54
18+
KNJIGA O NEŠTO DRUGAČIJIM MUŠKARCIMA
nije uredu, ali kad se mir postigao ratom protiv bilo čega, pa čak i ratom protiv homofobije - nikad. Dopustite ljudima da ne vole “naš način života“. Dozvolite im da imaju pravo reći kako im to nije normalno i kako to nije uredu. Dopustite drugima da nas ne prihvate, ne podrže i ne žele u svojoj blizini. Isto kao što sami želimo tu neku slobodu, dajmo je drugima konačno. Jer meni je sasvim ugodno u vlastitoj koži, u vlastitom životu, s ljudima koji me okružuju, sa sredinom koja me ne voli i voli. Meni je normalno da nekome idem na živce, da me netko ne voli, ne opravdava, ali to je njegov ili njen izbor, a moj je da takve ljude nemam u svojoj blizini i s poštovanjem ih ostavljam u njihovim uvjerenjima. Dopuštam im da me ne vole. Jer šta imam od tuđe podrške? Od nečije ljubavi? Od nečijeg pristanka i nečijeg OK? Ništa. I taj trenutak sam shvatio da ne moram izaći nikad iz ormara, jer ormar zapravo ne postoji ako ga sam sebi čovjek ne napravi, pa da mora izaći iz njega. Ormari, zidovi, prepreke se moraju prvo napraviti da bi se prešle. Nisam imao vremena da sebi napravim neki ormar da bih kasnije morao izlaziti iz njega. Ne. Znate tko je napravio najviše revolucija? Oni koji su živjeli svoj život na svoj način - ne tražeći pristanak, odobrenje, potvrdu za vlastite postupke. Svijet nije mijenjajo svoja prava u knjgama zbog ljudi koji su čekali u redovima, udrugama, pisali pisma i beskrajne peticije - ne. Pravo čovjeka se mijenja kad čovjek živi po svojim pravilima. Da nije bilo slavnih, uticajnih ljudi, revolucionara u očima svijeta, danas prava homoseksualaca nikad ne bi bila ovako blizu ostvarenja na cijeloj Zemlji, a živimo od kad traje sama Zemlja i njen ljudski rod. Da nije bilo ljudi koji su živjeli onako kako su htjeli bez pitanja žive li kako bi trebali. . . I zato - dopustite i drugima koji nisu poput nas - da nas ne vole. . . Volite vi njih. Volimo mi njih, i prihvatimo za promjenu mi njih, ne tražeći ništa zauzvrat, ionako smo dobili gotovo sve što smo htjeli. Imanuella Imanno
PHOENIX Da me neko pitao da napišem neku svoju priču, pomislio bih da ja baš i nemam mnogo toga da napišem o sebi što bi bilo interesantno nekome ko bude to čitao. Ja sam, takoreći, običan frajer, kao i svi drugi, obrazujem se, radim, izlazim, imam prijatelje_ice, imaju i oni_e mene, živim jednim mirnim životom, ama ništa toliko posebno čime bih se isticao. Ništa osim jednog. E, zbog tog jednog ja bih mogao ne da napišem ovaj tekst nego recimo dva-tri obimna toma. Da, toliko je složeno. Razmišljao sam šta napisati, a da bude od koristi i drugim ljudima, jer mislim da bi bilo dobro da ovo moje pisanje ima i neku primjenu. Možda je najbolje da napravim jednu kratku retrospektivu onoga što mi se dogodilo za mojih 20 i kusur godina života, a nadam se da će neko da se poistovjeti sa onim što će pročitati, da će izvući pouku, savjet, ili da će se osjetiti shvaćenim. Još dok sam bio dijete, malo prije nego
