INTERVJU PIŠE:
varao Razgon Bašić Zora
U
razgovoru s Ivanom Katanušićem, našim državnim reprezentativcem u atletici za osobe s invaliditetom i nositeljem brojnih medalja s europskih, svjetskih i olimpijskih natjecanja, doznali smo odgovore na pitanja odakle tolika ljubav prema atletici, koji mu je najdraži sportski rezultat, je li mu draže osvojeno zlato u bacanju kugle ili srebro u disku, koliko su povezani sport i prehrana, ali i koliko je važno živjeti bez predrasuda kako bi trud i zalaganje postali jamstvo uspjeha u životu… Kada ste se počeli baviti atletikom i bacačkim disciplinama te koji je Vaš najdraži rezultat? Atletikom sam se počeo baviti 2013. godine na nagovor prijatelja i jako ju zavolio. Moj je najdraži i ujedno najveći rezultat s Cro Opena u Splitu, kada sam bacio disk do 62.13 metara te oborio državni i europski rekord. Često slušamo kako je za vrhunski rezultat potrebno puno odricanja. Kako izgleda jedan dan vrhunskog sportaša, kako usklađujete svoje obveze i ostaje li Vam dovoljno vremena za odmor? Mislim da svi sportaši koji vole sport i treniraju dvaput na dan na to ne gledaju kao na odricanje nego želju da svakim danom budu sve bolji, odnosno da njihove sportske performanse budu sve veće, što je i naš glavni cilj i moto. Moj dan počinje u 7 sati ujutro kada doručkujem, spakiram stvari za treninge i odlazim na posao u Ustanovu URIHO. S posla izlazim na prvi bacački trening, a po završetku jutarnjeg treninga vraćam se ponovno na posao. Poslije posla idem u teretanu i odrađujem program snage i specifike. Nakon teretane dvaput tjedno idem na masažu i doma dolazim poslije sedam sati navečer, a ako imam masažu radni dan završava u pola devet. Nakon osvojenih medalja na europskim, svjetskim i olimpijskim natjecanjima, ali i
16
MLIJEKO I JA / rujan 2020.
Obožavam jesti sireve RAZGOVOR S IVANOM KATANUŠIĆEM, NAŠIM USPJEŠNIM PARAOLIMPIJCEM KOJI JE OBORIO EUROPSKI REKORD U BACANJU DISKA
oborenoga europskog rekorda u bacanju diska, jeste li ostvarili svoj san? Sada kada s odmakom gledam iza sebe i sve ozljede, krvave rane na nozi, bolna jutra, jako sam ponosan na sve ono što sam uspio postići krvavim trudom i radom. Međutim, i ja kao i svaki vrhunski sportaš
nikada nisam do kraja zadovoljan rezultatom i izvedbom, tako da prostora i volje još ima kako bih bio i bolji. I naravno, još nisam osvojio paraolimpijsku medalju, tako da oči gledaju prema Tokiju 2021. i pokušaju osvajanja i te medalje kako bih do kraja upotpunio kolekciju. MLJEKARSKA REVIJA
