Grad svjetlosti
slobode, da su ljudi tako se osjećali. Šta je to ljepše od jutarnjeg buđenja uz cvrkut ptica – govorilo se... A onda, niotkud, potpuno neočekivano i potpuno nepozvani, pojavili su se neki ljudi koji bi taj grad da sruše. Htjeli su da one heroje izbrišu i da onom malom potočiću, koji je ponosno žuborio kao da je nabrajao ljepote Grada, narede da prestane teći. Htjeli su da se zvukovi ezana sa one gradske džamije ugase, da prestane kucati, poput srca kad više snage nema da kuca. Onu pjesmu o Gradu, himnu, htjeli su da izbrišu, da joj svaki ton mira pokvare, da joj melodiju iskrive u pogrešnu i ružnu, da postane zaboravljena.
Piše: Selvedin Pajalić
Htjeli su da malim ali lijepim ulicama Grada niko više ne šeta, da te ulice postanu puste poput hladne beživotne pustinje i da sva prijateljstva, koja su nastala tu, pretvore u neprijateljstva. Bio jednom jedan Grad svjetlosti. Bio je drugačiji. Ljudi su ga činili drugačijim, a i sam je bio drugačiji. Vjerovalo se da je u tom gradu bilo mnogo heroja. I bilo je. I još ih ima. Jednom je bio jedan čovjek koji je život proveo baš u tom gradu. Imao je mnogo djece i svi su živjeli tu. Jednom je bio jedan park, mali park, park sa puno cvijeća. U tom parku su bile drvene klupe, neke čiste i prazne, neke išarane mladošću. Mnogi su se odmarali na tim klupama. Baš kad bi krenuli ili vraćali se sa pijace, sjeli bi tu i koju prozborili. U parku je raslo drveće, lijepo drveće.
Pored parka je žuborio mali potočić, svirao svoje pjesme. Ljudi su slušali. Djeca su se igrala, preskačući taj potočić. U tom parku ljudi su šetali, živjeli svoje ljepše trenutke života. Bio jednom tako jedan park. Ne tako daleko, bila jedna džamija. Na brdu. Kako je ezan lijepo zvučao kad bi se začuo s njene munare. Bila je kao srce grada. Bila jednom tako jedna pjesma koja je pjevala o ljubavi prema ovom gradu. U tom gradu rado su je pjevušili svi. U njoj su bile opjevane ljepote tog grada. I ponos. Imala je neku poseb-
22
nu melodiju. Imala je melodiju istine i ljubavi i ljudskosti. Bila je pjesma, ali drugačija.
Bile jedne ulice, u tom gradu. Ljudi su šetali njima, sa osmijesima pozdravljali jedni druge. Dok se tako šetalo, kao sjenka, uvijek je pratio miris friških kifli koji je dopirao iz obližnjih pekara. Koliko su samo te ulice nosile novih upoznavanja. Ko je jednom kročio tim ulicama, postao je njihov prjatelj.
Živjeli tako jednom neki ljudi u tom gradu. Imali su svoje kuće iz kojih je dopirao miris tradicionalne hrane. Govorilo se da nema bolje baklave nego što je tu. Ti ljudi su voljeli dočekivati goste. Bili su gostoljubivi. Pričalo se da su jednom neki musafiri došli na konak u taj Grad, te da su onda i ostali. Nisu, kazivali su mnogi, ostali samo zbog baklave, nego zbog svih čari koje je taj grad imao.
Kakve je voćke taj Grad imao. Kakve su samo pite od jabuka tu se pravile i mirisale u avlijama. Sve je napredovalo, sve je raslo i cvjetalo. Sve je mirisalo... Vjerovalo se da je tu bilo najviše ptica. Vjerovalo se da je tu bilo najviše
Htjeli su da najljepši mirisi kifli iz čaršijskih pekara izlape, da mirise tradicionalne hrane, tradiciju, spakuju u crnilo.
Htjeli su da one voćke, friško cvjetale, odsjeku, kako bi prestale davati plodove i da one orahe, od kojih se pravila tradicionalna baklava, pometu poput najgoreg smeća.
Htjeli su, ali nisu uspjeli. Nisu mogli. Nisu mogli jer ovaj Grad je imao heroje, imao je dušu, imao je srce, imao je hrabrost. Imao je tad i još ima.
Ljudi vjeruju da istina uvijek pobijedi. Izgleda da je to tačno. Izgleda da je pobjeda na strani pravde. Kad bi svoje loše navike čovjek nastojao da mijenja dobrim, čovjek bi postajao bolji.
Ptice pjevaju o slobodi. I pjevale su. Mnogo je svjetlosti koja taj Grad obasjava, mnogo puteva kojim čovjek može ići, kao gost, kao musafir i kad domaćin. Mnogo je života u tom Gradu bilo i ima da bi se lahko on predao. Sunce sija jače onda kad misliš da ga više nema, da se ugasilo. Sunce se ne gasi. Potok tako lahko ne prestaje teći. A tamo, gdje je život lijep, gdje istina i pravda žive, gdje su ljudi sretni - baš tamo je Grad svjetlosti.
