Perspektive 3-4 2020

EKONOMSKI ŠOK I IZAZOVI OPORAVKA

perspektive ISSN 1848-140X, studeni 2020., godina 10, broj 3-4

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Gospodarstvo nakon korona krize Skice za veliki zaokret

SADRŽ AJ

Perspektive – studeni 2020.

Pismo glavnog urednika U FOKUSU: GOSPODARSTVO NAKON KORONA KRIZE

Pandemija koronavirusa snažno se odrazila na globalna gospodarska kretanja, pri čemu izrazita kontrakcija ekonomske aktivnosti nije zaobišla ni Hrvatsku. Oporavak domaće ekonomije u narednim godinama mogao bi biti dodatno otežan uslijed strukturnih nedostataka hrvatskog gospodarstva na koje je ova kriza iznova upozorila. Pred nositeljima ekonomske politike izazovan je zadatak otklanjanja strukturnih slabosti i ubrzanja oporavka domaće ekonomije u uvjetima globalnog ekonomskog šoka i posljedične kontrakcije bez presedana u novijoj svjetskoj povijesti.

Godina 10, broj 3-4 – studeni 2020.

PRIPREME ZA RAZDOBLJE POSLIJE KORONE Spremnost za prilagođavanje promjenama Marijana Ivanov

NEIZVJESNO TRAJANJE KRIZE Ekonomski šok i izazovi oporavka Matej Bule, Sandra Švaljek

PANDEMIJSKA RECESIJA Posustajanje globalne ekonomije Darko Horvatin

HRVATSKI SREDNJOROČNI IZAZOVI Možemo li dostići razinu tranzicijskih zemalja Damir Novotny

PROMAŠENA OBEĆANJA (Ne)sigurnost u opskrbnom lancu Josip Budimir

ISPIT ZRELOSTI IZVRŠNE VLASTI Može li kriza postati prilika? Martina Dalić

LOCKDOWN ILI KNOCK-DOWN Dramatičan ispit za krotitelje pandemije Drago Kojić

KORONA I HRVATSKA EKONOMSKA POLITIKA Zabrinjavajuća strategija Ljubo Jurčić

UTJECAJ KORONAKRIZE NA HRVATSKO GOSPODARSTVO Izvrsnost i izvoz bez alternative Darinko Bago

SAMODOSTATNOST U PROIZVODNJI HRANE Iluzija ili imperativ? Zvjezdana Blažić

POSRNULA „TVORNICA MIRA“ Opasna ovisnost o turističkoj monokulturi Ante Gavranović

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA Zaklada Konrad Adenauer Seniko studio (suizdavač) Glavni urednik: Ante Gavranović Urednik: Franjo Žilić Priprema: Seniko studio, Zagreb Tisak: Tiskara Zelina, Zelina Tiskano u 475 primjeraka ISSN 1848-140X Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi stranicu 140.

ISPIT SPREMNOSTI ZA DIGITALNO DOBA Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede Nedjeljko Perić

103 POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA Kontinuitet ili novi pristup Iva Tomić 110 FINANCIJSKE (NE)IZVJESNOSTI Uloga banaka u oporavku od šoka Zdenko Adrović 117 ISPIT SAMOODRŽIVOSTI EU-a Jačanje uloge u svjetskim okvirima Sunčana Glavak 121 ENERGETSKA SLIKA HRVATSKE I EU-a Pad potražnje – cijene prepolovljene Miro Skalicki

perspektive

REFLEKTOR 127 AGENCIJE ZA KREDITNI REJTING Globalni financijski influenceri Darko Horvatin

DOSIJE 133 GLOBALNA ENERGETSKA NERAVNOTEŽA Zapad gubi razvojni kompas Drago Kojić

Pismo glavnog urednika

Predanost uvođenju promjena Korona je ukazala na ozbiljnu krhkost svjetskog gospodarskoga sustava. Odjednom je sve stalo, svi tokovi su se poremetili, neizvjesnost i nesigurnost uvukli su se u sve pore našega života. Strah od sutrašnjice uvelike je prisutan u glavama velikoga dijela stanovništva. Maleni virus pobijedio je u neravnopravnom sukobu snažnog ekonomskog diva, nešto nalik borbi Davida i Golijata. Najveća se opasnost, međutim, krije u činjenici da je budućnost potpuno otvorena prazna knjiga i da nitko u ovom trenutku nije u stanju realno prognozirati naredna kretanja. A svijet vapi za povratkom u kakvu-takvu normalu.

EKONOMSKI ŠOK I IZAZOVI OPORAVKA

perspektive ISSN 1848-140X, studeni 2020., godina 10, broj 3-4

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Gospodarstvo nakon korona krize Skice za veliki zaokret

Recesija s dvostrukim dnom Mnogi su očekivali brži povratak i snažniji oporavak, ali najnoviji pokazatelji govore da stvari ne kreću u tom pravcu. Europa tone u recesiju. Financial Times tvrdi da „novi val Covida 19 uvodi Europu u scenarij recesije s dvostrukim dnom“. Pretpostavljalo se da će podaci za treće tromjesečje pokazati ubrzani rast kao posljedicu očekivanog oporavka (što je velikim dijelom izostalo), pa brojni ekonomisti tvrde da i u četvrtom kvartalu treba očekivati daljnji gospodarski pad u cijelom nizu zemalja. Ozbiljniji oporavak realno se očekuje tek 2022. Razlozi? Pad industrijske proizvodnje. Usporavanje vanjskotrgovinskih tokova. Smanjeni prihodi od turizma. Oprez potrošača mogao bi znatno smanjiti potrošnju. Zemlje Europske unije su, posebno zbog globalne pandemije koronavirusa, već dramatično povećale svoju fiskalnu izloženost. Posebno ozbiljni problemi se očekuje u zemljama s naglašenim uslužnim sektorima, među koje pripada i Hrvatska. U EU-u ističu kako više od polovine malih i srednjih tvrtki u 2021. očekuje stečaj. broj 3-4 :: studeni 2020.

Pismo glavnog urednika

Puno je, istina, i kontradiktornih pretpostavki kako doći do te „nove normale“. Dokument koji bi trebao dati konkretne odgovore na sva otvorena pitanja našega gospodarstva je Nacionalna strategija Republike Hrvatske do 2030. godine koja je upravo u tijeku razrade i širega savjetovanja. Bitno je naglasiti da se temelji na osam jasno postavljenih ključnih ciljeva, uz djelomičnu razradu kako ih ostvariti, ali bez čvrsto fiksiranih kontrolnih točaka i vremenskih rokova za njihovu realizaciju. Stručnjaci smatraju da je bez toga to ipak samo inventar želja, koji bi tek trebalo pretočiti u jasne programe i akcijske planove s točno utvrđenim ciljevima i rokovima. O tim programima ovisi obujam i način povlačenja te iskorištavanja sredstava koja nam stoje na raspolaganju unutar EU-a. Riječ je o svoti koja prelazi 24 milijarde eura.

Neophodna volja za ozbiljne promjene Vrsni naši stručnjaci pokušali su u ovom broju, kroz tematski prilog, također dati svoje viđenje kako raditi nakon korone. Željeli smo pridonijeti traženju i razmatranju najboljih rješenja. Jednostavno, moramo započeti s pripremama za život nakon korone. Promjene postaju neophodne. Povratka na staro zasigurno nema. Najbolji način predviđanja budućnosti je ako je sami kreiramo. Smatramo da je upravo sad trenutak da Hrvatska kreira svoju. U mnoštvu preporuka što činiti nekako prevladava mišljenje da je za bilo kakav pogled u budućnost potrebna politička volja za ozbiljnim promjenama u uspostavljanju učinkovitih sustava, bilo da je riječ o ustroju uprave, ekonomiji ili socijali. Maštovitost, jasno vodstvo i djelić inspiracije bit će potrebni za pronalaženje prave politike za 21. stoljeće. Sada je potrebna predanost uvođenju promjena i ulaganja koja će stvoriti budućnost širokog prosperiteta. To podrazumijeva da se Vlada, banke, fondovi i poduzetnici, uz svesrdnu podršku akademske zajednice, okupe i prilagode razvojne koncepcije novim kretanjima, dajući uvijek prednost izvrsnosti. Bez izvrsnosti nema pomaka. U tu kategoriju pripada i ono što nazivamo OPEN MIND, otvorenost za kritička promišljanja budućnosti. To nama nedostaje u velikoj mjeri. Praksa pritom jasno pokazuje da se administracija u svim sredinama dosta grčevito opire promjenama, a one su nužne ako se želimo razvijati i uhvatiti korak prema razvijenim društvima. Potreban je i dašak optimizma!

perspektive

U fokusu Gospodarstvo nakon korona krize PRIPREME ZA RAZDOBLJE POSLIJE KORONE

Spremnost za prilagođavanje promjenama Izvozno orijentirana poduzeća uspješnija su zato što su pravodobno shvatila što treba činiti i zato što su osjetljivija na izazove u globalnoj ekonomiji. Piše: Marijana Ivanov1 Uvjeti nužnosti socijalnog distanciranja pokazali su da je fizički kontakt sve manje bitan i da su uredski rad na daljinu, on-line nastava, e-poslovanje i e-usluge državnih institucija itekako mogući. Na sličan način, svakim je danom sve manje bitno postoji li gotovina u optjecaju ili ćemo je s vremenom zamijeniti digitalnom valutom središnje banke kao nadopunom postojećim oblicima bezgotovinskog plaćanja. U proizvodnim poduzećima, trgovini i brojnim uslužnim aktivnostima, fizički je kontakt neophodan, kao što su putovanja na poslovne sastanke u zemlji i u inozemstvo i dalje nužna radi ugovaranja novih poslova i očuvanja postojeće tržišne pozicije. Međutim, to ne znači da aktualno socijalno distanciranje i ekonomska neizvjesnost nemaju dugoročan učinak na promjene i njihove poslovne paradigme. Začaran krug pada potrošnje, zaposlenosti, investicija, međunarodne trgovine i svjetskog BDP-a smanjio je kolač ukupnog tržišta. Damping je visoko prisutan, a male ekonomije i 1

Autorica je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

premala poduzeća nemaju jednake šanse za preživljavanje poput velikih. Pogotovo ako nisu agilna i spremna na brzo prilagođavanje novim okolnostima na tržištu. Izvozno orijentirana poduzeća su uspješnija upravo zato što su to shvatila puno prije od ostalih, ali su isto tako i osjetljivija na izazove promjena u globalnoj ekonomiji. Za većinu robnih izvoznika veća zastupljenost rada na daljinu nije opcija, ali su bitna unaprjeđenja sustava upravljanja u skladu s novim vrijednostima koje nameću nova generacija postmilenaca i novi tržišni uvjeti u kojima se traži veća kreativnost, proaktivnost i agilnost poduzeća, sposobnost uočavanja promjena i brzina reakcije u uvjetima tsunamija svakodnevnih informacija, ali isto tako i društveno odgovorno ponašanje kompatibilno s ciljem povećanja profita. Društveno odgovorno ponašanje puno je više od filantropije, zaštite okoliša, zelene ekonomije i borbe protiv klimatskih promjena, a osim što se mjeri tradicionalnim pokazateljima ugleda poduzeća – s učincima na vrijednost njegovih proizvoda i usluga, u budućnosti će se sve više promatrati i mjeriti kao faktor rizika ulaganja i troška zaduživanja na financijskim tržištima.

Međusektorska preraspodjela resursa i sekularna stagnacija Ponuda proizvoda i usluga za uvjete većeg ili manjeg socijalnog distanciranja i u U razdoblju koje slijedi neke će industrije slabiti, druge ekspandirati, a lom izazvan korona online okruženju nova je normala danas i razdoblju „nakon korone“. Uvođenje pandemijom teško da će biti prekretnica u smjeru porasta empatije, povjerenja i harmonije u novih tehnologija nužnost, ali doba i prilika kakokonkurencije za korisnike, tako velikih i za investitore i ekonomiji i društvu.je Vjerojatnije slijedi bespoštedne u okruženju ponuđače. Digitalizacija, primjena zelenih tehnologija, robotizacija i drugi strukturnih promjena i preraspodjele resursa. Vjerojatno je i da će se imovinske i dohodovne razlikeoblici u društvu još više povećati, produbljujući problem nedostatne potražnje, zasićenosti štednjom i tehnološkog napretka, uz financijske inovacije poput razvoja tržišta zelenih obveznica za profitabilne realnom sektoru. Uprilagođavajući tom kontekstu očekivani oporavak i sl.,nedovoljnih svakako prilika su kolosijek na investicije koji se utreba uključiti, tradicionalne svjetske ekonomije u razdoblju 2021.-2025. po prosječnoj stopi 4% nije znatno više od nadoknade industrije novim mogućnostima, kao i dostupnosti EU fondova i drugih oblika znatnih gubitaka u 2020. i srednjoročne sekularne stagnacije - uz petogodišnji prosječni rast BDP-a od financiranja. Međutim, trebat će5,1% vremena za ubiranje plodova novih ulaganja u 2,5% u naprednim ekonomijama i oko u tzv. brzorastućim ekonomijama zemlja u razvoju. digitalnu i zelenu transformaciju. Projekcija stopa rasta BDP-a 7,0 6,0 5,0 4,0 3,0 2,0 1,0 0,0

6,0 5,2

5,1 4,2

3,9

2,9

2021.

2022.

4,9

4,8

3,8

4,7

3,6

3,5

1,9

1,7

2,2

2023.

2024.

Europodručje

Svijet

Napredne ekonomije

EMDE (Brzorastuća tržišta)

2025.

Izvor: MMF Izvor: MMF

perspektive

Rad na daljinu zahtijeva i novu organizacijsku kulturu

Nada i vjerovanje da će pandemija uskoro završiti osnažuju razmišljanja da će se kroz koji mjesec ili

Spremnost za prilagođavanje promjenama

U razdoblju koje slijedi neke će industrije slabiti, druge ekspandirati, a lom izazvan korona pandemijom teško da će biti prekretnica u smjeru porasta empatije, povjerenja i harmonije u ekonomiji i društvu. Vjerojatnije slijedi doba bespoštedne konkurencije u okruženju velikih strukturnih promjena i preraspodjele resursa. Vjerojatno je i da će se imovinske i dohodovne razlike u društvu još više povećati, produbljujući problem nedostatne potražnje, zasićenosti štednjom i nedovoljnih prilika za profitabilne investicije u realnom sektoru. U tom kontekstu očekivani oporavak svjetske ekonomije u razdoblju 2021. – 2025. po prosječnoj stopi 4% nije znatno više od nadoknade znatnih gubitaka u 2020. i srednjoročne sekularne stagnacije - uz petogodišnji prosječni rast BDP-a od 2,5% u naprednim ekonomijama i oko 5,1% u tzv. brzorastućim ekonomijama zemlja u razvoju.

Rad na daljinu zahtijeva i novu organizacijsku kulturu Nada i vjerovanje da će pandemija uskoro završiti osnažuju razmišljanja da će se kroz koji mjesec ili godinu dana sve vratiti u normalu kao prije. Za državne fakultete i druga visoka učilišta to je prilično izvjesno – ne zato što su staromodni, nego zato što im profit nije cilj djelovanja pa se prestanak rada na daljinu i povratak svih zaposlenih u radni prostor neće promatrati kroz prizmu troškova poslovanja. No, priča u privatnom sektoru ipak je bitno drugačija. Ako je moguće smanjiti troškove, rad na daljinu mogao bi kod nemalog broja poslodavaca ostati normala i nakon korone. Posebno ako rad zaposlenih ne zahtijeva fizički kontakt s klijentima, a mogu se smanjiti troškovi uredskog prostora, prijevoza, sastanaka s poslovnim suradnicima i drugi. Izuzetak su svakako proizvodne aktivnosti koje zahtijevaju fizički rad u industrijskim postrojenjima, veći dio trgovine, turizam, umjetničke aktivnosti, osobne usluge i ugostiteljski poslovi. Uredski rad na daljinu češći je i lakše provediv kod više plaćenih osoba sa završenim fakultetom ili stručnim studijem, a brojni on-line zaposlenici banaka i poduzeća u privatnom sektoru danas „na poslu“ provode više vremena nego tijekom „stare normale“. Radni dan ne završava odlaskom s posla u 16 sati ili s uobičajenim prekovremenim u 18 sati, nego za mnoge traje do 21, a nadređene menadžerske strukture nerijetko nemaju „sluha“ koliko bi maksimalno smjeli opteretiti zaposlene. Nameću im više radnih zadataka koji se odrađuju u vrijeme koje bi se trebalo zvati dokolica, a uz smanjene prihode poduzeća, otpuštanja dijela zaposlenih aktualna su i u djelatnostima koje nisu najviše pogođene korona recesijom.

Kratkoročni učinci na rast produktivnosti Oni koji misle da je rad na daljinu „izležavanje na kućnom naslonjaču“ prilično su u krivu, kao i oni koji misle da je prelaskom na on-line rad bez usporednih drugih organizacijskih promjena moguće dugoročno povećati produktivnosti zaposlenih. broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Sve ima svoje granice pa tako kratkoročni učinci na rast produktivnosti i praktično niže plaćeni jedinični sat rada mogu dugoročno značiti nižu produktivnost zaposlenih. Slike umornih lica Japanaca tradicionalno naviklih na brojne prekovremene sate rada možda su najbolji primjer, a produktivnost zaposlenih se dugotrajnim prekovremenim radom ne povećava, niti japansko gospodarstvo unatoč tehnološkom napretku ne uspijeva izaći iz višedesetljetne stagnacije. Nove okolnosti zahtijevaju i novu organizacijsku kulturu: • koja on-line radno vrijeme definira unutar uobičajenog raspona radnog vremena, • koja kontrolira i potiče odgovorno ponašanje zaposlenih kroz praćenje i mjerenje precizno definiranih rezultata, • koja kod zaposlenih promovira vrijednosti osobnog doprinosa i zajedničkog cilja • te potiče socijalnu uključenost i umrežavanje kroz timski rad i formalne i neformalne oblike komunikacije. Osim orijentacije na nove tehnologije, rad na daljinu zahtjeva i nove strategije upravljanja organizacijskom strukturom, poslovnim procesima i ljudima u smjeru brže sposobnosti prilagođavanja promjenama te veće decentralizacije i manje izražene hijerarhije pozicija moći i šefovanja – s ciljem sprječavanja zastoja koji umanjuju učinkovitost ljudskih, tehničkih i ostalih resursa. Iako donošenje odluka i dalje dominantno funkcionira po principu „odozgo prema dolje“, rad na daljinu primjeren je uvjetima veće fleksibilnosti, uključujući veću samostalnost zaposlenih i radnih timova u donošenju svakodnevnih odluka. Otvaraju se i prilike za veće zapošljavanje osoba s invaliditetom, majka s malom djecom i samohranih roditelja koji su u tradicionalnoj ekonomiji nerijetko u riziku nezaposlenosti i isključenosti na tržištu rada. S aspekta zaštite okoliša, prednost korištenja novih tehnologija i rada na daljinu je i manji broj automobila na cesti – broja osoba koje radi posla putuju s jednog kraja grada na drugi, a za određene profesije isto tako može biti i faktor ublažavanja migracija iz ruralnih krajeva u velike gradove, kao i sprječavanja odlaska visokokvalificirane radne snage na rad u inozemstvo.

Dobitnici i gubitnici K-New Deala Ovo posljednje svakako vrijedi za sektore i industrije koje općenito zapošljavaju više obrazovanu radnu snagu i koje će nastaviti snažno ekspandirati u razdoblju nakon korone, poput IT sektora s širokim mogućnostima razvoja nove tehnologije, on-line prodaje, biotehničke, farmaceutske i kemijske industrije, maloprodaje, proizvodnje medicinskih pomagala, proizvodnje električnih vozila i pratećih elemenata, obnovljivih izvora energije i zelenih tehnologija, …. Strukturni lom uzrokovan korona pandemijom aktualizirao je pitanje slova (U, V, L, W, K) uz koji se očekuje nova ekonomska ekspanzija. Snažniji uzlet tehnoloških i inovativnih kompanija te digitalnih 8

perspektive

Spremnost za prilagođavanje promjenama

i zelenih sektora, uz postupan pad udjela svih drugih u stvaranju dodane vrijednost i zapošljavanju - prilično je izgledan u srednjem i dugom roku. Međutim, ne nužno jednako pod 45 stupnjeva na uzlaznoj i silaznoj liniji slova K. Zbog prirode strukture potrošnje, veći dio tradicionalnih industrija, uključujući tekstilnu, prehrambenu, drvoprerađivačku, metalo-prerađivačku, elektro-industriju i druge, vratit će se u okvire stare normale, s postupnim rastom prihoda i zaposlenosti te korištenja novih tehnologija i zelene ekonomije - ovisno o stupnju opravdanja novih ulaganja s aspekta povećanja konkurentnosti, o novim standardima kvalitete, sigurnosti i brige za okoliš. Uslužni sektori koji su sada najviše pogođeni korona recesijom, poput ugostiteljstva i klasične trgovine, vjerojatno se nikada neće vratiti na staro, dok će oporavak turizma ovisiti o snazi uzleta u svim ostalim sektorima. Jačanje sigurnosnih standarda i korištenje novih tehnologija koje podržavaju rad na daljinu svakako će biti najočitije promjene u post-korona razdoblju. Nevezano o kontekstu aktualne potrebe za socijalnim distanciranjem, takve promjene su već dobrim djelom započete razvojem i prelaskom na industriju 4.0 uz veće korištenje umjetne inteligencije, robotizacije i automatizacije proizvodnih i administrativnih aktivnosti. Posljedično to znači i strukturne promjene u vidu međusektorske preraspodjele i preusmjeravanja financijskih i drugih resursa, uključujući i smanjenu potražnju za ljudskim radom i promjene zahtijevanih kvalifikacija za otvorena radna mjesta. Iako se mogućnosti rada na daljinu prvenstveno vežu uz poslove u IT sektoru, ništa bitno drugačija situacija nije u području marketinga, konzaltinga, računovodstva, znanstvenog rada, trgovine, administrativnih poslova i brojnih drugih. Međutim, praksa zastupljenijeg rada od kuće i nakon korone mogla bi znatno promijeniti navike potrošnje i dugoročno smanjiti potražnju za proizvodima i uslugama koje se ne mogu pružati i prodavati na daljinu. To može povećati rizik nezaposlenosti i pada dohotka za osobe sa srednjom stručnom spremom koji takve poslove obavljaju, a ne mogu ili nisu spremni prilagoditi se promijenjenim zahtjevima na tržištu rada. S druge strane, korona razdoblje potaklo je brojna poduzeća na prilagodbe načina proizvodnje i distribucije u smjeru on-line prodaje - s posljedičnim rastom broja prekarnih radnika na nisko-plaćenim poslovima dostave ili alternativno korištenje bespilotnih letjelica u tu svrhu. Nasreću, nismo i nećemo ući u SF film sa stotinama dronova i drugih letjelica u zraku i brojnom sirotinjom na zemlji, ali očekivane niske stope rasta svjetskog BDP-a u srednjoročnom razdoblju 2021. – 2025. neće biti samo posljedica velikog pada potrošnje, investicija i zaposlenosti u doba pandemije, ni inertnosti ekonomskog sustava da uhvati novi uzlet. U velikoj mjeri bit će posljedica širenja dohodovnih i imovinskih razlika u društvu, uvelike vezanih uz nastavak međusektorske preraspodjele u kojoj se rast produktivnosti i inovativnosti veže uz relativno mali broj visokoprofitabilnih poduzeća omogućavajući viske dohotke za relativno mali broj ljudi.

broj 3-4 :: studeni 2020.

NEIZVJESNO TRAJANJE KRIZE

Ekonomski šok i izazovi oporavka Uz brojne nepovoljne okolnosti, trunku optimizma obećava očekivano uvođenje eura i dotok bespovratnih sredstava iz europskih fondova. Pišu: Matej Bule i Sandra Švaljek1 Pandemija koronavirusa koja se početkom 2020. veoma brzo prošila svijetom, snažno se odrazila na globalna gospodarska kretanja, pri čemu izrazita kontrakcija ekonomske aktivnosti nije zaobišla ni Hrvatsku. Pandemijska kriza izazvana je izvanrednim zdravstvenim stanjem te nije udžbenički primjer recesije izazvane višegodišnjim akumuliranjem makroekonomskih neravnoteža, za razliku od kriza iz ranijih poslovnih ciklusa pa i velike financijske krize 2008. godine. Radi se ponajprije o šoku ponude praćenim šokom potražnje, zbog čega niti ekonomski oporavak neće biti uobičajen. Osim toga, pojava drugog, neočekivano snažnog vala zaraze dovela je u pitanje brz ulazak u fazu oporavka te čini sve izglednijom mogućnost da sam šok ne bude jednokratan i kratkotrajan, odnosno da bi se mogao nastaviti i u 2021. Neka istraživanja, štoviše, pokazuju da bi globalna recesija izazvana pandemijom mogla biti dugotrajna (Chudik i dr., 2020) te da se neće obistiniti donedavna predviđanja kako će nakon karantene uvedene tijekom prvog vala zaraze u proljeće ove godine, a prije razmjerno brzog pronalaska cjepiva, nastupiti prva faza oporavka u kojoj će još uvijek postojati određena ograničenja radi suzbijanja zaraze, da bi nakon pronalaska cjepiva gospodarstva ušla u drugu fazu oporavka u kojoj će biti u potpunosti otklonjena sva ograničenja (Blanchard, 2020). U Hrvatskoj bi oporavak domaće ekonomije u narednim godinama mogao biti dodatno otežan uslijed strukturnih nedostataka hrvatskog gospodarstva na koje je ova kriza iznova upozorila, ali istaknula i neke kojima do sada nije bila posvećeno

Autori su djelatnici Hrvatske narodne banke. U tekstu su izneseni stavovi autora koji ne moraju nužno izražavati stajalište ili mišljenje HNB

perspektive

Ekonomski šok i izazovi oporavka

dovoljno pozornosti. Pred nositeljima ekonomske politike izazovan je zadatak otklanjanja strukturnih slabosti i ubrzanja oporavka domaće ekonomije u uvjetima globalnog ekonomskog šoka i posljedične kontrakcije bez presedana u novijoj svjetskoj povijesti.

Najsporiji učinak od prošle financijske krize Promatra li se kretanje realnog BDP-a (Slika 1. lijevo) od izbijanja velike financijske krize 2008. do početka 2020. godine, Hrvatska je zabilježila najsporiji povratak na pretkriznu razinu gospodarske aktivnosti među usporedivim zemljama, odnosno novim članicama EU-a2. Razdoblje nakon izbijanja globalne financijske krize može se u ekonomskom smislu smatrati izgubljenim, jer je trebalo punih deset godina da se gospodarska aktivnost vrati na pretkrizne razine. Naime, Hrvatska je prošlu krizu dočekala s institucionalnim i strukturnim slabostima te naglašenim makroekonomskim neravnotežama, posebice s neodrživim razinama duga svih domaćih sektora, pa je oporavak praćen razduživanjem bio gotovo neizbježan. Iako je u posljednjih pet uzastopnih godina, od 2015. do 2019. ostvarivala pozitivne stope gospodarskog rasta, zabrinjava činjenica da je potencijal rasta gospodarstva i dalje izrazito nizak. Naime, Hrvatska je čak i u razdoblju kada se nije očekivala pandemija, u listopadu 2019., prema projekcijama MMF-a za razdoblje od 2020. do 2024. imala najnižu ocjenu potencijalnog rasta BDP-a među usporedivim zemljama (Slika 1. desno). Iako se mnoga, a osobito razvijena gospodarstva nalaze u razdoblju

Izvori: Eurostat i World Economic Outlook, MMF listopad 2019.

Slika 1. Kretanje realnog BDP-a za Hrvatsku i ostale nove zemlje članice (lijevo) i projekcije prosječne godišnje stope rasta u razdoblju 2020.-2024. po zemljama prije izbijanja pandemije (desno)

Nove članice uključuju države iz vala proširenja EU iz 2004. godine i to: Mađarsku, Sloveniju, Češku, Slovačku, Poljsku, Estoniju, Latviju i Litvu te vala proširenja iz 2007. godine i to: Rumunjsku i Bugarsku. Iz analize su isključeni Malta i Cipar zbog niza specifičnosti njihovih ekonomija.

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

primjetno sporijeg rasta, što se objašnjava nizom teorija od sekularne stagnacije do niskog rasta produktivnosti (Summers, 2015; Gordon, 2012), podaci prikazani na Slici 1. upućuju na zaključak da razmjerno slabi rezultati i perspektive rasta domaćeg gospodarstva nisu samo uzrokovani usporavanjem globalne ekonomije već i idiosinkratskim strukturnim slabostima. Među najvažnije strukturne slabosti hrvatskog gospodarstva i dalje pripada donekle nepovoljna makroekonomska pozicija. Hrvatska se danas može smatrati makroekonomski stabilnim gospodarstvom, no, akumulirane makroekonomske neravnoteže domaće ekonomije još uvijek su izraženije nego kod usporedivih zemalja (Slika 2. lijevo). Ta činjenica, zajedno s drugim ograničenjima domaćeg makroekonomskog okvira znatno sužava prostor za djelovanje nositeljima fiskalne i monetarne politike, posebice u fazi kontrakcije ekonomskog ciklusa. Osim toga, brojne su i dobro poznate i strukturne slabosti poslovnog okruženja u kojem djeluju hrvatski poduzetnici. Tako, primjerice, prema ocjenama Svjetske banke, Hrvatska već duže vrijeme primjetno zaostaje za usporedivim zemljama u nizu pokazatelja lakoće poslovanja, posebice u pogledu lakoće pokretanja poslovanja, ishođenja građevinskih dozvola i dobivanja kredita (Slika 2. desno). Iz opisanog se može zaključiti kako je Hrvatska trenutnu pandemijsku krizu dočekala s primjetno nižom razinom konkurentnosti gospodarstva u odnosu na usporedive nove zemlje članice EU-a, što može predstavljati znatan otežavajući faktor pretpostavljenog oporavka.

Napomena: Slika lijevo prikazuje odstupanje pojedinih makroekonomskih pokazatelja za Hrvatsku od neponderiranog prosjeka novih članica Unije, izraženo u standardnim devijacijama. Podaci za saldo proračuna opće države odnose se na petogodišnji prosjek. Izvori: Eurostat i Doing Business 2020.

Slika 2. Odabrani makroekonomski pokazatelji na kraju 2019. (lijevo) i rang na Doing Business ljestvici prema odabranim područjima (desno)

perspektive

Ekonomski šok i izazovi oporavka

Primjeran odgovor ekonomske politike Ubrzo nakon početka pandemije praćenog uvođenjem restriktivnih mjera za njezino suzbijanje, odnosno ograničavanja kretanja i obustave dijela gospodarskih aktivnosti, pojavili su se prvi obrisi utjecaja krize na globalno gospodarstvo. Pad gospodarske aktivnosti dosegao je nezabilježene razmjere, ali je prevladavalo očekivanje da će nakon potonuća u drugom tromjesečju uslijediti brz i gotovo potpun oporavak. Odgovor ekonomske politike na krizu koja slijedi takav obrazac bio je razuman i primjeren – kako bi gospodarstvo nakon kratkotrajnog šoka moglo nastaviti funkcionirati na pretkriznoj razini, trebalo je uslijed kratkotrajnog zaustavljanja gospodarskih aktivnosti ekonomskim politikom spriječiti otpuštanje radnika i val stečajeva te prelijevanje šoka iz realnog u financijski sektor. Mnoge zemlje, pa tako i Hrvatska, bez odgađanja su poduzele mjere fiskalne i monetarne politike koje su bile intenzivnije nego ikada ranije. Do kraja ljeta i ulaska pandemije u nešto mirniju fazu u Hrvatskoj i Europi, činilo se da je najveća opasnost od recesije prošla. Nažalost, drugi val širenja zaraze koji bi mogao biti još razorniji od prvoga, učinio je gotovo neostvarivim scenarij brzog izlaska iz krize, a time i očekivani smjer djelovanja nositelja ekonomske politike. Pandemija, čije je izbijanje i kasniji tijek bio potpuno nepredvidiv, izrazito je otežala izradu makroekonomskih projekcija koje uobičajeno služe kao podloga vođenju ekonomske politike. Zadnje službene projekcije za Hrvatsku temeljile su se na pretpostavci da će se epidemiološka situacija donekle smiriti i da do skorog otkrića cjepiva karantene (engl. lockdown) više neće biti. Očekivao se pad BDP-a od oko 8% u 2020. i rast od oko 5% u 2021., uz naglašene negativne rizike ponajprije zbog mogućeg ponovnog porasta broja novozaraženih i kasnijeg pronalaska cjepiva, odnosno lijeka. U drugoj polovici listopada 2020. postalo je, međutim, sasvim izvjesno da su se ti rizici obistinili te da mnoge europske zemlje zaoštravaju restrikcije, a neke uvode i djelomičnu karantenu. U Hrvatskoj krajem listopada još uvijek nisu na snazi mjere koje bi znatno otežavale obavljanje gospodarskih aktivnosti, no, s izrazitim rastom broja novozaraženih i oboljelih koji bi mogao dovesti u pitanje mogućnost osiguravanja odgovarajuće zdravstvene skrbi osobama s najtežim oblicima oboljenja, donekle optimistična ekonomska predviđanja postaju sve manje ostvarivima. Intenzivnija i dugotrajnija kriza od ranije očekivane mogla bi ostaviti duboke ožiljke na gospodarstvu, tim više što se u takvom pesimističnom scenariju povratak ponašanja i navika potrošača na staru normalu čini sve manje vjerojatnim u skorijem vremenu, a manevarski prostor za djelovanje ekonomske politike poprilično skučenim.

U procjepu konfliktnih ciljeva U novim i dodatno otežanim okolnostima nositelji ekonomske politike morat će ostvarivati u jednoj mjeri konfliktne ciljeve – s jedne strane, spriječiti strukturne štete, a s druge, potaknuti strukturne promjene (Lagarde, 2020). Na početku pandemijske broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

krize, kada je postojalo uvjerenje da će kriza biti duboka, ali kratkotrajna, cilj je bio samo spriječiti strukturne štete, odnosno održati razinu zaposlenosti i izbjeći stečajeve, posebice malih i srednjih poduzeća. Cijena ostvarivanja tog cilja bila je prihvatljiva i svodila se na znatno, ali jednokratno pogoršanje fiskalne ravnoteže i snažan rast bilanci središnjih banaka. Sada, kada je sve izvjesnije da bi kriza mogla biti dublja i dugotrajnija, vlade i središnje banke mogle bi redefinirati ciljeve ekonomske politike, odnosno pokušati u kratkom roku i donekle očuvati gospodarsku aktivnost i provoditi strukturne reforme kako bi omogućile realokaciju resursa od manje produktivnih prema produktivnijem dijelovima gospodarstva, a ujedno i prema dijelovima gospodarstva manje osjetljivim na održavanje fizičkog razmaka. Ovakva politika na dva kolosijeka mogla bi pomoći da oporavak bude što brži i da ne dođe do usporavanja potencijalnog rasta jednom kada kriza prođe (Carstens, 2020). Ona, međutim, ima nemalu cijenu, pa bi osim daljnjim produbljivanjem fiskalnih neravnoteža, mogla biti popraćena stečajevima onih gospodarskih subjekata koji ne uspiju svoj poslovni model prilagoditi dugotrajnoj krizi i promjeni potrošačkih navika.

Preusmjeravanje resursa prema izvoznicima Ovaj opći recept za vođenje daljnje ekonomske politike tijekom nastavka pandemijske krize, u Hrvatskoj će zahtijevati veliku odlučnost i disciplinu nositelja ekonomske politike, s obzirom na postojeću gospodarsku strukturu i naslijeđe dosadašnjeg vođenja ekonomske politike. Kao i u drugim zemljama, ekonomska će politika morati djelovati na dva kolosijeka, odnosno istodobno sprečavati strukturne štete i poticati strukturne promjene. Pritom će domet u sprečavanju strukturnih šteta u nastavku krize biti determiniran objektivno suženim fiskalnim prostorom, kao i nastojanjem da se ispune Maastrichtski kriteriji kao preduvjet uvjeta za ulazak u europodručje. Poticanje strukturnih reformi u nastavku krize bit će važan dio ekonomske politike. Naime, u Hrvatskoj je i do sada gospodarski rast bio krhak, između ostaloga i stoga što se temeljio na sporom rastu produktivnosti te niskoj efikasnosti korištenja proizvodnih faktora (Vlada RH i HNB, 2018). U razdoblju od 2000. godine sve do prije trenutne krize, rast produktivnosti bio je slabiji nego u bilo kojoj drugoj posttranzicijskoj novoj članici Europske unije, osim Slovenije (Slika 3. lijevo). Dodatno, Hrvatska je za zemljama Europske unije zaostajala u kretanju ukupne faktorske produktivnost (Slika 3. desno) kao mjere efikasnosti alokacije proizvodnih faktora. Kretanje produktivnosti i ukupne faktorske produktivnosti u Hrvatskoj upućuju na strukturne slabosti gospodarstva koje nisu prevladane do danas. Upravo su te strukturne slabosti, kao i sporo odvijanje procesa realokacije uzrokovale dugotrajnost prethodne recesije u Hrvatskoj (Valdec i Zrnc, 2019; Valdec i Zrnc, 2018). Tijekom te recesije pozitivan doprinos rastu produktivnosti dolazio je od realokacije resursa od poduzeća koja ne izvoze, prema poduzećima izvoznicima. Naučenu lekciju da realokacija, osobito u dužem roku, donosi gospodarske koristi, nužno je prenijeti i na postojeću krizu. 14

perspektive

Ekonomski šok i izazovi oporavka

Napomena: Isprekidane linije na desnoj slici predstavljaju neponderirani prosjek novih zemalja članica. Izvori: Eurostat i Europska komisija.

Slika 3. Kretanje realne produktivnosti po zemljama (lijevo) i prosječna stopa rasta ukupne produktivnosti faktora (desno)

Prekomjeran dug koči investicije Pored problema sporog rasta produktivnosti, kriza izazvana pandemijom ponovno je naglasila pitanje zaduženosti svih domaćih sektora kao jednog od uzroka sporosti u procesu realokacije. Naime, Hrvatska uz Latviju ima najlošiju bruto inozemnu dužničku poziciju među novim zemljama članicama (Slika 4. lijevo). Iako srednjoročna i dugoročna održivost agregatne dužničke pozicije nije upitna kao tijekom prethodne recesije, ova je kriza iznova upozorila kako visoke razine duga dijelu gospodarstva onemogućuju značajnije i dugoročnije korištenje dužničkog financiranja. Pored toga, dostupna istraživanja o održivosti duga sektora poduzeća pokazuju da prekomjerna zaduženost spomenutog sektora ima značajne makroekonomske implikacije, odnosno da se za razliku od agregatnih veličina, pomoću graničnih vrijednosti ocijenjenih na razini pojedinih poduzeća može utvrditi asimetrično negativno djelovanje prekomjernog duga na investicije (Martinis i Ljubaj, 2017). Sve navedeno može značajno usporiti oporavak domaće ekonomije, ponajprije investicijske aktivnosti poduzeća, i nužan proces realokacije, posebno uzimajući u obzir dodatne otegotne okolnosti poput sporog rješavanja stečajnih postupaka ili, prema podacima MMF-ovog indeksa financijske razvijenosti, niske razine efikasnosti domaćih financijskih tržišta u odnosu na usporedive zemlje (Slika 4. desno). Uvažavajući navedene okolnosti, u Hrvatskoj je preporučljivo da mjere ekonomske politike koje će biti usmjerene strukturnim promjenama budu usredotočene ponajprije na one strukturne reforme koje mogu pospješiti produktivnost i olakšati realokaciju. Stoga bi težište strukturnih reformi trebalo staviti na četiri reformska područja, koja se u dobroj mjeri podudaraju s onima na koje upućuje Svjetska banka (2020.), odnosno na (i) poboljšanje dostupnosti i kvalitete proizvodnih faktora, osobito povećanjem produktivnih privatnih i infrastrukturnih ulaganja; (ii) jačanje produktivnosti poduzeća, između ostaloga poboljšanjem efikasnosti trgovačkih

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Napomena: Podaci za NMS na desnoj slici odnose se na neponderirani prosjek. Viša razina indeksa upućuje na veću razvijenost u promatranom području. Izvori: Eurostat i MMF Financial Development Index 2018.

Slika 4. Udio bruto inozemnog duga u izvozu roba i usluga za nove zemlje članice (lijevo) i indeks razvijenosti financijskih tržišta i institucija za Hrvatsku i nove zemlje članice u 2018. (desno)

društava u državnom vlasništvu; (iii) poticanje sektorske realokacije i diverzifikacije gospodarske strukture; (iv) te unapređenje poslovnog okruženja.

Dvije sreće u nesreći Nositelji ekonomske politike u nadolazećem razdoblju moraju pomiriti naizgled suprotstavljene ciljeve – u okvirima manevarskog prostora fiskalne politike podržavati gospodarsku aktivnost novim paketom poticajnih mjera, i otklanjati strukturne nedostatke gospodarstva. Postizanju opisanih ciljeva u danim makroekonomskim okolnostima uz izražena strukturna ograničenja, znatno bi mogla pridonijeti dva procesa. Prvi je nastavak procesa uvođenja eura kao službene valute u Hrvatskoj koji podrazumijeva daljnje jačanje makroekonomskih fundamenata i otpornosti domaćeg gospodarstva. Drugi važan proces jest korištenje bespovratnih sredstava iz europskih fondova koji bi u nadolazećem razdoblju mogli biti ključan izvor financiranja privatnih i javnih investicija. Uvođenje eura, odnosno pristupanje europodručju koje je, nakon ulaska u europski tečajni mehanizam ERM II u ljeto 2020. izvjesno i brzo ostvarivo, djelovat će na spomenute ciljeve dvojako. S jedne strane, ono će podupirati održavanje makroekonomske stabilnosti jer će nositelji ekonomske politike opredjeljenjem za ulazak u europodručje preuzeli obvezu ispunjavanja nominalnih kriterija konvergencije za ulazak u monetarnu uniju. S druge strane, što bi moglo dati znatan doprinos bržem oporavku od pandemijske krize, u svom zahtjevu za ulazak u tečajni mehanizam ERM II Hrvatska se obvezala provesti strukturne reforme u četiri područja, u kojima je izrazila spremnost provesti osam mjera. Upravo ove strukturne mjere mogle bi djelovati poticajno na nužnu realokaciju kapitala od tzv. rentnih 16

perspektive

Ekonomski šok i izazovi oporavka

prema produktivnim poduzećima (Dorrucci i dr., 2020), a među njima osobito (i) smanjenje fiskalnog opterećenja gospodarstva; (ii) pojednostavljenje i digitalizacija administrativnih postupaka; (iii) poboljšanje korporativnog upravljanja u državnim poduzećima; te dvije mjere jačanja stečajnog okvira, odnosno (iv) unapređenje regulatornog okvira za djelatnost stečajnih upravitelja i (v) uspostava centraliziranog sustava za prikupljanje podataka u području restrukturiranja, nesolventnosti i otpusta duga (Vlada RH i HNB, 2020).

Podmirenje znatnih investicijskih potreba Bespovratna sredstva iz europskih fondova mogla biti ključan izvor financiranja u nadolazećem razdoblju, ali i ključan mehanizam u usmjeravanju sredstava u najproduktivnije sektore gospodarstva. Naime, Hrvatska je tijekom tekućeg sedmogodišnjeg proračunskog razdoblja (2014. − 2020.) na raspolaganju imala relativno najveći iznos sredstava iz europskih fondova među novim zemljama članicama te su proteklih godina javne investicije bile uglavnom financirane spomenutim sredstvima (Slika 5. lijevo). Međutim, pored redovnih proračunskih sredstava u novom proračunskom razdoblju (2021. – 2027.), Hrvatska će u narednim godinama na raspolaganju imati gotovo jednako značajna sredstva iz fonda za oporavak, pri čemu je ponovno relativno dobila najviše sredstava među zemljama članicama (Slika 5. desno).

Izvori: Eurostat i Europska komisija.

Slika 5. Udio sredstava iz kohezijske politike u ukupnim javnim investicijama po zemljama (lijevo) i sredstva iz fonda za oporavak u postotku BDP-a po zemlji članici (desno)

S obzirom na to da se radi o oko 12% BDP-a (2018.), tako značajan iznos sredstava u kombinaciji sa sredstvima iz redovne omotnice mogao bi u znatnoj mjeri zadovoljiti investicijske potrebe u cijelom nizu sektora. Hrvatska je do sada prioritet u financiranju europskim novcem dala sektoru zaštite okoliša te malog i srednjeg poduzetništva (Slika 6. lijevo) kako bi se pospješio pristup financiranju domaćih nefinancijskih poduzeća, a sustav gospodarenja otpadom znatnim ulaganjima uskladio s relevantnim europskim propisima. Za razliku od toga, buduća ulaganja broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

europskog novca trebala bi u što većoj mjeri podržati oporavak, potpomoći ubrzanju potencijalnog rasta i odgovoriti na dugoročne gospodarske izazove. Stoga bi prednost trebalo dati izgradnji nedostajuće infrastrukture, produktivnim zelenim ulaganjima te ulaganjima povezanim s digitalnom tranzicijom. Ključan problem u korištenju velikih raspoloživih iznosa sredstva bit će nizak apsorpcijski kapacitet, budući da se pokazalo da je Hrvatska među najlošijim članicama kada se promatra ukupna iskorištenost sredstava, posebice razina isplata (Slika 6. desno).

Napomena: Crne točke na slici lijevo odnose se na minimalne, odnosno maksimalne vrijednosti. Podaci za NMS predstavljaju ukupno raspoloživi iznos sredstava po područjima za sve nove zemlje članice izuzev Hrvatske. Isprekidane linije na slici desno predstavljaju prosjek isplaćenih, odnosno ugovorenih sredstava kod novih zemalja članica. Podaci zaključno s 30.06.2020. godine. Izvor: Europska komisija.

Slika 6. Struktura raspoloživih sredstava iz ESI fondova u tekućoj financijskoj perspektivi prema prioritetnim područjima (lijevo) i ugovorena i isplaćena sredstva po zemljama (desno)

Krajem 2020., kada se pandemiji i dalje ne nazire kraj, pozornost javnosti i napori resornih tijela sasvim opravdano usmjereni su na održavanje radnih mjesta te likvidnosti i solventnosti poduzeća u uslužnom sektoru i drugim ugroženim dijelovima gospodarstva, kako bi se izbjegle znatnije socijalno ekonomske posljedice krize kakvima smo svjedočili tijekom prošle krize. Međutim, pogled sa sadašnjosti treba usmjeriti i prema budućnosti u kojoj nas čeka dugotrajno, složeno i izazovno razdoblje oporavka, čak i uz pretpostavku brzog i povoljnog razrješenja epidemiološke situacije u zemlji i u svijetu. Uzevši u obzir takvu perspektivu, nameće se zaključak da je pred nositeljima ekonomske politike zadatak tzv. vožnje na dva kolosijeka, odnosno pokušaja da se u kratkom roku donekle očuva gospodarska aktivnost te istodobno provodu strukturne reforme uz održavanje makroekonomske stabilnosti.

perspektive

PANDEMIJSKA RECESIJA

Posustajanje globalne ekonomije Globalni pad izvoza, porast nezaposlenosti i rast cijena hrane tri su indikatora koja ukazuju da će oporavak od posljedica pandemije COVID-19 biti dugotrajan i neizvjestan. Zemljama ovisnima o turizmu kolaps putovanja donio je katastrofu, a novi lockdown nitko ne priželjkuje. Piše: dr. sc. Darko Horvatin1 Ohrabreni dosadašnjim rezultatima borbe protiv širenja koronavirusa u Hrvatskoj opušteno smo dočekali prve hladnije dane i doživjeli šok. Dnevni broj zaraženih nezahvalno je navoditi jer se svakodnevno raste dramatičnim ritmom, a virus se probio u bolnice, domove za umirovljenike, škole i poduzeća. Više se niti ne može ući u trag gdje je tko „pokupio“ virus jer s takvim brojkama – koje i dalje rastu – to više nema ni smisla. Virus je svuda oko nas i pitanje je samo kada ćemo se svi mi s njime „upoznati“. Ovisno o imunitetu, neki to neće niti primijetiti, dok će drugi završiti na respiratoru (ako koji još bude slobodan). Ponovno prijeti globalni lockdown koji bi do kraja opustošio državne kase i svijet gurnuo u siromaštvo i kaos. Situaciju može promijeniti jedino otkriće cjepiva. Znanstvena zajednica širom globusa danonoćno radi na razvoju cjepiva protiv koronavirusa COVID-19, ali za sada bez opipljivih rezultata. Procjenjuje se da bismo cjepivo koje je prošlo kroz sve faze ispitivanja mogli imati najranije za 12 mjeseci. Moguće je da to bude i ranije, ali uz visok stupanj rizika za one koji će prvi provjeriti njegovu učinkovitost i rizičnost. O gospodarskim i socijalnim aspektima koronakrize na globalnoj razini pisao je magazin Foreign Affairs, čije naglaske donosimo u ovom tekstu.

Autor je ekonomski analitičar

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Siromašni prvi na udaru Pandemija koronavirusa COVID-19 predstavlja dosad neviđenu prijetnju svjetskoj populaciji. Iako to nije prva bolest koja se raširila diljem globusa, prva je s kojom se baš sve vlade moraju žestoko boriti. Mitigacijske mjere poput opće izolacije (lockdown) i zabrane putovanja, pokušali su usporiti stopu infekcije da bi se očuvali raspoloživi medicinski resursi. Za financiranje ovakvih i drugih javno-zdravstvenih mjera vlade diljem svijeta izvukle se najtežu ekonomsku „artiljeriju“ kojom raspolažu. Premda raširena, globalna financijska kriza iz 2008. uglavnom je bila bankarska kriza razvijenih država. Potpomognute dvoznamenkastim rastom u Kini, visokim cijenama sirovina i zdravijim bilancama, zemlje u razvoju pokazale su se otpornijima na previranja tijekom zadnje globalne krize. Sadašnje gospodarsko usporavanje potpuno je drugačijeg karaktera. Zajednička je priroda ovog šoka da novi koronavirus ne poznaje državne granice i da je najveći dio svjetske populacije gurnuo u recesiju kakve nije bilo od poznate Velike krize iz 1929. godine. Stoga niti oporavak neće biti tako snažan i brz kao što je bio pad. Poduzete mjere fiskalne i monetarne politike u borbi protiv pada gospodarstva prije će ublažiti nego eliminirati gospodarske gubitke, a za sam oporavak na pretkrizne razine trebat će više vremena. Pandemija je prouzročila masivne gospodarske kontrakcije koje će slijediti financijska kriza u mnogim dijelovima svijeta jer će nenaplativost korporativnih kredita pokrenuti val bankrota, a bit će i zemalja u razvoju koja će objaviti nemogućnost vraćanja dugova. Ova će kriza slijediti sličnu putanju poput prethodne, samo što će biti teža, razmjerno opsegu ograničavanja globalnih ekonomskih aktivnosti. Pritom će najviše stradati siromašnije zemlje. Prema procjenama Svjetske banke gotovo 60 milijuna ljudi diljem svijeta bit će gurnuto u ekstremno siromaštvo kao rezultat pandemije. Sve to zbog činjenice da će mnoštvo zemalja zaglibiti u dugovima te zbog usporavanja dugotrajnog marša globalizacije, što će dovesti do divergencije svjetskih ekonomija.

Dugotrajan oporavak Svjetska banka u svojoj najnovijoj analizi predviđa da će se globalno gospodarstvo u 2020. smanjiti za 5,2 posto. Američki ured za statistiku zaposlenosti objavio je najporaznije mjesečne podatke o broju nezaposlenih u 72 godine svoga poslovanja. Procjenjuje se da će do sredine naredne godine SAD bilježiti dvoznamenkastu stopu nezaposlenosti. Istovremeno Bank of England upozorava da će Ujedinjeno Kraljevstvo zabilježiti najteži pad gospodarskih aktivnosti od 1706. godine. Situacija je tako depresivna da zaslužuje naziv „Pandemijska kriza“ jer je termin Velika kriza već zauzet zbog vjerovanja da se takva ekonomska katastrofa kakva je pogodila svijet 1929. više ne može ponoviti. Širenje koronavirusa izaziva reakcija kako javnih tako i privatnih aktera. U cilju sprečavanja širenja zaraze radnici se sklanjaju s radnih mjesta, a kupci iz trgovina. Pod pretpostavkom da neće biti drugog ili trećeg vala kako je bilo kod pandemija Španjolske groznice iz 1918. – 1919., pandemija 20

perspektive

Posustajanje globalne ekonomije

će slijediti inverzni oblik V krivulje rasta i naglog pada broja oboljelih i umrlih. Čak ako i dođe do tog scenarija, COVID-19 će izvjesno potrajati u pojedinim dijelovima svijeta. Intenzitet bolesti do sada nije bio ujednačen. Broj novih slučajeva najprije se smanjio u Kini i ostalim dijelovima Azije, zatim u Europi, a potom u pojedinim dijelovima SAD-a. Istovremeno su buknula žarišta u Brazilu, Indiji i Rusiji. Gospodarski tsunami vjerno je pratio širenje bolesti i ostavio dubok trag na globalne ekonomske aktivnosti. Pojedine značajne privrede ponovno se pokreću kao posljedica poboljšanih poslovnih uvjeta, ali taj pomak ne bi trebalo brkati s oporavkom. Kod svih većih financijskih kriza od sredine 19. stojeća trebalo je u prosjeku osam godina da bi se BDP po stanovniku vratio na pretkriznu razinu. Zbog povijesne razine fiskalnih i monetarnih stimulansa očekivalo se da će SAD bolje proći. Većina zemalja nema dovoljno kapaciteta za nadoknadu šteta prouzročenih koronavirusom. Pokretanje gospodarskih aktivnosti tek je prvi korak na putu dugotrajnog oporavka. Premda je teško previdjeti buduće okolnosti, postoje tri indikatora koji upućuju da će oporavak od posljedica pandemije biti dugotrajan.

Pad izvoza Prvi indikator je izvoz. Zbog zatvaranja granica i potpunog zaustavljanja aktivnosti (lockdown) globalna potražnja za robama se smanjila teško pogađajući izvozno orijentirane zemlje. I prije pandemije mnogi su izvoznici već bili pod pritiskom. U razdoblju od 2008. do 2018. globalni se rast trgovine prepolovio odnosu na prethodnu dekadu. Američko-kineski trgovinski rat koji je 2018. inicirao Donlad Trump dodatno je pogodio izvoz. Zemlje u kojima je, poput Hrvatske, turizam važan izvor gospodarskog rasta, kolaps putovanja donio je katastrofu. Međunarodni monetarni fond predviđa da će zemlje Kariba, koje su potpuno ovisne o turističkim prihodima (50-90 posto BDP-a), trebati minimalno tri godine da se vrate na razinu prije izbijanja pandemije. Nisu se samo smanjili volumeni međunarodne trgovine već su i cijene mnogih izvoznih dobara znatno pale. Nigdje nije drama pada cijena sirovina bila vidljivija nego na naftnom tržištu. Usporavanje ekonomija prouzročilo je ogroman pad u potražnji za energentima te dovelo do raspada krhke koalicije članica OPEC-a, Rusije i ostalih proizvođača nafte, koje su cijenu barela u protekle tri godine držale u rasponu od 45 do 70 dolara. OPEC je kontrolom proizvodnje nafte jednostavno držao cijenu pod kontrolom u vrijeme visoke potražnje. Kada se potražnja smanjila trebalo je samo reducirati proizvodnju, međutim to je izazvalo reakciju najvećih konkurenata, Rusije i Saudijske Arabije kojima je nafta glavni izvor prihoda. Posljedična hiperprodukcija i slobodan pad cijene nafte predstavljao je pravi test poslovnih modela svih proizvođača, posebice onih u zemljama u razvoju, ali i američke proizvodnje nafte i plina iz škriljevca. Sve je to stavilo na kušnju zemlje ovisne o izvozu nafte, pa je tako Ekvador u travnju objavio nemogućnost vraćanja dugova (default), što bi se moglo dogoditi i drugim proizvođačima nafte u zemljama u razvoju. Kod zadnjih kriza (dužnička kriza Latinske Amerike 1980. broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

i Azijske financijske krize 1997.) globalnu situaciju spasile su najrazvijenije zemlje svojim gospodarskim rastom. Zemlje u razvoju (ponajprije Kina) bile su motor rasta u vrijeme globalne financijske krize 2008. U ovoj krizi nema tko „povući“. Kotači ekonomskog stroja zadnji put su zaustavljeni u Velikoj krizi. Pandemijski kolaps bit će sličan – nagao i strm. Svjetska trgovinska organizacija procjenjuje pad međunarodne razmjene od 13 do 32 posto u ovoj godini.

Rast nezaposlenosti Drugi indikator koji upućuje na dugotrajan oporavak je nezaposlenost. Napori ublažavanja posljedica pandemije predstavljaju povijesnu demontažu najsloženijeg stroja – moderne tržišne ekonomije – čije će dijelove biti teško sastaviti brzo i smisleno. Neki od zatvorenih businessa neće se više pokrenuti. Njihovi vlasnici potrošit će ušteđevinu i postat će mnogo oprezniji prema budućim poslovnim poduhvatima. Osim toga, pojedini radnici koji su sada na „čekanju“ ili su ostali bez posla, neće se više vraćati na tržište rada. Drugi će izgubiti vještine i propustiti priliku za profesionalni razvoj zbog dugotrajne nezaposlenosti, što će ih učiniti manje atraktivnim za potencijalne poslodavce. Najranjiviji su oni koji možda nikad neće dobiti priliku za prvi posao – diplomandi koji kucaju na tržište rada u vrijeme oslabljenog gospodarstva. Europske zemlje naveliko subvencioniraju plaće onih koji nisu u mogućnosti raditi ili rade skraćeno, prevenirajući tako porast nezaposlenih, dok SAD to ne radi. U manje razvijenim zemljama većina zaposlenika nema nikakve sigurnosti. Bez obzira na njihovo relativno bogatstvo, vlade troše više, a dobivaju 22

perspektive

Posustajanje globalne ekonomije

manje. Većina zemalja zakonski je obvezna držati uravnoteženi proračun, što znači da će dug koji danas raste, dovesti do mjera štednje u budućnosti. Vlade u međuvremenu bilježe gubitke, a porezna baza im se smanjuje. Zemlje koje ovise o izvozu sirovina, turizmu i deviznim doznakama od građana iz inozemstva (Hrvatska se može prepoznati u ovome), bit će najteže pogođene. Što je možda još gore, ova kriza došla je u vrijeme kada su gospodarski fundamenti mnogih zemalja, uključujući i one najsiromašnije, već bili narušeni. Zbog toga je početkom godine došlo do najvećeg vala snižavanja kreditnog rejtinga zemalja od 1980-ih godina. Snižavanje rejtinga kompanija na istom je putu, što nagovještava probleme za vlade jer greške privatnog sektora često postaju obveze javnog sektora (države). Rezultat svega je da bi se čak i one zemlje koje razborito upravljaju svojim resursima mogle naći u problemima.

Prehrambena kriza? Treća istaknuta značajka ove krize je vrlo povezana, kako unutar, tako i među zemljama. Tekuća ekonomska dislokacija teže pada siromašnijim zemljama. Tamošnji stanovnici uglavnom nemaju mogućnosti rada od kuće ili društvenog povezivanja u slobodno vrijeme. U SAD-u je primjerice, gotovo polovica svih radnika zaposlena u malim poduzećima, najvećim dijelom u uslužnim djelatnostima s malim plaćama. Takva mala poduzeća možda su najranjivija na opasnost od bankrota, posebice jer bi efekti pandemije na ponašanje klijenta mogli trajati duže od obvezne izolacije. Zemlje u razvoju, gdje su socijalni standardi nerazvijeni ili ih uopće nema, doživjet će najveći pad životnog standarda i to u najsiromašnijem segmentu društva. Situaciju može pogoršati i svjetski skok cijena hrane – bolest i lockdown poremetili su opskrbne lance i migraciju poljoprivredne radne snage.Ujedinjeni narodi nedavno su upozorili da bi se svijet mogao suočiti s najgorom prehrambenom krizom u zadnjih 50 godina. U najsiromašnijim zemljama na hranu odlazi od 40 do 60 posto izdataka kućanstva. Stanovnici siromašnijih zemalja troše razmjerno pet do šest puta više na hranu od onih u razvijenim ekonomijama.

Potaknuti potrošnju Kako i kojom brzinom će se gospodarstva oporavljati od posljedica pandemije? Tu veličina ima bitnu ulogu. Veće zemlje imaju veći manevarski prostor, dok će kod manjih i nerazvijenijih zemalja i protucikličke mjere biti slabije. Fiskalne mjere u naprednim ekonomijama manje su impresivne nego što visoke brojke sugeriraju. Od zemalja G-20 jedino su Australija i SAD potrošile više novca nego što su osigurale poduzećima i stanovništvu u formi kredita, kapitala i garancija. Poticaji u europskim gospodarstvima više su orijentirani na bilance velikih poduzeća nego na potrošnju, što dovodi u pitanje efikasnost ublažavanja posljedica smanjene potražnje. I središnje banke brzo i snažno uključile su se u borbu protiv posljedica broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

pandemije ubrizgavanjem dodatne likvidnosti u financijski sustav (kroz prodaju deviza, otkup obveznica, snižavanjem obvezne pričuve). Tako sada posluju novim instrumentima i novim klijentima jer je politika izgurala komercijalne banke koje su ranije osiguravale likvidnost korporativnom sektoru i državi. No, sve te mjere monetarnog stimulansa nisu dovoljne da potaknu kompanije i kućanstva na rast potrošnje. Stoga su čelnici najvažnijih svjetskim centralnih banaka Christine Lagarde (ECB),Haruhiko Kuroda (Bank of Japan) i Jerome Powell (Fed) zatražili od vlada dodatne fiskalne mjere. Njihov je apel bio uspješan, ali nedovoljan da bi se zaustavio masivan pad globalnih ekonomskih aktivnosti. Sjena krize bit će duga i mračna. MMF procjenjuje da će omjer deficita i BDP-a u razvijenim zemljama nabujati s 3,3 posto u 2019. na 16,6 posto ove godine, a u zemljama u razvoju s 4,9 posto na 10,6 posto. Suočavanje s dugom poremetit će oporavak. Skupina G-20 već je prolongirala otplatu duga za 76 najsiromašnijih zemalja. Bogatije zemlje i kreditne institucije morat će učiniti više u nadolazećim mjesecima uključujući i druge zemlje u tu shemu, pa i čak i privatni sektor.

Multilateralizam na kušnji Ekonomske posljedice pandemije su jasne. S padom budućeg dohotka otplata dugova postaje sve tegobnija. Socijalne posljedice teže je predvidjeti. Tržišna ekonomija nema milosti – resursi će se alocirati tamo gdje se najbrže i najefikasnije mogu povećati. S promjenom uvjeta zbog tehnološkog napretka ili otvaranja međunarodnih trgovinskih kanala resursi sele dalje, stvarajući dobitnike i gubitnike. Sve dok se kolač povećava gubitnici se previše ne uzbuđuju jer se i njihov udjel povećava. Primjerice, realna stopa rasta BDP-a od četiri posto godišnje, standard razvijenih zemalja u proteklom stoljeću, implicira udvostručenje outputa tijekom 18 godina. Ako je rast jedan posto, razina koja je prevladavala u vrijeme recesije 2008. – 2009., vrijeme potrebno za udvostručenje outputa protegne se na 72 godine. Jedna od čestih posljedica krize je i jačanje populističkog nacionalizma, što će ubrzati pad multilateralizma i ugroziti šanse za brži gospodarski oporavak. Upravo se to dogodilo u razdoblju između dva svjetska rata kada su nacionalizam i politika osiromašivanja susjednih zemalja cvjetale. Nema jedinstvenog lijeka za sve te političke i socijalne probleme. Jedino je razborito poduzeti sve moguće mjere kako se ekonomski uvjeti ne bi pogoršali i doveli do sličnih scenarija viđenih u ne tako davnoj povijesti. Dužnosnici trebaju nastaviti s fiskalnim i monetarnim poticajima. I prije svega, moraju početi razlikovati poboljšanje od oporavka. Sve do otkrića cjepiva i njegovog stavljanja na tržište neizvjesno je predviđati kraj pandemije. Što će to duže potrajati opće stanje društva, kako materijalno, tako i duhovno će se pogoršavati uz potencijalan rast nasilja. Trebat će pronaći najbolji omjer suživota s koronavirusom i održavanja gospodarskih aktivnosti. Novi lockdown doveo bi nas u situaciji u kojoj nam cjepivo možda više neće biti potrebno.

perspektive

HRVATSKI SREDNJOROČNI IZAZOVI

Možemo li dostići razinu tranzicijskih zemalja Nužne su strukturne prilagodbe i učinkovitije ponašanje institucija i pojedinaca. Piše: dr. sc. Damir Novotny1 Hrvatska nakon tri desetljeća tranzicijskog procesa i sedam godina članstva u Europskoj uniji nije uspjela ubrzati svoj socio-ekonomski razvitak kako su to učinile ostale tranzicijske zemlje srednje i istočne Europe. Umjesto oblikovanja tržišno orijentiranog ekonomskog sustava, koji bi omogućio ubrzani rast novostvorene vrijednosti i ukupnog nacionalnog bogatstva, razvijene su nekonkurentne ekonomske strukture, iznimno ranjive na vanjske šokove. Globalna financijska kriza u 2008. godini je prvi veliki vanjski šok, nakon kojeg je Hrvatska izgubila više od 15% BDP-a i šest godina se vrlo sporo se oporavljala. Usporavanje ekonomskih aktivnosti izazvano epidemijom COVID 19, vrlo vjerojatno će sniziti dosegnutu razinu BDP-a za više od 10%. Budući da je hrvatska ekonomija danas u boljem stanju nego 2009., odnosno u povoljnijem ekonomskom institucionalnom okruženju (članstvo u EU), oporavak bi se mogao očekivati već 2021. i nadoknada pada nacionalnog dohotka u 2022. godini. Dostupnost zajedničkih europskih financijskih instrumenata kojima će se poticati brži oporavak i dinamiziranje ekonomskog rasta u srednjem roku te povećavanje otpornosti na ciklička kretanja (ako je državnim intervencijama uopće moguće postići imunitet na ekonomske cikluse), nedvojbeno može pozitivno utjecati na promjene u hrvatskoj ekonomiji, povećavanje konkurentnosti i opće učinkovitosti u stvaranju nove vrijednosti. Međutim, snažno nas opterećuju akumulirane strukturne neravnoteže i dualni regionalni razvoj kao glavne prepreke za smanjivanje jaza u razvijenosti prema ostalim zemljama-članicama EU i osiguravanja razine blagostanja koje očekuju hrvatski građani. Zemlje srednje i istočne Europe, današnje članice EU-a, su tijekom tri protekla desetljeća višestruko su povećale svoje nacionalno bogatstvo. Slovačka je primjerice, prema izračunu Svjetske banke, realni bruto domaći proizvod po glavni stanovnika 1

Autor je profesor visoke škole T&MC Group/Edward Bernays

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

povećala osam puta, od $ 2.405 u 1992. godini na $ 19.329 u 2019. godini. Vrlo sličan ubrzani rast nacionalnog dohotka, bez presedana u ekonomskoj povijesti, ostvarile su druge europske tranzicijske zemlje.

Dugotrajno zaostajanje Hrvatska je, prema istom izvoru i metodologiji, u tranzicijski proces ušla s $ 4.668 nacionalnog dohotka po glavi stanovnika te u 2019. godini ostvarila $ 11.435. Prosječna stopa rasta hrvatske ekonomije je od 1996. do 2019. godine iznosila tek 3,4%, dakle daleko niže od prosječnih stopa Slovenije, Češke, Slovačke i Poljske. Češka i Slovenija su se približile prosjeku razvijenosti EU mjereno BDP-om po stanovniku. Hrvatska je propustila dva desetljeća razvojnih prilika ostala na začelju, s niskom razinom zaposlenosti, visokim javnim dugom i visokom razinom poreznog opterećenja (Tablica 1).

Hrvatska

Slovenija

Češka

Slovačka

Bugarska

Rumunjska

Poljska

Mađarska

Tablica 1. Usporedni makroekonomski pokazatelji Hrvatske i zemalja u CEE regiji

BDP/ stanovniku EU(28) = 100

Rast BDP-a (%)

2,6

4,5

3,0

4,1

3,1

4,1

5,1

4,9

Nezaposlenost (%)

7,1

4,5

2,1

5,3

4,5

3,9

3,3

3,5

65,2

75,4

79,9

72,4

69,9

72,2

74,4

Inflacija (%)

1,6

1,9

2,0

2,5

2,6

4,1

1,2

2,9

Javni dug -%BDP

74,6

70,1

32,7

48,9

22,6

35,0

48,9

70,8

Porezi – % BDP

37,8

33,2

35,4

36,8

29,5

25,8

35,1

38,4

Pokazatelj (2019)

Zaposlenost (%)

Izvori: Eurostat, Europska komisija; podaci o nezaposlenosti za srpanj 2019.

Unutrašnje strukturne neravnoteže, nedovršena tranzicija, zadržavanje visoke razina učešća državnog sektora u ekonomskim aktivnostima i vanjski šokovi odvele su Hrvatsku u slijepu ulicu sekularne stagnacije, stanja u kojem neka nacionalna ekonomija raste sporije od realnog potencijala. U tom smislu se aktualni kreatori ekonomske politike sučeljavaju s temeljnim izazovom: kako ubrzati ekonomski i društveni razvitak i smanjiti jaz u razvijenosti ne samo u odnosu na razvijene zemlje već danas i prema usporedivim tranzicijskim zemljama. Teorijski, ubrzavanje razvoja iznad prosjeka EU-a i tranzicijskih zemalja srednje i istočne Europe je

perspektive

Možemo li dostići razinu tranzicijskih zemalja

moguće ako bi se strukturnim reformama otklonile postojeće prepreke i aktivirali razvojni potencijali. Budući da domaća politička elita nije sklona provođenju dubokih reformi, u praktičnom kontekstu će to biti moguće jedino pod pritiskom institucionalne konvergencije u okviru zajedničke politike EU-a te monetarnog i fiskalnog usklađivanja u institucionalnom okviru EMU.

Strukturne neravnoteže Rast BDP-a u usporedivim zemljama srednje i istočne Europe nakon oporavka od Velike krize kretao se po stopama između 3,0 (Češka) i 5,5% (Rumunjska). Privatne investicije, uz oporavak domaće potražnje i javnih investicija, u proteklim su godinama bili glavni pokretači rasta BDP-a u zemljama s kojima se Hrvatska uspoređuje. Učešće investicija u kreiranju BDP-u, u Hrvatskoj je između 18-20%, ispod prosjeka EU (22%) te daleko niže od tranzicijskih zemalja (prosječno 25-30%). Ekonomski rast u 2018. i 2019. godini temelji se gotovo isključivo na rastu potrošnje kućanstava, izazvanim snižavanjem poreznog opterećenja dohodaka (keynesijanska fiskalna intervencija) te konvergencijskih učinaka institucionalnog okvira EU-a. Stopa nezaposlenosti u Hrvatskoj, mjerena u srpnju 2019. godine još uvijek je relativno visoka unatoč snažnom valu iseljavanja radno aktivnog stanovništva. U svim usporedivim zemljama, osim Slovačke, stope nezaposlenosti su se spustile ispod 5% te su se približile punoj zaposlenosti. S druge strane, razina zaposlenosti u Hrvatskoj najniža je u EU; tek 65,2 radno aktivnog stanovništva je zaposleno što je znatno ispod europskog prosjeka (73,2%) i prosjeka zemalja eurozone (72,0%). Osim Slovenije i Mađarske, javni se dug u zemljama srednje i istočne Europe kreće ispod 50% nacionalnog proizvoda. Ubrzani rast javnog duga u Hrvatskoj je započeo 2009. godine, kao odgovor vladine politike na nagli pad ekonomskih aktivnosti. Dug hrvatskog javnog sektora je u 2008. godini iznosio niskih 39% BDP-a. Vladin dug je u Hrvatskoj dosegnuo vrhunac 2014. kada je iznosio 84% BDP-a. U narednim godinama je, zahvaljujući oporavku i fiskalnoj konsolidaciji pod pritiskom procedurama prekomjernog proračunskog manjka (jedne od institucija EU-a) postupno opadao i u 2018. godini se spustio na razinu 74,6% BDP-a. U tom su razdoblju kreatori ekonomske politike, vjerojatno inspirirani neo-keynesijanskim pristupom, snažno povećavali javnu potrošnju s deklariranim ciljem ubrzavanja oporavka. Budući da se hrvatsko gospodarstvo nije oporavilo od vanjskog šoka Velike krize punih šest godina, empirijski podaci o rastu javnog duga i vrlo sporom oporavku mogu voditi zaključku o izostanku veze između rasta javne potrošnje i rasta BDP-a. Drugim riječima, pretjerana javna potrošnja u proteklom desetljeću i posljedični rast javnog duga ne samo da nisu unaprijedili sposobnost stvaranja nove vrijednosti u nacionalnoj ekonomiji već su dodatno produbili strukturne neravnoteže.

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Tablica 2. Doprinos pojedinih sektora u stvaranju bruto-dodane vrijednosti u Hrvatskoj Sektor

2010. 2011. 2012. 2013. 2014. 2015. 2016. 2017.

Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo

3.7

3.3

3.5

3.0

3.1

2.9

Prerađivačka industrija

13.1

13.8

13.7

12.8

12.9

13.0

13.1

12.9

Građevinarstvo

3.7

3.3

3.5

3.0

3.1

2.9

Trgovina

10.1

10.2

10.1

9.9

10.2

9.8

9.9

Usluge smještaja i ugostiteljstva

4.4

4.2

4.1

4.0

3.8

3.9

4.0

6.2

5.7

5.3

5.5

5.3

5.2

Telekomunikacije i IT

5.9

Financijske usluge

7.9

8.1

8.3

8.2

8.3

8.2

8.0

7.8

Poslovanje nekretninama

9.8

10.0

9.9

9.7

9.5

9.3

9.2

Profesionalne i tehničke usluge

8.3

8.4

8.5

8.4

8.3

8.4

8.5

Javne uprava i javne usluge

13.5

13.2

12.9

12.8

12.6

12.7

12.6

Izvori: DZS

Struktura hrvatske nacionalne ekonomije je izuzetno nepovoljna (Tablica 2). Prerađivačka industrija ima učešće u stvaranju nove vrijednosti tek oko 13%. Doprinos ovog sektora kreiranju nove vrijednosti Njemačkoj iznosi 22,5%, tranzicijskim zemljama istočne Europe između 24% – 26%. Unatoč razvoju IT sektora i kreativne ekonomije, industrijski sektor s učešćem od 34,5% je i dalje najvažniji sektor gospodarstva SAD. Usluge smještaja i ugostiteljstva, dakle turističke djelatnosti u užem smislu, ostvaruju doprinos ukupnoj novoj vrijednosti oko 4%. Potražnja koju kreira turistički sektor utječe na kretanja u poljoprivredi i ribarstvu, prerađivačkoj industriji i drugim dijelovima uslužnog sektora. Kakav utjecaj imaju turističke djelatnosti, koje su posebno osjetljive na vanjske šokove, pokazuje pad ekonomskih aktivnosti u 2020. godini u kojoj je turizam snažno pao zbog širenja epidemije koronavirusa. Važno je pri tome uvažiti činjenicu postojanja sive ekonomije, koja se prema najnovijim istraživanjima MMF-a2 kreće u Hrvatskoj oko 30% BDP-a, i koja je najraširenija u ekonomskim djelatnostima povezanim s turizmom. Javna uprava i javne usluge su u stvaranju nove vrijednosti u 2017. godini sudjelovale s vrlo visokih 12,6%. Djelatnostima javnog sektora je potrebno dodati poduzeća u kojima država ima većinski ili značajan manjinski utjecaj. Prema podacima Instituta

Kelmanson, B; Kirabaeva, B; Medina, L; Mircheva, B; Weiss, J. (2019). Explaining the Shadow Economy in Europe: Size, Causes and Policy Options, IMF Working Paper

perspektive

Možemo li dostići razinu tranzicijskih zemalja

za javne financije, u Hrvatskoj postoji oko 1600 poduzeća u kojima središnja i lokalne vlade imaju potpuno, većinsko ili znatnije manjinsko vlasništvo. Središnja vlada ima direktno većinsko vlasništvo u 85 velikih poduzeća te više od 25% manjinskog učešća u daljnjih 50 poduzeća. Ostala državna poduzeća su vlasništvu regionalne uprave ili lokalne samouprave. Broj državnih poduzeća je u stalnom porastu u proteklih desetak godina i proširena su u svim sektorima hrvatske nacionalne ekonomije. Državna poduzeća su neučinkovita, nisko profitabilna, predstavljaju visok fiskalni rizik zbog svojih dugova (slučaj brodogradnje) i ostvaruju vrlo nizak doprinos proračunskim prihodima. Nisko učešće industrijskog sektora u kreiranju novih ekonomskih vrijednosti, iznimno visoko učešće i prošireni (satelitski) utjecaj turističkog sektora na stvaranje BDP-a i kreiranje radnih mjesta te proširenost državnog sektora u hrvatskoj nacionalnoj ekonomiji predstavljaju najvažnije strukturne neravnoteže koje usporavaju realnu konvergenciju prema razvijenim dijelovima EU.

Centralizacija i neravnomjeran regionalni razvoj Iz današnje perspektive možemo ocijeniti kako je politika vlade u razdoblju 2000. godine do ulazaka u punopravno članstvo EU-a u 2013. godini, podržavale izbor visoko-centraliziranog razvoja s osloncem na iskorištavanje zatečenih komparativnih prednosti i ekonomskih (turističkih) struktura jadranskih područja te napuhivanja domaće agregatne potražnje. Neposredna posljedica centraliziranog sustava upravljanja hrvatskom ekonomijom je oživljavanje tzv. dualnog ekonomskog modela3, odnosno održavanje velikih razlika u razvijenosti između gospodarskih sektora ili regija Snažan val ulaganja vladinog sektora u prometnu infrastrukturu, pokrenut 2002. godine, u vrijeme koalicijske vlade Ivice Račana, osim političkih deklaracija povezivanja sjevera i juga nacionalnog teritorija, kreatori ekonomske politike su opravdavali (pretjeranim) očekivanjima prema turističkom sektoru kao „strateškoj“ grani hrvatske ekonomije. Gotovo sve vladine politike, uključujući poljoprivrednu politiku podržavanu snažnim intervencijama iz državnog proračuna, u tom su razdoblju bile u funkciji ovog cilja – jačanja domaće agregatne potražnje na temelju rasta turističke potrošnje. Ovakav smjer vladinih politika je rezultirao neravnomjernim regionalnim razvojem i usporenim ukupnim ekonomskim rastom. Pogledamo li pokazatelje ekonomskog rasta po hrvatskim regijama od 2000. godine (od kada raspolažemo statističkim pokazateljima po županijama), možemo vidjeti iznimno snažan rast grada Zagreba 3

Koncept dualne ekonomije koji je izvorno predložio nizozemski ekonomist Julius Herman Boeke (1884-1956) kako bi opisao koegzistenciju modernih i tradicionalnih gospodarskih sektora u kolonijalnoj ekonomiji.

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

i neusporedivo sporiji razvoj kontinentalnih županija. Ekonomski rast zagrebačke regije, koja je dosegla Sloveniju po novostvorenoj vrijednosti i približila se prosjeku EU-a, može se objasniti visokom razinom centralizacije ekonomskih aktivnosti i koncentracije poduzeća u državnom vlasništvu (Tablica 3). Tablica 3. BDP po stanovniku u hrvatskim regijama u razdoblju 1990. – 2019. g. %

Indeks 2019/ 2000

100,0

169,4

100,0

42,6

242,3

12.746

96,0

40,9

231,0

177,2

22.033

166,0

71,0

245,5

6.789

64,8

7.577

57,1

24,3

201,8

97,9

10.159

97,0

12.214

92,0

39,3

227,9

131,4

13.280

126,9

15.710

118,4

50,5

218,3

u EUR

1990

2000

EU (27)

16.800*

100,0

18.380

6.963*

41,4

5.476

100,0

10.465

100,0

13.270

Kontinentalna Hrvatska

5.517

100,1

10.615

101,4

Grad Zagreb

8.976

163,0

18.534

Slavonske županije (5)

3.754

68,5

Jadranska Hrvatska

5.360

Istarska županija

7.196

Republika Hrvatska

2009

24.050

2019

31.130

Izvor: Europstat/ DZS; * prema Broadberry i Klein (2012) po tečaju US$ i cijenama iz 1990. g.

Usporen razvoj su ostvarivale županije na istoku Hrvatske, dakle pet slavonskih županija, koje su nakon potpune erozije prerađivačke industrije na svome području ekonomski razvitak pretežito temeljile na re-tradicionaliziranom primarnom sektoru. Jadranska regija se, zahvaljujući turističkoj infrastrukturi izgrađenoj u predtranzicijskom vremenu te javnim ulaganjima u protekla dva desetljeća, razvijala brže od slavonskih županija, ali ipak sporije od nacionalnog prosjeka. Istarska županija je, uz grad Zagreb i Primorsko-goransku županiju, regija koja je dosegla razvijenost iznad državnog prosjeka. Ova je regija, međutim, u tranzicijski proces ušla s relativno povoljnom kompozicijom primarnog, sekundarnog i tercijarnog sektora koja se održala do danas. Ostale mikro-regije unutar kontinentalne Hrvatske su kroz protekla tri desetljeća tranzicije ostvarivale vrlo spor gospodarski rast i ukupan socio-ekonomski razvitak, prvenstveno zbog oslonca na primarni sektor i državnu ekonomiju. Ovakvoj razvojnoj orijentaciji kontinentalnih područja je, sve do ulaska u punopravno članstvo EU-a i prihvaćanje europskih institucija poticanja ravnomjernog regionalnog i ruralnog razvitka, nedvojbeno pogodovala fiskalna intervencija, koja ne samo što nije osigurala multiplikaciju na dugoročno održiv ekonomski rast i stvaranje novih radnih mjesta, već je utjecala na snižavanje produktivnosti primarnog sektora.

perspektive

Možemo li dostići razinu tranzicijskih zemalja

Centralizacija ekonomskih aktivnosti i dualni razvoj pojedinih ekonomskih sektora, kao posljedice niske razine ulaganja u modernizaciju i tehnološki napredak, također predstavljaju veliku prepreku ukupnom ubrzanom razvoju.

Nije dovoljan učinak tržišnih institucija Uspostavljanje pluralističkog političkog i ekonomskog sustava i institucija tržišne demokracije i vladavine prava bili su temeljni ciljevi tranzicije na istoku Europe početkom 1990-ih. Kasnija empirijska istraživanja (na primjer: Acemoglu i Robinson, 2012)4 prikupila su brojne dokaze za potvrdu teze kako su snažne institucije i decentralizacija postali ključni činitelji ekonomske uspješnosti. Jeffrey D. Sachs, jedan od kreatora ekonomske tranzicije istočne Europe i zagovaratelj „šok terapije“ u prijelazu iz socijalizma u kapitalizam (poznata je njegova uzrečica kako se „potok ne smije preskakati u dva koraka“), je nakon dva desetljeća tranzicije u svojim istraživanjima (McCord i Sachs, 2013)5 ustvrdio da razvoj tržišnih institucija nije dovoljan, te da je za ubrzavanje razvoja nužna kombinacija nekoliko dodatnih, komplementarnih činitelja. Rezultati istraživanja pokazuju postojanje nekoliko grupa snažnih strukturnih činitelja i komplementarnih utjecaja na učinkovitost nacionalnih ekonomija i dinamiku socio-ekonomskog razvitka: 1) broj godina članstva neke zemlje u institucionalnom okviru EU-a – prilagođavanje europskim institucijama ima povoljno djelovanje na ekonomski rast; 2) udaljenost od središnjih europskih tržišta (Sachs koristi mjeru geografske udaljenosti od Dusseldorfa) – lokacija ima značajnu ulogu, najpovoljnije je ako nacionalna ekonomija ima pristup moru; 3) dostupnost izvora energije – lokalna proizvodnja energije iz fosilnih i obnovljivih izvora ima značajan učinak na ekonomski rast; 4) raspoloživi poljoprivredni resursi – modernizacija primarne poljoprivredne proizvodnje i prateće prerađivačke industrije, povezano s blizinom velikih europskih tržišta, predstavlja također jedan od strukturnih činitelja na ekonomski razvitak; 5) osiguravanje viškova dobara (i usluga) za međunarodnu trgovinu – nacionalne ekonomije moraju osigurati proizvodnju viškove roba i usluga konkurentnih u razmjeni s drugim zemljama i stvaranja dotoka konvertibilnih valuta namijenjenih

Acemoglu, D. i Robinson, J. (2012). Why Nations Fail: The Origins of Power, Prosperity, and Poverty. New York: Crown Publishers 5 McCord, G. C. i Sachs, J. D. (2013). Development, structure, and transformation: Some evidence on comparative economic growth (No. w19512). National Bureau of Economic Research 4

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

uvozu tehnologija. Ako nacionalna ekonomija nema učinkovitu poljoprivredu i prerađivačku industriju te nije konkurentna na međunarodnim tržištima roba i usluga, osuđena je na zaduživanje na financijskom tržištu i usporavanje razvoja. Hrvatska je prošla prvo sedmogodišnje razdoblje u kojem nije u cijelosti osigurala pozitivne učinke članstva u EU-u, ali su se ipak mogu vidjeti konvergencijski učinci. Mala i srednja poduzeća su se počela uspješno uključivati u nabavne lance zapadnoeuropske industrije. Fiskalne institucije EU-a su djelovale na uređenje hrvatskih javnih financija, otklanjanje prekomjernih proračunskih manjkova i smanjivanje fiskalnih rizika. Oporavak hrvatskog gospodarstva i rast u proteklih nekoliko godina može se neposredno povezivati s primjenom europskih institucija fiskalnog upravljanja. U narednom višegodišnjem razdoblju može se očekivati nastavak institucionalnog približavanja i širenje europskih institucija u hrvatskom ekonomskom prostoru, što će otvoriti nove razvojne perspektive. Ipak, samo prihvaćanje europskog institucionalnog nasljeđa neće biti dovoljno. Geografski položaj, odnosno blizina razvijenih regija u zapadnoj Europi vrlo vjerojatno će također ostvariti pozitivne učinke na ekonomski razvoj. Dugoročno nije moguće ostati nerazvijen u blizini nekih od najrazvijenijih regija svijeta, poput Austrije, Bavarske i sjeverne Italije. Međutim, izostanak strukturnih prilagođavanja, održavanje visokog učešća državnog sektora u ekonomskim aktivnostima može biti velika prepreka ubrzavanju ekonomskog razvoja u narednim godinama.

Reforme za snažnije makroekonomsko upravljanje Postupno širenje europskih institucija u hrvatskom ekonomskom i političkom prostoru će imati pozitivne učinke na ubrzavanje ekonomskog razvoja. Uvođenje eura i pristupanje procesima fiskalnog usklađivanja, koji se naglašavaju kao jedna o najvažnijih reformi eurozone, dodatno će osnažiti domaće makroekonomsko upravljanje. Iako ne bismo u kratkom roku trebali očekivati pozitivan unutrašnji šok reformi u javnom sektoru i privatizaciju državnih poduzeća, kao pretpostavke snižavanje prekomjernog javnog duga, Vlada će postupno provoditi promjene koje će otvarati prostor za razvoj privatnih ekonomskih aktera. Hrvatska raspolaže komplementarnim razvojnim činiteljima, koji mogu utjecati na ubrzavanje ekonomskog razvitka, poput pristupa moru, prirodnih resursa i energetskih izvora, osobito obnovljivih izvora energije (sunce, voda, bio-masa). Međutim, za ubrzavanje ekonomskog rasta i realno približavanje prosječnoj razini razvijenosti zemalja članica EU-a, potrebne su duboke promjene u strukturi hrvatske nacionalne ekonomije. Nužno je povećati učešće prerađivačke industrije i sektora temeljenih na ljudskom kapitalu i znanju u kreiranju nove ekonomske vrijednosti koja će omogućiti porast ukupnog blagostanja. Obnavljanje tradicionalnih industrija, kao što se to pokušava s vladinim intervencijama u brodograđevnom sektoru, ili privlačenje radno-intenzivnih industrijskih investicija ne vodi hrvatsku ekonomiju 32

perspektive

Možemo li dostići razinu tranzicijskih zemalja

prema cilju ubrzavanja realne konvergencije. Obnavljanje industrijske strukture se mora temeljiti na paradigmi četvrte industrijska revolucije (industrije 4.0) i konceptu održivog razvoja depriviranih područja u kontinentalnoj Hrvatskoj. Literatura sugerira6 provođenje šest ključnih transformacija: 1) transformacija obrazovanja koje gradi ljudski kapital u funkciji tržišta rada i promicanja ekonomskog razvitka; 2) transformacija zdravstvenog sustava koji se mora usredotočiti na primarnu zdravstvenu zaštitu i učinkovitu prevenciju bolesti, osobito zaraznih bolesti i nezaraznih oboljenja koja utječu na ljudski kapital; 3) unapređivanje energetskih sustava u cilju njihove dekarbonizacije te integracije lokalne proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, „pametnih“ lokalnih mreža, „pametnog“ zgradarstva, „pametnog“ transporta i „pametne“ indusrije. 4) Transformacija korištenja poljoprivrednih resursa i proizvodnje hrane, odnosno razvoj učinkovitih, na šokove otpornih i dugoročno održivih poljoprivrednih sustava, ribarstva i marikulture; 6

Sachs, J. D; Schmidt-Traub, G; Mazzucato, M; Messner, D; Nakicenovic, N. i Rockström, J. (2019). Six transformations to achieve the sustainable development goals. Nature Sustainability, 2(9), 805-814

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

5) Regeneracija i revitalizacija urbanih područja, odnosno malih i srednje velikih gradova, te njihova transformacija temeljena na konceptu „pametnog grada“ koji osigurava njihovu ekonomsku učinkovitost, socijalnu uključivost i okolišnu održivost; te 6) Digitalna transformacija, odnosno ubrzavanje primjene digitalnih sustava, umjetne inteligencije i disruptivnih tehnologija (novih „remetilačkih“ tehnologija) koje snažno mijenjaju postojeće poslovne modele i utječu na promjene svim ekonomskim sektorima te javnoj upravi, zdravstvu, znanosti, obrazovanju i političkom sustavu.

Pomak sa začelja? Hrvatska je, uz Bugarsku, najmanje razvijena zemlja u EU-u. Usporedive tranzicijske zemlje iz srednje i istočne Europe su nakon ulaska u punopravno članstvo Unije, ostvarile ubrzani ekonomski rast i razvitak, nezabilježen u povijesti. Kroz tri desetljeća tranzicije i nešto više od petnaest godina članstva te približavanja institucionalnom nasljeđu razvijenih europskih zemalja, svoje su nacionalno bogatstvo povećale više od osam puta. Hrvatska je u tranzicijski proces ušla kao druga po razvijenosti, nakon Slovenije, ali je u dosadašnjem razdoblju tranzicije ekonomski rasla najsporije. Brojne državne intervencije, osobito snažne u protekla dva desetljeća, kao niti rast javne potrošnje i investicija, nisu ostvarili dugoročno održive multiplikacijske učinke na razvoj i povećavanje nacionalnog bogatstva. Stvorene su nekonkurentne ekonomske strukture koje ne mogu opstati bez intervencije iz fiskalnog sektora. Državni sektor se povećavao iz godine u godine, te istiskao privatni sektor iz ekonomskog sustava. Povećavanje državnog sektora i javna ulaganja su utjecala na stvaranje dualnog ekonomskog sustava, odnosno stvaranja velikih razlika u razvijenosti između pojedinih sektora nacionalne ekonomije (turizam i financijski sektor nasuprot nerazvijenoj poljoprivredi), odnosno između pojedinih regija. Na ubrzavanje ekonomskog rasta i promjene u strukturi hrvatske nacionalne ekonomije pozitivno je djelovalo članstvo u EU-u. Međutim, struktura hrvatske ekonomije je još uvijek je izrazito nepovoljna za ostvarivanje konvergencijskih ciljeva i povećavanje blagostanja. Zbog toga su nužne strukturne promjene u javnom sektoru, privatizacija najvećeg dijela državnih poduzeća i dijela zdravstvenih ustanova u državnom vlasništvu, te provođenje sustavnih transformacija u svim segmentima hrvatskog ekonomskog i političkog sustava. Transformacije se mogu provesti u kratkom i srednjem roku uz institucionalnu i financijski podršku EU. Ipak, dinamiku transformacije će određivati sposobnost prilagođavanja hrvatskog društva i njegovih izabranih političara na tektonske promjene koje se događaju u neposrednom, europskom okruženju.

perspektive

PROMAŠENA OBEĆANJA

(Ne)sigurnost u opskrbnom lancu Mogu li lokalni proizvođači profitirati od pandemijom izazvane krize globalizacijskih procesa? Piše: Josip Budimir Protuepidemijske mjere poduzete u prvoj polovini godine proizvele su najjači mirnodopski udar na globalnu ekonomiju. Ograničavanje kretanja prouzrokovalo je kontrakciju kako na strani potražnje tako i na strani ponude. Nemogućnost konzumacije proizvoda uslužnih sektora i pad potrošačkog optimizma u segmentu kapitalnih dobara rezultirali su drastičnim padom potražnje. Na drugoj strani, kidanje opskrbnih lanaca zatvaranjem državnih granica izazvalo je kontrakciju na strani ponude. Račun na ekonomskoj strani pandemijske priče je drastičan. Urušavanje gospodarske aktivnosti, pad svjetske trgovine i gubitak više od 500 milijuna radnih mjesta. Bez pravovremenih monetarnih intervencija središnjih banaka i obilne državne pomoći ugroženim kompanijama, posljedice bi bile drastično veće. Kako svaka kriza predstavlja i priliku, izbijanjem ove posljednje otvorilo se pitanje mogu li lokalni proizvođači profitirati od pandemijom izazvane krize globalizacijskih procesa. Ugroza dugačkih međunarodnih opskrbnih lanaca imala je za posljedicu porast svijesti o značaju sigurnosti u opskrbi proizvođača sirovina i repromaterijalom. Otvorilo se pitanje promjene pristupa u kreiranju opskrbnog sustava. Hoće li i u kojoj mjeri model „just in time“ biti korigiran praksom „just in case“. Općenito se postavilo pitanje samodostatnosti nacionalnih ekonomija u proizvodnji najnužnijih artikala. Osobito u osjetljivim sektorima kao što su poljoprivreda, prehrambena industrija i energetika. S normalizacijom prekograničnog prometa i oporavkom dobavnih lanaca splasnula je javna rasprava na tu temu, ali kod upravljačkih struktura u kompanijama ostao je povećan senzibilitet za problem sigurnosti u lancu opskrbe. Aktualna kriza izazvana pandemijom koronavirusa treći je u nizu udar na globalnu ekonomiju. Prethodna dva: velika financijska kriza 2008. i američko-kineski trgovinski rat pokrenut od strane Trumpove administracije polovinom 2018. imale su bitno

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

različit utjecaj na globalizacijskim procesima rekordno razvijenu međunarodnu trgovinu.

Tragovi velike financijske krize Financijska kriza prouzročila je drastičan pad međunarodne trgovine. Globalni robni izvoz u 2009. godini smanjen je za 12% u odnosu na prethodnu godinu. Međutim, oporavak je bio brz i u 2010. godini ostvaren je rast od 14%. Iako je znatan doprinos tom rastu dao velik porast cijena energenata, najvećim dijelom rezultat je oporavka gospodarskih aktivnosti u vodećim svjetskim ekonomijama. Dakle, utjecaj financijske krize na globalizacijske procese u ekonomiji bio je intenzivan, ali jednokratan. Prije nego što analiziramo značaj američko-kinekog trgovinskog rata na globalne ekonomske tokove, potrebno je promotriti širu sliku. Objektivan uvid u taj fenomen dat će sagledavanje dužeg vremenskog niza i korelacija rasta svjeske trgovine i kumulativa BDP-a svih ekonomija. Kako bi se eliminirao utjecaj porasta cijena kod kategorija proizvoda koje znatno sudjeluju u međunarodnoj robnoj razmjeni, kao što su energenti, na Slici. 1 prikazan je udio izvoznih prihoda u BDP-u vodećih svjetskih ekonomija. Na globalnoj razini udio izvoza roba i usluga u svjetskom BDP-u porastao je u posljednjih 30 godina za 60% (sa 19,1% u1989. godini na 30,6% u 1999. godini). Stagnacija tog pokazatelja u posljednjem desetljeću dobrim je djelom rezultat bržeg

Izvor: Svjetska banka

Slika 1. Udio izvoza u BDP-u

perspektive

(Ne)sigurnost u opskrbnom lancu

razvoja domaćeg tržišta u Kini i posljedično intenzivnijeg udjela domaće potrošnje u strukturi njezinog BDP-a. Udio izvoznih prihoda u BDP-u Kine dosegnuo je rekord 2006. kad je iznosio više od 36%. Kako je zbog visokih stopa rasta posljedično naraslo i unutarnje tržište Kine bilo je logično da će padati udio izvoza u BDP-u. Danas je upola manji i 2019. iznosio je 18,4%. Razvoj unutarnjeg tržišta Kine je, uz smanjenje stope rasta na globalnoj razini, rezultirao stagnacijom udjela međunarodne trgovine u globalnom BDP-u. Kako u godinama rasta gospodarske aktivnosti međunarodna trgovina raste po višim stopama od porasta BDP-a, tako u godinama recesije izvoz i uvoz padaju intenzivnije od pada BDP-a. Primjerice, u 2009. godini, prema podacima WTO-a, globalni pad BDP-a iznosio je 0,1%, a količinski mjeren pad robnog izvoza 12%. S druge strane, u 2010. godini zabilježen je rast BDP-a od 4,1%, a robnog izvoza od 14%. Za razliku od robne razmjene, kretanja u međunarodnoj razmjeni poslovnih usluga znatno su stabilnija. U posljednjih dvadesetak godina samo je u 2009. godini zabilježen njihov pad.

Trgovinski rat SAD-a i Kine Pozicije vodećih ekonomija po ostvarenom višku u vanjskotrgovinskoj razmjeni kao i pozicije onih ekonomija koje predvode listu najvećih neto uvoznika nepromijenjene su niz godina. Kao što je vidljivo iz Tabele 1 vodeće ekonomije po visini ostvarenog viška u bilanci tekućih plaćanja su Njemačka, Kina i Japan. Listu država s najvećim manjkom predvode SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kanada. Tabela 1: Bilance tekućih računa Države s navećim viškom

Saldo kao postotak BDP-a 2014

2015

2016

2017

Njemačka

7,5

8,9

8,5

8,0

Japan

0,8

3,1

3,9

4,0

Kina

2,2

2,7

1,8

1,4

Države s najvećim manjkom

Saldo kao postotak BDP-a 2014

2015

2016

2017

SAD

-2,1

-2,4

Velika Britanija

-5,3

-5,2

-5,8

-4,1

Kanada

-2,4

-3,6

-3,2

-2,9

Izvor: MME, Svjetski ekonomski izgledi

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Ta slika se proteklih desetljeća mijenjala na strani ekonomija koje su ostvarivale viškove u bilanci tekućeg računa. Na vrhu su se u ciklusima smjenjivali Japan, zemlje izvoznice nafte i Njemačka i Nizozemska kao izvozno najorjentiranije EU ekonomije. S druge strane SAD sve to vrijeme stabilno drži poziciju uvjerljivo vodeće ekonomije s manjkom na tekućem računu. Zbog toga je rivalitet s Kinom u nastojanju da očuva status vodeće svjetske ekonomije vjerojatniji razlog za započinjanje trgovinskog rata nego frustracije proizvedene dugogodišnjom nepovoljnom pozicijom u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Obostrano uvođenje uvoznih carina na značajan dio roba ugrozio je globalnu stabilnost ekonomskih odnosa i negativno se odrazio na gospodarski rast. Procjene negativnog utjecaja na američku ekonomiju kreću se u rasponu od 0,3 do 0,7% BDP-a. Ni rezultat ostvaren u robnoj razmjeni s Kinom nije opravdao najave prilikom uvođenja carina na robu uvezenu iz Kine u visini od 360 milijuna USD. Američki trgovinski deficit u robnoj razmjeni s Kinom u 2016. iznosio je 347 milijardi dolara. Za 2019. bio je samo neznatno niži i iznosio je 345 milijardi dolara. Prema podacima Ureda trgovinskog predstavništva SAD-a deficit robne razmjene s Kinom u prvih osam mjeseci ove godine smanjen je za 38,2 milijarde dolara (16,5%) u odnosu na isto razdoblje 2019. godine. To je, prije svega, posljedica poremećaja koji je prouzročila pandemija korona virusa. S oporavkom svjetske trgovine manjak SAD-a u robnoj razmjeni s Kinom vratio se na početne pozicije. U srpnju je iznosio 31,62 milijarde američkih dolara i bio je samo 3,46% niži od 32,8 milijardi američkih dolara vrijednog deficita iz srpnja 2019. godine. Još porazniji podatak je da je američki trgovinski deficit s Kinom u srpnju 2019. bio za 4,36% posto veći nego u srpnju 2016., odnosno 9,15% veći od svibnja 2016., kada je Trump optužio Kinu da „siluje“ SAD u trgoviniskim odnosima. Iz Grafa 2 vidljivo je da kretanje ukupnog vanjskotrgovinskog manjka SAD-a u tri godine pokazuje svu promašenost obećanja kako će uvođenje carina na uvoz robe iz Kine rezultirati smanjenjem vanjskotrgovinskog manjka, povratkom proizvodnje i otvarenjem novih radnih mjesta u industriji SAD-a. Umjesto tih željenih, ostvareni su efekti s negativnim predznakom. Povećane su cijene koje potrošači i industrija moraju plaćati za tarifirane robe i ostvaren je negativan utjecaj na rast BDP-a.

perspektive

(Ne)sigurnost u opskrbnom lancu

Slika 2. Vanjskotrgovinski manjak SAD-a

Umjesto SAD-a korist od tog trgovinskog rata ostvarile su druge zemlje čiji je izvoz supstituirao kineski. U najvećoj mjeri to su iskoristili Meksiko, članice EU, Tajvan i Vijetnam. Za očekivati je da ni trgovinski sporazum kojim se Kina obvezala na povećani uvoz u visini od 200 milijuna američkih dolara u ovoj i 2021. godini neće riješiti ovaj problem. Neuspjeh u rješavanju problema prekomjerne neravnoteže u trgovinskim bilancama vodećih svjetskih ekonomija penalizacijom uvoza pojedinih kategorija roba nameće potrebu traženja efikasnijeg rješenja. U protivnom, takve neravnoteže predstavljat će trajan izvor rizika za globalnu stabilnost i rast. Bez obzira što će ovaj problem i nadalje opterećivati međunarodnu trgovinu, sigurno je da protekcionističke mjere pojedinih zemalja ne mogu zaustaviti globalizacijske procese.

Ekonomski utjecaj pandemije Posljedice pandemija korona virusa kao trećeg u nizu udara na perspektivu globalizacije gospodarskih tokova uvelike nadmašuju one iz vremena izbijanja velike financijske krize. Primjerice, velika recesija je 2009. godine smanjila je svjetsku ekonmiju za 0,1%, dok, prema prognozama MMF-a, ove godine možemo očekivati pad globalnog BDP-a za 4,4%. Unatoč značajno većem padu BDP-a, pad globalne trgovine neće nadmašiti onaj iz 2009. godine. Pad u međunarodnoj robnoj razmjeni se procjenjuje na oko 10%. U razmjeni usluga se očekuje veći pad od onog iz 2009. godine. Međutim, zbog nihova malog udjela od cca 20% u ukupnoj međunarodnoj trgovini, to neće presudno utjecati na ukupan rezultat. broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Ovaj pad gospodarske aktivnosti događa se unatoč ogromnim fiskalnim intervencijama. Izravne intervencije u razvijenim zemljama premašile su 9% njihova BDP-a, dok se neizravne potpore održavanju likvidnosti procjenjuju na 11%. Kako se u 2021. godini predviđa oporavak gospodarske aktivnosti s globalnim rastom BDP-a u visini od 5,2% za očekivati je da će oporavak međunarodne trgovine biti još intenzivniji. Na Grafu 3 prikazana je dinamika oporavka industrijske proizvodnje i međunarodne trgovine u periodu nakon ukidanja lock down režima.

Slika 3. Ind. proizvodnja i međunarodna trgovina

Kao što su pokazala ranija iskustva i u aktualnoj krizi međunarodna trgovina prednjači u brzini oporavka. Ta otpornost globalnih ekonomskih veza potvrđuje osnovanost očekivanja da će se globalizacija ekonomskih tokova nastaviti i nakon ove krize.

(Ne)realna očekivanja Iako su gobalni poremećaji snažno utjecali na kreiranje poslovne filozofije svih ozbiljnih kompanija, očekivanja da će se osnovni trendovi u odnosu globalnog i lokalnog bitnije promijeniti nisu realna. Posljedice pandemije na ekonomske odnose probudile su nadu velikog broja gospodarstvenika da se došlo do točke preokreta. Stvorena su očekivanja da će se otvoriti prilika za vraćanje izgubljenih pozicija na lokalnom tržištu.

perspektive

(Ne)sigurnost u opskrbnom lancu

Ta očekivanja, na njihovu žalost, nisu realna. Doduše, kriza izazvana pandemijom će promijeniti puno toga. Povećana pozornost postizanju veće sigurnosti u dobavnim lancima sasvim sigurno je jedna od tih promjena. Na jednoj strani to povećava šanse lokalnim proizvođačima da ojačaju svoju poziciju na lokalnom tržištu, ali na drugoj strani brojnim izvoznicima će otežati put na osvajanju novih kupaca. Ne treba sumnjati da će se normalizacijom zdravstvenih prilika i ekonomski tokovi vratiti u regularno stanje. Poremećaj izazvan pandemijom Covida 19 u određenoj mjeri će utjecati na ubrzavanje pojedinih trendova koji su od ranije bili prisutni u Tabela 2. Poslovni rezultat članica CISEx-a

Izvor: CISEx

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

globalnim ekonomskim odnosima. S druge strane neke druge trendove će oslabiti i usporiti. Međutim, proces globalizacije neće biti zaustavljen. Internacionalizacija i lokalizacija poslovanja rezultat su ekonomskih zakonitosti. Efekte ekonomike razmjera ili iskorištenja komparativnih prednosti protekcionističke mjere mogu privremeno potisnuti. ali ih ne mogu trajno eliminirati. Ekonomski nacionalizam na duži rok nema nikakve šanse za uspjeh. Vrijeme njegova trajanja proporcionalno je trošku koji će država pa posljedično i nacionalna ekonomija platiti. Kupci, odnosno potrošači, u konačnici presuđuju. Za razliku od birača koji u političkim procesima sudjeluju svakih 4 ili 5 godina, potrošači u onim ekonomskim na „birališta“ izlaze svaki dan. I svaki dan biraju pobjednika. Umjesto glasačkih listića odlučuju svojim novčanicama. Kriterij vrijednosti koju dobivaju za svoj novac preživjet će sve bočne udare državnog intervencionizma. Lokalno gledano, dobar primjer pobjednika u tom globalnom tržišnom nadmetanju su naše mlade informatičke tvrtke. Nova generacija poduzetnika u izuzetno propulzivnoj, ali i iznimno zahtjevnoj djelatnosti demonstrira kako je za tržišni uspjeh nužno postići konkurentnost na globalnoj razini. Udruženje CISEx (Hrvatski nezavisni izvoznici softvera) u svojoj objavi rezultata ostvarenih u 2019. i planova za 2020. pokazuju kako je internacionalizacija poslovanja imperativ poslovnog uspjeha. To se posebno odnosi na poslovne subjekte iz malih država, odnosno ekonomija. Po svim pokazateljima poduzeća iz IT industrije koja su u većoj mjeri internacionalizirala svoje poslovanje ostvaruju bolje rezultate. Brže im rastu poslovni prihodi, udio izvoza u poslovnim prihodima, zaposlenost i profitabilnost. Da benefite od digitalizacije ostvaruju i poduzeća u tradicionalnim industrijskim djelatnostima, a ne samo oni iz IT industrije zorno može ilustiriati jedan proizvođač medicinske obuće iz Dalmatinske zagore. Obuća proizvedena u Vrgorcu pronalazi kupce u 45 zemalja zahvaljujući, između ostalog, plasmanu posredstvom Amazona i sličnih digitalnih platformi. To je primjer kako globalnu digitalnu infrastrukturu koristi lokalna mala proizvodna kompanija. Ostaje nam zaključiti da globalno i lokalno nastavljaju koegzistirati na zadovoljstvo kompetitivnih i uz strah onih koji to nisu. Očekivanja da će problemi u izgradnji efikasnijeg globalnog trgovinskog sustava kao i povremene ekonomske krize promijeniti prirodu tog odnosa i smanjiti stupanj međuovisnosti nacionalnih ekonomija nisu realna. Zbog toga pobjednike u igri globalnog i lokalnog treba tražiti među globalnim igračima koji će uspješno lokalizirati svoje proizvode i lokalnim igračima koji će uspješno iskoristiti globalizaciju da internacionaliziraju svoje poslovanje.

perspektive

ISPIT ZRELOSTI IZVRŠNE VLASTI

Može li kriza postati prilika? Izazovi s kojima se suočavamo iziskuju mnogo veću odlučnost i kreativnost nego što ju je iskazuje hrvatska politička elita. Piše: Martina Dalić Kriza je opasnost, izvor nesigurnosti i straha, ali barem u teoriji i prilika. Prilika da se strah i zabrinutost transformira u pokretačku snagu za prihvaćanje i provođenje promjena potrebnih za brže savladavanje krize i snažan oporavak nakon nje. Iskustvo nedavne šestogodišnje recesije pokazuje da ta kriza nije iskorištena kao prilika zbog čega je na ekonomiji i društvu ostavila duboke tragove. Može li aktualna kriza postati prilika za razrješavanje i uklanjanje dugogodišnjih uskih grla rasta ovisi o politici i njezinoj sposobnosti da toksičnost osobnih sukoba zamijeni spremnošću na koliko toliko konstruktivno natjecanje oko tema vezanih za postkriznu budućnost. S druge strane, djelotvorna transformacija financijskog potencijala dodijeljenih EU sredstava u realan gospodarski rast i poboljšanje prosperiteta hrvatskih građana ovisi o kvaliteti institucija koje taj posao moraju obaviti, a kojima takt i ton zadaje upravo politika.

Oporavak ili preživljavanje Kada se gospodarstvo i društvo suoči s krizom vrlo često možemo čuti da je to prilika. Osnovna poruka koju razumijemo iz takvog stajališta jest da kriza predstavlja priliku za učiniti ili pokrenuti nešto novo ili nešto što se bez krize odgađalo ili nije činilo. U kontekstu ekonomske politike ovakvo stajalište razumijemo kao poruku da težina kriznih vremena otvara priliku za promjene (odnosno reforme) u dosadašnjem načinu rada kako bi se savladala uska grla koja ograničavaju rast i pridonose krizi, a s ciljem jačanja pokretača oporavka i rasta. Kriza se može smatrati prilikom jer žurnost postupanja čini očiglednim, ali i zbog očekivanja da je i društvo spremnije na prihvaćanje promjena jer na ekonomskom ili socijalnom položaju prepoznaje težinu kriznih vremena, a time i razloge za eventualne promjenu. S druge strane, poboljšanje osobnog ekonomskog položaja, djelotvorno smanjivanje društvenih broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

nejednakosti i društvenog nezadovoljstva, čije se narastanje i izoštravanje obično događa u krizi, moguće je jedino kroz snažniji gospodarski rast. Zbog toga je kriza prilika da se nesigurnost i strah od budućnosti transformira u spremnost na prihvaćanje promjena. Moguć je naravno i sasvim suprotan pogled koji bi se mogao opisati kao ’krizu treba izdržati’. Kriza ugrožava radna mjesta, izvor egzistencije velikog broja ljudi zbog čega znatno povećava nesigurnost, strah od budućnosti, pridonosi jačanju socijalnih nejednakosti i gomilanju društvenog nezadovoljstva. Zagovornici ovakvog pogleda tvrde da su pojedinci i društvo u cjelini već dovoljno opterećeni i uznemireni krizom zbog čega promjene postojećih načina rada i postupanja samo donose dodatne izvore nesigurnosti, generiraju novu zabrinutost i mogu samo dodatno produbiti različite oblike društvenog nezadovoljstva. Logika ovakvog razmišljanja podcrtava da krizu treba preživjeti, savladavanje krize osigurati maksimalnim iskorištenjem postojećih mehanizmima i instrumenata društveno ekonomskog upravljanja na način koji će pridonositi osjećaju stabilnosti i sigurnosti. Promjene, smatraju zagovornici ovakvog pristupa, treba ostaviti za neka bolja vremena.

Pouke prethodne recesije Svaki od skiciranih pravaca razmišljanja ima svoju vrijednost i utemeljenost u stvarnosti zbog čega ih ne bi trebalo promatrati kao međusobno isključive alternative. Kriza naravno izaziva nesigurnost i strah od budućnosti, ali krizom također treba upravljati. Zbog toga je, u traganju za pronalaženjem ravnoteže između promjena i sigurnosti, vrijedno razmotriti pouke i poruke duboke šestogodišnje recesije s kojom se Hrvatska suočila nakon financijske krize 2009. godine. Iako je na početku financijske krize Hrvatska zabilježila sporiji pad gospodarske aktivnosti od nekih usporedivih država, dužina i duljina recesije koja nas je nakon toga pogodila je bila jedna od najduljih recesija u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Samo se Grčka, suočena s dubokom financijskom, ekonomskom i društvenom krizom koja je rezultirala njezinim de facto stečajem, zadržala u krizi i recesiji dulje od Hrvatske. Rezultat je, kao što pokazuje slika 1, bilo smanjivanje i stagnacija životnog standarda u odnosu na europski prosjek u razdoblju 2009-14, i povratak na pretkriznu razinu tek u 2018.. Nakon punih deset godina, prvi korak prema povećanju relativnog životnog standarda iznad onog zabilježenog u pretkriznoj 2008. godini je načinjen tek 2019. Međutim, u 2020. godini pandemija korona virusa je donijela novu krizu i zatvaranje jaza prema europskom dohotku je prekinuto. S druge strane, ostale države srednje i istočne Europe, u prosjeku, su se već 2010. vratile na pretkriznu razinu životnog standarda i nakon toga nastavile kontinuirano smanjivati jaz u dohotku i životnom standardu. To znači da su, za razliku od nas, ostale ’nove’ članice EU-a u aktualnu krizu ušle sa znatno više razine standarda od one koju su imale prije početka financijske krize.

perspektive

Može li kriza postati prilika?

Slika 1: Razlike u dohotku, BDP per capita PPP, % EU prosjeka

Iako na ovom mjestu nije moguće detaljno analizirati i prikazati sve uzroke našeg zaostajanja, svojom objašnjavajućom snagom se ističe kretanje produktivnosti. Tijekom posljednjih 15 – 20 godina ukupna produktivnost faktora proizvodnje u Hrvatskoj je rasla vrlo sporo, pridonoseći rastu BDP-a po prosječnoj stopi od samo 0,5 posto godišnje. Za usporedbu, u drugim zemljama srednje i istočne Europe taj je doprinos iznosio u prosjeku 2,7 posto godišnje (slika 2). Rezultat je širenje jaza produktivnosti (slika 3) i s njim povezano opisano zaostajanje u životnom standardu.

Slika 2: Ukupna produktivnost faktora proizvodnje, prosječna stopa rasta, %

Slika 3: Ukupna produktivnost faktora proiz., 2002=100

Klimavi ekonomski temelji Kretanja produktivnosti pokazuju da je, unatoč određenim poboljšanjima, Hrvatska tijekom proteklih deset godina propustila značajnije iskoristiti rast produktivnosti za stvaranje otpornije i raznolikije gospodarske strukture te brže pokretanje konvergencije životnog standarda. Drugim riječima, Hrvatska je sporo ili nikako prihvaćala i provodila prilagodbe i promjene pogodne za rast produktivnosti, jačanje inovativnosti i raznovrsnosti gospodarske strukture, brži rast dohotka i konačno brže približavanje prosječnom europskom životnom standardu. Promjene broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

i prilagodbe o kojima se ovdje radi uključuju između ostalog brže i pouzdanije pravosuđe, kompetentniju i efikasniju državnu administraciju, povoljniju i privlačniju ulagačku klimu, efikasnije upravljanje poduzećima u državnom vlasništvu i odlučniju privatizaciju, iskorištavanje digitalne tehnologije, brže korištenje europskih fondova, ulaganja u inovacije i druge. Sporost u ovakvim prilagodbama je rezultirala ne samo zaostajanjem za razvijenim državama zapadne Europe već i u zaostajanjem za bivšim socijalističkim državama. Nepovoljan razvoj ekonomskih fundamenata našao je odraz i u kretanju javnoga duga. Hrvatska je u aktualnu krizu ušla sa znatno višom razinom zaduženosti (slika 4) i većim teretom kamata (slika 5) nego je to slučaj u drugim usporednim državama. Iznimno povoljni monetarni uvjeti i niske kamatne stope podupiru nužno potrebnu fiskalnu reakciju u ovoj krizi, ali razine duga koje će to generirati problem sa kojim ćemo se tek morati suočiti. Problem je to koji se neće moći riješiti bez snažnog rasta u razdoblju nakon krize.

Slika 4: Javni dug, % BDP-a

Slika 5: Troškovi kamata, % BDP-a

S druge strane, dugotrajno ekonomsko zaostajanje je pogodno tlo za gomilanje društvenog nezadovoljstva. Snažno iseljavanje nakon pristupanja EU koje Draženović, Kunovac i Pripužić1 (2018) procjenjuju na 230.000 osoba u razdoblju 2013-16, nisko zadovoljstvo kvalitetom života i financijskim položajem gdje se prema istraživanju Eurostata2 Hrvatska nalazi na dnu ljestvice EU država, najviša razina percepcije

Draženović I., Kunovac M., Pripužić D.: „Dynamics and Determination of Migration – The Case of Croatia and Experience of NMS“, https://www.hnb.hr/documents/20182/ 2101832/24-dec-drazenovic-kunovac-pripuzic.pdf 2 https://ec.europa.eu/eurostat/documents/2995521/10207020/3-07112019-AP-EN.pdf/ f4523b83-f16b-251c-2c44-60bd5c0de76d 1

perspektive

Može li kriza postati prilika?

korupcije u Europi prema nedavnom istraživanju Eurobarometra3 i mnogi drugi sociološki pokazatelji ukazuju na značajno društveno nezadovoljstvo.

Sporost i nevoljkost za reforme Ovo kratko sučeljavanje ekonomskih i društvenih pokazatelja u razdoblju tijekom i nakon recesije 2009-14. godine, pokazuje da je sporost i nevoljkost u prihvaćanju i provedbi strukturnih promjena (a koju jasno dokazuje zaostajanje u produktivnosti) ostavila duboke tragove i na ekonomiji i na društvu. Ako je nevoljkost u provođenju strukturnih promjena za povećanje ekonomske efikasnosti, konkurentnosti i produktivnosti bila motivirana nastojanjima da se u teškim vremenima društvu osigura osjećaj stabilnosti i da se društveni odnosi ne opterećuju dodatnim izvorima nesigurnosti čini se da pokazatelji stanja društvenih odnosa ne opravdavaju takav pristup. S druge strane, ako je ta nevoljkost bila uzrokovana neprepoznavanjem potrebe za provođenjem promjena onda se takav propust ne bi smio ponoviti u ovoj krizi. Aktualna kriza je objektivno puno veći ekonomski i društveni izazov nego za druge države EU-a. Između stalog i stoga jer je, za razliku od drugih usporednih država, Hrvatska u ovu krizu ušla s gotovo iste razine dohotka i životnog standarda kao i u financijsku krizu 2009. godine, ali sa znatno većih razina javnog duga. Istovremeno, sudeći barem po anegdotalnim manifestacijama, društveno strpljenje je puno niže nego prethodnih godina, a društveno nezadovoljstvo bi se moglo dodatno hraniti primjerima previranja i napetosti koje su prisutne i osjećaju se i u drugim, bogatijim i tranzicijski uspješnijim državama. Takva situacija implicira da bi Hrvatska morala voditi puno odlučniju i puno fokusiraniju ekonomsku politiku kako bi se stvorili i osnažili uvjete za puno dinamičniji oporavak nego što je to bilo nakon prethodne recesije. U suprotnom, moguć je novi val iseljavanja i daljnji gubitak ljudskog kapitala, produbljivanje socijalnih nejednakosti i nezadovoljstva u društvu. Ovo posebno stoga jer aktualna kriza, po svim za sada dostupnim istraživanjima, nerazmjerno snažno pogađa osjetljive skupine naročito mlade ljude i mlade obitelji.

Ravnoteža između promjena i sigurnosti Nameće se pitanje može li se i hoće li se tijekom sadašnje krize naći bolja ravnoteža između potrebe za promjenama i potrebe za sigurnošću. Pronalaženje ravnoteže između potrebnih promjena radi bržeg oporavka i očekivane potrebe društva za stabilnošću i sigurnošću je zadaća politike i političkog vodstva. Special Eurobarometer 502 (2020), European Commission, dostupno na https:// ec.europa.eu/commfrontoffice/publicopinionmobile/index.cfm/Survey/getSurveyDetail/ surveyKy/2247

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Politika bi najviše morala biti svjesna relativnog ekonomskog položaja Hrvatske na karti Europe, potrebe njegova brzog poboljšanja i zbog toga otvarati prostor za promjene i usklađivati dinamiku promjena sa sposobnošću društva da te promjene apsorbira. Međutim, iz ukupne slike koju, već dulji niz godina prezentira hrvatska politika takva predvodnička uloga politike je zatomljena, a u prvom planu se većinom nalaze politička ponašanja koja obeshrabruju društvo. Osobna sukobljavanja, nedostatak motivirajuće vizije budućnosti koji širom otvara vrata destruktivnoj fokusiranosti na ideološke teme, niska razina povjerenja u mehanizme i rezultate tržišne ekonomije dominiraju hrvatskom politikom šaljući pri tome obeshrabrujuće poruke društvu u pogledu ukupnih perspektiva i prihvatljivih društvenih vrijednosti. Toksičnost hrvatske politike povezana s niskom ili gotovo nepostojećom sposobnosti društvenog dogovaranja oko sadržaja i smjera potrebnih promjena se na taj način pokazuju kao jedan od najvećih upitnika nad kvalitetom i dinamikom oporavka od aktualne krize. Politika pri tome propušta opaziti da postoji veliko područje preklapanja između promjena potrebnih za povećanje produktivnosti, konkurentnosti i investicijske atraktivnosti hrvatske ekonomije i promjena potrebnih za povećanje osjećaja društvene pravednosti i sigurnosti, odnosno smanjivanja društvenog nezadovoljstva i/ili apatije. Područje preklapanja su upravo institucionalne reforme koje se tiču efikasnijeg pravosuđa, kompetentnije i jeftinije administracije, efikasnijih i profesionalnije vođenih javnih poduzeća i općenito depolitizacije institucija i povećanja njihove kompetentnosti i transparentnosti. 48

perspektive

Može li kriza postati prilika?

Jak adut traži vješte igrače Ova vrsta strukturnih promjena tiče se isključivo državnog sektora pa je time pod potpunom kontrolom politike i njezine spremnosti odnosno volje da ih pokrene. Provođenje ili makar vjerodostojno pokretanje ovakvih reformi znatno bi pridonijelo uklanjanju uskih grla rasta, ali i povećanju sigurnosti, stabilnosti i društvenog povjerenja. To su promjene koje objektivno ne bi trebale imati kapacitet izazivanja širokog društvenog otpora, ali imaju velik kapacitet u povećanju društvenog povjerenja. Na primjer, vrlo je teško osigurati široke i održive rezultate u smanjivanju stvarne ili percipirane korupcije bez djelotvornijeg i profesionalnijeg upravljanja javnim poduzećima, odnosno smanjivanja njihova ekonomskog značaja u velikom broju sektora kroz privatizaciju. Međutim, sigurno je da ovakav tip reformi i promjena ima kapacitet izazivanja velikih otpora interesno-političkih skupina. U pronalaženju ravnoteže između promjena i sigurnosti, hrvatska politika ovoga puta ima i ’adut’ koji u suočavanju s prethodnom krizom nije imala. Radi se naravno o ogromnim financijskim sredstvima koja su Hrvatskoj pripala u okviru novog višegodišnjeg financijskog okvira EU-a i u okviru fonda za oporavak od korona krize Next generation EU – sveukupno nešto više od 22 mlrd. eura tijekom sljedećih sedam godina i to većinom bespovratnih sredstava. Ovo je ogroman financijski potencijal koji zajedno s još uvijek neutrošenim sredstvima iz prethodnog financijskog razdoblja (a koja se mogu trošiti do 2023.) može znatno povećati kvalitetu, snagu i dinamiku oporavka, ali i olakšati provođenje potrebnih strukturnih promjena. Međutim, djelotvornost transformacije ovog financijskog potencijala u realnu ekonomsku aktivnost ovisi o kvaliteti i kompetenciji brojnih institucija koje moraju obaviti mnogobrojne pripremne i provedbene poslove. I to je točka na kojoj se susreću potreba za strukturnim promjenama i očekivanje da će europska sredstva po sili svoje veličine osigurati oporavak. Međutim, uspješnost iskorištavanja europskih sredstava i s njima povezanih investicija suočena je s istim onim izazovima s kojima je suočen i privatni investitor. Zbog toga se nužnost institucionalnih promjena, depolitizacije i povećanja kompetentnosti institucija javlja ne samo kao pretpostavka općeg rasta produktivnosti i ekonomskog oporavka već i kao važna pretpostavka uspjeha u iskorištavanju ove jedinstvene političke i ekonomske prilike. Odgovori na većinu ovih izazova su u rukama politike. Hoće li ona imati snage promijeniti prevladavajući destruktivni smjer svoga djelovanja u pravcu veće razine konstruktivnosti i veće fokusiranosti na teme o kojima ovisi naša budućnost i time stvoriti povoljno okružje i za reforme i za puno iskorištavanje potencijala europskih sredstava ostaje za vidjeti. Odgovori će se početi nazirati vrlo brzo.

broj 3-4 :: studeni 2020.

LOCKDOWN ILI KNOCK-DOWN

Dramatičan ispit za krotitelje pandemije Neizvjestan je učinak liberalne metode suzbijanja virusa stjecanjem imuniteta krda, ali su posve izvjesne posljedice ponašanja agresivnih neznalica u stilu krda. Piše: Drago Kojić1 Ovogodišnje Nobelove nagrade za medicinu, fiziku i kemiju uglavnom su pripale znanstvenicima za višegodišnja istraživačka dostignuća, djelomice i kao svojevrsno priznanje za cjeloživotno stvaralaštvo. Nezahvalno je prognozirati, ali kada iduće godine Švedska akademija znanosti bude odmjeravala globalne znanstvene domete, prilično je vjerojatno da će u prvom planu biti pojedinci i ekipe koje su u kratkom razdoblju dale najveći doprinos pronalaženju cjepiva ili lijekova protiv koronavirusa, tj. covida-19. Cijeli svijet bez iznimke vjeruje (ili se nada) da će u dogledno vrijeme biti ukroćen nevidljivi neprijatelj čovječanstva – koji je u proteklih gotovo 12 mjeseci pribavio sebi medijsku pozornost kakvu nije imala niti jedna pojava ili događaj od završetka Drugoga svjetskoga rata. Šteta je ipak što znanstvenici cjepivo nisu pripremali udruženim snagama i zajedničkim financiranjem, što bi vjerojatno bilo brže, djelotvornije i jeftinije. O tom uljezu u čovjekov organizam ispisane su biblioteke znanstvenih opažanja i laičkih nagađanja. Doznali smo brojne pojedinosti, ali preostale su i neke zasad nedokučive nepoznanice. Primjerice, nije još utvrđeno koliko dugo može preživjeti izvan ljudskog tijela. Općenito se smatra da mu je životni vijek u takvim okolnostima od nekoliko sati pa do nekoliko dana ili cijeli tjedan, ovisno o površini na kojoj se utabori, kao i o temperaturi. Međutim, časopis Virology Journal objavio je 12. listopada rezultate istraživanja australske znanstvene agencije CSIRO, gdje se navodi da se virus pri temperaturi od 20 stupnjeva na staklu, nehrđajućem čeliku, papirnatim i polimernim banknotama, zadržao do 28 dana, ali manje od 24 sata pri dvostruko višoj temperaturi na nekim površinama. Ipak, ta zapažanja valja 1

Autor je ekonomski komentator

perspektive

Dramatičan ispit za krotitelje pandemije

uzimati s oprezom, kao raritet jer kada bi to bila česta pojava virus bi uzeo još veći danak, iako ni ovako nije zanemariv. Jednako tako rijetkost su i pojave ponovne zaraženosti osoba koje su preboljele infekciju.

Uspješan start Stožera Prvu crtu obrane protiv epidemije čine liječnici, sestre i drugo zdravstveno osoblje. Epidemiolozi stalno ponavljaju koliko je nužno ponašati se u skladu s protokolom što su ga poodavno sročili protuepidemijski pioniri kao Louis Pasteur, Robert Koch, Andrija Štampar i drugi. Naš Stožer civilne zaštite u prvom je epidemijskom valu bio čvrst bedem u obuzdavanju virusa. Možemo nagađati jesu li članovi ekipe baš u svakom potezu bili besprijekorni, ali strategija im se je pokazala vrhunskom. Ponajviše zahvaljujući njihovim procjenama i odlukama Hrvatska je u prvom dijelu koronakrize bila među pobjednicima. Ne samo što je broj zaraženih i umrlih bio među najnižima u svijetu nego su stvoreni uvjeti za turističku sezonu, koja je imala skromniji učinak nego lanjska, ali povoljniji nego u gotovo svim konkurentskim zemljama. Ekonomski rezultat koji je time polučen omogućio je predah za očekivano „drugo poluvrijeme“ koronakrize. Od početka svoga djelovanja Stožer je bio suočen s brojnim osporavateljima, koji su otežavali obračun s virusom. Najprije su se na društvenim mrežama i drugim medijima javljali tobožnji zaštitnici zakona, tvrdeći kako ekipa nema ovlaštenja da nas štiti. Mrzovoljnim kritičarima nije bilo ni od najmanje važnosti što su Stožer

(Ne)uvjerljivo zastrašivanje Znanstvenici pretpostavljaju da se korona virusi razvijaju u šišmišima tisuće ili čak milijune godina, a na ljude su prešli nedavno. Mnoge stručnjake pandemija ni malo ne iznenađuje. „Znali smo i prije ovoga što se dogodilo da dvije trećine, ako ne tri četvrtine infekcije nastaje prijelazom patogena s divlje životinje na čovjekla“, izjavio je u FT-u Aaron Bernstein, direktor Centra za klimu, zdravlje i globalni okoliš na Sveučilištu Harvard. On smatra da je primarni uzrok prijelaza virusa čovjekovo postupanje s prirodom, uključujući deforestaciju (uništavanje šuma) i postupanje s divljim životinjama. „Plivamo u bazenu s mikrobima zajedno sa životinjama“, upozorava on. Znanstvenici upozoravaju da će se pandemija vjerojatno pojavljivati redovito, ako ljudi ne postanu odgovorniji. U pojavljivanje vjeruje i redatelj TV filma (u post-produkciji) pod nazivom Covic-21: Smrtonosni virus. Jamačno neće dobiti Oscara za taj niskobudžetski uradak u kojem zamišlja novu pandemiju koronavirusa koji će se pojaviti iduće godine i zaprijetiti uništenjem čovječanstva, ali mnogi znanstvenici drže da takvo zastrašujuće predviđanje nije posve nerealno.

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

činile osobe s neupitnim stručnim i moralnim kvalifikacijama. Rafali prigovora javili su se kada su nezadovoljnici ustali u obranu ljudskih, zapravo vlastitih uskogrudnih interesa. Tko smije njima propisati da održavaju razmak, tj. socijalnu distancu kada sjede ili su u pokretu? Ili da nose masku u zatvorenom prostoru. Tko im smije ograničiti broj osoba koje će pozvati na svoju svadbu? Ili spriječiti odlazak u noćne lokale nakon ponoći. Ni svećenici nisu bili oduševljeni ograničenjem broja osoba na misama ili procesijama. Naravno, nisu izostali ni otkrivači teorija zavjere, koji bolje od epidemiologa znadu sve o medicini te da je covid-19 puka izmišljotina, odnosno da nije nikakav opasan virus nego inačica gripe koju će se suzbiti aspirinom i kamilicom. Agresivni skeptici s oskudnim ne samo medicinskim nego i pučkoškolskim znanjem uvijek su skloni omalovažavati dokazani autoritet stručnjaka, a kada im ponestane streljiva posegnut će za uvredama. Čak i pojedinci koji argumentirano iznose svoje prigovore znadu počiniti ozbiljan previd. Tako nenošenje maske opravdavaju raširenim mišljenjem da ona štiti samo druge, ne onoga tko je nosi. Ali čak ako bi bilo tako, bio bi to uvjerljiv razlog za „maskiranje“ jer štiteći druge štitimo i sebe.

Razoran drugi val Drugi epidemijski val kojemu smo upravo izloženi višestruko je pogubniji od prvoga. U gotovo svim zemljama osim Kine (koja je lansirala covid-19 i brzo ga ukrotila) stanje je dramatično. Na žalost i u Hrvatskoj, gdje su bolnice preopterećene, a osoblje na izmaku snaga. Iz dana u dan pokazatelji su sve više uznemirujući, a nitko ne može dati utješnu prognozu. U rujnu je Hrvatska zaražene brojila u stotinama (prije toga u desecima), u listopadu u tisućama. I broj mrtvih raste uznemirujuće brzo. Pravi pokazatelji zapravo su nepovoljniji od statističkih. The Economist je nedavno iznio pretpostavku da je već u siječnju broj zaraženih u svijetu dostizao milijun na dan, a u svibnju pet puta više. Ta se procjena temelji na „serotestovima“ koji pokazuju koliko se antitijela virusa koji prouzročuje covid-19 nalazi u uzorcima krvi uzetim u druge svrhe. Iako u tom predviđanju ima nepouzdanosti, čini se da nije neutemeljeno. Sugerira da je krajem rujna u svijetu bilo između 500 i 750 milijuna zaraženih, tj. između 6,4 i 9,3 posto svjetske populacije. To bi trebalo značiti da je virus manje smrtonosan nego što govore statistike. Na tragu takvih nagađanja neki naši znanstvenici nedavno su ukazivali da je u Hrvatskoj znatno veći broj „pozitivnih“ od onoga što pokazuju testovi. Primjerice, član znanstvenoga savjeta Vlade prof. dr. Gordan Lauc sugerirao je sredinom listopada da je u Zagrebu tada bilo između 50 i 100 tisuća zaraženih. Kako god bilo, pokazatelji na početku studenoga ukazuju da čovječanstvu predstoji zima u kojoj neće biti jagme za hotelima u skijalištima, već za bolničkim krevetima. S obzirom na novonastalo stanje moglo bi se pitati: ako je naš Stožer bio zaslužan za povoljan rezultat u prvom poluvremenu, nije li odgovoran za loše pokazatelje koje sada bilježimo? Jamačno nije jer se ponaša u skladu s okolnostima i nalazi se 52

perspektive

Dramatičan ispit za krotitelje pandemije

između čekića i nakovnja. Početkom studenoga kada se zaraza razbuktavala bez znakova popuštanja teško je bilo izabrati između lockdowna (karantene, tj. potpunog zatvaranja) i knock-downa (pada na tlo). Bolnice su nam ne samo preopterećene pacijentima nego je virus ozbiljno načeo i zdravstveno osoblje, nedostaje liječnika, sestara i lijekova…

Panika ne koristi, ali… Ministar zdravstva Vili Beroš u pravu je kada kaže da nema razloga za paniku ne zato što okolnosti ne bi bile dramatične nego zato što panika ni u kakvim okolnostima neće pomoći. Prije nego što se objavi ovaj tekst možda će biti neizbježno ponovno zatvaranje, čak i policijski sat. Ali odgovornost za to ne snose liječnici ni Stožer nego onaj dio hrvatskih građana koji se ponaša neodgovorno. Epidemiolozi su promukli od upozoravanja građana da se ne grupiraju, tj. da okupljanja svedu na minimu. Međutim, gotovo do kraja listopada moglo se vidjeti na terasama kafića u širem centru Zagreba ljude kako sjede bez minimuma razmaka i bez maski. Zaraženi unatoč molbama epidemiologa da kažu s kime su bili u kontaktu, ne žele biti „tužibabe“. Ali nije riječ o solidarnosti, već o neodgovornosti jer se gubi trag kojim se kreće virus. Dakle, o svima nama ovisi kakav će biti ishod sadašnje runde. I hoćemo li iskusiti „treće poluvrijeme“ koje bi moglo biti još pogubnije. Uostalom, zasad nema odgovora na pitanje je li bolje zatvoriti granice i zabraniti okupljanja ili sve prepustiti slobodnoj volji svakog pojedinca kako bi se stvorio imunitet krda. Potonji eksperiment primijenila je Švedska koja bilježi najveći broj umrlih (u omjeru prema broju stanovnika) a ni broj zaraženih nije simboličan. Očito je, dakle, da nije lako postići imunitet krda. Ali trebalo bi da je mnogo lakše ne ponašati se kao krdo, što neki zaboravljaju.

(Ne)solidarnost Kako god bilo, „kuga 21. stoljeća“, kako su nazvali epidemiju covida-19, razotkrila je odlike i slabosti homo sapiensa, jer svaka velika nesreća izvlači na površinu ono najbolje i najlošije, što naravno vrijedi i za hrvatsko društvo. Nakon što je liječnicima koji su svoju profesiju zamijenili politikom (samo u hrvatskome Saboru ih je 11) upućen poziv da pomognu bolnicama kojima nedostaje osoblja, neki su odmah reagirali uvrijeđeno, opravdavajući se da nemaju epidemioloških vještina i znanja te da ne bi bili od velike koristi. Opravdanje je vjerojatno točno jer ako nekoga treba prisiljavati na solidarnost iz toga neće biti efekta. Ali čini se da je mnogo više onih drugih, koje ne treba nagovarati da pomognu svojim sunarodnjacima. Odazvali su se liječnici koji nisu u politici, umirovljeni, tek diplomirani, studenti medicine, čak i srednjoškolski učenici. Kada je bolesnicima uzmanjkalo krvi, odazvali su se davatelji, iako je odlazak u zdravstvene ustanove na svoj način i rizičan. broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Plastične priče Šetajući zagrebačkim ulicama u nekim kvartovima ne tako daleko od gradskog središta rijetko ćete susresti pometače. Možda se maskiraju pa su nevidljivi (još i prije korone). Ali na pločnicima ćete vidjeti, uz „tradicionalne“ ostatke probavljene pseće hrane, plastične rukavice, vrećice i naročito maske, „suvenire“ za koje se pretpostavlja da bi nas trebali štititi, a ovako predstavljaju dodatnu ugrozu. Zagrebačka priča relativno je benigna jer će netko, valjda, ipak počistiti ulice naše prijestolnice. Ako ništa drugo, možda će Bandić zasukati rukave i prihvatitit se metle te se dodvoriti biračima, ne bil li iskamčio još jedan gradonačenički mandat. Ali mnogo je pogubnije ono što se događa u morima i oceanima, gdje je sve više plastične ambalaže koja znade završiti na ribljem jelovniku. Već na početku epidemije što ju je izazvao SARS-COV-2 uočene su znatne količine odbačenih maski i drugih predmeta diljem planeta pa i uz obale Kanarskih otoka. Upitno je koliko će dugo oceani izdržati čovjekovu agresivnost. Nedavno objavljena studija pretskazuje da će se do 2040. utrostručiti količina plastike odbačene u more i dostići 29 milijuna tona na godinu, ako vlade i industriuja s više odgovornosti ne poduzmu odlučnije korake.

Treba se nadati da će znanstvenici ubrzo uspjeti pribaviti cjepivo protiv covida-19. Na žalost nitko nikad neće otkriti cjepivo protiv ljudske uskogrudnosti.

Hrvatska izumire Kao i svaka globalna nevolja koronavirus na popisu svojih žrtava bilježi brojne pojedince i cijele ljudske zajednice, ali bit će i onih kojima će učvrstiti ekonomski i društveni status, ili im barem neće bitno ugroziti postojeće stanje. Ekonomski sinoptičari predviđaju da će koncem iduće godine (uz očekivanu pretpostavku da će epidemija, sa cjepivom ili bez njega, u međuvremenu iščeznuti) američka privreda biti na razini 2019. dok će Kina polučiti uzlet od 10 posto. Istodobno, kako se procjenjuje Europa će se nekoliko godina koprcati pokušavajući se vratiti na ekonomski potencijal kakav je bio prije epidemije. Društvo bi joj mogao činiti Japan, koji je suočen s nezadovoljavajućom demografskom slikom – s previše sijedih glava i deficitom mlađih naraštaja. Što se potonjega tiče, ni Hrvatska se ne može dičiti vitalnošću stanovništva. Demografi već desetljećima ukazuju na poražavajući omjer omladine i veterana. Marin Strmota, docent na katedri za demografiju Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, 54

perspektive

Dramatičan ispit za krotitelje pandemije

u periodičnoj publikaciji Universitas upozorava da Hrvatska nikad nije imala manje stanovnika nego danas (jedva četiri milijuna) tj. da izumire. Svakom ozbiljnom nositelju vlasti, državniku ili strategu, ne bi bilo potrebno „crtati“ što za jednu državu znači kontinuirani gubitak i starenje stanovništva, kaže on. Zaključuje da bez ljudi nema države, održivoga gospodarstva i sustava. Pogubno djeluju mali natalitet i postojano iseljavanje. Posljednjih godina obaramo rekorde najmanje rođenih, a pad se nastavlja. Imali smo valove iseljavanja, ne i povratka mladih u sposobnoj i reproduktivnoj dobi. Vraćaju se samo oni pred mirovinom, mladi i dalje žele što prije van. Naglašava da su mjere demografske politike dugoročne i rezultati se ne mogu vidjeti u mandatu jedne vlade. Nedostaje opća svijest o posljedicama koje nosi politička nezainteresiranost i pasivnost na sve sustave u državi.

Najveći gubitnici učenici i školstvo Pozornost javnosti ovaj je demograf privukao 2018. kada je na konferenciji za novinare tadašnje ministrice demografije, obitelji, mladih i socijalne skrbi Nade Murganić, uživo pred TV kamerama dao ostavku na poziciju državnoga tajnika za demografiju. Tada je rekao da su mjere za demografsku revitalizaciju „jedan veliki folklor“. Demografsku sliku nacije taj mladi stručnjak okarakterizirao je kao „najgore stanje u Hrvatskoj otkad postoji država“. U međuvremenu se ništa nije promijenilo na bolje, nego na lošije. Uzmemo li u obzir da Hrvatsku osim katastrofalno loše demografske anemičnosti muče i druge tegobe, uključujući kroničnu korupciju i nedjelotvornost sudstva, ne treba se čuditi što smo na ekonomskom začelju EU-a. U takvim okolnostima dvojica naših političkih čelnika, premijer Andrej Plenković i predsjednik države Zoran Milanović, uveseljavaju građane svojim retoričkim dosjetkama, uzajamnim optužbama i uvredama, na razini usplahirenih školaraca ili brucoša. A pandemija, demografija, ekonomija, školstvo itd? Ne može se na žalost ni pomisliti da bi Hrvatska mogla biti među zemljama koje će iz pandemije izići samo s bezopasnim ogebotinama. Posljedice ćemo dugo trpjeti. Među najvećim gubitnicima već se zateklo naše školstvo, koje je u kratkom razdoblju pretrpjelo tri pogubna udara. Prošle školske godine štrajk nastavnika, a sada pandemija uz zagrebački potres. Dio učenika opet sluša nastavu i uči na daljinu, a za ostale ta prijetnja stalno visi u zraku. Nije isključeno da će u dogledno vrijeme učionice ostati trajno prazne te da će se učiti isključivo internetski, što stručnjaci već dugo najavljuju. U međuvremenu, dok se to ne ostvari, sadašnja pedagoška metoda učenicima uskraćuje mnogo onoga što čini život podnošljivim, od druženja s vršnjacima do jednako važne tjelovježbe. O psihičkim posljedicama takvog školovanja mogli bi govoriti stručnjaci, koji to i čine, upozoravajući da epidemija puni liječničke ordinacije diljem planeta ne samo učenicima nego i njihovim roditeljima. Krajnje posljedice naprosto su nesagledive. Primjerice, američka internetska pravnička agencija Legal Templates dobila je u ovoj godini 34 posto broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Neravnoteža u energetici Nevrijeme koje je noću od trećeg na četvrti listopada pogodilo veći dio Hrvatske, uključujući dijelove Zagreba, Karlovca, Zadra, Šibenika, Rijeke, Istre, Vukovarskosrijemske i još nekoliko županija, pričinilo je materijalnu štetu i poremetilo normalno funkcioniranje životnih tokova. Samo Zrakoplovna jedinica specijalne policije u Lučkom, gdje je harala i snažna pijavica, pretrpjele su štetu koja je procijenjena na više od 100.000 eura. Istodobno su mnogo lošije prošle neke druge europske zemlje, među kojima Italija, Španjolska i Francuska, gdje su u olujama ginuli i ljudi. Meteorološke anomalije unatrag nekoliko godina poprimaju sve dramatičnije razmjere. Na globalnoj razini divljaju uragani, tajfuni i drugi oblici oluja, a požari pustoše prostranstva Australije, Azije, Afrike, Brazila, Kalifornije i druga područja. Stručnjaci su kategorični u tvrdnji da je za takve klimatske promjene glavni krivac prekomjerno ispuštanje u stratosferu ugljikovog dioskida. Drugim riječima, čovječasntvo troši previše energije proizvedene iz ugljena, nafte i plina. Fosilna goriva izvor su 85% energije što je troši čovječanstvo, ispuštajući dvije trećine emisjije stakleničkih plinova. Procijenjeno je da taj izvor zagađivanja usmrti više od četiri milijuna osoba na godinu, najviše u mega-gradovima zemalja u razvoju. Nafta je i uzrok političke nestabilnosti. Godinama naftom bogate države kao što su Venezuela i Saudijska Arabija, s malo pobuda da razvijaju svoju privredu, uronjene su u politiku mita i korupcije. U nastojanju da sebi pribave sigurnu opskrbu, velike sile nastoje utjecati na te zemlje, ne samo na Srednjem istoku, gdje SAD drži oko 60.000 vojnika. Fosilna goriva uzrokuju i ekonomsku nestabilnost. Naftnim tržištima drma nepouzdani kartel, a koncentracija naftnih rezervi čini opskrbu ranjivom na geopolitičke šokove. Ne treba čuditi podatak da su od 1970. cijene nafte 62 puta bilježile skokove veće od 30% (plus-minus). više zahtjeva za pokretanje brakorazvodnih parnica bogatih klijenata nego lani. U Ujedinjenom Kraljevstvu porast iznosi 41 posto, u Italiji 30 posto. Po svoj prilici pandemijska kriza uzima pozamašan danak i među siromašnijima jer u napetim okolnostima obiteljski sklad postaje labaviji. Ukupne psihološke posljedice zbrajat će se tek nakon što se oslobodimo krize. A oni nadobudni političari (ne samo u Hrvatskoj) koji nam nude i obećavaju „novo normalno“ morali bi promijeniti slogan. Treba nam „staro normalno“, što naročito vrijedi za djecu i svu mladež.

Uznemirenost zbog automatizacije Tijekom povijesti ekonomske depresije izazivale su uznemirenost zbog automatizacije poslova na radnom mjestu, dok ratovi u pravilu ukidaju takvu zakonitost. Prepirka o 56

perspektive

Dramatičan ispit za krotitelje pandemije

strojevima u SAD-u rasplamsala se nakon čuvenoga govora ministra rada Jamesa J. Davisa 1927. Ali panika je zavladala pojavom ekonomske depresije i nestala je tek nakon ulaska Amerike u Drugi svjetski rat. Budući da se pandemija covid-19 često definira kao pojava nalik na rat te da uvlači svijet u recesiju, hoće li to ublažiti ili pojačati našu zabrinutost zbog bujanja automatizacije? Jedan od razloga zašto je Drugi svjetski rat uklonio zabrinutost zbog automatizacije jest u tomu što su tada svi morali raditi punim kapacitetom kako bi se slomile sile osovine. Recesije imaju suprotan efekt: zdravim ljudima ostavljaju pogoršane opcije, uz mnogo veću vjerojatnost da će ih istisnuti roboti s radnih mjesta. Za razliku od rata, covid-19 traži od ljudi da ostanu u kući. Osim toga, uz rekordne stope nezaposlenosti i malaksavanja svjetske privrede, čini se da će zabrinutost zbog automatizacije oživjeti i to s valjanim razlogom. Tvrdi to u Financial Timesu Carl Benedict Frey, profesor koledža Oxford Martin City i pokretač programa Budućnost rada. Koronavirus će vjerojatno ubrzati automatizaciju, drži on. Prije svega, kompanije nastoje smanjiti troškove u vrijeme ekonomskog usporavanja. Neka utjecajna proučavanja pokazuju da su tijekom financijske krize 2008. iščezla rutinska radna mjesta koja se lako mogu automatizirati i nisu se više pojavila, pridonoseći porastu nezaposlenosti. Usto potrošači u recesiji nastoje kupovati jeftiniju robu koja se stvara uz manje radne intenzivnosti. Čak i kada covid-19 iščezne, kompanije će htjeti zaštititi svoju proizvodnju od kakve nove pandemije. E-trgovina je porasla uz socijalno distanciranje, povećan je pritisak na internetsku trgovinu gdje su skladišta pretrpana. Primjerice, zaposlenici u skladištima Amazona u SAD-u i u Europi protestirali su zbog radnog preopterećenja. Skladišni radnici potrebni su jer je pakiranje robe izrazito manualan posao.

Umjetne ruke uzimaju i daju Ali robotske ruke svakodnevno postaju sve spretnije i algoritmi sada sve uspješnije razlikuju predmete, omogućujući automatizaciju. Koronavirus bi mogao izmijeniti ponašanje potrošača. Tijekom pandemije 1918. strah od zaraze španjolskom gripom broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

radikalno je izmijenio međuljudske odnose, uz dugotrajan gubitak uzajamnoga povjerenja. Možda će i danas potrošači na sličan način izvjesno vrijeme radije koristiti automatizirane usluge nego komunicirati licem u lice. Naposljetku, dok pandemija potiče napore Trumpove administracije da smanji ovisnost o Kini i ojača proizvodnju lijekova i medicinske opreme, takav potez teško da će potaknuti otvaranje novih radnih mjesta. Osim znatnog poremećaja globalnih opskrbnih lanca, to će ubrzati automatizaciju uz nastojanje kompanija da smanje troškove rada. Uostalom, čak je i u Kini iščezlo oko 12,5 milijuna proizvodnih radnih mjesta od 2013. do 2017. uz ubrzano korištenje robota. Ima i suprotnih stajališta o ovoj temi. Tako Marcus Weldon, glavni tehnološki čelnik Nokije, podsjeća na razvoj automatizacije. Da bismo shvatili budućnost rada moramo se osvrnuti na prošlost. Podsjeća na londonski Pall Mall, prvu ulicu u svijetu koja je dobila plinsko osvjetljenje. Ubrzo su se pojavili deseci tisuća svjetiljki po cijelom Londonu, stvarajući mnoštvo novih radnih mjesta za nažigače. Ali krajem 19. stoljeća gradovi diljem svijeta bili su osvijetljeni električnim svjetiljkama. Ta sigurnija jeftinija i energetski djelotvornija tehnologija ukinula je potrebu za nažigačima, ali je stvorila radna mjesta koja su iziskivala novu kvalifikaciju: instaliranje, popravak, održavanje i upravljanje uličnim svjetiljkama i električnom mrežom koja ih je napajala. Priča je banalna. Razvoj poslova i napredak tehnologija idu ruka pod ruku, iako ne uvijek sinkronizirano. Ulazimo u novu eru tehnologije i automatizacije pod utjecajem 5G koja ima potencijal transformacije cijelih industrija. Suprotno raširenu vjerovanju, ta promjena ne znači da će roboti zamijeniti ljude. Prije će pomagati i povećati ljudske sposobnosti, a krajnji će rezultat biti veća produktivnost, veće plaće i novi poslovi.

Koevolucija ljudi i strojeva Stvaramo strojeve da bi obavljali poslove koji su preteški ljudima ili tamo gdje su ljudski potencijali ograničeni. Kompjutore rabimo za složeno računanje; vozila za brži transport, a robote za preciznu montažu. Ta koevolucija ljudi i strojeva nastavit će se. Nokia procjenjuje da će 70 posto radnih mjesta već 2030. biti u kategoriji „novih ovratnika“. Bit će to poslovi dvaju tipova, a prvi se definira kao „plavi ovratnik“. Tehnologija će proširiti broj i oblike fizičkih poslova koje radnici mogu sigurno obavljati u više industrija. Primjerice, građevinski radnik iz kategorije „novi ovratnik“ moći će koristiti robote za obavljanje zahtjevnih poslova pri čemu će biti zaštićen od opasnosti i toksičnih tvari. Drugi tip, koji danas smatramo bijelim ovratnikom, postat će kreativniji uz pomoć umjetne inteligencije i strojnog učenja. U budućim pandemijama liječnik s novim ovratnikom moći će daljinski testirati pacijente i postavljati dijagnozu, uz stalno 58

perspektive

Dramatičan ispit za krotitelje pandemije

Smrt vreba s mnogih strana Nitko ne može prognozirati koliki će danak u ljudskim životima uzeti virus, ali prilično je izvjesno da će biti među rekorderima koji zarazom ugrožavaju čovječanstvo. Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije od tuberkuloze godišnje u svijetu oboli 10 milijuna osoba, a umre više od 1,5 milijuna. Od malarije je 2017. (zadnja godina za koju su dostupni podaci) umrlo 620.000, a od HIV-AIDS-a 954.000 ljudi. Usto na cestama pogine 1,24 milijuna, a od vlastite ruke (samoubojstva) 794.000 ljudi. Londonski list Guardian nedavno je objavio izvještaj State of Global AIR u kojem se navodi da od zagađenja zraka u zatvorenim prostorijama godišnje umre pola milijuna dojenčadi u prvom mjesecu života. Naš znanstvenik Igor Štagljar nedavno je na HRT-u upozorio da je prošle godine umrlo 10 milijuna ljudi od karcinoma pluća. Nikad nećemo saznati koliko će ljudi umrijeti zato što na vrijeme nisu mogli (neki nisu ni htjeli) otići na dogovorene preglede ili terapiju strahujući da bi se mogli zaraziti. Nedvojbeno je, da je zbog korone zapostavljeno liječenje onkoloških, kardiovaskularnih i još nekih bolesti. Dakle, i te žrtve valja pripisati virusu.

promatranje i praćenje kontakata zaražene osobe, čime će se ograničiti širenje zaraze. Ipak, zabrinutost zbog gubitka radnog mjesta zbog automatizacije opravdana je u jednom tipu zaposlenja: kod repetitivnih činovničkih poslova, koji će zaista postupno nestati. Pandemija koronavirusa ubrzala je potrebu kompanija da im osoblje radi na daljinu. U vrijeme potpunoga zatvaranje (lockdown) većina elektroničkih trgovaca imala je dovoljno digitalne infrastrukture da podmiri porast potražnje. Ali to se ne može kazati za „fizičke“ industrije za koje još nije postojala adekvatna infrastruktura 5G. To će se morati mijenjati. Od 2000. većina sektora bilježi rast produktivnosti – u rasponu od 20 posto u maloprodaji i logistici do više od 400 posto u elektroničkoj industriji – uz bujanje investicija u automatizaciju. To je dovelo do pojeftinjenja robe i skraćenja radne stanice uz porast plaća (kao rezultat porasta produktivnosti). U automatiziranoj budućnosti radnici će moći stjecati nove vještine koristeći nova sredstva i sustave koji povećavaju čovjekove sposobnosti, olakšavajući promjene radnih mjesta unutar industrija. To će učiniti zapošljavanje i ukupnu privredu prilagodljivijom i elastičnijom u provođenju promjena. Međutim, kako napominje Marcus Weldon tehnologija nam daje samo sredstva, a mi zajedno moramo ulagati u digitalnu infrastrukturu ako želimo izgraditi bolju budućnost za čovječanstvo. broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Virus digitalizira trgovinu Uz mnoge druge specifičnosti covid-19 donio je spektakularan rast internetske trgovine. Procjenjuje se da bi taj oblik kupoprodaje na globalnoj razini u ovoj godini mogao dosegnuti promet od 717 milijardi eura, u odnosu na 636 milijardi prošle godine, što čini rast od 12 posto. Naravno, unutar prosjeka naići ćemo na razlike u korist najrazvijenijih i najbogatijih tržišta. Ipak, brzo se financijski digitaliziraju i zemlje koje su do jučer zazirale od toga oblika plaćanja. Primjerice, prije samo osam godina u Brazilu, koji ne možemo ubrojiti u kategoriju ekonomskih najzaostalijih područja (uostalom, pripada pomalo zaboravljenoj skupini BRIC, što je čine još Rusija, Indija i Kina) predstavljalo je pravi pothvat otvoriti bankovni račun. Kako je u tjedniku The Economist obrazložio Brazilac David Velez, bilo je to nalik odlasku u zatvor. Naredili su mu da ostavi stvari u garderobnom ormariću prije nego što je prošao kroz blindirana vrata. Nakon što je u predsoblju čekao sat vremena, mrzovoljni menadžer saletio ga je rafalom pitanja. Čekao je pet mjeseci dok mu nisu ponudili bankovni račun s minimumom opcija, za koji je morao plaćati visoku pristojbu i kreditnu karticu putem koje bi na dug morao plaćati golemu kamatu. Bilo je to teško prihvatiti, čak i u zemlji s visokom stopom inflacije. U pokušaju da barem malo potkopa okoštali državni bankovni oligopolij, taj je Brazilac osnovao Nubank, digitalno kreditno poduzeće. Slijedio je uzlet bankarske modernizacije pa i beskontaktne trgovine, što je naročito važno u pandemiji jer je Brazil među virusom najteže pogođenim zemljama.

Hoćemo li prestati brojiti novac? Internetski trgovci kao što su Alibaba i Amazon posluju uspješno unatoč koroni, a sve je više i klasičnih dućana u kojima kupci robu naručuju i plaćaju telefonski, a preuzimaju je uz rub pločnika (ili im je dostavljaju). Čak i trgovci koji su desetljećima odbijali kreditne kartice – kao što su frankfurtske pekarnice i njujorški psihijatri gdje je bila obvezna gotovina – prihvaćaju i zahtijevaju digitalni način plaćanja. Hrvati su odavno prihvatili internetski oblik kupoprodaje pa iako smo u pandemiji pretrpjeli osjetan pad ukupne trgovine znatno je porasla elektronička, kao svugdje u svijetu. Takva kretanja navela su tržišne analitičare na zaključak da će ubrzo beskontaktno plaćanje iskorijeniti klasičan oblik trgovine koji je započet prije 7.000 godina u Mezopotamiji. Tijekom milenija i stoljeća novac u fizičkom obliku razvijao se od simboličnih kovanica koje su bila zamjena za novac (tokeni) slijedile su plemenite kovine sve do današnjega sustava papirnatih i plastičnih novčanica te kovanica koje se temelje na povjerenju središnjih banaka. Pandemija koronavirusa prisiljava nas da se upitamo jesmo li prerasli potrebu da nosimo i brojimo novac u fizičkom obliku. Već postoji tehnologija za plaćanje i transakcije u potpuno digitaliziranom obliku, uz korištenje vrlo sigurne provjere autentičnosti na mjestu transakcije. Kada bismo svi prešli na digitalni način plaćanja, nitko više ne bi nosio u novčaniku ili džepu prljave novčanice i kovanice niti bi 60

perspektive

Dramatičan ispit za krotitelje pandemije

morao ponovo petljati sa čekovima, tvrdi Gary Cohn, bivši direktor američkoga Državnoga ekonomskog vijeća. Kada bi centralne banke diljem svijeta stvorile digitalni novac, svaka bi osoba mogla imati izdvojeni račun. Ta ideja dobiva sve više zagovornika i ako bi se ostvarila, cjelokupno bankarstvo prolazilo bi kroz digitalnu osnovicu. Bankomati i bankovne poslovnicu postali bi nepotrebni, a ionako iščezavaju brzim ritmom. Za oko 1,7 milijardi ljudi u svijetu, koji prema procjenama nemaju bankovne račune, vladine lisnice otvorile bi širi pristup internetskim uslugama i tržištima. Mnoga nezakonito utemeljena poduzeća bila bi uklonjena iz biznisa i podvrgnuta obvezi plaćanja poreza na prodaju i na dohodak. Računa se, primjerice, da u Kaliforniji na crno tržište kanabisa otpada trećina aktivnosti.

Prerano ipak za otpis gotovine Kartičarska kompanija Visa također vjeruje da će covid-19 prouzročiti trajan nestanak gotovinskih transakcija, što bi uklonilo barem jedan od brojnih prijenosnika virusa. Ipak, ne čini se izvjesnim da će papirnate novčanice i kovanice preko noći posve iščeznuti ili da je to preživjela tehnologija. Inačica digitalnoga novca znatno je starija nego što se misli, potsjeća Financial Times, navodeći usput da je Velika Britanija u veljači stavila u promet novu novčanicu od 20 funti. Prvi takav „virtualni“ novac vjerojatno je bilo umjetničko djelo koje nikad nije napustilo glinene pločice u hramovima moćnika, kao što danas cirkulira kroz silicijske čipove. Fizički novac, napravljen kasnije, nudio je prednost jer je bio prenosiv i, što je danas mnogo važnije, jamčio privatnost i anonimnost. Gotovina nije privlačna samo onima koji se iz nepoštenih motiva žele sakriti od očiju birokrata – bilo da je riječ o prodaji droge ili o poslovanju u kojemu žele sačuvati za sebe podatke o trošenju. Mnogi ljudi nastoje izbjeći mogućnost da vlast ima uvid u njihove financijske transakcije. Potrošači u Njemačkoj, s traumatičnom poviješću totalitarne vladavine, gomilaju gotovinu, dok druge zemlje u pandemiji svjedoče porastu bankovnih depozita. Švedska, gdje je povjerenje u vladu visoko, među prvima se prilagodila beskontaktnom plaćanju. Prerano je za definitivno otpisivanje gotovine i u Hrvatskoj, iako je i kod nas sve više internetske trgovine. Teško je zamislivo da će u dogledno vrijeme iščeznuti praksa plaćanja novčanicama i kovanicama na našim zelenim tržnicama. Ipak biti će sve teže doći do gotovine jer banke u svijetu sve češće zatvaraju poslovnice i bankomate, što se počinje osjećati kod nas. Osobe koje uvelike ovise o „kešu“, naročito stariji potrošači, trebaju biti zaštićeni od toga da se zateknu na pogrešnoj strani digitalne podjele, tj. da im usluge postanu nedostupne zbog nesposobnosti ili zbog (ne)razumljive nesklonosti da prihvate novu tehnologiju. Ali u svakom slučaju oni koji još uvijek daju prednost gotovini u digitalnom okolišu, bit će suočeni s teškoćama i nerazumijevanjem okoline. broj 3-4 :: studeni 2020.

KORONA I HRVATSKA EKONOMSKA POLITIKA

Zabrinjavajuća strategija Od dostignute razine razvijenosti industrije nezaustavljivo smo krenuli prema manufakturi i obrtu. Piše: prof. emer. dr. sc. Ljubo Jurčić1 Svijet se brzo mijenja i te promjene su se u posljednjem razdoblju ubrzale. Zahvaćaju sve dijelove života, bez obzira na to otkud pokretači tih promjena dolaze. Za ekonomsku politiku dugoročno održivog gospodarskog rasta i društvenog razvoja potrebna je ekonomska analiza i obrazloženje tih promjena. Proces globalizacije učinio je sve dijelove svijeta međusobno zavisnijim više nego ikad. Nove tehnologije stvorile su novu međuzavisnost i nove oblike konkurencije. Nastala je nova, digitalna infrastruktura koja se sve ubrzanije razvija i čijem razvoju se ne nazire kraj. „Digitalna konkurencija“ ne može se zaustaviti na državnim granicama klasičnim protekcionističkim mjerama. Prekomjerno iskorištavanje, zagađenje i uništavanje prirode i okoliša, nastavlja se zbog sve veće potražnje i proizvodnje. Uz sve to trenutačno se suočavamo s pandemijom, covid-19, koja gura svijet u krizu koja bi, prema sadašnjim razvoju, mogla biti dublja, veća i šira nego depresija s početka tridesetih godina prošlog stoljeća. Pandemija je do sada nanijela velike štete svjetskom gospodarstvu i još ih uvijek nanosi i ne može se procijeniti do kada će ih nanositi. Ukupne štete će se moći početi procjenjivati tek onda kad se u dovoljno velikoj mjeri spozna virus i kad se počne stavljati pod kontrolu. Taj rasplet još nije na vidiku. Kratkoročna pandemija ima jednu vrstu posljedica a duža pandemija, recimo od godinu dana i više imat će puno veći utjecaj na strukturu gospodarstva i društva. Tada bi njene posljedice bile puno veće i dugosežnije. Kratkoročna pandemija može se „pokriti“ financijskim transakcijama, što se nakon njenog završetka kompenzira povećanjem proizvodnje kroz duži rok. Budući da se ne može procijeniti dužina trajanja ove pandemije covida-19, ne postoji dovoljno elemenata za procjenu njenog konačnog utjecaja.

Ljubo Jurčić, redoviti profesor u trajnom zvanju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista.

perspektive

Zabrinjavajuća strategija

Primjerice crna kuga, s kraja prve polovice četrnaestog stoljeća, vladala je desetak godina i prouzročila je velike ekonomske štete, ali i velike ljudske žrtve. Procjenjuje se da je odnijela oko 30% europskog stanovništva, što je tada bilo oko 30 milijuna ljudi. Pokrenula je promjenu društvene i ekonomske strukture, kao i promjenu relativnog ekonomskog i društvenog položaja svakog pojedinca i promijenila je odnose među različitim društvenim skupinama. Mnogi pandemiju tadašnje kuge označavaju kao događaj s kojim je prestalo tisućgodišnje razdoblje srednjeg vijeka i počelo nastajanja novog vijeka i novog svijeta u kojem danas živimo. To su bile velike promjene. U tim promjenama nastale su nove institucije, nove politike, to je bio početak suvremenih država, nastanak protekcionističkih mjera koje se nisu bitno promijenile do današnjih dana. Nastale su nove tehnologije, došlo je do otkrića u znanosti, počeli su se koristiti novi energenti. Ekonomija se počela razvijati kao zasebna znanost, izdvojena iz opće filozofije i etike. Nastale su ideologije, političke stranke i geopolitika. Sve te promjene rezultirale su procesom globalizacije koji se, uz prekide za vrijeme ratova, ubrzavao do prije koju godinu.

Zaustavljen razvoj „globalne tvornice“ Financijska kriza iz 2008/09. je usporila globalizacijski proces. Izborom Trumpa za predsjednika Amerike proces globalizacije se dodatno usporio, a sadašnja pandemija Covida-19 također doprinosi usporavanju. U procesu globalizacije svijet je konvergirao zajedničkim vrijednostima, standardima i procedurama, čemu je pridonosio sve brži tehnološki napredak i djelovanje međunarodnih institucija i usvajanje međunarodnih standarda. Proces globalizacije se odvijao prema stvaranju jedinstvenog ekonomskog prostora na cijeloj zemaljskoj kugli. Prošla financijska kriza, politika predsjednika Trumpa i sadašnja pandemija usporava i u nekim dijelovima zaustavlja taj proces. Možda bi se već moglo govoriti o deglobalizaciji. O nevidljivom, ali i sve više i vidljivom zatvaranju granica država, regija pa i kontinenata. Devedesetih godina prošlog stoljeća standardizirao se pojam „globalni lanci vrijednosti“, podrazumijevajući da se proizvodni lanci sve više rastežu preko svih kontinenata, tražeći mjesto za najefikasniju proizvodnju svakog pojedinog elementa svakog malo složenijeg proizvoda. Prošla financijska kriza usporila je razvoj globalnih lanaca vrijednosti, a od 2015., oni postaju sve manje globalni a sve više regionalni i nacionalni. Razvoj „globalne tvornice“ je zaustavljen, sve više se naziru kontinentalne tvornice: „Tvornica Azija“, „Tvornica Amerika“ i „Tvornica Europa“. Ako duže potraje sadašnja pandemija, cijepanje „globalne tvornice“ na kontinentalne i nacionalne sve više će biti vidljivo. Ako se proces globalizacije zaustavi i države se počnu zatvarati, mogli bismo reći da je proces globalne konvergencije završio i da ulazimo u proces globalne divergencije. U zapisanoj ljudskoj povijesti ti procesi su nekoliko puta bili viđeni. Takvi procesi su popraćeni velikim društvenim sukobima, troškovima i štetama. Povijesno iskustvo koje je sistematizirano i zapisano u različitim znanstvenim područjima, broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

omogućuje upravljanje ovakvim procesima uz manje troškove i manju ljudsku patnju. Da bi takvo upravljane bilo uspješno, zbog visokog stupnja globaliziranosti, odnosno međuzavisnosti svijeta, takva akcija bi trebala biti usklađena među zemljama, na globalnom nivou. Ako ova pandemija i ne bude spadala u kategoriju većih, utjecat će na buduću putanju razvoja svijeta kao cjeline. Dubinska analiza njenog utjecaja je nužna za dobru politiku prilagođavanja novim, promijenjenim okolnostima. To vrijedi za svaku politiku pa tako i za ekonomsku. Svaka malo veća kriza, a osobito velike krize bez obzira iz kojeg dijela ljudskog života dolazile, iniciraju promjene u ekonomskoj i društvenoj strukturi, stvarajući nove okolnosti ali i drugačije odnose i međuzavisnost. Uspješnost prilagođavanja tim promjenama, prije svega sustavno i institucionalno, određuje hoće li se društvo razvijati, stagnirati ili propadati. Sadašnja pandemija, ako potraje duže, imat će znatan utjecaj kako na strukturu domaćeg tako i svjetskog gospodarstva, veličinu i strukturu međunarodne trgovine, ali isto tako utjecat će na promjenu društvene strukture i relativni ekonomski i društveni položaj pojedinca. Za sada se različitim financijskim instrumentima pokrivaju različite „rupe“ koje je pandemija napravila. To će za kratko vrijeme biti dovoljno, ali ako se pandemija produži, zahtijevati će puno šire i dublje promjene u ekonomskoj politici. Politika koja će utjecati na strukturu gospodarstva i načinu njegovog funkcioniranja bit će nužna tamo gdje same financije neće biti ključne. Okvire takve politike već bi trebali imati. Europska unija i Hrvatska, kao njena članica, suočena je još s dva događaja: Brexitom i trgovinskim ratom Amerika-Kina. Korona je usporila ekspanziju Kine, ako se uspoređuje sama sa sobom. Međutim ako se uspoređuje s prvim takmacom, Amerikom, mjereno očekivanim stopama rasta, razlike će ostati približno iste kao i prije: rast kineskog BDP-a u 2020. vjerojatno će se smanjiti na oko 2%, a američki će vjerojatno pasti oko 5%. Ti odnosi među stopama rasta BDP-a skrivaju puno veće promjene koje se događaju u strukturi ekonomije i međunarodnih ekonomskih i posljedično političkih odnosa.

Europska unija u krizi Uz pandemiju i trgovački rat Amerika-Kina, Europska unija je suočena s vlastitom krizom. Nakon duge europske povijesti ispunjene ratovima, ubijanjem, razaranjem, a osobito nakon dva velika svjetska rata, 1945. godine. Europljani su se pitali kao sačuvati mir i izbjeći treći veliki rat. Tako je nastala Europska unija. Zbog mira u Europi! Poruka je bila: idemo trgovati a ne pljačkati, surađivati a ne ratovati, međusobno se pomagati u razvoju a ne nadmetati se. Osnovni cilj Europske unije je MIR! Mir i razvoj Europe treba se ostvarivati na principima solidarnosti između većih i manjih zemalja, između razvijenijih i manje razvijenih s ciljem izjednačavanja razine razvoja. Tako su razmišljali utemeljitelji Europske unije, ljudi koji su na svojoj koži osjetili strahote europskih ratova. 64

perspektive

Zabrinjavajuća strategija

Jedno od rješenja je bilo čvršće povezivanje europskih naroda, s nadnacionalnim tijelima u okviru Sjedinjenih država Europe (United States of Europe), kako je to nazvao Churchill. Pristupanje (Zapadne) Njemačke NATO-u 1955. što je Sovjetski savez shvatio kao prijetnju, ubrzalo je integriranje Njemačke, Francuske, Italije i zemalja Beneluxa. Teško bi se zemlje koje su bile žrtve nacističke agresije integrirale s Njemačkom da nije bilo Sovjetske prijetnje i američke garancije o nadzoru nad Njemačkom. Nakon pada Berlinskog zida, raspada Sovjetskog saveza i ujedinjenja Njemačke, ideja zajedničke Europe s ciljem političkog ujedinjavanja i dalje postoji. Instrument političkog ujedinjavanja Europe postaje zajednička valuta Euro. Grčki i Njemački euro trebaju jednako vrijediti. Iza grčkog i njemačkog eura treba stajati ista vrijednost jer je jedinstvena valuta. Danas smo svjedoci da između efikasnosti Njemačke, Francuske, Italije, Grčke i drugih članica postoje velike razlike, što euro kao zajedničku valutu stavlja pred velike, na trenutke se čini, i na nepremostive izazove. Te razlike se sada nastoje kompenzirati različitim fondovima. Veći fondovi, veći pokazatelji neefikasne EU politike u smanjivanju razlika u razvijenosti među zemljama. Brexit je prije svega političko pitanje, iako ima i ekonomske posljedice. Međunarodna politička (vojna i ekonomska ) pozicija EU-a bez Britanije slabi više nego što to na prvi pogled izgleda. Tako da je Brexit puno više političko i geopolitičko pitanje, nego ekonomsko. Izlaskom UK-a iz EU-a, postojeći koncept upravljanja ujedinjenjem Europe je doveden u pitanje. Pored toga, u sve većem broju članica rastu pokreti protiv EUa. Inače, izvorna ideja EU-a: mir, suradnja, zajednički razvoj i solidarnost je najveća humana ideja u povijesti, a projekt Europske unije, najveći ljudski mirnodopski projekt u povijesti… Mir je ostao kao cilj, ali usput su se deformirali koncepti: suradnje, zajedničkog razvoja, a pogotovo solidarnosti među zemljama. Prevladao je koncept kapitala i kapitalu je prepušteno ujedinjavanje Europe. Zanemarene su povijesne, kulturne, religijske, tradicijske, ekonomske, političke i druge specifičnosti pojedinih zemalja. Pošlo se od pretpostavke da su zemlje i narodi strojevi, da ne postoji različitost kultura, tradicija, nacionalnih identiteta, i da je dovoljno samo donijeti „mehanički“ propis i svi narodi će se automatizmom prema njemu ponašati. Ista politika, uz te različitosti ne može za sve biti jednako efikasna. Možda je temeljni problem što se politika kreira prema zahtjevima razvoja najrazvijenijih s gotovo nikakvim efektom na razvoj manje razvijenih.

Velikodušan plan s greškom Plan oporavka od korone potvrđuje krizu upravljanja razvojem EU-a. Na prvi pogled taj plan je velikodušan. Međutim, zašto su tako velike razlike u razvoju među broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

članicama EU-a, kad je osnovni ekonomski cilj ujednačavanje njihovog razvoja? Zašto je Italiji kao velikoj europskoj zemlji i osnivaču EU-a potrebna tako veliku pomoć, nakon 60 godina članstva ? To i mnogo drugog prikazuje veliki neuspjeh u kreiranju i vođenju ekonomske politike EU-a. Sada se to nastoji prekriti planom oporavka. Plan daje „malo ribe“ manje razvijenim ali ne uključuje ih u „ribarenje“. Zemlje koje dobivaju novce iz tog plana su nerazvijene. Što su nerazvijenije, više dobivaju eura po stanovniku, pa EU izgleda solidarno. Razlog njihove nerazvijenosti u najvećoj mjeri je loša politika EU-a. Ovim planom oporavka, ne mijenja se politika koja je dovela do njihovog zaostajanja, odnosno, ne gradi se politika ubrzanog razvoja manje razvijenih članica EU-a, kako je to planirano u ugovorima o EU-u, nego se daju novci za privremeno preživljavanje. One zemlje koje imaju više koristi od EU-a dati će dio tih novaca onima od kojih imaju koristi. One zemlje koje bi bile uspješne i bez EU-a i nemaju neke velike dodatne koristi od EU-a, one su bile protiv ovog plana. Jugoslavija je davala novce Kosovu za razvoj. Za te novce Kosovari su kupovali robu u razvijenijim jugoslovenskim republikama, tako da se dani novac opet vratio razvijenijima. Svaka je sličnost sa sadašnjom EU slučajna! Novci su važni, ali nisu najvažniji. Najvažnije je povećanje domaće proizvodnje, puna zaposlenost i razvoj. To se kod manje razvijenih država ne može postići samo novčanom pomoći, nego uključivanjem u razvojni i proizvodni sustav razvijenijih, odnosno izgradnja zajedničkog europskog proizvodnog i razvojnog sustava. Međutim, tada ne bi bilo razlike u razvijenosti, a bez te razlike nema niti ekstra zarade razvijenih. Za sada najrazvijenije zemlje EU-a radije daju nešto novaca, od svog velikog dohotka i probitka koji im donosi EU, za pokriće šteta krize u manje razvijenim zemljama, nego su voljne uključiti manje razvijene zemlje u razvoj. Samo novci nisu dovoljni za razvoj manje razvijenih. Današnji problem EU-a je solidarnost među državama i odgovor na pitanje, kako dalje? Osnivači EU-a imale su viziju i plan. Danas nema vizionara EU-a za XXI stoljeće. Koncept ujedinjenja koji je bio dobar za razdoblje nakon Drugog svjetskog rata, nije više dobar na početku XXI stoljeća. Promijenile su se geopolitičke okolnosti, nema više socijalizma ni Sovjetskog saveza, Kina je postala ekonomska i financijska sila, tehnološki napredak je promijenio strukturu svjetske proizvodnje, međunarodna trgovina se u najvećoj mjeri liberalizirala. Globalne ekonomske aktivnosti prebacile su se s Atlantika na Pacifik… itd. Europski cilj je bio postati najbrže rastući dio svijeta, a danas zaostaje u razvoju iza Kine i Amerike, bez pravih odgovora na zaostajanje. Zbog velike razlike u razvijenosti pojedinih zemalja, manje razvijenim zemljama trebalo je pomoći u sustizanju razvijenih. Zemlje su trebale surađivati, a kompanije konkurirati. Suradnja zemalja u zajedničkom razvoju trebala je biti na prvom mjestu. Prvo kooperacija pa integracija. Kooperacija je izostala, a integracija se ubrzala. Integrirane su zemlje prije nego su bile pripremljene do razine da mogu imati koristi od integracije, da mogu konkurirati na velikom europskom tržištu. Razlike među zemljama nisu smanjene, a Bruxelles se sve više birokratizira. Početkom 1990-ih dolazi do velikih promjena. Pada socijalizam, a ujedinjenje Europe prepušta se kapitalu. Cilj kapitala je profit a ne razvoj neke države. Zemlje 66

perspektive

Zabrinjavajuća strategija

članice postaju konkurenti, koncentrirajući svoju politiku na pomaganje svojim kompanijama da uzmu što veći dio zajedničkog europskog tržišta. U potpunosti se zanemaruje suradnja među zemljama u zajedničkom razvoju. Principi osnivanja i ciljevi upravljanja EU-a postaju sve više mrtvo slovo na papiru. EU sve više vode birokrati. Nema državnika, vizionara za razvoj EU-a u XXI. stoljeću u novim tehnološkim i geopolitičkim okolnostima. EU postaje konkurent Americi, a ne više partner u obrani od Sovjetskog saveza. Amerika koja nastoji sačuvati vodeću poziciju u svijetu sada gleda drugačije na Europu nego 1990., a puno drugačije nego 1945. godine. Njemačka nakon krize 2008/09 postaje financijski i ekonomski (a nevidljivo i politički) najdominantnija članica. U takvim odnosima Velika Britanija se osjeća nelagodno i izlazi iz EU-a. Briselski birokrati ne uvažavaju problem različitih specifičnosti pojedinih zemalja i ne prilagođavaju EU politike tim specifičnostima, zbog čega dolazi do zaostajanja mediteranskih zemalja i do otpora ponekim politikama EU kod višegradske skupine. Izlazak Velike Britanije je, također, pokazatelje neuspjeha vođenja EU i nerazumijevanja briselskih birokrata engleske specifičnosti. Nerazumijevanje temeljnih principa EU-a od strane birokrata vidi se kroz njihov prijedlog „EU dviju brzina“ koji je u potpunoj suprotnosti sa ciljevima njenog osnivanja. Taj prijedlog ne ujedinjuje nego dijeli Europu, a EU je osnovana zbog njenog ujedinjenja? Korona je u nekoj mjeri rasvijetlila te velike probleme koji se za sada rješavaju vatrogasnim a ne sustavnim mjerama.

Članstvo ne jamči razvoj Hrvatskoj je mjesto u Europskoj uniji. Međutim, samo članstvo u EU-u neće razviti Hrvatsku, osobito neće uz postojeću hrvatsku i politiku EU-a. Veliko EU tržište daje mogućnosti razvoja Hrvatskoj, ali te mogućnosti se samo mogu iskoristiti odgovarajućom ekonomskom politikom Hrvatske, koja mora biti napravljena na znanstvenim osnovama, prilagođena hrvatskim specifičnostima, okvirima EU i geopolitičkom položaju. Novci iz EU fondova bez takve politike su razvojna iluzija. Ni jedna zemlja, pa tako ni Hrvatska ne može se razvijati ako ne razvije vlastitu sposobnost za vlastiti razvoj. Nekad smo uz Sloveniju bili najrazvijeniji dio socijalističkog svijeta. Danas se Slovenija približava najrazvijenijim zemljama EU, a mi se približavamo dnu EU. Jedino je Bugarska iza nas (grafikon 1). Prema paritetu kupovne moći Slovenija je danas s BDP po stanovniku na 88% EU prosjeka, a Hrvatska je na 65%, jedino je Bugarska iza Hrvatske na 53% prosjeka, dok je Rumunjska, prema ovom pokazatelju prešla Hrvatsku i sada je na 69% prosjeka EU. Češka je dosegla najveću razinu od tranzicijskih zemalja i nalazi se na 92% EU prosjeka, dok je Slovačka na 74%, a Mađarska i Poljska na 73% prosjeka EU.

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Grafikon 1. BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moÄ&#x2021;i EU-27=100 Tablica 1. BDP po stanovniku prema paritetu kupovne moÄ&#x2021;i

perspektive

Zabrinjavajuća strategija

Na začelju Bugarska je od 2000. do danas udvostručila BDP po stanovniku, a hrvatski je samo oko 50% veći (Tablica 2). Rumunjska je od 2005. do 2019. godine povećala svoj nominalni BDP po stanovniku oko 80%, a Hrvatska u istom razdoblju samo za 20%. Očito je da Bugarska i Rumunjska koje su nominalno još uvijek iza Hrvatske, brže rastu od nje. Hrvatska je u EU-u sve bliže položaju Kosova u Jugoslaviji. Hrvatska politika je više koncentrirana na potencijalnu pomoć iz EU-a nego na vlastitu razvojnu politiku. U opasnosti smo da postanemo najnerazvijenija i najsiromašnija zemlja u EU-u. To dokazuju i predviđena sredstva iz EU korona fonda. Hrvatskoj je predviđeno najviše eura po stanovniku, ne zbog sposobnosti hrvatske politike, nego prema kriteriju razvijenosti, odnosno nerazvijenosti, jer spadamo među najsiromašnije. Tablica 2. Bruto domaći proizvod po stanovniku u eurima Godina

2000.

2005.

2010.

2019.

EU 28

23.000

24.830

25.510

28.610

Bugarska

3.010

4.190

5.050

6.840

Češka

11.230

13.650

15.020

18.380

Njemačka

28.910

29.730

31.940

35.840

Grčka

17.430

20.740

20.150

17.740

Hrvatska

8.190

10.200

10.520

12.260

Mađarska

7.190

9.930

9.960

13.260

Austrija

31.710

33.710

35.390

38.170

Poljska

6.450

7.510

9.400

13.000

Slovenija

13.980

16.570

17.750

15.860

Slovačka

7.780

9.350

12.560

15.860

….

5.120

6.200

9.120

Rumunjska Izvor: Eurostat

Hrvatska je i prije korona krize imala problema s gospodarskim rastom. Tonula je prema dnu EU-a. Tablica 3. pokazuje da je od 2009. do 2019., Hrvatska prosječno godišnje rasla oko 1%, a Bugarska 2,3%, Rumunjska 3,1%, Slovenija, koja je sada, gotovo dvostruko razvijenija od Hrvatske 1,8%, Slovačka 3%, Mađarska 2,7%, Turska 6,4%, Bosna i Hercegovina 2%, Crna Gora 2,7%. Amerika, kao razvijena zemlja 2,3%, ili Kina koja se razvija, u istom razdoblju je rasla prosječnom godišnjom stopom od 7,8.

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Iako članstvo u Europskoj uniji povećava mogućnosti rasta, gospodarski rast u najvećoj mjeri ovisi o efikasnosti vlastite nacionalne ekonomske politike. Vlastitu nacionalnu ekonomsku politiku koja je izgrađena na znanstvenim spoznajama, vlastitim specifičnostima i u okviru EU i svjetskih propisa, ne može ništa zamijeniti. Jak je osjećaj da hrvatska politika proteklih tridesetak godina traži ekonomska rješenja izvan ovih okvira, tamo gdje ih nema niti ih ikada može biti. Svakih nekoliko godina, umjesto istinske ekonomske politike, promovira „čarobna rješenja“ i proizvodi iluzije, koje se nakon kratkog vremena pokažu kao prevara i koje samo troše vrijeme, a Hrvatska u međuvremenu sve više tone i gubi nacionalne resurse kao uvjet potencijalnog budućeg razvoja. Tablica 3. Stope rasta realnog BDP od 2009. – 2019.

Za razliku od „tipičnog“ modela ekonomske politike koji primjenjuju sve razvijene zemlje i koji se u svom naglašenom obliku primjenjuje u kriznim razdobljima, Hrvatska primjenjuje drugačiji model. Karakteristika tog modela je zamjena ciljeva i instrumenata ekonomske politike. U svim tipičnim modelima „sveti“ ciljevi ekonomske politike su: povećanje domaće proizvodnje, povećanje zaposlenosti, 70

perspektive

Zabrinjavajuća strategija

izvoza, realnog dohotka građana i njegova ravnomjerna distribucija. Ovi ciljevi se nikad ne mijenjaju. To je bit ekonomije. Ekonomija nije svrha sama sebi, nego je sredstvo za ostvarivanje društvenih i ljudskih ciljeva. Fleksibilni ciljevi ekonomske politike su unutrašnja i vanjska ravnoteža koje se trebaju ostvarivati u dugom roku. U kratkom roku, osobito u vrijeme krize, narušavanje unutrašnje i vanjske ravnoteže jedino se koristi za ostvarivanje „svetih“ ciljeva ekonomske politike: očuvanje domaće proizvodnje i zaposlenosti. Standardne mjere i instrumenti (porezi, proračun, kamate, tečaj, i sl) koriste se za ostvarivanje ciljeva.

Atipičan model ekonomske politike Hrvatski model ekonomske politike je „atipičan“ jer kao ciljeve naglašava stabilnost tečaja, nulti, ili niski proračunski deficit, itd. iako to nisu ciljevi nego instrumenti ekonomske politike. Hrvatska je zamijenila ciljeve ekonomske politike instrumentima, što je katastrofalna greška. Rezultat tako postavljene politike može biti samo propadanje Hrvatske. Uz očito propadanje, hrvatska politika ustrajava na takvom modelu. Pogrešan, atipični, model privređivanja doveo je hrvatsko gospodarstvu u stanje neodrživosti. Kretanje prema nultom deficitu a osobito čvrst, stabilan i uz to neuravnotežan tečaj u situaciji kad zemlja treba provesti tranziciju i mora raditi na prilagođavanju svojih cijena s cijenama na svjetskom tržištu i kad treba izvršiti transformaciju gospodarstva i države, neodrživi su jer ne daje prostor za tako velike promjene. Ovakva politika i ovaj „atipični“ model je u najvećoj mjeri upropastio postojeće hrvatsko gospodarstvo i sprječava razvoj novog. Atipični hrvatski model smanjio je konkurentnost i doveo do deindustrijalizacije gospodarstva. U industrijskom društvu gospodarstvo se razvija od manufakture prema industriji, od jednostavnijih prema složenijim proizvodima. Hrvatski atipični model ekonomske politike je počeo uništavati gospodarstvo i prije dostizanja stabilne razine njegove razvijenosti, tako da se od već dostignute razine razvijenosti industrije, kreće nezaustavljivo prema manufakturi i obrtu, prema razini koja je u danas razvijenim zemljama bila dostignuta prije 150 godina. Hrvatska politika svjesno ili nesvjesno potiče takav razvoj. Pogubna posljedica takve situacije je ne samo propadanje proizvodnje nego i iseljavanje mladih i smanjivanje vrijednosti ljudskog kapitala. Uz ekonomsku, postavlja se i pitanje socijalne održivosti, stabilnosti i sigurnosti hrvatske države. Hrvatska ima prirodnih bogatstva, infrastrukturu, još uvijek proizvodnih kapaciteta i ljude s kojima može ostvarivati dvostruko veću proizvodnju. Jedini uvjet je politika koja zna kakva je politika dobra za Hrvatsku, zna organizirati državu, može i hoće to napraviti. Takvu politiku još nemamo.

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Oporavak Zaustavljanje hrvatske krize koja je bila vidljiva i prije korona pandemije jedino je moguće promjenom „atipičnog“ modela ekonomske politike u „tipični“, odnosno korištenjem ekonomske znanosti, uvažavanjem hrvatskih specifičnosti, međunarodnih propisa i geopolitičkog položaja. Izgradnja takve politike zahtijeva vrijeme od cca dvije godine. Pandemija je stvorila izvanrednu situaciju kako u svijetu, tako i u Hrvatskoj. Izvanredna situacija traži izvanredne mjere. Pored toga, ova pandemija je dovela u pitanje vrijednosti pojedinih „ortodoksnih“ politika, koje je hrvatska bez ikakve zadrške i analize prihvaćala. Međunarodne i europske institucije su „olabavile“ svoja tvrda stajališta. Sve to, a najviše spoznaja o vrlo lošoj strukturi hrvatskog gospodarstva stvara dobre uvjete za promjenu, odnosno, kreiranje razvojne hrvatske ekonomske politike, koju kroz proteklo vrijeme nismo napravili. Sve razvijene zemlje i one koje se razvijaju imaju pet temeljnih ekonomskih politika: Gospodarska, odnosno, industrijska politika, koja daje odgovor na pitanja: što proizvoditi, kako proizvoditi, za koga proizvoditi i u kom smjeru se razvijati. U skladu s tim ciljevima organizira se obrazovanje, infrastruktura, usvaja se politika tehnološkog razvoja, organiziraju se institucije, i sl. Hrvatska nema takvu politiku. Bez takve politike, nemoguće je u suvremenom svijetu očekivati razvoj zemlje, iznad „prirodne stope“ koja je rezultat vanjskih okolnosti. Druga politika je politika upravljanja nacionalnim prostorom s politikom ravnomjernog regionalnog razvoja, koja daje odgovor na pitanje kakvu je fizičku i institucionalnu infrastrukturu potrebno izgraditi u pojedinom dijelu Hrvatske da bi se u svakom njenom dijelu stvorili uvjeti za određen broj efikasnih industrija i uvjeti za ugodan život. Hrvatska nema takvu politiku. Politika javnog sektora bila bi po redoslijedu treća, koja daje odgovor na pitanje koje su javne usluge i javna dobra potrebna za gospodarski i socijalni razvoj Hrvatske. Na temelju takve politike organiziraju se institucije i javna poduzeća koja proizvode javne usluge i javna dobra s jasnim ciljem. Proizvodnja javnih dobara može biti i u suradnji s privatnim sektorom ili pojedina dobra, na temelju ugovora, mogu u potpunosti prepuštena privatnom sektoru, ali pod nazorom države. Hrvatska nema politiku razvoja javnog sektora. U politici razvoja javnog sektora nalaze se ciljevi i razlozi osnivanja različitih državnih institucija, lokalne i regionalne uprave i samouprave i popis poslova zbog kojih su organizirane. Politika javnih financija, odnosno fiskalna politika, izvodi se iz navedene tri politike, odnosno, politikom javnih financija treba osigurati provođenje, odnosno, financiranje, prije navedenih politika. Kako u Hrvatskoj prve tri politike ne postoje, onda ni hrvatska fiskalna politika ne može kvalitetno obavljati svoju ulogu i ne može biti razvojna. Monetarna politika mora osigurati dovoljnu i kvalitetnu ponudu novca za građane, poduzetnike i državu, odnosno treba financirati prethodne četiri politike. Zbog toga 72

perspektive

Zabrinjavajuća strategija

postoji nacionalni novac. Kako od prethodno navedene četiri temeljne ekonomske politike niti jedna nije izrađena na sustavan i stručan način, onda je i monetarnoj politici sužen prostor za efikasno djelovanje. Nažalost, onaj prostor koji joj je ostao iskorištava na potpuno pogrešan način, koji je više poticao uništavanje nego razvoj hrvatskog gospodarstva. To se prije svega odnosi na visoko precijenjenu kunu što je učinilo hrvatsku proizvodnju neprofitabilnom i dopuštanje devizne klauzule što je onemogućilo kuni obavljanje bitnih funkcija novca. Industrijska revolucija i suvremeni nacionalni novac su dva temeljna faktora koji su razvili današnji razvijeni svijet. Hrvatska je bez završene industrijalizacije krenula u deindustrijalizaciju i time je uništila temeljnu gospodarsku strukturu, a nacionalnom novcu je oduzela njegove najvažnije funkcije. Propadanje Hrvatske je u najvećoj mjeri rezultat takvog ponašanja monetarne politike. Ove politike trebaju biti usklađene, izgrađene na znanstvenim principima, a ne na populističkim potrebama i po principu „jer ste to vi tražili“, prilagođene hrvatskim specifičnostima i geopolitičkom položaju. Sve politike i strategije počinju od postojeće situacije iz koje izvode ciljeve. Nediskutabilni ekonomski ciljevi su domaća proizvodnja, puna zaposlenost, rast plaća i za Hrvatsku, kao malu zemlju, bitan je i rast izvoza. Ostalo: deficite, tečaj i javni dug podredio bih tim ciljevima. Naravno, u dugom roku deficit i javni dug moraju biti niski i tečaj ravnotežan i stabilan, ali tek kad se gospodarstvo približi potencijalno mogućoj proizvodnji. Naime, u teoriji i praksi je dokazano da je smanjenje deficita i javnog duga jedino ispravno ostvarivati većom proizvodnjom, a ne rezanjem i smanjenjem javne potrošnje. Zapravo politika rezanja i ne postoji u ekonomskoj politici. Ona je pogubna za gospodarstvo. Ekonomska politika samo poznaje povećanje potrošnje koja dovodi do povećanja domaće proizvodnje, i u dužem roku rast proizvodnje treba preteći rast javne potrošnje što će uz nepromijenjene porezne stope dovesti do pada i deficita i javnog duga. Za kratki rok trebalo bi napraviti slijedećih pet politika: 1. plan povećanja proizvodnje u djelatnostima u kojima postoje kapaciteti, znanje i domaće tržište, osobito mogućnost supstitucije uvoza. 2. plan povećanja izvoza u sektorima koji već izvoze i u sektorima koji imaju proizvodne i tehnološke potencijale za izvoz. 3. dogovoriti s politikom zemalja iz koji imamo veliki uvoz o plasiranju hrvatskih proizvoda na njihova tržišta i uključivanju hrvatskih proizvođača kao dobavljače dijelova za njihove proizvođače složenijih proizvoda. 4. voditi politiku ka ravnotežnom tečaju, tj. politiku koja će osigurati i čuvati punu zaposlenost, primjerenu razinu izvoza i ukinuti deviznu klauzulu. 5. drugi (obvezni) mirovinski stup pretvoriti u dobrovoljni, a 5% obveznog izdvajanja koji sad idu u njega vratiti u prvi od kojeg je oduzet, i na taj način smanjiti deficit i mirovinskog sustava i državnog proračuna za oko jednu milijardu eura. broj 3-4 :: studeni 2020.

UTJECAJ KORONAKRIZE NA HRVATSKO GOSPODARSTVO

Izvrsnost i izvoz bez alternative Epidemija je u znatnoj mjeri utjecala na ukupna ekonomska kretanja ne samo u Hrvatskoj nego diljem svijeta. Utjecaj je različitoga intenziteta, ali najteže su pogođene zemlje s više negativnih obilježja. Piše: Darinko Bago1 Korona je pojačala i snažnije naglasila neka kretanja i neke trendove koji su se već događali u svijetu, a nisu bili dovoljno prepoznati. To se, prije svega, odnosi na istrošeni model globalizacije, koji je došao do planetarnih razmjera. Uspješno je djelovao dok je svijetom vladala samo jedna svjetska velesila – SAD. Međutim, stvara se multipolarni svijet, čemu pridonosi povratak Rusije na svjetsku pozornicu, enormni rast Kine, ali i Brazila, Indije. Korona je taj multipolarni svijet posebno naglasila. Karte se na svjetskoj političkoj i gospodarskoj pozornici drukčije dijele. Posebno se to odnosi na lance dobave zbog rizika dobavljača, ali i povećanih rizika kupaca. Svijet još pamti tsunami zbog Fukušime, kad je nekoliko tvornica automobila u Njemačkoj i Francuskoj prestala isporučivati nekoliko mjesece svoja vozila jer su nasilno i odjednom prekinuti lanci dobavljača posebnim elementima. Tada je ocijenjeno da je to sporadičan slučaj i da će se teško ponoviti.

Regionalizacija Pojavom korone svima je postalo jasno da je rizik kupovnih i prodajnih lanaca ozbiljna prepreka normalnim gospodarskim tokovima. Postalo je važno mjesto proizvodnje, prišlo se regionalizaciji proizvodnje, jer je rizik smanjen ako se lanac proizvodnje nalazi u zemljema istog gospodarskog područja. Potpuno je to drukčije nego ako su dobavni lanci vezani uz zemlje na koje nemate političkog ni bilo kakvog drugog utjecaja. Rezultat takvih spoznaja je da su mnoge tvrtke u Europi i SAD-u 1

Autor je predsjednik Hrvatskih izvoznika

perspektive

Izvrsnost i izvoz bez alternative

počele prebacivati svoju proizvodnju iz zemalja Dalekog istoka, prije svega Kine, u neka bliža odredišta. Hrvatska je osjetila taj mulitipolarni svijet kroz nemilu činjenicu da je Kina preuzela dominantnu gospodarsku poziciju u mnogim zemljama Afrike. Tako smo se našli u poziciji da mnoge hrvatske tvrtke ne mogu prodavati svoje proizvode na tim tržištimaa. To se ne odnosi samo na naša poduzeća već i na tvrtke iz Europske unije i SAD. Jačanjem regionalnih europskih lanaca stvaranja vrijednosti je za Hrvatsku (i druge slabije razvijene zemlje EU) prilika da u većoj mjeri postanu proizvođači i dobavljači komponenti i intermedijarnih, ali i finalnih proizvoda za tržišta razvijenih zemalja Gospodarski utjecaj je snažan motiv da države koje su dominantne pokušavaju na sve načine ostvarivati svoje ekonomske i druge ciljeve. Vidimo to i na primjeru korone, osobito kad je riječ o cjepivu. Počelo se politički kalkulirati u smislu da bi onaj tko raspolaže cjepivom mogao ostvariti povoljnije političke i gospodarske pozicije u zemljama gdje bi bio eksluzivni dobavljač. Koriste se, zapravo, sva sredstva za osvajanje tržišta.

Suradnja sa susjedima Zanimljivo je da se u tom multipolarnom svijetu svi ponašaju na isti način, koji je posebno naglasio američki predsjednik Donald Trump s krilaticom „America first“. Ne treba se zanositi vjerovanjem da se države Europske zajednice, posebno one jače, ne ponašaju isto tako. Dokument koji je potpisao Peter Altmeier, njemački ministar gospodarstva, govori o tome kako se treba ponašati njemačko gospodarstvo. Svi su se načelno ogradili od tog dokumenta, ali svi rade po njemu. Francuski ministar gospodarstva počeo se na sličan način ponašati. Opet su se svi ogradili, ali svi tako rade. Države su se jednostavno počele brinuti da što više proizvode samostalno ili u suradnji sa susjednim i prijateljskim zemljama. Gospodarska kriza se može odnositi na jedan ili grupu proizvoda, jedno ili grupu poduzeća, jednu državu, regiju, grupe država. Korona je stvorila krizu na svjetskoj razini. Hrvatska se našla u tim novonastalim okvirima u vrlo nepovoljnoj, ne samo gospodarskoj, situaciji. Posljednjih nekoliko godina bilježili smo skroman rast (otprilke 3 posto), ali je to ipak bio rast. Uz Hrvatsku danas i druge zemlje bilježe pad BDP-a, ali to nas snažnije pogađa. Mi smo i dalje zemlja-dužnik, bez dovoljnog vlastitog kapitala. Hrvatska vlada je iznimno dobro reagirala na poremećaje i to može poslužiti kao školski primjer kako se u takvim kriznim situacijama država treba ponašati. U hodu su sagledali koje su grane pogođene, definirali kriterije i mjere za pomoć s osnovnim motivom da se očuvaju radna mjesta te sve to i proveli. Dužnost je države u uvjetima krize odigrati svoju prije svega socijalnu ulogu s time da se očuva i gospodarstvo. Struka je prihvatila mjere i to se pokazalo uspješnim u prvoj fazi. Druga faza je broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

također relativno dobro prošla. Turizam kojem su predviđali katastrofu ipak je iznjedrio povoljnije rezulate od očekivanja. Bili bi sigurno još povoljniji da sredinom rujna nije došlo do prekida turističkih tokova kad se stvorila percepcija u zemljama iz koje dolaze turisti da je Hrvatska socijalno neodgovorna (noćni klubovi).

Poticaj najperspektivnijih Ulazimo u treću fazu gdje smo svjesni da ne znamo kad će kriza nestati, a da su iscrpljeni financijski potencijali za neke ozbiljnije i veće zahvate. Potrebna je velika umješnost, politička stabilnost i sloga pozicije i opzicije o tome kojim mjerama osigurati proces oporavka i razvoja. Država nije socijalna ustanova niti se Vlada može tako ponašati. Ona mora pomagati jednom dijelu ugroženih, ali to ne može prerasti u stalni modus operandi. U protivnom, to bi prelazilo razumne kapacitete, što bi dovelo državu u kolaps. Treća faza mora sadržavati dva pravca djelovanja s detaljno razrađenim programima. Najprije treba napraviti, ako već nije, temeljitu analizu da se vidi koja su gospodarska područja, kao i pojedina poduzeća, vitalna za opstojnost hrvatske države. To su, prije svega energija, voda, hrana, komunikacije – da ne nabrajam dalje. Tu ubrajam i sigurnost u svim aspektima, kao i vladanje tehnologijama i stvaranje klimatski neutralne zemlje. Na ta bi se područja trebalo fokusirati i osiguravati da ona zaista funkcioniraju. To su osnovne pretpostavke za održivi razvoj Hrvatske. Drugi pravac djelovanja su vertikalne mjere za pomoć izvrsnima u gospodarstvu. To podrazumijeva analizu onih poduzeća koja imaju potencijal za stvaranje proizvoda s većom dodanom vrijednošću, a koja se mogu plasirati na stranim tržištima ili supstituirati uvoz. Ako su okrenuta izvozu, treba podržati maksimalizaciju izvoza. Isto tako, treba analizirati poduzeća brzo rastućih proizvodnih grana. Bez obzira na krizu i stvaranje multipolarnoga svijeta ide i proces digitalne transformacije. I u budućnosti će tržište ostati glavni kriterij i regulator snage poduzeća. Stoga treba voditi računa o poduzećima koja uspijevaju u digitalnoj transformaciji, pa očekujemo da ona ostvaruju ne samo dobre, već iznimne rezultate. Naveo bih primjere Infobita i Nanobita, tvrtki koje su u samo nekoliko godina povećale svoju vrijednost za više od tisuću puta i to danas valoriziraju na svjetskim tržištima. Tih područja ima više i sve organizirane zemlje vode brigu o tome kako koristiti dostignuća digitalizacije. Poučan je američki primjer kako se to radi. Na čuvenom MIT-u je osnovano poduzeće ENGINE sa zadaćom da se identificiraju poduzeća koja se bave tehnologijama koje će u bližoj budućnosti snažno doprinijeti blagostanju i gospodarskom rastu čovječanstva. Oni su ta poduzća nazvali TOUGH-TECH Companies. Identificirali su oko 4000 tvrtki koje se nalaze u njihovoj bazi podataka tvrtka Engine služi kao poveznica između tih tvrtki i investitora – od klasičnih investitora do fondova visokog rizika. 76

perspektive

Izvrsnost i izvoz bez alternative

Inovativna, izvozno orijentirana proizvodnja To je nešto što bi se trebalo dogoditi i Hrvatskoj. Pritom imam na umu tvrtke, osim spomenutih, i Rimac automobile zatim brojna manja poduzeća, kao i startupove. Jednostavno, trebalo bi razraditi model poticanja i generiranja takvih poduzeća. Potrebno je što prije povlačiti novac iz fondova EU i otvarati prostor za nove ideje i nove proizvode. Moramo mlade ljude ohrabriti da budu spremni za ulaz u poslovne rizike i na određeni način kompenzirati rizik a time i strah od neuspjeha. Obrazovni sustav bi trebalo mijenjati u pravcu da nije dovoljno educirati mlade ljude u STEM područjima, već im treba omogućiti stjecanje znanja i vještina vezenih za nova područja i djelatnosti s većom dodanom vrijednošću. To znači proizvodnju koja je inovativna, izvozno orijentirana i nisko ovisna o uvozu. Naglasak je na izvrsnosti i izvozu. Ako se ne budemo razvijali i pripremali u tom pravcu, Hrvatska neće biti spremna uključivati se u nove razvojne procese i bit će osuđena na daljnje zaostajanje. Ključna područja svjetskog razvoja postaju energetika, napredna proizvodnja, mikroelektronika, umjetna inteligencija, 3D printanje, autonomna vozila, biomedicina, novi materijali, nanotehnologija, kvantna računala, strojno učenje, robotika i dronovi, svemirska tehnologija, agrotehnologija, zatim čiste tehnologije. Stoga u trećoj fazi, drugi pravac djelovanja Vlade, mora biti usmjeren na razvoj hrvatskoga gospodarstva zasnovan na tim područjima. U kolikoj mjeri je Vlada spremna podržati drugi pravac pitanje je na koje ćemo uskoro dobiti odgovor, a dubina i širina zahvata ovisi o objektivnim i subjektivnim okolnostima. Samo ako se Vlada, banke, fondovi i poduzetnici, uz svesrdnu podršku akademske zajednice, okupe i harmoniziraju svoje planove i programe tim novim kretanjima, dajući uvijek prednost izvrsnosti, možemo očekivati brzi gospodarski oporavak i rast. broj 3-4 :: studeni 2020.

SAMODOSTATNOST U PROIZVODNJI HRANE

Iluzija ili imperativ? Pandemija koronavirusa otkrila je brojne zablude o prehrambenoj sigurnosti brojnih zemalja, među kojima je i Hrvatska. Piše: Zvjezdana Blažić1 Kada ste se posljednji put zapitali odakle dolazi hrana na vašem tanjuru? Ako ste poput većine potrošača, onda je zasigurno prošlo puno vremena od kad ste postavili ovo pitanje, ako ste ga uopće ikad i postavili. S ovom tvrdnjom do prije nekoliko mjeseci, odnosno do pojave pandemije korona virusa većina bi se složila. Industrijalizacija proizvodnje hrane jedno je od velikih dostignuća moderne povijesti koja je stvorila situaciju da većina potrošača rijetko razmišlja o tome kako hrana dolazi do naših stolova. Globalni prehrambeni sustavi postali su učinkoviti od proizvodnje do isporuka iz svih krajeva svijeta, a globalizirana poljoprivredna i prehrambena industrija je optimizirana za isporuku optimalne količine hrane u pravo vrijeme na bilo koje mjesta gdje je to bilo potrebno. Prije pojave COVID-a 19 samo su rijetki dovodili u pitanje prehrambenu sigurnost jer je poljoprivredno-prehrambeni lanac bio snažno integriran i djelovao gotovo savršeno na međunarodnoj razini. Danas blokada bilo koje vrste opskrbe gotovim proizvodima, sirovinama, ambalažom, ili protoka ljudi, ugrožava opskrbu tržišta hranom i može dovesti do poremećaja poslovanje velikog broja gospodarskih subjekata. Lanac opskrbe hranom u kratkom je vremenu od pojave globalne pandemije postao krhka karika sigurnosti. Covid19 i globalna ekonomska kriza otkrili su vrlo zabrinjavajuću činjenicu da svijet ipak nije u potpunosti spreman za prehrambenu sigurnost. Složeni globalni sustavi koji su stvoreni u doba ubrzane globalizacije pokazali su da se ipak mogu brzo urušiti, a u takvim uvjetima mijenjaju se i odnosi na globalnom nivou pa paradigma „što brže i što jeftinije“ više nije najvažnija za lanac opskrbe već je ključni imperativ postao njegova otpornost.

Autorica je ekonomski konzultant

perspektive

Iluzija ili imperativ?

U bilo kojoj krizi, a pogotovo ovako velikoj globalnoj zdravstvenoj krizi, proizvodnja hrane ali i ostali dijelovi lanca vrijednosti su prepoznati kao ključni i prioritetni sektori. To uključuje ne samo proizvodnju hrane i pića, već i sirovine, ambalažu i ambalažne materijale (koji su između ostalog bitni za sigurnost hrane i transport), hranu za stoku i za kućne ljubimce. Tom lancu moraju se osigurati dodatna sredstava za nesmetano funkcioniranje. Očuvanje jedinstvenog tržišta EU-a postalo je jedini jamac da će članice biti opskrbljena dovoljnim količinama kvalitetne hrane.

Brojni sektori na udaru krize Pandemija COVID-19 otvorila je brojna pitanja, a traže se i alternativna rješenja globaliziranom gospodarstvu. Mnogi su sektori izloženi teškim udarcima zbog iznenadnih šokova potražnje, kratkoročnih nestašica u ponudi radne snage i pooštravanja međunarodne trgovine i dr. Snažni reflektori usmjereni su i na prehrambenu industriju i postavljena su mnoga važna pitanja o tome kako proizvodimo i konzumiramo hranu. Već sama činjenica da je novi korona virus nastao na kineskom tržištu hrane, da se počeo širiti sa tržnice gdje se ljudi opskrbljuju hranom, postavlja sve važnije pitanje kakvu hranu jedemo, kako je proizvodimo i gdje je kupujemo. Zato je sada pravo vrijeme da se zaustavimo i razmislimo o tome kako možemo stvoriti otporniji budući prehrambeni sustav. U smislu ugroze u opskrbi ponovo se aktualizira i pitanje samodostatnosti u proizvodnji hrane.

Različiti pojmovi o samodostatnosti i sigurnosti Samodostatnost hrane postaje tema u brojnim zemljama kod svake veće krize pa je tako bilo i 2007–2008. godine, jer su se države i tada nastojale zaštititi od nestabilnosti na svjetskim tržištima hrane. Samodostatnost hrane često se u političkim krugovima predstavlja kao izravna suprotnost međunarodnoj trgovini hranom, a ekonomisti je često kritiziraju kao pogrešan pristup sigurnosti hrane koji političke prioritete stavlja ispred ekonomske učinkovitosti. Organizacija UN za hranu i poljoprivredu (FAO) definira samodostatnost poprilično široko: „Koncept samodostatnosti hrane općenito podrazumijeva u kojoj mjeri država može zadovoljiti svoje potrebe za hranom iz vlastite domaće proizvodnje.“ Često se pojam samodostatnosti povezuje i sa pojmom sigurnosti hrane. No to su dva potpuno odvojena pojma. FAO i Svjetski summit o hrani definirali su sigurnost hrane na sljedeći način: „Sigurnost hrane postoji kada svi ljudi u svako doba imaju fizički i ekonomski pristup dovoljnoj količini sigurne i hranjive hrane koja zadovoljava njihove prehrambene potrebe i navike za aktivan i zdrav život.“

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Samodostatnost je samo jedan dio u osiguranju sigurnosti hrane u kojem se zastupljeni zdravstveni aspekt, klimatske promjene, egzistencija, trgovina, nejednakosti, kultura hrane i prirodna bogatstva poput zdravlja tla, vode i bioraznolikosti. Sve se zemlje oslanjaju na uvoz barem za dio svoje potrošnje hrane, uključujući velike izvoznike koji proizvode daleko više hrane nego što je potroše. S obzirom na rasprostranjenost trgovine u današnjoj globalnoj ekonomiji, pragmatičnije razumijevanje samodostatnosti hrane je domaća proizvodnja koja je jednaka ili premašuje 100% potrošnje hrane u zemlji. Unutar ove definicije nije isključena trgovina, jer je samodostatnost hrane definirana omjerom proizvedene hrane i hrane koja se konzumira na domaćoj razini. Ovako shvaćena, samodostatnost hrane nije nužno usredotočena na mjesto uzgoja određene hrane, već na domaći kapacitet proizvodnje hrane u zemlji. Prema ovoj definiciji, samodostatne zemlje i dalje mogu provoditi određeni stupanj poljoprivredne specijalizacije kako bi tom hranom trgovale s drugim zemljama. Ključno je da zemlje proizvode količinu hrane koja je jednaka ili veća od količine hrane koju konzumiraju. Stopa samodostatnosti hrane definirana je kao omjer domaće proizvodnje i potrošnje hrane (FAO 2015). Viša stopa samodostatnosti postavljena je kao cilj poljoprivredne politike u mnogim zemljama. Veće oslanjanje na domaće tržište hrane smatra se manje rizičnom strategijom za izbjegavanje kolebljivosti cijena hrane i nesigurnosti uvoza hrane.

Uvoz nećemo zaustaviti Proteklih mjeseci razvila se snažna diskusija o tome da je Hrvatska ovisna o uvozu hrane te je korona kriza podigla svijest o potrebi proizvodnje za vlastite potrebe te osvijestila želju potrošača da više konzumiraju domaće proizvode. Kada je krenula epidemija krajem veljače, očekivalo se da će se barem trendovi u uvozu i izvozu hrane početi mijenjati i okrenuti negativna kretanja koja su prisutna godinama. Procjene govore da će rast uvoza možda biti ublažen u idućim mjesecima, ali se uvoz neće znatnije zaustaviti jer ne proizvodimo dovoljno hrane za vlastite potrebe. Danas je Hrvatska samodostatna samo u nekoliko poljoprivrednih proizvoda. U proizvodima ratarstva ostvarujemo vrlo visoku stopu samodostatnosti koja se kod žitarica kreće oko 120 posto, a 2018 godine je bila i preko 140 posto. Najznačajnija ratarska kultura kukuruz ostvaruje stopu od 140 posto, a pšenica čak 160 posto. Kod uljarica su rezultati još znatno bolji pa se samodostatnost penje preko 300 posto, a kod soje i 500 posto. Na žalost, već u prvom stupnju prerade vidljivo je da su nam lanci vrijednosti u proizvodnji od uljarica do proizvodnje ulja nepovezani i da ne ostvarujemo potrebnu dodanu vrijednost. Tako bilježimo samodostatnost u uljanim pogačama manju od 30 posto, a u proizvodnji ulja blizu 72 posto. Kod proizvoda stočarstva samodostatnost se kreće ispod 70 posto, kod govedskog mesa 71 posto, svinjskog mesa manje od 50 posto, a piletine između 80 i 90 posto (fluktuira po godinama). 80

perspektive

Iluzija ili imperativ?

U proizvodnji mlijeka i mliječnih proizvoda samodostatnost nam pada ispod 50 posto. Kod proizvodnje povrća i voća smo samodostatni u samo nekoliko kultura. U povrću se samodostatnost kreće oko 60 posto, a samo u proizvodnji kupusa smo blizu samodostatnosti. Kod voća smo samodostatni u proizvodnji mandarina, višanja, a u boljim klimatskim godinama i u proizvodnji jabuka. Kod voća je samodostatnost oko 50 posto, ali treba uzeti u obzir da veliki dio potrošnje u voću zauzimaju banane i agrumi za koje nemamo prirodne pretpostavke za vlastiti značajniji uzgoj. Hrvatska robna razmjena pokazuje izrazito lošu sliku konkurentnosti poljoprivrednih proizvoda i zabrinjavajuću strukturu proizvodnje. Kada uzmemo u obzir da smo zemlja malih posjeda, na kojima je teško opravdati proizvodnju ratarskih kultura, koje za ostvarenje prosječnih prinosa zahtijevaju znatno veće poljoprivredne površine, onda postaje još teže opravdati ovakvu strukturu poljoprivrede. Mogli bismo zaključiti da su naši proizvođači skloni jako niskim rizicima i malim ulaganjima u poljoprivredu. Za voćarsku i povrtlarsku proizvodnju nemamo osigurano neophodno navodnjavanje, nemamo tehnologije zaštite od tuče, mraza i suše, zbog čega su rizici proizvodnje u dosta teškim i vrlo promjenjivim klimatskim uvjetima visoki. Kod proizvoda stočarstva izuzetno su velike razlike u produktivnosti tako da su proizvodi iz uvoza uglavnom bitno jeftiniji te naši proizvođači teško mogu konkurirati svojim cijenama i potrebnim količinama. Hrvatski neudruženi proizvođači često nemaju potrebne količine za redovnu isporuku u trgovačke lance, a udruživanju se i dalje opiru. broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Samodostatnosti kao cilj u proizvodnji poljoprivredno-prehrambenih proizvoda trebalo bi u budućim strategijama poljoprivrede, ali i strategijama razvoja Hrvatske posvetiti veću pažnju jer je strateški izuzetno važno za svaku zemlju, koja može proizvesti hranu, da je proizvodi za vlastite potrebe. Poljoprivreda ima u tom smislu i stratešku sigurnosnu komponentu. S obzirom na to da imamo vrlo dobre prirodne pretpostavke za proizvodnju gotovo svih poljoprivrednih proizvoda trebali bi si postavili cilj dostizanje višeg stupnja samodostatnosti u proizvodnji najvećeg broja proizvoda te time osigurati opskrbu domaćeg tržišta domaćim proizvodima. Treba uzeti u obzir da imamo snažnu prerađivačku industriju koja ima potrebe za domaćim sirovinama dok danas uglavnom počiva na sirovinama iz uvoza.

Nedostaje nam strategija marketinškoga nastupa Za rast hrvatske samodostatnosti u proizvodnji hrane, osim povećanja proizvodnje, udruživanja te horizontalnog i vertikalnog povezivanja u cijelom lancu od proizvodnje, otkupa, plasmana i prodaje te izvoza, za konačan uspjeh domaće poljoprivrede potrebno je, među ostalim, izraditi i cjelovitu strategiju marketinškog nastupa domaćeg poljoprivrednog i prehrambenog proizvoda. Ovakvu snažnu strategiju treba dosljedno i dugoročno primjenjivati, a kada se ispune i svi drugi preduvjeti strateškog zaokreta, otklonit će se mogućnost izgovora domaće maloprodaje zašto na policama prodaju uvoznu robu, ne domaću. Pandemija Covida 19 otvorila je brojna pitanja o samodostatnosti i potrebi za boljom organizacijom proizvođača. Zbog straha od mogućih prekida u lancu opskrbe te potencijalnih prijetnji nestašica koje su se pojavile iznenada i bez najave i trgovački lanci sve više traže prostor za bolju suradnju, koju bi sada trebalo iskoristiti. Većina trgovačkih lanaca u trenutku ovih prijetnji okrenula se domaćim proizvođačima te ih pozivala da im se priključe u opskrbi. No, trgovci upućuju male proizvođače da se otkup i prodaja poljoprivrednih proizvođača odvija preko njihovih većih partnera, otkupljivača, odnosno snažne distribucije koja objedinjuju ponudu na način kako to trgovina traži tako da mogu pružiti uslugu pakiranja, skladištenja i distribucije. Ministarstvo poljoprivrede je u završnoj fazi izrade Strategije poljoprivrede i ribarstva, te je izrađen dokument koji opisuje viziju i plan provedbe strateške transformacije poljoprivrede i ruralnog prostora u Hrvatskoj za razdoblje 2020. − 2030. Za sada u strateškim dokumentima Hrvatska nije potencirala niti u jednom segmentu podizanje samodostatnosti u proizvodnji hrane. Covid-19 pruža priliku da ozbiljno razmislimo o načinu na koji proizvodimo i konzumiramo hranu te da se okrenemo znatnije domaćoj proizvodnji. Takav cilj trebao bi biti i sastavni dio Strateške vizije za poljoprivredu i jedan od strateških ciljeva u narednom desetogodišnjem razdoblju.

perspektive

POSRNULA „TVORNICA MIRA“

Opasna ovisnost o turističkoj monokulturi Velike promjene uvjetovane pandemijom traže da se preispitaju sve dosadašnje strategije i gospodarski planovi u kojima dominira oslanjanje isključivo na turizam. Piše: Ante Gavranović Turizam današnjice u svijetu, pa tako i u nas, teško je usporediv s onim prije još samo nekoliko godina. U međuvremenu je prerastao u turističku industriju. Nestalo je početnog idealizma, a na pozornicu su stupile krute tržišne zakonitosti. Turizam je postao, prije svega, veliki biznis. Broje se dolasci stranih gostiju, noćenja, prosječni boravci i, u konačnici, turistički prihodi. Naposljetku, i sama činjenica da turistička industrija sudjeluje s otprilike 10 posto u stvaranju svjetskog BDP-a ponajbolje to pokazuje. Uostalom, rangiranje izvoznih kategorija pokazuje da je turizam treća najveća izvozna kategorija: pred njim su samo kemijska i naftna industrija, a ispred je automobilske i prehrambene industrije. Najnoviji podaci Svjetske turističke organizacije pokazuju da je u 2019. godini zabilježeno čak 1,5 milijardi dolazaka stranih gostiju i da su ukupni prihodi od turizma znatno premašili bilijun USD-a. Istina, pandemija je zaustavila taj silovit rast, ali iz UNWTO ističu očekivanja relativno brzoga oporavka i daljnjega rasta. U naznakama ekonomskih prednosti i rezultata ne bismo smjeli zaboraviti da turizam ima i vrlo važnu društvenu funkciju. Ukratko, svi ti napori i nastojanja pokazuju da turizam treba njegovati, i vratiti mu stvarnu humanističku vrijednost, u čemu središnje mjesto pripada čovjeku i potrebama u uvjetima ukupno održivoga razvoja.

Prioriteti Onima koji se ozbiljno bave turizmom i njegovom budućnošću nameće se sedam strateških pitanja o kojima se pokušava uspostaviti širi društveni dijalog. Pritom treba jasno odgovoriti na ovih nekoliko pitanja: broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu

• Što zapravo znači budućnost? • Što se događa s prirodom? • Što treba čovjeku? • Što donosi tehnika? • Što su zahtjevi branše? • Kojim pravcem idu turistička putovanja? • Kakav odnos prema vremenskim odrednicama? Kod prvoga pitanja postavljene su različite teze. Mislimo li pritom samo na buduću sezonu ili na razvoj na dulju stazu? Samo površan uvid u internet i analizu onoga što tamo možemo pročitati pokazuje da više od 90 posto ljudi širom svijeta doživljava budućnost sa skepsom i strahom. Je li kod nas drukčije? Ozbiljan udar na ovogodišnju turističku sezonu (koji se može učestalo javljati) uzdrmao je cijelu (dosadašnju) filozofiju daljnjega razvoja.

Zaštita okoliša Pitanje globalnog zatopljenja nameće se kao bitan element svih budućih ukupnih kretanja. Otkako je svijet shvatio posljedice meteoroloških pojava EL NINO i LA NINA, pa tsunamija i uragana više nitko ne može biti ravnodušan prema tim sve češćim prirodnim pojavama. Zanimljivo je da je Međunarodni monetarni fond prije nekoliko godina naručio posebnu studiju koja konkretizira posljedice tih pojava s ogromnim nepovoljnim utjecajem upravo na turizam. Zašto takvu studiju nije naručila turistička industrija? Studija se odnosi na 10 značajnih turističkih destinacija: Maldivi, Alpsko područje, Istočno Sredozemlje, Južna Španjolska, Škotska, Europska jezera, Južna i istočna Afrika, Australija, Florida i Brazil.

Biodiverzifikacija Nasilni udar na prirodu i okoliš izazvani neodmjerenom izgradnjom, iskorištavanjem resursa i prekomjernim njihovim trošenjem slabi ili čak potpuno uništava prirodne eko-sustave. Najočitiji primjeri uništavanja i devastacije prirode su tzv. kišne šume ili uništavanje koraljnih grebena

Čistoća vode Izvor života, kako mnogi nazivaju vodu, sve je tanji. Sve češće se čuje sintagma da će u 21. stoljeću voda biti ono što je u 20.stoljeću bila nafta. Mnogi geopolitički 84

perspektive

Opasna ovisnost o turističkoj monokulturi

analitičari ne isključuju opasnost da će upravo izvori vode biti realno poprište novih međunarodnih sukoba.

Kako uskladiti želje i potrebe? Središnja tema u suvremeno organiziranim turističkim destinacijama je ostvarivanje ZADOVOLJSTVA GOSTIJU odnosno UKUPNE TURISTIČKE KLIJENTELE. Logično, najvažnije pitanje je kako uskladiti želje turista i realne mogućnosti s obzirom na osjetno povećanu ukupnu društvenu svijest o zaštiti okoliša. Nekad je krilatica i FORMULA 3 S bila okosnica na kojoj se većim dijelom zasnivala turistička ponuda. Bez obzira na štetnost njene sirove primjene, veliki broj turista i dalje želi da se ona primjenjuje, a na kojoj se godinama zasnivao i razvijao turizam: 3S = Sun + Sand + Sea. Međutim, razvojem i segmentacijom ponude narasla je potreba za dodatnih 3S: Safety + Sanitation + Satisfaction koja je danas dominantna formula na kojoj se zasniva obogaćena turistička ponuda. Odavno je i ta formula ozbiljno prevladana i danas dominira nova formula. Dug je bio put od 3S do 3E. Što obuhvaća ta nova krilatica u turizmu? 3E označava pojmove Education, Excitement & Entertainment (obrazovanje, uzbuđenost i zabavu). To je, zapravo, pokušaj da se s tradicionalnih oblika turističke ponude prijeđe u višu klasu/razinu ponude: u razvijeniji, privlačniji i svakako primjereniji oblik turizma. Riječ je o poticanju razvoja inovativnog turističkog proizvoda koji bi trebao objediniti kulturnu, prirodnu i povijesnu baštinu, a ima veliki utjecaj na proširenje turističke sezone, i svakako proširiti vidike turistima koji dolaze u pojedina turističke destinacije. Praksa u mnogim destinacijama pokazuje da se u ispunjavanju tih najčešćih želja turista javljaju suprotni interesi lokalnog stanovništva koje ima potpuno drukčije postavljene prioritete. Njihovi interesi odnose se na zaposlenost, prehranu, izobrazbu, vodu i energiju, probleme stanovanja i zdravstva. Pokazalo se da socijalne pravednosti u toj podjeli interesa nema. Svako zapostavljanje socijalnog razvitka u turističkim destinacijama koči daljnji razvoj turizma i smanjuje realne mogućnosti daljnjega rasta. To znači da pojam zadovoljstva gosta mora ustuknuti pred pojmom društvene odgovornosti za socijalno i i ukupno zadovoljstvo svih sudionika u procesu turističkog poslovanja.

Trajni izazovi Inovativna snaga svake djelatnosti dokaz je njene sposobnosti za budućnost. Valja stoga upitati kolika je stvarna inovativna snaga turizma u usporedbi s informacijskim broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu

tehnologijama, telekomunikacijama ili biotehnologijom, perjanicama novih tehnologija. Imaju li turistički radnici čvrstu viziju kamo ide turizam 21. stoljeća? Sadašnja vizija – koju potiče UNWTO – jest da turizam kao sveobuhvatna djelatnost postane najveća svjetska snaga u borbi za zaštitu prirode i okoliša, i to u dva pravca: • Očuvanja bio diverzifikacije u korist interesa čovjeka koji opet dolazi u prvi plan. To se, prije svega, odnosi na očuvanje okoliša kroz odnos prema otpadu i ambalaži, očuvanju prirodnog okoliša, razumnoj ravnoteži prema korištenju prostora, čistoći turističkih odredišta i očuvanju ekološke ravnoteže u zaštiti mora i ostalih voda. • Iako su mnogi navedeni čimbenici izvan dometa turističkih organizacija, one mogu prije svega kroz snažan glas javnosti imati snažan utjecaj na promjenu ukupnoga ponašanja. Turizam može kroz ponudu bitno izmijeniti kulturu gastronomije na određenim turističkim destinacijama. Sve su to TRAJNI IZAZOVI koji stoje pred ukupnim čovječanstvom. TURIZAM zbog svoje osjetljivosti upravo na ova pitanja ima obvezu i dužnost da se svim snagama odupire drukčijim kretanjima i bori za načela koja su postavljena u pogledu naše budućnosti. Poslužit ćemo se jednom izjavom dugogodišnjega generalnog direktora UNESCO-a, Frederica Mayora, koji je mnogo pridonio novom poimanju turizma i uključivanju kulturnih i prirodnih fenomena u turističku ponudu. „Kulturološki aspekt turističke industrije je golem: on približava nepoznato brojnim stanovnicima svijeta i svih zemalja. Turizam slavi raznolikost. Pomaže da se nakon konflikata stvari vrate u normalnu kolotečinu. Ukratko – turizam je istinska tvornica mira!“ „Ne očekujte ništa od 21. stoljeća. Činjenica je da 21. stoljeće svu nadu polaže u vas“. Ovo je snažna misao čuvenog romanopisca i filozofa Gabriela Garcie Marqueza koji na jednostavan način govori o tome da se ne smijemo prepustiti samo tehničkom i tehnološkom razvoju društva, već zajedničkim razmišljanjem, raspravama i prijedlozima moramo pronalaziti jasne odgovore što želimo i kako zamišljamo zajedničku budućnost na planetu Zemlja. Turizam u tome svemu ima važno mjesto.

(Ne)očekivani bumerang Pojava koronavirusa nametnula je stručnoj javnosti vrlo široke i raznolike razgovore o nepovoljnim učincima te epidemije na ukupno gospodarstvo, pri čemu je najveća pozornost usmjerena prema turizmu, jer je on prvi na meti pa se i neposredni i posredni efekti već osjećaju. Ima tu (nepotrebnih) katastrofičnih prilaza. Zabrinutost za turističku privredu i prihode koje ona ostvaruje jača ne samo u nas već i u cijelom svijetu. 86

perspektive

Opasna ovisnost o turističkoj monokulturi

Hrvatska ostvaruje od turizma 2.863 USD po stanovniku (na osnovi procjene stanovništva od DZS-a – krajem 2018. bilo je u RH 4,076.246 stanovnika). To su usporedivi podaci, objavljeni u UNWTO Tourist highlights 2019. Mjereno rezultatima ostvarenim u 2019. ti bi pokazatelji bili osjetno bolji, ali (još) nemamo usporednih pokazatelja. No, i ti pokazatelji vrlo jasno upućuju ne samo na snagu turizma, već i na veliko značenje u ukupnom ekonomskom i društvenom pogledu. Zanimljivo je da su pred nama u tom pogledu samo Malta i Cipar, a tik uz nas su Austrija i Švicarska. Tih pet zemalja ostvaruje najveći prihod po stanovniku u Europi, koja čini 50,7 posto ukupnog svjetskog turističkog kolača po dolascima, a 39,3 posto po prihodima iz turizma. Najveći dio tog kolača otpada na mediteranske zemlje, među kojima je i Hrvatska, koje ostvaruju 20,7 posto u broju dolazaka stranih gostiju i ubiru 15,2 posto ukupnih turističkih prihoda. Riječ je za cijelu Europu o 570,5 milijardi USD, dok za mediteranske zemlje to čini prihod od 220,4 milijarde USD. Velik dio tih prihoda sad dolazi u pitanje. Turizam zapošljava veliki broj ljudi. Što s njima? Prema podacima UNWTO, u 2020. se očekuje pad turizma na svjetskoj razini od 60-80 posto.Ni jedna druga djelatnost ne bilježi tako drastičan pad.

Skrivene zamke Turizam u Republici Hrvatskoj izrastao je u ozbiljan čimbenik u gospodarskom i socijalnom pogledu. U sastavnicama BDP-a sudjeluje s više od 20 posto i ima ozbiljan utjecaj na ukupnu nacionalnu ekonomiju. U tom pogledu je na samom vrhu europskih zemalja. Samo Island, Malta i Albanije od europskih zemalja imaju veći udio turizma u BDP-u. Pokazalo se (na to ekonomski analitičari upućuju već godinama) da prevelika usmjerenost na turizam nužno vodi zanemarivanju drugih ekonomskih aktivnosti, a ekonomija gubi nužnu diverzifikaciju. Čitave regije – kod nas je to cijeli primorski pojas – postaju ovisne samo o jednoj djelatnosti koja uz to ima izrazit sezonski karakter što u svakoj kriznoj situaciji ukazuje na krhkost tako postavljene ekonomske strukture. Epidemija koronovirusa opetovano je upozorila na mnogobrojne opasnosti od prihvaćanja monokulture kao realne osnove za razvoj i jedne od glavnih sastavnica BDP-a. Sama ta činjenica krije i mnogo zamki. Vrlo jasno pokazuje slabosti ostalih sastavnica i mnogobrojne slabosti našeg ukupnog gospodarskog sustava. Postupno pretvara Hrvatsku u monokulturu. Štoviše, rentijerstvo i mentalitet koji je uz to vezan postaje ozbiljan problem i na pojedinim područjima (Istra, Primorje i Dalmacija) koči bilo kakav industrijski razvitak te dovodi do zapostavljanja ostalih poslovnih aktivnosti. Po izboru traženih radnika na tržištu rada vidljivo je da se sve više pretvaramo u zemlju kuhara, konobara i sobarica, dok prerađivačka industrija gubi značenje. Ako znamo da prerađivačka industrija s više od 90 posto čini naš izvoz, takva orijentacija nije dugoročno ni povoljna, ni održiva. Ukratko, prerađivačka industrija broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu

je prošle godine ostvarila izvoz u vrijednosti od 13,9 milijardi eura (što je više od ukupne vrijednosti ostvarene u turizmu), pa je opravdano tražiti od kreatora ekonomske politike da tom području posvete i veću pozornost, ali i usmjere veća ulaganja u suvremeniju prerađivačku industriju. Unatoč zaista velikim ulaganjima u poljoprivredu nije, nažalost, u širim razmjerima zaživjela ideja povezivanja zelene i plave magistrale, što bi mogla biti snažna poluga održivoga razvoja domaće poljoprivrede i prehrambene industrije.

Nužna nova ponuda Što činiti? Popis pozitivnih ekonomskih učinaka turizma, dovoljno je dugačak da nam godinama odvlači pozornost od njegovih eventualnih negativnih aspekata. Koronavirus je, međutim, temeljito „uzdrmao“ tu bajkovitu sliku i nameće neka drukčija razmišljanja o budućnosti cijelog gospodarskog sustava u kojem turizam, kako smo već naveli, ima vrlo značajno mjesto i ulogu. O svemu treba razmisliti hladne glave. Jasno je da to unosi ozbiljne promjene u pripremi. Novi turizam donosi ozbiljne promjene u turističkoj potražnji. To su: fragmentiranost, porast broja obrazovanih turista, nezadovoljstvo onečišćenim destinacijama, više kraćih odmora u tijeku godine, putovanja zbog osobnog zadovoljstva, a poslovna putovanja postaju sve manje atraktivna. Zbog tih promjena u turističkoj potražnji bilo je potrebno promijeniti turističku ponudu. To uvjetuje povećanu i sve oštriju konkurenciju, stalno povećanje broja novih turističkih odredišta, pomlađivanje starih destinacija i njihovu prilagodbu novim uvjetima, stavljanje naglaska na kvalitetu i okoliš. Hrvatska je sa 17 milijuna inozemnih dolazaka gostiju (2019.) vjerojatno dosegnula svoje limite u pogledu održivog razvoja, pa je tim važnije kako postići dodanu vrijednost u tim okvirima, a ne težiti daljnjem povećanju dolazaka koji mogu ugroziti temeljne vrijednosti turističkog proizvoda. Temeljna pretpostavka je stoga proširenje turističke sezone, jer bi zasnivanje daljnjeg rasta dolazaka stranih turista samo unutar glavne sezone postalo kontraproduktivno. Naši kapaciteti i sadašnji resursi jednostavno govore protiv takve prakse i nameću drukčiju logiku razvoja. Ohrabruje činjenica da su u tijeku ozbiljna nastojanja da Hrvatska postane zemlja koja je razvojem selektivnih oblika turizma produljila sezonu te postala prepoznatljiva destinacija i za cjelogodišnji turizam. Možda bi bilo dobro da u svim daljnjim promišljanjima o turizmu, njegovoj ulozi u gospodarskim i društvenim kretanjima, imamo na umu misao generalnog sekretara UN-a: „Nužno je da obnovimo turistički sektor na siguran, pravedan i klimatski prihvatljiv način“.

perspektive

ISPIT SPREMNOSTI ZA DIGITALNO DOBA

Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede Strukturnim ulaganjima u vlastite sposobnosti Hrvatska može ublažiti zaostatak za članicama EU-a. Piše: prof. emer. dr. sc. Nedjeljko Perić1 Živimo u vremenu u kojem dominiraju dva politička i gospodarska ekosustava predvođena SAD-om i Narodnom Republikom Kinom s njihovim aspiracijama da prošire svoje utjecaje na razne načine na druge dijelove svijeta, posebice na Afriku i Južnu Ameriku. Ovovremena i neizvjesna korona pandemija izazvala je mnoge bifurkacijske procese čije učinke i utjecaje na razvoj globalne civilizacije tek možemo procjenjivati. Živimo u vremenu brzih promjena i nepredvidivosti – fizika današnjeg svijeta dramatično se usložnjava. Mnoga pitanja današnjice su u nastajanju, a treba na njih odgovarati. U kojoj mjeri i na koji način suvremene i nadolazeće tehnologije mogu u tome pomoći? Je li demokracija, u globalnom kontekstu, kreirana po današnjim normama, progresivna i održiva? Kako se male ekonomije, poput hrvatske mogu održati i razvijati? Kakva je vizija razvoja Hrvatske kratkoročno i dugoročno? Cinično je pitanje može li Hrvatska opstojati bez korupcije i korupcijskoortačkih interesnih skupina. To se pitanje nerijetko čuje, a potaknuto je opetovanim konkretnim korupcijskim događanjima i procesima. Korupcija nije uzrok nego posljedica našeg nedovoljno uređenog društveno-političkog i ekonomskog sustava. Ona se može iskorjenjivati procesom sveobuhvatnih promjena čemu u znatnoj mjeri mogu snažno pomoći suvremene tehnologije, posebice digitalne, koje omogućuju visoku razinu transparentnosti i učinkovitosti. Ključna je spremnost na promjene koje u kontinuiranom procesu dovode do općeg društvenog i gospodarskog napretka. Treba energično i hrabro pristupiti promjenama. U kontekstu globalne korona pandemije i postkorona razvoja gospodarstva, Hrvatska se sučeljava s izazovom ubrzane dugoročnije transformacije svoga gospodarstva. Korona pandemija veliki je test spremnosti za novo digitalno doba. Ona je svojevrsni okidač. Pandemija

Autor je redovni profesor na FER-u i ravnatelj Inovacijskog centra Nikola Tesla

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

nije generirala uzroke i višedekadne slabosti našeg društva i gospodarstva; samo ih je učinila vidljivijima. Nova Vlada, formirana u srpnju ove godine, ima veliku odgovornost i veliku priliku da hrabrije uđe u procese sveobuhvatnijih strukturnih reformi društva i gospodarstva u čemu su jedan od ključnih mehanizama napredne tehnologije. „Platformska ekonomija“ zasnovana na interoperabilnim digitalnim platformama prilika je koju se ne smije propustiti. A za to je potrebno ulagati u razvoj tehnologija, kao temelj za inovativne konkurentne proizvode i usluge. Tu nema mjesta političkoj voluntarizmu – tu je nužna meritokracija.

Što država treba (u)činiti? Svaka uređena država, pa i RH, treba biti glavni pokretač razvoja - generator rasta. Država treba biti integrator i diseminator vrijednosti, ali je iznimno važno da bude i stvarateljica vrijednosti2. Država kao integrator i diseminator usmjerava se prema izgradnji pravila koja omogućuju preraspodjelu postojećih vrijednosti na razne sektore sve temeljeno na optimizacijama postojećih modela, znanja, načela i paradigma. Međutim, država kao stvarateljica vrijednosti mora imati jasnu i odvažnu viziju kao vodilju za izgradnju novih ekosustava – institucija i mehanizama – koji će strukturirano i meritokratski voditi prema ostvarenju te vizije. Takav se ekosustav treba temeljiti na: (i) ljudskom kapitalu; (ii) odgovarajućim organizacijama; (iii) ulagačima i kompanijama usredotočenima na primijenjena istraživanja i tržišni plasman proizvoda/usluga. Svi

Mariana Mazzucato. Država poduzetnica – Razotkrivanje mitova o javnom nasuprot privatnom, Školska knjiga, 2020.

perspektive

Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede

hrvatski oblici vlasti deklarativno prihvaćaju maksimu: glavni pokretači ekonomskog i društvenog razvoja su obrazovanje, istraživanje i razvoj tehnologija. Tu maksimu valja staviti u odnos s temeljnim komponentama ekosustava. Ljudski kapital RH – koji može konceptualno i apstraktno promišljati i graditi put prema ostvarenju vizije te koji je sposoban novostvorena znanja usmjeravati na primjene – primjeren je veličini zemlje. On nije zanemariv i treba ga respektirati, ali i „staviti u pravu funkciju“. Ljudski kapital u pravilu se stvara u obrazovnim institucijama koje trebaju pratiti trendove razvoja struka i potreba ovodobnog i budućeg gospodarstva i razvoja društva. „Inflacija“ velikog broja novootvorenih privatnih i javnih visokih učilišta (veleučilišta i sveučilišta), čemu trajno svjedočimo, i koji se odobravaju prema formalnim državnim pravilima, pred kušnjom su kako i koliko mogu doprinijeti izgradnji kvalitetnog ekosustava. Hrvatska sveučilišta, koja imaju svoj povijesni razvoj i vrijednost, ne smiju biti zarobljena u „autonomiju sveučilišta“ i trebaju se izdići iznad „bavljenja samim sobom“. Integrirajući obrazovni i znanstveno-istraživački programi s „pogledom u budućnost“ trebala bi im biti vodiljom. Je li to tako? Na sreću, popriličan broj hrvatskih sveučilišta odgovorno stvaraju ljudski kreativni kapital za izgradnju novog ekosustava. Druga komponenta ekosustava s vizijom su organizacije koje su usredotočene na razvoj tehnologija kao podloge za inovativne proizvode i usluge, osiguravajući time veću produktivnost i tržišnu konkurentnost. Treba investirati u sustav inovacija za što je nadležna i odgovorna država. Inovacija nije samo rezultat ulaganja u Inovacije i Razvoj (I&R); to je niz institucija koje omogućavaju da se nova znanja šire diljem ekonomije. Dakle, sustavi za inovacije su „mreža institucija u javnom i privatnom sektoru čije aktivnosti i interakcije iniciraju, usvajaju, modificiraju i rasprostranjuju nove tehnologije“3. Ili sustavi za inovacije su „elementi i odnosi koji međusobno djeluju na stvaranju, rasprostiranju i primjeni novog i ekonomski iskoristivog znanja“4. Radi se dakle o kruženju znanja kao rezultat poduzetih transformativnih državnih investicija, koje se temelje na politikama s misijom i vizijom, sveobuhvatno promatrajući cijeli inovacijski lanac, od temeljnih do primijenjenih istraživanja, komercijalizacije i početnog financiranja samih kompanija. Transformativne državne investicije, provedene čak i po cijenu zaduživanja, imaju iznimnu važnost i strategičnost jer ciljaju na dugoročan rast; npr. ulaganja u zelene i digitalne tehnologije. Inovacijske mreže su kompleksne; one su nelinearne, interno spregnute, s mnoštvom povratnih veza između tržišta i tehnologije, znanosti i njene primjene, javne politike i njenih strategija te regulativa…

Freeman, C. The National System of Innovation in Historical Perspective, Cabridge Journal of Economics, 19, no. 1:5-24. 1995. 4 Lundvall, B.-A (ur). National Innovation Systems: Towards a Theory of Innovation and Interactive Learning. London: Printer Publisher. 1992. 3

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Treća komponenta ekosustava s vizijom odnosi se na ulagače i kompanije usredotočene na primijenjena istraživanja i tržišni plasman proizvoda/usluga. Za gospodarski rast ključnu ulogu imaju tehnologije što potvrđuju sve dosadašnje industrijske revolucije. Današnje disruptivne tehnologije, digitalne i zelene koje treba razvijati i primjenjivati simbiotski, nužno je uključivati u (nove) modele rasta. Tehnologije se u takvim modelima modeliraju kao endogeni rezultat funkcije ulaganja u istraživanje i razvoj, što uključuje i investiranje u stvaranje ljudskog kapitala. Predikcijama proisteklim modeliranjem dobivaju se izvjesne smjernice za donositelje odluka sa smanjenim rizikom. Time se utire put ekonomije znanja i „rasta vođenog inovacijama“.

Ključna uloga organizacije za tehnički razvoj Ključna uloga u funkcioniranju inovacijskog sustava su organizacije za razvoj tehnologija. Takav oblik organizacija razvijen je i afirmiran u većini zemalja prilagođenih potrebama nacionalnih gospodarstava. One predstavljaju svojevrsni interface između akademske/istraživačke zajednice i gospodarstva s važnom ulogom u provedbi strategije pametne specijalizacije. Kao takve, predstavljaju ključnu kariku u vrijednosnom lancu: znanstvena istraživanja – primijenjena istraživanja/inovacije – proizvodnja i komercijalizacija. Stvaranje vrijednosti i usmjeravanje rasta kroz vrijednosni lanac zahtjeva eksperimentiranje, istraživanje i pokušaje što realno prate rizici i promašaji koje pravovremeno treba identificirati i na odgovarajući način korigirati. Više je uloga i misija RTO-a, a jedna od najbitnijih je provedba primijenjenog istraživanja i razvoja tehnologija kao podloge za kreiranje inovativnih proizvoda/ usluga. Posebice je važna uloga RTO-a u razvojnoj podršci malih i srednjih poduzeća koja većinom nemaju razvojne kapacitete i infrastrukturu. To podrazumijeva da RTO-i posjeduju ključnu razvojnu infrastrukturu (laboratorije) za razvoj tehnologija i njihov transfer u pojedine gospodarske sektore. Posebnost je većine RTO-a da razvijaju „tehnologije opće namjene“ koje imaju obilježja „platformskih – horizontalnih tehnologija“ i koje su primjenjive u više sektora. Primjeri takvihtehnologija su računalne i elektrotehničke tehnologije. Ove sveprisutne tehnologije u stalnom su procesu inkrementalnog poboljšavanja u smislu performansi, komfornog korištenja i cijene koštanja. U takve tehnologije spadaju i tehnologije umjetne inteligencije i srodne suvremene tehnologije. Treba naglasiti da iza RTO institucija u EU čvrsto stoje države sa svojom opredijeljenošću za svekoliku podršku i poticanje tehnološkog razvoja i inovacija. Pri osnivanju RTO-a ključna je uloga države kao investitora/ ulagača: država investira u fizičku i intelektualnu infrastrukturu koju individualni zaposlenici i poduzetnici ne bi mogli sami financirati zbog visokih fiksnih troškova te zbog rizika koji prati takva ulaganja. Dobar uvid u strukture i organizacije RTO-a daje Europska asocijacija RTO-a (European Assotiation of Research&Technology 92

perspektive

Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede

Tablica 1. Prikaz vodećih europskih RTO-a Godina Broj osnutka uposlenih

Godišnji promet Način financiranja 2019. (milijuni €)

RTO

Država

AIT – Austrian Institute of Technology

Austrija

1956.

1.300

247

državno

CEA – French Atomic and Alternative Energies Commision

Francuska

1945.

20.200

5.000

državno

Danish Technological Institute

Danska

1906.

1.000

153

privatno s udjelom države 70% od ugovora s industrijom i javno financiranih istraživačkih projekata, 30% državne potpore

Fraunhofer Gesellschaft

Njemačka

1949.

>28.000

2.800

IMEC

Belgija

1984.

4.500

640

državno i privatno

RISE – Research Institute of Sweden

Švedska

1997.

2.800

338

državno i privatno

SINTEF

Norveška

1950.

>2.000

315

privatno i državno

TECNALIA

Španjolska

2010.

1.400

110

privatno i državno

TNO

Nizozemska

1932.

3.400

530

privatno i državno

VTT

Finska

1942.

2.100

245

državno i privatno

Organisations, EARTO)5 u koju su učlanjeni RTO-i iz 23 zemlje. U današnje vrijeme RTO-i svoj su rad usmjerile na razvoj tehnologija koje prate 4. industrijsku revoluciju te digitalne i zelene transformacije. To su istodobno tehnologije kojima se štiti priroda i kojima se smanjuju klimatske promjene i postiže prilagodba klimatskim promjenama. Čitav je spektar načina financiranja europskih (i svjetskih) RTO-a, koje većinom djeluju kao neprofitne organizacije, ali prevladava kombinacija financiranja kroz ugovorene projekte s industrijom (privatni i javni sektor) te državnih potpora (Tablica 1). Dobar je primjer model financiranja koji uspješno prakticira dugi niz godina Fraunhofer Gesellschaft: 70% financiranja pokriva se kroz ugovore s industrijom i javnim sektorom, a 30% financira država. Primijenjena istraživanja koja se provode u navedenim i sličnim RTO-ima okosnica su razvoja nacionalnih i regionalnih 5

https://www.earto.eu/

broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

gospodarstava. Iz proširenog razmatranja etabliranih RTO-a moglo bi se doći i do preciznih korelacijskih odnosa između razvijenosti nacionalnih gospodarstava i utjecaja RTO-a na nacionalni gospodarski razvoj.

Novi instrumenti oporavka Hrvatska treba iskristalizirati svoje potrebe u smislu tehnološke obnove gospodarstva i sustavno krenuti u digitalnu ekonomiju. Obećavajuće je da je 2018. godine osnovano Nacionalno inovacijsko vijeće (NIV) s pet tematskih inovacijskih vijeća (TIV) kao okosnice budućeg Nacionalnog inovacijskog sustava (NIS) sa zadaćom koordinacije provedbe Strategije pametne specijalizacije RH (S3). Hrvatska je u poziciji mogućeg povlačenja izdašnih novčanih sredstava u nadolazećem sedmogodišnjem razdoblju (2021. – 2027.) iz raznih fondova EU (preko 22 milijarde eura). Valja promišljeno i odgovorno iskoristiti program „Sljedeća generacija EU-a“ – novi instrument oporavka (Recovery)6 od 750 milijardi eura, koji će ojačati proračun EU-a novim financiranjem prikupljenim na financijskim tržištima za razdoblje 2021. – 2024. Tu je i „Pojačani dugoročni proračun EU-a“ za razdoblje 2021. – 2027., 1100 milijardi eura7. To su mogućnosti koje svakako valja iskoristiti; treba razumjeti prilike koje su pred nama. Valja se nadati da će „briselski novac“ biti na racionalan i promišljen način investiran u projekte koji će doprinijeti kratkoročnom oporavku i posebice dugoročnom podizanju hrvatskog gospodarstva. To podrazumijeva odgovornu selekciju strateških projekata RH koji su usmjereni na razvoj i primjene suvremenih i nadolazećih tehnologija, prvenstveno digitalnih i zelenih tehnologija. Hrvatskoj je potreban snažan iskorak u infrastrukturu koja će omogućiti i poticati njen vlastiti tehnološki razvoj u bitnim gospodarskim sektorima. Zadaća svake napredne države nije samo poticati znanja u nacionalnim laboratorijima i sveučilištima, nego također mobilizirati resurse koji će znanjem i inovacijama omogućiti razvoj i rast gospodarskih grana. One to čine jačanjem inovacijskih mreža u kojima ključnu ulogu imaju RTO-i kao svojevrsni centri kompetencija. To je za hrvatsko gospodarstvo conditio sine qua non. Vodilja donositeljima odluka treba biti prethodno istaknuti vrijednosni lanac: znanstveno istraživanje – primijenjeno istraživanje (razvoj tehnologije) i inovacije – proizvodnja i komercijalizacija. U situaciji u kojoj je Hrvatskoj, na određeni način, stavljen na raspolaganje značajan investicijski kapital, država postaje ključni poduzetnik i kreator dinamičnog modela izgradnje vlastitih sposobnosti za vlastiti razvoj. To je znatno šire od „statične“ uloge države kao integratora i diseminatora vrijednosti – država nadilazi optimizacijske metode unutar postojećih šabloniziranih modela. Hrvatskoj su na raspolaganju EU https://www.eu-projekti.info/eu-sljedece-generacije-instrument-europske-komisije-zaoporavak-europske-unije-nakon-pandemije/ 7 https://ec.europa.eu/info/live-work-travel-eu/health/coronavirus-response/recoveryplan-europe_hr 6

perspektive

Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede

fondovi namijenjeni upravo razvoju i primjeni tehnološke infrastrukture, a u sklopu toga i podršci te razvoju RTO-ova. Prilika nam se nudi da se „stvori nešto što inače ne bi nastalo“ samo od sebe u konvencionalnim okolnostima. To je prilika da i Inovacijski centar Nikola Tesla (ICENT) krene dinamičnije u svoj daljnji razvoj kao hrvatski RTO. U razmatranjima razvoja i primjene suvremenih tehnologija u Hrvatskoj, po načelima RTO-a, treba preferirati multisektorski pristup prema kojem razvijene tehnološke platforme mogu biti podlogom za širi spektar gospodarskih sektora s prioritetom na selektirane niše u energetici i poljoprivredi kao bitne temelje suvereniteta RH i njenog gospodarstva. Ta dva sektora, ako su dobro ustrojena, omogućit će perspektivni razvoj i drugih sektora. Energetika i poljoprivreda međusobno su isprepleteni i njihovi se razvoji trebaju odvijati brižno, štiteći prirodu i prirodne resurse, doprinoseći ublažavanju klimatskih promjena („Nature never forget“, papa Franjo, ožujak 2020.). Energetika i poljoprivreda globalna su preokupacija i strateški okvir promišljanja i u EU-a. Stoga je početkom ove godine Europski parlament izglasao Europski zeleni plan s predviđenim investicijama od preko 1000 milijarda eura do 2030. godine.

Strategija pametne specijalizacije U cilju provedbe Strategije pametne specijalizacije RH (S3) Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Ministarstvo zaštite okoliša i energetike raspisali su nekoliko poziva u okviru Operativnog programa „Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020.“. MINGO je u travnju 2016. godine raspisalo poziv za prioritetnu os „Jačanje gospodarstva primjenom istraživanja i inovacija“, specifični cilj 1.b.1. Novi proizvodi i usluge kao rezultat djelatnosti istraživanja, razvoja i inovacija „Povećanje razvoja novih proizvoda i usluga koji proizlaze iz aktivnosti istraživanja i razvoja (IRI1)“. Također, u prosincu 2019. godine raspisan je sličan natječaj za IRI2. Cilj ovih poziva je bio „dodjeljivanje državne potpore za aktivnosti istraživanja i razvoja poslovnog sektora s ciljem razvoja novih proizvoda, usluga, tehnologija i poboljšanja poslovnih procesa te povećanje njihove suradnje sa znanstveno istraživačkim institucijama“, usklađeno s identificiranim prioritetnim tematskim i pod-tematskim područjima Strategije pametne specijalizacije RH. Državne novčane potpore za IRI1 iznosile su 748.000.000 kn za odobrenih sedamdesetak projekata, a za IRI2 770.000.000 kn; prijavljeno je oko 220 projekata koji su u procesu evaluacije. MINGO je također, u sklopu OPKK, u kolovozu 2016. raspisalo javni poziv za iskaz interesa za sudjelovanje u predodabiru za „Podršku razvoju centara kompetencija – CEKOM“. Cilj poziva je bio „poboljšanje inovacijskog okruženja i povećanje aktivnosti istraživanja, razvoja i inovacija u poslovnom sektoru kroz razvoj Centara kompetencija i provedbu istraživačko-razvojnih projekata poslovnog sektora koji broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

uključuju učinkovitu suradnju“. Ukupna sredstava koja su na raspolaganju u okviru ovog poziva iznosila su 785.977.500 kn. Pozitivno je evaluirano desetak CEKOM-a. MZO je u lipnju 2017. godine raspisalo javni poziv za znanstvene organizacije „Ulaganje u znanost i inovacije-prvi poziv“. Cilj poziva je bio „povećanje IRI aktivnosti podupiranjem projekata znanstvenih organizacija i diseminacije rezultata istraživanja u poslovni sektor“. Projektna evaluacija i potpisi ugovora u okviru poziva obavljeni su u ožujku 2020. godine (nakon tri godine od raspisa poziva). Ukupna sredstva u okviru ovog poziva iznosila su 158.460.000 kn za odobrenih 30 projekata. S ciljem usmjeravanja istraživanja u tematskim i pod-tematsko prioritetnim područjima S3 prema potrebama gospodarstva, u suradnji s poslovnim sektorom, u svibnju 2018. godine MZO je otvorilo još jedan javni poziv za znanstvene organizacije „Jačanje kapaciteta za istraživanje, razvoj i inovacije“ na koji je pristiglo 40 prijava i koji još nisu evaluirani, a alocirana sredstva iznose 180.894.788 kn. Također, MZOE raspisalo je u studenom 2019. godine javni poziv za IRI projekte pod nazivom „Shema za jačanje primijenjenih istraživanja za mjere prilagodbe klimatskim promjenama“ u sklopu OPKK; odobreno je 25 projekata koji su sada u provedbi s alociranim novčanim sredstvima u iznosu 75.000.000 kn.

Naučili iz pogrešaka Zamisao navedenih poziva bila je dobra. Kakva je provedba i kakvi se rezultati očekuju? Relevantna ocjena temelji se na mišljenju evaluatora i prijavitelja projekata samo za raspise MINGO-a s obzirom na činjenicu da se radi o relativno velikim novčanim sredstvima. Evaluacijski postupak za IRI1 projekte sastojao se od tri cjeline: procjena prihvatljivosti, ekonomska procjena i tehnička procjena. Prvi dio evaluacije (u nadležnosti MINGO-a) odnosio se uglavnom na administrativnu procjenu zadovoljavaju li prijavitelj i partneri potrebne uvjete za prijavu IRI projekta. Ispostavilo da su projekti uglavnom najčešće padali na ovom dijelu. I u ekonomskoj i u tehničkoj evaluaciji nije bilo puno prostora za utjecati na ukupni rezultat evaluacije budući su se bodovi dodjeljivali na temelju onoga što su prijavitelji obećali bez obzira je li to realno ili nije; prijavitelji su pristupali „pragmatično“ da bi se ostvario čim veći broj bodova. Na IRI2 projektima pozitivno su evaluirani praktički svi prijavljeni projekti, što znači da su prijavitelji i njihovi konzultanti zapravo „naučili iz pogrešaka“ s IRI1 projektima. Vjerojatno je visokoj razini prolaznosti IRI2 projekata doprinijela i činjenica da su se trebala potrošiti sva alocirana novčana sredstva. Postavlja se pitanje jesu li prijavitelji IRI projekata razumjeli intenciju natječaja, odnosno u kojoj će mjeri utrošena sredstva doprinijeti podizanju razvojnog potencijala naših poduzeća i razvoju inovativnih proizvoda/usluga CEKOM-a. Stavovi evaluatora su 96

perspektive

Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede

da većina prijavljenih CEKOM-a nije bila dobro strukturirana; IRI projekti unutar CEKOM-a uglavnom nisu bili međusobno povezani i nije se mogao očekivati sinergijski efekt CEKOM-a kao cjeline sastavljene od IRI projekata. Evaluatori, kao i resorno ministarstvo, dvojili su treba li evaluirati pojedinačno IRI projekte unutar CEKOM-a ili CEKOM kao cjelinu. Slično kao i kod IRI1/IRI2 projekata, evaluator je praktički imao vrlo malo utjecaja na ukupan broj bodova, tj. na konačnu evaluaciju CEKOM-a. Međutim, ovdje se u pravilu radilo o mnogo većim novčanim iznosima po CEKOM-u s upitnim gospodarskim efektom. Bez obzira na navedeno, iz pogrešaka valja učiti. Evidentno je da su pozivi za navedene projekte u okviru OPKK za razdoblje 2014.-2020. raspisivani od 2016. godine pa nadalje te da je neprihvatljivo dugo trajanje evaluacije (u nekim slučajevima tri godine). Zapažanja o procjeni uspješnosti IRI1/IRI2 i CEKOM projekata prikazana su u Tablici 2. Ovom analizom nije obuhvaćena uspješnost provedbe projekata agencije HAMAGBICRO namijenjenih malom i srednje poduzetništvu. Novi Operativni program konkurentnosti i kohezije (2021. – 2027.) treba biti strateškiji i temeljen na odvažnoj dugoročnijoj viziji razvoja našeg gospodarstva. Već u fazi kreiranja Operativnog programa treba biti uspostavljena otvorena i učinkovita komunikacija među odgovornim dionicima gospodarskog razvoja – javnom upravom, poslovnom i akademskom/istraživačkom zajednicom. Provedbu Operativnog programa treba promatrati kao fleksibilni dinamički proces s kontinuiranim poboljšanjima (optimizacijom) u kojem kruta administrativna regulativa neće biti brana za kreativnost i inovativnost. Sadašnja gospodarska slika Hrvatske nije nimalo impresivna, ona se nužno mora i može poboljšavati. Nužno je unaprijediti onu infrastrukturu, posebice tehnološkorazvojnu, koja će poticati razvoj nacionalnih sposobnosti za rast našeg gospodarstva. I stalno imati u vidu tri supstancijalna parametra ključna za sveopći razvoj: kvantitetu, kvalitetu i dinamiku. I dugoročno optimizirati po svim trima parametrima. Svaki od ta tri parametra ontološki je kompleksan. Kvantitetu u kontekstu našeg gospodarskog razvoja čine raspoloživi gospodarski resursi (materijalni, energetski, ljudski,…) koje treba optimizacijskim i pravovremenim procesima stalno usavršavati do mogućih razina kvalitete. Svjedoci smo ovovremenih postignuća naših inovativnih poduzetnika koji u pojedinim poslovnim segmentima postižu impresivne rezultate (Rimac Automobili, Nanobit, Infinum, Altpro, Tehnix, Infobip, i mnogi drugi). Sve pohvale njima. Međutim, oni nisu plod uređenog sustava nego rezultat vlastite upornosti, predanosti poslu, energičnosti i svakako poslovnog i inovativnog talenta. Uvijek je bilo i bit će izvanserijskih pojedinaca oko kojih ne treba tvoriti mitove i zamagljivati potrebu za izgradnjom nacionalnog inovacijskog ekosustava temeljenog na državnoj strategiji i viziji. Dugo očekivana i nasušno potrebna Nacionalna razvojna strategija Republike Hrvatske (do 2030.), vjerujem, bit će platforma koja će pojedincima i organizacijama omogućavati broj 3-4 :: studeni 2020.

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Tablica 2. Procjena uspješnosti IRI1/IRI2 i CEKOM projekata Naglasak u IRI1/ IRI2 i CEKOM projektima Naglasak je trebao biti na proizvodima, međutim nekoliko razloga je za stanje naglašenih usluga - npr. manja ulaganja prijavitelja, niska razina regionalnih potpora za kupovinu opreme, nespremnost tvrtki za ulazak u ozbiljniji razvoj proizvoda, već pripremljena i razvijena podloga za uslugu koja se može komercijalizirati u kratkom vremenu.

Struktura prijavitelja IRI1/ IRI2 i CEKOM projekata

Učinak na razvoj Dobre strane IRI1/ gospodarstva kroz IRI2 i CEKOM IRI1/IRI2 i CEKOM projekata projekte

Prijavitelji IRI2 projekata su mahom srednje tvrtke orijentirane na uslužne djelatnosti kao što je razvoj softvera. Prijavitelji IRI1 projekata su uglavnom velike tvrtke, ali njih je svakako mali broj. Mali broj tvrtki je proizvodnog karaktera. Kod CEKOM-a prijavitelji su tvrtke ili javna uprava kroz osnivanje zasebnih CEKOM tvrtki.

CEKOM-i su inicijalno trebali predstavljati dugoročniju razvojnu infrastrukturu, no zbog prirode natječaja i predugog procesa evaluacije čist su promašaj. Svi odobreni CEKOM-i su na razini pojedinačnih slabo povezanih IRI projekata, koji će se provesti pod kapom CEKOM-a i neće imati značajniji razvojni utjecaj na gospodarstvo. Što se tiče IRI-a, veoma je mali broj prijavitelja ozbiljno pristupio provedbi na način da su posvećeno pristupili istraživanju i razvoju, radi bolje produktivnosti i konkurentnosti.

Očekuje se da će financirani IRI projekti imati pozitivan utjecaj na bolje povezivanje gospodarstva i znanstvene zajednice te dodatne prihode tvrtkama koje su koristile postojeće zaposlenike za tekuće poslovanje, a manjim dijelom za razvoj novog proizvoda ili usluge.

Administracija u prijavi IRI1/IRI2 i CEKOM projekata Ključni problem, posebice kod CEKOM-a, je predugo trajanje evaluacije te odabir manje kompleksnih (a možda i kompetentnih) konzorcija. Kod IRI-a marginaliziran je značaj znanstvenih institucija na način da fokus nije bio na kvaliteti usluge i znanstvenim kompetencijama. Kompetentni znanstvenici nisu bili motivirani za konkretniji doprinos, a operativna razina se svela na operativno-inženjersku razinu. Samo administriranje, iako još uvije složeno u usporedbi s primjerice H2020 projektima,, pokazalo se manje zahtjevno nego kod drugih natječaja koje provodi SAFU. Izgleda da se izgrađuje svijest i odgovornost da su prijavitelji i provedbena administrativna tijela partneri, a ne „strane u sukobu“. I dalje treba težiti pojednostavljenju administrativne regulative pri prijavi i provedbi projekata te smanjivati regulatorni pritisak na istraživače.

da stvaraju vrijednosti koje će se pravedno i progresivno preraspodjeljivati prema jasno strukturiranim pravilima temeljenim na stabilnim načelima. Ta bi platforma trebala napraviti pomak od mjera prema reformama i usmjeravati gospodarstvo prema novim „tehno-ekonomskim paradigmama“ i investicijama koje će stvoriti nove tehnologije, gospodarske sektore i tržišta.

perspektive

Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede

Digitalne i zelene tehnologije prilike za nas Digitalizacija, kao skup različitih tehnoloških alata i pomagala za povećanje radne učinkovitosti te digitalna transformacija, kao metodologija za uspostavljanje novih procesa i odnosa u gospodarstvu i općenito u društvu korištenjem novih digitalnih tehnologija – platforma su na kojima se zasniva razvoj današnje civilizacije. Konceptualni modeli digitalne transformacije u složenom su procesu stalnog kreiranja zasnovanog na novim znanstvenim i tehnološkim spoznajama. Proces digitalizacije i digitalne transformacije kreće od znanosti o podacima i informacijama. Umjetna inteligencija je skup metoda i pristupa raznepodataka vrste podataka s ciljem nužnost jer ljudski mozak ne može procesiratikoji tako koriste velike količine iz kojih treba donošenja odluka umjesto čovjeka/zajedno s čovjekom. postaje nužnost jer izvlačiti vrijednost. U tom kontekstu „data-driven“ paradigma UI postaje okosnicom industrijske automatizacije 1), kao utjelovljenja digitalizacije. ljudski mozak ne može(Slika procesirati tako velike količine podataka iz kojih treba izvlačiti vrijednost. U tom kontekstu „data-driven“ paradigma postaje okosnicom industrijske automatizacije (Slika 1), kao utjelovljenja digitalizacije. U oblaku ili lokalno Učenje i konfiguriranje

Prikupljanje podataka

UI implementacija

Strojevi u proizvodnom procesu

Umjetna inteligencija

Strojno učenje Neuronske mreže Duboko učenje

Slika 1.1:Primjena industrijskojautomatizaciji automatizaciji i komponente UI b) (Izvor: AG) Slika PrimjenaUI UI u industrijskoj a) i a) komponente UI b) (Izvor: SiemensSiemens AG) Kad promatramo digitalizaciju, imamo u vidu fizikalni i virtualni svijet. Poveznica između ta dva svijeta je internet stvari (usluga i ljudi) koji stavlja u interakciju senzoriku i aktoriku broj 3-4 :: studeni 2020. pomoću komunikacijskih mreža. Fizikalni svijet su realni objekti (naprave) koji se nalaze u kućanstvu, uredu, proizvodnom procesu, svugdje oko nas… Tehnološki razvoj iznjedrio je

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Kad promatramo digitalizaciju, imamo u vidu fizikalni i virtualni svijet. Poveznica između ta dva svijeta je internet stvari (usluga i ljudi) koji stavlja u interakciju senzoriku i aktoriku pomoću komunikacijskih mreža. Fizikalni svijet su realni objekti (naprave) koji se nalaze u kućanstvu, uredu, proizvodnom procesu, svugdje oko nas… Tehnološki razvoj iznjedrio je brzorastuće (eksponencijalne) tehnologije u koje primjerice spadaju inteligentni roboti, autonomni dronovi, 3D printeri… Virtualni svijet je svijet baza podataka, algoritama, matematičkih modela, simulacijskih alata, ekspertnih znanja i raznih kreativnih pomagala. Važna poluga digitalizacije su i organizacijski oblici imanentni četvrtoj industrijskoj revoluciji8: vertikalno umrežavanje (kibernetičko-fizikalni proizvodni sustavi) na kojem počivaju napredne tvornice, umrežavanje napredne logistike, proizvodnja i marketing te napredni servisi; horizontalna integracija – umrežavanje poslovnih partnera i klijenata; sveobuhvatni inženjering (trough-engineering) koji obuhvaća životni ciklus proizvoda i s tim povezano kružno gospodarstvo. I na kraju važna je poluga raspoloženje ljudi prema novim tehnologijama i smanjenje straha od novih tehnologija. Strah će se smanjivati s povećanjem znanja i vještina korištenja novih tehnologija, kao i odgovornim korištenjem novih tehnologija na human način. Kompleksna automatizacija potpomognuta robotizacijom, kao utjelovljenje digitalne transformacije, stvarnost je koju donosi četvrta industrijska revolucija. Nastupa vrijeme schumpeterovske „kreativne destrukcije“ mnogih gospodarskih sektora i odnosa među ljudima/zajednicama. Približavamo se vremenu potpune integrirane automatizacije proizvodnih i radnih procesa. Digitalna transformacija mora biti veliki izazov za unaprjeđenje hrvatskog gospodarstva i društva u cjelini, usklađeno s Industrijskom strategijom EU-a (ožujak 2020.)9, koja sučeljava digitalnu i zelenu transformaciju. Digitalna transformacija ključna je za postizanje ciljeva Europskog zelenog plana (siječanj 2020.)10 u mnogim sektorima, posebice u poljoprivredi, energetici, transportu, sprečavanju klimatskih promjena i prilagodbi klimatskim promjenama te zaštiti okoliša. Puni dosezi digitalnih i zelenih tehnologija postići će se njihovom sinergijom. Međutim, treba biti svjestan da je nužno ulagati ne samo u digitalizaciju (automatizaciju) nego i u proizvodnotehnološku bazu kad govorimo o proizvodnom sektoru.

Smjer napretka Europska unija snažno potiče mjere koje doprinose digitalizaciji i digitalnoj transformaciji jer želi održati i proširiti konkurentnost svoje industrije. Četvrta

Schwab K. The fourth industrial revolution, Word Economic Forum, Geneva, 2016. https://ec.europa.eu/info/sites/info/files/communication-eu-industrial-strategymarch-2020_en.pdf 10 https://eur-lex.europa.eu/legal-content/EN/TXT/?uri=celex:52019DC0640 8

100

perspektive

Tehnološki napredak temelj konkurentne privrede

industrijska revolucija se u najvećom mjeri zasniva na digitalizaciji industrije. Digitalizacija ima za cilj povećati konkurentnost EU-a u digitalnim tehnologijama i osigurati da svaki poslovni subjekt u Europi – bez obzira na veličinu – ima koristi od digitalnih inovacija. Važan potporanj u tomu su digitalna inovacijska središta (Digital Innovation Hubs, DIHs)11 koja umrežavaju zainteresirane dionike s ciljem potpore malog i srednjeg poduzetništva u izgradnji njihove spremnosti za prihvat digitalnih tehnologija. Obzor Europe12 je okvirni istraživačko-inovacijski program za strateška područja koja je predložila Europska komisija (razdoblje 2021. – 2027.) i nastavak je Obzora 2020. Komplementarni program Obzoru Europe je Digitalni europski program (DEP)13 čije je usredotočenje na izgradnju strateških digitalnih kapaciteta EU-a te omogućavanje primjene digitalnih tehnologija i provedbu digitalne transformacije europskog društva i gospodarstva. Tim se programom povećavaju ulaganja u računala visokih performansi, umjetnu inteligenciju, kibernetičku sigurnost, napredne digitalne vještine te široku upotrebu digitalnih tehnologija. Njegov je cilj poboljšati konkurentnost Europe u globalnom digitalnom gospodarstvu i povećati

https://ec.europa.eu/digital-single-market/en/digital-innovation-hubs https://ec.europa.eu/info/horizon-europe-next-research-and-innovation-frameworkprogramme_en 13 https://www.europarl.europa.eu/RegData/etudes/BRIE/2018/628231/EPRS_ BRI(2018)628231_EN.pdf 11

broj 3-4 :: studeni 2020.

101

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

njenu tehnološku autonomiju. Kao mehanizam za provedbu DEP-a osmišljavaju se u članicama EU-a specijalizirana europska digitalna inovacijska središta (EDIHs) s kompetencijama za izgradnju strateških digitalnih kapaciteta. Na raspolaganju su članicama EU-a i Europski strukturni i investicijski fondovi koji također snažno podupiru primjene digitalnih tehnologija te Europski zeleni plan s velikim mogućnostima objedinjenog razvoja i primjene zelenih i digitalnih tehnologija. Iz navedenog slijedi čvrsto opredjeljenje EU za opsežne transformacije gospodarstva, a i borba s konkurencijom – Kinom i SAD-om. Odgovornom, mudrom i hrabrom politikom Hrvatska se može izvrsno pozicionirati u okvire i planove razvoja EU-a. Zaostajanje Hrvatske u odnosu na zemlje s kojima je razumno uspoređivati se (zemlje srednje i istočne Europe) posljedica je lošeg djelovanja države od njenog osamostaljenja, započetog privatizacijskim procesima u gospodarstvu. To se manifestira slabom produktivnošću zbog neulaganja u razvoj tehnologija proizvodnih sektora, što implicira nezadovoljavajuću konkurentnost i robni izvoz. Od ulaska Hrvatske u EU naglašeno je iseljavanje radno sposobnih ljudi, posebice mladih, u druge europske države, motivirano boljim standardom življenja, ali i rezignacijom prouzročenom tromim razvojem perspektivnih procesa u svojoj domovini. Hrvatskoj i njenom narodu potrebno je ZAJEDNIŠTVO; koje je vladalo u obrambenom domovinskom ratu. To će stvoriti društvenu i političku harmoniju. Postojeće divergencije u politici i općenito u društvu, koje nisu nužno negativne, treba usmjeravati prema konvergencijama. A tu se ogleda politička i društvena odgovornost društveno-političkih aktera. Odmaknimo se od raznorodnih „hibridnih“ podmetanja motiviranih prikrivanim partikularnim interesima i okrenimo se općem dobru i javnom interesu. Okrenimo se odlučno ubrzanju gospodarskog restrukturiranja temeljenog na novim tehnologijama i domaćem ljudskom potencijalu. Počnimo to činiti odmah. Shvatimo da su rak rana našeg društva kašnjenja i prolongiranje odluka (na svim razinama) što stvara unutarnju nestabilnost društva, koja mogu generirati dugoročnije posljedice. U uvjetima izazvanim nenadanom korona pandemijom, koja stavlja na kušnju mnogo onoga s čime smo se srodili, potrebne su nove proaktivne imaginacije, modeli i kreacije; nejako hrvatsko gospodarstvo treba transformirati u konkurentno digitalno. U taj proces treba ući odlučno i agilno, s vjerom u vlastiti ljudski kapital i sa sinergijom i sinkronizacijom svih relevantnih čimbenika: javne uprave, znanosti i gospodarstva. U protivnom, naš bi najveći potencijalni problem mogao biti narušena socijalizacija i mentalno zdravlje nacije.

102

perspektive

POLITIKA ZAPOŠLJAVANJA

Kontinuitet ili novi pristup Učinak krize izazvane pandemijom covida-19 nije izazvao znatnije poremećaje na hrvatsko tržište rada. Piše: dr. sc. Iva Tomić1 Još tijekom posljednje ekonomske i financijske krize, iz 2008. i 2009. godine, tržište rada i politika zapošljavanja došle su u fokus kako nositelja politike, akademske zajednice i svekolike javnosti. To ne iznenađuje jer je gubitak zaposlenja i nemogućnost pronalaženja novog, uz prateći pad dohotka i standarda života, nešto što je znatno opipljivije nego na, primjerice, pad vrijednosti dionica ili obveznica. Međutim, i nakon što su gospodarstva EU, brže ili sporije, izašla iz krize, politika zapošljavanja zadržala je primat u javnom i političkom diskursu. S jedne strane, oporavak tržišta rada kaskao je za oporavkom ukupne gospodarske aktivnosti, dok su, s druge, procesi globalizacije i digitalizacije doveli do pojave novih oblika zapošljavanja, ali i do novog načina obavljanja postojećih poslova. U tom razdoblju u EU je došlo i do veće polarizacije na tržištu rada jer je rast zapošljavanja bio najsnažniji na dobro plaćenim i slabo plaćenim poslovima, a najslabiji na srednje plaćenim poslovima, dok su brojni promatrani trendovi usko povezani s pojavom novih poslovnih modela, kao što je rad preko platformi. Slijedom toga, uvjeti rada, kao i kvaliteta posla, počeli su dobivati sve veći značaj unutar politika zapošljavanja.

Iseljavanje reducira radnu snagu U 2020. godinu gospodarstvo EU ušlo je na valu usporavanja ekonomskog rasta, prvenstveno kao rezultat znatnog usporavanja gospodarske aktivnosti u Italiji i Njemačkoj. Ipak, na razini EU stopa zaposlenosti u 2019. bila je najviša u posljednjem desetljeću (73,1% za stanovništvo u dobi 20-64 u EU-27), iako ispod cilja postavljenog u Strategiji Europa 2020. (75%). S druge strane, u Hrvatskoj je u 2020. zaustavljen pozitivan zamah koji je započeo u 2015., nakon šest godina (2009. – 2014.) recesije. Iako je u 2019. godini napokon ostvarila razinu realnog BDP-a iznad onog iz pretkrizne 2008., ukupan broj zaposlenih i dalje je bio ispod 1

Hrvatska udruga poslodavaca (HUP)

broj 3-4 :: studeni 2020.

103

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

razine zabilježene u 2008. godini. Stopa zaposlenosti za stanovništvo u radnoj dobi (20-64) bila je daleko ispod EU prosjeka (66,7%), iako nešto viša nego 2008. (64,9%). Međutim, to je dobrim dijelom posljedica smanjenja radno-aktivnog stanovništva budući da je nezaposlenost drastično pala, što je velikim dijelom rezultat masovnog iseljavanja stanovništva u radnoj dobi nakon ulaska u EU 2013. godine. Iseljavanje je, uz demografske procese, pridonijelo i nedostatku radne snage na hrvatskom tržištu rada, posebice onih specifičnih vještina i visokoobrazovanih, što je donekle stvorilo pritisak i na rast plaća. Porastu zapošljavanja donekle su pridonijeli i različiti programi unutar politike tržišta rada Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Povrh toga, iako je pokazala umjeren rast nakon izlaska iz recesije, čini se da se struktura zaposlenosti na hrvatskom tržištu rada također izmijenila; naime, udio samozaposlenih je pao, dok je udio privremenog zaposlenja znatno porastao. Sve to upućivalo je da treba redefinirati postojeću politiku zapošljavanja, kako na europskoj tako i na domaćoj razini, s ciljem smanjivanja daljnjeg raslojavanja između različitih skupina zaposlenih te povećanjem ukupne razine zaposlenosti. Međutim, već početkom godine započela je nova gospodarska kriza, globalnog karaktera, koja je ukazala na potrebu novog pristupa u politici na tržištu rada.

Više nezaposlenih Dolaskom koronavirusa u većini zemalja pokrenute su mjere ograničavanja društvenih i gospodarskih aktivnosti koje su imale ogroman ekonomski utjecaj. Te mjere prvenstveno uključuju znatna ograničenja u dijelu prijevoza putnika i mobilnosti radne snage, koja posebno utječu na turizam i putovanja, sektor zabave i odmora, ali i zatvaranje postrojenja ili smanjenu aktivnost poduzeća, prelijevajući se u globalne lance opskrbe. Sve to itekako utječe i na tržišta rada. Prema posljednjim procjenama Međunarodne organizacije rada (ILO) zatvaranje postrojenja i dalje remeti funkcioniranje tržišta rada širom svijeta, što dovodi do gubitka radnih sati koji se za drugo tromjesečje 2020. (u odnosu na četvrto tromjesečje 2019.) procjenjuje na 17,3%, odnosno gubitak od 495 milijuna radnih mjesta u punom radnom vremenu, dok su očekivanja za treće i četvrto tromjesečje gubitak radnih sati od 12,1% i 8,6%, odnosno 341 milijun i 245 milijuna radnih mjesta u punom radnom vremenu na globalnoj razini. Gubitak radnih sati utjecao je na povećanje nezaposlenosti, i posebno neaktivnosti, te na značajno smanjenje raspoloživog dohotka. Prema Eurostatu, značajan pad ukupnih radnih sati između prvog i drugog tromjesečja 2020. bilježi i EU (-11,2%), i to na razinu ispod vrijednosti zabilježenih tijekom dužničke krize. Prema istom izvoru, u Hrvatskoj je ukupan broj radnih sati u drugom tromjesečju 2020. u odnosu na prethodno pao za 2,1%, a u odnosu na isto tromjesečje prethodne godine za 7,8%. I drugi dostupni podaci sugeriraju da učinak krize uzrokovane pandemijom COVID-19 nije uzrokovao značajniju disrupciju na hrvatskom tržištu rada. Gledajući trenutne pokazatelje sigurno ne bismo zaključili da smo u godini najveće gospodarske krize 104

perspektive

Kontinuitet ili novi pristup

s očekivanim padom BDP-a na godišnjoj razini između 8% i 10%. Naime, u prvih devet mjeseci u odnosu na isto razdoblje prethodne godine broj ukupno zaposlenih pao je za 1,9%, broj osiguranika za 1,2%, a prosječan broj nezaposlenih bio je veći za 15,3%. Na kraju listopada pri HZZ-u je bilo prijavljeno 153.620 nezaposlenih osoba, što predstavlja povećanje od 4,2% (6.186 osoba) u odnosu na kraj rujna te povećanje od 13,7% (18.536 osoba) u odnosu na 19. ožujka kada je formalno nastupio lockdown. Tu su svakako pridonijele potpore za očuvanje radnih mjesta. Samo u razdoblju ožujak-svibanj potpore je u Hrvatskoj koristilo više od jedne trećine ukupno zaposlenih (kod oko 100 tisuća poslodavaca). U istraživanju Eurofounda provedenom tijekom lipnja i srpnja, sufinanciranje plaća (dodatak ili zamjena za osobe u radnom odnosu ili za shemu skraćivanja radnog vremena) ostvarilo je 5,6% ispitanika na razini EU (uz dodatnih 1,2% koji su zatražili potporu ali im nije još odobrena) te 4,3% u Hrvatskoj (+0,1% koji čekaju na odobrenje). Dakle, iako su ove mjere u početku bile zamišljene kao privremene, za premošćivanje akutne krize zbog lockdowna, njihovo korištenje nastavljeno je i u narednim mjesecima, premda u nešto smanjenom obujmu, što se reflektiralo i na situaciju na tržištu rada (slika 1).

Napomena: U broj korisnika potpora za lipanj zbog nedostupnosti nisu uključeni korisnici mjere skraćivanja radnog vremena (procjena govori da je takvih radnika između 25.000 i 30.000) kao niti zaposleni kod mikropoduzetnika, što znači da je udio zaposlenih koji su primali neki vid potpore ipak veći od 5% i u tom mjesecu, ali i narednih mjeseci za koje podaci o potporama još uvijek nisu dostupni. % se odnosi na udio u ukupnom broju zaposlenih. Izvori: HZZ i DZS.

Slika 1. Hrvatsko tržište rada u koronakrizi

Znatne potpore za čuvanje radnih mjesta Vlada je objavila kako je do sredine listopada u vidu potpora za očuvanje radnih mjesta radnicima i poduzetnicima isplaćeno 6,85 milijardi kuna te da će se s planiranim sredstvima iz nastavka mjera, koja će iznositi od 300 do 350 milijuna kuna na mjesečnoj bazi, do kraja 2020. godine isplatiti oko milijardu eura za sufinanciranje plaća, uglavnom u privatnom sektoru. Ohrabruje najava da će se potpore za očuvanje radnih mjesta uglavnom moći (su)financirati povoljnim zajmovima ili bespovratnim sredstvima iz različitih EU programa (npr. SURE ili REACT-EU). Prema najavi, Hrvatska će iz instrumenta SURE za privremenu potporu broj 3-4 :: studeni 2020.

105

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

radi smanjenja rizika od nezaposlenosti u izvanrednoj situaciji nakon izbijanja bolesti COVID-19 do kraja godine dobiti 490 milijuna eura, a sveukupno joj je odobreno 1,02 milijarde eura. Međutim, pandemija COVID-19 utjecala je na europska tržišta rada i na druge načine. Mjere javnog zdravstva osmišljene kako bi zaustavile širenje bolesti COVID-19 uključivale su aktivno poticanje rada od kuće za sve koji su to u mogućnosti, tako da je rad na daljinu postao uobičajen za mnoge zaposlenike koji su imali ograničeno ili nikakvo prethodno iskustvo rada na ovaj način. Primjerice, prema podacima Eurostata, prije koronakrize (u 2019.) tek je 5,4% radnika u EU uobičajeno radilo od kuće (preko 14% u Nizozemskoj i Finskoj) i tek 1,9% radnika u Hrvatskoj. Povremeno je od kuće u EU radilo 9% zaposlenih a u Hrvatskoj 5%. U koronakrizi te su se brojke znatno povećale. Tako je, prema Eurofoundu, u srpnju ove godine 31,5% zaposlenih u Hrvatskoj radilo od kuće, ali i 44,6% zaposlenih na razini EU (slika 2). To se poklapa i s rezultatima ankete portala Moj-posao prema kojoj je tijekom ljeta 32% zaposlenih radilo na daljinu (na proljeće, tijekom lockdowna, takvih je bilo dvije trećine). Ipak, treba imati na umu kako je, zbog specifičnosti poslova, samo jedan dio radnika, pretežno visokoobrazovanih i s većim primanjima, u mogućnosti uopće raditi na daljinu.

Izvor: Eurofound.

Slika 2. Rad od kuće u koronakrizi u državama članicama EU

106

perspektive

Kontinuitet ili novi pristup

Sve češći daljinski rad U izvješću Eurofounda stoji kako su tijekom i nakon Velike recesije članice EU-a na različite načine prilagođavale svoju politiku zapošljavanja novonastaloj situaciji. Dok su neka gospodarstva naglasak stavljala na fleksibilnost u obliku skraćivanja radnog vremena tijekom vrhunca kriznih godina, druga su podržavala fleksibilizaciju zapošljavanja liberalizacijom zakonodavstva o zaštiti zaposlenja za privremene ugovore, a u nekim slučajevima i za ugovore na neodređeno vrijeme. Međutim, zahtjev za većom fleksibilnošću na tržištu rada ne dolazi samo od poslodavca. Žene, mladi, ali i stariji radnici, također žele veću fleksibilnost, pa je sve učestalija pojava nestandardnih oblika rada rezultat djelovanja i ponude i potražnje na tržištu rada. Čini se da je koronakriza dodatno naglasila postojeće pitanje prilagodbe radnog zakonodavstva suvremenim tehnologijama i mogućnosti rada na daljinu. Naime, s obzirom na općenito pozitivan odgovor i zaposlenika i poslodavaca u Eurofoundovom istraživanju o iskustvu rada na daljinu tijekom koronakrize vjerojatno će takav rad postati puno uobičajeniji i u post-kriznom razdoblju. Istraživanje portala Moj-posao pokazalo je kako bi među zaposlenima u Hrvatskoj koji bi mogli raditi od kuće, odnosno kojima posao to dozvoljava, ali trenutno rade iz ureda, većina (71%) zapravo htjela raditi od kuće. Povrh toga, isto istraživanje je otkrilo kako čak 87% radnika želi promjene Zakona o radu i to najviše u području rada na daljinu u kojem je, smatraju radnici, potrebno znatnije osuvremenje. Najava nove Vlade o

broj 3-4 :: studeni 2020.

107

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

izmjenama radnog zakonodavstva u tom dijelu sugerira da se stvari, iako sporo, ipak kreću u pravom smjeru. Međutim, osim samog rada na daljinu, radno zakonodavstvo je sigurno potrebno osuvremeniti i fleksibilizirati i u drugim područjima. Usklađivanja privatnog i poslovnog života seže dalje od mogućnosti rada na daljinu, dok će smanjivanje udjela i usklađivanje ne-standardnog, a posebice prekarnog, rada vrlo vjerojatno postati još važnije u post-korona razdoblju. U Eurofoundovom izvješću se naglašava kako će i koronakriza vjerojatno imati izraženiji utjecaj na radnike s nesigurnim ugovorima, kao i na mnoge samozaposlene radnike.

Telemigranti i digitalni nomadi S druge strane, nisu svi oblici ne-standardnog rada nepoželjni. Veća fleksibilnost na tržištu rada, koju traže i poslodavci i radnici, kao i mogućnosti koje nudi nova tehnologija donijele su i razne nove poslovne modele, nove oblike zapošljavanja i nove načine rada. Osim već spomenutog rada preko platformi, tu se svakako izdvajaju i drugi oblici rada na daljinu koje omogućavaju suvremene tehnologije, a u koronakrizi specifičan oblik takvog rada je posebno došao u fokus – takozvani telemigranti. U principu, to su ljudi koji rade u uslužnom sektoru, najčešće upravo u sektoru informacija i komunikacija, na daljinu, s bilo kojeg mjesta na svijetu. Usko vezano uz telemigrante su i digitalni nomadi koji su dobili svoje mjesto i u hrvatskom javnom i političkom prostoru tijekom krize. Možda je upravo to budućnost (hrvatskog) tržišta rada. Konačno, u neizvjesnoj epidemiološkoj i gospodarskoj situaciji, izvjesno je očekivati da će se potpore za očuvanje radnih mjesta nastaviti koristiti i u nadolazećem razdoblju. Prema Eurofoundu, u globalnoj financijskoj krizi prilagodbe, posebice mjera skraćivanja radnog vremena, dobro su djelovale u cilju ublažavanja učinaka krize na tržišta rada u brojnim državama. Javno financirani instrumenti bili su najučinkovitiji tamo gdje su određene strukture postojale i prije nego je nastupila kriza i mogle su se brzo aktivirati te gdje su se temeljile na tripartitnom pristupu. Međutim, u Eurofoundu naglašavaju da takve intervencije trebaju uključivati kratkoročne, a ne strukturne promjene. Osim toga, ističu da je, ako se trajni ugovori potiču subvencijama za zapošljavanje, nužno osigurati održivost radnog odnosa i nakon prestanka subvencije.

Skraćivanje radne satnice Mjera skraćivanja radnog vremena, iako je postojala i ranije kao dio aktivne politike zapošljavanja HZZ-a, modificirana je tijekom koronakrize kako bi se u situaciji smanjenog obujma poslovanja mogla sačuvati radna mjesta. Upravo je to primjer dobroga tripartitnog pristupa s obzirom na to da je prilagodba mjere

108

perspektive

Kontinuitet ili novi pristup

nastala suradnjom socijalnih partnera: Vlade, sindikata i udruge poslodavaca. Ipak, postavlja se pitanje je li moguće takvu mjeru zadržati i u razdoblju nakon izlaska iz krize kako bi se onim poduzećima, ali i radnicima, koji posluju sa smanjenim obujmom omogućilo da premoste poteškoće i zadrže radna mjesta. Zanimljiv je primjer Njemačke, u kojoj se mjera skraćivanja radnog vremena pokazala uspješnom tijekom posljednje ekonomske i financijske krize, a gdje je trenutno u proceduri Nacrt zakona kojim bi se podržale potpore za ulaganje u osposobljavanje / prekvalifikaciju tijekom korištenja mjere skraćivanja radnog vremena. U principu, predlaže se da ako je u korištenje mjere uključeno osposobljavanje, odnosno prekvalifikacija, onda država pokriva 100% doprinosa za socijalno osiguranje (inače samo do 50%). Zagovornici prijedloga naglašavaju da je i u ovom prijedlogu bitno imati dovoljnu fleksibilnost, uzimajući u obzir specifične vještine i potrebe za obrazovanjem i osposobljavanjem te da je glavni naglasak ovog prijedloga na očuvanju vještina (umjesto očuvanju radnih mjesta). I u Eurofoundovom izvješću se navodi kako su prethodne krize pokazale da su održavanje veze radnika s tržištem rada i, gdje je to moguće, jačanje vještina važan način za osiguravanje bržeg oporavka. S druge strane, prema nedavnom izvješću Svjetskog ekonomskog foruma o budućnosti poslova 50% svih zaposlenika trebat će prekvalificiranje do 2025. godine, prvenstveno zbog potrebe usvajanja novih tehnologija. Tome u prilog govori i zaostajanje vještina sudionika na hrvatskom tržištu rada, kako nezaposlenih tako i onih u radnom odnosu. Primjerice, udio osoba u dobi između 30 i 34 godine koji su završili neki vid višeg ili visokog obrazovanja u Hrvatskoj u 2019. godini iznosio je 33,1% dok je na razini EU-27 taj udio iznosio 40,3% (cilj postavljen u Strategiji Europa 2020. za 2020. godinu je 40%). Udio odraslih osoba (u dobi između 25 i 64 godine) u cjeloživotnom obrazovanju, iznosio je tek 3,5%, znatno ispod prosjeka EU-27 od 10,8% i više tek u odnosu na Bugarsku (2,0%) i Rumunjsku (1,3%). Nadalje, iako je u 2019. Hrvatska imala najveći udio mladih osoba (u dobi između 16 i 24 godine) s osnovnim ili naprednim digitalnim vještinama (97%) u cijelom EU-u, na razini ukupne populacije (16-74) udio takvih osoba iznosio je 53%, dok je prosjek EU-27 bio 56%. Odnosno, kada se u obzir uzmu nešto starije dobne skupine, Hrvatska ne stoji tako dobro u vladanju digitalnim vještinama te je svakako potrebno raditi na njihovu podizanju svih dobnih skupina. Stoga je možda upravo to put kojim se i politike zapošljavanja u Hrvatskoj treba prilagoditi kako bi oporavak od koronakrize bio brži i uspješniji. Pogotovo ako uzmemo u obzir najavu iz izvješća Svjetskog ekonomskog foruma o deset najtraženijih vještina na tržištu rada 2025. Zaključno, koronakriza je svakako dodatno ukazala na određene poteškoće i probleme s kojima se suočavaju sudionici (radnici i poslodavci) na tržištu rada; međutim, isto tako je ponudila i određena rješenja.

broj 3-4 :: studeni 2020.

109

FINANCIJSKE (NE)IZVJESNOSTI

Uloga banaka u oporavku od šoka U početnoj fazi epidemijske krize bile su nezamjenjive, ali ne mogu same jamčiti privrednu renesansu. Piše: Zdenko Adrović1 Koronakriza će ostati zapamćena po najvećemu padu gospodarske aktivnosti nakon Drugog svjetskog rata. Pandemija je čimbenik koji izvire izvan gospodarske sfere djelujući velikom snagom. Strah i zaključavanje (lockdown) u ožujku i travnju djelovali su kao šok ponude: velik broj gospodarskih aktivnosti naprosto se nije mogao obavljati. Nakon relaksacije u svibnju, problem se prelio na stranu potražnje. Dio ljudi ostalo je bez posla, a dijelu ljudi su se smanjila primanja. Ipak, najjači negativni učinak na potražnju proizašao je iz straha. Kolokvijalno rečeno, podignute su „ručne kočnice“ za osobnu i ukupnu potrošnju; i povećala se sklonost štednji. Banke su u početnoj fazi krize odigrale ključnu ulogu pružajući usluge financijsku sigurnost i kontinuitet infrastrukturnih usluga platnog prometa. Sada se postavlja pitanje kako banke mogu pomoći oporavku koji se očekuje u 2021. Zahvaljujući dobroj početnoj kapitalizaciji, banke mogu nastaviti nesmetano pružati usluge kao u prvoj fazi krize. Međutim, za puni uspjeh faze oporavka banke nisu dovoljne. Neophodne su tri stvari: kvalitetan institucionalni okvir za restrukturiranje poduzeća; novi izvori vlasničkog kapitala i dobro postavljene, fleksibilne, kreditne jamstvene sheme.

Neizvjesnosti Na početku krize prevladala je neizvjesnost. Budućnost je odjednom postala nepredvidiva. To znači da je upravljanje rizicima postalo praktički nemoguće. 1

110

Autor je direktor Udruge hrvatskih banaka

perspektive

Uloga banaka u oporavku od šoka

Uvedene su posebne mjere moratorija i refinanciranja uz relaksaciju supervizorskih pravila vezano uz kvalitetu plasmana i formiranje rezervacija. Posebnim mjerama je omogućeno da se klijenti koji su bili uredni i zdravi prije krize nastave voditi kao takvi unatoč reprogramiranjima starih obveza i sličnim mjerama financijske pomoći u koronakrizi. U sektoru stanovništva do kraja kolovoza zatražene su posebne mjere od strane 42,5 tisuće klijenata u ukupnom iznosu od oko 9,2 milijardi kuna duga. Banke su udovoljile zahtjevima u oko 83% slučajeva mjereno prema ukupnom iznosu duga. Odbijeni su zahtjevi za oko 13% iznosa, dok su ostali zahtjevi još u obradi. Kod pravnih osoba zatražena je mnogo veća pomoć u iznosu od 28,7 milijardi kuna. Postotak odobrenih zahtjeva je veći kodšok stanovništva kreće se oko 86%. Razlog zašto su banke mogle nešto odgovoriti nanego inicijalni i potražnjui leži u njihovoj visokoj kapitalizaciji. S omjerom ukupnog kapitala od oko 24% hrvatske su banke među najbolje

Razlog zašto su banke mogle odgovoriti na inicijalni šok i potražnju leži u njihovoj kapitaliziranim na svijetu, kao što pokazuje podatak na Slici 1. visokoj kapitalizaciji. S omjerom ukupnog kapitala od oko 24% hrvatske su banke među najbolje kapitaliziranim na svijetu, kao što pokazuje podatak na Slici 1. Slika 1. Ukupan omjer kapitala prema zadnjim podacima u bazi FSI MMF-a 30 25 20 15 10

Estonija Irska Luksemburg Island Hrvatska Norveška Latvija Nizozemska Danska Švedska Finska UK Rumunjska Bugarska Hong Kong Njemačka Belgija Francuska Litva Mađarska Slovačka Austrija Poljska Češka Albanija Malta Slovenija BiH Cipar Turska Japan Kosovo Singapur Makedonija Italija Grčka Španjolska Kanada Portugal SAD Australija Izrael San Marino

Izvor: HUB HUB Pregled 3/2020 Izvor: Pregled 3/2020

Slika Ukupankapitalizacije omjer kapitala prema zadnjimvisok podacima bazi FSI MMF-a Visok1.stupanj i s time povezan stupanju povjerenja u banke objašnjava nagli porast depozita kod banaka u početku krize. Ukupni depoziti stanovništva iznosili su oko 211 milijardi kuna potkraji2019., bi se krajem travnja povećali na oko 217 milijardi ili Visok stupanj kapitalizacije s timedapovezan visok stupanj povjerenja u banke 7,2% više u odnosu na isti mjesec 2019. Prema tome, banke su u vrijeme početnoga šoka objašnjava nagli porast depozita kod banaka u početku krize. Ukupni depoziti odigrale ulogu sigurnosne Dok se novac povlačio2019., iz investicijskih fondova, a direktni stanovništva iznosili su okomreže. 211 milijardi kuna potkraj da bi se krajem travnja investitori u strahu nastojali likvidirati svoja ulaganja u vrijednosne papire, banke ne samo da povećali na oko 217 milijardi ili 7,2% više u odnosu na isti mjesec 2019. Prema nisu imale odljev depozita već su privukle odnosno zadržale veliki dio odljeva iz drugih tome, banke su u vrijeme početnoga šoka odigrale ulogu sigurnosne mreže. Dokvrsta ulaganja spriječivši tako odljev kapitala u inozemstvo. Tako se još jednom potvrdilo čemu se novac povlačio iz investicijskih fondova, a direktni investitori u strahu nastojali služe stabilne i kapitalno snažne banke u teškim vremenima.

likvidirati svoja ulaganja u vrijednosne papire, banke ne samo da nisu imale odljev depozita već su privukle odnosno zadržale veliki dio odljeva iz drugih vrsta ulaganja Povijesni maksimum kreditnih transakcija

U isto vrijeme, i iz istoga razloga, banke su kreditima snažno podržale gospodarstvo. Na samom početku pandemije naglo je povećana potražnja kredita za Slika 2 brojlikvidnost. 3-4 :: studeni 2020. 111 pokazuje da je u prvim mjesecima koronakrize postignut historijski maksimum neto kreditnih

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

spriječivši tako odljev kapitala u inozemstvo. Tako se još jednom potvrdilo čemu služe stabilne i kapitalno snažne banke u teškim vremenima.

Povijesni maksimum kreditnih transakcija U isto vrijeme, i iz istoga razloga, banke su kreditima snažno podržale gospodarstvo. Na samom početku pandemije naglo je povećana potražnja kredita za likvidnost. Slika 2 pokazuje da je u prvim mjesecima koronakrize postignut historijski maksimum neto kreditnih transakcija između banaka i poduzeća. Neto kreditne transakcije mjere novoodobrene kredite umanjene za otplatu i efekte prodaje i vrednovanja su zbogportfelja neizvjesnosti zaoštrile svoju realan kreditnuprikaz politiku), ili je kreditne oslabila potražnja (jer poduzeća kreditnih te predstavljaju neto aktivnosti. S druge odustaju od investicijskih projekata i prilagođavaju se novonastalim okolnostima smanjene strane, u sektoru stanovništva zabilježeno je veliko usporavanje kod gotovinskih potražnje). Ovo će zbog pitanjezastoja ostati otvoreno i bit ćeno predmetom istraživanja. Za sada kredita (očekivano, potrošnje), aktivnostdaljnjih odobravanja stambenih možemo primijetiti kako je riječ o trendu koji se primjećuje širom EU-a, čak i u zemljama gdje kredita dodatno je ubrzana. je inicijalna kreditna ekspanzija bila najveća (Francuska, Italija, Španjolska). Statistika neto kreditnih transakcija između banaka i poduzeća pokazuje da je Imajući na umu taj rezultat, možemo identificirati dvaznatno ključnausporen pitanja za sdrugu fazu krize, na nakon inicijalnog uzleta kreditiranja tempo ipak dolaskom ljeta. čijem kraju očekujemo oporavak: Otvoreno je pitanje dolazi li do usporavanja kreditne aktivnosti zbog ograničenja na strani ponude (banke su zbog neizvjesnosti zaoštrile svoju kreditnu politiku), ili je 1. Kako razlučiti zdravu potražnju za kreditima od potražnje besperspektivnih poduzeća oslabila potražnja poduzeća odustaju i prilagođavaju kojima ne(jer treba odobriti kredit (kao iod od investicijskih potražnje onihprojekata koja imaju perspektivu uz se novonastalim okolnostima smanjene potražnje). Ovo će pitanje ostati otvoreno restrukturiranje)? Kako otkloniti eventualna ograničenja strani ponude kredita za zdrave i bit će 2. predmetom daljnjih istraživanja. Za na sada možemo primijetiti kakodužnike je riječi o s dužnicima koji EU-a, imaju perspektivu, a nemaju gdje dovoljno vlastitog kapitala? trendu kojišto sečiniti primjećuje širom čak i u zemljama je inicijalna kreditna ekspanzija bila najveća (Francuska, Italija, Španjolska). Slika 2. Neto kreditne transakcije između kreditnih institucija i poduzeća u Hrvatskoj 400

10.1.19

12.1.18

2.1.18

4.1.17

6.1.16

8.1.15

10.1.14

2.1.13

12.1.13

4.1.12

6.1.11

8.1.10

10.1.09

12.1.08

2.1.08

4.1.07

6.1.06

8.1.05

10.1.04

-200

2.1.03

Milijuni €

12.1.03

200

-400 -600 -800 Datawarehouse, HUB Analiza 72. Izvor:Izvor: ECBECB Datawarehouse, HUB Analiza 72.

Slika 2. Neto kreditne transakcije između kreditnih institucija i poduzeća u Hrvatskoj Sposobnost raspoznavanja zdravih klijenata 112

perspektive Realno je očekivati da će banke u sljedećih godinu dana, kako se „magla“ inicijalnog šoka

bude podizala, sve jasnije razlučivati klijente koji su uspjeli proći kroz krizu bez dubljih

Uloga banaka u oporavku od šoka

Imajući na umu taj rezultat, možemo identificirati dva ključna pitanja za drugu fazu krize, na čijem kraju očekujemo oporavak: 1. Kako razlučiti zdravu potražnju za kreditima od potražnje besperspektivnih poduzeća kojima ne treba odobriti kredit (kao i od potražnje onih koja imaju perspektivu uz restrukturiranje)? 2. Kako otkloniti eventualna ograničenja na strani ponude kredita za zdrave dužnike i što činiti s dužnicima koji imaju perspektivu, a nemaju dovoljno vlastitog kapitala?

Sposobnost raspoznavanja zdravih klijenata Realno je očekivati da će banke u sljedećih godinu dana, kako se „magla“ inicijalnog šoka bude podizala, sve jasnije razlučivati klijente koji su uspjeli proći kroz krizu bez dubljih ožiljaka, od druge dvije skupine – onih koji su izgubili perspektivu održivog poslovanja i onih koji nisu izgubili perspektivu, ali trebaju duboko restrukturiranje da bi bili sposobni za novi ciklus rasta što najčešće uključuje i injekcije novog vlasničkog kapitala. Banke će sigurno same prepoznati i podržati prvu skupinu bez dubokih ožiljaka, jer to im je posao i interes. Vrlo vjerojatno će raspoznati i treću, besperspektivnu skupinu, no postavlja se pitanje što činiti s drugom skupinom koja se nalazi u sivoj zoni i čija se poslovna konsolidacija ne može riješiti samo dužničkim instrumentima financiranja. Zbog te srednje skupine poduzeća neophodno je još jednom pozvati na unapređenje insolvencijskog okvira i prakse, te na razvoj tržišta kapitala, osobito fondova rizičnog kapitala. Sada je pravo vrijeme da zainteresirane strane sjednu za stol i razmotre mogućnosti poboljšanja aktualnog okvira za predstečaj i stečaj, kako bi se postupci restrukturiranja maksimalno ubrzali. Taj napor treba biti praćen poticajima za razvoj tržišta kapitala. Pritom treba imati u vidu da Hrvatska nema problem s nedostatkom kapitala. Štednja s potencijalnom sklonošću većem riziku postoji kod banaka i u mirovinskim fondovima, a danas je olakšan i pristup europskim izvorima financiranja (Europski investicijski fond, EIF). Problem je što se i pojedinci i fond menadžeri teško odlučuju na ulaganja zbog izostanka poreznih i drugih poticaja te zbog straha od nesigurnosti i visokih troškova transakcija u slabom institucionalnom okružju što je uglavnom povezano s pravosudnim institucijama koje nisu dovoljno prilagođene funkcioniranju dinamičnog tržišnog gospodarstva. Pokretanje dinamizma na tržištu kapitala sektoru poduzeća može osigurati dovoljna sredstva za start u novi razvojni ciklus nakon korone. Krediti će pomoći zdravim poduzećima, no kredit može pomoći i poduzeću koje je u previranju i ima poslovnu šansu, ali je uvjet da se jasno vidi kako je poduzeće na dobrom putu, jer se restrukturira i kapitalno jača. Elementarna je činjenica da više vlasničkog kapitala znači i veći kapacitet za zaduživanje, osobito ako je vlasničko restrukturiranje

broj 3-4 :: studeni 2020.

113

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

povezano s kvalitetnim promjenama u načinu upravljanja, osmišljavanju i realizaciji poslovnih strategija. Ovaj aspekt izlaska iz krize treba naglašavati prije samog kreditnog aspekta kako se ne bi stvorilo lažno očekivanje da krediti i poticajne kreditne jamstvene sheme mogu same, bez sudjelovanja tržišta kapitala, riješiti pitanje izvora financiranja za oporavak u razdoblju nakon korone. Zbog toga je pitanje funkcioniranja jamstvenih shema i njihovog utjecaja na tržište kredita ostavljeno za kraj. Jamstvene sheme su u jedinstvenoj krizi ovoga tipa neophodne i važne, no ne smiju biti shvaćene kao panaceja – kao univerzalni lijek za sva otvorena financijska pitanja.

Kako poboljšati jamstvene sheme U Hrvatskoj udruzi banaka napravili smo analizu kreditnih jamstvenih shema i njihove uloge u dosadašnjem tijeku koronakrize.2 Analiza je pokazala pet ključnih rezultata: 1. Kreditne jamstvene sheme dobile su na važnosti tijekom koronakrize. U nekim zemljama njihov se potencijalni učinak kreće od oko 10% do oko 30% BDP-a (Španjolska, Italija, Francuska, Njemačka), što ih čini potencijalno snažnijim instrumentom za borbu protiv krize od izravnih fiskalnih poticaja. 2. Hrvatska se s očekivanim potencijalom kreditnih jamstvenih shema, koji je nešto veći od 4% BDP-a, smješta pri sredini europske ljestvice. Položaj je usporediv s Danskom i Nizozemskom. 3. Sheme se u većini zemalja oslanjaju na nacionalna pravila i izvore financiranja, no u Hrvatskoj, zbog malog fiskalnog kapaciteta, izvori za pokriće rizika uglavnom se pronalaze u europskim sredstvima, u suradnji s Europskom investicijskom bankom i Europskim investicijskim fondom. 4. Koronakriza je dovela do povećanja prosječnog pokrića rizika od strane državnih jamstvenih shema i rasta fleksibilnosti takvih shema. U Hrvatskoj su pokrića također povećana i kreću se od 50% naviše, no sustav odobravanja (portfeljnih i individualnih) kreditnih jamstava i osiguranja i dalje je fragmentiran (dvije vladine agencije, veoma velik broj sektorski i namjenski specifičnih jamstvenih shema). To umanjuje krajnje učinke na gospodarstvo. 5. Neophodno je otvoriti stručni i međuinstitucionalni dijalog kako bi se jamstvene sheme učinile fleksibilnijima i jednostavnijima radi povećanja njihova učinka na gospodarstvo u fazi oporavka od krize COVID-19.

114

Arhivanalitika (2020): Kreditiranje poduzeća i uloga garancijskih shema u krizi COVID-19. HUB Analiza 72, Hrvatska udruga banaka.

perspektive

Uloga banaka u oporavku od šoka

Pet prijedloga Rukovodeći se ovim općim okvirom, u Hrvatskoj udruzi banaka došli smo do pet konkretnih prijedloga u cilju povećanja učinkovitosti kreditnih jamstvenih shema: 1. Pri osmišljavanju jamstvenih shema, prije dijaloga s europskim institucijama neophodno je provesti strukturirane konzultacije između HBOR i/ili HAMAG BICRO, HNB i kreditora, kako bi se zajednički dizajnirali programi koji su najbolje prilagođeni potrebama tržišta. Uključenost HNB-a neophodna je od samoga početka kako bi se osiguralo da državno jamstvo ima obilježja koja prema bankarskoj regulativi omogućavaju smanjenje kapitalnih zahtjeva za kreditore. 2. Već u fazi pripreme neophodno je maksimalno pojednostaviti zahtjeve za dokumentacijom i precizno alocirati pravne rizike (npr. kreditor ne može biti odgovoran za točnost podataka koje prezentira potencijalni dužnik). Svaku jamstvenu shemu treba digitalno podržati kako bi se ubrzao tijek poslovnih procesa i dokumenata, a mogućnost pogreške smanjila na minimum. Također je važno osigurati širi uvid u registar potpora. 3. Dogovori oko implementacije jamstvenih programa administrativno su iznimno zahtjevni, pa se u slučaju većeg broja sektorski i namjenski specifičnih shema trošak njihova pokretanja multiplicira zbog velikog broja različitih shema. Neophodno je imati manji broj vrijednosno većih ali fleksibilnih jamstvenih shema koje mogu pokriti širi obuhvat poduzetnika i omogućiti prilagođavanje ponude kredita potražnji koja se stalno mijenja. 4. Iz prethodnih točaka slijedi da se svaka jamstvena shema treba rukovoditi načelima jednostavnosti, transparentnosti (za potencijalne korisnike) i broj 3-4 :: studeni 2020.

115

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

fleksibilnosti. Veća fleksibilnost može uključivati: (a) mogućnost da se na različite kredite/dužnike primjenjuju različite stope pokrića rizika iz jamstvenog fonda, a da se ciljano pokriće postiže na razini portfelja kredita, (b) mogućnost da jednom shemom bude obuhvaćen veći broj sektora, ili bez sektorskih ograničenja, kao i veći broj namjena kredita što može uključivati i lizing, faktoring te kredite za refinanciranje, (c) mogućnost da se za istog dužnika/kredit kombinira veći broj jamstvenih shema do maksimalno limitiranog ukupnog pokrića, (d) moguć je fleksibilniji pristup određivanju maksimalnog iznosa pojedinog kredita, osobito kada se kod individualnih jamstava određuje donji prag iznad kojeg se javni partner uključuje u odlučivanje (taj prag treba podići), (e) pri oblikovanju sheme zajedničkim naporom se može istražiti tržište kako bi se troškovi i premije sheme odredili na konkurentnoj razini koja ne isključuje interes većih klijenata i/ili minimalno propisane kamatne stope za dugoročne kredite, (f) pri oblikovanju sheme treba unaprijed dogovoriti jasna pravila za slučaj defaulta dužnika. 5. Prijedlozi (1) – (4) zapisani su kao prijedlozi za oblikovanje novih shema, no oni su jednako primjenjivi za razgovore o poboljšanju postojećih. Pri tome je važno imati na umu da aktualni razgovori o kreditnim jamstvenim shemama izlaze izvan okvira uobičajenog poticanja kreditiranja mikro, malih i srednjih poduzeća, segmenta u kojem postoji strah od neuspjeha kreditnog tržišta i u gospodarski urednim vremenima. Kreditne jamstvene sheme sada treba podesiti kako bi uistinu predstavljale jednu od ključnih mjera za izlazak iz krize, što znači da se trebaju odnositi na čitavo gospodarstvo.

Ograničenja potražnje Odgovor kreditnih posrednika na prvi udar koronakrize bio je više nego zadovoljavajući. Visoko kapitalizirane banke pružile su sigurnost štedišama i adekvatno odgovorile na inicijalno povećanu potražnju za kreditima. Međutim kako kriza odmiče, pokazuju se ograničenja na strani potražnje, što se prelijeva i na slabljenje potražnje za kreditima. Dio ozbiljnije pogođenih poduzeća neće moći odgovoriti na krizu samo uz pomoć pristupanja dužničkim instrumentima financiranja. Poboljšanje okvira za rješavanje nesolventnosti i razvitak tržišta kapitala, osobito fondova rizičnog kapitala, nameće se kao nužnost za povećanje gospodarske dinamike na izlasku iz krize. U kreditnome dijelu, jamstvene sheme trebale bi zauzeti aktivnije mjesto u poticanju kreditiranja. U tu svrhu potrebno je preokrenuti trend njihove sektorske i namjenske fragmentacije. Kreditne jamstvene sheme treba brojčano smanjiti (i povećati u smislu iznosa za koji jamče HBOR i/ili HAMAG BICRO), administrativno ih pojednostaviti i učiniti transparentnijima prema svim dionicima, osobito potencijalnim dužnicima odnosno korisnicima jamstava. Napredak se može postići uključivanjem svih dionika u dijalog o oblikovanju i reformi postojećih jamstvenih shema.

116

perspektive

ISPIT SAMOODRŽIVOSTI EU-a

Jačanje uloge u svjetskim okvirima Uz plan oporavka EU je pokrenula ključne kratkoročne i dugoročne inicijative kojima se bori protiv koronavirusa. Piše: Sunčana Glavak1 Sada je već sasvim izgledno da ćemo 2020. pamtiti kao godinu početka tzv. „novog normalnog“, ali nesigurnost, neizvjesnost i suočavanje sa situacijom koja na ovoj razini nije utjecala na čitav svijet još od epidemije španjolske gripe nisu se pojavljivali samo na individualnim razinama već i na razinama država članica EU nakon prvih vijesti o širenju virusa. Pojava koronavirusa ujedno se pokazala pravim ispitom zajedništva država članica EU koje su se po prvi put suočile s pandemijom ovakvih razmjera. Europsko vijeće je postiglo politički dogovor o Višegodišnjem financijskom okviru u iznosu od 1 074 milijarde eura te Instrumentu oporavka „EU sljedeće generacije“ u iznosu od 750 milijardi eura. Sredstva će se ulagati u zelene projekte, digitalizaciju, jačanje otpornosti europskog gospodarstva i modernizaciju jedinstvenog tržišta. Postignut je dogovor da će Instrument oporavka „EU sljedeće generacije“ činiti 390 milijardi eura bespovratnih sredstava te 360 milijardi eura kredita.

Snažna potpora Hrvatskoj Ključni instrumenti u europskom planu oporavka su europski mehanizam za oporavak i otpornost, REACT-EU program i Potpora zelenom prelasku na klimatski neutralno gospodarstvo sredstvima iz instrumenta Next Generation EU. Kohezijska politika igrat će ključnu ulogu u osiguravanju uravnoteženog oporavka, poticanju konvergencije i osiguravanju da nitko ne kaska - REACT-EU programom osigurano je dodatnih 47,5 milijardi eura između 2020. i 2022. godine namijenjenih kao bespovratna sredstva za lokalne zajednice, bolnice i poduzeća država članica. Cilj 1

Autorica je zastupnica u Europskom parlamentu

broj 3-4 :: studeni 2020.

117

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

ovog programa je pomoći građanima pogođenima gospodarskim posljedicama pandemije, prvenstveno kroz nova radna mjesta i održavanje već postojećih te izravnu podršku malim i srednjim poduzećima. Od ovih sredstava Hrvatska na raspolaganju ima 22 milijarde eura2, čak dvostruko veći iznos ako ga uspoređujemo sa sredstvima koje je imala na raspolaganju u prethodnom razdoblju. Hrvatska prema Višegodišnjem financijskom okviru ima pravo na 12,6 milijardi eura dok se ostatak iznosa odnosi na Next Generation EU instrument u iznosu 9,4 milijarde eura, pri čemu je 5,9 milijardi eura bespovratnih sredstava, a 2,3 milijarde eura su zajmovi. Uz ovo, premijer Andrej Plenković uspješno je ispregovarao dodatnih 400 milijuna eura sredstava na temelju argumenta da je Hrvatska jedina članica EU koja je do sada koristila samo jedan Višegodišnji financijski okvir.

Zaštita od budućih pandemija Ovakve mjere spadaju u skupinu reaktivnih s obzirom na to da imaju cilj državama članicama dati podršku nakon pojave pandemije, a primjeri proaktivnih uključuju

Izvor: consilium.europa.eu

https://vlada.gov.hr/vijesti/hrvatskoj-na-raspolaganju-22-milijarde-eura-europskihsredstava-kao-snazna-i-dodatna-poluga-za-gospodarski-razvoj/30041

118

perspektive

Jačanje uloge u svjetskim okvirima

Novi program za zdravlje namijenjen upravo zaštiti Europe od budućih potencijalnih pandemija i općenito ugroza zdravlja kojim se planira odvojiti 9,4 milijarde eura proračuna kao priprema za buduće zdravstvene krize. Uz proračun namijenjen za zdravstvo, osigurano je i 1,9 milijardi eura bespovratnih sredstava za jačanje mehanizma EU-a za civilnu zaštitu rescEU kako bi se odgovorilo na izvanredne situacije velikih razmjera. Danska, Grčka, Njemačka, Mađarska, Rumunjska i Švedska članice su koje djeluju kao države domaćini u sklopu sustava rescEU i stvaraju zajedničke europske zalihe zaštitne i druge medicinske opreme koja se može distribuirati diljem Europe u hitnim zdravstvenim situacijama.

Ključni potezi Osim samog plana oporavka, EU je do danas razvila ključne kratkoročne i dugoročne inicijative kojima se bori s koronavirusom od strategija usporavanja širenja virusa do zaštite radnih mjesta. Trenutno je na snazi ograničavanje onih putovanja izvan granica EU-a koja nisu prioritetna, ali određene osnovne namirnice i medicinske potrepštine mogu se kretati po uspostavljenim „zelenim trakama“ kako bi europski programi opskrbe mogli funkcionirati i kako ne bi došlo do ponovne nestašice medicinske opreme u određenim zemljama članicama. Druga, iznimno važna stavka je rad na što skorijem pronalasku cjepiva koje se podržava u sklopu programa Obzor 2020. financiranjem 18 istraživačkih projekata i 140 timova diljem Europe. Prvenstveni cilj ovog programa je pronalazak cjepiva, ali i poboljšanje svih drugih elemenata vezanih za borbu s virusom poput dijagnostike, kliničkog upravljanja i liječenja. Uz to, u okviru Akceleratora Europskog vijeća za inovacije malim i srednjim poduzećima će se financirati njihova inovativna rješenja za borbu

Izvor: consilium.europa.eu

broj 3-4 :: studeni 2020.

119

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

s virusom. Naposljetku, kao garancija očuvanja radnih mjesta uslijed pada prometa poduzećima koja su pogođena krizom uveo se SURE instrument ukupne vrijednosti do 100 milijardi eura potpore nacionalnim programima rada.

Test solidarnosti Od trenutka pojave koronavirusa u Italiji kao prvom većem europskom žarištu pa do donošenja i implementacije mehanizama oporavka i prevencije, put nije bio lak. Italija je bila prva članica koja je proglasila potpunu karantenu na razini države te je zatražila aktiviranje Mehanizma civilne zaštite EU-a jer je bilo vidljivo da neće imati dovoljno medicinske opreme. Druge članice donirale su velike količine zaštitnih maska i medicinsku opremu, ali tek nekoliko tjedana kasnije, što je u vrlo kratkom roku u nekim državama stvorilo, a drugima samo pojačalo atmosferu euro skeptičnosti unutar EU-a. Ovome nisu pridonijeli ni pristupi pokušaja i pogreške kod nekih članica koje su iz mjeseca u mjesec mijenjale i prilagođavale svoju nacionalnu strategiju u borbi s pandemijom bez usuglašenosti na razini EU-a. Bez obzira na to, bilo je vidljivo da su članice svoje mjere donosile na temelju primjera susjednih zemalja ako bi bilo vidljivo da određene mjere pokazuju rezultate. Ipak, kada reakcije na pandemiju sagledamo u globalu, jasno je vidljivo da europska solidarnost počiva na dobrim temeljima. Neki od primjera koji to pokazuju su primjerice ekipe liječnika koje su Njemačka, Poljska i Rumunjska poslale kao pomoć liječenju pacijenata u bolnicama na sjeveru i jugu Italije, Luksemburg i Njemačka koje su poslale zračnu medicinsku pomoć, pilote i specijalizirano osoblje za pomoć talijanskim, francuskim i nizozemskim pacijentima, a Europska komisija je u svibnju započela s isporukom 10 milijuna zaštitnih maski kao pomoć u osobnoj zaštiti zdravstvenih radnika diljem EU-a. Također, članice EU-a djelovale su ujedinjeno i u repatrijaciji građana EU-a te ih je oko 600.000 vraćeno svojim državama, a mehanizmom EU-a za civilnu zaštitu olakšao se povratak više od 85.000 građana koji su se zatekli u inozemstvu.

Prilika za ambiciozniju budućnost EU je trenutno na raskrižju. Jedan put vodi u jačanje antieuropskih pokreta i gubitak vjere u institucije EU-a, a drugi u snažniju zajednicu koja se, iako nije savršena, ipak pokazala sposobnom nositi se s ovakvom krizom. Vidljivo je da se duh zajedništva nije izgubio, ali bit će potrebno još mnogo truda kako bi se održao u godinama koje su pred nama. „Europa će biti iskovana u krizama kao skup rješenja za probleme koje će one donijeti“, rekao je jedan od osnivača Europske zajednice, francuski političar Jean Monnet 1954. godine. U 2020. te su riječi i dalje vrlo relevantne.

120

perspektive

ENERGETSKA SLIKA HRVATSKE I EU-a

Pad potražnje – cijene prepolovljene Što se tiče nafte i plina više smo ovisni o uvozu nego krajem osamdesetih godina. Piše: Miro Skalicki1 Ravnoteža rastućeg broja ljudi i ekonomskog rasta s jedne strane i posljedica za okoliš s druge -jedan je od najvećih izazova ovog stoljeća. Uz to, do ove su godine najveći izazovi bili raspoloživost i proizvodnja hrane, dostupnost pitke vode, te proizvodnja i raspoloživost energije. Uz navedene izazove, pojavio se novi; nevidljiv, ali opasan – pandemija virusne bolesti na koju čovjek za sada nema učinkovit odgovor. Nema dileme da će COVID-19 ostaviti velik trag na energetskoj slici svijeta, a time Europske unije i Republike Hrvatske. Međutim, neovisno o pandemiji, od oko 7 milijardi stanovnika na Zemlji, čak oko 3 milijarde ljudi nema dostupnu energiju (svih vrsta) potrebnu u svakodnevnom životu. Svi smatramo da nam dostupnost energiji mora biti zagarantirana jer smo tako navikli i to je gotovo stvarno tako u EU i u Hrvatskoj gdje je dostupnost svih energenata (struja, plin, tekuća goriva) preko 85%. Hoće li se s aspekta raspoloživosti energenata naš život uz COVID-19, odnosno nakon pronalaska cjepiva izmijeniti? Do otkrivanja cjepiva govorimo o životu uz virus (tzv. „novo – normalno“). Kako će život uz COVID-19 utjecati na proizvođače energije? Utjecaj na potrošače (građane /industriju) tijekom prvog vala epidemije i u Europi zaključanih gospodarstava u gotovo svim zemljama članicama nije bio značajan. Dapače, po kretanju cijena čak i pozitivan. Razlog tome je da se ništa bitno nije dogodilo niti će se dogoditi potrošnji i raspoloživosti. Upravo zbog niže potrošnje,

Autor je stručnjak za energetiku i konzultant

broj 3-4 :: studeni 2020.

121

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

cijene svih energenata su pale. S druge strane, utjecaj na proizvođače energije (pogotovo naftne kompanije) velik je jer potrošnja naftnih prerađevina znatno pada. Isto tako, svi energenti nisu jednako pogođeni širenjem virusa, pa pogledajmo analize vezane uz naftne prerađevine (tekuća goriva), zemni plin i električnu energiju.

Transport guta najviše tekućih goriva Kada govorimo o naftnim prerađevinama (tekućim gorivima), više od 80% se u EU-u koristi u transportu (kopno, more, zrak). Teška goriva (npr. mazut) industrijski potrošači unutar Europske unije i Hrvatske gotovo da ne troše jer ih je većima prešla na zemni plin. Isto tako, proizvodnja električne energije u termoelektranama više nije na mazut nego na plin. Škole, bolnice, domaćinstva se ne griju na lož ulje, nego na plin. Neovisno o pandemiji, potrošnja naftnih prerađevina u EU-u, a i u Hrvatskoj znatno pada zadnjih dvadesetak godina. ine. U Europi se zatvaraju rafinerije neovisno o pandemiji i u slijedećih 5 godina zatvorit će se još najmanje oko 10% rafinerijskog kapaciteta. Razlozi su ulaganja u energetsku učinkovitost motora s unutrašnjim izgaranjem ali i energetska učinkovitost zbog obnova fasada zgrada, štednje u industriji, itd. Budući da se u EU-u oko 80% naftnih prerađevina koristi u transportu, učinkovitost motora s unutrašnjim izgaranjem ima velik utjecaj na ukupnu potrošnju. Na primjer, motori sa unutrašnjim sagorijevanjem (ne samo za cestovni promet) svakim su danom sve učinkovitiji. U zadnjih tridesetak godina prosječna potrošnja vozila na prijeđenih 100 km se prepolovila, a predviđanja su da će se ponovno prepoloviti do 2050. godine. Uz to, sve je veći postotak vozila na električni pogon.

Visok stupanj plinifikacije Europska unija i Hrvatska visoko su plinificirana područja, još se grade mnogi dodatni dobavni pravci kao LNG terminal na Krku, Družba 2 plinovod, Južni tok, itd. Potrošnja zemnog plina pa time i cijena početkom su pandemije pale, međutim došlo je do oporavka potrošnje brže od očekivanog čim se pokrenula industrijska proizvodnja. Zemni plin je raspoloživ, dobavni pravci funkcioniraju, cijene niže nego što su bile prošle godine, dakle povoljno za građane i za industriju koja je potrošač plina. Kao i kod zemnog plina, ništa se bitno nije dogodilo u proizvodnji i raspoloživosti električne energije. Potrošnja je tokom karantene u mnogim državama pala (industrijska proizvodnja je stala), ali se nešto povećala potrošnja u domaćinstvima (ljudi su više vremena provodili u svojim stanovima i kućama). Proizvodnja i transmisija električne energije od pojave COVID-a 19 funkcionira bez problema. 122

perspektive

Pad potražnje – cijene prepolovljene

Dakle – za potrošače, bilo to građanstvo ili industrija, ništa se bitno nije dogodilo. Raspoloživost energenata je više nego dobra, cijene su pale i nema nekih posebnih opasnosti što se tiče raspoloživosti vezano uz COVID-19. Problem mogu jedino biti problemi sa dobavnim pravcima i to prvenstveno brodovi za prijevoz nafte i naftnih prerađevina.

Covid-19 gurnuo naftaše u gubitke Isto kao i sa strane potrošnje, utjecaj na proizvođače je bio velik. Ali ovisno o kojem tipu energenta govorimo. Ljudi i industrija su i dalje trebali i trošili električnu energiju i tijekom karantene. Slično i sa zemnim plinom. Potrošnja za kućanstva nije pala, niti neće, ljudi se i dalje moraju grijati. Potrošnja u industriji je neko vrijeme pala u doba stroge karantene jer poduzeća nisu radila, ali i to se polako vraća u normalu. Zabilježen je drastičan pad naftnih prerađevina. Ljudi nisu išli na posao nego radili od doma, ukinuta su poslovna putovanja (od onih unutar zemlje do međunarodnih i interkontinentalnih), ali najvažnije, turizam je gotovo nestao. Putovanja avionom svedena su na minimum, turističkim autobusima isto tako. I kada pogledamo poslovne rezultate naftnih kompanija (od regionalnih do globalnih) jasno se vidi da su sve kompanije stvarale gubitke tijekom stroge karantene u drugom kvartalu ove godine. Došlo je do laganog oporavka tokom trećeg kvartala, ali to je još uvijek daleko od prošlogodišnjih poslovnih rezultata. broj 3-4 :: studeni 2020.

123

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Unatoč laganom oporavku tržišta, vrijednost dionica odnosno tržišna kapitalizacija najvećih globalnih naftnih kompanija se prepolovila u zadnjih osam mjeseci.

Potencijalni rizici Može li neka nova pandemija u budućnosti stvoriti za EU i RH probleme u dostupnosti energije? Može li neka nova pandemija zaustaviti ili smanjiti svjetsku proizvodnju nafte ili zaustaviti tankere s naftom i naftnim prerađevinama? Ili zaustaviti svjetsku proizvodnju plina i transport plina plinovodima? Isto pitanje važi za proizvodnju električne energije i probleme sa isporukom. Moramo znati da su i EU i RH područja vrlo ovisna o uvozu energenata. Europska unija za naftu, naftne prerađevine i plin trošila je 2019. godine oko 1 milijardu eura dnevno. Zbog toga se zadnjih godina sve više govori o samodostatnosti ili energetskoj neovisnosti. Nažalost, Hrvatska neće biti nikada energetski samodostatna, ali cilj nam mora biti racionalno upravljanje energetskom ovisnošću i stvaranje učinkovitog energetskog mixa. Trebaju nam lokalni izvori nafte i plina, kao i proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora (uključivo velike hidroelektrane). Energetska sigurnost / stabilnost podrazumijeva u prvom redu raspoloživost lokalnih izvora energije npr. istraživanje i proizvodnju nafte i plina. Važno je ulaganje u obnovljive izvore energije (uključujući i velike hidroelektrane). Već smo reki da su potrebe Hrvatske za naftnim prerađevinama oko 2,5 mil. tona. Zadnjih predratnih godina, potražnja je bila oko 3,5 mil. tona. Kolika će biti potražnja za naftnim prerađevinama za dvadesetak godina? Vrlo vjerojatno ispod 1,5 mil. tona. Što se tiče proizvodnje nafte u Hrvatskoj, zadnje predratne godine (dakle 1990.) proizvodili smo skoro 3 mil. tona nafte godišnje. Danas INA proizvodi samo oko 0,65 mil. tona dakle više nego četiri puta manje. Proizvodimo samo oko 25% potreba. Vrlo slična situacija je i s plinom. Nekada se iz plinskih polja u Hrvatskoj crpilo preko 3 milijarde m3, danas 0,7 milijardi m3. To je oko 30% naših potreba. Nažalost, što se tiče nafte i plina, Hrvatska je danas puno više energetski ovisna nego što je bila krajem osamdesetih. U proizvodnji električne energije, spašavaju nas uglavnom privatne investicije u obnovljive izvore energije (vjetar, sunce, bioplin, u budućnosti nadajmo se geotermalna energija)

124

perspektive

Pad potražnje – cijene prepolovljene

Udvostručit će se globalna energetska potrošnja Pretpostavke su da će se sadašnje „novo normalno“ do sredine 2021. godine vratiti na ono „staro normalno“, a time i predvidljivo što se tiče planova, analiza, strategija. Ako će biti novih virusa, pandemija, karantena, zaključanog gospodarstva i slično, pitanje je da li će se niža predviđanja ostvariti ili ne. Prema trenutnim predviđanjima (uvjet brzi povratak u „staro normalno“) 2050. god. naš će planet nastanjivati 8 - 9 milijardi ljudi, od čega će oko 80% živjeti u gradovima. Povećanjem populacije, ali prvenstveno povećanjem ekonomske snage danas slabo razvijenih zemalja, globalne energetske potrebe će se udvostručiti u odnosu na danas. Povećanje populacije biti će za 25% ali povećanje potreba za energijom od oko 100%. Na primjer, SAD danas ima oko 5% svjetske populacije ali troše oko 20% svjetskih potreba nafte. U EU-u ali i u Republici Hrvatskoj ukupna potrošnja energije će i dalje padati. Broj stanovnika se neće bitno promijeniti, a energetska učinkovitost će napravit svoje (industrija, stanogradnja, transport). Prostora za povećanje energetske učinkovitosti još uvijek ima puno. Naravno, ono što će se mijenjati je energetska mješavina. Prema raznim scenarijima, prognoza je da će u EU-u potrošnja energije do 2050. godine pasti za skoro 30%.

Brojne neizvjesnosti Danas fosilna goriva u EU-u još uvijek pokrivaju preko 70% potreba za svom energijom. Kod visoko razvijenih zemalja udio fosilnih goriva je manji, a udio obnovljivih izvora energije stalno raste (u proizvodnji električne energije). Razvojem tehnologija i padom cijena opreme za proizvodnju energije iz sunca, vjetra i vode (uključujući more) udio obnovljivih udjela energije u ukupnom mixu do 2050. mogao bi preći 50%. Neupitno je da energetski miks mora ići u smjeru obnovljivih izvora i racionalizacije potrošnje. Svaka ljudska djelatnost ostavlja veći ili manji trag u okolišu, stoga je opravdano postaviti pitanje, je li održivi razvoj realnost ili zabluda odnosno zgodna parola koja se koristi prema potrebi. Ravnoteža rastućeg broja ljudi i ekonomskog rasta s jedne strane i posljedica za okoliš s druge, predstavlja jedan od najvećih izazova ovog stoljeća. Istraživanje (a i proizvodnja) nafte i plina ostavljaju značajan trag u okolišu. Dodatni rizik je transport nafte, posebice vezano uz havarije brodova. Naravno, tu je i sagorijevanje goriva i emisija CO2. Ali ne smijemo se zavaravati, i obnovljivi izvori energije isto tako u nekoj mjeri ostavljaju trag na okolišu. Naravno, puno manji od ugljikovodike i ugljena.

broj 3-4 :: studeni 2020.

125

Reflektor AGENCIJE ZA KREDITNI REJTING

Globalni financijski influenceri Ublažavanje posljedica pandemije koronavirusa COVID-19 opustošit će državne blagajne diljem svijeta, povećati proračunske manjkove i zaduženost zemalja. Sve više jača bojazan kako će na to reagirati kreditne agencije jer je izvjesno da mnoge zemlje neće moći uredno servisirati dug. Ponovno se propitkuje njihova uloga i značaj. Piše: dr. sc. Darko Horvatin1 Netom što je kreditna agencija Moody’s početkom veljače 2013. snizila kreditni rejting Hrvatske s posljednjeg investicijskog razreda Baa3 na špekulativni (junk) Ba1 stupanj, tadašnji je predsjednik Vlade Republike Hrvatske, izjavio da su rejting agencije naprosto jako ambiciozne i katkad nezasitne te da gledaju isključivo interes špekulativnih investitora. Pritom je dodao da Vlada mora gledati interese hrvatskog društva koji nisu nespojivi, ali ni isti kao interesi agencija. Sedam godina kasnije, u rujnu ove godine, agencija Standard & Poor’s potvrdila je BBB- kreditni rejting Hrvatske, a bivši premijer i današnji predsjednik Republike Hrvatske oglasio se komentarom da su procjene kreditnih agencija zastarjele i da su u eri povijesno 1

Autor je ekonomski analitičar

broj 3-4 :: studeni 2020.

127

Reflektor

niskih kamatnih stopa irelevantne. Zlobnici bi mogli zaključiti ili da je predsjedniku Zoranu Milanoviću krivo što rejting nije pao pa da dobije dodatni alat za kritiziranje vlade i premijera Andreja Plenkovića, ili pak da doista ima negativno mišljenje o svetom trojstvu globalnih rejting agencija koje sačinjavanju Fitch, Standard & Poor’s i Moody’s.

Ocjena diktira cijenu duga Istina je, kao i uvijek negdje u sredini. Ako ništa drugo, predsjednik Milanović ostao je ustrajan u svom nepromijenjenom stavu prema rejting agencijama. Makar bi bilo zanimljivo čuti njegov komentar na ocjenu Standard & Poor’s-a da kojim slučajem umjesto na Pantovčaku, stoluje u Banskim dvorima. Ipak, mora se priznati da su kreditne agencije koncentrirale (pre)veliku moć jer njihova ocjena određuju globalne financijske tijekove i sudbine čitavih zemalja. Ovih dana kada nas sa svih strana preko raznih društvenih mreža bombardiraju razni utjecajnici, slobodno se može ustvrditi da su jedan od najstarijih globalnih (financijskih) influencera baš kreditne agencije koje već dulje od stotinu godina utječu na naše živote. Radi se o kompanijama koje dodjeljuju kreditni rejting izdavateljima određenih vrsta dužničkih obveza kao i samim dužničkim instrumentima. Izdavatelji vrijednosnih papira najčešće su kompanije, države, pokrajine, neprofitne organizacije ili nacionalne vlade koje izdaju dužničke papire (npr. obveznice) kojima se trguje na sekundarnom tržištu. Kreditni rejting za izdavatelja uzima u obzir njegovu kreditnu sposobnost, odnosno mogućnost za otplatu kredita i direktno utječe na kamatnu stopu izdanog vrijednosnog papira, odnosno na njegovu tržišnu cijenu. Time se šalje snažna poruka investitorima o rizičnosti plasiranja novčanih sredstava u vrijednosne papire (obveznice) dotičnog izdavatelja (države ili kompanije). Općenito, svako pogoršanje kreditnog rejtinga odražava se na cijenu kapitala koji postaje skuplji. I obratno, svako poboljšanje ocjene znači jeftiniji kapital.

SAD vs. Standard & Poor’s Nedodirljivost ocjene kreditnih agencija došla je u pitanje nakon izbijanje financijske krize u razdoblju od 2007. do 2009. kada je američka Komisija za vrijednosnice i burzu (SEC) uputila Kongresu detaljan plan pokretanja istrage poslovanja kreditnih agencija zbog kršenja propisa tržišnog natjecanja kao i sukoba interesa. Nakon drastičnog snižavanja rejtinga većine zemalja Europske unije, uslijed dužničke krize, iz Europe su također krenule oštre kritike na račun kreditnih agencija. Situacija je eskalirala do te mjere da je 2013. prvi put u povijesti jedna država pokrenula sudski spor protiv rejting agencije. SAD je tužio Standard & Poor’s da je neutemeljeno i nezakonito postupao kod dodjeljivanja rejtinga drugorazrednim hipotekarnim obveznicama koje se gurnule svijet u globalnu financijsku krizu 2007. godine. Mnogi su taj potez protumačili svojevrsnom osvetom jer se tužena agencija drznula 128

perspektive

Globalni financijski influenceri

dirnuti u američki mit najvišeg AAA rejtinga kojeg je ranije snizila na AA+. To je bio presedan jer SAD prvi put u povijesti nije imao najviši mogući rejting. Dvije godine kasnije postignuta je nagodba koja je Standard & Poor’s stajala 1,5 milijardi dolara.

Netransparentna metodologija Danas se najviše kritika na poslovanje kreditnih agencija odnosi na: • presporo snižavaju rejting kompanija - primjerice propali američki div Enron, koji je još četiri dana nakon stečaja imao investicijski rejting, unatoč činjenici da su rejting agencije već mjesecima bile upoznate s problemima kompanije; • prebliskim odnosima s menadžmentom kompanija koje se ocjenjuje, čime se otvara mogućnost za pretjeran utjecaj na krajnju ocjenu, koja često ne odražava realno stanje kompanije; • taktiku ucjene pri akviziciji novih klijenata, odnosno tjeranje kompanija da zatraže njihovu ocjenu – Moody’s je 1998. samoinicijativno dodijelio rejting njemačkom osiguravatelju Hannover Re, koji ga nije tražio niti želio platiti, nakon čega je agencija 2004. toliko snizila ocjenu da je došlo da naglog pada dionica, a dioničari pretrpjeli milijunske gubitke; • kritike za oligopol - visoke barijere za ulazak novih igrača na tržište, a i sam biznis je temeljen na reputaciji (financijska industrija ne drži do ocjena manjih agencija); • potencijalan sukob interesa – politički interes da ne budu prestroge prema zemljama na čijem području djeluju i čije ih institucije nadziru. Tomu treba pridodati još jednu ozbiljnu kritiku – netransparentnu metodologiju ocjene rizika. Zbog ublažavanja pandemije koronavirusa COVID-19 kroz razne vrste potpora i pomoći javne financije zemalja diljem globusa pod velikim su pritiskom. Većina tih programa financira se iz državne blagajne uz istovremeni pad prihoda, pa se taj manjak sredstava ne može pokriti drukčije nego novim zaduživanjem. Sve broj 3-4 :: studeni 2020.

129

Reflektor

nas je gotovo paralizirao strah od zaraze, nezaposlenosti i pada gospodarstva. No, političke lidere koji nastoje pronaći najbolji miks mjera za ublažavanje posljedica pandemije, trese još jedan – strah od kreditnih agencija.

Pad rejtinga zbog COVID-19? Kreatori politike, poglavito u razvijenom svijetu, zabrinuti su da bi povećani proračunski izdaci, nužni za suzbijanja (ili ublažavanje) negativnih učinaka pandemije po gospodarstvo, mogli dovesti do pada kreditnog rejtinga. Posljedice takvog scenarija mogle bi dovesti do masivnog odljeva kapitala i širenja makroekonomske nestabilnosti i valutnih kriza. I nisu zabrinuti bez razloga. Agencija Fitch je ove godine smanjila rejting 33 zemlje, uključujući i Ujedinjeno Kraljevstvo, dok su za 40 zemalja promijenjeni izgledi za promjenu rejtinga iz stabilnih u negativni. Standard & Poor’s pogoršao je izglede za promjenu rejtinga za Tajland i Indoneziju, dok je Moody’s to isto napravio za više zemalja, uključujući Obalu Bjelokosti, Kamerun i Pakistan. Moody’s je kao jedan od razloga naveo da bi te zemlje mogle potencijalno iskoristiti ponudu G-20 zemljama u razvoju da privremeno obustave vraćanje dugova i da ta sredstva preusmjere na suzbijanje posljedica pandemije COVID-19. S obzirom na činjenicu da se pandemiji još ne nazire kraj i da gospodarstva svih zemlja trpe negativne posljedice, izgledno je da bi se uskoro mogao pokrenuti val globalnog neplaćanja dugova. Međunarodni monetarni fond (MMF) procjenjuje da će zbog pada ekonomskih aktivnosti globalni pad gospodarstva u ovoj godini biti oko pet posto, dok će pad kod zemalja u razvoju biti još oštriji. Europska centralna banka (ECB) u svojim rujanskim projekcijama prognozira globalni pad (bez eurozone) od -3,7% u 2020., te rast od 6,2% u 2021. i 3,8% u 2022. Prognoze ECB-a za eurozonu kreću se od -8% u 2020. do 5% u 2021. i 3,2% u 2022. kada bi se gospodarstvo trebalo vratiti na predpandemijsku razinu. Ovi izazovi bez presedana rezultirali su i takvim, dosad neviđenim odgovorima. MMF je osigurao bilijun dolara raspoloživih za kreditiranje zemalja u problemima. Banke i regulatori tržišta kapitala odgodili su uvođenje nekih globalnih standarda, dok su središnje banke otvorile kanale za ubrizgavanje dodatne likvidnosti u financijski sustav. Iako nesklona takvim potezima i Hrvatska narodna banka kroz nekoliko je mjera (prodaja deviza, otkup obveznica) intervenirala na tržištu.

Obveznički indeksi Sada su na potezu kreditne agencije od kojih se očekuju da objave svoje parametre i metodologiju. Ocjenjivanje kreditnog rejtinga zemalja složen je posao, a sama metodologija nije transparentna. Podaci često nisu usporedivi i nerijetko zemlje istog pravnog poretka u istom razdoblju bivaju različito ocijenjene od različitih agencija. Zemlje u razvoju, od kojih većina ima kreditnu ocjenu tek stupanj iznad investicijskog razreda, posebno su osjetljive na (izvjestan) pad kreditnog rejtinga. 130

perspektive

Globalni financijski influenceri

Oznake i pojašnjenja dugoročnog kreditnog rejtinga REJTING / AGENCIJA

Standard & Poor’s

Moody’s

Fitch

Investicijski rejting Najviša kreditna kvaliteta

AAA

Aaa

AAA

Visoka kreditna kvaliteta

AA+ AA AA-

Aa1 Aa2 Aa3

AA+ AA AA-

Snažna sposobnost plaćanja

A+ A A-

A1 A2 A3

A+ A A-

Adekvatna sposobnost plaćanja Najniži rejting u investicijskom razredu

BBB+ BBB BBB-

Baa1 Baa2 Baa3

BBB+ BBB BBB-

Špekulativan rejting Špekulativan kreditni rizik zbog negativnih makroekonomskih promjena

BB+ BB BB-

Ba1 Ba2 Ba3

BB+ BB BB-

Visok špekulativan rizik, nepogodno za investiranje

B+ B B-

B1 B2 B3

B+ B B-

Vrlo visok rizik

CCC+ CCC CCC-

Caa1 Caa2 Caa3

CCC+ CCC CCC-

Nenaplativo, najniža kategorija

C D

Ca C

C D

Kreditni rejting Republike Hrvatske listopad 2020. Dugoročno zaduživanje Agencija

Strana valuta

Domaća valuta

Ocjena

Izgledi

Ocjena

Izgledi

BBB−

Stabilni

BBB-

Stabilni

Moody’s

Ba2

Pozitivni

Ba2

Pozitivni

Standard & Poor’s

BBB-

Stabilni

BBB-

Stabilni

Fitch

Zemlje (klijenti) trebale bi biti upoznate s time koji relativni značaj kreditne agencije pridaju određenim kategorijama poput BDP-a po stanovniku, deviznim rezervama, strukturnim reformama ili političkoj stabilnosti. Kako će se vagati (ponderirati) nagli rast proračunskog deficita u odnosu na fiskalni kapacitet i srednjoročni rast ili na broj 3-4 :: studeni 2020.

131

Reflektor

prosudbu zaduženja u inozemnoj i domaćoj valuti? Zemlje kojima veći dio duga dospijeva na naplatu dogodine ne mogu se tretirati jednako kao one čiji dug dospijeva za 10 godina. Kreditni rejting služi i kao vodilja globalnom kapitalu i određuje smjer prekograničnog kretanja bilijuna dolara u obvezničkim fondovima. Većina vodećih indeksa državnih obveznica (onih koje izračunavaju Citigroup, JPMorgan, FTSE i MSCI) izostavljaju one bez kreditnog rejtinga. Uključivanje ili isključivanje iz obvezničkih indeksa može imati znatan učinak na kapitalne tokove zemalja, devizni tečaj i općenito na makroekonomsku situaciju. Odluka kojom je 2019. Bloomberg Barclays Global Aggregate Bond uključio Kinu u indeks rezultirala je realokacijom od 100 milijardi dolara u kineske obveznice. Indeks MSCI-EM praćen je imovinom od gotovo devet bilijuna dolara. Premda postoji više kriterija za uključivanje u indeks, prvi filter je investicijski rejting. Koliko ulazak u indeks pozitivno utječe na potražnju za državnim obveznicama, još više negativno utječe izbacivanje iz indeksa, što se događa kod gubitka investicijskog rejtinga. Brzina i volumeni rasprodaje obveznica mogu biti zastrašujući. Pandemija je stoga kreditne agencije i obvezničke indekse stavila u snažan fokus jer o njihovim odlukama ovise sudbine mnogih.

Utjecajnici i sljedbenici Da se vratimo na početak ovog teksta i još jednom zapitamo je li vrijeme pregazilo kreditne agencije i njihove ocjene rejtinga zemalja (i kompanija) te je li njihovo mišljenje i dalje relevantno? Možda nisu savršene, imaju preveliku moć i ponekad su pristrane u ocjenjivanju, ali sve dok se najveći dio svjetskih investitora (posebice institucionalnih, poput mirovinskih fondova) kod investicijskih odluka oslanja na njihove ocjene, one utječu na cijene i potražnju za državnim (kao i korporativnim) financijskim instrumentima (primarno obveznicama). Stoga njihove procjene i preporuke treba shvaćati vrlo ozbiljno. Kroz prizmu kreditnih agencija promatraju nas inozemni investitori, ne samo u obveznice, već i potencijalni ulagači koji procjenjuju ulazak kroz izravna inozemna ulaganja (FDI). Svi smo skloni sebe gledati u najboljem svjetlu i pritom smo uglavnom subjektivni, dok teško primamo ocjene sa strane koje nam se često ne sviđaju, premda su uglavnom objektivne i dobronamjerne. Što prije to shvatimo, počnemo kritički promišljati o sebi i o onome što nam drugi kažu, bit će nam bolje. Tada nas neće previše dirati što nam kažu kreditne agencije, jer ćemo i sami znati što trebamo napraviti i zašto. Ne treba zanemariti činjenicu da je kod dvije agencije (Standard Poor’s i Fitch) kreditni rejting hrvatske tek stupanj iznad špekulativnog (junk – smeće), dok nas Moody’s i dalje drži stupanj ispod investicijskog rejtinga. Ulazak u Europski tečajni mehanizam (ERM 2) šalje pozitivnu poruku agencijama i investitorima, ali za daljnje penjanje prema višim ocjenama mnogo će još toga trebati napraviti. Pritom ne smijemo ignorirati poruke, preporuke i ocjene globalnih financijskih influencera – kreditnih agencija, jer one imaju milijune followera o kojima ovisi hoćemo li se i pod kojim uvjetima kod njih zaduživati.

132

perspektive

Dosje GLOBALNA ENERGETSKA NERAVNOTEŽA

Zapad gubi razvojni kompas U epidemiji koronavirusa Kinezi dominiraju kao kupci, a sve su jači i kao proizvađači ne samo fosilnih nego i čistih goriva. Piše: Drago Kojić1 Nevrijeme koje je noću od trećeg na četvrti listopada pogodilo veći dio Hrvatske, uključujući dijelove Zagreba, Karlovca, Zadra, Šibenika, Rijeke, Istre, Vukovarskosrijemske i još nekoliko županija, pričinilo je materijalnu štetu i poremetilo normalno funkcioniranje životnih tokova. Samo Zrakoplovna jedinica specijalne policije u Lučkom, gdje je harala i snažna pijavica, pretrpjele su štetu koja je procijenjena na više od 100.000 eura. Istodobno su mnogo lošije prošle neke druge europske zemlje, među kojima Italija, Španjolska i Francuska, gdje su u olujama ginuli i ljudi. Meteorološke anomalije unatrag nekoliko godina poprimaju sve dramatičnije razmjere. Na globalnoj razini divljaju uragani, tajfuni i drugi oblici oluja, a požari pustoše prostranstva Australije, Azije, Afrike, Brazila, Kalifornije i druga područja. Stručnjaci su kategorični u tvrdnji da je za takve klimatske promjene glavni krivac prekomjerno ispuštanje u stratosferu ugljikovog dioskida. Drugim riječima, čovječasntvo troši previše energije proizvedene iz ugljena, nafte i plina. Fosilna 1

Autor je ekonomski komentator

broj 3-4 :: studeni 2020.

133

Dosje

goriva izvor su 85% energije što je troši čovječanstvo, ispuštajući dvije trećine emisjije stakleničkih plinova. Procijenjeno je da taj izvor zagađivanja usmrti više od četiri milijuna osoba na godinu, najviše u mega-gradovima zemalja u razvoju. Nafta je i uzrok političke nestabilnosti. Godinama naftom bogate države kao što su Venezuela i Saudijska Arabija, s malo pobuda da razvijaju svoju privredu, uronjene su u politiku mita i korupcije. U nastojanju da sebi pribave sigurnu opskrbu, velike sile nastoje utjecati na te zemlje, ne samo na Srednjem istoku, gdje SAD drži oko 60.000 vojnika. Fosilna goriva uzrokuju i ekonomsku nestabilnost. Naftnim tržištima drma nepouzdani kartel, a koncentracija naftnih rezervi čini opskrbu ranjivom na geopolitičke šokove. Ne treba čuditi podatak da su od 1970. cijene nafte 62 puta bilježile skokove veće od 30% (plus-minus).

Investicijski planovi sa zelenim predznakom Nafta je bila pogonski činitelj 20. stoljeća, bilo da je riječ o automobilima, ratovima ili geopolitici. Svijet je sada usred energetskog šoka koji ubrzava prijelaz u nove izazove, što ih nameću globalna ekonomska kretanja, ali ne može se zanemariti ni djelovanja covida-19, koji već cijelu godinu ne pokazuje znakove uzmaka. Taj je činitelj prouzročio usporavanje svjetske privrede, pri čemu je potražnja nafte pala za više od petine, a cijene su malaksale. U međuvremenu je uslijedio stanovit oporavak, ali mali su izgledi da ćemo se u dogledno vrijeme vratiti u prijašnju kolotečinu. Glavni izvoznici nafte, uključujući Saudijsku Arabiju, trebaju cijenu bačvice nafte od 70 do 80 dolara kako bi uravnotežile državne proračune, dok već dulje vrijeme vrludaju oko 40 dolara, tj. gotovo upola niže. Naftna industrija naviknuta je na uspone i padove, ali mnogi promatrači upozoravaju da je novonastalo stanje znatno drugačije od svih prijašnjih. Javnost, vlade i ulagači sve se manje oglušuju na upozorenja kako je krajnji trenutak da čovječanstvo ozbiljno shvati opasnost od klimatskih promjena. Tzv. čista industrija dobiva sve snažniji vjetar u krmu, a mijenja se i ponašanje tržišta kapitala pa su u godini koja je na izmaku dionice proizvađača čiste industrije nabubrile 45%.To je posebice impresivno u okolnostima kada se kamatne stope uporno drže na ništici ili srljaju čak u negativne pokazatelje. Investicijski planovi sa zelenim predznakom sve češće dobivaju podršku globalnih razmjera. Primjerice, američki demokrati u predizbornom predsjedničkom nadmetanju najavljivali su namjeru ulaganja od dva bilijuna USD u smanjenje ugljikova dioksida u proizvodnji enrgije, a Europska unija namjenila je 30% od 850 milijardi dolara planiranih za oporavak od covida-19 za klimatsko reguliranje. EU namjerava ispuštanje plinova staklenika smanjiti za 55% u odnosu na razinu 1990.

Bolji sustav od dosadašnjeg? Energetski sustav 21. stoljeća obećava da će biti bolji od dosadašnjeg, u kojem su dominirali nafta, plin i ugljen. Bolji za ljudsko zdravlje, političku stabilnost i 134

perspektive

Zapad gubi razvojni kompas

ublažavanje ekonomske labilnosti. Međutim, kako upozorava The Economist, očekivani zaokret nije lišen krupnih rizika. Ne bude li uredan, mogao bi ugroziti političku i ekonomsku stabilnost u glavnim naftnim izvoznicima i koncentrirati kontrolu lanca zelene energije u Kini. Još je opasnije da promjene budu previše spore. Petro-države kao Venezuela i Saudijska Arabija, uz slabe poticaje da razvijaju privredu, koprcaju se desetljećima u korupciji i kronizmu. Donald Trump prošlo je ljeto izjavio naftašima u Teksasu da je SAD sada energetska sila broj jedan u svijetu. Može nam biti nesimpatična hvalisavost američkog predsjednika, ali njegova tvrdnja ima materijalno uporište jer Amerika je u proteklih desetak godina udvostručila crpljenje nafte, a povećala proizvodnju plina za 50% i sada je vodeći globalni proizvođač oba spomenuta energenta. Dakle SAD je zaista ojačao u potencijalu fosilnih goriva, stabilizirao svoju privredu i učvrstio geopolitički status te može uvoditi sankcije petro-državama kao što su Iran, Venezuela pa čak i Rusija. Međutim, promijenjeni su činitelji koji nekoj zemlji pribavljaju status energetse super sile. U znatnoj mjeri zahvaljujući i Americi, svjetska energetska industrija danas se ne suočava s manjkom ponuda nego s posustalom potražnjom, što će po svoj prilici utjecati na smanjenja proizvodnje nafte i ugljena, a postupno čak i plina. U najnovijem dokumentu pod nazivom „Svjetski energetski izgledi“ (objavljenom 14. rujna) naftni div BP, koji je nedavno najavio da planira postati po ispuštanju ugljikova dioksida neutralan, tvrdi da je nafta možda već dosegla vrhunac te da bi mogla brzo krenuti nizbrdice. Takav se zaključak oslanja na shvaćanje većine zemalja da zbog klimatskih razloga moraju smanjiti potrošnju fosilnih goriva. Pandemija covida-19 pokazala se kao dramatičan predznak stvaranja okolnosti u kojima će potražnja nafte padati umjesto da raste, što je uočeno u ožujku ove godine. Petro-države, kojima je nafta glavni izvor zarade za podmirenje troškova, suočavaju se s prijetećim deficitima. Investitori su izgubili interes za naftne kompanije. Unatoč Trumpovoj hvalisavosti, vrijednost američkog sektora škriljevca od siječnja je pala za više od 50%. Naftna kompanija Mobil, koja je bila na popisu industrijskog burzovnog prosjeka Dow Jonesa gotovo cijelo stoljeće (od 1928.), ispala je iz tog društva. S tržišnom kapitalizacijom od 155 milijardi USD vrijedi znatno manje nego proizvađač sportske obuće Nike.

Bujanje kineske dominacije U svjetskoj energetskoj zbrci kineski uvoz nafte, ionako najveći na svijetu, ipak nastavlja rast. Još jedanput se pokazuje koliko su uporni Kinezi, koje je Zapad uvijek sklon potcjenjivati. To se odnosi i na Hrvate, od kojih mnogi s nevjericom promatraju kako, unatoč korona virusu, kineski konstruktori s neznatnim kašnjenjem, povezuju Pelješac s ostalim dijelom Hrvatske. Omalovažavanje datira još od osamostaljenja naše domovine kada su relativno brojni Kinezi pohrlili na novonastalo tržište pa su po Zagrebu i još nekim gradovima prodavali jeftinu robu ne uvijek reprezentativne broj 3-4 :: studeni 2020.

135

Dosje

kakvoće. Mrštili smo se i na uvoz kineskog češnjaka, a Zagorci nisu bili oduševljeni kada je neka nadobudna Kineskinja odustala od rehabilitacije kumrovečke ostavštine bivšeg političkog sustava. Međutim, sve su to sitnice u odnosu na kineski ekonomski potencijal u svim sektorima, od gradnje brodova i cijelih gradova do vrhunske informatičke i druge tehnologije. Nikad se ne bi smjelo omalovažavati potomke naroda koji je Zapadu podario (ubilački) barut, ali i kompas, spravu koja je još uvijek vrlo aktualna, ne samo za prostornu nego i mentalnu orijentaciju. U novonastalim okolnostima globalnih naftnih neizvjesnosti kineski uvoz „crnog zlata“ ne prestaje rasti, pridonoseći kakvoj-takvoj stabilnosti svjetskog tržišta. Niske cijene omogućuju Kini stvaranje strateških naftnih rezervi i učvršćenje uloge vodećeg svjetskog uvoznika. Golema nova nalazišta pred obalom Brazila i Gvajane te porast kapaciteta ukapljenog plina u Australiji, uz procvat proizvodnje nafte iz škrljiljevca u SAD-u, činitelji su koji djeluju u korist Kine. Kako upozoravaju stručnjaci, korisno je biti glavni kupac na tržištu kojim dominira potražnja i koje prema nekim ocjenama još nije dosegnulo vrhunac potražnje, kako tvrde u BP-u. Ali i optimisti priznaju da ponuda nafte u podzemlju nadmašuje žeđ na površini te da će se zaoštriti konkurencija za pridobivanje kupaca.

(Ne)ravnoteža moći Kada se je upustila u rat cijenma s Rusijom prošlog proljeća, Saudijska Arbija snizila je cijene za pošiljke nafte u Kinu. Najveće rafinerije u toj zemlji kuju plan za stvaranje konzorcija kako bi ojačale pregovaračku moć prema OPEC-u. Nije isključeno da če Kina dodatno pojačati svoj financijski pritisak prema zemljama koje stenju pod dugovima. Već je ugovorila zajmove nekim zemljama bogatima naftom, među kojima su Angola i Brazil, na rok dulji od destljeća. Pozicija dominantnog kupca omogućila je Kini suzbiti američke pokušaje da ucjenjuje izvoznike. Kineski kupci odavno uvoze sirovu naftu iz Irana i Venezuele, a energetsko savezništvo s Rusijom posebice je važno. Vladimir Putin odavno je uočio važnost energetskih odnosa s Kinom, ali to je naročito došlo do izražaja nakon financijske krize 20072009. Kineska razvojna banka je 2009. odobrila dvjema ruskim kompanijama pod državnom kontrolom –proizvođaču nafte Rosneftu i graditelju naftovoda Transneft – 25 milijardi USD u zamjenu za otvaranje novih naftnih polja i gradnju naftovoda koji će Kini isporučivati 100.000 barela nafte na dan. Zapadne sankcije zbog Krima motivirale su ruskog energetskog diva Gazprom da izgradi plinovod koji od lanjskog prosinca iz Sibira opskrbljuje Kinu. Time je Rusija dobila tržište koje za razliku od zapadnoga ne uvodi političke i ekonomske sankcije. Međutim, kako upozorava Erica Downs na Svučilištu Columbia, kad se izgradi neki enrgetski cjevovod, ravnoteža moći pomiče se od dobavljača prema kupcu. Tako je bilo i u ovoj prilici: čim je izdrađen prvi naftovod, Kina je odbila plaćati ugovorenu cijenu. Ipak uz sve adute što ih donosi tržišna moć, ne može se prikriti geopolitički minus što ga donosi isključivo oslanjanje na snagu uvoza. Veliki uvozni potencijal može donijeti veću 136

perspektive

Zapad gubi razvojni kompas

moć od maloga, ali ipak nije isključena tržišna ranjivost. Kina, naravno, znade da znatan dio nafte koju uvozi mora proći kroz tjesnace Hormuz i Malacca, koje može zatvoriti sukob s trećom stranom, ili u ekstremnom slučaju američka mornarica. Tijekom nekoliko proteklih mjeseci porasla je kineska zabrinutost za energetsku sigurnost, nakon pogoršanja odnosa sa SAD-om, unatoč najnovijim razgovorima o stišavanju obostrane žestoke retorike i odluka. Uostalom, Kina kupuje znatne količine ukapljenog plina u Americi, kao i sirovu naftu, gomilajući zalihe.

Ekspanzija bez granica Dokumenti Komunističke partije za novi kineski petogodišnji plan naglašavaju potrebu fleksibilnijeg, pouzdanijeg energetskog sustava. Kini nedostaje nafte i plina, što nastoji nadoknaditi industrijskom politikom kojom već dugo podupire domaću proizvodnju ugljena i nuklearne energije uz jačanje obnovljivih energetskih izvora. Kineske kompanije ulažu u rudnike diljem svijeta od Demokratske Republike Kongo do Čilea i Australije, osiguravajući dostupnost minerala potrebnih za solarne ploče, električna vozila i slične namjene. Budući da ne može biti petro-država, moglo bi se reći da postaje elektro-država. Naravno, ti napori ne mogu se smatrati poticajem za ublažavanje klimatskih nevolja. Kina ima više od 1.000 gigavata energetskih kapaciteta s pogonom na dobri stari ugljen. Ta energetska snaga čini Kinu najvećim svjetskim zagađivačem ugljikovim dioksidom. Usto, ne naslućuje se smanjenje potrošnje ugljena nego se najavljuje povećanje u narednim godinama. Ne smiju se potcijeniti ni kineski kapaciteti energetskog učinka vjetra i sunca od 445 gigavata, a to je ipak manje od polovice kapaciteta elektrana na ugljen. Usto se proizvodnja obnovljive energije koristi znatno manje od one na fosilna goriva. Kina dobiva i 365 gigavata iz hidroelektrana, što je više od potencijala četiri sljedeće zemlje na listi zajedno. Kina gradi i nuklearne elektrane brže nego ijedna druga zemlja, a prosječna starost 48 reaktora manja je od 10 godina. Nuklearke sada proizvode 5% kineske struje, a planira se 15% do 2050. Razvoj kineskih nuklearnih, vjetrenih i sunčanih elektrana te baterija nije ujednačen, ali osnovna im je formula zajednička: uči od stranaca, pribavi golema ulaganja, uz čvrstu podršku države i rasprši investicije na široko područje. Državna podrška razvoja obnovljivih energetskih izvora u Europi početkom 21. stoljeća diktirala je potrošnju solarnih ploča kojoj su mogle udovoljiti jedino subvencionirane kineske kompanije. Kineski divovski proizvađači baterija mogli su računati na državne subvencije samo ako su ih ugrađivali u automobile domaće proizvodnje. Nove tehnologije ne mogu opstati bez nekih sirovina. Energija vjetra i sunca iziskuje mnogo više obojenih metala, naročito bakra, nego sustavi koji troše fosilna goriva. U proizvodnji baterija potrebni su rijetki materijali, kakve nećete naći u benzinskim rezervoarima automobila i drugih vozila. Svijet ne oskudijeva u takvim materijalima, ali nedostaje mu kapaciteta da ih pribavi dovoljno brzo kako bi se udovoljilo dogovorenom ritmu smanjenja ugljika u stratosferu. Drugim riječima, ne manjka geoloških resursa nego finncijskih. broj 3-4 :: studeni 2020.

137

Dosje

Osim toga, glavne su rezerve rijetkih metala u zemljama labave ekonomske i političke stabilnosti. U tom deficitu dobrodošla je pomoć kineskih kompanija. Kina je proizvođač 60% „rijetkih“ metala koji se koriste u proizvodnji električnih motora i još u neke svrhe. Investira u Čileu (litij), Indoneziji (nikalj) i na drugim područjima. Rafinira dvostruko više litija i osam puta više kobalta od bilo koje druge zemlje, priopćuje BloombergNEF.

Dalekosežniji pogled Američko rudarsko poduzeće Ivanhoe Mines dobilo je financijsku pomoć dviju kineskih kompanija (CITIC i Zijin Mining) za otvaranje najvećeg u svijetu novog rudnika bakra u Demokratskoj Republici Kongo. Čelnik tvrtke, Robert Friedland, iskusan veteran u tim poslovima, tvrdi da kineski investitori dalekosežnije sagledavaju energetsku budućnost bezfosilnih goriva nego zapadni. „Kako izgledaju baterije? Gdje je opskrbni lanac?“ To su pitanja u kojima su kinezi znatno odmakli konkurentima. Političari u Americi, Europi i Australiji zabrinuti su zbog kineskog preuzimanja kontrole nad mineralima koji su od kritične važnostii ne samo za energetiku nego i za obranu. Kompanija koju podupiru Bill Gates i još neki milijarderi planira istraživati kobalt u Quebecu. Američka tvrtka Development Finance Corporation prvi put preuzima dioničke udjele u rudarskim poduzećima. Investitori će vjerojatno prioritet dati ulaganjima u rudnike koji nisu pod kineskom kontrolom. „To je važno strateško pitanje“, tvrdi Mike Mullen, čelnik savjetničkog odbora tvrtke TechMat. On to uspoređuje sa zbivanjima u informatičkoj tehnologiji, gdje je Huawei preko noći preuzeo globalnu kontrolu. Kina sada drži više od 70% svjetske proizvodnje solarnih modula i gotovo polovicu kapaciteta vjetrenih turbina. Dominira lancem ponude litijskih baterija, kako navodi BloombergNEF te kontrolira 77% ukupnih kapaciteta. Kineska ekspanzija od koristi je i ostatku svijeta jer su u proteklih deseatk godina cijene solarnim pločama i baterijama snižene više od 85%. „Nastavit ćemo ulagati u istraživanja kako bismo bili sigurni da ćemo zadržati liderstvo i u istraživanjima i masovnoj proizvodnji“, kaže Li Zhanguo, predsjednik divovskog proizvađača solarnih modula LONGI. Kina namjerava uspostaviti tehničke standarde u nizu industrijskih sektora, nadajući se da će time poboljšati uvjete za daljnje investicije, naročito u tehnologijama čiste energije.

Neuvjerljivi Trumpovi aduti Iako SAD ima uspješne i utjecajne investitore, kao što je Tesla, Trumpovi energetski aduti kojima se razmeće ne doimaju se impresivno u globalnoj konkurenciji. Naročito uzmemo li u obzir tehnološki napredak još nekih velikih globalnih igrača kao što su japanski Panasonic i južnokorejski LG Chem, koji stalno nude inovacije u tehnologiji

138

perspektive

Zapad gubi razvojni kompas

proizvodnje baterija. U Europi je golemo tržište za vodeće svjetske proizvođače vjetrenih turbina, među kojima su Siemens Gamessa sa sjedištem u Španjolskoj i Vestas u Danskoj. Na starom kontinentu ne jenjavaju ambicije povećanja udjela zelene energije. Ursula van der Leyen izjavila je nedavno da će Europska komisija, kojoj je na čelu, ustrajati u nastojanjima da se ispuštanje ugljika do 2030. smanji za 55% u odnosu na razinu iz 1990. To znači da se od velikih europskih potrošača, prije svega komunalnih, očekuje nulta emisija. Europljani će dakle morati kupovati dodatni energetsku opremu u Kini. Uostalom, Kinezi su već pojačali ulaganja u vjetrane i sunčane projekte u inozemstvu, praktički na svim kontinentima, uključujući Europu. Međunarodna agencija za obnovljivu energiju sugerira da bi se takva „infrastrukturna diplomacija“ mogla pokazati jednako važnom za kinesku (pre)moć u 21. stoljeću kao što je bila zaštita morskih puteva za američku dominaciju u 20. stoljeću. „Bude li je koristila vješto, energetska tranzicija mogla bi joj donijeti korist veću od one što je mogu pribaviti naftne bušotine, tornjevi i naftovodi“, komentira The Economist.

Šarolika slika u Hrvatskoj Energetska slika Hrvatske u prvom ovogodišnjem polugodištu prilično je šarolika, na što je u znatnoj mjeri utjecala koronakriza. INA je u tom razdoblju bila suočena s manjom potražnjom derivata i s padom proizvodnje ugljikovodika od 12% u odnosu na isto lanjsko razdoblje, ali je istodobno zabilježen porast rafinerijske prerade od čak 64%, uz porast prodaje rafinerijskih proizvoda od 13%. Niske cijene prouzročile su gubitak od 965 milijuna kuna, koji bi mogao dodatno narasti u drugom polugodištu. Na nepovoljan rezultat u najvećoj mjeri utjecala je slabija turistička sezona, uz smanjenu potrošnju goriva. Nepovoljne okolnosti za INU pokazale su se plodonosnim za Janaf, koji je iskoristio veću potrošnju rafinerija koje se opskrbljuju naftom putem njegova naftovoda. Janafu je u prilog išla i povećana potražnja trgovaca naftom za skladišnim prostorom te je tako u prvih šest mjeseci imao 370 milijuna kuna prihoda (u odnosu na lanjskih 354 milijuna) dok mu je dobit narasla od 178 na 181 milijun kuna. Učinkom bi trebala biti zadovoljna i Hrvatska elektroprivreda koja je, doduše, zabilježila nešto manje prihode nego lani, ali joj je dobit porasla za čak 100 milijuna kuna. Ostvareno je to unatoč manjoj proizvodnji hidroelektrana koje su najunosniji dio potencijala poduzeća. HEP ni u epidemiji nije posustao u ostvarivanju ambicioznog programa ulaganja u izgradnju kapaciteta za proizvodnju čiste enrgije –iz obnovljivih izvora. Tako je nedavno na otoku Visu stavljena u pogon najveća sunčana elektrana u Hrvatskoj. Istodobno su i mimo HEP-a nastavljena ulaganja u projekte proizvodnje čiste energije te je u tom razdoblju ukupno instalirana snaga vjetroelektrana povećana za 22,57%, tj. od 558 na 717 megavata.

broj 3-4 :: studeni 2020.

139

Cijeli sadrĹžaj ove publikacije moĹže se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2020 1-2-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020 3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019 1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019 3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018 2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018 1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018 3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017 2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017 1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017 4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016 3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016 2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016 1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016 4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015 3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015 2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015 1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015 140

perspektive

Perspektive 3-4 2020

Articles inside

DOSIJE

POSRNULA „TVORNICA MIRA“ Opasna ovisnost o turističkoj monokulturi Ante Gavranović

ISPIT SAMOODRŽIVOSTI EU-a Jačanje uloge u svjetskim okvirima Sunčana Glavak

LOCKDOWN ILI KNOCK-DOWN Dramatičan ispit za krotitelje pandemije Drago Kojić

UTJECAJ KORONAKRIZE NA HRVATSKO GOSPODARSTVO Izvrsnost i izvoz bez alternative Darinko Bago

PANDEMIJSKA RECESIJA Posustajanje globalne ekonomije Darko Horvatin

PROMAŠENA OBEĆANJA (Ne)sigurnost u opskrbnom lancu Josip Budimir

Pismo glavnog urednika