tome se taj identitet razmatra ovdje i sinkronijski i dijakronijski, te s vanjskog i unutrašnjeg rakursa, pri čemu vanjskim označavam odnos i viđenje većinskog naroda, a unutrašnjim subjektivno osjećanje manjinskog entiteta. Dakako da u svemu tome ne manjka niti svijest autorova o tome kako je kolektivno osjećanje ili viđenje prije svega kvalitativna apstrakcija, a nikako zbroj neizbježno različitih, međusobno kompleksno orijentiranih individualnih stavova.

Apstrahiranje predstavlja i podjela Nijemaca i Austrijanaca koji su predmet ovoga razmatranja u generacije, odnosno generacijske skupine. Ipak ni ta podjela ne bi trebala biti upitna, jer se gotovo svaka osoba na koju se ova uvjetna sistematizacija odnosi, čak i kada je godinama možda izvan generacija koje će se ovdje labavo definirati, ipak dade svrstati u ovu ili onu grupu, odnosno generaciju, kao karakterističan kolektivitet. Tome pridonosi i položaj pripadnika generacija unutar porodičnog stabla, jer svi imamo bake i djedove, majke i očeve, kćeri i sinove, ili smo sami nešto od toga, a generacijsku definiranost konkretnog dijela obiteljskog stabla ne dovodimo u pitanje, pa se bez ikakvih dvojbi prihvaća uvjerenje i stav kako su svi djedovi i bake, očevi i majke, kćeri i sinovi, u određenom vremenu pripadnici svoje generacije.

Unutar iznesenih okvira, koji predstavljaju ne samo pokušaj definiranja područja razmatranja nego i postavljanje margine sigurnosti (safety margin), vjerojatno je sasvim prihvatljivo reći da u Hrvatskoj imamo tri generacije danas autohtonih Nijemaca i Austrijanaca: generaciju djedova, generaciju njihovih sinova, dakle očeva sljedeće generacije, i njihovih sinova, tj. unuka one prve generacije (podrazumijevajući tu i ekvivalente u ljepšem spolu). Te tri generacije podrazumijevaju i obuhvaćaju i one koji se deklariraju kao Nijemci/Austrijanci i one koji se deklariraju kao Hrvati ili drugačije. Štoviše, procjenjuje se da se samo jedna petina populacije o kojoj je ovdje riječ deklarira svojom izvornom pripadnošću, a

1 Iako se ne radi o jedinstvenom entitetu, odnosno o potpunom podudaranju i preklapanju dvaju entiteta, ipak se u okviru ovog razmatranja, kao i u nekim drugim prijašnjim, uzimaju Podunavski Nijemci i Austrijanci, s obzirom na jezik i preklapanje kulture, a doseljeni u sličnim povijesnim okolnostima, kao ista kulturna grupacija.

četiri su petine tzv. kripto-Nijemci; pri čemu je i generacijska pripadnost jedan od odrednica kako će se pojedinac njemačkog ili austrijskog porijekla deklarirati.

U najstariju generaciju, generaciju djedova, ubrajamo ovdje one koji su rođeni prije Drugog svjetskog rata i to dovoljno rano da u njemu participiraju, bilo kao odrasli ljudi ili kao srednjoškolci; dakle, riječ je o generaciji rođenoj dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, ili ranije. U drugu generaciju, generaciju očeva, uvrštavamo sve one koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata bili djeca, ili su rođeni neposredno poslije rata. Trećom generacijom, generacijom sinova, ovdje smatramo generaciju direktnih potomaka prethodne generacije.

Povijesni i društveni faktori učinili su da navedene tri generacije imaju međusobno sasvim različit odnos prema svome porijeklu i pripadnosti; dok je unutar pojedinih generacija osjećaj njemstva i odnos prema specifičnosti vlastitog porijekla i pripadnosti svediv na svojevrstan zajednički nazivnik.

Najstarija generacija, generacija djedova, obilježena je time što je uglavnom sačuvala njemački jezik i što se ne deklarira svojom njemačkom, odnosno austrijskom pripadnošću. Pripadnici te generacije navikli su oprezno govoriti o svojem porijeklu, naglašavajući svoju hrvatsku pripadnost.2 Dakle, jedina generacija Nijemaca, ili Austrijanaca, koja je uspjela sačuvati jednu od bitnih oznaka svoga etniciteta, javno se od toga etniciteta u pravilu ograđuje, iako je nedvojbeno da se intimno prema svojem porijeklu odnose afirmativno, tj. ponosni su što su to što ne žele javno reći da jesu.

Sljedeća generacija, generacija očeva, bitno je obilježena time što ne govori njemački. Njima je njemački, u mnogim slučajevima prvi jezik, ili alternativni u slučajevima bilingvalnosti, slikovito rečeno - batinom izbijen iz glave, pri čemu je ta slikovitost nerijetko imala i doslovnu primjenu. Ipak, za razliku od svojih očeva, pripadnici ove generacije ne ustežu se toliko predstaviti se svojim porijeklom ili se njime službeno deklarirati. Upravo za tu generaciju u nekim sam svojim prijašnjim razmatranjima obrazložio upotrebu i potrebu oznake kulturnog identiteta. Ostavši bez jedne od najznačajnijih karakteristika etničke pripadnosti, pripadnici generacije, gotovo zasebno kulturnog entiteta, identificiraju se s apstraktnim oznakama većim dijelom izgubljene kulturne pripadnosti. Svakako da je za takvu pripadnost svakog pripadnika generacije, bitna motiviranost pojedinca, dakle - ponos na svoje porijeklo, a iz toga se izvode, ili se na to nadograđuju, određeni prepoznatljivi, iako u nekoj mjeri i mitologizirani principi i ideali, poput marljivosti, kreativnosti, ustrajnosti, pripadnosti europskoj civilizaciji itd.

Najmlađa generacije, generacija sinova, ima izrazito afirmativan odnos prema zemljama porijekla svojih predaka, prema upoznavanju njemačke i austrijske kulture i predstavlja onaj dragocjeni dio hrvatske populacije koja se afirmativno odnosi prema učenju njemačkog jezika. Pripadnici te generacije, ukoliko se nisu ranije odvojili od svoga entiteta, rado se deklariraju kao (manjinski, odnosno hrvatski) Nijemci, ili Austrijanci, te u pravilu znaju govoriti njemački.

2 Podrazumijeva se, naravno, kako je ovdje riječ o onim pripadnicima manjine koji se nisu, dobrovoljno ili prisilno iselili.

Analiza svih uzroka koji su doveli do takvog stanja mogla bi biti predmet povijesnog ili sociološkog istraživanja, pri čemu bi značajan faktor predstavljalo i pitanje diferencijacije koja je uvjetovala i/ili bila posljedicom iseljavanja glavnine njemačko-austrijskog korpusa s ovih područja, ali sve to nadilazi ambicije i granice ovoga eseja koji je svojim nakanama prije svega okrenut sadašnjosti i budućnosti.

2.

U slučaju najstarije generacije možemo govoriti o asimilaciji. Nijemci i Austrijanci postali su Hrvati. Taj proces, koji je ovdje zanimljiv prije svega unutar zadanih okvira, tj. izdvojen i prije svega u svojoj relevantnosti za generaciju o kojoj je ovdje riječ, ipak nije nov.

Od dolaska na ove prostore Podunavski su Švabe u većoj ili manjoj mjeri bili asimilirani, i to više u prostorima naseljenim hrvatskim, a manje u onima naseljenim srpskim stanovništvom. Iz toga se dade zaključiti da je jedan od faktora koji su pospješivali asimilaciju dijelova njemačkog korpusa bila pripadnost katoličkoj crkvi. To znači da je podudarnost svjetonazora, te s time povezanih običaja i rituala kroz cijelu godinu, kao i zajednički jezik bogoslužja, približavao potomke njemačkih naseljenika svojim hrvatskim susjedima, s kojima su se miješali i poistovjećivali.

Sljedeći faktor koji je podupirao asimilaciju, tj. kroatizaciju bilo je školovanje, odnosno odsustvo zaokruženog sistema njemačkog školstva.

Tim faktorima, kao i onima koji ovdje nisu spomenuti, valja pridodati mržnju, a kasnije i progon koji su karakterizirali cijeli period od pojave nacizma na dalje. Tradicionalno živoj germanofobiji, kao jednoj od konstanti među tradicionalnim europskim predrasudama, pridružilo se ogorčenje prema nacizmu, više nego opravdano karakterom i zločinima nacizma, ali ne i uvijek opravdano usmjereno.

Valja naglasiti kako su poslijeratni progoni Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji imali i selektivan karakter. Oni Nijemci i Austrijanci koji su sudjelovali u antifašističkoj borbi nisu se smatrali neprijateljima pa nisu bili direktna meta progona. I oni koji su imali veću rodbinsku povezanost s većinskim narodom (ili narodima), također su imali nešto veću šansu da izbjegnu progon. Obje kategorije bile su time predodređene za asimilaciju. Mogao bi se ovamo dodati i kompleks krivnje, koji su mnogi Nijemci i Austrijanci nosili u sebi, a koji je pridonosio odricanju od svoga porijekla.

Činjenica što uopće možemo govoriti i o sljedećoj generaciji pokazuje kako ta asimilacija ipak nije bila potpuna. Nešto od svoje potisnut svijesti o pripadnosti i porijeklu, asimilirana je generacija uspjela prenijeti na svoje potomke.

Za generaciju očeva karakterističan je osjećaj izgubljene pripadnosti etnicitetu predaka. Kao što je gubitak njemačkog jezika stvorio kod pojedinaca svijest da im nešto nedostaje tako je i gubitak rečene pripadnosti otvorio pitanja na koja pripadnici te generacije traže odgovore. Traženje identiteta uopće je karakteristika te generacije. Valjalo je razbiti predrasude u samima sebi i u sredini koja nas okružuje kako bismo si počeli postavljati pitanja tko i što zapravo jesmo i zašto smo svi deprivirani od obilježja koja bi za nas porijeklom trebala biti svojstvena.

Povijesni i društveni tok događanja doveo je do toga da su se ta pitanja mogla artikulirati relativno kasno, pa generacija očeva postaje relevantan faktor kulturnog identiteta unutar istog razdoblja kada i generacija sinova sazrijeva biološki i intelektualno, pa je i sama sposobna izraziti svoj identitet. Ako je generacija očeva obilježena pitanjima zašto je došlo do asimilacije i što se u sadašnjem stanju od kulturnog nasljeđa može spasiti, onda je generacija sinova obilježena time što asimilaciju ne prihvaća.

Za najmlađu je generaciju karakteristično da, unatoč svojoj malobrojnosti, ne negira svoje porijeklo niti ga u bilo kojoj situaciji pokušava prikriti mimikrijom karakterističnom za generacije koje su im prethodile. Valja ponoviti kako mladi uče i savladavaju njemački jezik, pa kako je naprijed također već rečeno, predstavljaju onaj dragocjeni dio stanovništva koji, uza sveprisutni engleski, vlada i europskim jezikom koji je Hrvatskoj još i te kako potreban. Mladi su zainteresirani za očuvanje svojih kulturnih tradicija i svoga obnovljenog kulturnog identiteta, pa ne pristaju na asimilaciju. To ne znači odbacivanje pripadnosti Hrvatskoj, sa svim što to podrazumijeva. Naprotiv, ta generacija želi biti integrirana u hrvatsko društvo. Dok asimilacija podrazumijeva uključivanje u društvo po cijenu odricanja vlastitog identiteta na temelju porijekla, integracija znači uključivanje u društvo većine uz afirmaciju identiteta porijekla. Integracija podrazumijeva prihvaćanje hrvatske domovine i svih njezinih vrijednosti, ali i svijest o nasljeđu onih koji su dio ove zemlje civilizirali nakon pustošenja osmanlijskih osvajača. Ta svijest podrazumijeva reafirmaciju načela koja su preci ove generacije cijenili i na kojima su temeljili svoj ugled, ali ta svijest podrazumijeva i pouke stečene temeljem povijesnog iskustva, što prije svega, uključuje tragične pouke nacizma, kao što podrazumijeva i osjećaj dublje povezanosti s Europom i svim njezinim konstruktivnim tradicijama, kao i odgovornost koja iz toga proizlazi.

3.

Tolerancija je ključni pojam kada se govori o odnosu većinskog i manjinskog entiteta. Preveden na hrvatski, termin glasi snošljivost, pa time i razotkriva da je riječ o odnosu jačeg prema slabijem, većeg prema manjem, značajnijeg prema manje značajnom. Ipak to ne iscrpljuje smisao pojma za koji ne nalazimo bolji termin. Radi se o tome da tolerancija mora djelovati dvosmjerno i recipročno. Prihvaćanje i konstruktivna afirmacija posebnosti i razlika potrebna je i manjini i većini. Svijest o potrebi integracije u hrvatsko društvo njegovih pripadnika njemačkog i austrijskog porijekla i kulturnog i nacionalnog identiteta višestruko je značajna, ali se to značenje ne iscrpljuje djelovanjem u samo jednom pravcu.

Integracija je svakako potrebna rezidualnim, kvantitativno gotovo zanemarivim pripadnicima njemačke i austrijske manjine, ali je - dijelom i zbog malog broja pripadnika entiteta - još potrebnija većinskom narodu i Hrvatskoj u cjelini. Njegovanje razlika predstavlja razvijanje konstruktivne kompleksnosti društva. O različitim aspektima te konstruktivne kompleksnosti dale bi se napisati cijele knjige, ali za potrebe ovoga razmatranja dovoljno je upozoriti na primjere Sjedinjenih

Američkih Država i Europske Unije. I jedna i druga zajednica svjesne su kako njihov daljnji razvitak i napredak mora biti utemeljen na ispreplitanju istih onih različitosti koje su dovele, primjerice, do početka Renesanse u malo udaljenijoj prošlosti ili nastanka džeza i filma u nešto svježijoj, ili u nastanku znanstveno-tehničke revolucije, za koju je gotovo pravilo da su joj svuda barjaktari ljudi koji ne nose domicilna imena. Suprotno, primjeri pokušaja stvaranja monolitnih zajednica, recimo onih iz dvadesetog stoljeća, predstavljaju se kao primjeri civilizacijskih katastrofa. U tom je smislu reafirmacija njemačko-austrijskog hrvatskog entiteta i njegova integracija u hrvatsko društvo za Hrvatsku od prvorazredne važnosti.

Zwischen der Assimilierung und Integration

Die deutsche und österreichische Population in Kroatien wird von drei Generationen charakterisiert: die Generation der Grossväter, Väter und Söhne. Die erste Generation bewahrte die deutsche Sprache auf, aber nicht die Identität; sie zog um oder passte sich an. Die zweite Generation verlor die Sprache, aber sie bewahrte das Bewusstsein über die Herkunft und die Notwendigkeit einer Affirmation dieser Herkunft. Die dritte Generation realisierte die Sehnsucht der vorgängigen, lernte die deutsche Sprache und identifizierte sich mit ihrer Herkunft.

Es ist gut den Prozess der Assimilierung, der besonders für die älteste Generation charakteristisch ist, mit dem Prozess der Integration einzutauschen. Die deutsch-österreichische Entität soll als konstruktiver Teil der kroatischen Gesellschaft angenommen werden. Dies ist nicht nur im Interesse der Minderheit, sondern vor allem im Interesse des Landes Kroatien, da die Pflege von Verschiedenartigkeiten heute als Entwicklungsbasis angenommen ist (Beispiele der USA und EU zeigen das am besten).