Uvod

5.1. Uvod

Socijalnim oblicima rada se označavaju socijalni odnosi u koje nastavnici i učenici, kao i učenici me đusobno, mogu stupiti za vrijeme nastave 9 , aure đuju prostornu i komunikacijsku strukturu odnosa u nastavi sa svojom vanjskom i unutarnjom stranom 10 . Najpoznatiji socijalni oblicirada su frontalna nastava, grupni rad, rad u parovima i individualni rad. Socijalni oblici rada se koriste u svrhu poučavanja za koje se mo že reći da je uvijek

pomaganje drugima da uče (u našem slučaju, ti "drugi" su zapravo učenici, a nastavnici su ti koji poučavaju i kombiniraju različite socijalne oblike rada). 11

Učenje je proces koji nikada ne staje – čovjek nikada ne prestaje učiti. Učenici se

me đusobno razlikuju po načinu i stilu kako uče i razmišljaju. Dva učenika, jednakih

sposobnosti, mogu biti r azličito uspješni u svladavanju gradiva, odnosno, jedan mo že imati lošije rezultate jer nema razvijeni stil učenja, ne da mu se ili nema plan, a drugi mo že imati bolje rezultate jer želi nešto naučiti i zna kako da to napravi. 12

Za učenje se ne mo že reći da je samo pamćenje informacija – to je proces koji čovjeka

prati kroz cijeli život. Postoji velik broj stilova učenja. Svaki učenik razvija i koristi svoj

dominantni stil, ali često koristi i kombinaciju stilova u ovisnosti o gradivu koje je potrebno

savl adati jer svako gradivo zahtijeva (više -manje) drugačiji pristup. Učenik koji je uspio

razviti svoj stil učenja bit će uspješniji kako u školi, tako i dalje u životu (a na radnom mjestu pogotovo). Dominantni stil učenja učeniku najviše odgovara, omogućava mu pamćenje veće

količine informacija te mu omogućava lakše savladavanje novih informacija. Učenik koji

lakše savladava nove informacije, motiviraniji je za daljnje učenje, a samim time se otvara

mogućnost osobnog razvoja i samoostvarenja – ono što je učen ik naučio svojim dominantnim

stilom učenja, on dalje mo že i reproducirati, a takvo znanje je trajno. 13

Učenici više nisu pasivni u nastavi (ili barem to ne bi trebali biti), više nisu samo oni koji

u nastavi "primaju" znanja i interpretiraju ih samo zbog ocjene, već su uključeni u nastavu,

razmišljaju, smišljaju kako doći do rješenja, zaključuju i stvaraju trajna znanja koja ne samo

da mogu interpretirati već i koristiti kasnije u životu. 14

9Terhart [16: 33] 10Terhart [16: 35] 11Jarvis [6: 44] 12Mattes [12: 133]; The Art of Communication, 2011. 13Desforges [2: 9]; Šprljan, Rosandić [15: 10]; Žagar [18: 134] 14Itković [5: 15]

Stil učenja je preferirani način razmišljanja, obrade i razumijevanja informacija. Učenici postižu znatno bolje rezultate na testovima kad uče na način koji odgovara stilu koji preferiraju 15 . Za stil učenja se tako đer mo že reći da je to način kako se pojedinac priprema i koncentrira, kako procesuira, internalizira i zadržava nov i težak nastavn i sadržaj 16 . Učenicima je potrebno omogućiti raznolikost i izbor u nastavi. Učenici će vrlo vjerojatno

bolje rezultate postizati u onim predmetima u kojima su podučavani na način koji najbolje odgovara njihovom stilu učenja, odnosno ako će koristiti strate gije za učenje koje im najbolje

odgovaraju te situacije u kojima najradije uče, a koje su samostalno odabrali jer ih smatraju

djelotvornijima. 17

Na slici 1 se nalazi odgovor na pitanje Kako učimo? , odnosno, pomoću kojih osjetnih organa ljudi najviše spozn aju vanjski svijet . 18

Slika 1: Spoznaja vanjskog svijeta pomoću osjetnih organa

15Jensen [8: 31] 16Šprljan, Rosandić [15: 11, 12]17Kyriacou [11: 71, 72] 18Itković [5: 17]; Šprljan, Rosandić [15: 10]

Na slici 2 se nalazi odgovor na pitanje Kako pamtimo? , odnosno, na koji način ljudi najdjelotvornije zapamte informacije. 19

Slika 2: Kako pamtimo Sve što je učeniku potrebno kasnije u životu, najbolje nauči s vojim stilom učenja.

Me đutim, svaka nova situacija u kojoj je potrebno nešto naučiti logično povlači potrebu da se

stil učenja malo promijeni ili u potpunosti zamijeni sa drugim – zbog toga je potrebno da učenik bude po tom pitanju fleksibilan. Nefleksibil nost kod učenja mo že dovesti do toga da učenik ne mo že savladati pojedino gradivo, ali, ponekad nije samo to problem – svaki nastavnik mora biti svjestan da se učenici razlikuju te zbog toga uvijek moraju omogućiti

svim učenicima da gradivo usvoje na njima svojstven način omogućujući im raznolikost i

izbor, odnosno, kombinirajući socijalne oblike rada. Nastavnik mora uzeti u obzir dominantne

stilove učenja kod svojih učenika te nastavu organizirati na način da svi učenici budu

zadovoljni i motivirani, a ne se uvijek kruto dr žati propisanog plana u kojem često pojedinci

budu isključeni. 20

19Itković [5: 17]; Šprljan, Rosandić [15: 10] 20Šprljan, Rosandić [15: 11]

5.2.Socijalni oblici rada

5.2.1.Frontalna nast ava

"Jedan priča, ostali prate" – ove riječi bi ukratko mogle opisati frontalnu nastavu.

Nastavnik izlaže, obrazlaže, pokazuje ili procjenjuje ono što je namijenjeno ili nužno 21 , u učionici punoj učenika – svima je jednako vidljiv, svi ga jednako čuju i d o svih dopiru iste informacije u isto vrijeme. Naravno, povremeno nastavnika mogu zamijeniti i sami učenici sa

svojim prezentacijama, ali princip je uvijek isti – jedna osoba frontalno nastupa prema cijeloj skupini i istodobno komunicira sa svima iz te sku pine 22 .

Nedostaci

Ovaj oblik nastave se često koristi, makar ponekad i nije najbolje rješenje. Jedan

nastavnik jednosmjerno komunicira sa nekoliko desetaka učenika, a oni verbalno ili

neverbalno šalju povratne informacije jesu li ga razumjeli i koliko ga pa žljivo prate. Nastavnik ne mo že sa svakim učenikom pojedinačno komunicirati, ne mo že znati što pojedini

učenici misle u svakom trenutku – jedino što mo že je pretpostavljati na temelju "atmosfere" u razredu. Nepisano je pravilo da je komunikacija lakša š to je skupina učenika manja što onda

dovodi do veće vjerojatnosti da će se učenici aktivnije uključiti u nastavu. 23

Individualni interesi i prethodna iskustva učenika se ne mogu uzeti u obzir prilikom pripreme za rad pa se pretpostavlja da su približno is ta24. Učenici često nisu u mogućnosti

me đusobno sura đivati jer bi na taj način ometali druge, a tako đer nije realno za očekivati niti

da će svi učenici biti jednako aktivni – neki su otvoreniji, potiču raspravu, imaju ideje i

potrebu izreći što im je na pa meti, dok su neki zatvoreniji i skloniji promatranju, slušanju i

upijanju informacija. Teško je u podjednakoj mjeri aktivirati sve učenike pa su neki fizički

prisutni, ali psihički odsutni. Mnogi učenici koji su skloni pasivnosti se zapravo prepuštaju jer

im se uvijek sve gotovo daje (formira se psihologija gotovanstva) i, sa gledišta frontalne

nastave, nije niti potrebno (mo žda niti po željno) da se učenik prečesto uključuje – svaki sat ima svoj početak i svoj kraj, a nastavnik priprema sebe i sat uzimajući u obzir raspolo živo vrijeme. U tom vremenu često nema prostora za svakog učenika da iznese svoje mišljenje o

temi, što je zapravo po željno, a i nastavnik se brzo umori – stajati četrdesetipet minuta i

prezentirati odabranu temu nije jednostavno ako se želi razbiti monotonost i ako se želi da većina učenika bude pa žljiva. Nije moguće uzeti u obzir sve individualne razlike, potrebe i

21Filipović [4: 212] 22Poljak [13: 156]23Bognar, Matijević [1: 235]; Filipović [4: 213]; Poljak [13: 156] 24Bognar, Matijevi ć [1: 235]

posebnosti svih učenika, a nastavnik ne mo že ostvariti kontakt sa svakim učenikom, pa se

tako vrlo često dogodi da se učenici gube u masi, iako bi, s drugačijom organizacijom nastave bili u mogućnosti više d olaziti do izražaja 25. Te ži se prosjeku te se uglavnom zadovoljavaju potrebe i mogućnosti prosječnih učenika, dok onim darovitim i ispodprosječnim frontalna nastava ne odgovara niti po obimu niti po ritmu rada.

Frontalna nastava nedovoljno služi povezivan ju teorije i prakse 26 – naglasak je na učenju

teorije iz knjiga dok se povezivanje sa stvarnim problemima iz prakse često zanemaruje što često dovodi do toga da učenici to gradivo ili brzo zaborave ili ga kasnije ne znaju

upotrijebiti. Usvojeno znanje se m ože provjeriti na odre đenom broju učenika tzv. letećim

ispitivanjem, heterogenost razreda svodi se na njegovu umjetnu homogenost, rad se u priličnoj mjeri uniformira, a u učionici je atmosfera predavaonice i slušaonice. 27

Prednosti

Kao najva žniju prednos t je potrebno navesti ekonomičnost ( ne treba mnogo nastavnika, prostora, opreme i didaktičkog materijala 28) te efikasnost nastave – nastavnik ima mogućnost

istovremeno poučavati velik broj učenika pribli žno istih predznanja i potreba.

Frontalnom nastavom se slabiji učenici potiču na rad istim tempom i načinom kao i ostali

– slabiji učenici se potiču na intenzivniji tempo rada, a indiferentni na aktivnost. Razvija se kolektivna radna disciplina i discipliniranost u radu 29, te se pod rukovodstvom nastavnik a sigurno dolazi do cilja – rad istodobno zajednički započinje i završava. Unosi se mir i kontinuitet u proces poučavanja i učenja te je moguće izbjeći praznine u znanju i pogrešne veze.

Nastavnik izravno komunicira sa svim učenicima i pritom kontrolira d a li ga svi prate (neposrednim povratnim informacijama nastavnik doznaje koliko su učenici razumjeli nove

sadr žaje), a neposredni kontakt izme đu nastavnika i učenika omogućuje takvu dinamiku

me đusobnih odnosa, intelektualnu, emocionalnu i fizičku aktivnost koja slu ži razvoju svih učenika. Frontalna nastava doprinosi motivaciji učenika, plastičnom prikazivanju i logičnom

objašnjavanju uzroka i posljedica, kvaliteta i slabih točaka gradiva koje se obra đuje. 30

25Stevanović [14: 117] 26Filipović [4: 214]27 Bognar, Matijević [1: 235]; Filipović [4: 214]; Poljak [13: 157]28Stevanović [14: 117] 29Poljak [13: 157] 30Bognar, Matijević [1: 235]; Filipović [4: 213]; Jurčić [9: 46]; Poljak [13: 157]