Kana, kršćanska obiteljska revija, veljača 2023.

Osnivač:

Centar za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije »Kršćanska sadašnjost«

Glavna urednica: Maja Petranović

Uređuje: uredničko vijeće

Grafičko oblikovanje:

Tihomir Turčinović

Izdavač:

Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, p.p. 434, Marulićev trg 14

Za izdavača: Stjepan Brebrić

Kontakti:

E-mail: ks.kana@gmail.com urednistvo@ks.hr pretplata@ks.hr

Tel: 63 49 060; Fax: 48 28 227 www.ks.hr

Izlazi 15. u mjesecu, srpanj-kolovoz dvobroj.

Adresa uredništva:

KANA, Kršćanska sadašnjost d.o.o., 10 001 Zagreb, Marulićev trg 14, p.p. 434

Rukopise i slike ne vraćamo.

Za iznesena mišljenja u pojedinim člancima i točnost podataka odgovorni su autori te njihovi stavovi ne predstavljaju nužno stav uredništva.

Tisak: Mediaprint – tiskara Hrastić

Račun:

KRŠĆANSKA SADAŠNJOST d.o.o.

IBAN: HR 17 2340 0091 1000 4724 1

SWIFT PBZ GHR 2X

Godišnja pretplata: 22,00 €

Inozemstvo: Zainteresirane molimo da se jave na e-mail pretplata@ks.hr ili broj telefona 01 6349 044

pred vama su novi odrazi promišljanja događanja i životnih stvarnosti koji nas dotiču u našem vremenu. Teme su raznovrsne, a katkad i pogledi različiti, što nas u konačnici uči sagledati širinu i biti dijaloški otvorenima za bolju izgradnju i zajedništvo u pluralnosti. To nas obogaćuje dok odgovorno gradimo svoje obiteljske odnose, dok se kao roditelji hvatamo u koštac s odgojnim zahtjevima suočeni sa suvremenim izazovima, u susretima s drugima i drugačijima, dok promišljamo o osobnoj, obiteljskoj ili bračnoj duhovnosti, o svojim identitetima, o našoj ulozi kao člana ili kao pastira zajednice vjernika... Pozvani smo biti stalno zauzeti oko promišljanja o značenju kršćanskoga poziva u svijetu i u zajednici kojoj pripadamo, kao i u svojim duhovnim dubinama. Proučavanje i čitanje, ponajprije teološke i vjerske literature koja nas kontinuirano poučava u vjeri, daje nam obzore da se ne skučimo u vlastite zablude, ali i da se ne izgubimo u svojeglavim traženjima bez čvrstoga kormilara. U že lji konkretiziranja ovoga govo ra, pozivam nas da razmišlja mo korizmeno. Prebirući po policama biblioteka Kršćan

Karl kardinal Lehmann NA PUTU U ŽIVOT

Duhovni poticaji za korizmeno i uskrsno vrijeme

Kršćanska sadašnjost, 2006., Zagreb

ske sadašnjosti pod ruke mi je došla knjiga kardinala Karla Lehmanna Na putu u život, koju sam vam u ovoj prigodi, na samom početku korizmenoga puta, poželjela preporučiti. Knjiga je to za sve koji u rastrganostima ovoga svijeta tragaju za novom hrabrošću, koji hrvajući se sa svojim životom i nevoljama žele krenuti na put, kako kaže Lehmann – na put u život Vrijeme korizme jest vrijeme polaska na put koji nam omogućava »čudesnu spoznaju koja nam često izmiče u životu: uistinu se možemo obnoviti i postati drukčiji. U tome ne smijemo posustati i zastati na pola puta.« Biblija nas pritom »opetovano navodi na tri stvari međusobno povezane tijesnim nutarnjim vezama – na post, na molitvu i davanje milostinje. Nijedan element iz ovoga trozvučja ne ide bez druga dva. Drukčije rečeno: bilo bi neistinito i lažno kada bi se apsolutizirao i prakticirao npr. samo post radi posta. Samo prazno izgovaranje neke molitve bez istinskoga obraćenja Bogu ne bi imalo nikakva smisla; puno toga bilo bi izgubljeno kada ne bi završavalo onim što sveti Ivan Evanđelist pregnantno i kratko sažima u riječima: Vršiti istinu: Ne samo spoznavati istinu, ne je samo objavljivati, nego je i vršiti.«

Dragi čitatelji, Urednica

Godina LIV Broj 2/582 Veljača 2023. Cijena 2,00 €

Časopis je objavljen uz potporu Grada Zagreba

Odvojenim prikupljanjem smanjujemo količinu otpada na odlagalištima, čuvamo šume, štedimo vodu i energiju.

Stare novine – novi papir

KRŠĆANSKA OBITELJSKA REVIJA

Enigma bolesti i vrednota zdravlja

Papa Franjo tvrdi kako se upravo kroz iskustvo ranjivosti i bolesti možemo naučiti hodati zajedno. Bolest, naime, više od ikojih drugih čimbenika najdublje prodire u temeljna egzistencijalna pitanja ljudskoga života.

Na spomendan Gospe Lurdske, koji obilježavamo 11. veljače, ujedno je već tradicionalno, već 31 godinu zaredom, postao i Svjetski dan bolesnika. Svi ljudi dobre volje pozvani su tog dana ozbiljno se suočiti s problemom bolesti, kako uopće shvatiti problem bolesti, ali, što je još važnije, kako se, zašto i na koji način više posvetiti bolesnim ljudima, kako u našim obiteljima, tako i općenito s bolesnicima s kojima se gotovo svakodnevno susrećemo. Papa Franjo tvrdi kako se upravo kroz iskustvo ranjivosti i bolesti možemo naučiti hodati zajedno. Bolest, naime, više od ikojih drugih čimbenika najdublje prodire u temeljna egzistencijalna pitanja ljudskoga života. Toga je bio svjestan i biblijski psalmist kada u Psalmu 102. vapije: »Jer moji dani nestaju poput dima, a moje kosti gore kao oganj. Srce mi se suši kao pokošena trava i kruh svoj zaboravljam jesti. Od snažnih jecaja mojih kosti mi uz kožu prionuše. Sličan sam čaplji u pustinji, postadoh ko ćuk na pustoj razvalini. Ne nalazim sna i uzdišem ko samotan vrabac na krovu«. Psalmist svjedoči o osjećaju bespomoćnosti pred naviranjem bolesti i postupnim gubljenjem života, o tjeskobi koja ga obuzima te o svojevrsnoj relativizaciji svega ovozemnoga, počev-

ši od hrane. Svi se ovi osjećaji sjedinjuju u iskustvu osamljenosti u kojoj se čovjek osjeća sličnim životinji. Bolest je postavila u pitanje smisao života, smisao koji se sve do tada činio samo po sebi razumljivim. Prisutnost bolesti gotovo brutalno razotkriva dva temeljna čimbenika koji po naravi stvari pripadaju životu: krhkost i pitanje smisla. Upravo ove dvije dimenzije doživljavaju krizu u modernoj kulturi.

1. Kršćanstvo i bolest Općenito možemo reći da Sv. pismo nudi dvije temeljne poruke u vezi s ophođenjem s bolešću. Prva je kako nije nikada opravdano jednostavno miriti se s bolešću, pasivno joj se prepustiti, tobože u ime nekakvog suobličenja Kristu. I sam Krist višekratno je liječio bolesne i ova njegova terapeutska djelatnost išla je usporedo s navještajem Radosne vijesti. Izlječenje je upravo slika i prilika djelovanja Radosne vijesti u životu čovjeka, pogotovo bolesnika. Bolest dakle ostaje negativno iskustvo koje valja nadići. Vidjeti vlastitu bolest kao sredstvo zbližavanja s Kristom patnikom može imati smisla samo ako ima neku terapeutsku djelatnost, ako ikako može pomoći u nadilaženju ili lakšem svladavanju, pa i »osmišljavanju« bolesti. Ako bolestan čovjek vjeruje i shvati da se protiv bolesti ne bori sam, kao što su smatrali stoici, nego zajedno s Kristom. Druga poruka Biblije jest da tjelesno zdravlje, i stoga što je samo dio defini-

cije onoga što zdravlje jest, nije apsolutna vrijednost. Nemoralno je žrtvovati život zbog zdravlja. Moguće je žrtvovati zdravlje zbog većih vrijednosti, kada npr. majka žrtvuje zdravlje kako bi spasila život ili dobrobit djeteta. Veliki teolog Karl Barth formulira tako prvo pravilo jedne etike bolesti: Nikakvi pokušaji osmišljavanja bolesti i s njom povezanih patnji, pa bili ti pokušaji psihološki, teološki ili čisto racionalni, ne umanjuju dužnost borbe protiv bolesti do kraja. Bitno je da pacijent i svi koji ga okružuju budu trajno usmjereni ne na svoju bolest, nego na zdravlje i na vlastitu volju da se zdravlje ostvari.

2. Duhovnost »po mjeri bolesnika«?

Poznato je da je u prošlosti teologija, nemajući objašnjenja za bolest, kao jedino rješenje sugerirala prihvaćanje bolesti iz raznoraznih motiva: bolest kao posljedica istočnog grijeha, bolest kao put prema križu i njezina spasonosna vrijednost. Naravno da je u tom kontekstu profitirala svojevrsna duhovnost koja je bolesnika promatrala gotovo kao nekoga tko je »privilegiran« za bolje duhovno sazrijevanje. Ta je duhovnost dio teološkog razmišljanja koje se zaustavlja na križu i ne dopire do uskrsnuća. Bolest i patnja shvaćene su gotovo kao vrhunske vrijednosti. Teološki može biti problematično stvaranje neke duhovnosti »po mjeri bolesnika«, Crkve po mjeri bolesnika. Čovjek nije najprije bolesnik, nego oso-

PIŠE: JOSIP GRBAC

ba i dijete Božje. Briga za bolesnika, pa tako i ona duhovna, nije ništa drugo nego briga za čovjeka kao takvog, usmjerena na konkretnog bolesnika, prilagođena u nekim segmentima. Umjesto da bolest smještamo isključivo u kontekst grijeha i otkupljenja, valja je smjestiti u kontekst stvaranja. Bog je najprije čovjeka stvorio, a tek poslije otkupio. To bi trebala biti misao vodilja svakoga tko se suoči s vlastitom bolesti ili bolešću nekoga drugoga. Vjera u ozdravljenje koje nastupa nakon odgovarajuće molitve ili kao posljedica vjere, katkada u obliku čuda (Mk 16,17 – 18 i Iv 14, 12), nije nikada zapostavljala ostale prirodne uzroke bolesti. Takav vjekovni stav Crkve sprječavao je da se, zapostavljajući tjelesne čimbenike, karizma pretvori u šarlatanstvo. Tu je važno imati na umu princip koji uvijek valja poštivati: »Primum non nocere«: tražiti ozdravljenje putem vjere može biti komplementarno s medicinskom terapijom, a ne ovu potpuno zamijeniti. To se događa kada se npr. slučajevi histerije automatski pripisuju djelovanju đavla. Nema zamjene medicine molitvom. Mogu biti prakticirane samo zajedno.

3. Demitologizirati zdravlje

Postmoderni čovjek uzdignuo je ljudsko zdravlje na prvo mjesto ljestvice vrijed-

nosti. Sjetimo se samo što jedni drugima zaželimo u prigodi blagdana ili rođendana. Uvijek želimo prije svega zdravlje. Teološki rečeno, čovjekovo zdravlje, kao i sam život, pripada onoj vrsti kategorija i vrijednosti koje definiramo kao

Živimo u vremenu kada je možda potrebna i svojevrsna demitologizacija zdravlja. Predstaviti zdravlje kao jedinu i apsolutnu vrijednost ubojito djeluje na one koji su bolesni. Da je zdravlje apsolutna vrijednost, onda bi bolest bila grijeh.

»Božji dar«, a to znači da one samo donekle potpadaju pod kompetenciju čovjeka i njegova razuma. Čovjek je u neku ruku samo administrator svoga zdravlja. U pozitivnom i negativnom smislu. Pozitivno, tako što djeluje preventivno; negativno, tako što će katkada morati prihvatiti činjenicu da postoji nešto veće od zdravlja čemu mora težiti. Svjesno narušavati zdravlje moralno je loše. Stvoriti od zdravlja apsolutnu vrijednost također je teološko-etički upitno. Zdravlje nije na istom stupnju ljestvice vrijednosti kao

što je nevini život. Zato, ako je samoubojstvo uvijek grijeh, podnositi patnju ili nagrizanje bolesti radije nego se odreći nekih svojih temeljnih ljudskih i vjerskih principa može biti razumljivo i etički ispravno. »Pravo na zdravlje« nikada ne zaboravlja da je riječ o daru. Kada kažemo »pravo na zdravlje«, onda ne mislimo teološki, nego mislimo na društvenu, socijalnu, civilizacijsku razinu. Papa Franjo u tom smislu objašnjava kako prispodobu o postupku milosrdnog samaritanca ne treba shvatiti kao jedan individualni, doduše, pohvalni, ali izolirani čin, nego kao začetak stvaranja kvalitetnije zdravstvene skrbi. On tvrdi: »Dok Svjetski dan bolesnika poziva na molitvu i blizinu s onima koji pate on također ima za cilj podići svijest Božjeg naroda, zdravstvenih ustanova i civilnog društva s obzirom na novi način zajedničkog kretanja naprijed. Doista, zaključak prispodobe o milosrdnom Samarijancu sugerira kako se djelovanje bratstva, koje je započelo kao susret licem u lice, može proširiti na organiziranu skrb«. U svakom slučaju, aksiom »gratia supponit naturam« (milost pretpostavlja narav), koji se odnosio na socijalne prilike života, vrijedi i ovdje, ali samo donekle. Da bi se čovjek mogao nesmetano razvijati kao osoba i vjernik, nužno mora dostojanstveno živjeti i imati zdravlje. Ali ne kao conditio sine qua non. Nisu svi bolesnici nesposobni potpuno se ostvariti kao ljudi i vjernici, kao što svi siromasi nisu nesposobni biti dobri ljudi i dobri vjernici. Živimo u vremenu kada je možda potrebna i svojevrsna demitologizacija zdravlja. Predstaviti zdravlje kao jedinu i apsolutnu vrijednost ubojito djeluje na one koji su bolesni. Da je zdravlje apsolutna vrijednost, onda bi bolest bila grijeh. Zato usporedo s razvojem medicinske znanosti mora ići razvoj komunikologije, umjetnosti komuniciranja s pacijentom kojemu ćemo biti sposobni predočiti i alternativne vrijednosti kojima može osmisliti život. U suprotnom će neizlječiva bolest uvijek biti doživljena ne samo kao poraz čovjeka, njegova znanja i umijeća, nego i kao poraz Boga kojega mi definiramo Ocem ljubavi.

Pohvala iskrenosti

Gdje je povjerenje, ljudi se ne kunu niti se razbacuju velikim i svetim riječima.

lakomislenih zakletvi, psovanja i ispraznog prizivanja Božjeg imena!

PIŠE: IVAN ŠARČEVIĆ

Usvojemu raskošnom repertoaru kažnjavanja inkvizicija je onima koji su »svašta« pričali rezala jezik. Bilo je to strašno i poražavajuće. Sve vlasti, napose totalitarne, ušutkuju svoje kritičare, sve koji zapravo potiču na slobodu mišljenja i govora. U nekim zemljama i danas se kažnjavaju i ubijaju ljudi zbog istinite riječi. Nikada nije bilo bez kontrolora riječi, ni u Crkvi. Da se zapriječi istina, ne ubijaju se uvijek njezini vjesnici, nego se na razne načine otupljuju ili utapaju istinite riječi u babilonsku bujicu vijesti i kakofoniju nebitnih informacija. A i mnogi ljudi, zbog raznih razloga, straše se činjenica ili im je korisnije ili draže ropstvo laži nego oslobađajuća riječ istine.

Četvrta Isusova antiteza iz Govora na gori odnosi se na riječ, i to na njezinu posebnu formu, na zakletvu. Isus veli: »Čuli ste još da je rečeno starima: Ne zaklinji se krivo, nego izvrši Gospodinu svoje zakletve. A ja vam kažem: Ne kunite se nikako! Ni nebom jer je prijestolje Božje. Ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama. Ni

Jeruzalemom jer grad je Kralja velikoga! Ni svojom se glavom ne zaklinji jer ni jedne vlasi ne možeš učiniti bijelom ili crnom. Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je«. Slično Matej evanđelist piše i nešto poslije u svom evanđelju kad prenosi Isusove upute učenicima da paze koga će nazivati ocem, učiteljem, bratom; kad oštro ustaje na »slijepe vođe« koji se kunu

hramskim zlatom, darom na žrtveniku, nebom te si pobožnim zaklinjačkim smicalicama žele priskrbiti vjerodostojnost. K tomu, Jakovljeva poslanica donosi iste gore spomenute Isusove riječi o zabrani zaklinjanja (usp. Jk 5, 12).

Komunikacija na razini bezuvjetnog povjerenja

Dovoljno je jednostavnim riječima istine u ljubavi priopćiti svoje mišljenje i ne samo kad se ona tiče nas nego, još prije, nužno je istinito i s ljubavlju svjedočiti za druge, za prijatelje.

Zakletva ima dvije funkcije: da potvrdi istinitost rečenoga i da tvrdo obveže da će se izvršiti obećano. Zaklinjanje Bogom hoće kazati da je sam Bog jamac rečenoga. Isus ne dopušta ne samo krivo, nego nikakvo zaklinjanje. Bilo bi to ograničavanje istine i riječi uopće. Bog je ionako svjedok svake naše misli i riječi; nije potreban nikakav izvanjski, ni božanski autoritet da se govori istina.

Isus se izravno ne veže za neku starozavjetnu zapovijed o zakletvi, nego se neizravno referira na drugu zapovijed Dekaloga, na zabranu ispraznog izgovaranja Božjega imena, kao i na zapovijedi da se ne laže o bližnjemu. Isus je neumoljivo radikalan u zabrani svake zakletve, čak ako se ona i bude ispunila. Njegov se učenik ne zaklinje Božjim imenom, niti ičim što bi zamjenjivalo Boga, kao što su nebo, zemlja, sveti grad. Ni svojom glavom, ničim se ne smijemo kleti, jer sve pripada Bogu, jer, naposljetku, sve je, i svaka je riječ od Boga. Riječ je sam Bog. Jednostavnim i čistim govorom koji Isus sažeto opisuje s da, da i ne, ne, on vraća ljudsko komuniciranje na elementarnu razinu bezuvjetnog povjerenja. Gdje je povjerenje, ljudi se ne kunu niti se razbacuju velikim i svetim riječima. Koliko je samo lakomislenih zakletvi, psovanja i ispraznog prizivanja Božjeg imena! Tko se, recimo, nađe u gradskim prometalima, tramvajima ili busovima kad se tinejdžeri vraćaju iz škole, u svoj toj vrevi brbljanja, gdje jedva tko koga sluša, čut će nebrojeno puta isprazno zaklinjanje

Božjim, Isusovim imenom ili nadvikivanje imenima Gospe, majke, ili neke zamjenske formule, tipa: Časna riječ, kojima se želi pokazati istinitim i priskrbiti neku veću važnost. A kakve se tek zakletve i ispraznosti ne čuju po kavanama, na stadionima, boćalištima, pred ekranima!

Velik je zahtjev stavio Isus pred svoje učenike: nikakve suvišne riječi u govoru. I ne samo psovke i zakletve nego nika-

riječima. Koliko je samo iskrenosti

kva okolišanja u smislu da se riječi mogu razumjeti ovako i onako ili još drukčije. Nikakve dvosmislenosti, zavođenja, prijevare u govoru. Ako se to ima na umu, kršćani bi trebali biti sretni ako bi se političari i razni moćnici prestali zaklinjati svetinjama ili na svetinje, na Bibliju, na ime Božje ili na križ. Zar doista nije od zloga, kako Isus veli, ako se kršćani, recimo, zaklinju na Isusov križ i istoga trena još sigurnije varaju, lažu, zlostavljaju?

Nekim ljudima riječi ništa ne znače. Gledaju bližnje u oči i grubo lažu dok što obećavaju ili izgovaraju najsvetije riječi: volim te i još se pritom pozivaju na Boga. Takve riječi veći su grijeh od psovke. Duhovni predatori i zlostavljači koriste se svetim riječima, i Božjim imenom, da zavedu djecu i slabije kako bi ostvarili svoje perverzne ciljeve. Nikada nečastivi ne dolazi u prepoznatljivu ružnom obliku, crn, s rogovima i repom, nikada s ružnim govorom, nego u lijepoj odjeći, u svetim haljinama i slatkoćom umilnih riječi. Isus je, sažmimo, posve rezolutan: čovjek je stvoren od riječi, riječi se ne smiju osiguravati ničim drugim osim svojom vlastitom istinitošću. Istina nije sve. Ljubav je veća od istine, ali ljubav nije potpuna bez istine. Pokatkad se iz ljubavi treba istina prešutjeti ili zaobići. No nije uvijek sa svom jasnoćom dano nam znati kada je ljubav, koja ne govori ili zaobilazi istinu, lažna ili pristrana, štetna. Tko iz ljubavi ne govori dužnu istinu svome bližnjemu, ili ga dovoljno ne voli ili ga krivo voli ili, što je lošije, želi ne zamjeriti mu se i sačuvati »lijepu« sliku o sebi. Ovdje govorimo o ljubavi koja zna mjeru, koja ne skriva istinu, nego upravo, ne-

sebično i bezinteresno, govori istinu koja je na dobrobit bližnjemu. To je istina u ljubavi koja ne komplicira, koja se ne razmeće psovkama, zakletvama i silnim riječima, i koja ne šuti na kamuflaže, nepravde i laži, koja nije ljigavo neutralna, nego je oslobađajuća u svojoj jezgrovitosti i jasnosti.

Zahtjev za jednostavnim riječima

Zabranom svake zakletve Isus zabranjuje lažno svjedočenje, ali ne svako svjedočenje. Dovoljno je jednostavnim riječima istine u ljubavi priopćiti svoje mišljenje i ne samo kad se ona tiče nas nego, još prije, nužno je istinito i s ljubavlju svjedočiti za druge, za prijatelje. Isusova zabrana zakletve odnosi se na svako isprazno izgovaranje Božjeg i drugih svetih imena,

na svaku magijsku ili drugu zloupotrebu riječi. Isus traži da se u svojim riječima i obećanjima ne pozivamo ni na koga, da se nikim ne osiguravamo, ni Bogom. Koliko god djelovalo normalno i krajnje ljudski – napose kad smo iskreno i strastveno zauzeti za dobro – da se zaklinjemo i da se za potvrdu svoje istine pozivamo na najviši autoritet, na Boga, Isus traži obratan put: da se uopće ne kunemo, da vratimo osnovno povjerenje u ljude i u najobičniju riječ, da se što više oslobađamo zloga koji je »otac laži«, i da u svoje odnose ulazimo s pretpostavkom da je svaki čovjek u dnu sebe iskren i istinoljubiv. Isusova zabrana zaklinjanja nije puka zabrana, nego zahtjev za jednostavnim riječima – pohvala ljudskoj iskrenosti i temeljnom povjerenju.

Djeca i empatija

– od promatranja do razvijanja empatije u obiteljskoj svakodnevici

PIŠE: LEALI OSMANČEVIĆ

Jedan od najvažnijih temelja za izgradnju kvalitetnih odnosa u obitelji, ali i s okolinom jest svakako empatija – sposobnost zauzimanja nove, drukčije perspektive i vrednovanja druge osobe te suosjećanje. U svakodnevnim komunikacijskim obrascima empatija je vidljiva kroz povezivanje s drugom osobom i aktivnu, cjelovitu prisutnost. Svaka je osoba rođena sa sposobnošću empatije, no njezina uključenost u život pojedinca ovisi o daljnjem razvoju tijekom života i u odnosima s sobom i drugima. Stoga je i za razvijanje empatije potrebno učenje, najprije promatranjem već u djetinjstvu i tijekom odrastanja, a potom aktivnom primjenom u svakodnevici, počevši od obiteljskih situacija, sklapanja prijateljstava, komunikacije u školi i slično. Za kvalitetno usvajanje empatije važno je pokatkad najprije spoznati što ona nije. U današnjemu vremenu kroz empatijske razgovore odrasli često nakon slušanja druge osobe, djeteta, partnera, prijatelja biraju strategiju davanja savjeta sa svrhom pomoći ili rješavanja izazova koji su čuli. Ipak, važno je empatijske razgovore i povezivanje s drugom osobom razlikovati od vrednovanja tuđe situacije, prepričavanja osobnih iskustava i dijeljenja savjeta. Iako savjeti nužno ne moraju biti loš izbor, prethodno je važno radi razvijanja kvalitetnih odnosa ipak provjeriti sa sugovornikom traži li uistinu savjet ili našu aktivnu prisutnost. Unutar obitelji savjeti koji su

usmjereni prema djeci izrečeni su s najboljim namjerama, no prisutnost roditelja/skrbnika i bilo kojega drugog bliskog člana obitelji katkad je mnogo važnija od »instant-rješenja« što bi dijete trebalo napraviti u određenom trenutku. Rješenja se često rađaju iz prisutne tišine i strpljenja pred drugim.

Empatijska prisutnost i povezanost sa sobom i drugima Jedan od preduvjeta razvijanja empatije u djece jest svijest i razvijanje empatije prema samome sebi, odnosno samoempatije. Ona je osobito važna u današnjim vremenima koja pred pojedinca stavljaju brojne izazove, počevši od same promjene komunikacijskih obrazaca, izgradnje odnosa s drugima, različitih očekivanja od sebe i okoline, izazova pri rješavanju sukoba i slično. Prisutnost sa samim sobom i svjesnost sadašnjega trenutka i proživljavanja različitih emocija koje se pojavljuju u svakodnevnim situacijama

svakako obogaćuje osobu i osnažuje ju pri davanju kvalitetnoga primjera za razvoj empatije, a ponajviše kada je riječ o djeci. Naime, djeca i empatiju, kao i niz drugih osobina tijekom svoga djetinjstva, prepoznaju upravo promatranjem osobe kojoj vjeruju i koja im je bliska. Davanje primjera empatije u svakodnevici i s drugima osnažuje dijete da i samo aktivnije razvija empatiju. Uz promatranje, empatiju je važno i učiti zajedno s djetetom, bilo da je riječ o odnosu roditelja i djeteta bilo roditelja i djeteta prema drugoj osobi. Oba su načina vrlo vrijedna u dječjem odrastanju, osobito kada je riječ

Jedan od preduvjeta razvijanja empatije u djece jest svijest i razvijanje empatije prema samome sebi, odnosno samoempatije. Ona je osobito važna u današnjim vremenima koja pred pojedinca stavljaju brojne izazove.

o vještini prisutnosti za drugoga, oslobađanju od osuda i etiketa, savjetovanju bez slušanja i suosjećanju pri zauzimanju drukčije perspektive sa svrhom razumijevanja drugoga.

Usmjerivanje djece primjerima empatije i zahvalnosti određujuće je za tijek njihova odrastanja i siguran put za izgradnju cjelovitih kvalitetnih osoba koje u konačnici postaju primjeri svojim vršnjacima u empatijskom življenju i na taj način čine velike promjene.

Kako poticati i razvijati empatiju od djetinjstva?

Biti primjer empatije s djecom i u odnosu s drugima.

Kao što je prethodno na vedeno, prvi koraci za razvijanje empatije kod djece počinju aktivnim promatranjem roditelja/skrbnika, bilo da je riječ o suosjeća nju koje je dijete osjetilo bilo o suosjećanju koje je vidjelo u odnosu roditelja i druge osobe. Davanje empa- tije djeci za njih znači predanost i sigur- nost koje jačaju i njihovu želju i motiva- ciju da sami daju empatiju drugoj osobi. Suosjećanje prema djeci može uključi- vati bilo koji oblik prilagodbe njihovim emocionalnim ili fizičkim potrebama, poštivanje njihovih jedinstvenih vrijed- nosti, odnosno individualnosti, iskre- nost pri razumijevanju i pokazivanju interesa njihovih potreba ili izazova s kojima se suočavaju, a svemu pretho- di prisutnost – počevši od naizgled jed- nostavnih situacija poput slušanja kako su proveli dan. Primjer empatije očituje se i kroz djelovanje prema drugim ljudi- ma i pokazivanjem interesa za njihove okolnosti. Takvi primjeri koje djeca vrlo brzo uočavaju modeliraju dječje pona- šanje u budućnosti ili u sličnim situaci- jama. Stoga je važno živjeti empatiju i proces učenja vezati uz praktično djelo- vanje u svakodnevici, a rjeđe uz verbal- no pojašnjavanje procesa suosjećanja.

Briga za druge kao preduvjet kvalitetnih odnosa.

Za poticanje interesa i motivacije za empatijsko djelovanje djeci je potrebno isticati važnost suo-

sjećanja i brige za druge, razumijevanja različitosti i iskazivanja poštovanja pre- ma okolnostima ili životima druge oso- be s kojom se susreću. Razumijevanje takozvanog hoda u tuđim cipelama jedno je od vrijednih empatijskih obilježja jer isključuje osuđivanje i pripisivanje etiketa, kao i jednostra- nost u pristupu i povezivanje s isklju- čivo vlastitim iskustvom. Vještina razu- mijevanja drugoga daje širinu pristupu, ali i prioritet u brizi za druge osobe. Dje- ca kroz primjere djelovanja roditelja s drugima, za njih važnim osobama (npr. članovima šire obitelji, odgojiteljima u vrtiću ili učiteljima u školi, trenerima, su- sjedima) usvajaju vrijednosti razumije- vanja kakve odnose žele i sami graditi i na koji se način mogu brinuti o drugome.

Aktivnim prakticiranjem empatije do njezina usvajanja i življenja. Redovito i aktivno »podsjećanje« djeteta na važnost empatije i poticanje interesa za razumijevanje sebe i svojih emocija i reakcija, kao i sposobnost prisutnosti pre- ma drugoj osobi, potiče i pomaže dje- ci u razmatranju, a potom i u usvajanju empatije kao prirodne reakcije za prila- godbu drukčijim okolnostima s kojima se mogu susresti. Razumijevanje svo- jih, ali i tuđih osjećaja i reakcija osobito je vrijedno kada je riječ o izazovnim si- tuacijama ili mogućim sukobima u od- nosima. Velik dio rješavanja i razu- mijevanja izazovnih situacija upravo se nalazi u empatiji, odnosno u razu- mijevanju različitih perspektiva ve-

zanih za istu situaciju. Uvelike mogu pomoći i aktivni razgovori s djecom sa svrhom razumijevanja sebe i razvijanja razumijevanja drugih osoba koje mo- gu u jednakoj situaciji reagirati potpu- no drukčije. Takav oblik razumijevanja neizostavan je za prepoznavanje važno- sti usvajanja empatije i brige za sebe i druge. Kvaliteta davanja i primanja em- patije najviše je uočljiva kada je vidljiva u odnosima s ljudima s kojima imamo najviše različitosti, a istodobno ih zbog toga ne osuđujemo.

Zahvalnost kao siguran put do empatije. Naposljetku, čvrsto navezana na brigu i suosjećanje jest svakodnevna zahvalnost i njezino iskazivanje. Bilo da je riječ o svakodnev- nim situacijama bilo o znakovitim život- nim iskustvima, zahvalnost je ono po čemu pamtimo kada nam je netko pru- žio empatiju prisutnošću srcem ili kada smo istu takvu empatiju dali drugomu. U dječjem odrastanju vrijedno je iska- zivati zahvalnost i upućivati djeci riječi zahvale u svakodnevici. Takvim se pri- mjerom izgrađuje i zahvalnost djeteta za ono što dobije od druge osobe i s vre- menom je počinje i sámo iskazivati.

Tjelesni razlozi zbog kojih ste možda depresivni (2)

Donosimo nastavak nekih od najčešće utvrđenih tjelesnih razloga koji mogu uzrokovati depresiju.

DRASTIČNE DIJETE: Ako ste na dijeti koja vas ostavlja gladnima, postat ćete skloni depresiji. Za vrijeme drastičnih dijeta, kad osoba prima premalo hrane, poremete se brojne funkcije mozga i tijela. Prema tome, depresija može biti upozoravajući znak da je dijeta pretjerana. Stručnjaci preporučuju odgovarajuću, zdravu, umjerenu dijetu.

NEDOSTATAK SUNČANJA: Zbog nedostatka Sunčeva svjetla u jeseni i zimi neke osobe mogu pokazati klasične simpto-

cima u prehrani. Oni ozbiljni nedostatci, koji uzrokuju teške depresije, ionako su rijetki. Neka preliminarna ispitivanja pokazuju da nedostatak nekih vitamina i minerala može rezultirati simptomima depresije. Ovdje je spomenuto nekoliko mogućnosti. Ako posumnjate na neki nedostatak, posavjetujte se s liječnikom.

me kronične depresije. Milijuni pate od tzv. sezonske afektivne bolesti. Oko 80 % pogođenih tom bolešću čine žene u dobi od 30 do 50 godina.

NEODGOVARAJUĆI UNOS HRANJIVIH

STVARI: Kad god tijelo ne prima dovoljno hranjivih tvari, razina je čovjekove aktivnosti smanjena i to se može manifestirati kao depresija. Međutim, malo je istraživanja obavljeno na području emotivnih promjena uzrokovanih malim nedostat-

NEDOSTATAK TJELOVJEŽBE: Rezultati jednog istraživanja pokazuju da je nedostatak tjelovježbe bio rizičan čimbenik za pojavu umjerene depresije, posebno medu ženama, ali i među muškarcima.

ŽELJEZO: Uznapredovali slučajevi anemija uzrokovanih nedostatkom željeza mogu dovesti do osjećaja depresije, nemira i tromosti. Čak i blaga anemija može imati sličan učinak na raspoloženje.

TIAMIN (VITAMIN B1): Granični nedostatak tog vitamina može u starijih ljudi izazvati (uz ostale simptome) i depresiju.

SELEN: Čak i umjereno niske razine selena u organizmu mogu rezultirati lošim raspoloženjem, umorom i zabrinutošću.

MAGNEZIJ: Manjak magnezija vrlo je česta pojava. Simptomi takvog stanja uključuju depresiju, razdražljivost i zbunjenost.

NEDOVOLJAN UNOS UGLJIKOHIDRATA: Stručnjaci preporučuju da se na dan uzme barem jedan obrok koji je bogat kompleksnim ugljikohidratima, s malo ili bez bjelančevina. Riža, krumpir i tjestenine dobar su izbor.

PIŠE: dr. IVO BELAN