Bol
POLUODŠKRINUTA VRATA ORMARA Rođen sam početkom devedesetih, te je moje rano i srednje djetinjstvo obilježeno (poslije)ratnom bosanskohercegovačkom zbiljom. Kulisa moga odrastanja, obilježena nacionalističkom retorikom u privatnom i javnom diskursu, kao i repatrijarhalizacijom i retradicionalizacijom svih društvenih vrijednosti, i nije bila baš pogodna za queeroliko dijete kakvo sam bio. Jednostavno se nisam osjećao komforno u zadanoj mi rodnoj kutiji. Nikad mi nisu bile jasne tradicionalne metode odgoja i stalno sam (se) zapitkivao zašto su neke stvari samo za djevojčice, a druge samo za dječake. Umjesto autića, mene su privlačile Barbie lutke. Umjesto nogometa, obožavao sam igrati gume. Umjesto alata, šarafcingera, klješta, šarafa ili klikera, mene su privlačile šminka, štikle i haljine. Nikada me nisu zanimali Batmani, Supermani i Spidermani, radije sam bio Mala Sirena, zločesta vještica ili Cruella de Vil. Moja feminiziranost svima je bila simpatična, pa i roditeljima. Dobro, možda je bilo malih svađa u kojima se lamentiralo - tko je pogriješio u odgoju? - i sl. A ja sam kao dijete i dalje, možda tada još nesvjesno, konstantno provocirao patrijarhat. Nikada nisam mogao podnijeti autoritet, poglavito ne muški, možda zato nikada nisam niti volio razgovarati s ocem. Došlo je vrijeme vrtića i ponovno isti problemi – on se ne želi igrati s dječacima nego s djevojčicama, i samo se želi igrati lutkama! Teta u vrtiću mi je to branila, pa sam iz protesta namjerno piškio u gaćice i namjerno nisam tražio da idem u WC. Zatim je teta savjetovala mojim roditeljima da me odvedu na razgovor kod dječjeg psihologa. Razgovor je tekao
18+
KNJIGA O NEŠTO DRUGAČIJIM MUŠKARCIMA
nikad nije ni postojalo. Pomislim u sebi, bolje da nisam nikad ni rekao jer što mi sad vrijedi sloboda kad nemam prijatelja. Sve, sve bih dao da mogu vratiti vrijeme, da je sve kao prije. Ali vrijeme ide, a ja još stojim u mjestu. Pitam se kako dalje, mogu li dalje, da li sam spreman sve sam proći. Znam, znam da nemam snage, nemam volje za novi početak. Trun nade još je ostao; crpim posljednje atome snage; pokušavam izaći iz blata, al nikako da uspijem. Još samo mi je jedno preostalo, jedno rješenje koje bi me o slobodilo sve patnje i boli – SMRT. Više ne vidim svrhu svoga života; više ne brinem da li ću se sutra probuditi, svejedno mi je. I gledam u bočicu punu pilula, uzimam u ruke, ali je uvijek ostavim. Strah je prisutan u svakom trenu, premišljam se da li da ih popijem ili ne. Suze mi kreću niz lice kao u malog djeteta, pitam se zašto baš ja. Koliko se samo suza niz moje lice spustilo da je bar bilo vrijedno. Gledam sebe u ogledalu i što vidim, jednog jadnog čovjeka koji ni za što kriv, a tako puno plaća. Da nastavim ovako ne mogu, da si oduzmem život ne mogu – bojim se, što se krije iza oblaka ne znam, ali ovo život nije. Bolje da ga prekinem nego ovako živim. Sam čovjek je nitko i ništa, bez drugih ne možemo, pa tako ni ja.
71
