2-04 - Divrej Tora - Bešalah 5783

Divrej Tora

Divrej Tora

Paraša Bešalah

Torah Bytes

Ropstvo ima jednu veliku prednost: lagodnost. U Egiptu su Židovi bili opskrbljeni svim svojim osnovnim potrebama, poput hrana i zaklona, i nisu morali donositi nikakve odluke o tome kako će provesti dan ili što će ostvariti.

Na hebrejskom je naziv za Egipat - "Micrajim" - jednak riječi "mecar" koja znači uski prostor. Na jednoj razini, Židovi su prednost dali ograničenom okruženju, pred širokom odgovornosti koja prati slobodu.

U konačnici, "lagodnost" je ono protiv čega se moramo boriti - inače nikada u životu nećemo ići naprijed. Stoga, ako se mučite s odlukom, zapitajte se: Što je najgore što se može desiti? I hoću li za 10 godina požaliti što nisam donio tu odluku?

U ovoj parši, more se konačno razdvoji i Židovi prođu njime do slobode. U tom trenutku kod njih izbije radosna proslava - ne samo zato što su pobijedili Egipćane, nego još više, jer su pobijedili vlastiti paralizirajući strah.

(Šemot 13,17 - 17,16)

Ubrzo nakon što je djeci Izraelovoj dopustio da napuste Egipat, faraon je jurnuo za njima kako bi ih prisilio na povratak, pa su se Izraelci našli u stupici između faraonove vojske i mora. B-g kaže Mošeu da digne svoj štap iznad vode; more se razdvaja i Izraelci prelaze, a onda se opet zatvara nad egipatskim progoniteljima.

Moše i Izraelci pjevaju B-gu pjesmu zahvalnicu.

U pustinji narod žeđa i gladuje, i neprestano prigovara Mošeu i Aharonu.

B-g na čudesan način gorke vode Mare pretvara u slatke, a kasnije Moše udar-

cem po stijeni učini da iz nje voda poteče; učinio je i da mana pada s neba svakog jutra prije svitanja i da se prepelice pojavljuju u taboru Izraelaca svake večeri.

Izraelci dobivaju uputu da petkom skupljaju dvostruku količinu mane jer je na Šabat, dan kojeg je B-g proglasio danom počinka, neće biti. Neki nisu poslušali i krenuli su skupljati manu sedmog dana, ali nisu ništa našli.

Aharon je u ćupu sačuvao malu količinu mane kao svjedočanstvo budućim naraštajima.

U Refidimu narod napadaju Amalekiti. Porazile su ih Mošeove molitve i vojska s kojom je Jošua na njih krenuo.

Prevela Dolores Bettini

Godina 16 Broj 16 Broj 16 Zagreb, šabat 4. veljače 2023. - 13. švata 5783. http://twitter.com/DivrejTora

Sommersione dell'esercito del faraone nel Mar Rosso, Andrea Previtali (1480 – 1528)

Rabbi Shraga Simmons

B’’H

OU Israel's Torah Tidbits Alija po Alija

Kohen – prva alija – 14 p’sukim –13,17-14,8

"Kad Par’o otpošalje Narod…", B-g ih vodi okolnim putem kako bi spriječio da među njima nastane panika i da se vrate u Egipat. Moše, održi obećanje koje su braća dala Josefu, te zajedno s Narodom iz Egipta uzima i Josefove posmrtne ostatke.

Midraš nam kaže da su Egipćani

Josefove kosti sakrili u Nilu, kako bi spriječili Izraelce da napuste zemlju. Josefov se lijes čudesno, u pravi čas, pojavio na površini, tako da ga Narod može uzeti sa sobom kada je odlazio. Učimo da je Josef zaslužio da bude prenesen u Erec Jisrael i da tamo bude sahranjen time što je organizirao pogreb svog oca. Moše je pak, dobio najveću počast – sam B-g se pobrinuo za Mošeov pogreb, kao nagradu za brigu koju je on pokazao za Josefove posmrtne ostatke.

Gemara nas uči da je prisutnost mrtvog tijela – a dakako i onoga tko je onečišćen doticajem s mrtvim tijelom – dopuštena u "Levitskom taboru", a zabranjena je samo na području Mikdaša. To učimo iz činjenice da je Moše uzeo Josefove kosti "sa sobom". Ova halaha danas je važna u pogledu dozvole da se na Brdo Hrama popne na ona području na kojima nije stajao Hram i njegovo predvorje. Brdo Hrama – ono što je izvan područja Mikdaša – ima status Levitskog tabora, i na njega se može otići nakon što se uroni u mikve da se oslobodi "nečistoće koja

dolazi od tijela". (Onečišćenje od mrtvog tijela ne može se ukloniti bez napitka od para aduma – uz određenja ograničenja.) Osoba koja pazi na halahu prije nego li se uspne na Brdo Hrama treba se konzultirati s rabanim koji ga osobno poznaju.

B-g je Narodu osigurao pratnju u vidu stupa od oblaka danju i vatrenog stupa noću. B-g Mošeu govori o Svom planu da Narod povede na takav način da će Faraon krenuti u potjeru za njima u promašenoj nadi da će ih vratiti u Egipat. Kada je Faraon bio obaviješten (od strane doušnika koje je poslao da se pridruže Izraelcima) o tome gdje se Narod nalazi, on (uz B-žju pomoć da njegovo srce učini "teškim" i "sigurnim") sa sobom uzima strahovitu vojnu silu i daje se u potjeru za Narodom Izraela.

"A B-g im ne dopusti da krenu Dereh Erec P’lištim." Doslovce, oni nisu krenuli izravnim putem prema teritoriju Filistejaca. Jedan komentator ukazuje na zanimljiv draš temeljen na igri riječi. B-g nije izveo Narod iz Egipta na dereh erec, na normalan, prirodan način. Normalno, kruh dolazi iz tla; Izraelskom narodu B-g kruh šalje odozgo. U normalnim okolnostima, voda dolazi odozgo; B-g je Izraelski narod snabdjevao vodom odozdo, iz čudesnog Vrela koje ih je pratilo na putovanju, Mirjam u čast. Time što nas nije izveo na prirodan način, van svake je sumnje da je uistinu B-g bio taj koji

nas je izveo iz Egipta. To je suštinski temelj judaizma. Ne samo da smo izišli iz Micrajima, već da je B-g bio taj koji nas je iz njega izveo. Ne samo da nas je izveo, već je i narod bio toga potpuno svjestan.

Levi – druga alija – 6 p’sukim –14,9-14

Moćna egipatska vojska daje se u potjeru za Narodom. Kada ih Narod spazi kako dolaze, to ga užasno preplaši jer nije imao kamo pobjeći. Jadaju se Mošeu da bi im bilo bolje da su pomrli u Egiptu. Moše umiruje Narod, ohrabruje ih da se ne plaše, obećava im da će se B-g boriti u njihovo ime, te im kaže da će Egipat uskoro propasti.

Može se pretpostaviti da je ovo što se događa razjašnjenje u vezi toga tko je izveo Izraelski narod iz Egipta. Faraon je zapravo mislio da je on pustio Narod da ode – da ga je potjerao iz Egipta. To čak tako i izgleda na početku ovotjedne sedre. B-g je uredio da Faraon pohita za njima.

Tada su mu zbivanja – a i nama također – pojasnila da je B-g, i jedino B-g, Onaj koji nas je izveo iz Egipta.

Š’liši – treća alija – 11 p’sukim –14,15-25

B-g "pita" Mošea zašto Narod viče;

(nastavak s 2. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

neka samo nastave ići dalje.

Naši nas učenjaci podučavaju da postoje trenuci koji nas potiču na molitvu, a postoje i oni koji nalažu da se nešto poduzme. Ponekad se moramo koristiti dugim molitvama i molbama; pokatkad kratka molitva ne samo da je dovoljna, već bi previše riječi bilo i kontraproduktivno. B-g kaže: Ma tic’ak Eilai, zašto Mene pozivaš? Ma se piše mem-hei. Mem predstavlja 40 dana i 40 noći koje je Moše proveo moleći se za Narod nakon grijeha sa Zlatnim teletom. Mem predstavlja dugu molitvu. Hei simbolizira jednostavnu ali rječitu molitvu od pet riječi za ozdravljenje Mirjam od cora’at koju je dobila kao kaznu zbog toga što je o Mošeu govorila bez poštovanja.

A ponekad, nisu primjerene ni kratke niti duge molitve. Ovaj trenutak Izlaska, nalagao je da se poduzme odlučan čin. Pokrenite se! Kasnije u Tori nalazimo još jedan takav primjer, kad su se Moše i Aharon bez odgađanja bacili u akciju da zaustave pomor koji je počeo desetkovati Narod.

B-g kaže Mošeu da podigne svoju ruku nad morem i da ga rascijepi, tako da će Narod moći proći kroz njega suhom zemljom. B-g obavještava Mošea da će ponovo otvrdnuti srca Egipćana tako da oni nastave svoju potjeru. Egipćani će na kraju spoznati B-žju moć. Anđeo čuvar (stup od oblaka) koji je išao pred Narodom sada se premjestio između Židova i egipatske vojske koja ih

je progonila, sprečavajući na taj način da dođu u međusoban kontakt. Moše podiže ruku ponad mora te B-g učini da snažan istočni vjetar puše čitave noć, i razdvoji vodu. Izraelski narod ulazi u more po suhoj zemlji, između vodenih zidova. Egipat odvažno kreće za njima. Oholo ponašanje Egipćana odjednom se pretvori u strah i paniku kada im borna kola ostanu bez kotača i zaglibe u morskom dnu. (Tu nailazimo na oštru suprotnost u odnosu na potpuno suhu zemlju kojom kroče Izraelci.) Egipat konačno (i prekasno) priznaje B-ga, ne samo u ovom trenutku, već i za sve ono ranije, kao Onoga koji se borio za Izrael u Egiptu.

Koja je bila svrha snažnog vjetra koji je puhao čitave noći? Nije li B-g mogao razdijeliti more tako da pucne prstima? Odgovor glasi: Naravno da jest. No, noćna priprema za čuda koja su uslijedila po danu služila je za nekoliko svrha. Egipćane je to uljuljkalo u lažan osjećaj sigurnosti jer se događalo nešto što su mogli objasniti. Oni nisu željeli prihvatiti da B-g Izraela vrši čudesa za Svoj narod. Bez ikakve sumnje, njihovi su vračevi objasnili pustinjske vjetrove i čime oni mogu rezultirati. Itd. Među Židovima, uvijek ima i onih pojedinaca koji ne žele priznati da B-g ima silnu moć. Oni će uvijek pronalaziti svoje "opravdanje" u prirodnim sastavnicama čuda. I možda nam, a to je najvažnije, ovaj vjetar (i slične vremenske prilike veza-

ne uz druga čuda) omogućuju da se lakše povežemo i više cijenimo sama čuda. Pucnuti prstima donosi rezultate suviše brzo da bismo uspjeli porazmisliti o tome što se događa. Jedna noć za razmatranje o tome što se dešava, još je više osnažila poštovanje Djece Izraelove prema onome što se događalo, što se događa i što će se događati.

R’vi’i – četvrta alija – 32 p’sukim –14,26-15,26

Moše sada dobija uputu od B-ga da još jednom podigne svoju ruku nad morem tako da se vode mogu vratiti. On tako učini i Egipćani se utope. Narod je, međutim, uspio proći kroz more i sada je ushićen svojim spasenjem. Oni stječu istinsku vjeru i pouzdanje u B-ga i Mošea, Njegovog slugu. (Rambam kaže da je potpuna, čvrsta i trajna vjera u B-ga bila zadobivena na Sinaju. Na ovom mjestu moramo reći da je ovdje zadobivena vjera bila velika, no još uvijek ne i trajna.) Sada slijedi Pjesma o moru.

Vama za informaciju… Pjesma o moru napisana je na za Toru jedinstven način. Stupci u kojima je zapisana širi su od ostalih stupaca u Sefer Tori. Pet je redaka običnog teksta na vrhu stupca, iza čega slijedi prazan red. Stupac započinje s riječju haba’im u svim sifrei Tora (tradicijama pisanja). To je jedan od samo 5 stupaca koji ne započinju s vav (tako je u najvećem broju Tora, no ima nekih koje nisu vav-Tore). Za prazna polja se kaže da skrivaju duboke taj-

ne Znanja Tore.

Ono što čini Pjesmu o moru toliko posebnom je da ona izravno citira Izraelski narod i B-g je to, od riječi do riječi, stavio u Svoju Toru. Drugim riječima, ostali dio Tore napisao je B-g; ovaj dio napisali smo mi. To je nadahnuti odlomak koji je postao sastavni dio naše svakodnevne molitve.

Komentatori naglašavaju glagolsko

vrijeme koje se koristi na početku

Pjesme: Tada će Moše i Djeca Izraelova pjevati… Ovo se uzima kao jedna od nekoliko aluzija na koncept t’hi’at hameitim, uskrsnuća mrtvih, kojeg nalazimo u Tori.

Pisano je u Sefer Hahareidim da "onaj koji kaže Pjesmu o moru naglas i s radošću, on je kao da je sam bio izašao iz Egipta u tom trenutku – i njegovi će grijesi biti oprošteni." Zaslugom Pjesme o moru, B-g je Narodu razdvojio more i oprostio im njihove grijehe.

Narod nastavlja svoje putovanje i tri dana ne uspijeva pronaći vodu. Kada je ipak nađu, gorko (ovo je namjerna igra riječima) se žale što je ne mogu piti. B-g uputi Mošea da izvedečudočimevodapostajeslatka

Osim doslovnog značenja teksta, ova se epizoda smatra aluzijom na primat koji Tora ima u životu Židova. I Tora i voda su održavatelji života

duhovnog i fizičkog. Na isti način, "tri dana bez vode" dovelo je do našeg čitanja Tore u ponedjeljak i četvrtak, tako da u našem lutanju

po duhovnoj pustinji života, nećemo hoditi 3 dana bez duhovne vode. To je samo jedna od "svrha" dobro poznate analogije između Tore i vode.

Hamiši – peta alija – 11 p’sukim –15,27-16,10

Narod potom putuje do Eilima, a od tamo u Midbar Cin, na putu prema Sinaju. Ovaj put, oni se žale da im manjka hrane. B-g govori Mošeu o mani kojom će On uskoro snabdijevati Narod. Moše kaže Narodu da će uskoro vidjeti kako B-g čuje i uslišava njihove prigovore. Mana nije samo hrana koja će hraniti narod tijekom njihovog putovanja, ona je i ključni ispit vjere koju ljudi trebaju imati u B-ga. Mana je trebala padati svakodnevno, osim na šabat, i nije je bilo dopušteno sačuvati preko noći (osim onoga što padne u petak). Ovo je pomoglo neprestanom jačanju naše vjere u B-ga - ta potreba da se "pouzdaje" u Njega svakog pojedinog dana.

Šiši – šesta alija – 26 p’sukim –16,11-36

Nastavlja se opis mane… uvečer se čudesno pojavljuju prepelice. Sljedećeg jutra se – zaštićena slojem rose ispod i iznad nje – pojavljuje mana. Narod je time fasciniran, pa kada upitaju Mošea on im objasni sva

pravila i procedure koje je B-g postavio.

Unatoč tome što im je bilo rečeno da mana neće padati na šabat, bilo je nekih koji su izišli tražiti manu. B-g "uzme na znanje" ovaj iskaz pomanjkanja vjere.

U uputu o mani uključena je i zapovijed da se ne "napušta svoje mjesto na sedmi dan (kako bi se sakupljala mana)". Ona nije bila samo pravilo za taj naraštaj; ona je jedna od 613 micvi – micva o t’hum šabat.

S gledišta micve

Čovjek neće napustiti svoje mjesto na sedmi dan. Učenjaci se ne slažu oko toga da li je ovaj pasuk zapovijed u vezi šabatnih granica, ili je on potaknuo učenjake da ograniče naše "putovanje" na šabat. Rambam tvrdi da je t’hum šabat biblijska zapovijed. Rambam smatra da Tora zabranjuje da se hoda više od 19 km (24.000 amot) od vlastitog "šabatnog mjesta". Ovo se podudara s duljinom i širinom Izraelskog tabora u pustinji. Budući da je to kontekst zapovijedi o kojoj se govori, Rambam daje da je ograničenje koje Tora postavlja 19 km.

Međutim, učenjaci su uvelike skratili t’hum, na 2.000 amot, da ga prilagode levitskim gradovima (zabilježeno na kraju knjige BaMidbar), gdje se izričito spominje 2.000 amot kao područje koje pripada gradu. Ramban smatra da je cijeli ovaj koncept ograničavanja razdaljine koju netko može prehodati na šabat rabinskog

(nastavak s 3. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

porijekla – potaknut Torom, ali zakon su donijeli rabini. Bilo kako bilo, svi se slažu da nam je zabranjeno hodati više od 2.000 amot izvan našeg "mjesta" na šabat. "Mjesto" se definira kao prostor na kojem se osoba zatekne na početku šabata. Ukoliko je to neko mjesto ili grad, tada se to čitavo naseljeno područje, bez obzira na njegovu veličinu, smatra za vlastita "četiri lakta" te osobe, a ograničenje od 2.000 amot počinje izvan granica grada. Zakoni o t’humu i povezano pitanje o eruvu vrlo su složeni. Njihove pojedinosti područje su stručnjaka za halahu. Mi se moramo rukovoditi njihovim savjetom u tim pitanjima. S druge strane, ideja koja se nalazi u pozadini toga treba nam svakako biti dostižna. Šest dana radnog tjedna okarakterizirano je kao "biti u pokretu". Šabat je dan odmora. Ne samo da se klonimo različitih vrsta kreativnih aktivnosti, već čitavim svojim ponašanjem pokazujemo da je B-g Gos-

podar.

Epizoda s manom je kontekst u kojem je šabat po prvi puta predstavljen Izraelskom narodu. Primjerak mane bio je pohranjen za spomen budućim naraštajima.

Š’vi’i – sedma alija – 16 p’sukim –17,1-16

Narod putuje do Refidima, te se još jednom žali da nema vode. (Sam prigovor nije ono što "ljuti" B-ga, ako si žedan, žedan si. Manjak vjere i sumnja u vrijednost Izlaska je ono što baca negativno svjetlo na Narod.) Kao odgovor, B-g kaže Mošeu da okupi starješine i Narod te pred njima udari stijenu svojim čudotvornim štapom. To će rezultirati vodom za Narod.

Posljednjih devet p’sukim (koji su i čitanje Tore na Purim ujutro) govore o napadu Amaleka na tek nastali narod Izraela. Ovo je arhetipska bitka protiv onih koji gledaju kako da

nas unište. Ta se bitka ponavlja – u različitim oblicima – uzduž i poprijeko Židovske povijesti.

Haftara – 52 p’sukim – Šo’f’tim 4,45,31

U vrijeme Sudaca Bnei Jisrael su bili okrutno ugnjetavani. Kad su izbavljeni od ugnjetavanja, Devora je zapjevala pjesmu hvale i zahvalnosti B-gu, pjesmu po svojoj prirodi sličnu pjesmi Mošea i Bnei Jisrael u ovoj parši. Isto tako, vjera koju narod imao u B-ga imala je uspone i padove slične onima koje nalazimo u sedri.

Devora je bila instrument kojim je u narodu obnovljena visoka razina vjere u B-ga, i kojim je narod bio poveden do velikih pobjeda. Format Devorine pjesme jednak je formatu Pjesme na moru. U nekim je tradicijama ova haftara kraća. Rabbi Jacobs ističe neke izuzetne sličnosti u frazeologiji između sedre i haftare

(nastavak s 4. stranice) OU Israel's Torah Tidbits: Alija po Alija

Rabbi Jack Abramowitz:

Tarjag - 613 zapovijedi

24. Ostani gdje jesi: Zabrana putovanja izvan propisane granice na Šabes

Neka nitko ne izađe sa svog mjesta u sedmi dan (Izlazak 16,29)

Granice šabesa nazivaju se "tehum šabes" (ili kraće "tehum") i prostiru se 2.000 lakata uokolo grada u svakom smjeru. (Lakat je oko 45 cm.) Talmud u Eruvin (51a) izvodi mjeru tehuma iz 2.000 lakata širine granica oko levitskih gradova u Brojevima 35,5 pomoću gezera šava (istovjetne riječi u dvije teme).

Zapravo, postoje različita mišljenja u vezi toga je li ograničenje od 2.000 lakata izvorno biblijsko ograničenje. Moguće je da Tora dopušta da se prođe do tri parsanga van granica grada na šabes i da je granica od 2.000 lakata rabinski ukaz. (Parsang je oko 5 i pol kilometara.)

Tehum počinje kod posljednje zgrade u gradu, i veličina grada ne utječe na njega. (Grad je mjesto koje je opasano zidinama, ili u kojem zgrade međusobno nisu udaljene više od 32 metra.) Ako živite u New Yorku, možete slobodno prošetati od Battery Parka do Harlema.

eruv 1.500 lakata prema istoku, on tada može otići 3.500 lakata od gradskih granica na istok, ali samo 500 lakata prema zapadu. Drugim riječima, eruv može pomaknuti tehum, ali ga ne može povećati.

Razlog za tu micvu je da nas podsjeti da je B-g cijeli svijet stvorio ni iz čega. Postoji zanimljiv događaj koji se iznosi u Talmudu u vezi načela tehuma. Zbog posebno traumatičnog doživljaja, R. Eliša b. Abuja je izgubio svoju vjeru i postao heretik poznat kao Aher ("onaj drugi"). Talmud nam u Hagiga (15a) govori da je jednog šabesa, rabi Meir, hodao i razgovarao s Aherom, svojim bivšim učiteljem koji je jahao na konju. Kad su stigli do određene točke, Aher je rekao Rabi Meiru da se vrati, jer su došli do granice tehum šabesa. (Vrijedno je spomenuti da, mada je zastranio, Aher nije želio da Rabi Meir prekrši ovu važnu halahu.) Rabi Meir je rekao Aheru da bi se i on trebao vratiti, tako da se vrati B-gu,! (Nažalost, Aher je bio uvjeren da je otišao predaleko, i da njegovo pokajanje neće biti prihvaćeno.) Ipak, rabi Meir je uspio izvući pouku o tešuvi (pokajanju) iz šabatnih granica.

Ova se zabrana odnosi i na muškarce i na žene, u sva vremena i na svim mjestima. Ona je 321. od 365 negativnih micvi u Rambamovom Sefer HaMicvosu i 7. od 194 negativnih micvi koje se danas mogu vršiti kao što je navedeno u Sefer HaMicvos HaKacar Chofetz Chaima (koje iz tjedna u tjedan možete učiti u Divrej Tori, op.ur.). Ramban (Nahmanides), međutim, smatra kako je zakon tehuma po svom podrijetlu rabinski te ga ne ubraja u 613 micvos. O njemu se raspravlja u talmudskim traktatima Šabos i Eruvin, osobito u Eruvin 17, 35-36, 51 i 58-59. Kodificiran je u Šulhan Aruhu u Orah hajim 396-416.

Čovjek može produžiti svoj osobni tehum u jednom smjeru pomoću neke vrste eruva. (Eruv nije samo uže oko vašeg grada, postoje različite vrste za različite svrhe, i postavljaju se na različite načine. Nošenje u zajedničkom području uređeno je pravilima eruvei haceros. Kada šabes padne nakon jom tova, za šabes se pripremamo na bazi eruv tavšilina. Ovdje pak govorimo o eruvei tehumin.) Kada netko načini eruv tehumin u jednom smjeru, on gubi podjednaku udaljenost od duljine koju mu je dopušteno prijeći u suprotnom smjeru. Na primjer, ako načini svoj ■

Sefer Hamicvot Hakacar

Zapovijedi koje se danas mogu poštivati

kako ih je sakupio Hafec Hajim

Negativne zapovijedi

29. Negativna je zapovijed ne zaklinjati se uzalud

kao što kaže Pismo, Nećeš uzeti ime Vječnog, B-ga svoga, uzalud (Š'mot 20,7). Isprazna zakletva podijeljena je u četiri kategorije: (1) Ako se netko zakune na promjenu u nešto poznato; na primjer, ako se zakune za muškarca da je žena, ili u vezi kamena da je zlato. (2) Ako se zakune bemisleno; na primjer, ako se zakune za kamen da je kamen. (3) Ako da zakletvu da neće držati micvu. (4) Ako se ■

zakune da će učiniti nešto što je nemoguće ispuniti; na primjer, da neće spavati tri dana zaredom, ili da neće okusiti hrane sedam dana u nizu. Za svaku od tih zakletvi, ako se svojevoljno zakleo, treba biti bičevan; a ako je bilo nenamjerno, oslobođen je kazne. Ako netko kaže blagoslov uzalud [bespotrebno] ili izgovori ime Nebesa [B-ga] besmisleno, on krši zabranu Nećeš uzeti ime, itd.

Ovo je na snazi na svakom mjestu i u svakom trenutku, kako za muškarce tako i za žene.

AlHaTorah.org:

Teme za razmatranje uz šabatni stol

Što ako?

Na početku paraše Bešalah rečeno nam je kako je Hašem, kada je izvodio narod iz Egipta, odbacio pravac preko teritorija Filistejaca i odabrao trasu kroz pustinju. No, što bi se dogodilo da je odabrao put preko područja Filistejaca?

• Da li se objava ne bi dogodila na gori Sinaj? Ali, nije li Hašem već rekao Mošeu da će narod, nakon što izađe iz Egipta, služiti Mu u pustinji, na Horevu? Ako ne tamo, na kojem bi drugom mjestu bila dana Tora? Kako bi se iskustvo objave razlikovalo, da se to, primjerice, dogodilo u Izraelu?

• Egipćani se ne bi utopili u Jam Sufu? Koliko bi povijest bila drugačija da se tako desilo? Da je Hašem uništio njihovu vojsku na drugačiji način, ili da je možda jednostavno spriječio njihovu potjeru? Je li bilo nužno da narod svjedoči smrti svojih bivših gospodara kako bi uistinu bio slobodan ili bi Izlazak bio dovoljan?

Fizička ili duhovna pomoć?

Kada tekst opisuje događaje koji su se dogodili u Mari, prvom mjestu na kojem se narod zaustavio u pustinji, kaže: טָפְׂשִ וּ״קעח״עעל״םָש״םָש " ".

Različiti komentatori smatraju da se ovo odnosi na to da Hašem poučava narod o nekim zakonima Tore, ili Njegovo prenošenje načela B-žanske providnosti, ili da im On osigurava

prehranu.

• Na što svako od tih gledišta ukazuje u vezi toga koje su bile najhitnije potrebe naroda kada je izašao iz ropstva i na koji se način Hašem nosio s tim? Je li važnije naciji u povojima dati duhovni i moralni kompas ili im prvo zadovoljiti njihove fizičke potrebe?

• Oni koji zauzimaju stajalište da se izrazi odnose na B-žanske zapovijedi imaju različite poglede na to koje je zakone Hašem prenio. Među onima koje oni predlažu su: šabat, poštivanje roditelja, građansko pravo, zabranjeni seksualni odnosi i obred crvene junice. Koja bi se tekstualna i /ili idejna motivacija mogla nalaziti iza svakog od tih prijedloga?

Pustinja: Čisto natprirodno postojanje?

Paraša Bešalah opisuje nekoliko čudesa iz vremena boravka u pustinji, uključujući snabdjevanje vodom, nebesku manu i עָלְׂש. Jesu li takva čuda bila pravilo ili iznimka?

• Koje dokaze možete dati kao potporu mišljenju da Izraelci

nisu vodili nadnaravan život, već tipičan nomadski način života u pustinji, koji je s vremena na vrijeme bio dopunjen ponekim čudom?

• Jesu li čuda postignuta potpuno nadnaravnim metodama ili korištenjem zakona prirode?

Uništenje Amaleka

Što je to bilo toliko strašno u napadu Amaleka da je dovelo do zapovijedi da se ta nacija potpuno uništi? Za nekoliko različitih pristupa porazmislite o sljedećem:

• Kako treba reagirati na terorizam? Ako neki narod s terorističkim načinom razmišljanja i pomanjkanjem etičkih normi napadne nekoga, koliko ekstremno je nužno ili prikladno uzvratiti? Što ako će nedužni nastradati kao kolateralne žrtve?

• Ako smatrate da je neka druga zemlja egzistencijalna prijetnja vašem opstanku, je li opravdano pokrenuti preventivni napad kako biste spriječili da budete uništeni? Kako možete precizno utvrditi kada se pojavi takva prijetnja?

• Koliko je iznimna zapovijed da se uništi Amaleka? Na koji način Hašem uobičajeno postupa s neprijateljima Izraela u ostatku Tanaha?

Prevela Tamar Buchwald

Rav Kook:

Unutarnja pjesma duše

Pjesma na moru

Talmud opisuje Širat haJam, pjesmu hvale koju su Izraelci pjevali nakon čudesnog prelaska preko Crvenog mora, kao pjesmu male djece i nejačadi:

"Kada su Izraelci prešli preko mora, poželjeli su zapjevati. Kako su pjevali? Malo dijete sjedilo je u majčinu krilu, a nejače je bilo na grudima svoje majke. Kada su svjedočili Šehini (B-žjoj prisutnosti), mala djeca podigla su svoje glave, a nejačad je prestala sisati, te su zapjevali, 'Ovo je moj B-g i ja ću Ga veličati'" (Šemot 15,2) (Sota 30b)

Zašto mudraci Širat haJam opisuju kao pjesmu koja je spontano potekla iz usta male djece?

Znanje i čast

Kri'at Jam Suf, razdvajanje Crvenog mora, bilo je kulminacija izlaska iz Egipta. Međutim, pažljiva analiza teksta, daje nam do znanja da su izlazak i razdvajanje mora imali različite svrhe. Namjena Deset pošasti i Izlaska bila je u tome da bi "Egipat znao da sam Ja B-g" (Šemot 7,5). Cilj je bio poznavanje B-ga. Kroz ta čuda, svijet je trebao naučiti

da postoji B-g i da On upravlja svemirom.

No, kada su Izraelci prešli preko Crvenog mora, B-g je objavio, "Proslavit ću se nad faraonom i njegovom vojskom" (Šemot 14,17). Čudo razdvajanja mora imalo je viši cilj: ne samo jedi'at Hašem, poznavanje B-ga, već i kevod Hašem – čašćenje B-ga.

Iz grla

Obvezu da častimo B-ga učimo iz Izreka: "Časti B-ga svojim bogatstvom" (3,9). Midraš Tanhuma objašnjava da, uz čašćenje B-ga materijalnim bogatstvom, čovjek može častiti B-ga i drugim talentima i darovima, uključujući pjesmu. Primjerice, pojedinac koji je blagoslovljen melodičnim glasom, trebao bi voditi zajedničke molitve. Raši objašnjava da se riječ 'me-honeha' (iz svog bogatstva), može čitati i kao 'me-groneha' – iz svog grla.

To nas vodi do dubljeg razumijevanja toga što znači častiti B-ga. Poznavanje B-ga je predmet našeg intelekta, no kavod dolazi iz dublje razine našeg postojanja. Poput grla, on je povezan s našim osnovnim

životnim silama – "Onaj čiji je vrat uklonjen, ne može živjeti" (Midraš Šir HaŠirim 4,6).

Iz tog razloga, midraš opisuje širat haJam kao pjesmu koja je potekla iz usta nejačadi. Pjesma na Crvenom moru bila je prirodni izraz unutarnjeg osjećaja B-žje slave koji su imali Izraelci. Potekla je iz njihove čežnje za B-gom, čak i prije no što su imali ispravno poznavanje B-ga, dok su bili poput male djece.

Iza postavljenih granica

Talmud uči da onaj koji recitira molitvu Šema mora spomenuti i Izlazak i razdvajanje mora (Jer. Talmud Berahot 1,6). Komentari objašnjavaju da spominjemo oba događaja jer je izbavljenje iz Egipta započelo pošastima, a završilo je čudesnim razdvajanjem mora. Pa ipak, mudraci nas uče iznenađujućem pravilu: onaj tko zaboravi spomenuti Izlazak mora cijeli Šema ponoviti ispočetka, dok onaj tko zaboravi spomenuti razdvajanje mora, ne mora ponavljati cijelu Šema. (Šemot Raba 23). Ako je razdvajanje mora bilo vrhunac Izlaska, zašto nije obvezan dio molitve?

Možda ćemo bolje razumjeti razliku između poznavanja i čašćenja B-ga ako to usporedimo sa vršenjem micve i hidur-om micve, razradom i uljepšavanjem micve. Svaka micva ima svoje parametre i minimum očekivanja koji postavlja kako bi bila izvršena. Hidur micva ide dalje od tih osnovnih zahtjeva. Ona je odraz unutarnjeg estetskog aspekta i izražavanja nesputanog kevod Hašema. Mudraci izvode koncept hidur micve iz poetske pjesme sa Crvenog mora, "To je moj B-g i ja ću Ga veličati (ili: uljepšati)" (Šemot 15,2).

To nam pomaže da shvatimo zašto onaj koji zaboravi spomenuti razdvajanje mora ne mora ponavljati cijelu molitvu. Čašćenje B-ga, za razliku od znanja i mudrosti, nije određeno nekim striktnim okvirom. Upravo zbog svoje uzvišenosti, kevod Hašem ne može biti ograničen. On odražava dublji i prirodniji aspekt našeg bića – poticaj unutarnje pjesme duše.

Test Mare

Čak i prije no što je Tora dana na Sinaju, židovski je narod primio nekoliko micvi kod Mare:

"Stigli su do Mare… tamo ih je B-g naučio propisima i zakonima i tamo ih je iskušao." (Šemot 16,23-25)

Prema tradiciji, jedna od micvi kojoj je B-g poučio svoj narod kod Mare bilo je držanje šabata (Sanhedrin 56b). Čini se da je Mara bila neka vrsta uvoda u primanje Tore na Sinaju. Na koji način ih je micva šabata pripremila na sinajsku objavu? I u čemu je bio test kojim je B-g kod Mare testirao židovski narod?

Preduvjet za Toru

Područje se zvalo Mara jer su vode tamo bile gorke (mar). "Kada je Moše zavapio B-gu, On mu je pokazao jedno drvo. Moše ga je bacio u vodu i voda je postala slatka" (Šemot 15,25).

Kad je čovjek bolestan, ono što je slatko čini mu se gorko. Vode Mare činile su se gorkima, no zapravo su bile slatke. Te su vode metafora za Toru. Zakoni Tore slatki su onima koji imaju čistu dušu i profinjen karakter, no gorki su onima koji su opterećeni lošim karakternim crtama (Majmonides, Hilhot De'ot 2,1). Mara je bila podloga za Sinaj jer je osnažila pozitivne crte dobrote i suosjećanja koje su urođene židovskom narodu (Jevamot 79a). Ljudi su tada postali spremni da prime Toru, jer im je njihov moralni razvoj omogućio da cijene slatkoću zakona Tore.

Kako je micva šabata to postigla?

Iako šabat služi kao sjećanje na stvaranje svemira, on nije dan cijelom čovječanstvu. Šabat je poseban dar za židovski narod (Sanhedrin 58b). Zašto je tome tako?

Prirodna dobrota

Za dobrobit i harmoniju društva, ljudi moraju biti zaokupljeni poslom. Poslovni odnosi motiviraju ljude da budu ljubazni i prijazni jedni sa drugima. Čak i ako ne vole jedni druge, u njihovom je interesu da budu dobri jedni prema drugima. Međutim, ako ne rade, taj motiv više ne postoji. Ljudska priroda instinktivno gleda na samozaštitu i preživljavanje, bez poticaja da steknu dobar ugled kod drugih, ljudi će se prirodno povući u svoje sebi-

čne tendencije.

To je bio test Mare. Židovskom narodu dan je šabat kao dan odmora. Hoće li unutar sebe pronaći urođenu kvalitetu suosjećanja? Hoće li ostati dobri jedni prema drugima, unatoč nedostatku osobnog profita koji bi mogli zbog te dobrote primiti na dan odmora?

To također objašnjava posebnu povezanost mane i šabata. Mana nije padala na šabat kako bi ih "testirao da vidim hoće li držati Moj zakon" (Šemot 16,4). Sa hranom koja im je već bila proviđena, Izraelci nisu trebali zarađivati za život. Test mane, baš kao i test šabata, bio je hoće li ostati dobri prema svojim susjedima bez osobne koristi u tome. Ako su Izraelci u pustinji ostali prijateljski raspoloženi jedni prema drugima, to pokazuje da njihova dobrota nije bila odraz osobnih interesa, već dio unutarnje suosjećajne i velikodušne prirode. To su bile karakterne crte koje su bile potrebne židovskom narodu kako bi primio Toru.

Sedam micvi Noinim sinovima, koje obvezuju cijelo čovječanstvo, ne zahtijevaju takvu profinjenost ljudske prirode. One zahtijevaju samo izbjegavanje zla. Tora, s druge strane, traži od židovskog naroda da bude svet. Etički ideali Izraela ne mogu biti utemeljeni samo na osobnom interesu i koristi, već na ljubavi prema "onome što je ispravno i dobro u B-žjim očima" (Devarim 12,28). Stoga je bilo potrebno poduprijeti temelje za njihovu unutarnju dobrotu. Na taj su način micve dane u Mari pripremile put objavi Tore na Sinaju.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 8. stranice) Rav Kook: Unutarnja pjesma duše

Velika pjesma

Postoji velika razlika u načinu gledanja na neki važni povijesni događaj generacije koja ga je stvarno doživjela, svjedočila mu, a možda čak i sudjelovala u njemu, te kasnijih naraštaja koji o događaju doznaju putem tradicije i povijesti. Činjenice u vezi događaja mogu se prenositi s generacije na generaciju čak tisućama godina, no emocionalna značajka, silina stvarnog raspoloženja i atmosfere koja je u to vrijeme vladala nikad ne izdrži protok vremena i udaljavanje od samog događaja.

Ta istina možda nigdje nije više očita nego u drami izbavljenja židovskog naroda na obalama Jam sufa. U trenutku božanskog izbavljenja, Moše i Mirjam, te Izraelski narod, grunu u uzvišenu pjesmu, koja izražava njihovo olakšanje i radost zbog uništenja njihovih omraženih tlačitelja.

Ova pjesma trijumfa toliko je moćna da tisućljećima čini sastavni dio dnevne molitve Izraela. No, iako su riječi opstale i bile posvećene od svih generacija Židova od Mošea do danas, izvorni žar, silina i atmosfera tog trenutku kod nas više nije prisutna.

Hagada za Pesah zahtijeva od nas

da ponovo proživimo Izlazak iz Egipta, kao da smo uistinu tamo bili prisutni i doživjeli ga. No, izvan je domašaja mogućnosti kasnijih generacija da to učine potpuno i sveobuhvatno. Mi se događaja možemo prisjetiti i ponovno ga proživjeti intelektualno i pozitivno na povijesni način, ali emocionalna uzvišenost tog trenutka isparila je tijekom vremena.

Svjedoci smo toga kako su događaji od prije samo jednog stoljećadva velika svjetska rata, holokaust, rođenje države Izrael, itd - počeli iščezavati iz znanja, pamćenja i prisjećanja milijuna današnjih Židova, jedva nekoliko generacija nakon što su se ti kataklizmički događaji dogodili. U ovom slučaju, ne samo da su se izgubili osjećaji, već su i stvarne činjenice i njihov značajdruštveni, vjerski i nacionalni - u opasnosti da nestanu iz svjesnog razmišljanja i ponašanja mnogih Židova.

U svjetlu toga, zaista je fenomen da se izbavljenje Izraela kod Jam sufa tako jasno obilježava i pamti, čuva i štuje u židovskoj bazi sjećanja. Razlog ovog iznimnog opstanka povijesnog pamćenja je to što je ono postalo dijelom židovskog vjerskog obreda, ugrađeno u samu Toru, i

obilježavano na poseban šabat koji nosi ime po tom događaju. Na taj način se ono nije moralo oslanjati samo na povijesnu istinu i pamćenje kako bi bilo očuvano za buduće generacije.

Vjerski obred i dalje je najsigurniji način očuvanja povijesnog pamćenja, mnogo snažniji od prvomajskih parada i ispaljivanja plotuna. Sam obred možda nije u stanju dočarati emocije i atmosferu stvarnog događaja, ali može prenijeti bitne činjenice i važnost događaja onima koji mu nikada nisu svjedočili niti su ga doživjeli. Pjesma Mošea, Mirjam i Izraela još uvijek odzvanja u sinagogama židovskog naroda, a što je još važnije i u njihovim mislima i srcima.

Ta velika pjesma Mošea i Izraela čini središnji dio ovotjedne parše Pjesma je usredotočena na B-žju snagu, na uvijek čudesni opstanak Izraela i na perfidno ponašanje pokvarenih neprijatelja Židovskog naroda. B-žja moć i veličina vide se u spasenju Izraela od neprijatelja, koliko god oni jesu ili su bili jaki. Ova Mošeova pjesma s jedne strane podupire priču o Židovskom narodu.

S druge strane podupire je druga Mošeova pjesma - ovog puta pjes-

Rabbi Berel Wein:

mu iznosi sam Moše - u parši Haazinu na kraju knjige Dvarim. Ta pjesma ponavlja istu temu iz prethodne pjesme koja govori o B-žjoj sili i svemoći, opstanku Židovskog naroda protivno svim očekivanjima, i presudi koja će biti donesena protiv neprijatelja Židovskog naroda.

Dakle, Tora na početku priče o boravku Izraela u Sinajskoj pustinji, i na kraju tog četrdesetogodišnjeg razdoblja pjeva istu pjesmu, mada različitim riječima i različitom melodijom. No, sadržaj i poruka pjesme ostali su isti. Isto se može reći i u vezi cjelokupne Židovske povijestito je ista ona pjesma koja nas je održala kroz sve mnogobrojne generacije, iako riječi i melodija možda nisu bile iste tijekom cijelog tog dugog vremenskog razdoblja i naših različitih iskustava.

Moše podučava Židovski narod

neka uči i uvijek se sjeća pjesme Haazinu. To je pjesma budućeg iskupljenje Izraela, pjesma koja će rasvijetliti put Židovima u mračnim i opasnim vremenima. Pa zašto je onda pjesma koju Židovi najbolje znaju, ona koju izgovaraju sedam puta svakog tjedna svog života, ona prva pjesma Mošea i Izraela prilikom B-žjeg spasenje kod Jam sufa?

Pouka je očita mada je se često previdi. U drugoj Mošeovoj pjesmi nalazi se malo ili čak nimalo vjere u odnosu na prvu pjesmu kod Jam sufa. Jednom kada se doživi čudesno izbavljenje, moguće je čvrsto vjerovati da će se ono dogoditi još jednom. U Tori učimo da će nam se u budućem iskupljenju "pokazati čudesni događaji kao što je to bilo u dane izlaska iz Egipta." To je razlog zašto su zapovijedi Tore, sam šabat i svi praznici svrstani i nazvani pod-

sjetnicima na Izlazak iz Egipta.

Za one koji se ne mogu sjetiti prošlosti rijetko kada postoji trajna nada za njhovu budućnost. Pjesma Mošea i Izraela kod Jam sufa potvrđuje sva kasnija Židovska iskustva, ciljeve i nade. Ona je stalni podsjetnik B-žje svemoći i Njegovog jamstva nama za opstanak Židova i konačan trijumf nad zlom i zloćom. Ovaj je šabat "Šabat šira" – šabat pjesme - jer, opet, on opravdava i potvrđuje sve Židovske pjesme kroz sva stoljeća.

Psalmist nas uči kako u vrijeme konačnog iskupljenja "onda će naši jezici biti ispunjeni pjesmom." Melodija i riječi mogu za nas biti novi, ali poruka će svakako biti utemeljena na učenju Mošea i Izraela u pjesmi ovotjedne parše

Šabat šalom.

(nastavak s 10. stranice) Rabbi Berel Wein: Velika pjesma

Mesiras Nefeš / Hakaras Hatov

Ne-prirodna medicina

Nakon Širas haJam, Tora kaže, "Ako prioneš vjerno uz Hašemov glas i činiš ono što je pravo u Njegovim očima, ako prigneš uho Njegovim zapovijedima i držiš sve Njegove zakone, tada ti se nijedna bolest koju sam stavio nad Egipat neće primaći, jer ja sam Hašem, tvoj iscjelitelj." (Šemot 15,26) Ako držimo sve aspekte Tore, bit ćemo blagoslovljeni najvećim mogućim blagoslovom – B-g će postati naš osobni liječnik! Kada je Ribono šel Olam čovjekov osobni liječnik, tada nema čekanja na preglede i On brine o Svojim pacijentima na natprirodan način. Jedini je uvjet ovdje da pacijent mora "prionuti vjerno uz Njegove zapovijedi i držati sve Njegove zakone." Čovjek koji prijeđe preko te prepreke, zaslužit će nagradu "Ani Hašem Rofeha" (Ja, Hašem, bit ću tvoj liječnik).

Rav Haim Berlin, sin Netziva, bio je Rav u Moskvi i nakon toga glavni rabin u Jeruzalemu. On ističe jednu zanimljivu činjenicu. Na dnevnoj bazi, izgovaramo dva blagoslova vezana uz zdravlje (refua). Jedan od njih je osmi blagoslov u Šmone Esre koji kaže "Izliječi nas, Hašem – i bit ćemo izliječeni… Blagosloven si Ti, Hašem, koji liječiš bolesne naroda Svog Izraela." Međutim, i jedan drugi blagoslov govori o zdravlju – blagoslov Ašer Jacar, koji zaključuje, "Blagosloven si Ti, Hašem, koji liječiš svako tijelo i činiš čuda."

Rav Berlin pita – koja je razlika između ta dva blagoslova? Rav Berlin ističe gemaru iz traktata Avoda Zara (55a): "Kada je patnja (jisurim) (često u obliku bolesti) poslana na čovjeka, ona se mora zakleti da će stići i otići u točno određeni dan i vrijeme te točno kroz određenog liječnika i određeni tret-

čovjek ode u kuću idola (kako bi molio za lijek) i patnja osjeća da ne bi još trebala otići (jer će inače čovjek smatrati idola zaslužnim za svoj oporavak), patnja će reći "unatoč njegovom neprikladnom ponašanju, ne bih trebala prekršiti svoju zakletvu da odem točno određenog dana."

Rabi Johanan kaže da taj scenarij objašnjava izraz „"zle i vjerne bolesti" (Devarim 28,59). "Zlu bolest" dobro razumijemo. No, što znači "vjerna bolest"? To se odnosi na održavanje dane zakletve da ode u određeni dan. Bolest neće ostati ni dana duže nego što je to određeno. Ribono šel Olam rekao je bolesti "Ti ćeš doći na tu i tu osobu i bit ćeš nad njom do toga dana, a tog ćeš dana otići!" Patnja sluša tu naredbu i odlazi.

To je, kaže Rav Haim Berlin, liječenje prirodnim putem (refua al dereh haTeva). To je način na koji se izliječenje događa prirodno. Međutim, kada je Stvoritelj svemira naš liječnik, tada On djeluje na natprirodan način. "Ako prioneš vjerno uz Hašemov glas i činiš ono što je pravo u Njegovim očima, ako prigneš uho Njegovim zapovijedima i držiš sve Njegove zakone, tada ti se nijedna bolest koju sam stavio nad Egipat neće primaći, jer ja sam Hašem, tvoj iscjelitelj." (Šemot 15,26) Kada Ja proviđam lijek, kaže Hašem, bolest i patnja mogu otići čak i prije nego im je određeno otići.

To je, objašnjava Rav Berlin, razlika između blagoslova Ašer Jacar i

Rabbi Yissocher Frand:

blagoslova Rofe Holei Amo Jisrael. U prvom blagoslovu, mi slavimo B-žju sklonost tome da bude Rofe Kol Basar – iscjelitelj svih ljudi. To nema nikakve veze sa "Njegovim narodom". Prirodnim putem, On šalje bolest na čovjeka na neko vrijeme i donosi ozdravljenje nakon što to vrijeme istekne.

Međutim, židovski narod, snagom njihove molitve i njihovih djela, može zaslužiti drugačiju vrstu iscjeljenja – onu koja je dirigirana iznad svake prirodne razine. Sintaksa je "On liječi bolesne Svog naroda Izraela." Drugim riječima, čovjek je još uvijek bolestan – trebao je još patiti i biti bolestan prema zakonima prirode – ali B-g može izliječiti čak i one kojima je određeno da budu bolesni.

Rav Eliezer Ginsburg (Roš Kolel iz Mira) držao je govor u Ner Jisraelu nedugo nakon pogreba Rav Šmuela Birnbauma, zt''l, Roš Ješive iz Mira u Brooklyinu. Rav Ginsberg ispričao je vrlo dirljivu priču o svom dugogodišnjem rabinu. Vjerujem da će nam poslužiti kao prikladan primjer za ono o čemu govorimo.

Trideset i sedam godina prije svoje smrti, Rav Šmuel Birnbaum imao je prvi srčani udar. To je očigledno bio jak srčani udar i liječnik mu je rekao da više nikada neće biti isti. Rekao mu je da više neće moći držati šijurim i da neće moći nastaviti sa stilom života kojim je do tada živio. Rav Birnbaum bio je natprosječno marljiv student Tore. Njegova hasmada (fokus u učenju) bila je nemjerljiva sa ostatkom njegove ge-

neracije! Spavao je vrlo malo.

Nisam kardiolog, ali jedna od stvari koju znam jest da kardiolozi uvijek kažu čovjeku da mora mnogo spavati! Kada je liječnik rekao Rav Birnbaumu da više nikad neće biti isti, Rav Birnbaum ga je upitao, "Recite mi, jeste li ikada u svojoj karijeri napravili pogrešku?" Liječnik je odgovorio da nije. Na to mu je Rav Birnbaum odgovorio, "Pa, evo, upravo ste učinili svoju prvu pogrešku!" Dodao je, "Ja ću ionako živjeti šelo al pi dereh haTeva (na natprirodan način). Cijeli moj život je šelo al pi dereh haTeva, i imam namjeru tako živjeti i dalje." Nije poslušao svog liječnika i ubrzo je nastavio davati šijurim i učiti intenzitetom koji ga je lišio preporučene doze spavanja. Na taj je način živio još 37 godina (preživio je i drugi srčani udar 13 godina prije smrti). Kako starimo, znamo da nam se sve teže koncentrirati. Sjediti u bet midrašu za vrijeme dvije sesije učenja dnevno –a u Miru su te sesije vrlo duge –

jako je naporno. Za čovjeka u sedamdesetima ili osamdesetima – sa bolešću srca – sjediti tamo čitav dan i noć je nadljudski.

To je ono o čemu govorimo. Rav Birnbaum zaslužio je blagoslov "Ja sam Hašem, tvoj liječnik." On je bio živući primjer ispunjenja obećanja iz ovotjedne parše: "Ako prioneš vjerno uz Hašemov glas i činiš ono što je pravo u Njegovim očima, ako prigneš uho Njegovim zapovijedima i držiš sve Njegove zakone, tada ti se nijedna bolest koju sam stavio nad Egipat neće primaći, jer ja sam Hašem, tvoj iscjelitelj."

O tome je govorio Rav Haim Berlin. Neki ljudi zaslužuju da B-g bude njihov osobni liječnik. Način na koji oni žive je natprirodan (šelo al pi dereh haTeva). Oni mogu biti holei Amo Jisrael – mogu još uvijek biti bolesni (prema prirodnim zakonima), ali B-g ih iscjeljuje.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 12. stranice) Rabbi Yissocher Frand: Mesiras Nefeš / Hakaras Hatov

Rabbi Shaul Rosenblatt:

Zašto mrmljati ako te to čini jadnim?

Židovi napuštaju Egipat. Faraon kreće u potjeru za njima. More se razdvaja. Židovi prelaze na drugu stranu; Egipćani ne. B-g proviđa manu za gladne Židove koji mrmljaju. Amalek napada i pobijeđen je. Sve to vodi do velikog olakšanja koje će nastupiti sljedećeg tjedna.

Konstantno mrmljanje židovskog naroda u pustinji smatra se nedostatkom njihovog karaktera. I to nedostatkom zbog kojeg ih B-g poziva na red. Površinski gledano, ipak, izgleda sasvim razumno izraziti frustraciju ako nekoliko dana nemaš hrane ili pića u pustinji. Isto tako izgleda prilično normalno konstatirati, nakon što vidiš naoružanu egipatsku vojsku kako juri u svoj svojoj moći, da je možda bilo bolje umrijeti u svom krevetu u Egiptu, nego biti isjeckan na male komadiće ovdje u pustinji. Koga se može kriviti za takvu reakciju?

Odgovor nije u tome ŠTO su Židovi rekli, već KAKO su to rekli. Postoji mala, ali značajna razlika između izražavanja potrebe i mrmljanja. A razlika je u osjećaju. Mrmljanje uvijek dolazi s lošim osjećajem. Kad to ne bi bilo tako, onda to ne bi bilo mrmljanje. Istim riječima može se izraziti žalba ili molba za pomoć, ali iza njih stoji drugačiji osjećaj. Razmotrimo to na pitanju, 'gdje je večera?' To može biti izraz iskrene potrebe ili zahtjeva, ali i ne mora biti tako. Ton glasa izražava osjećaj i taj osjećaj, a ne riječi, jest ono što čini razliku između mrmljanja i izražavanja potrebe.

Mrmljanje podrazumijeva prebacivanje odgovornosti na nekog drugog.

Koliko često mi činimo upravo to? Krivimo sve i svakoga za put kojim naš život ide. To je krivica mog šefa; to je krivica mojih roditelja (Freud nas je naučio sve o tome); to je krivica mog bračnog druga (tome nas nitko ne mora učiti); to je B-žja krivica. Ili jednostavno smatramo da su se okolnosti urotile protiv nas kako bi nam učinile život jadnim.

Pa, evo dobrih vijesti. Krivica nikad ne leži u nekom ili nečem drugom. Čak ne mogu reći da je to moja 'krivica'. To sam jednostavno ja koji dajem maha svojim frustracijama i imam osjećaj da je svijet jadno, napeto i zastrašujuće mjesto.

Mrmljanje i okrivljavanje ne vodi nas nikamo – osim još dublje u naš očaj jer, ne samo da život ne ide onako kako bismo mi to htjeli, već sada postoji i netko tko je za to od-

govoran. To stvara još gori osjećaj. Kada mrmljamo i okrivljavamo druge, obično završimo u metaforičkom balonu samosažaljenja koje iz nas izvlači osjećaj samopravednosti i ozlojeđenosti. A to nije mjesto na kojem je lijepo boraviti.

Za mene osobno, shvaćanje toga da ljudi obično čine ono što smatraju najboljim u danim okolnostima, bilo je otkrivenje. Polako, ali sigurno, prestao sam kriviti druge za svoje probleme. Jednom kad sam u tome uspio, moji problemi postali su moji. Volim preuzeti odgovornost za svoje probleme jer možda, samo možda, ja mogu nešto i učiniti u vezi njih. A to se uklapa u čvrsto židovsko vjerovanje koje kaže "svijet je stvoren za mene pa su stoga problemi namijenjeni tome da ih ja riješim."

Najjednostavnije rečeno, mrmljanje nije zabavno, pa zašto bismo to onda činili? Preuzimanje odgovornosti otvara mnoga vrata. Nije li to bolji put kojim bismo trebali poći?

Šabat šalom

■

Prevela Anja Grabar

Shlomo Riskin: B-g

i idoli

"A G-spod reče Mojsiju:„ Zašto Meni vičeš? Govori djeci Izraelovoj i neka krenu naprijed." (Izlazak 14,15)

Četrnaesto i petnaesto poglavlje knjige Izlaska s teološke su perspektive jedna su od najznačajnijih poglavlja u Bibliji jer nam definiraju temeljnu razliku između monoteizma i idolopoklonstva. Prvo od njih počinje s B-žjim uputama da se Izraelci "Vrate i utabore ispred Pihahirota između Migdala i mora, ispred Baala na sjeveru … uz more." (Izl 14, 1).

Kako je čudno da je opis mjesta na kojem su počinuli – mjesta koje će postati svetište koje obilježava najveće čudo Izlaska, razdvajanje Crvenog mora - povezano s dva glavna idola, Horusom i Baal Cefonom; da stvar bude još gora, isti se opis ponavlja samo osam stihova kasnije! (Izl 14,9).

Usudio bih se reći da Biblija ovdje suprotstavlja dva različita pristupa, jedan koji predstavlja idolopoklonstvo i drugi koji se odnosi na B-žja čuda. Izraelci su upravo napustili egipatsko ropstvo, no mentalitet robova još nije napustio hebrejsku psihu. Oni se nalaze upravo kod PiHahirota, na vratima slobode (herut), no još uvijek ih drži paraliza koju je izazvao idolopoklonički hram Horusa; oni su još uvijek pod utjecajem gospodara-boga Sjevera (Baala).

Naime, idolopoklonstvo slabi svoje pristalice, čini ih nemoćnima pred bogovima koje su sami stvorili na svoju sliku; ti su bogovi jednostavno moćnija bića, ispunjena slabostima i manama smrtnih bića - samo u većoj mjeri. Ti bogovi upravljaju svijetom; jedino čemu se ljudsko biće može nadati jest da potkupi ili umilostiviti bogove da se dobrohotno odnose prema njemu.

Mojsije je još uvijek na početku svoje karijere; on ima još jako puno toga za naučiti o Židovskoj teologiji. Stoga on kaže narodu prestrašenom pojavljivanjem Egipćana iza njih u potjeri i uzburkanim morem pred sobom, "Stojte mirno i vidjet ćete spas G-spodnji. G-spod će se boriti za vas, a vi ćete biti šutke." (Izl 14, 13-14)

B-g tada intervenira, prekidajući Mojsijeve riječi. "Zašto vičeš u molitvi Meni?" pita B-g, što znači: Ja, sveprisutni Gospodar svijeta, dao sam ti moć stvorivši te na Svoju sliku; očekujem da ljudi poduzmu što treba, da krenu naprijed, da preuzmu odgovornost za ljudskuŽidovsku - sudbinu. Sada kada su na vrhuncu, ili na vratima slobode, učini da krenu naprijed bez obzira na rizik.

B-g želi da Mojsije i sav Izrael shvate da On nije tek još jedan idol, niti najveći ili najmoćniji između idola, koji ljude čini nemoćnima i čeka ljudske darove kojima će ga umilostiviti te njihove molitve. B-g je zapravo ne-materijalni Duh, kojeg je najbolje (ali nesavršeno) opisati kao Ljubav (četveroslovno ime J-HV-H), Suosjećajnost, Darežljivost milosti, Dugotrpljivost, Dobrohotnost i Istina (Izl 34,6) koji je stvorio ljudska bića na Svoju priliku, dajući im moć da u povijesti postupaju kao Njegovi partneri, i očekuje od njih da razviju njegove B-žanske karakterne osobine te im nalaže da svim obiteljima na zemlji donesu slobodu i sigurnost.

Izraelci uče ovu lekciju dok stoje na vratima slobode (pi-herut), dok narod svjedoči razdvajanju Crvenog mora. Oni nisu smjeli mirno stajati i nijemo čekati da ih deus ex machina oslobodi iz naizgled nemoguće situacije. Oni se moraju pokrenuti i djelovati.

I tako im B-g zapovijeda da "krenu naprijed", da skoče u vodu, riskirajući svoje živote za slobodu; tek tada će doista zaslužiti živjeti kao slobodna ljudska bića pod B-gom. Naši mudraci smatraju da su ovu lekciju na moru doista naučili kada su zapjevali: "Ovo je moj B-g, ve'anvehu" (Izl 15,2); čak je i sluškinja na moru vidjela ono što kasniji proroci nisu vidjeli." (Raši, kada navodi Mekhiltu.)

Očito, njihovu pouku treba shvatiti iz hebrejske riječi ve'anvehu. Što ova riječ znači? Neki komentari sugeriraju da ona znači "proslavit ću Ga" bilo izgradnjom Hrama (Targum, nave), ili pjevanjem hvale Njemu (Raši), ili uljepšavanjem (ne'e) Njegovih zapovijedi (lijepa suka). Midraš Mekhilta tekst interpretira kao dvije riječi, Ani ve'hu, ja ću biti poput Njega, voljeti, biti suosjećajan, istinoljubiv itd. Ali oba ova izvora naglašavaju ono što ćemo mi učiniti za B-ga ili što ćemo postati B-gu; u oba slučaja B-g je u središtu zbivanja.

R. Hamma u ime R. Hanine sugerira da riječ v'anvehu znači da ja učim iz Biblije djelovati na način na koji se On odnosi prema čovječanstvu: "Kao što B-g odijeva nage, tako moramo i mi; kao što B-g obilazi bolesne, tako moramo i mi; kao što B-g tješi ožalošćene, tako moramo i mi" (Sota 14a)

Nije bitno ono što mi radimo za B-ga, nisu bitne čak ni karakterne osobine koje razvijamo, već je bitno ono što činimo, a B-g nam je dao moć da radimo u korist naših bližnjih, ljudskih bića, kako bismo svijet usavršili u B-žje kraljevstvo. To je pravi monoteizam.

Šabat šalom

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi

i blagoslovi

"Šest dana u tjednu skupljat ćete [manu], a sedmoga dana, na šabat, neće je biti" (Izlazak 16,26).

Sveti Zohar (2,88a) pita: "Ako se na šabat ne može naći hrane, na koji način je šabat blagosloven (Postanak 2,3)?" On odgovara: "Svi blagoslovi, nebeski i svakidašnji ovise o šabatu".

Prošlog šabata, dok sam čitao ovaj odlomak iz svetog Zohara, sinulo mi je da je šabat vrlo sličan osakaćenim prosjacima iz priče "Sedam prosjaka" Rebe Nahmana. Svakom od njih nedostaje poneka fizička sposobnost (a u nekim slučajevima i udovi), no oni ipak posjeduje superiornu snagu, posebno u odnosu na ono što se čini da svakom ponaosob nedostaje.

Na šabat je nama Židovima zabranjeno ne samo obavljanje 39 melahot, širokih kategorija kreativnih djela (kojima mi ljudi pokazujemo da vladamo svijetom), nego također i cijeli spektar rabinskih naputaka. Kao rezultat toga, s vremena na vrijeme se možemo osjećati - ili zaista biti - osakaćeni u svojim mogućnostima rješavanja prirodnih potreba, materijalnih, emocionalnih ili duhovnih. Osjećaj da smo osakaćeni držeći šabat kad moramo zadovoljiti potrebu donosi nam pitanje: U kom pogledu je šabat blagosloven?

Kako bi odgovor Svetog Zoharada svi blagoslovi ovise o šabatu – za nas funkcionirao, moramo imati dvije osobine koje rade jedna uz drugu, bitahon i jira Bitahon znači povjerenje. Što znači jira? Doslovno jira znači strah. Sada, riječ "strah", kad je nađemo u hasidskim i musar-

skim seforim (židovskim religioznim djelima), uvelike je pogrešno shvaćena. Ovo nije nova pojava. To seže unatrag barem nekoliko stotina godina. Prvo, spomenimo neka pravilna razumijevanja jira/straha. U tim djelima strah može značiti strahopoštovanje prema B-gu ili štovanje talmidei hahamim (Mudraca Tore), cadikim i svetih mjesta ili sakralnih objekata. To može značiti podsvjesni strah od toga da se u konačnici moramo susresti s našim Stvoriteljem, jer podsvjesno znamo da smo očajno nespremni za taj susret. Jira u tim djelima može značiti i oprez u pogledu naših misli, govora i/ili ponašanja.

Jira ne znači bilo kakav paralizirajući strah ili živčani slom. Mnogi od nas postaju uplašeni danim upozorenjima ili posljedicama opisanim u našim svetim djelima. Nečiji jecer hara, pogrešan način razmišljanja, može ga onemogućiti tako da ga povuče, dolje, u očaj. Ili još gore, ateizam. Cadikim nas uče da kada učimo o takvim mogućim teškim posljedicama na umu treba imati ključni koncept da je zlato vrednije od srebra.

Kabala stavlja dobrotu u ravan s metalom srebrom, a pravdu/presudu/strogost sa zlatom. Darovi i nagrade su izrazi ljubaznosti. Biti unaprijed upozoren na opasnost, upu-

ćen o tome kako ju izbjeći i ukoren kada to ne napravimo veća je razina ljubaznosti. Još je veća ljubaznost to što nam je ponuđena doza jira sa sljedećim suptilnim porukama. Prva: B-gu je dovoljno stalo do tebe da te nauči da paziš na svoje načine, putove. Drugo: u stanji si brinuti se za sebe i promijeniti se na bolje, bez obzira koliko tvoji trenutni putovi bili nesretni.

Ovdje na scenu stupa povjerenje. Ako netko nema povjerenja, on ne smatra da se B-g brine o njemu i za njega, i time njegova jira ima nedostatak. Na primjer, u odnosu na manu (i druge vrste prihoda), ako netko nema povjerenja u B-ga da će ona sutra pasti, on će pokušati stvoriti zalihe mane, iako je B-g rekao da se to ne čini (Izlazak 16,19). Što je još gore, on može ignorirati upozorenja i opomenu pa oskrnaviti šabat u pokušaju da nađe manu koje tamo nema (isto. r.26).

Dakle, iako zakoni šabata mogu učiniti da nam se šabat doima kao "osakaćen" ili siromašan, oni prikrivaju postojanje velikog vrela povjerenja i pozitivne-jira koje nam šabat može ponuditi. Što više razvijamo taj tandem osobina, koje su ‘posude’ za primanje blagoslova svake vrste (ne samo za materijalno izdržavanje), to će nam više blagoslova poteći. Kako kaže Rebe Nahman, šabat daje također i fizički život (u knjizi The Aleph-Bet Book, u poglavlju "Charity" B, 2). Amen.

A gutn Shabbos!

Šabat šalom.

■

Ozer Bergman, Breslov Research Institute:

Prevela Tamar Buchwald

Očito pogrešno

Možda će me moj otac dotaknuti (Berešit 27,12) Čini se logičnim da Jakov ne bi htio da ga njegov otac dotakne i tako otkrije njegov pravi identitet, ali riječi ovog stiha ne podržavaju ovu pretpostavku. Ako nije želio biti uhvaćen u laži, Jakov se trebao koristi riječju "pen", što znači da me ne bi [moj otac dotaknuo]. Na hebrejskom, riječ "ulai" (možda) podrazumijeva želju da će se rezultat dogoditi, što pokazuje da je Jakov zapravo htio da ga otac dodirne.

Jakov se, u stvari, nadao da će ga otac uhvatiti u njegovom pokušaju obmane. Iako se osjećao primoran da napravi što mu je rekla njegova majka Rivka, Jakov je postupao suprotno onome što je želio; njegova ljubav prema istini bila je toliko jaka da mu je ovaj čin prijevare bio krajnje neprijatan. Razmišljao je, ukoliko bi Jichak od početka znao da je čitavo Jakovljevo ponašanje prijevara, tada ne bi bila počinjena stvarna

laž. Jakov je zapravo želio da odmah bude uhvaćen u laži, tako da se ništa što bi on mogao reći halahički ne bi smatralo za "laž".

Za razliku od toga, drevni grčki filozof Sokrat želio je u Grčkoj zabraniti sve dramske pisce i pjesnike, jer kako je rekao, njihova su djela bila puna laži. Dok se ovo može činiti kao plemenita gesta, to nema apsolutno nikakve veze sa Židovskim pogledom. Budući da svi znaju da izmišljene drame i poezija nisu istinite, te da nikada nisu ni predstavljane kao istina, one se ne smatraju obmanom. Ako takve predstave služe konstruktivnoj svrsi, kao što je podučavanje pravih vrijednosti ili da Židovske ideje budu stvarnije, dapače, hvalevrijedno je sudjelovati u njima i promovirati ih.

Iako nešto što je očigledna laž ne spada u kategoriju šekera, i ako takav izraz neistine ne služi kakvoj

konstruktivnoj svrsi, trebamo ga izbjegavati. Starješine Atene jednom su zatražile rabina Jehošuu ben Haninu da iznese jedan lažni iskaz, pa im je on rekao da mazga može okotiti. Budući da su oni na govorenje istine gledali samo kao na čin nužan da se očuva red u društvu oni su odgovorili: "To nije laž. Svatko zna da mazga ne može imati potomstvo!" Odgovor koji im je Rav Jehošue dao glasio je: "To je upravo ono što ovo čini lažju!" Židovsko je gledište da laganje nije samo kršenje društvenog bontona; točnije ono je u svojoj suštini loše.

Ponekad u prijateljskom razgovoru možemo poželjeti da ispričamo neku izmišljotinu koju smo čuli. To nije zabranjeno, ali bolje je to izbjegavati, zbog elementa laži u njoj. Međutim, zabranjeno je ispričati takvu priču na način koji sugerira da je to istina.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Daniel Travis:

TJEDNI ZOHAR:

Paraša (priča) Bešalah je četvrta paraša u, prema kabali, vrlo važnom periodu godine, šest tjedana koji se nazivaju Šovavim (prema početnim slovima naziva parašot tih tjedana).

Tijekom ovih šest tjedana, dok čitamo o Izlasku, imamo sjajnu priliku da sebe dovedemo na više i darežljivije mjesto. Ovi tjedni nisu lagani. Skrivena bol, konflikti i stres imaju tendenciju da isplivaju na površinu. Moramo biti strpljivi i hrabri. Želimo vam svima uspjeha!

Priča u paraši Bešalah započinje opisom Izraelaca kako napuštaju Egipat i njihovih prvih dana putovanja ka gori Sinaj. Predstavili bismo si ovo putovanje kao radosno i oslobađajuće iskustvo. Međutim, Izraelci su zapravo slomljeni i uplašeni, kaže Zohar. Nakon što su generacijama bili robovi u Egiptu, oni se nisu mogli slobode ni sjetiti niti je osjetiti. Isto tako je i s nama, kad god dođemo u priliku da isprobamo i započnemo nešto novo u svom životu, da krenemo novim putem, bojimo se napustiti svoje naizgled sigurno mjesto. Volimo našu staru, poznatu stvarnost, čak i ako je loša, i uvijek ćemo radije naći izgovor da njoj damo prednost nego da iskušamo nešto novo.

Tražimo slobodu, ali je se istodobno i plašimo, pa ostanemo paralizirani. Napravimo jedan korak prema njoj, a dva natrag, baš kako su Izraelci opisani u ovoj priči.

Naša priča je priča o velikim čudima. Međutim tu se ponavlja jedan obrazac. Nakon svakog čuda

koje se dogodilo Izraelci zaboravljaju da su upravo spašeni i počinju su se žaliti i plašiti onoga što slijedi.

Sedam dana nakon što su hrabro napustili Egipat oni dolaze do Crvenog mora. Planine im se nalaze s lijeva i zdesna, a faraon i njegova vojska iza njih. Oni prigovaraju Mošeu "Zar si nas zato što u Egiptu nije bilo grobova, odveo da umremo u pustinji?... bilo bi nam bolje da služimo Egipćanima nego da umremo u pustinji". Ovo je alegorija na našu unutarnju diskusiju - ostati u stanju ropstva ili preuzeti odgovornost i sami upravljati svojim životima.

Kad se Moše obraća B-gu, On mu odgovara "... Zašto meni vičeš? Govori Izraelcima, oni bi trebali putovati prema naprijed". Što znači da nas se ne može prisiliti da budemo slobodni i sretni. Zohar objašnjava da izraz "putovati prema naprijed", znači da je sada vrijeme da se poduzme akcija. Nema vremena za molitvu i oklijevanja. Smjesta treba donijeti odluku – odustati od neuspjeha i uništavanja i slijediti našu

viziju bez obzira što se događa. Kada se odlučimo da prijeđemo na "putovanje", mi se povezujemo s izvorom stvaranja čija je suština "dijeljenje dobra sa svim stvorenjima", i onda možemo ostvariti sve što bismo željeli. To je mjesto na kojem se događaju velika čuda.

Mi smo stvoreni na B-žju sliku kako bismo bili partneri u stvaranju. To znači, da u bilo kojem trenutku, bez obzira kakve su okolnosti, mi imamo mogućnost stvoriti novu stvarnost - pretvoriti gorko u slatko i tamu u svjetlo.

"Pjesma na moru" koja je pjevana nakon što su Izraelci prešli Crveno more počinje u budućem vremenu, kako bi nam kazala da priča vrijedi za generacije koje dolaze i da nas uvjeri da svaki čovjek treba doživjeti osjećaj iskustva slobode tog povijesnog trenutka. Ona je poruka da je sve moguće i da nema problema kojeg ne možemo prevladati. To je naša suština i to je razlog zašto ćemo je na kraju svi iskusiti.

Prevela Tamar Buchwald

Rabbi Shaul Youdkevitch, Live Kabbalah:

Biseri hasidske mudrosti

edinstvo raznolikosti

Reb Menahem Mendel iz Kocka još je bio mladić kada ga jednog dana pozva njegov učitelj, Simha Bunam iz Pšishe, da bi ga podučio kako prakticirati hitbodedut (osamljivanje u svrhu kontemplacije). Učitelj mu reče:

“Mendel, točno je da nema učinkovitije duhovne prakse od hitbodeduta. U isto vrijeme, ma koliko to čudno zvučalo, nema boljeg trenutka za osmljivanje do onog kad se nalaziš okružen ljudima...

Kad gledam na svijet očima svog srca, vidim posvuda pustoš i očaj. U tom svijetu raste jedno drvo, usamljena smreka. To drvo sam ja. Upravo ja sam u svojoj samoći. Stvoritelj nema nikoga na svijetu do mene, a ja se nemam kome obratiti nego Njemu. Kad smo nas dvojica sami u toj pustinji, čini mi se kao da ja gledam u Njega, a On mi istovremeno uzvraća pogled. U tom se trenutku ostvari potpuno jedinstvo među nama.”

Stvori svakodnevnu naviku osamljivanja i meditiranja.

Svakodnevno izrazi svoje najskrivenije misli i osjećaje pred Stvoriteljem. Učini to na jeziku na kojem se najlakše izražavaš.

Istinska ljubav ne izgleda poput one o kojoj čitamo u romanima i čujemo u pjesmama. Istinska je ljubav transcendentna, ona povezuje naše fizičko biće s B-gom i, na taj način, sa svima koji nas okružuju. Najčešće ljubavi pristupamo egoistički, kao nečemu što želimo i trebamo; ali prava je ljubav, zato što je dio naše ljubavi prema B-gu, bezlična.

Jedan od naših osnovnih principa je :"Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe." Kako je to moguće –ne volimo li mi sebe više od ičega i ikoga drugog?

Odgovor leži u činjenici da prava, nesebična ljubav ne dolazi iz tijela, već iz duše. Ljubav je prevlast duha nad materijom. Prema definiciji materijalizma, dva objekta ne mogu zauzeti isti prostor u isto vrijeme. Ali duša nadilazi prostor i vrijeme, ona isto tako nadilazi narcisizam, omogućujući nam da istinski dijelimo sebe s drugom osobom.

R. Menachem Mendel Schneerson ■

Bisere sakupio i preveo Nenad Vasiljević

R. Nahman iz Breslova

■

Rabbi dr. Abraham J Twerski:

Učinkovit život

Jecer Hara (nastavak)

Rebbe Nachum iz Chernobla putovao je iz sela u selo kako bi prikupljao novac za pidjon ševujim (otkupljenje zarobljenih Židova). Jednom je bio vrlo razočaran time koliko je malo novca skupio i mislio je da bi možda bilo bolje da je ostao kod kuće i učio Toru.

Dok je prolazio kroz selo, vidio je lopova kojeg su uhitili i vodili u zatvor. On je rekao lopovu, “Sad vidiš kuda su te dovela tvoja djela pa ćeš prestati krasti.“

Lopov je odgovorio, “Zašto bi prestao? Samo zato što nisam uspio ovaj put, ne znači da neću uspjeti sljedeći put.“

Rabbi Nahum uzeo je to kao musar (pouku) za sebe. Samo zato što ovaj put nije uspio u prikupljanju dovoljno novca, ne znači da neće prikupiti više idući put.

Nemamo garanciju da će nam ono što činimo donijeti rezultate koje želimo, ali ne možemo si priuštiti da budemo lijeni. Naš posao je da primijenimo hištadlus (trud) te da molimo Hašema za Njegov blagoslov.

Racionaliziranje

Mnogo godina radio sam s ljudima koji su bili ovisnici o alkoholu, i uz B-žju pomoć, imao sam velikog uspjeha. Ali moram priznati, nikad nisam osobno liječio nijednog jedinog alkoholičara. Uvijek pokušam uvjeriti čovjeka da se priključi grupi koja će ga podržati u oporavku, poput Anonimnih alkoholičara. Taj čovjek može imati iskrenu želju da prestane piti, ali svaki puta kad pokuša, on doživi neuspjeh. Misli da ne može uspjeti u tome, pa onda odustaje od pokušaja. Ja želim da on bude u sobi zajedno sa barem 30 do 100 ljudi koji su imali isti taj problem i koji su već duže vrijeme trijezni. Oni su živi dokaz da se to može učiniti, jer ako su drugi to mogli

učiniti, onda može i on. Ako zaista želite učiniti nešto i vidite druge koji su to učinili, trebali biste znati da i vi također to možete.

Naravno, postoje posebni talenti koje neki ljudi imaju, a drugi nemaju. Ja mogu imati želju da budem umjetnik, i znati da je Rembrandt to bio, ali to ne znači da ja to mogu učiniti. Ne možete uspjeti u aktivnostima koje zahtijevaju unutarnji talent koji vi ne posjedujete. Ali ako stavimo na stranu te iznimke, postoji mnogo toga što možete postići, a što su drugi postigli.

Talmud kaže da je Hilel pobio isprike siromašnih ljudi da ne mogu učiti Toru zbog svog siromaštva, jer nitko nije bio siromašniji od Hilela, pa ipak je on bio najveći od mudraca. Rebbe Eliezer pobio je isprike bogatih da zbog svojeg velikog imanja nemaju vremena učiti Toru, jer je Rebbe Eliezer bio izuzetno bogat, pa ipak je bio veliki učenjak Tore. Postoje milijuni razloga koje čovjek može ponuditi kako nešto ne bi učinio, ali ako je iskren sam sa sobom, vidjet će da su to isprike, a ne razlozi.

Sjećam se doba kada sam bio u ješivi i osjećao se previše umornim da bih na-

stavio učiti, ali imao sam prijatelja koji je svoje noge stavljao u kantu hladne vode kako bi ostao budan i učio. To me dovelo do toga da shvatim da je moj umor samo isprika. Postojao je način na koji sam mogao nastaviti učiti, da sam to zaista htio.

Mi smo eksperti u racionaliziranju, odnosno u davanju "dobrih razloga" umjesto validnih razloga. Problem je u tome što kada racionaliziramo, mi ne varamo nekog drugog. Mi varamo sami sebe.

Ako odlučimo biti rigorozno iskreni, možemo postići velike stvari.

Ovdje je još nešto što sam naučio iz tretmana sa alkoholičarima.

Aktivni alkoholičar je najnemotiviranija osoba na svijetu. Njegova obitelj i prijatelji mogu ga moliti da prestane piti, njegov liječnik može ga upozoravati da ozbiljno ugrožava svoje zdravlje, može čak završiti u pritvoru zbog vožnje u pijanom stanju, ali on nije motiviran da se promijeni. On postaje motiviran jedino kad se dogodi neka vrsta krize koja ga stimulira da se promijeni. Takvu krizu nazivamo "udaranjem u dno." Ono što predstavlja dno može biti različito kod raznih ljudi.

To vrijedi za svaku vrstu motivacije. Mi smo bića navike, i činiti nešto drugačije od onoga što smo činili do sada traži od nas energiju koju možda ne želimo utrošiti. Obično ne proživljavamo krizu, i možemo se neodređeno dugo provlačiti.

Moj posao je motivirati alkoholičara kako bih ga uvjerio da bi mjesto na kojem je on sada trebalo biti njegovo dno.

Vaš posao u postizanju motivacije je

shvaćanje da se mjesto na kojem ste sada može smatrati dnom. Možda sada ne izgleda tako, ali iskoristite svoju maštu da zamislite budućnost. Hoćete li za deset godina uistinu biti zadovoljni ako tada otkrijete da niste odmakli dalje od ovog gdje ste sada?

Medicinski fakultet nije bio lagan i na početku školovanja, htio sam odustati. Ali tada sam pomislio: Sljedećih osam godina će proći neovisno o tome što radio. Ako sada odustanem od škole, kako ću se osjećati za osam godina? Vjerojatno bih se udarao i govorio sebi, “Bezumniče! Da si zapeo tada, do sada si mogao biti specijalist, ali sada je prekasno da išta učiniš.“

Talmud kaže da je mudra osoba ona koja može predvidjeti budućnost. To ne znači da netko mora imati proročku moć predviđanja. To znači zamisliti sebe u budućnosti i shvatiti kako ćeš se osjećati ako sada ne poduzmeš akciju.

Uobičajen primjer toga je jutarnje ustajanje, kad znate da biste trebali ustati kako biste stigli na rani minjan. Ali zatim pomislite, Mogu ostati u krevetu još sat vremena i doći na kasniji minjan. Nakon još nekoliko minuta pomislite, Ali ako odem na rani minjan, imat ću cijelo jutro i osjećat ću se dobro zbog toga. Ako ostanem u krevetu i odem na kasniji minjan, znam da ću žaliti jer sam propustio jutro. Tako ustanete iz kreveta.

Ako imate želju i znate da imate sposobnost, nemojte biti bezumni. Budite mudra osoba koja može predvidjeti budućnost. Imate seihel to učiniti.

Ponekad čovjek izgubi motivaciju zbog stvari koje su potpuno van njegove kontrole: "Meni su 54 godine i radio sam za ovu tvrtku 26 godina. Tvrtka je bankrotirala. Tko će zaposliti čovjeka od 54 godine kada može

dobiti nekog dvadeset godina mlađeg?"

To je jedan od oštrih udaraca stvarnosti, koji su nažalost česti u ova vremena. Čovjek lako može biti razočaran, čak ljut i ogorčen. Iako ti osjećaji mogu biti potpuno opravdani, oni nikome ne omogućavaju da napreduje.

Ljudi koji su uspjeli u oporavku od alkoholizma žive prema pravilu zdravog razuma, "Prihvati one stvari koje su nepromjenjive i usmjeri svoju energiju na to da promijeniš ono što možeš." Ako je tvrtka u propadanju ili je propala, to je nepromjenjivo. Ali ono što čovjek još uvijek može učiniti sa svojim životom, to je promjenjivo. Tako čovjek treba prestati razmišljati o onom što se dogodilo i fokusirati se na ono što može učiniti.

Izgledi za budućnost možda nisu uzbudljivi, i neke od potrebnih prilagodbi možda neće biti ugodne, ali još je uvijek mnogo bolje djelovati nego sjediti i ne činiti ništa, razmišljajući o tome kako svijet nije fer.

Mi nikad ne znamo što leži pred na-

ma. Možda ste već prije čuli ovu priču, ali vrijedna je toga da ju ponovimo.

Jedan useljenik prijavio se da postane šames u svom šulu, ali je bio odbijen jer je bio nepismen, a od šamesa u šulu tražilo se da bude sposoban čitati i pisati. Čovjek je nabavio ručna kolica i nakon nekog vremena je zaradio dovoljno da iznajmi dućan. Na kraju je otvorio second hand trgovinu, i s vremenom imao lanac dućana te postao milijunaš.

Kad je potpisao neki pravni dokument sa “X,“ netko je primijetio, “Ajme! Ako si postao toliko bogat bez da znaš čitati i pisati, zamisli što bi tek postigao da si bio pismen!“

Bogati čovjek je odgovorio, “Da sam znao čitati i pisati, bio bih šames u šulu.“

Uvijek postoje prilike. Mi moramo činiti što god možemo i moliti B-ga za haclaha (uspjeh). Trud i tefila (molitva) mogu postići rezultate, ali razmišljanje i žaljenje su zasigurno put koji ne vodi nikuda.

Prevela Anja Grabar

(nastavak s 20. stranice) Rabbi dr. Abraham J Twerski: Učinkovit život

Alan Morinis:

Srce smješteno u umu musarsko učenje kako transformirati svoj život

Smirenost

Jišuv

Osoba koja je usvojila duševni mir stekla je sve!

Rabbi Simcha Zissel Ziv, Alter iz Kelma

JIŠUV može značiti boraviti, sjediti ili odmarati se. Neki komentatori ovu osobinu razumiju kao stanje uma - unutarnju mirnoću i jasnoću misli. Drugi, možda oni koji su skloni biti konkretniji, ovo vide kao kvalitetu sjedenja da bi se proučavalo, s naglaskom na marljivosti.

Ovo je primjer klasične podjele unutar židovske misli i prakse. Stavlja li se naglasak na traženo ponašanje (u ovom slučaju sjedenje da bi se učilo) ili na misaoni stav s kojim se čin vrši (ovdje, jišuv da'at, unutarnji mir)?

Polemika je nerazrješiva jer obje strane imaju svoje vrijednosti. Ali u ovom slučaju, čini mi se korisnijim usredotočiti se na unutarnju kvalitetu mentalne smirenosti, jer bez nje osoba vjerojatno neće biti u stanju ispuniti drugi cilj, da marljivo sjedi. Duševni mir (jišuv da'at; doslovno, svijest koja je sjela na mjesto) je ono što dopušta postojan i marljiv trud kojeg učenje i praksa traže.

Talmud nudi prekrasnu sliku smirenog uma. "Rabi Nahman bar Jichak je primijetio: učenje traži da um

bude bistar poput dana kad puše sjeverac." Zatim se primjećuje kako svakodnevni život može utjecati na taj jasan, unutarnji prostor: "Abaje je dao opasku: 'Da mi je moja [po]majka rekla: "Dovedi me da izvršim jednostavan zadatak" ja ne bih bio u stanju učiti.' Raba je rekao, 'Da me uš ugrizla, ne bih mogao učiti.'"

Ovi primjeri nisu toliko udaljeni od našeg iskustva koliko bi se moglo činiti. Ponekad um bude bistar i smiren poput nepristupačnog jezera u rano jutro bez vjetra. A onda nam nešto ne veće od mrava ili teže od pomisli odvuče pažnju i to smireno stanje uma u tren oka nestane, ostavljajući nas uznemirenima u strahu koji se unutra rasplamsa.

Um koji je u konfliktu sa samim sobom ono je što komentator iz četrnaestog stoljeća poznat kao Ran naziva tiruf ha'da'at, stanje uma koje doživljavamo kada postoji sukob između intelekta i emocija. Upravili ste se da ostvarite jasno definirani cilj s fokusiranim i jedinstvenim

umom, i sve je mirno, sve dok vas komarac ne ugrize i svrbež počne ometati. Ili se, naizgled niotkuda, pojavi misao koja u vama zagolica želju, i mašta počne bujati. Ili vam se pojavi sjećanje na uvredu koja vam je učinjena, i bol zbog te uvrede vrati se jači. Unutarnji mir nepostojan je i prolazan doživljaj, i postoji ogroman broj mogućih kandidata koji mogu poremetiti tu unutarnju ravnotežu.

Unutarnji mir doživljavamo onda kad nema stresa ili tenzija između namjera koje smo sebi postavili i naših fizičkih želja ili emocionalnih stanja. Rav Shlomo Wolbe piše da je cilj sveukupne osobne duhovne prakse biti u miru sa samim sobom, sa svojim okruženjem i s B-gom.

Rabi Eliyahu Dessler objašnjava kako doći do tog cilja. Nemoguće je koncentrirati se dok um napadaju vanjski interesi i želje. Smireni um postiže se prvenstveno tako da ga se očisti od svega ostalog osim zadatka koji je pred vama. On dodaje da kada čovjek učini mali napor u tom smjeru, on ili ona bude nagrađen B-žanskom pomoći, te kroz proces nastojanja postizanja duševne smirenosti čovjek stječe menuhat ha'nefeš (spokoj, unutarnju smirenost).

Rav Dessler kaže to tako da zvuči jednostavno - samo raščistite svoj um. Kad razmišljamo o tome kako to napraviti, čini nam se teško

ostvarivo. Ali potrebno je samo započeti taj proces da bismo otkrili kako je pristupačniji nego što nam se činilo prije nego što smo uložili taj početni napor. Zar ne bi to bilo baš onako kako bismo očekivali da nam stigne B-žanska pomoć?

Stvari koje uznemiruju vaš um rijetko kada su slučajne. Svatko od nas sklon je određenim vrstama remećenja i ometanja. Na radionicama i predavanjima ponekad dam ljudima da naprave jednostavnu meditaciju za fokusiranje uma koja uključuje koncentriranje na jednu riječ ili sliku. Nakon isteka određenog vremena, zamolim sve one koji su voljni da kažu što ih je ometalo. Jedna osoba će možda navesti da je imala seksualne fantazije. Druga će možda reći da je razmišljala o ručku. Treća bi mogla reći da se rasplamsao stari žar zavisti, a neki pak drugi bi priznali da su se izgubili u planiranju tjedna pred njima.

Kad skupina raspravlja o tim distrakcijama, vrlo brzo postaje jasno da je ono što uznemirava um ništa drugo do osobni planovi. Odvlačenje pozornosti uma obično je ukorijenjeno u konkretnim midot koje su bitne toj osobi u tom času; to su duševne osobine u kojima ta osoba ima potencijal rasta. Zbog toga različiti ljudi imaju različite distrakcije, a ista osoba ima tendenciju da nađe iste vrste misli ili osjećaja koji se ponavljaju kao krivci za odvlačenje pažnje. Odvlačenje pozornosti uma nije poput smeća ili prljavštine koje se može ukloniti ili obrisati.

Umjesto toga, ona poziva na krucijalnu istinu o prioritetima duhovne prakse koju onaj koji se želi podići u smjeru svetosti može naći vrlo vrijednom i korisnom.

Kod mene je planiranje ono što teži da poremeti moj duševni mir. Stanje unutarnje smirenosti neće me obuzeti prije nego li se uvuku misli o onome što ću raditi kasnije tokom dana, sutra i do kraja života. To je moj obrazac, baš kao što ćete i vi imati svoju vlastitu šablonu, ako je možete osvijestiti.

Što mi planiranje govori o mom vlastitom duhovnom programu?

Ono otkriva slabost u osobini bitahona (povjerenja). Kad si dam u zadatak da očistim svoj um, ja otvaram unutarnji prostor koji pušta unutra moju jedinstvenu verziju tjeskobe, a to je planiranje budućnosti. Jednom kad otkrijem i priznam da je briga taj faktor koji narušava moj duševni mir, time također otkrivam da je njegovanje povjerenja put da povratim svoju unutarnju smirenost.

Osobna duhovna preobrazba koja se naziva stjecanje Tore zahtijeva da osoba bude vješta u čišćenju svog uma od svih ostalih stvari, bilo da se radi o pritiscima na poslu ili u obitelji, fizičkim tegobama, maštarijama, brizi o vremenu ili bilo čemu drugom što stvara unutarnji nemir. Opušten i usredotočen, miran um, kojeg ništa ne ometa, ključan je za duhovni rast. Put do tog unutarnjeg stanja ide izravno kroz područje

musara, koji nas vodi putem oplemenjivanja naših unutarnjih osobina kako nam ne bi bile prepreke za naše duhovne težnje.

PRAKSA

Naš problem s osobinom staloženog uma uglavnom se sastoji u njenom nedostatku. Rav Kook predlaže praksu koja će vas vratiti u smireno stanje uma:

Kada vam smirivanje uma predstavlja izazov, on savjetuje da odete u prirodu da biste doživjeli "mir koji izvire iz B-žje dobrote koja ispunjava sve što postoji: pjesma ptica koje sjede na drveću, pogled na ljepote Karmela i Šarona s njihovim prekrasnim cvjetovima, te sladak miris ljiljana i voća u B-žjem zemaljskom vrtu koji je dao cijelom čovječanstvu. Oni vraćaju um [da'at] čovjeka u njegovo prirodno stanje nakon što ga kultura i društvo udalje od njega. A vraćajući se svom izvoru u prirodi, stvorenoj B-žjom rukom, vraća mu se sve prirodno zadovoljstvo njegove duše, uključujući osjećaj svetosti i uzvišenosti duha koji nas povezuje sa Svemogućim, kao i dobar karakter."

Vaša je praksa tražiti trenutke u kojima ćete osjetiti prirodno okruženje. Izađite u vrt. Zaustavite se da biste posjetili park kraj kojeg svakog dana prolazite. Uživite se u zvukove, boje i dojmove i promatrajte kakav učinak taj doživljaj ima na vaš unutarnji mir.

(nastavak s 22. stranice) Alan Morinis: Srce smješteno u umu

Chaya Rivka Zwolinski:

Blagoslovi na Tu B'Ševat

U ponedjeljak, 6.2.2023. je Tu Bišvat

Talmud (Taanis 8b) nas uči da kada čovjek uđe u hambar da izmjeri urod nove žetve pšenice treba izreći blagoslov: Neka to bude Tvoja volja G-spodine Bo-že naš, da Ti pošalješ blagoslov na djelo naših ruku. Potom on počinje mjeriti i kaže: Neka bude blagoslovljen On koji šalje blagoslov na ovu hrpu žita.

Ali ako je čovjek prvo izmjerio žito pa tek potom rekao blagoslov, onda mu je molitva uzaludna. To je zato što se blagoslov ne može naći u nečemu što je već izvagano, izmjereno ili izbrojano, nego samo u nečemu skrivenom, nečemu još uvijek neutvrđenom, ili onome što oko ne može vidjeti.

Koncept skrivanja onoga što nam je dragocjeno do doba (vremena i mjesta) kada je to spremno da procvjeta i donese plod, koncept je koji prožima židovski način života. Beba je skriven unutar svoje majke dok ne dođe vrijeme da se rodi. Srodna duša ostaje neprepoznata sve dok ne sazrije vrijeme za susret. Naše duhovno blago se čuva sve dok ne bude zrelo da se otkrije.

Rođendan Reb Nossona

Tu B'Ševat, Nova godina drveća, počinje u nedjelju 5. veljače uvečer i traje do sutrašnjeg zalaska sunca.

Tu B'Ševat je i rođendan Reb Nossona (rođen je 1780.), najistaknutijeg učenika i pisara Rebe Nahmana. Rebe nam kaže da bez pažljivog zapisivanja njegovog rada koje je činio Reb Noson, njegov voljeni "Nosseleh", njegova učenja koja mijenjaju svijet nikada ne bi ugledala svjetlo dana. Cijeli život Reb Nossona bio je posvećen donošenju Rebeovog "ploda" svijetu.

Tu B'Ševat jedan je od rijetkih židovskih blagdana koji se ne spominju u Savjetu (Likutey Eitzos), sabranim savjetima Rebe Nahmana koje je sakupio Reb Nosson. No sam Reb Nosson spominje Tu B'Ševat u Likutey Halachos. On navodi da Tu B'Ševat uvijek dolazi uz Šabos Šira.

Pjesma na moru

Šabos Šira je Šabos pjesme, Šabos na koji u Tori čitamo parašu Bešalah u kojoj su Moše i Djeca Izraelova pjevali naročitu pjesmu hvale i zahvalnosti nakon čuda razdvajanja mora. Mi ovu pjesmu govorimo svakog jutra u našim molitvama, i postoje mnoge prednosti koje se daruju onima koji je izgovaraju s kavana (usredotočenom namjerom).

U pjesmi na moru Djeca Izraelova zahvaljuju Hašemu, vrlo detaljno, za čuda kojima su svjedočili, čuda koja je upravo On učinio. Oni, i mi, veličamo i hvalimo Hašema za Njegovu slavnu pobjedu, za to što je bacio ubojite progonitelje i njihova kola u more, zbog sigurnog dovo-

đenja svog naroda na drugu stranu po suhom, i tako dalje. Cijeli svijet je znao za Njegovu slavu, jer nam midraš kaže da su se sve vode svijeta razdvojile, ali su Djeca Izraelova bila ta koja su to objavila.

Pjesma na moru ne govori samo o nečemu što se dogodilo prije. Ona također zahvaljuje Hašemu za događaj koji se tek imao dogoditi, a to je da će Hašem zasaditi Svoj narod na gori Njegove baštine. Nakon što su zahvalili Hašemu za razdvajanje mora, Djeca Izraelova pokazali su svoju emuna, svoju vjeru, pjevajući o blagoslovima koje je Hašem obećao da će im dati u budućnosti.

Vjera i voće

Tijekom Tu B'Ševata budući blagoslovi su od nas skriveni, baš kao što je rano mješanje biljnih sokova u drveću skriveno od naših osjetila. Ali večeras ćemo po našem stolu rasprostrti bogat izbor različitog voća, reći blagoslov nad tim voćem, kao i blagoslov šehehiajanu, blagoslov koji mi kažemo u znak zahvalnosti što smo dosegli novu prekretnicu, ili posebnu prigodu. Tu B'Ševat ukazuje na obećanje nadolazećeg uroda voća s drveća, kao i na završetak stare i početak nove godine za drveće.

To je snažna noć vjere – emune i noć koja nas podsjeća da će se Hašemovi blagoslovi ostvariti, čak i ako ih mi još ne možemo osjetiti. Drž’mo se toga. .

Prevela Tamar Buchwald

Predsjednik Herzog: „Antisemitizam ostaje, a poricanje holokausta i dalje postoji”

Europskiparlament,26.1.2023.

Izraelski predsjednik Isaac Herzog pozvao je zastupnike da rade na iskorjenjivanju antisemitizma u Europi i da usvoje definiciju antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust.

Otvarajući komemoraciju, predsjednica Europskog parlamenta Roberta Metsola nazvala je holokaust „najvećim zločinom povijesti”. Zločin koji je trebao izbrisati jedan narod sa zemlje. Zločin dizajniran za uzrokovanje užasa generacijama. Zločin koji je oblikovao naš moderni europski projekt u utjelovljenje bezvremenskog obećanja: Nikad više”.

nama koje su prošle, i dalje je ključno nastaviti obilježavati holokaust jer antisemitizam još uvijek postoji i zato što je ovo posljednja generacija koja je čula svjedočenja iz prve ruke od preživjelih holokausta, nastavila je predsjednica Metsola. Europski parlament uvijek će braniti vrijednosti poštovanja, ljudskog dostojanstva, jednakosti i nade, obećala je ona dodavši da Parlament nikada neće biti ušutkan u svojoj borbi za obranu ljudskih vrijednosti i odvraćanje od mržnje i diskriminacije.

Izraelski predsjednik Isaac Herzog otvorio je govor rekavši: „Danas stojim pred vama kao predsjednik Države Izrael, demokratske nacionalne države židovskog naroda, ali moje srce i misli su s mojom braćom i sestrama ubijenima u holokaustu, čiji je jedini zločin bio nji-

hovo Židovstvo i čovječnost koju su nosili.

„Europa ne bi mogla biti ono što jest bez Židova”, rekao je predsjednik Herzog, ali antisemitizam, „poput autoimune bolesti”, doveo je Europu do toga da napadne dio vlastitog DNKa dok je bila izbrisana zajednička tisućljetna povijest. Naglasio je da se taj antisemitizam nije pojavio u vakuumu, već da „nacistički smrtni stroj ne bi uspio provoditi svoju viziju iz noćne more da nije našao tlo oplođeno sa židovskom mržnjom.” Za predsjednika Herzoga, antisemitizam ostaje, a poricanje holokausta još uvijek postoji, u novim oblicima, šireći se novim kanalima – posebno na internetu. „Udaljenost između posta na Facebooku i razbijanja nadgrobnih spomenika na groblju kraća je nego što bismo mislili”, rekao je. „Bolesni tweetovi mogu ubiti, stvarno mogu.”

Europa ima ključnu ulogu u odvraćanju od tog antisemitizma, istaknuo je. Pozivajući zastupnike da se ne drže po strani pred rastućim antisemitizmom, predsjednik Herzog ih je zamolio da „čitaju znakove upozorenja, otkriju simptome pandemije antisemitizma i bore se protiv nje pod svaku cijenu. Morate osigurati da svaki Židov koji želi živjeti puni židovski život u vašim zemljama to može sigurno i neustrašivo učiniti.” Uz pomoć obrazovanja, zakonodavstva i svih drugih alata koji su im na raspolaganju, zastupnici u Europskom parlamentu i EU trebali bi se obvezati na iskorjenjivanje rasizma, mržnje i antisemitizma u svim oblicima, rekao je. Predsjednik Herzog također je pozvao Europski parlament da u potpunosti usvoji definiciju antisemitizma Međunarodnog saveza za sjećanje na holokaust.

Istaknula je da se holokaust nije dogodio preko noći i da su zvona za uzbunu trebala zazvoniti mnogo prije nego što su se na kraju oglasila. Unatoč godi■

Osnažiti osudu zločina holokausta, na povijesti treba učiti i "Nikada više" ne dopustiti da se ponovi

Večernji.ba,27.1.2022.

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta obilježava se danas. Tom prigodom M. T. Abraham Group u suradnji s Veleposlanstvom Države Izrael u BiH organizira nekoliko događaja u Mostaru. Glavni događaj je komemoracija za sve žrtve holokausta koja će biti upriličena danas na Židovskom groblju u Mostaru. Predsjednik M. T. Abraham Groupa Amir Gross Kabiri će s dopredsjedateljem Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Draganom Čovićem i predsjedateljicom Vijeća ministara Borjanom Krišto te predstavnicima Veleposlanstva Države Izrael u BiH i drugim dužnosnicima održati komemorativnu ceremoniju u znak sjećanja na sve žrtve holokausta. Poruke i važnost sjećanja U povodu Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto jučer je na Twitteru napisala: - Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, koji svijet obilježava 27. siječnja, podsjeća nas na milijune nevinih Židova i jezive zločine kojima su postali žrtve. Odlučni smo održati svoju predanost. Nikada više nećemo dopustiti da se ovo dogodi. - Prisjećamo se i odajemo počast žrtvama najmračnijeg razdoblja u europskoj i ljudskoj povijesti. Ali to nas podsjeća

da naš posao nije završen. Sve dok se Židove ubija ili maltretira samo zato što su Židovi, dok god se kukasti križevi šaraju po židovskim institucijama i izraelskim zastavama, sve dok se riječ "Židov" koristi kao kleveta, znamo da je još dug put. Ljude moramo educirati i suočiti s lekcijama iz prošlosti te spriječiti antisemitizam na svim razinama. I to bi trebala biti stvar oko koje se svi državljani BiH, bez obzira na vjersku pripadnost, mogu ujediniti. Vrlo sam zadovoljna što je BiH jedna od prvih zemalja koja je usvojila IHRA definiciju antisemitizma. Svjesnost o tome mora se infiltrirati u svaki sloj društva. Samo tada ćemo biti sigurni u pravo značenje premise "Nikad više" - poručila je Galit Peleg, veleposlanica Izraela u BiH. - Židovski narod danas je čvrst, jači nego ikada. Imamo Državu Izrael kao najjači štit, zaklinjući se imenima 6 milijuna nevino stradalih ljudi, žrtava holokausta, s porukom: "Nikada više!" - kazao je Amir Gross Kabiri, predsjednik M. T. Abraham Groupa, koji je i predsjednik Židovske općine Mostar. ....

Holokaust je bio događaj bez presedana u ljudskoj povijesti: potpuni i sustavni genocid, koji su s nevjerojatnom učinkovitošću organizirali nacistička Njemačka i njezini suradnici kako bi uništili židovski narod. Pri-

marni motiv bila je nacistička antisemitska rasistička ideologija. Između 1933. i 1941. nacistička Njemačka provodila je politiku koja je Židovima oduzimala sva prava i imovinu, nakon čega je uslijedilo obilježavanje, koncentracija i izolacija židovskog stanovništva. Zatim su, nakon invazije na Sovjetski Savez, nacisti i njihovi suradnici pokrenuli novu fazu svoje industrije smrti: sustavno, masovno ubijanje svih Židova. Nacisti su postali potpuno opsjednuti genocidom nad Židovima. Tijekom posljednjih tjedana Drugog svjetskog rata, dok su se nacističke snage borile na bojišnici, operacija se nastavila i nacistima je prioritet bio prijevoz Židova u vlakovima izravno u logore smrti. Do 1945. ubijeno je gotovo šest milijuna Židova. U mjesecima i godinama nakon rata, kako su razmjeri užasa i traume postajali vidljivi, židovski narod shvatio je kako se može osloniti samo na sebe i da svoju sudbinu i obranu više nikada neće ostaviti u rukama drugih. Kako su godine prolazile, to se shvaćanje učvrstilo i uspostavilo kao temeljna vrijednost i temelj za postojanje židovskog naroda i njihove države. Danas je jedini jamac sigurnosti židovskog naroda i institucija - jaka Država Izrael. Židovi, koji se suočavaju s opasnostima diljem svijeta, ponekad i isključivo zbog svoje vje-

re, mogu računati na zaštitu Izraela.

Zaštita svih Židova

Ni jedan događaj posljednjih godina nije to više simbolizirao od preleta Izraelskih zračnih snaga iznad logora smrti Auschwitz u Poljskoj. Tri borbena zrakoplova Izraelskih zračnih snaga F-15 Eagle, kojima su upravljali potomci preživjelih žrtava holokausta, nadletjela u Auschwitz, protutnjala nebom iznad logora u kojem je gotovo milijun Židova ubijen između 1940. i 1945., dok je svijet stajao po strani i nije ništa poduzeo. Poruka misije preleta bila je jasna: za razliku od savezničkih snaga tijekom Drugog svjetskog rata, koje su patrolirale nebom iznad logora smrti, ali su se suzdržale od bombardiranja Auschwitza i njegovih željeznica zbog "nedostatka resursa", Država Izrael nikada neće ostaviti Židove na milost i nemilost njihovoj sudbini. "Nikad više" znači nikad više, bez obzira na posljedice. Obilježavanjem Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta nastoji se osnažiti osuda zločina holokausta i snaga koje se bore protiv rasističke mržnje, što se postiže stalnim isticanjem važnosti sjećanja na preživjele, žrtve, spasitelje i osloboditelje. Na povijesti treba učiti kako se "Nikada više" ovakvi strašni događaji ne bi ponovili. • ■