Godišnjak - Jahrbuch 2017 by DG OSIJEK

GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE DG JAHRBUCH 2017.

Zbornik radova 24. Znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” Osijek, 4. - 6. 11. 2016.

Osijek, 2017.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Izdavač: NJEMAČKA ZAJEDNICA Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek DEUTSCHE GEMEINSCHAFT Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg Za izdavača Zorislav Schönberger Glavna urednica mr. sc. Renata Trischler Izdavački savjet Ludwig Bauer (Zagreb), dr. sc. Lidija Dujić (Zagreb), doc. dr. sc. Marija Karbić (Zagreb), prof. dr. sc. Snježana Paušek-Baždar (Zagreb), dr. sc. Stanko Piplović (Split), dr. sc. Zlata Živaković-Kerže (Osijek). Recenzenti dr.sc. Lidija Dujić, dr.sc. Vladimir Geiger, dr. sc. Vijoleta Herman Kaurić, dr.sc. Ivana Jukić, dr.sc. Ivan Jurković, dr.sc. Damir Karbić, dr.sc. Jasenka Kranjčević, dr.sc. Suzana Leček, dr.sc. Tihana Luetić, dr.sc. Zdravko Matić, dr.sc. Zlatko Miliša, dr.sc. Kristina Milković, dr.sc. Željko Pavić, dr.sc. Stanko Piplović, Filip Šimetin Šegvić, dr.sc. Ivica Šute, dr.sc. Zlata Živaković Kerže Adresa uredništva Ribarska 1 31000 Osijek Tel: 031/213-610 Fax: 031/213-611 E-mail: vdg.osijek@gmail.com www.deutsche-gemeinschaft.eu Prijevodi sažetaka na njemački jezik Elisabeth Klein, prof. Grafička priprema Zlatko Škrinjar Tisak Krešendo Osijek UDK: 08:061.2 ISSN: 1849-8159 Mišljenja autora ne odražavaju nužno gledište uredništva. Radovi objavljeni u “Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” dostupni su u bazama: Portal znanstvenih časopisa - Hrčak (http://hrcak.srce.hr/) i na http://deutsche-gemeinschaft.eu/djelatnost/godisnjak-jahrbuch/ Zbornik radova “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” tiskan je uz financijsku potporu Savjeta za nacionalne manjine i Osječko-baranjske županije. Das Buch “Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch” wurde Dank der finanziellen Unterstützung des Rates für nationale Minderheiten der Republik Kroatien und der Osijeker-Baranjaer Präfektur herausgegeben.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Njemačka zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek Deutsche Gemeinschaft Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

SADRŽAJ / INHALT Krešimir Belošević „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta .................................................................................................................. 13 „Wilkommen“ in die Kneippschen Heilbäder

Dubravko Habek Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra...................................................................................... 33 Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

Petar Kerže, Ljubomir Pribić Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio) ............................................... 41 Deutsche und Österreicher, Gründer und Mitglieder der osijeker Sportgesellschaften (Teil I)

Zlata Živaković-Kerže Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller) ............................................................................... 51 Ein von einem Gerichtsprozess bestimmtes Leben (Rückblick auf die Familie Piller)

Arijana Kolak Bošnjak Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku ......................................................................................... 71 Der Lucifer – ein varaždiner Blatt in deutscher Sprache

Jasenka Kranjčević Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu.................................................................. 87 Architekturstudenten aus Wien und Vorstellungen über den Tourismus an der kroatischen Adria

Jure Kuić Herbert Hoffman (Duchcovo, 25. 12. 1914. – Split, 16. 1. 1985.) .................................................................. 103 Herbert Hoffman (Duchcovo, 25. 12. 1914 – Split, 16. 1. 1985)

Suzana Leček Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“. Stručne ekskurzije njemačkih studenata kao izvor za međuratnu povijest Slavonije ....................................... 121 Slawoniendeutschen - „am wenigsten bekannte Landsleute“. Fachexkursionen der deutschen Studenten als Quelle zur Zwischenkriegsgeschichte Slawonien

Marko Lovrić Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske kinematografije i filmske kulture do 1918. godine.................................................................................................................... 139 Mit Gott für Kaiser und Reich: Österreichischer Einfluss auf die Entwicklung der kroatischen Kinematographie und Filmkultur bis 1918

Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu Osijeku (1902. – 1914.)........................................................ 151 Das Blatt „Narodna obrana“ über die Sprachenfrage in der Stadt Osijek (1902 – 1914)

Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer i slikar Hugo Conrad von Hötzendorf ................................................. 163 Vergessenes Erbe der Familie Pfeiffer˝und der Maler Hugo Conrad von Hötzendorf

Ivan Peklić Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji ............................................................................. 189 Der Beitrag von Ljudmilo Hauptmann zur kroatischen Historiographie

Stanko Piplović Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri ............................................................................................ 203 Erzherzog Franz Ferdinand in Dalmatien und Istrien

Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski poznat elektroničar ................................................................ 231 Maksimilijan Konrad (1924 – 1980), weltbekannter Elektroniker

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Andrej Rodinis Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima Vukovar, Vinkovci i Županja od 1929. do 1931. godine ................................................................................................ 243 Deutschsprachige Klassen in den Abteilungen der Volksschulen in den Kreisen Vukovar, Vinkovci und Županja von 1929 bis1931

Filip Šimetin Šegvić Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj Monarhiji druge polovice 19. stoljeća ...................... 265 Fin de Siècle Zagreb und Kulturübergänge in der Habsburger Monarchie der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes

Ivan Ćosić Bukvin Leopold (Seibl) Sajbl ...................................................................................................................................... 283 Leopold (Seibl) Sajbl

Smiljana Lazić-Marinković Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno-stručne škole u Zagrebu (1914.-1920.) ......................... 291 Gustav Baldauf, Direktor des Handwerkerschule und der Bau-Fachschule in Zagreb (1914-1920)

Darko Mrkonjić VITEZ SLAVONSKE RAVNI (literarna interpretacija baštine habsburškog razdoblja u Slavoniji i turistička ne-mjesta) .............................. 303 RITTER DER SLAWONISCHEN EBENE (literarische Deutung des Erbens der habsburger Zeit in Slawonien und touristischen Nicht-Orten)

Mirela Müller Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata njemačkog jezika .............................. 315 Der Zusammenhang der Multimedia-Entwicklungskompetenz und ausländischen Studierenden der deutschen Sprache

Erwin Trischler Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije .......................................................................................... 329 Franjo Folk – bedeutender Spender des Museums Slawoniens

Zoran Janjetović Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije ........................................................................ 337 Stoff über die Volksdeutschen in den Beständen der Sicherheits- und Informationsagentur (BIA) im Archiv von Serbien

Marija Karbić Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom jeziku .............................................. 343 Einige Zeugnisse der Zeitgenossen über die Belagerung und den Fall von Sziget in deutscher Sprache

Eduard Lacković Kapelica sv. Roka u Valpovu ........................................................................................................................... 355 Die Kapelle des Hl. Rochus in Valpovo

Mihael Sučić Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera................................................... 371 Die Siedlung Veliškovci – Beispiel der demographischen Änderungen und des Schicksales der Volksdeutschen

Branislav Miličić, Jelena Červenjak Kmoniček Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara na poštanskim markama Republike Austrije unutar Filatelističke zbirke Muzeja Slavonije ................................................................................................. 381 Das Neujahrskonzert der Wiener Filcharmoniker auf den Briefmarken der Republik Österreich in der philatelistischen Sammlung des Museums Slawoniens

Nikša Nezirović Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac) ........................................................ 387 Deutsche und Österreicher in dem Bosnischen Savegebiet (Rückblick auf Bosanski Šamac)

Ludwig Bauer Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost podunavskošvapske građe ............... 399 Der Roman ZEIT DES MESSINGS/DOBA MJEDI von Slobodan Šnajder und die literarische Produktivität des donauschwäbischen Stoffes

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

Dina Marković Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola ............................................................................... 409 Heines novelistische Ausdenken der Geschichten aus dem Goldenen Ochsen

PRILOZI ....................................................................................................................................................... 425 Branko Hanžek, Ivo Soljačić Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana (Osijek, 17. lipnja.1909. – Zagreb, 2. veljače 1976.). ..... 427 Nutzliche gesellschaftliche Tätigkeit von Mattes Ing. Herman (Osijek, den 17. Juni 1909 – Zagreb, den 2. Februar 1976).

Stjepan Najman Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto.................................................................................................... 433 Darko Kopf – Seemann, Sportler und noch einiges

Zlatko Bender Prikaz „Godine kulture 2016.“ (Osvrt na austrijsko – bosansko-hercegovačke kulturne veze) ....................... 437 Darstellung des „Jahres der Kultur 2016“ (Rückblick auf die österreichisch-bosnisch-herzegowinische Kulturverbindungen)

Vesna Schmee Osuđeni bez krivice ........................................................................................................................................ 443 Deutsche ohne Schuld verurteilt

IN MEMORIAM: Darko Varga ................................................................................................................... 449 UPUTE.......................................................................................................................................................... 451

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 1-452 UDK 08:061.2

ISSN 1849-8159

RIJEČ UREDNICE Uz 25 godina Međunarodnog znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ 25 godina u životu jedne udruge nije malo vremena i prilika su za inventuru postignuća u četvrt stoljeća postojanja. Najsjajnija svjećica na rođendanskoj torti Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj jest kontinuirano održavanje i s godinama sve uspješniji skup „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ koji je tijekom godina postao i međunarodni. Upravo vas sve tom zgodom, a uoči 25. Međunarodnog znanstvenog skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ najsrdačnije pozdravljamo u ime slavljenika – Njemačke zajednice! Uspjesi u radu i provedbi projekata i postignuće većine zadanih ciljeva rođendanski su pokloni koje smo sami sebi, onako najiskrenije, mogli poželjeti i koji su nam se ostvarili. Na idućim stranicama knjige na koju smo, kao Njemačka zajednica iznimno ponosni, očekuju Vas nova saznanja o, sasvim izvjesno, još uvijek nedovoljno iscrpljenoj temi doprinosa Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom kulturnom krugu. Ove Vam godine na stranicama 24. po redu izdanja „Godišnjaka Njemačke zajednice – DG Jahrbuch“ predstavljamo 33 znanstvena i stručna članka, izlaganja i priloge sa skupa „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“ održanoga od 4. do 6. studenoga 2016. godine u Osijeku. Još je to jedan vrijedni prilog impresivnoj zbirci do sada objavljenih zbornika radova ovog znanstvenog skupa koji iz godine u godinu u Osijeku okuplja zainteresirane povjesničare i istraživače s gotovo svih područja znanosti – od medicine do arhitekture, uključivo dakako i strastvene istraživače i povjesničare amatere koji svojim radom također znatno obogaćuju ovaj skup. Rastuće zanimanje za sudjelovanje na Znanstvenom skupu “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu” svjedoči o nekoliko važnih činjenica: Njemačka zajednica profilirala se kao uspješan organizator znanstvenih skupova koji u posljednjih nekoliko godina bilježe i važna međunarodna sudjelovanja – od Bosne i Hercegovine i Srbije pa sve do Njemačke. Također, rado ističemo kako se osnovna tema našega skupa prepoznaje i uvažava u hrvatskoj znanstvenoj javnosti kao sastavni dio javnog djelovanja jedne udruge koja nastoji sačuvati bogato nasljeđe svojih predaka na tlu hrvatske domovine. Povijest je jedna od najsnažnijih odrednica identiteta današnje njemačko-austrijske manjine u Hrvatskoj. Kroz stručnu i znanstvenu valorizaciju povijesnog doprinosa naših germanskih predaka na tlu Hrvatske pa i šire, zapravo shvaćamo tko smo. Počinjemo razumijevati tko su naši preci i čime su zadužili našu današnju domovinu koja bez njemačko-austrijskih utjecaja kroz povijest zasigurno ne bi bila dio srednjoeuropskog civilizacijskog kruga. Ponosni smo na ono što su naši preci ostavili ovim prostorima, ponosimo se i svime što i danas baštinimo iz kulture i civilizacijskog kruga domovine naših pradjedova i što nas veže uz naše germanske korijene. Radujemo se što Vas pozdravljamo u Osijeku uoči ovogodišnjeg, 25. po redu Međunarodnog znanstvenog skupa “Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu”. Hvala svima koji su to činili do sada, ali i svima koji će i nadalje zajedno s nama svoja saznanja, znanja, neizmjeran trud, istraživačku i znanstvenu znatiželju ugraditi u stupove budućnosti njemačke i austrijske nacionalne manjine i osvjetlati obraz (pre)dugo prešućivanim Nijemcima i Austrijancima u ovim krajevima.

Vaša urednica mr. sc. Renata Trischler

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

Krešimir Belošević, ing TPH kresimirbelosevic@yahoo.co.uk KBC Zagreb

UDK: 615.835.7(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 23.09.2017. Prihvaćeno: 24.09.2017.

„Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta Ovaj rad bavi se istraživanjem više hidropatskih lječilišta, koja su se nalazila na hrvatskom području krajem 19. i početkom 20 stoljeća, a koristila su između ostalog Kneippove metode liječenja. U nekim lječilištima jedan od oblika prehrane bio je i vegetarijanskite je tijekom istraživanja povijesti vegetarijanstva na hrvatskom tlu bilo potrebno istražiti nastajanje i rad ovih lječilišta. Lječilišta su se nalazila u Zagrebu, Karlovcu, Krapini, Samoboru, Lešću na Dobri, Dolini u Istri i Sremskoj Kamenici.

Ključne riječi: Kneippova lječilišta, Zagreb, Karlovac, Krapina, Samobor, Lešće na Dobri,Dolina u Istri, Sremska Kamenica, Knajpovac, vegetarijanska prehrana

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

Sukladno naslovu ovog rada želim Vam izraziti dobrodošlicu u povijest šest Kneippovih lječilišta u Hrvatskoj koja su otvorena krajem XIX. i početkom XX. stoljeća u Zagrebu, Karlovcu, Krapini, Samoboru, Lešću na Dobri, Dolini u Istri i Sremskoj Kamenici.1Istraživanje povijesti vegetarijanstva u Hrvatskoj donijelo je i neke rezultate vezane uz prehranu u Kneippovim lječilištima. Rad u hrvatskim lječilištima može se rekonsturirati na temelju novinskih članaka i drugih publikacija.2 Povjesničari su često proučavali utjecaj Kneippove metode, a ovdje želim istaknuti radove: Mire Kolar – Dimitrijević „Primjena Kneippovih metoda u lječenju i prehrani u Hrvatskoj početkom dvadesetog stoljeća“, koji je tiskan u Godišnjaku njemačke narodosne zajednice3 i Danijela Vojaka, „Hidropatsko lječilište i kupalište u Samoboru (1889. – 1945.), tiskan u Hrvatske vode, Časopis za vodno gospodarstvo.4 Ovdje se bolesnicima pomagalo metodom hidroterapije5, fitoterapije6, fizičke aktivnosti i dijetalnom prehranom. Kneipp preporuča hodanje bosih nogu po mokroj travi, kamenu, snijegu, vodi, polijevanje, stavljanje vlažnih obloga, kupelji, te korištenje čajeva, praškova, ulja, tinktura i ekstrakata. Upotrebom hladne i tople vode želi se potaknuti bolji rad živaca i unutarnjih organa te prokrvljenost krvnih žila. Fizička aktivnost provodi se u obliku gimnastike, bicikliranja, igranjem tenisa, dužim šetnjama, a prehrana bi trebala sadržavati više voća i povrća, a manje namirnica životinjskog podrijetla.7

Životopis Sebastijana Kneippa Sebastijan Kneipp se rodio 17. svibnja 1821. godine u Stephansreidu u mnogočlanoj obitelji kojoj je pomagao već kao dječak u poslovima tkanja.8 Želio je postati svećenikom, 1

Ova lječilišta nisu u svom nazivu uvijek imala ime Sebastijana Kneippa, ali su u svom radu koristila i Kneippovu metodu. Lječilišta su se nalazila na hrvatskim područjima.

Neka lječilišta dobro su zastupljena u proučenoj građi (Krapina, Karlovac) dok o nekim imamo samo jedan tekst iz novina (Sremska Kamenica). Rad ovih lječilišta opisan je i u: Absac Josip, Grad Karlovac i njegove Koranske kupelji, Zagreb 1908., N. N., „Kneippovo lječilište u Krapini“, Cibalis 2, Vinkovci 1906., br. 33, str. 3, M. A. M., „Hrvatski Kneipp u Kamenici“, Ilustrovani list 1, Zagreb 1914., br. 30, str. 708.

Kolar - Dimitrijević Mira, „Primjena Kneippovih metoda u lječenju i prehrani u Hrvatskoj početkom dvadesetog stoljeća“, Godišnjak Njemačke Narodosne Zajednice – VDG 2004 Jahrbuch 11, Osijek 2004., str. 117 – 130

Vojak Danijel, „Hidropatsko lječilište i kupalište u Samoboru (1889. – 1945.), Hrvatske vode, Časopis za vodno gospodarstvo16, Zagreb 2008., br. 66, str. 355 – 364.

Hidroterapija je upotreba vode u medicinske svrhe.

Fitoterapija je upotreba biljaka u medicinske svrhe.

Kneipp piše u svojoj knjizi, Ovako treba da živite – Napuci i savjeti zdravim i bolesnim za jednostavno razborito življenje te prirodno liječenje, Zagreb 1893., str. 73.

Kneipov životopis predstavljen je na temelju tekstova iz Njemačke biografske enciklopedije i Katoličke enciklopedije. Kraći Kneippov životopis napisao je Uehleke Bernhard u knjiziVierhaus Rudolf (ur.), Deutsche biographische enzyklopädie, sv. 5, München, 2006., str. 736 – 737. Vidi i de Ninno Giuseppe, “Kneipp, Sebastian” u Paschini Pio (dir.), Enciclopedia Cattolica, sv. 7 (Inno-Mapp), Vatican, 1951., str. 722. Nekrolog nepoznatog autora „+ Župnik Sebastian Kneipp“ objavljen je u kalendaru Fleišer Vjekoslav (ur.), Bog i Hrvati ilustrovani hrvatski narodni kalendar sa poslovnim i zabavnim prilogom sa odjelom za muhamedance, sajmovnikom i šematizmom za prostu godinu 1898., Zagreb 1897., str. 150 – 151.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

ali njegovu želju nije podržavala obitelj, te je zbog toga počeo štedjeti da bi mogao platiti svoje obrazovanje.9 Godine mladosti donijele su mu česta pobolijevanja te mu je dijagnosticirana tuberkuloza na oba plućna krila. Isprobavši razne lijekove, koji nisu pomogli, pokušao se izliječiti metodom hidroterapije. Usred zime skočio je u hladan Dunav, a posljedica ovog zimskog kupanja bilo je njegovo ozdravljenje. Zaređen je za svećenika 1852. godine u katedrali u Augsburgu. Svećeničku službu započeo je kao kapelan, povremeno je davao i savjete vezane uz razne bolesti. Zbog toga je bio prijavljen, te je dobio zabranu bavljenja liječničkim poslom. Epidemija kolere u župi primorala je Kneippa da se ponovo pozabavi liječenjem bolesnika, ovaj put uz nevoljku dozvolu poglavara. Premještanjem u župu Wörishöfen bolesnika je bilo sve više, pa u tamošnjem samostanu osniva lječilište Sebastineum koji je u početku bio namijenjen bolesnoj djeci i svećenicima.10 Samostanska kuhinja dobila je dijetalni predznak, a Kneipp sakuplja i ljekovito bilje te Sl. 1. Župnik Sebastijan pripravlja razne masti, čajne mješavine i druge pripravke. Kneipp Svoja iskustva korištenjem hidroterapije prenio je na papir, te 1887. godine izlazi njegova knjiga o liječenju vodom pod naslovom Meine Wasserkur.11 U ovoj knjizi Kneipp glede hranjenja ističe „…glavno pravilo: suha, jednostavna, krepka, ne umjetna, jakimi mirodijami pokvarena domaća hrana, nepatvoreno piće, koje nam dragi Bog nudja u svakom vrelu; tko oboje u dovoljnoj mjeri upotrebljuje, čini najbolje i najzdravije po svoje tijelo”.12 Posebnim dodatkom Kneipp skreće čitateljima pažnju na kruh od mekinja, juhu za okrjepu, te medno vino.13 Sebastijan Kneipp napisao je i knjigu So sollt ihr leben (1889.).14 U ovoj knjizi Kneipp pokušava naći odgovor na mnoga pitanja, a jedno od njih je i pitanje koje stoljećima muči čovječanstvo: Da li čovjek 9

Kneippove poteškoće tijekom školovanja opisao je na hrvatskom jeziku Janko Okić Jereb, „Crtice iz života mojega pokojnoga učitelja, prelata Kneippa“, Knajpovac – časopis za njegovanje zdravlja i uputu lječenja po Kneippovom sustavu te pouku i zabavu 1, Zagreb 1903., br. 1, str. 3 – 9.

Mjesto Wörishöfen danas nosi novo ime Bad Wörishofen, a u tekstu sam koristio ime sa svim preglasima ili bez drugog ovisno o orginalnim primjerima iz periodičnih izdanja i knjiga.

Hrvatsko prijevod ovoga djela, o kojem će još biti riječi, objavljen je pod naslovom Moje liečenje vodom prokušano kroz više od 30 godine i napisano, da se po njem lieče bolesti i sačuva zdravlje, Zagreb, 1891. To izdanje je korišteno u ovom radu, te su i citati navođeni prema njemu.

Kneipp, Moje liečenje str. 13. Dalje Kneipp piše „Ja medjutim nisam Puritanac i rado dopuštam čašu vina ili piva, ali ne pripisujem ni jednomu, ni drugomu važnost, kako mnogi čine“.

Kneipp, Moje liečenje str. 201 - 205

Hrvatski prijevod objavljen je pod naslovom Ovako treba da živite – Napuci i savjeti zdravim i bolestnim za jednostavno razborito življenje te prirodno liečenje, Zagreb 1893. U radu je korišteno hrvatsko izdanje.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

treba uživati meso ili biljne proizvode?15 Pojednostavljenje ovog pitanja može se izreći u rečenici: Biti ili ne biti vegetarijanac? Kneipp odgovara „Ako je Stvoritelj sav svijet odredio za čovjeka, tad treba da ono, što nam taj svijet pruža, i razborito upotrebljujemo, jer inače Bog toga nebi bio stvorio.“16 Daljnjim tekstom zapravo preporuča vrstu prehrane koju današnjim znanstvenim jezikom zovemo semivegetarijanska prehrana ili fleksiterijanstvo.17 Ljudi koji koriste jednu od ove dvije vrste vegetarijanskih prehrana povremeno i umjereno koriste i neke mesne proizvode.18 Posebno poglavlje ove knjige posvetio je Kneipp piću i hrani.19 Odgovore na pitanje „Kako valja jesti?“ Kneipp ispisuje na 16 stranica.20 Kneipp liječi sve koji mu dolaze u Wörishöfen, ali i putuje po evropskim zemljama liječeći mnoge bolesnike. Kneipp je posjetio i Hrvatsku, gdje je u Zagrebu 1892. godine liječio i zagrebačkog pomoćnog biskupa Franju Gašparića.21

Sl. 2. Vijest o boravku Sebastijana Kneippa u Zagrebu objavljena u Agramer Zeitungu 14. travnja 1892.

Zahvalni pacijenti zauzeli su se kod pape Leona XIIII te je on imenovao Kneippa prelatom i papinim tajnim komornikom 1893. godine.22 Mons. Kneipp odlazi u Rim 15

Kneipp, Ovako treba,str. 72. Kneipp postavlja pitanje „Kako dugo postoji prepirka medju učenjaci i neučenjaci, što je bolje: uživati meso ili biljevne proizvode?“

Kneipp, Ovako treba, str. 72

Kneipp, Ovako treba, str. 74

Neke vrste vegetarijanstva su: vegani koji konzumiraju hranu isključivo biljnog podrijetla, laktoovovegetarijanci koji jedu i mljiečne prizvode i jaja, te makrobiotičari koji se hrane po načelima makrobiotike. Više vidi u Šatalić Zvonimir, Vegetarijanska prehrana,nutritivni status vitamina B skupine i razina homocisteina kao čimbenici rizika za pojavu osteoporoze, disertacija, Prehrambeno – biotehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2009., str. 2 – 3.

Kneipp, Ovako treba,str. 68 – 104. Upotreba kuhinjske soli zainteresirala je Kneippa, te on nakon provedenih pokusa nad životinjama zaključuje „…da sve životinje, kod kojih sam upotrebljavao mnogo soli, nisu dugo živjele“. Životno iskustvo pokazalo je da se već tada, u 19. stoljeću, hrana previše dosoljava što će tijekom više generacija dovesti do porasta kardiovaskularnih bolesti.

Kneipp, Ovako treba, str. 104 – 119 Ovdje Kneipp prenosi običaje njemačkog zavičaja, te preporuča da se jede tri puta na dan, umjerene količine hrane. Ljudima slaba želuca ipak savjetuje da uzimaju više manjih obroka.

Podatak o Kneippovom boravku u Zagrebu prenio je časopis Pravi prijatelj naroda 2, Zagreb 1892., 16. 4. 1892. godine iz zagrebačkih novina Agramer Zeitung. Vijest o boravku Sebastiana Kneippa glasi „Župnik Sebastian Kneip, poznati hydropat iz Wörishofena, stigao je kako „Agramer Zeitung“ doznaje, u Zagreb, kao je pozvan k bolestnomu posvećenomu biskupu presvietlomu gospodinu Franji Gašpariću“. Vijest o boravku Sebastiana Kneippa donose i Narodne novine 15. 4. 1892. Originalna vijest nalazi se u Agramer Zeitungu 67, Zagreb 1892., br. 86, str. 2, od 14. 4. 1892.

Okić, Crtice iz str. 6. Nadvojvoda Josip iz Alcsuta je u kratkom vremenu ozdravio, te ga je iz zahvalnosti preporučio papi.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

da se osobno zahvali papi Leonu XIII, te tijekom razgovora doznaje za njegovo loše zdravstveno stanje. Kneipp piše iz Rima u Wörishöfen i u pismu nalaže „Gospodja Benedikta neka smjesta pripremi 60 do 70 komada pite (kolačića) za Svetoga Oca i bezodvlačno neka ih ovamo pošalje, pošto je Sveti Otac jako oslabio.“23 Kneipp je svakodnevno posjećivao papu Leona XIII i pratio njegovo zdravlje. Tijekom posljednjeg posjeta Sveti Otac ga je pitao za mišljenje koliko će godina još živjeti, a Kneipp mu je prognozirao minimalno još pet godina. Tijekom rimske epizode Kneipp osniva i društvo, te kupalište hladnom vodom u Rimu.24 Iste 1894. godine iz tiska izlazi i treća Kneippova knjiga savjeta zdravim i bolesnim. Nakon putovanja vraća se u Wörishöfen i nastavlja s radom. Sebastijan Kneipp umire 17. lipnja 1897. odbivši operativni zahvat vjeran prirodnom liječenju.25 Kneippova metoda liječenja – primjena u Hrvatskoj Kneippove metode naišle su na odjek i u Hrvatskoj. Knjigu Moje liečenje vodom prokušano kroz više od 30 godine i napisano, da se po njem lieče bolesti i sačuva zdravlje preveo je na hrvatski jezik prof. dr. Antun Lobmayer i objavio 1891. godine u nakladi Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), dok je knjiga Ovako Sl. 3 i 4. Naslovnice hrvatskih prijevoda Kneippovih djela treba da živite. – Napuci i savjeti zdravim i bolesnim za jednostavno razborito življenje te prirodno liečenje prevedena 1893. godine i izdana u Zagrebu u nakladi Knjižare Lav. Hartmana.26 23

Papa Leon XIII ( Carpineto, Lacij 2. 3. 1810. – Rim 20. 7. 1903.), pontifikat započinje 20. 2. 1878. a završava 20. 7. 1903. Više vidi Martire Egilberto, “Leone XIII, papa” u Paschini Pio (dir.), Enciclopedia Cattolica, sv. 7 (InnoMapp), Vatican, 1951., str. 1158 – 1163. Zanimljiva povezanost pape Leona XIII i pomoćnog zagrebačkog biskupa Gašparića sadržana je u vijesti koju je prenio časopis Pravi prijatelj naroda 2, Zagreb 1892., 19. 3. 1892., str. 3 „Papinski blagoslov. Presvietli g. biskup i kapitularni vikar Franjo Gašparić, koji od 7. t. mj. leži težko bolestan, dirnut od kapi, primio je u sriedu po podne pri punoj sviesti papinski blagoslov, koji mu je sv. Otac poslao po kardinalu državnom tajniku Rampoli. Visoki bolestnik bio je vrlo obradovan time, što ga se je sv. Otac sjetio, te je pun nade dodao, da će se sam papi zahvaliti, čim se pridigne. Uza sve to stanje biskupovo ostaje i na dalje vrlo ozbiljno i opasno, jer ga na časove posve ostavlja sviest. U četvrtak bilo mu je opet gore.“

Okić, Crtice iz, str. 8.

Internetska stranica http://www.kneippmuseum.de/home.html virtualnim putem približava instituciju Kneippov muzej u Bad Wörishofenu. Kneippov muzej čuva mnoštvo orginalnih Kneippovih predmeta, knjiga, pisama i fotografija.

U predgovoru Lobmayer između ostalog piše da se ne slaže u svemu s piscem u poglavljima o lijekovima i bolestima ali „…to sam mislio, da će ona mnogim dobro doći i u narodnom ruhu.“ Usp. Kneipp, Moje liečenje, str. III. Drugo izdanje ove knjige tiskano je 1896. godine o čemu vidi: N. N., „Knjige iz naklade knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch)”, Dom i sviet 9, Zagreb 1. 9. 1896., br. 17, str. 338. Navedeni tekst objavljen je ovdje u rubrici „Književnost i umjetnost“. Isti tekst predstavlja i Kneippovu knjigu Ovako treba da živite. – Napuci i savjeti zdravim i bolesnim za jednostavno razborito življenje te prirodno liečenje, Zagreb, 1893.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

Osim što su dvije Kneippove knjige prevedene na hrvatski jezik krajem XIX. stoljeća, zagrebački učitelj Škender Horvat 1898. piše knjigu Domaća ljekarna po uputi župnika Sebastijana Kneippa u izdanju Društva sv. Jeronima.27 Kneippova metoda liječenja vodom hrvatskoj je javnosti predstavljena, prema dosadašnjim istraživanjima, u više tekstova objavljenih u tiskovinama, neki su objavljeni u Narodnim novinama 1890. godine.28 Osim teorijskih primjera na više su mjesta djelovala lječilišta u kojima se prakticirala Kneippova metoda.

Suradnja hrvatskih građana sa Kneippom Hrvatski građani su surađivali sa mons. Sebastianom Kneippom tijekom više godina, a bolesnici su posjećivali njegovo lječilište u Bavarskoj. Djelovanje Janka Okića - Jereba u Wörishöfenu kao prevodioca za hrvatski i slovenski jezik započinje krajem 1890. godine i traje preko 13 godina. Tijekom boravka u Bavarskoj Okić detaljno

Horvatova knjiga započinje uvodom u kojem autor piše „Naše je tijelo kao kakov stroj (mašina) i to parni stroj, koji neprestano dan i noć radi i proizvadja silu, bez koje ne bi naše tijelo, a ni naša duša mogla obavljati ni najnužnijih poslova“. Recenzent ove knjige bio je Dane Šajatović, ravnatelj grčko - katoličkog sjemeništa u Zagrebu. Sam Šajatović je dva puta boraveći kod Kneippa proučavao njegov način liječenja. Sadržaj knjige podijeljen je u dvije tematske cjeline. Prva cjelina daje abecedni popis ljekovitih biljaka, s opisom načina pripreme za terapije, a druga cjelina je popis domaćih lijekova koje župnik Kneipp preporuča. Više vidi u Horvat Škender, Domaća ljekarna po uputi župnika Sebastijana Kneippa, Zagreb, 1898.

Istraživanje periodičnih izdanja, novina i časopisa, danas je u Hrvatskoj olakšano jer su starija izdanja djelomično digitalizirana i dostupna na Internetu. Internetska stranica Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu omogućuje pretraživanje starih časopisa i novina, te je analizom utvrđeno da se odrednica „Kneipp“ nalazi više od 900 puta. Više vidi na http://dnc.nsk.hr/Newspapers/Search.aspx?text=kneip i na http://dnc.nsk.hr/ Journals/Search.aspx?text=kneip (Pristupljeno više puta tijekom istraživanja). Neki autori hvale Kneippovu metodu, a drugi nakon ističu da liječenje vodom nije uvijeko korisno. Autor V. u tekstu „Liečenje vodom po sustavu župnika Kneippa“, hvali Kneippovu metodu započinjući riječima „ Prije svega valja mi naglasiti, da ove redke pišem iz čovjekoljublja, a ne radi reklame za lječilište u Wöhrishofenu gdje se nalazi toliko bolesnikah, da mnogi od njih moraju stanovati u mjestih pol do jedan sat udaljenih od lječilišta; a niti radi reklame za župnika Kenippa, jer njemu to doista netreba.“. Više vidi u V. „Liečenje vodom po sustavu župnika Kneippa“, Narodne novine 56, Zagreb 13. 9. 1890., br. 210, str. 4. Uredništvo Narodnih novina ogradilo se od mišljenja autora izražavajući nevjernost u Kneippovu metodu „ …mi smo obzirom na Kneippova čudesa još uviek nevjerovani Tome.“ Negativni stav prema Kneippovoj metodi iznosi dva mjeseca kasnije dr. Niko Selak u tekstu „Kneippovo liečenje vodom“. U ovom tekstu čitateljima približava povijest hidroterapije od stare Grčke i Rima naglašavajući da se svaka bolest ne može uvijek izliječiti samo upotrebom vode. Selak smatra da ne treba pretjerivati ni u čemu „…imamo već i Kneippov čaj, Kneippovo ulje i svih ljekarnah, tako da nam nedostaje ništa drugo nego uzeti Kneippovo djelo, po Kneippu se odjevati, po Kneippu se prati i kupati, po Kneippu jesti, po Kneippovim receptima liečiti se, ako nam što pofali. Budemo li sve to radili, doživjeti ćemo Kneippove godine, o Kneippu ćemo govoriti, Kneippove knjige čitati, o njemu misliti i u snu sanjati, dok na koncu obolimo na Kneippovoj maniji.“ Na kraju teksta Selak navodi tri primjera iz prakse kada se nije postavila prava dijagnoza, te je liječenje vodom bilo nekorisno. Više vidi u Niko Selak, „Kneippovo liečenje vodom“, Narodne novine 56, Zagreb, 9. 11. 1890., br. 257, str. 4. O ovom mladom liječniku dr. Niki Selaku (Dubrovnik 26. 12. 1862. – Zagreb 20. 10. 1891.) više vidi u Kovačić Milivoj (ur.) Dr. Niko Selak Život i djelo, Koprivnica 1995., Opća bolnica „Dr. T. Bardek“.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

upoznaje Kneippovu metodu liječenja, a bio je i jedan od osnivača Kneippovog društva i časopisa Kneipper Blätter kojeg je uređivao deset godina.29

Osam Kneippovih lječilišta u hrvatskim krajevima: 1. Zagreb - Lječilište prof. dr. Antuna Lobmayera na Josipovcu Ugledni zagrebački liječnik prof. dr. Antun Lobmayer neko vrijeme je proveo u lječilištu Sebastijana Kneippa30 te je na temelju iskustva stečenih u Bavarskoj u svojoj vili na Josipovcu u Zagrebu otvorio prvo Kneippovo lječilište u Hrvatskoj. Ranija istraživanja nisu dala točan datum početka rada ovog lječilišta, no sudeći po nepotpisanom tekstu “Lječilište mrzlom vodom na Josipovcu” iz Narodnih novina otvoreno je početkom svibnja 1892. godine.31 O tome da je lječilište radilo u ljeto 1892. svjedoči tekst pod naslovom „Promenadska muzika na Josipovcu. – Zrinjevac i novi kolodvor“ objavljen u srpnju 1892. godine. Nepoznati šetač zagrebačkim ulicama i perivojima između ostalog piše „Malo koji grad ima u neposrednoj blizini tako liepo šetalište sa zdravim gorskim zrakom kao što ga Zagreb ima u Tuškancu i Josipovcu. …Mi poznamo puno kupalištah, pa možemo uztvrditi, da jih se u Europi mora tražiti koja bi se svojim položajem mogla sravnati s našim Josipovcem. Premda naš Josipovac nije kupalište – osim ako ćemo kupalištem nazvati po Kneipovu uredjeno liečilište mrzlom vodom g. profesora dr. Lobmayera, što se nalazi na Josipovcu...“.32 Nalazeći se na mjestu urednika Liečničkog viestnika Lobmayer je u prvoj polovici 1891. godine primio i jednu vrstu otvorenog pisma, kojeg je objavio u Liečničkom viestniku. Potpisnik ovog pisma izvjesni Šijak Lobmayeru čestita na preseljenju u novu vilu na Josipovcu. Opisuje zimu 1890/91. te kaže da se radovao proljeću u kojem će Sl. 5. Reklama za saborski zastupnici raspravljati o preustrojstvu zdravstva. Lobmayerrovo lječilište Zimsko vrijeme piše Šijak, sigurno je osnažilo Kneippove objavljena u Narodnim novinama 30. travnja 1892. učenike i sljedbenike da prokušaju „cielu sniežnu metodu 29

Okić Janko, „Zašto sam došao u Hrvatsku?“, Knajpovac, Zagreb 1903., br. 1, str. 2 – 3.Okićevo uredništvo spominje se i na www.kneipp-verein-donauwoerth.de/Kneipp-Blaetter-001 (Pristupljeno 15. 6. 2017.)

O Antunu Lobmayeru više vidi u Kolar – Dimitrijević Mira i Wagner Elizabeta, Antun Lobmayer, liječnik i medicinski pisac, širitelj zdravstvene kulture u Hrvatskoj, Godišnjak Njemačke Narodosne Zajednice – VDG Jahrbuch 13, Osijek 2006., str. 33 – 44.

Vidi tekst N. N. „Lječilište mrzlom vodom na Josipovcu“, Narodne novine 58, Zagreb 1892., br. 138, str. 3. Nepoznati autor opisuje dio vile dr. Lobmayera u kojoj je smješteno lječilište „U prizemlju je s desne strane soba, gdje gosp. dr. Lobmayer ordinira, s lieva su dvie sobe za stanare…Kupeljar iz Wörishofena rukovodi tu majstorskom vještinom i potrebnim mirom ciev te polieva prema liečničkoj ordinaciji bolestnike, koji ovdje lieka traže, ali i zdrave, koji hoće da svoje tielo ojače i otvrdne. Za gospodje je posebna kupeljarica.“.

N. N., „Promenadska muzika na Josipovcu. – Zrinjevac i novi kolodvor“, Narodne novine 58, Zagreb, 11. 7. 1892., br. 156, str. 3.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

Kneippovu…“ i nada se da će se na budućoj zagrebačkoj izložbi „…u posebnom paviljonu ciela Kneippova metoda izložiti…“.33 Ugledna pekara Zeininger, Duga ulica 14, tih je godina u svojoj ponudi imala i kruh izrađen prema preporukama dr. Lobmayera.34 Zagrebačkog lječilišta na Josipovcu prisjeća se i Clement u tekstu „Crtica zagrebačkog Knajpovca“. On između ostalog piše „Ljepšega mjesta – što se vode, zraka, šetnje – ma svega – što se za tu svrhu traži – nisi mogao naći a uz to nedaleko samoga grada.“35 2. Karlovac - Kupalište i lječilište na Korani Godine 1896. otvara se kupalište i lječilište u Karlovcu na rijeci Korani. Karlovačko Gradsko poglavarstvo početkom te godine otvara javnu raspravu na ovu temu, izračunavaju troškove izgradnje i grade zgrade u kojima se primjenjivala i Kneippova metoda.36Kraći izvještaj „O prošloj kupališnoj sezoni“ donosi podatke za 1897. godinu. Nepoznati izvjestitelj, između ostalog piše „U zadnjem članku o kupalištu navedesmo, da se je kupalo do 12 000 osoba, a kad tamo, kupalo se je svega skupa 18. 731 osoba, i to u Kneipovom lječilištu prodano je 186 ½ ulaznica koje su rabljene 2.611 put, a u obćem kupalištu bilo je tečajem sezone 16.120 kupalaca.37 Kupalište i lječilište na Korani posjećivali su bolesnici koji su bolovali od raznih bolesti živaca i unutarnjih organa. Doktor Blaž Ilijanić bio je službeni liječnik elektroterapeutičkog lječilišta, a u Karlovcu je u to vrijeme djelovalo još osam liječnika (od toga su dva bila i zubara).

Šijak, pismo uredniku Liečničkog viestnika, prof. dr. Antunu Lobmayeru, Liečnički viestnik 13, Zagreb, br. 6, str. 93 – 95.

Vidi reklamu za pekaru Benjamina Zeiningera u Neues Agramer Journal 1, Zagreb 1893., 10. 9. 1893., br. 37, str. 4. (Pekara se nalazila u današnjoj Radićevoj ulici br. 14, opaska K. B.).

Clement, „Crtica zagrebačkog Knajpovca“, Knajpovac 1, Krapina 1904., br. 5, str 65 – 67. Pisac je bio u Kneippovom lječilištu na Josipovcu 1895. godine, a bio je i u Krapini 1904. godine. Opisuje na koji se način upotrebom vode oporavio, te potiče čitatelje da iskoriste domače lječilište u Krapini. Clement navodi da je zagrebačko lječilište otvoreno tek 1895. godine što nije točan podatak.

Gradsko poglavarstvo grada Karlovca na Skupštini gradskog zastupstva 18. siječnja 1896. godine raspravlja o gradnji kupališta na Korani. Lokalne novine Svjetlo donose „Oglas“ koji je potpisao gradski načelnik ljekarnik Josip Vrbanić. Oglas sadrži troškovnik kupališta, a jedna od stavki je i Zgrada za kupanje po Kneipovom načinu s novčanim iznosom od 3254 fr. 28 nč. (Troškovi gradnje svih objekata iznosili su 19064 fr. 65 nč., što znači da je za ovu zgradu predviđeno 17 % troškova, opaska K. B.). „Sve zgrade kao i kupalište imede se izvesti iz drva. Ponude imadu glasiti na sveokupne radnje“. Više vidi u Svjetlo, Karlovac 11, 22. 03. 1896., br. 12, str. 4. Karlovački gradonačelnik Josip Vrbanić rodio se u Zagrebu 1854. godine, a umro je u Karlovcu 1906. Farmaciju je završio u Beču, a više godina bio je karlovački ljekarnik. Dužnost karlovačkog gradonačelnika obavlja u razdoblju od 1895. do 1903. godine, a neki od realiziranih projekata tijekom njegovog mandata su kupalište i park na Korani. O Josipu Vrbaniću vidi i tekst Perić Nikola - Fajt Danko, „Pozdrav iz Kalovca: Čestitka gradonačelnika Josipa Vrbanića“ koji je objavljen na http://kaportal.rtl.hr/pozdrav-iz-karlovcacestitka-gradonacelnika-josipa-vrbanica/ (Pristupljeno 30. 5. 2017.)

N. N. „O prošloj kupališnoj sezoni“, Svjetlo 12, Karlovac, 10. 10. 1897., br. 41, str. 2

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

Smještajni kapaciteti Karlovca večinom su grupirani u četiri svratišta sa 108 soba.38 Tijekom lipnja 1898. godine Kraljevski zemaljski kemijsko analitički zavod u Zagrebu potvrđuje analizu bečkog laboratorija da je koranska voda ljekovita i da „Vanredna čistoća te vode, njezina svježnost i bistroća te sastojine kemičke u obzir ine nuždne udesbe čine ju sposobnim za mrzle kupke prvoga reda.“39 Ovo lječilište je radilo i 1907. godine kada se priprema modernizacija cijelog kupališta i lječilišta. Načelnik Banjavčić predlaže da se ulaganjem u nekretnine i reklamu postigne da Karlovac postane i lječilište i ljetovalište.Načelnik ističe: „ Da imaju drugi gradovi takav položaj, kao što ga ima Karlovac, da imaju Koranu, oni bi žrtvovali ne možda nekoliko tisuća, nego nekoliko sto tisuća, da i u tom pogledu izrabe blagodane im pogodnosti. Ta čovjek si sam sve stvara.“.40 3. Zagreb - Boškovićeva 19/I U Zagrebu je uz Lobmayerovo lječilište tijekom 1902. godine djelova i salon u Boškovićevoj ulici 19/I u kojem su supružnici Strobel pružali usluge masaža i hidroterapije prema Kneippovoj metodi, a o čemu nam svjedoče reklame objavljene u zagrebačkim novinama Agramer Loyd.41 4. Krapina - Kneippovo lječilište Početkom 20. stoljeća dugogodišnji prevodilac za slovenski i hrvatski jezik u Kneippovom lječilištu u Wörishöfenu Janko Okić - Jereb na poticaj bolesnika iz Hrvatske dolazi na ideju da osnuje zavod po Kneippovom sistemu. Višegodišnje iskustvo koje je stekao u Wörishöfenu uz pokojnog Kneippa te uređujući časopis Kneipper Blätter potaknulo je Okića da objavi novinski poziv zainteresiranim mjestima radi otvaranja lječilišta u Hrvatskoj. Pozivu se odazvao 61 različiti kraj u Hrvatskoj. Načelnik krapinske

Rad karlovačkog kupališta i lječilišta pratile su i mjesne novine Svjetlo, a Josip Absac je sastavio knjižicu Grad Karlovac i njegove Koranske kupelji, Zagreb 1908., Naklada obćine slob. i kr. Grada Karlovca. Ova knjižica na 36 stranica donosi opis povijesnih i aktualnih zbivanja u gradu Karlovcu s obiljem fotografija i kartom Europe s ucrtanim cestama prema Karlovcu. Autor navodi da je „…grad Karlovac g. 1895. podigao moderno i lijepo kupalište, uz koji se ove godine podiže i hydro – elektro – terapijski zavod.“ Dalje Absac spominje da je u vrijeme načelnia Vrbanića uređeno šetalište i kupalište sa krasnim parkom „…te otvorenim za porabu g. 1896.“ Više vidi u Absac, Grad Karlovac str. 20 – 21, 33 - 36. Posebne rubrike opisuju Gradsko kupalište i lječilište na Korani, te daju mnoge korisne informacije, između ostalih popis bolesti koje se liječe u ovom lječilištu, svratišta (Central, Gradu rijeci, Kruni i Svatište i kupališna restauracija), gostiona i kavana, liječnika (9 liječnika), ljekarna (u to vrijeme u Karlovcu su bile tri ljekarne). Donose i cjenik fijakera i omnibusa (Karlovac je tih godina imao 16 fijakera i 4 omnibusa), lječilišta i kupališta.

Absac, Grad Karlovac str. 23 - 24

N. N., „Kupalištni perivoj na Korani“, Glasonoša 3, Karlovac 1907., br. 26, str. 1. Rubrika „Domaća pitanja“ govori u istom broju o prijedlogu karlovačkog načelnika dr. Banjavčića da se kupi livada iza kupališne kuglane, te da se tako proširi kupalište.

Reklama za Hydrotherapie u. Kneip – Kur Hernn und Frau Strobel, Boškovićgasse 19/I, Agramer Loyd 5, Zagreb, 20. 4. 1902., br. 140, str. 8.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

općine Vilibaldo Sluga42 osobno se potrudio da ode u Njemačku, agitirajući za svoje mjesto. Nakon obilaska Krapine prijedlog je prihvaćen, ugovor je potpisan i Kneippovo lječilište se otvara krajem lipnja 1903. godine.43 Liječnička struka negodovala je zbog toga jer Okić nije bio liječnik, te se ovo smatralo nadrilječništvom.44 U prva četiri mjeseca bilo je preko 500 gostiju, a u jesen 1903. godine lječilište je tijekom pastoralnog pohoda Krapini posjetio i zagrebački nadbiskup mons. Juraj Posilović.45 Posjetitelji zagorskih ljepota dolazili su sa raznih strana, a zanimljiva je grupa članova Bečkog antropološkog društva koja je 1904. posjetila geološko – paleontološko nalazište Krapinskog pračovjeka na Hušnjakovom brdu u Krapini. Domaćini ovoj grupi znanstvenika bili su: načelnik Vilibaldo Sluga, Dragutin Gorjanović – Kramberger, Fran Gundrum – Oriovčanin, Vatroslav Jagić i Vjekoslav Klaić a dobrodošlicu im je zaželio i upravitelj Kneippovog

Vilibaldo Sluga (Šentjur kraj Celja 1854. – Krapina 1931.) Djeluje na raznim društveno političkim funkcijama u Zagorju i Međimurju. Dugogodišnji je načelnik trgovišta Krapine (skoro 40 godina), a tijekom svojih mandata potiče izgradnju nove crkve sv. Nikole, Kneippovog lječilišta, pučke škole u Krapini, klaonice, makadamskih cesta i armirano – betonskih mostova iznad rijeke Krapinčice, organizira vatrogasnu službu. Predanim radom stekao je zasluge za Krapinu i Hrvatsko Zagorje pa dobiva i odlikovanja cara i kralja Franje Josipa I i kralja Aleksandra. Više vidi u Kozina Drago, „Sluga, Vilibaldo“, u: Brezinščak Bagola Božidar, Cesarec Ivan i Klemenčić Mladen (ur.), Enciklopedija Hrvatskoga Zagorja, Zagreb 2017., str. 763.

Rješenjem Kraljevske hrvatsko – slavonsko – dalmatinske zemaljske vlade od 14. 5. 1903. godine Krapina dobiva status lječilišta. Više vidi u Dugački Vladimir, „Liječenje hladnom vodom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj“, Hrvatske vode, Časopis za vodno gospodarstvo 11, Zagreb 2003., br. 44, str. 230 – 233.

Čačković Mladen, „Kneippovo lječilište u Krapini“, Liečnički viestnik 25, Zagreb 1903., br. 2, str. 71. Čačković između ostalog piše „…da je krapinska obćina sklopila ugovor s nekim g. Okićem, koji je kroz 15. godina bio desnom rukom pok. župnika Kneippa. …„ Ugovorom je određeno da Krapina sagradi lječilište, a da ga Okić početkom svibnja 1903. godine otvori, te da u njemu organizira liječenje po Kneippovoj metodi. Čačković istiće „Naša je dužnost, da dignemo naš glas, jer se ovdje kani učiniti nešto, što se protivi našim zakonima, što je nauštrb bolujućega čovječanstva i sigurno ne može biti na diku krapinske obćine…“.

Reportaža o pastoralnom pohodu zagrebačkog nadbiskupa mons. Jurja Posilovića 26. 9. 1903. godine u Krapinu nalazi se ispisana rukom u Spomenici župe sv. Nikole biskupa u Krapini. (Tijekom terenskih istraživanja u Krapini pokazao mi ju je i neke stranice iz nje kopirao krapinski župnik vlč. Tomica Šestak te mu ovim putem zahvaljujem na pruženoj pomoći.). Zagrebački nadbiskup ovom je prilikom posvetio novu crkvu sv. Nikole biskupa (27. 9. 1903.), te podijelio sakrament sv. Potvrde u na Trškom Vrhu (28. 9. 1903.), te 29. 9. 1903. krenuo za Zagreb. Tijekom svog posjeta Krapinu u poslijepodnevnim satima 27. 9. 1903. posjetio je i Kneippovo lječilište te razgovarao sa upraviteljem Okićem i znamenitim Kneipovcima. Više vidi u Homotarić Vjekoslav, „Slavlje u Krapini“, Katolički list 54, Zagreb 1903., br. 41, str. 495 – 496, br. 42, str. 505 – 506, br. 43, str. 518 – 520.. Svećenik dr. Vjekoslav Homotarić bio je u to vrijeme župnik župe Tuhelj. Više vidi Palanović Elizabeta, „Homotarić, Vjekoslav“ u Macan Trpimir (ur.) Hrvatski biografski leksikon, Zagreb 2002., sv. 5 (Gn – H), str.610 – 611, te redakcijski tekst „Homotarić, Vjekoslav“ u Enciklopedija Hrvatskoga Zagorja, str. 285 - 286

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

lječilišta Okić.46 Početna dobra posjećenost lječilišta ohrabrila su njegovog upravitelja pa Okić kreće s novim načinom reklamiranja Kneippovog lječilišta u Krapini. Početkom studenog 1903. godine Lječilište tiska časopis pod imenom Knajpovac – časopis za njegovanje zdravlja i uputu lječenja po Kneippovom sustavu te pouku i zabavu.47 Sačuvano je 24 broja ovog časopisa u kojem su uz: praktične savjete, priče iz života tiskani i opisi lokalnih događaja, s obzirom da Krapina nije imala svoje novine, te popisi gostiju Kneippovog lječilišta, iz raznih zemalja i različitih zanimanja.48 Sačuvan je i jedan turistički prospekt iz početka rada ovog lječilišta u Krapini.49 U ovom prospektu popisane su i dijagnoze bolesnika koje se mogu liječiti u Lječilištu, ali i popis dijagnoza koje se nisu liječile Sl. 6. Naslovnica posljednjeg broja Knajpovca 46

Okić Janko, „Antropolozi u Krapini“, Knajpovac 1, Krapina 1904., br. 11, str. 167 -168. Okić opisuje posjetu svjetski poznatih antropologa Krapini. U Krapini je vrsne učenjake dočekalo mnoštvo Zagoraca predvođenih kraljevskim kotorskim predstojnikom Eduardom Šmitom, načelnikom Vilibaldom Slugom, kraljevskim sudbenim pristavom Carom, kraljevskim poreznikom Butorcem, krapinskim župnikom Vukovinskim, odvjetnicima Barbotom i Kišom, predsjednikom „Zagorca“ Bogdanom Barbotom. Krapina je bila iskićena cvijećem i zastavama. Doručak je gostima poslužen u 12 h u Kneippovoj restauraciji “k Okiću“, poslije čega su se uputili na Stari grad na kojem je predavanje trebao održati hrvatski povjesničar Klaić. Zbog jake kiše antropolozi zajedno s domaćinima uputili su se u Kneippovo lječilište u kojem ih je dočekao Janko Okić te im protumačio Kneippovu metodu. Tekst koji opisuje isti događaj u šaljivom tonu objavljen je na http:// www.tzg-krapina.hr/o_krapini/o_krapini-10-turizam (Pristupljeno 20. 8. 2017.). Prema priči koja se prenosi s koljena na koljeno na svečanom ručku načelnik Sluga našalio se sa uglednim gostima pružajući im piće dobrodošlice u peharčeku Bilikumu Čeha, Leha i Meha (Vrsta pehara iz kojeg nije jednostavno piti. Opaska K. B.). Većina gostiju prolila je vino po uštirkanim košuljama, te su se ozbiljno naljutili. Načelnik Sluga je popravio raspoloženje prisutnim učenjacima jer su gradski službenici, odjeveni u slikovite odore u prostoriju unijeli čiste nove košulje.

Knajpovac je počeo izlaziti u Zagrebu 1. 11. 1903. godine. Drugi broj kao mjesto izdavanja navodi Krapinu u kojoj su tiskani i svi preostali brojevi. Urednik mu je bio Janko Okić – Jereb, a od drugog broja nalazi se u vlasništvu izdavača “Obćine slob. i kralj. povelj. trga Krapine“. Nakladnik je bio Franjo Bogović, tiskar sa Preradovićevog trga br. 4, Zagreb.

Popis gostiju nalazi se u: br. 1 str. 15, br. 3 str. 48, br. 4, str. 64, br. 6, str. 96, br. 10, str. 145 – 146, br. 12, str. 178, br. 13, str. 194, br. 14, str. 210 – 211, br. 15, str. 225 – 226, br. 17, str. 257, br. 18, str. 273, br. 22, str. 337. Gosti su dolazili iz Hrvatske i drugih zemalja: Austrija, Bosna, Bugarska, Dalmacija, Galicija, Goriška, Hercegovina, Istra, Kranjska, Mala Azija, Madžarska, Međimurje, Primorje, Slavonija. U prvoj godini djelovanja Kneippovog lječilišta boravilo je u Krapini 596 gostiju koji su popisani imenom i prezimenom u spomenutim brojevima časopisa Knajpovac. U nekim slučajevima nemamo ime, ali imamo poveznicu s nekim gostom. Analizom popisa gostiju vidimo da su među njima bila djeca, maturanti, svećenička i redovnička lica, bravari, carski časnici i činovnici, nastavnici, financijski službenici, ugostitelji, liječnici, obrtnici, poljodjelci i drugi.

Prospekt se nalazi u Gradskoj knjižnici, Zagreb, Trg Ante Starčevića 6, Fond za odrasle, a tijekom ljetnih mjeseci 2017. godine na Sajmu antikviteta, umjetnina i starina u Zagrebu na Britanskom trgu vidio sam i turistički suvenir (razglednice tipa harmonika) sa više fotografija Krapine i Kneippovog lječilišta prije Prvog svjetskog rata.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

u Krapini.Kupališni liječnik bio je dr. Adolf Mocnaj kr. štopski nadlječnik u miru. Okić upravlja Lječilištem do studenog mjeseca 1905. godine kada mu „Obćinsko poglavarstvo“ otkazuje službu te izjavljuje “… da će upravu lječilišta u buduće preuzeti diplomirani liečnik“.50 U varaždinskom časopisu Zavičaj objavljen je 1906. godine i Štatut Kneippovog lječilišta u Krapini. U obližnjem glazbenom paviljonu na jezeru Dolac tijekom ljetnih mjeseci svirala je glazba. Liječenje je provođeno uz pomoć Kneippovog ljekovitog bilja, meda, mednog vina, tinkture te ostalih pripravaka koji su se jeftino mogli kupiti u lokalnoj ljekarni „k sv. Ivanu Krstitelju“ vlasnika Mirka Viktorina, a u krapinskim pekarama pekao se graham kruh za potrebe lječilišta. Osnovana je turistička agencija u kojoj su gosti mogli dobiti besplatne informacije vezano za stanove i opskrbu. U samom gradu Krapini postojala su tri hotela u kojima se nalazilo 250 soba sa 400 kreveta, a dio smještajnog kapaciteta nalazio se u privatnim kućama. Gostionice i Kneippove kuhinje pružale su mogućnost konzumacije dijetalne hrane. Gostima Lječilišta preporučuju se izleti u obližnja mjesta Trakošćan, Rogašku Slatinu, Krapinske, Stubičke i Sutinske toplice, a uprava je organizirala kola „..uz vrlo umjerene cijene.“ Duhovna pomoć gosti su mogli potražiti u krapinskim crkvama sv. Nikole i sv. Katarine te u prošteništu Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu iznad Krapine. Lječilište se nalazi u vlasništvu trgovišne općine Krapina do 1924. godine kada ga otkupljuje dr. Mirko Crkvenac. Tijekom Prvog svjetskog rata u zgradi Kneippovog lječilišta organizirana je Bolnica Crvenog križa, a lječilište se ponovo otvara 1925., no zbog slabijeg odaziva gostiju prestaje s radom 1930. godine.51 Krapinsko lječilište propagiralo je u liječenju i vegetarijansku hranu. Nepotpisani tekst „Kneippovo lječilište u Krapini“ objavljen u vinkovačkom tjedniku Cibalis opisuje krapinsko lječilište i metode lječenja u njemu, te navodi „Hrana vegetabilna za dijabetike i obična“.52

„Iz Hrvatske“, „Krapina“, Glasonoša 1, Karlovac 1905., br. 44, str. 3

Više vidi Kozina Drago, „Crkvenac, Mirko“ u Enciklopedija Hrvatskoga Zagorja str. 131, i Dugački Vlatka, „Kneippovo lječilšte (Krapinske mrzlice)“ u istoj knjizi str. 421. Zgrada Kneippovog lječilišta u Krapini postoji i danas, a u njoj su smještene prostorije Muzeja krapinskih neandertalaca. Djelatnici ovog Muzeja organizirali su u njoj 2015. godine izložbu pod naslovom „Kneippova zgrada – Svjedok vremena od otkrića na Hušnjakovom brdu do danas“. Više vidi u Lončar Uvodić Lorka (ur.), Kneippova zgrada – Svjedok vremena od otkrića na Hušnjakovom brdu do danas, Krapina 2015. Terensko istraživanje u Krapini proveo sam i u samoj Kneippovoj zgradi u društvu muzejske pedagoginje prof Lorke Lončar Uvodić, kojoj se ovom prilikom zahvaljujem na pomoći.

Više vidi u „Kneippovo lječilište u Krapini“, Cibalis 2, Vinkovci 1906., br. 33, str. 3

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

5. Samobor- Hidropatsko lječilište i kupalište53 Samoborsko lječilište otvara se 1905. godine kada Mijo Juratović i Mirko Kleščić od trgovišta Samobor kupuju Hidropatsko kupalište za 6000 kruna.54 Novi vlasnici prenamjenjuju ovo kupalište u lječilište, te se zalažu za što bolju posjećenost. Unapređuju ponudu Hidropatskog zavoda te im Zemaljska vlada, Odjel za unutarnje poslove 7. 11. 1908. godine odobrava Štatut lječilišta i Zavod dobiva novo ime „Lječilište u Samoboru Zavod za fizikalnu terapiju“.55 Bazen Hidropatskog zavoda koristili su i sportaši za organiziranje plivačkih natjecanja. Ratna zbivanja i nepovoljne gospodarske prilike uvjetovala su da lječilište izgubi svoju funkciju i postane opet samo kupalište.56 Samoborsko lječilište u reklami iz 1907. godine koja je objavljena u pulskim novinama Naša sloga ističe „Postoji obična, vegetabilna hrana i hrana za dijabetike“.57 6. Lešće na Dobri- Kupalište i lječilište Pregledavajući reklame u dnevnom tisku vidi se da se Kneippova metoda u ovom lječilištu počinje primjenjivati 1907. godine. „Za sistem Kneipova kupanja uz tople kupke pruža priliku bistra i hladna rieka tik kupališta.“58 „Godišnje glavno zdravstveno izvješće za područje kraljevske hrvatsko – slavonsko – dalmatinske zemaljske vlade od godine 1875.“donosi podatak da se neutralne toplice Lešće nalaze „…u podžupaniji karlovačkoj obćine Bosiljevo.“. Izgrađena je jednokatna zgrada sa 33 sobe, a u prizemlju se nalaze dvije prostorije sa kupeljima. Izvjestitelj ističe da je posječenost slaba, te navodi brojku od 478 gostiju. Vlasnik ovog kupališta je grof Nugent, a u kupalištu nema liječnika.59 Ove toplice opisao je i Franjo Jakov Tkalec u tekstu koji je objavljen 1. 1. 1864. godine u časopisu Književnik.60 53

Povijest ovog Hidropatskog lječilišta i kupališta opisao je Danijel Vojak u tekstu „Hidropatsko lječilište i kupalište u Samoboru (1889. – 1945.), Hrvatske vode, Časopis za vodno gospodarstvo 16, Zagreb 2008., br. 66, str. 355 – 364.

Ovo lječilište nastalo je prenamjenom Hidropatskog kupališta koje je otvoreno početkom kolovoza 1889. godine. Hidropatsko kupalište na Vugriščaku izgradila je Samoborska štedionica, koja je za pokrivanje troškova izgradnje predvidjela 2000 forinti. Kupalište se nalazilo „..u manjoj dolini ispod ruševina samoborske tvrđave te uz potok Gradnu“ kako ga opisuje Ivica Sudnik a sastojalo od velikog otvorenog bazena i manje zgrade sa kabinama. Više vidi u Sudnik Ivica, „Samoborska štedionica“, Samobor 100 godina bankarstva, Kreditna banka Zagreb – filijala Samobor, Samobor 1975., str. 10 - 26

Vojak, Hidropatsko, str. 360

Vojak, Hidropatsko, str. 362 - 364. Vlasničkim promjenama nova vlasnica, krajem 1931. godine, postaje Vanda barunica Ožegović koja se bori sa raznim poteškoćama. Nakon završetka Drugog svjetskog rata lokalne vlasti preuzimaju vlasništvo.

Reklama „Hydropatičko lječilište u Samoboru“, Naša sloga - Poučni, gospodarski i politički list 40, Pula 1907., br. 32, str. 4

Reklama „Kupalište Lešće na Dobri“, Glasonoša 3, Karlovac 1907., br. 26, str. 4

„Godišnje glavno zdravstveno izvješće za područje kraljevske hrvatsko – slavonsko – dalmatinske zemaljske vlade od godine 1875.“, Liečnički viestnik 1. Zagreb 1877., br. 5, str. 65

Tkalec Franjo Jakov, „Hrvatsko – slavonske vode rudnice“, Književnik, Časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanosti 1, Zagreb 1864., str. 270, 273. Podaci preuzeti sa http://toplicelesce2017.weebly.com/ ukazuju da je prva kemijska analiza vode u ovom lječilištu izvršena 1841. godine. (Pristupljeno 14. 9. 2017.)

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

7. Dolina u Istri- Kupališno društvo po Kneippovom metodu Vijest o osnutku zadruge pod nazivom Kupalište te vodno i zračno lječilište po Kenippovom sustavu u Dolini objavljena je u pulskim novinama Omnibus. Prema dostupnom tekstu Zadruga je osnovana početkom 1908. godine, a carsko i kraljevsko je „namjesničtvo u Trstu potvrdilo odnosna pravila. Izabran je privremeni odbor…. Svoje djelovanje započeti će dne 15. marča o. g. a sada je odbor dao tiskati okružnice kojima će pozvati slavenske i hrvatske rodoljube Istre i susjednih naših zemalja da pristupe u zadrugu, t. j. da nabave dionica, od kojih imade svaka cienu od 50 K.“.61 Na čelu ove Zadruge bio je Janko Okić - Jereb, kako javljaju pulske novine Omnibus od 21. 3. 1908. „Ravnatelj kupališta je dr. Okić koji je bio 13 godina u Wörishofenu kod pok. Kneippa. Dolina je daleko od Trsta 1 ½ a od željezničkih štacija Boršt i Žavlje samo pol ure.“62 8. Sremska Kamenica Nekoliko dana prije početka Prvog svjetskog rata u zagrebačkom tjedniku Ilustrovani list izašao je tekst s fotografijama autora M. A. M. „Hrvatski Kneipp u Kamenici“. Ovaj tekst daje nam podatke o vjerojatno posljednjem otvorenom Kneippovom lječilištu prije Prvog svjetskog ratana hrvatskim prostorima. Živopisni opis glasi “Ne samo širokoj javnosti nego nažalost ni tolikim bolesnicima nije poznato, da se u kitnjastom Srijemu, podno ubave Fruške gore, u pitomoj Kamenici nalazi lječilište po sistemu pok. prelata Kneippa.“. Lječilište je 1912. godine otvorio rimokatolički župnik Kamenice vlč. Antun Reit. Kupalište je smješteno „…u krasnoj uvali, zasadjeno gustim zelenilom bujnih šumica i ubavih vinograda, kojima prolazi bistar gorski potočić.“ U lječilištu se nalaze 10 kabina i bazen, a ima i deset soba za bolesnike.63 Malo šale Kneippovu metodu proučavali su i primjenjivali liječnici i bolesnici u Njemačkoj, širom Europe i svijeta pa tako u Hrvatskoj. Osim ozbiljnih analiza koje su rezultirale tekstovima za ili protiv u dnevnom tisku našlo se mjesta i za šale na račun Kneippa i njegove metode. Većina ovih karikatura, viceva i smješnih priča objavljena je u humorističkom listu Zvekan koji je izlazio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Primjer

„Kupalište te vodeno i zračno lječilište po Kneippovom sustavu u Dolini“, Omnibus 5, Pula 1908., br. 764, str. 2

„Dolina kod Trsta“, Omnibus 5, Pula 1908., br. 810, str. 1

M. A. M. „Hrvatski Kneipp u Kamenici“, Ilustrovani list 1, Zagreb 1914., br. 30, str. 708

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

za vic na račun Kneippa može se vidjeti u broju 4 od 15. 2. 1899.64, te primjer vica sa slikom u broju 23 od 1. 12. 1897.65 Zaključak Na kraju ovog rada o osam Kneippovih lječilišta u Hrvatskoj može se zaključiti da je metoda prirodnog liječenja bavarskog svećenika Sebastijana Kneippa krajem XIX. i početkom XX. stoljeća imala mnogo pobornika, koji su prirodnom hranom i hidroterapijom željeli ozdraviti. Bolesnici sa više novaca boravili su u bavarskom lječilištu Wörishöfenu, a mnogi nisu imali sredstva za boravak u inozemstvu. Ovi razlozi motivirali su razne privatne osobe i gradove da u svojim mjestima otvaraju lječilišta po Kneippovoj metodi. Lječilišta su se nalazila u Zagrebu, Karlovcu, Krapini, Samoboru, Lešću na Dobri, Dolini u Istri i Sremskoj Kamenici. Neka lječilišta su uz metode hidroterapije promovirala i vegetarijansku prehranu.

Vic: Bosonog: A: „Oh Milane ti si još kod kuće?“ B: „ Jesam, ja sam privrženik Kneipovog liečenja jer su moje cipele pri postolaru.“

Vic sa slikom: Na zagorskoj željeznici: Putnik: „A zašto je vodja lokomotive sišao sa vlaka?“ Kondukter:“ On upotrebljuje Kneipovo liečenje, pa kad prolazi vlak mimo koje livade, sadje odmah dolje i gazi bosonog po travi.“ Ovaj vic sadrži i karikaturu s vlakom i vlakovođom koji bosonog hoda pored kompozicije.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

Izvori i literatura: A. Objavljeni izvori: Časopis Knajpovac, časopis za njegovanje tijela i uputu lječenja po Kneippovom sustavu te pouku i zabavu, Zagreb - Krapina 1903. - 1904. Tekstovi: Bez autora: „+ Župnik Sebastian Kneipp“, Bog i Hrvati ilustrovani hrvatski narodni kalendar sa poslovnim i zabavnim prilogom sa odjelom za muhamedance, sajmovnikom i šematizmom za prostu godinu 1898., Zagreb 1897., str. 150 – 151. „Iz Hrvatske“, Krapina, Glasonoša 1, Karlovac 1905., br. 44, str. 3 „Kneippovo lječilište u Krapini“, Cibalis 2, Vinkovci 1906., br. 33, str. 3 „Kupalište te vodeno i zračno lječilište po Kneippovom sustavu u Dolini“, Omnibus 5, Pula 1908., br. 764, str. 2 „Knjige iz naklade knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch), Dom i sviet 9, Zagreb 1. 9. 1896., br. 17, str. 338 „Lječilište mrzlom vodom na Josipovcu“, Narodne novine 58, Zagreb 1892., br. 138, str. 3. „Personal Nachrichten“, Agramer Zeitung 67, Zagreb 14. 4. 1892., br. 86, str. 2 Vijest o boravku Sebastiana Kneippa u Zagrebu, Pravi prijatelj naroda 2, Zagreb 1892., 16. 4. 1892., str. 4 Potpisani autori, inicijali ili pseudonim: Clement, „Crtica zagrebačkog Knajpovca“, Knajpovac 1, Krapina 1904., br. 5, str 65 – 67. Čačković Mladen, „Kneippovo lječilište u Krapini“, Liečnički viestnik 25, Zagreb 1903., br. 2, str. 71. M. A. M.,„Hrvatski Kneipp u Kamenici“, Ilustrovani list 1, Zagreb 1914., br. 30, str. 708 Okić Jereb Janko, „Crtice iz života mojega pokojnoga učitelja, prelata Kneippa“, Knajpovac – časopis za njegovanje zdravlja i uputu lječenja po Kneippovom sustavu te pouku i zabavu 1, Zagreb 1903., br. 1, str. 3 – 9. Selak Niko, „Kneippovo liečenje vodom“, Narodne novine 56, Zagreb, 9. 11. 1890., br. 257, str. 4. V. „Liečenje vodom po sustavu župnika Kneippa“, Narodne novine 56, Zagreb 13. 9. 1890., br. 210, str. 4. Knjige: Absac Josip, Grad Karlovac i njegove Koranske kupelji, Zagreb 1908., Naklada obćine slob. i kr. Grada Karlovca. Horvat Škender, Domaća ljekarna po uputi župnika Sebastijana Kneippa, Zagreb 1898. Kneipp Sebastian, Moje liečenje vodom prokušano kroz više od 30 godine i napisano, da se po njem lieče bolesti i sačuva zdravlje, Zagreb, 1891, Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch) Kneipp Sebastijan, Ovako treba da živite. – Napuci i savjeti zdravim i bolesnim za jednostavno razborito življenje te prirodno liečenje, Zagreb, 1893., Tisak i naklada Knjižare Lav. Hartmana

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

B. Literatura: Budišin Vesna, Vrabec – Matković Dragica, 2015., Kneippova terapija – liječenje vodom (predavanje na V. baleološkom skupu „Dr. Ivan Šreter“ u Lipiku, 15. 5. 2015.) Dugački Vladimir, 2003., „Liječenje hladnom vodom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj“, Hrvatske vode, Časopis za vodno gospodarstvo 11, Zagreb, br. 44, str. 230 – 233. Dugački Vladimir, 2010., „Medicinska periodika u Hrvatskoj do 1918.“, Studia lexikographica, Zagreb 4, br. 1 (6), str. 115 – 137., Dugački piše i o časopisu Knajpovac na str. 129 Kolar - Dimitrijević Mira, 2004., „Primjena Kneippovih metoda u lječenju i prehrani u Hrvatskoj početkom dvadesetog stoljeća“, Godišnjak Njemačke Narodosne Zajednice – VDG 2004 Jahrbuch 11, Osijek, str. 117 – 130 Lončar Uvodić Lorka (ur.), 2015., Kneippova zgrada – Svjedok vremena od otkrića na Hušnjakovom brdu do danas, Krapina Sudnik Ivica, 1975., „Samoborska štedionica“ Samobor 100 godina bankarstva, Kreditna banka Zagreb – filijala Samobor, Samobor, str. 10 – 26 Šatalić Zvonimir, 2009., Vegetarijanska prehrana, nutritivni status vitamina B skupine i razina homocisteina kao čimbenici rizika za pojavu osteoporoze, disertacija, Prehrambeno – biotehnološki fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, str. 2 – 3. Vojak Danijel, 2008., „Hidropatsko lječilište i kupalište u Samoboru (1889. – 1945.), Hrvatske vode, Časopis za vodno gospodarstvo 16, Zagreb, br. 66, str. 355 – 364.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

„Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta Sažetak Tema ovog rada su svećenik mons. Sebastian Kneipp i njegova metoda liječenja, te lječilišta u Hrvatskoj u kojima su ju primjenjivala. Sebastian Kneipp rođen je 17. svibnja 1821. godine u Stephansreidu u mnogočlanoj obitelji u kojoj nije naišao na podršku realizacije svoje želje da postane svećenikom. Godinama radi i štedi za školovanje, u mladosti ima i zdravstvenih problema. Mnoge terapije nisu urodile plodom, pa je pokušao liječenje vodom skočivši u hladan Dunav nakon čega je ozdravio. Zaređen je za svećenika u 1852. godine te pastoralno djeluje u raznim zajednicama u kojima se bavi i liječenjem. Nailazi na nerazumjevanje nadređenih, ali loše zdravstvene prilike u župi pružaju mu šansu da pomogne potrebnima. Svoja iskustva zapisuje i 1866. objavljuje knjigu Moje liečenje vodom prokušano kroz više od 30 godine i napisano, da se po njem lieče bolesti i sačuva zdravlje. Godine 1889. iz tiska mu je izašlo djelo Ovako treba da živite. – Napuci i savjeti zdravim i bolesnim za jednostavno razborito življenje te prirodno liečenje. Putuje širom Europe, liječi poznate i nepoznate, a boravio je i u Zagrebu gdje je liječio teško bolesnog pomoćnog zagrebačkog biskupa Franju Gašparića (1892.), u Rimu liječi papu Leona XIII (1894.). Povratkom u župu Wörishöfen nastavlja s radom. Umire 7. lipnja 1897. godine odbivši kiruršku intervenciju ostavši vjeran prirodnoj medicini. Istraživanja provedena u Zagrebu i Krapini rezultirala su obiljem informacija te je izrađen popis Kneippovih lječilišta sa kraja 19. i početka 20. stoljeća. Kronološkim redoslijedom to su bila privatna i gradska lječilišta u Zagrebu (1892.), Karlovacu (1896.), Zagrebu (1902.), Krapini (1903.), Samoboru (1905.), Lešću na Dobri (1907.), Dolini u Istri (1908.), Sremskoj Kamenici (1912.). Krapinsko i samoborsko lječilište u svojem djelovanju propagirali su i primjenjivali i vegetarijansku prehranu, te su zbog toga rezultati ovog istraživanja važni za povijest vegetarijanstva u Hrvatskoj.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

„Wilkommen“ in die Kneippschen Heilbäder Zusammenfassung Das Thema dieser Arbeit sind der Pfarrer Mons. Sebastian Kneipp und seine Heilmethode, sowie die Heilbäder in Kroatien, in denen sie angewandt wurde. Sebastian Kneipp wurde am 17. Mai 1821 in Stephansreid in einer zahlreicher Familie geboren, in welcher er keine Unterstützung für die Realisation seines Wunsches Pfarrer zu werden, fand. Jahrelang arbeitet und spart er für seine Bildung, in seiner Jugend hatte er auch gesundheitliche Probleme. Viele Therapien waren erfolglos, so versuchte er eine Behandlung mit Wasser, indem er in die kalte Donau sprang, wonach er gesund wude. Zum Priester geweiht wurde er 1852 und wirkt geistlich in verschiedene Gemeinschaften, hier befasst er sich auch mit Heilen. Er trifft auf das Unverständnis seiner Vorgesetzten, aber die schlechten gesundheitlichen Umständen in seiner Pfarre geben im die Möglichkeit, den Bedürftigen zu helfen. Seine Erfahrungen notiert er und veröffentlicht 1866 das Buch Meine Wasserkur bewährt durch über 30 Jahre und beschrieben, damit demgemäß Krankheiten behandelt und die Gesundheit erhalten wird. 1889 erscheint sein Werk So sollt ihr leben. – Anweisungen und Räte Gesunden und Kranken zu einer vernünftigen Lebensweise und natürlichen Behandlung. Er reist durch Europa, bhandelt Bekannte und Unbekannte, weilte auch in Zagreb, wo er auch den schwerkranken zagreber Hilfsbischof Franjo Gašparić (1892) behandelte, in Rom behandelte er Papst Leon XIII (1894). Nach Rückkehr nach Wörishöfen setzte er seine Tätigkeit fort. Er stirbt am 7. Juni 1897, einen chirurgischen Eingriff ablehnend und der Naturmedezin treu bleibend. Die in Zagreb und Krapina durchgeführte Forschungen brachten eine Vielfalt von Informationen und es wurde ein Verzeichnis der Kneipschen Heilbäder vom Ende des 19. Und Anfang des 20. Jahrhundertes gemacht. In Zeitordnung waren das die private und städtische Heilbäder in Zagreb (1892), Karlovac (1896), Zagreb (1902), Krapina (1903), Samobor (1905), Lešće na Dobri (1907), Dolina in Istrien (1908), Sremska Kamenica (1912). Die Heilbäder in Krapina und Samobor warben für die vegetarische Ernährung und wandten sie in ihrem Wirken auch an, so sind die Ergebnisse dieser Forschung wichtig für die Geschichte des Vegetarismus in Kroatien.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 13-32 Krešimir Belošević: „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

Prof. Prim. dr. sc. med. dr. sc. hum. Dubravko Habek, dr. med. Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu, Ilica 242, 10000 Zagreb Klinika za ginekologiju i porodništvo Kliničke bolnice Sveti Duh, Sveti Duh 64, Zagreb e-mail: dhabek@unicath.hr

UDK: 618(497.5 Bjelovar)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 1.10.2017. Prihvaćeno: 5.10.2017.

Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra U radu su prikazani arhivski pronađeni podatci o postojanju prve magistre porodništva u Bjelovaru. Istraživanja ukazuju na djelovanje Francisce Szümerthinn (Szimertin, Ringelhorn, Ringelhann) kao magistre porodništva (Lat. Magistra Artis Obstetriciae), prema maticama rođenih. Dosadašnja istraživanja nisu pokazala postojanje žena porodničarki, osim primalja u Bjelovaru tijekom 19. stoljeća.

KLJUČNE RIJEČI: Bjelovar, žene, magistra porodništva, medicina, povijest

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

UVOD O povijesnom razvoju zdravstvene službe grada Bjelovara i zavičaja publicirano je nakon višegodišnje publicističke stanke, u posljednje vrijeme nekoliko preglednih i izvornih radova te knjiga. Grad Bjelovar je smješten u sjeverozapadnom brežuljkastom dijelu Hrvatske, a izgrađen je prema zapovijedi carice i kraljice Marije Terezije početkom druge polovice XVIII. stoljeća kao vrlo važno vojno središte dviju pukovnija Varaždinskoga generalata austrijske vojske (slavne Đurđevačka i Križevačka pukovnija) u Vojnoj granici prema osmanlijskom carstvu. Grad i okolicu naseljavaju trupe slavnih pukovnija s brojnim časnicima, dočasnicima, graničarima, članovima njihovih obitelji uz vojne liječnike, kirurge, ljekarnike i primalje. Od tada bjelovarski kraj ima kontinuiranu ustrojenu vojnu i civilnu zdravstvenu zaštitu zahvaljujuću pozitivnim propisima i važećim zdravstvenim aktima austrijskoga carstva (1-6). Tijekom vlastitih prethodnih istraživanja povijesti zdravstva te primaljstva, porodništva i ginekologije grada Bjelovara i bjelovarskoga kraja, pronađeni su brojni novi mediokohistoriografski podatci, a među njima i podatak o djelovanju Francisce Szümerthinn, upisane kao magistre porodništva s početka 19. stoljeća.

Francisca Szümerthinn, Artis Obstetriciae Magistra Podatak o postojanju zapisane magistre porodništva u Bjelovaru prema arhivskim podatcima, pojavljuje se prvi puta u maticama rođenih / krštenih bjelovarske župe sv. Terezije Avilske dana 25. ožujka 1803. godine (7), gdje je upisano: Francisca Szümerthinn, Artis Obstetriciae Magistra, krsna kuma novorođenim blizancima Franciscus Seraphinuma i Georgiusa, zakonitoj djeci pukovnijskog sindika (odvjetnika) Joannisa Georgiusa i njegove zakonite žene Elizabete (slika 1.). Vjerojatno je Francisca Szümerthinn nazočila i porođaju blizanaca kao patološkome porođaju i udjelila porodničarsku pomoć, a potom blizancima bila i krsna kuma, što nije bila rijetkost, jer su primalje, liječnici i kirurzi bili nerijetko krsni kumovi novorođenoj djeci, posebice onoj u životnoj pogibelji, iz nužde kada sakrament krštenja nije mogao udijeliti svećenik (lat. in periculo, in necessitate). Tako je primjerice i upisano 20. svibnja 1803. na istoj stranici Matice krštenih iste župe, kod krštenja nezakonite kćeri služavke, kojoj je sakrament krštenja udijelio kirurg Schenk (slika 1.). U konkretnom slučaju rođenja i krštenja blizanaca nije zapisano krštenje iz nužde, a krsni kum uz Francisku Szümerthinn bio je i Franciscus Weilerth, auditor Đurđevačke pukovnije, što potvrđuje da je krštenje bilo regularno. Roditelji i kumovi novorođenih krštenih blizanaca pripadali su slavnoj Đurđevačkoj pukovniji koja je stolovala u Bjelovaru. Tada je višegodišnja pukovnijska primalja Đurđevačke pukovnije bila Theresia Nickl (1770.-13.4.1814.) od 1799. godine, a Križevačke pukovnije Veronica Venczlin, Wenzlin (nečitko upisivano i kao Vengricht), koja je iz Beča bila po odluci Zdravstvenoga dvorskoga odbora još 1770. godine bila premještena na službu u Karlovac, a potom i u Bjelovar gdje je radila i umrla u 84. godini života. One su upisivane pri svakom 34

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

porođaju kao primalje (lat. Obstetrix), pa tako i u ožujku 1804. godine i dalje s imenom i prezimenom tadašnjih bjelovarskih primalja (5). Međutim, dana 2. lipnja 1803. umro je i pokopan, prvorođeni blizanac Franciscus Geschellhamer u dobi od nepuna tri mjeseca. Istoj obitelji, dana 2. svibnja 1806. umrla je i kćer Joanna Antonia Geschelhammer u dobi od 7 dana (8). Kasnije se pojavljuje Francisca Szümerthinn u još nekoliko krštenja novorođene djece ili pak krštenja u pogibelji (baptisata in periculo), upisivana i kao Francisca Szimertin, Szimerthin: - dana 23. lipnja 1803. uz Adolpha Folkmanna, Francisca Szimerthin krsna je kuma Georgiusa - dana 8. listopada 1803. kršten je nezakoniti sin Doroteje po Francisci Szimerthin (baptisata est Joannes fili ileg. Dorotheae), a - 9. studenoga 1803. krsti iz nužde Johannesa Nepomuka, očito tijekom opstetričke pomoći u teškom porodu (7). Kasnije se njeno djelovanje po spomenutom imenu i prezimenu ne iščitava iz arhivske grade jedno vrijeme, da bi se pronašao podatak o Francisci Ringelhorn, Ringelhann (možebitno tada već udata), upisane od svećenika kao možebitne liječnice ili pak liječničke pomoćnice. U maticama umrlih bjelovarske župe Sv. Terezije Avilske upisano je dana Slika 1. Iz Matice rođenih / krštenih bjelovarske župe 13. veljače 1814. godine: umrla je sv. Terezije Avilske 1803. godine s upisanim podatkom (lat. obyt) Francisca Ringelhann, krštenja magistre porodništva Franciske Szümerthinn. Hrvatski državni arhiv, Zagreb. I. Reg. Szentvarinensis Medicinae Doctoris con ..... (8). Kako je upisano između ostaloga čitljivoga: „.... saltem absoluta in ipsa quamvis perturbatione mentis repentine in prae... infirmitate interveniente, signa contritionis ... reliquis moribundorum sacramentis proviso (slobodni prijevod: umrla je naglo, barem odriješena u sebi, premda s pomućenjem uma u navali slabosti, pokazujući znakove kajanja, opremljena je ostalim sakramentima umirućih)“, a sahranjena je u 35

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

Bjelovaru (slika 2.), no nepoznato je mjesto ukopa, uzrok smrti, dob pokojnice i ostali podatci o možebitnom mjestu rođenja i porijekla što se upisivalo kod značajnih osoba. Naime, tadašnji velikodostojnici i uvaženi građani pokapani su u kriptama bjelovarske župne crkve sv. Terezije Avilske, u kriptama kapele sv. Križa na bjelovarskom gradskom groblju ili pak na gradskome groblju u zasebnim ili obiteljskim grobnicama, o čemu nema zapisa u Matičnoj knjizi umrlih. U dostupnom arhivaliju nema drugih podataka o možebitnom djelovanju i školovanju ove porodničarke u Bjelovaru. Dva mjeseca kasnije umrla je i pokopana primalja Theresia Nickl, gdje je jasno upisano da je bila primalja slavne Đurđevačke pukovnije sa svim ostalim podatcima (8).

Slika 2. Iz Matice umrlih bjelovarske župe Sv. Terezije Avilske 1814. godine s upisanom smrti (sada) Franciske Ringelhann. Hrvatski državni arhiv Zagreb.

ZAKLJUČAK Kirurzi i liječnici XVIII. i XIX. stoljeća koji su se bavili porodništvom imali su sveučilišnu licencu i naslov Magister (Artis) Obstetritiae, mada su tijekom svoga školovanja, napose kirurzi, imali obvezatan predmet porodništvo s praktičnim vježbama u tadašnjim Kirurško-medicinskim akademijama, poput bečkog Josephinuma (9,10). Tada su se izvodile ručne porodničke pomoći poput unutrašnjeg okreta i ektrakcije ploda, instrumentalne pomoći poput embriotomije (dekapitacija, disekcija ploda, kraniotomija), forcepsa (lat. partus per forcipem) ili vrlo rijetko, carskoga reza (lat. sectio caesarea). Ženama nije bilo dozvoljeno školovati se u tadašnjim (vojnim) akademijama, gdje su se školovali vojni liječnici (petogodišnji fakultet) i vojni kirurzi (trogodišnji fakultet) (10). Žene su stoljećima tradicionalno bile primalje, a rijetke od njih bile su liječnice koje su se uglavnom bavile porodništvom. Tako se spominju u povijesti medicine grčka liječnica i porodničarka Agnodica i Aspazija, a u 12. stoljeću i slavna Trotula Salernitana iz Salerna kod Napulja koja je napisala i brojna djela iz porodništva koje je i predavala na tamošnjoj visokoj medicinskoj školi. Tek su poneki civilni fakulteti i medicinske akademije dopuštale studiranje ženama, koje su bile vrlo rijetke polaznice istih (10-12). Do sada je svega nekoliko njih poznato da su završile medicinske znanosti i promovirane na nekim od srednjeeuropskih fakulteta tijekom XVIII. i početkom XIX. stoljeća. Većina njih se bavilo upravo porodništvom, 36

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

kao i možebitna magistra porodništva u Bjelovaru. Tako je prva švicarska liječnica bila Marie Heim-Vögtlin (7.10.1845. - 7.11.1916.), kćer bözenskog župnika i supruga geologa. Medicinu je studirala u Zürichu i Leipzigu gdje je 1874. i promovirana u doktoricu medicine. Bavila se porodništvom i ženskim bolestima, a 1901. godine osnovala je i bolničarsku školu. Njemačka prva liječnica bila jest Dorothea Christiane Erxleben Leporin (13.11.1715.-13.6.1762.), kćer liječnika, promovirana je 1741. na sveučilištu u Halle-u, a praksu je imala u Heimatstadt Quedlinburg-u. Nakon nje u doktoricu medicine promovirana je 1815. godine na Medicinskom fakultetu u Giessenu Regina Josepha von Siebold (1771.-1849.), a potom i njena kćer Charlotte M.T.Heidenreich (1788.-1859.) godine 1816. U Austriji je prvu privatnu praksu kao liječnica otvorila 10.5.1897. u Beču Gabrielle Possanner von Ehrenthal (27.1.1860.14.3.1940.). Promovirana je u Švicarskoj, na medicinskom fakultetu u Zürichu, jer tadašnji zakoni Austro-Ugarske monarhije nisu dopuštali studiranje medicine ženama. Aletta Jacobs (9.2.1854.-10.8.1929.) prva je znana nizozemska (holandska) liječnica, poznata po inauguraciji kontracepcijskog sredstva „Mensinga pessary“ prijeteče današnje dijafragme i osnivanju prve klinike za planiranje obitelji u Amsterdamu godine 1882. Elisabeth Blackwell (3.2.1821.-3.5.1910.) bila je prva američka liječnica koja je diplomu porodništva stekla u Parizu. Došavši natrag u New York otvara prvu bolnicu za majke i djecu (11-15,16). Prema istraženim arhivskim zapisima Francisca Szümerthinn (Szimertin, Ringelhorn, Ringelhann) bila je magistra porodništva (Magistra Artis Obstetritiae) s istim značenjem oba prezimena (prstenasti rog) što može biti slučajnost ili pak krivo upisana prezimena od strane župnika. Dakle, Francisca Szümerthinn nije bila vojni kirurg, jer školovanje za kirurge bilo je dopušteno samo muškarcima, dok su vrlo rijetke svršavale medicinske znanosti (10). U arhivskoj građi upisano je: Francisca Szümerthinn, Artis Obstetriciae Magistra, što su tada bili isključivo liječnici s licencijom iz porodništva, a ne primalje, jer su se iste u matične knjige upisivale redovito kao Obstetrix approbata (ispitane primalje) ili samo Obstetrix (primalja), kako je spomenuto. Kao magistra porodništva bila je pozivana na patološki porođaj koji je trebalo dovršiti asistirano manualno ili instrumentalno, što je i vidljivo iz župnih Matičnih knjiga, gdje tada nisu upisane i primalje kod porođaja, već kirurzi i liječnici. Porodničarske operacije su se obavljale domicilno ili u tadašnjoj prvoj bjelovarskoj bolnici. Postoje podatci o umrlim trudnicama, rodiljama, babinjačama te novorođenčadi i u bjelovarskoj bolnici, tako da je vjerojatno i uz bolničke kirurge - ranarnike, obavljala praktično porodništvo (5-8,14,16). Ovaj povijesni podatak postojanja magistre porodništva u Bjelovaru u XIX. stoljeću do sada nije bio poznat u nacionalnoj i regionalnoj medikohistoriografiji, a daljnja istraživanja o životu i djelovanju, možebitnom porijeklu, školovanju i premještajima na druga radna mjesta ili funkcije, navedene magistre porodništva, nažalost, osim podatka o možebitnom braku s višegodišnjim bjelovarskim pukovnijskim kirurgom dr. Ringelhannom i njenom smrću, iz brojne hrvatske i inozemne arhivske građe, nisu urodila plodom. 37

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

LITERATURA 1. Brlić AE. Kirurzi, liječnici i ljekarnici u bjelovarskim maticama XVIII. stoljeća. Liječ Vjesn 1950;72:41. 2. Karlić N. Nešto iz prošlosti bjelovarske bolnice. U: Medar M, Kudumija B. Bjelovarski zbornik 6. Matica Hrvatska ogranak Bjelovar i Opća bolnica Bjelovar. Bjelovar, 2003;31-94. 3. Miculinić R. Iz starije prošlosti bjelovarske bolnice. U: Medar M, Kudumija B. Bjelovarski zbornik 6. Matica Hrvatska ogranak Bjelovar i Opća bolnica Bjelovar. Bjelovar, 2003;15-30. 4. Berghofer M. Povijest zdravstvene službe u Bjelovaru. Zbornik stručnih radova Medicinskog centra „Dr Emilija Holik“ u Bjelovaru. Povodom 125-godišnjice postojanja bolnice. Bjelovar. Medicinski Centar Bjelovar, 1970; 7-69. 5. Habek D. Iz povijesti zdravstva Bjelovara. Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad u Bjelovaru. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb-Bjelovar, 2015. 6. Habek D. Povijest primaljstva, porodništva i ginekologije bjelovarskoga kraja. Čvor Bjelovar, 2008. 7. Matica rođenih i krštenih župe Bjelovar 1767.-1819. Hrvatski državni arhiv. 8. Matice umrlih župe Bjelovar 1767.-1849. Hrvatski državni arhiv. 9. Piasek G, Piasek M. Latin title Magister in the hystory of health care. Arh Hig Rada Toksikol 1999;50:327-330. 10. Standes liste K. und k. Medizinisch Chirurgische Josefs Akademie Wien 1859. .-1873/74. MS / Österreichisches Kriegsarchiv Wien. 11. Žuškin E, Piasek M. Piasek G, Šarić M, Mustajbegović J, Sušec T. Women and medical skillhistoric view. Liječ Vjesn 2006; 128:114-121. 12. Paik JE. The Feminization of Medicine. JAMA 2000;283:666-671. 13. Stockmann G. Shritte aus dem Schatten Frauen in Sachsen-Anhalt. Dingsda-Verlag Querfurt 1993. 14. Probst E. Gabrielle Possanner von Ehrenthal. Verlag Ernst Probst, 2001. 15. Habek D. Povijest medicine s razvojem primaljstva, porodništva i ginekologije. Medicinska naklada Zagreb i Hrvatsko katoličko sveučilište u Zagrebu, 2015. 16. Habek D. Prve liječnice u Bjelovaru: porodničarka i kirurginje. Liječ Vjesn 2009;131:155-160.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra Sažetak Prema istraženim arhivskim zapisima Francisca Szümerthinn (Szimertin, Ringelhorn, Ringelhann) bila je magistra porodništva (Magistra Artis Obstetritiae) s istim značenjem oba prezimena (prstenasti rog) što može biti slučajnost ili pak krivo upisana prezimena od strane župnika. Dakle, Francisca Szümerthinn nije bila vojni kirurg, jer školovanje za kirurge bilo je dopušteno samo muškarcima, dok su vrlo rijetke svršavale medicinske znanosti. U arhivskoj građi upisano je: Francisca Szümerthinn, Artis Obstetriciae Magistra, što su tada bili isključivo liječnici s licencijom iz porodništva, a ne primalje, jer su se iste u matične knjige upisivale redovito kao Obstetrix approbata (ispitane primalje) ili samo Obstetrix (primalja. Kao magistra porodništva bila je pozivana na patološki porođaj koji je trebalo dovršiti asistirano manualno ili instrumentalno, što je i vidljivo iz župnih Matičnih knjiga, gdje tada nisu upisane i primalje kod porođaja, već kirurzi i liječnici. Porodničarske operacije su se obavljale domicilno ili u tadašnjoj prvoj bjelovarskoj bolnici. Postoje podatci o umrlim trudnicama, rodiljama, babinjačama te novorođenčadi i u bjelovarskoj bolnici, tako da je vjerojatno i uz bolničke kirurge - ranarnike, obavljala praktično porodništvo. Ovaj povijesni podatak postojanja magistre porodništva u Bjelovaru u XIX. stoljeću do sada nije bio poznat u nacionalnoj i regionalnoj medikohistoriografiji, a daljnja istraživanja o životu i djelovanju, možebitnom porijeklu, školovanju i premještajima na druga radna mjesta ili funkcije, navedene magistre porodništva, nažalost, osim podatka o možebitnom braku s višegodišnjim bjelovarskim pukovnijskim kirurgom dr. Ringelhannom i njenom smrću, iz brojne hrvatske i inozemne arhivske građe, nisu urodila plodom.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 33-40 Dubravko Habek: Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra Zusammenfassung Gemäß erforschten Archvverzeichnissen war Francisca Szümerthinn (Szimertin, Ringelhorn, Ringelhann) Magisterin der Geburtshilfe (Magistra Artis Obstetritiae) mit derselben Bedeutung beider Familiennamen (ringförmiges Horn) was ein Zufall sein kann, oder wurden von Pfarrer die Familiennamen falsch eingetragen. Also, Francisca Szümerthinn war keine Militärchirurgin, weil die Chirurgiebildung nur Männern zugelassen war, während sehr wenige Frauen medizinische Wissenschaften absolvierten. Im Archivstoff wurde verzeichnet: Francisca Szümerthinn, Artis Obstetriciae Magistra, was zu jener Zeit ausschließlich Ärzte mit Geburtenhilfelizenz waren und keine Hebammen, weil diese in die Matrikelbücher regelmäßig als Obstetrix approbata (geprüfte Hebamme) oder nur als Obstetrix (Hebamme) verzeichnet wurden. Als Magistra der Geburtenhilfe wurde sie zu pathologischen Geburten gerufen, die mit manueler oder instrumentaler Assistenz beendet werden mussten, was auch aus den kirchlichen Matrikelbüchern ersichtlich ist, in denen damals nicht die Hebamen bei der Geburt, sondern die Chirurgen und Ärzte verzeichnet wurden. Die Geburtenhilfeoperationen wurden zu Hause oder in dem damaligen ersten bjelovarer Krankenhaus gemacht. Es sind Angaben über verstorbene Schwangeren, Gebärenden und Wöchnerinnen sowie Neugeborenen in dem bjelovarer Krankenhaus vorhanden, so dass sie wahrscheinlich auch neben den Krankenhauschirurgen – Wundärzten praktische Geburtenhilfe ausübte. Diese historische Angabe über das Vorhandensein einer Magistra der Geburtenhilfe in Bjelovar im XIX. Jahrhundert war in der nationalen und regionalen Medizingeschichte bis jetzt nicht bekannt, weitere Erforschungen in zahlreichem kroatischen und ausländischen Archivstoff über das Leben und Wirken, die mögliche Abstammung, Bildung und Versetzungen an andere Arbeitsplätze oder Funktionen der genannten Magistra der Geburtenhilfe brachten leider, außer der Angaben über die mögliche Ehe mit der langjährigen Regimentschirurgen von Bjelovar Dr. Ringelmann und ihren Tod, keinen weiteren Erfolg.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

Petar Kerže, prof. predavač Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek pkerze@etfos.hr

UDK: 796(497.5 Osijek)(091)”18/19” Izvorni znanstveni rad Primljeno: 1.10.2017. Prihvaćeno: 4.10.2017.

Mr. sc. Ljubomir Pribić Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek Ljubo.pribic@gmail.com

Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio) U radu autori na temelju arhivskoga gradiva i objavljene literature navode Nijemce i Austrijance iz redova obrtnika, trgovaca, industrijalaca, liječnika, farmaceuta, kao i ostalih slojeva 19. i 20. stoljeća, koji su kao potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca u Osijek sudjelovali u osnivanju pojedinih osječkih sportskih društava i tako ostavili trajni i neizbrisiv trag u povijesti sporta grada na Dravi.

Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, Osijek, 19. i 20. stoljeće, sportska društva i kubovi

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

Uvodne napomene Budući da sport kao ukupna društvena pojava pripada području kulture, uočava se da se u Osijeku i razvijao paralelno s kulturom. Za stare Essekere sport je imao domoljubni (posebice je prednjačio Hrvatski sokol i njegovi članovi) i natjecateljski karakter, ali najvažniji motiv bavljenja sportom bio je u očuvanju zdravlja i stjecanja kondicije. Sportovi koji su organizirano njegovani tijekom 19. stoljeća u okviru društava bili su streljaštvo (od 1784.), gombalaštvo-gimnastika (od 1865.), plivanje (od 1870.), biciklizam (od 1886.), klizanje (od 1886.), veslanje (od 1892.), planinarstvo (od 1895.), te od 20. stoljeća i ostali sportovi. Sportu se u Osijeku prilazilo kao nečemu vrlo važnom što nam svjedoče brojna sportska društva, odnosno klubovi čiji su članovi bili uglednici iz javnoga života grada, kao i učenici i studenti, a bilo je i obrtnika i radnika, jer je Osijek na prijelazu stoljeća značajan hrvatski obrtnički, trgovački te napose industrijski grad. Poznato je da su sportske priredbe posjećivali gradonačelnici i župani te njihova pratnja. Svojom dobrom i čvrstom organizacijom u gradu na Dravi isticalo se Građansko streljačko društvo u Osijeku (Bürgerliche Scheiben Schützen-Gesellschaft zu Essegg). Utemeljeno 1784. godine što je i danas Osijeku donijelo značenje „kolijevke“ hrvatskoga sporta. Utemeljiteljima i osnivačima smatraju se prvi članovi Paul Fösmayer i Johann Koschier. Od početka svoga djelovanja isticala se tzv. društvena svrha koja je podrazumijevala njegovanje muževnosti i unaprjeđivanje rukovanja puškom u cilju podizanja opće obrambene sile. Streljaštvo se pokazalo kao sport u suvremenom smislu, jer je najizrazitije zastupalo odlike i natjecateljskoga i rekreacijskoga sporta.1 Osnivanjem Planinarskoga društva „Bršljan“ udareni su temelji planinarstva u Slavoniji, a ta tradicija održala se u Osijeku do današnjih dana. Osnutkom Osječkoga sklizačkoga društva Osječani su zatvorili krug sportske aktivnosti za sva godišnja doba. Na popularnost sporta u gradu djelovali su utjecaji i izvan Hrvatske. Čvrste sveze Osijeka s gradovima Austro-Ugarske Monarhije i ostalih gradova Europe omogućili su Osječanima da vrlo brzo upoznaju i prihvate različite novosti. Na taj način prihvaćeni su sportovi i sportska pomagala u streljaštvu, sokolstvu, klizanju i drugim sportovima. Brojne javne priredbe Osijek prihvaća od Zagreba, ali i od Beča i inih gradova iz kojih u Osijek dolaze novosti glede mode, zabave, kulture, pa i sporta. Međutim, do 1918. godine sport je u gradu Osijeku, usporedo s kasnijim razdobljima, ipak bio skromniji. Naime, u tome razdoblju je širem pučanstvu vrijednost sporta za zdravlje i psihofizičku snagu bila manje poznata, sportski tereni bili su malobrojniji i manje se ljudi bavilo sportom. Uzroci su u tadašnjim gospodarskim, političkim i opće društvenim prilikama, načinu i uvjetima života koji nisu otvarali prostor sportu koji je shvaćen više kao zabava mladih i razonoda bogatih, imućnijih slojeva, a ne kao plodno vrelo i mogući pokretač životne snage svih. 1

Petar Kerže, „Značenje Nijemaca i Austrijanaca za Osijek – kolijevku hrvatskoga sporta“, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 2016, vol. 23, Osijek 2016., 301-306.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

Sportska društva / klubovi i njihovi utemeljitelji i članovi U gradu Osijeku nije bilo sportskog društva u kojem Nijemci i Austrijanci nisu bili inicijatori i osnivači. Prateći kronologiju djelovanja i rada pojedinih / specifičnih sportskih društava uočava se da su gotovo oduvijek gradske vlasti npr. zabranjivale slobodno kupanje u Dravi. No, Osijek je grad na Dravi i Osječani su u ljetnim danima koristili rijeku, između ostaloga, i za kupanje, zabavu i druge ugode. Stoga su kako je vrijeme odmicalo građena brojna kupališta na dravskoj obali. Tako prvo javno kupalište datira iz 1836. kada je osnovano Riječno kupališno dioničko društvo (Strom-Bad-Actien-Gesellschaft zu Essegg). Bilo je smješteno na splavi kod Pukovnijskog vrta između Gornjega grada i Tvrđe. Imalo je 6 kabina. Svečano je otvoreno 15. srpnja 1836. U svojstvu dioničara upisalo se odmah 80 građana. Društvo je djelovalo do 29. studenoga 1837. Prvi upravitelj bio je Franjo Mayer.2 Gimnastika je u Osijeku i u Hrvatskoj bila nazočna vrlo rano, ali ne kao organizirano društvo. Takav oblik tjelovježbe provodili su njemački i austrijski časnici koji su boravili u garnizonima u osječkoj Tvrđi. To su bile grupice zatvorenoga tipa, pa nisu bile ni registrirane kod vlasti. „Pervo Društvo Gombalacah“ osnovano je 19. kolovoza 1865. u gostionici Danč u Ulici divljega čovjeka (današnja Ulica Hrvatske Republike) i predstavlja, uz streljačka društva u Osijeku i Zagrebu, najstarije sportsko društvo u Hrvatskoj. Na osnivačkoj skupštini izabrano je gombalačko vijeće kojemu je na čelu bio pročelnik Ladislav Molnar, osječki ljekarnik, zamjenik mu je bio Karlo Lehmann, tiskar, za vođu je izabran Eduard Gall, za blagajnika gostioničar Mato Danč. Društvo je imalo besplatno vježbalište i potrebne sprave za gombanje. Velika gombalačka svečanost održana je 2. rujna 1865. godine u Dančovoj gostionici. Prema tajničkomu izvještaju Društvo je već tada brojilo gotovo 200 članova. To je društvo 1867. organiziralo javnu vježbu s koje je čisti prihod bio namijenjen otvaranju zgrade novopodignutoga kazališta i kasina u Županijskoj ulici u kojoj su se tada izvodile kazališne predstave njemačkih kazališnih trupa.3 Prvo organizirano plivačko društvo u Osijeku osnovano je 21. veljače 1870. godine pod nazivom „Plivaoničko družtvo u Dolnjem gradu“. Pravila ovoga Društva potvrdila je Zemaljska vlada u Zagrebu 27. ožujka iste godine. Međutim, u narednim godinama Društvo ne djeluje radi plivača, nego zbog plivaonice pa je 1904. godine promijenilo naziv u Dioničko društvo za izgradnju plivaonice sa kupatilima. Stoga od sportskoga društva postaje trgovačko. Plivački klub Crni plivači osnovan je u gradu 1920. godine i brojio je 12 članova. Klub je 1921. godine imao već 50 članova. Vlastite kabine posjedovao je u Garnizonskom kupalištu. Članovi društva su 29. rujna 1922. godine 2

Kamilo Firinger, „Sportska djelatnost i sportska društva u Osijeku do 1914. godine“, Povijest sporta, br. 19., Zagreb, 1974., 1699., 1700.

Isto, 1706., 1707.; Hrvatski list, Osijek, 17. 6. 1927., 2; Zlata Živaković-Kerže, „Sportski vremeplov“, br. 1., Glas Slavonije, Osijek, 3. 1. 1986..

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

priredili propagandističko plivačko natjecanje u Garnizonskom kupalištu. Natjecalo se u disciplinama štafeta 3 x 32 metara za muškarce slobodni stil, plivanje za žene 32 m slobodni stil, plivanje za vojnike 32 m slobodni stil, preplivavanje rijeke Drave na lijevu stranu, slobodni stil, plivanje mladeži na 32 m, plivanje za muškarce iznad 35 godina, plivanje za žene i muškarce (odvojeno) na 400 m, skakanje muškaraca i žena na glavu sa zaletom u rijeku Dravu, plivanje muškaraca protiv struje 32 m i plivanje uzvodno 32 m. Natjecanje je organizirano prema pravilima tadašnjega državnoga plivačkog saveza. Članovi Crnoga plivača Fischer i Altgajer preplivali su 1923. godine prugu Osijek - Aljmaš. Klub je djelovao do 1924. godine.4 Zbog povoljnih zimskih uvjeta, brojnosti slobodnih zaleđenih površina oko grada, u Osijeku se rano razvilo klizanje koje je utjecalo na utemeljenje društva i izgradnju klizališta. Budući da su se Osječani mogli baviti klizačkim sportom samo za jakih zima sezona klizanja bila je kratka. Stoga se vrlo brzo potaknulo pitanje mjesta klizališta. Jozo Bujher je 28. studenoga 1885. poslao Gradskom poglavarstvu zamolbu da ga može napraviti kraj Pukovnijskoga vrta (danas manji dio toga vrta čini Park kralja Tomislava). Glede toga je 1. prosinca 1885. na lice mjesta izašlo povjerenstvo koje su činili Adolf Freund, Josip Sedlaković, Josip Petru i Ladislav Gilming te odobrili izgradnju klizališta.5 U gradu se tenis prvi puta spominje 1890., kada su oficiri 78. pješačke pukovnije osnovali svoj „Lawn Tennis Club“ i uredili tzv. Domobransko igralište u Pukovnijskom vrtu. Osnivači kluba bili su general-major Hugo Klobus i pukovnik Moritz vitez Aufenberger. Prvi članovi Kluba također su pripadnici vojnih krugova, i to pretežito oficiri pukovnije. Jedini civil je sudski pristav Franjo Maixner. To igralište je 1895. napušteno, ali su sagrađena tri nova koja se i danas koriste u Perivoju kralja Tomislava i ona su živi svjedoci toga vremena.6 Iako je Osijek u ravnoj Slavoniji, zbog zanimanja dijela građana 31. srpnja 1895. osnovano je Planinarsko društvo „Bršljan“, kao treće društvo takove vrste u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. Prvi predsjednik bio je liječnik Vatroslav Schwartz, ravnatelj Sveopće zakladne Kolhofer-Huttler-Monspergerove zakladne bolnice. Članovi odbora planinarskog društva bili su Vilim Winter, Hugo Weiss i ini Osječani. Članovi Planinarskog društva Bršljan priređivali su izlete i predavanja. Nakon Prvoga svjetskoga rata planinarstvo u Osijeku bilježi nov početak. Prve poticaje dao je dr. ius. Kamilo Firinger, koji je i 1925. godine jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatskoga planinarskog društva, podružnica Jankovac u Osijeku s povjereništvima u Belišću, Našicama i Vinkovcima. Postoji tumačenje po kojem je uspjehu planinarstva među Osječanima najviše pogodovao čist planinarski zrak, izvorska voda i zdravo ozračje. Pri HPD Jankovac osnovana je 4

Ivan Flod, „Historijat športa u Slavoniji“, Slavonski športski list, Osijek, 1924.; Hrvatski list, Osijek, 1. 10. 1922.

HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS)-6, fond Gradsko poglavarstvo Osijek, kutija 1350 H, predmet H. 696, spisi 10. 233, 10.344, 10.558.

Hrvatski list, Osijek, 17. 4. 1927., 32; Spomen knjiga Tenis kluba 1919. - 1959., Osijek, 1959., 7., 8.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

1930. godine Kajak sekcija. Osječko društvo Jankovac imalo je pored kajakaške sekcije i skijašku i fotografsku. Prvi planinarski dom podignut je 1934. godine na Jankovcu. U vrijeme Drugoga svjetskoga rata 1943. godine dom je spaljen i uništen.7 U vrijeme najjače mađarizacije osnovan u Gornjem gradu 6. prosinca 1896. godine „Hrvatski sokol“. Arhiva ovoga Društva nije sačuvana, ali osim tiskanih pravila iz 1898. godine ima i tiskanih izvještaja s osvrtima na razvitak Društva. Prvi privremeni odbor činili su predsjednik dr. Ante Pinterović, potpredsjednik Josip Kostjal pl. Živanović, tajnik Rudolf Bach, blagajnik Franjo Vrbljančević, čuvar sprava Mijat Klas, vođa i učitelj gimnastike Ljudevit Sorlini te odbornici dr. Hugo Spitzer, Vladimir Virag, prof. Dragutin Franić, Karlo Franjo Nuber, Cajetan Šeper i Markus Berger. Dolazak prof. Sorlinija u Osijek (9 mjeseci prije osnutka osječkoga Hrvatskoga sokola), učenika Bučarove gimnastike, označio je novo razdoblje u razvoju gimnastike grada na Dravi. U okviru Hrvatskoga sokola Gornji grad Sorlini je organizirao i javne nastupe na samo u Osijeku nego i izvan njega. Tako su osječki “sokolaši” 13. srpnja 1898. godine u Varaždinu pokazali uzornu vježbu na ručama osvojivši dva prva mjesta. Budući da se u društvu bavilo sportskim vježbama (gombanjem) i mačevanjem u prvim godinama se uz naziv „Društvo za tjelovježbu Hrvatski sokol“ služilo i nazivom „Gombalačko i mačevalačko društvo Hrvatski sokol“. Dvorana za vježbanje nalazila se u novoizgrađenoj pučkoj školi u Jägerovoj ulici (današnja zgrada Filozofskog fakulteta). U Društvu je 1902. godine vježbalo 2.852 gimnastičara i mačevalaca a proveli su na vježbama te godine 323 sata. Upavni odbor Hrvatskog sokola 27. ožujka 1914. godine izdaje pisanu potvrdu dr. Vilimu Kappelu, odvjetniku o primanju u članstvo utemeljiteljskog društva. Prigodom 3. sleta Hrvatskog sokola župe Strossmayer, starješinstvo je pisanim putem zahvalilo svome članu Vilimu Kappelu na „bratskom trudu koga si, kao pročelnik stanbenog odbora prigodom obdržavanja našega III. Sleta, - uložio“.8 Hrvatski sokol u Gornjem gradu bilo je značajno žarište osječkoga sporta, jer su se u Društvu unaprjeđivale i druge sportske grane. Godine 1900. osnovao je samostalni „Foodball klub“ koji je odigrao i dvije međunarodne nogometne utakmice s iskusnom momčadi pečuškoga atletskoga kluba. U obje utakmice Osječani su pobijedili Mađara i na svom terenu i u gostima. Uz nogomet u Sokolu se gajilo i klizanje, biciklizam, tenis, streljaštvo, plivanje i ini sportovi. Tako je tajnik prof. Stanko Prezel u svom izvještaju 6. glavne skupštine, održane 2. ožujka 1902. godine, napisao: “I prošle godine kultivirala se u Sokolu moderna i vrlo popularna igra nogomet. Sklizalačko nam je društvo u tu svrhu prošle godine ustupilo preko ljeta sklizalište, gdje su se s uspjehom tečajem godine odigrala i dva matha i to jedan s vukovarskim, a drugi sa subotičkim klubom”. Uz brojne redovite članove uvedeni su i članovi utemeljitelji među kojima su, prema 7

K. Firinger, „Sportska djelatnost i sportska…“, n. dj., 1706.

HR-DAOS-446, knjiga 1, Potvrda Hrvatskog sokola u Osijeku I, Pisana zahvala Hrvatske sokolske župe Strossmayer Vilimu Kapplu.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

izvještaju za godišnju skupštinu 1903. godine, pored ostalih uglednika spomenuti i Theodor grof Pejačević i bosansko-đakovački i srijemski biskup Josip Juraj Strossmayer.9 Iako je i u Donjem gradu društvo Hrvatski sokol osnovano 8. svibnja 1904. godine10, kao Podružnica gornjogradskog Hrvatskoga sokola11 u kontituirajućem odboru nema osječkih Nijemaca što je bilo uvjetovano nacionalnom strukturom Donjograđana. Međutim, nakon Prvoga svjetskoga rata i obnovom sokolstva u Osijeku održana je 28. prosinca 1924. godine konstituirajuća sjednica Glavne skupštine obnovljenog donjogradskog Hrvatskog sokola i za razliku od prijeratnog razdoblja osječki Nijemci su vodeće osobe u tom sportskom društvu. Predsjedavajući skupštine bio je Slavko Michl. Slijedio je izbor na kojem je za starješinu izabran Skender Schwalm, zamjenik starješine Hohregger, vođa Dragan Muk, pročelnik zdravstvenoga odbora liječnik Julije Batory. Dakako, da su uz njih i ostali Osječani hrvatskoga i drugog narodnosnog podrijetla.12 U nastavku djelovanja uočava se u skupštinskim zapisnicima za 1928. i 1929. godinu da su u aktivni u rad društva, uz navedene osječke Nijemce u društvu aktivni članovi i Reiss, Schillinger, Ivan Bauer, Mijo Bauer, podstarješina Lavoslav Rohregger, odvjetnik Heštera, vlasnik donjogradskog paromlina Dragutin Engelhardt, Planer, tajnik mr. pf. Helfrich, Bauer, Graff, Stjepan Steiner, Laci Šifer, Stjepan Šlager, Stjepan Vagner, Franjo Silberbauer, Franjo Rauher, Dragutin Hummer, Josip Knall, Antun Steiner, Vilim Lecner i drugi.13 Radnički gombalački klub „Napred“ iz Osijeka djelovao je kao sekcija Radničkog naobrazovnog društva u Osijeku, „bio je polusamostalna sekcija i radio po njemačkom uzoru“. Osnovan je početkom 1908. godine, a predsjednik kluba bio je Josip Glatz, „duša kluba, veoma kulturan i obrazovan postolarski maloobrtnik“. Klub se bavio pretežno čistom gimnastikom, a organizirao je i javne nastupe. Prvi javni nastup upriličen je 28. prosinca 1908. godine. Do rujna sljedeće godine klub je imao 42 aktivna člana, a početkom 1910. nastojao je osnovati i žensku sekciju, no do osnutka ipak nije došlo. U proljeće te godine za potrebe kluba kupljeno je nekoliko čamaca, te se u klubu uvodi veslačka sekcija. Klub je agilno djelovao do smrti predsjednika Josipa Glatza 1913. godine, a godina koja je slijedila i izbijanje Prvoga svjetskoga rata utjecali su na potpuni prekid rada.14 Iz pregleda arhivske građe vidljivo je da je uz predsjednika djelovao i Julije Schmidt, te kao vođa sekcije starješina Wien, koji su 27. siječnja 1910. izdali svjedodžbu prednjačkog odjela Nikoli Bezetskom kao učitelju u klubu „te je u tom svojstvu u kratko 9

K. Firinger, „Sportska djelatnost i sportska…“, n. dj., 1706, 1707.

Starješina Stjepan Horvat, podstarješina Mijo Biljan, tajnik Ivo Domanovac, blagajnik Ivan Tomaš te vođa Ljudevit Sorlini.

HR-DAOS, Knjiga inventara Drutva, udruge i udruženja 5, 6, 7, Vodič kroz arhivsko gradivo fonda Hrvatski sokol Osijek Donji grad, 13.

HR-DAOS-445, knjiga 1, Zapisnici sjednica Hrvatskog sokola, Donji grad, 1-148.

Vitomir Korać, Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb, 1933., 116. – 141.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

vrijeme polučio vrlo dobar uspjeh, dapače možemo reći, da je klub svojim izvanrednim marom i znanjem u teoretičnom kao i u praktičnom pogledu digao u visinu, da se može staviti u red najboljih gombalačkih društava“.15 Športsko društvo „Grafičar“ utemeljeno je u siječnju 1926. godine. Na Osnivačkoj skupštini izabran je odbor kojeg su činili grafički radnici Dragutin Kaufmann, predsjednik, Artur Kurtnacker i Adam Benčić, I. i II. tajnik, a odbornici su bili Josip Polz, Franjo Weinand, Dragutin Kovačević i Lovro Felber. Na izbornoj skupštini, dvije godine potom, u veljači je ponovo za predsjednika izabran Dragutin Kaufman.16 Na izbornoj skupštini 1932. dolazi do promjene na vrhu – predsjednik je Stjepan Brust, potpredsjednik Schönberger, oružar Humer, te odbornici Franjo Weinand, Müller, članovi odbora Dragutin Jäger, Teisl i Štimer. Među zamjenicima je Nürnberger.17 Godine 1934. I. potpredsjednik je Stjepan Brust, II. potpredsjednik Dragutin Jäger, upravitelj Franjo Weinand, odbornici Ivan Hoffmann, zamjenici odbora Viktor Spillberger, Dragutin Mozer. Članovi društva bili su i Stjepan Binder iz Retfale, Josip Fingler, Franjo i Slavko Flam, Stjepan Gross, Josip Hauer, Josip i Leopold Hauser, Božo Hihlik,, Đuro Hofmann, Gustav Humer, Edo Heismann, Dragutin Jäger, Slavno Müller, Emil Reinprecht, Viktor Spielberger, Adam, Antun, Franjo i Alojs Schreiber, Josip Toth, Edo Wittner, Vatroslav Weisgerber i drugi.18 Tri godine potom, tj. 1937., odbornici su, među inima, Stjepan Polz, Viktor Kirch, Josip Fingler i Josip Wertag. Upravitelj sportskoga društva je dugogodišnji član Franjo Weinand.19 O značenju i aktivnosti osječkih Nijemaca potvrđuje i izborna Glavna skupština od 11. veljače 1938. kada je za predsjednika ŠD Grafičar izabran Stjepan Brust, potpredsjednik je Dragutin Jäger, pročelnik nogometne sekcije bio je Franjo Weinand, oružar Josip Wertag, a među odbornicima su Franjo Rabl, Josip Polc, Josip Toth, Franjo Dencinger i Božo Hihlik.20 Nogometni klub „Elektra“ osnovan je 29. travnja 1930. Na prvoj skupštini, prateći osječke Nijemce u upravi kluba, uočava se da su članovi odbora bili Rudolf Küfner i Rudolf Appelt. Član Nadzornoga odbora je Stjepan Fischer, predsjednik, a u Disciplinskom sudu je August Teisel. Među članovima u potonjim godinama su Geza Küfner, Dragutin Küfner, Josip Vilhelm, Franjo Jopst, Hinko Vastl, Erich Appelt, Josip Flam, Josip Miller, Rudolf Mangald, Adam Gärtner, Koloman Schön, Josip Wilhelm, Vilim Has, Hilda Trichelt, Julio Deutschman, Žiga Weisberger i drugi, a dužnost tajnika obnašao je Milan Welle. Društvo je primljeno za redovitog člana Jugoslavenskog 15

HR-DAOS-457, Radnički gombalački klub Napred – Osijek, svjedodžba kluba Nikoli Bezetskom 27. 1. 1910.

Dragutin Kerže, 90 godina Grafičara 1926. - 2016, Osijek, 2017., 10; HR-DAOS-455, knjiga 1 Zapisnik sjednica ŠK Grafičar od veljače 1928. - 27. 3. 1930.

HR-DAOS-455, knjiga 2, Zapisnik sjednica ŠK Grafičar od 15. 1 1932. - 27. 2. 1934.

Isto, knjiga 5, Zapisnik skuštine 1934. - 1938. knjiga 6, karalo članova SD Grafičar.

Isto, knjiga 3, Zapisnik sjednica ŠK Grafičar od 21. 2 1937. - 2. 12. 1937.

Isto, knjiga 4, Zapisnik sjednica ŠK Grafičar od 11. 2 1938. - 10. 2. 1939.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

nogometnog saveza, te je igralo u bloku osječkih drugorazrednih klubova. Unatoč razilaženju sa članovima „Tramvaja“, koji je bio sastavnica istog poduzeća Munjara, klub je već nakon godinu dana stigao u prvi osječki nogometni razred.21 Od 10. veljače 1939. članovi Hrvatskog građanskog športskog kluba HGŠK iz Osijeka pokrenuli su akciju reorganizacije na inicijativu člana kluba i narodnog zazstupnika dr. Stjepana Hefera, čija iskaznica o članstvu kluba datira iz 23. lipnja 1922. godine.22 Pojedini članovi odbora HGŠK u Osijeku 1939. godine bili su Osječani njemačkog podrijetla: Ebner, Šmit, Kraus, Vegner, Fingler, Kitter, Konrad, Vorih, Cvingl, Štraub, Rip, Glazer i Nitinger, Spiesz. Na izvanrednoj skupštini održanoj 27. listopada te godine za predsjednika je izabran Rikard Trišler. HGŠK te 1939. godine pristupa Hrvatskoj športskoj slogi koja je osnovana u Zagrebu. Nakon proglašenja Nezavisne Držane Hrvatske klub nastavlja s normalnim radom za razliku od NK „Slavija“ koji biva raspušten. Tijela nove države zahtjevaju od klupskih dužnosnika da zapisnik 1. sjednice mora biti datiran s nadnevkom 10. travnja 1941. godine. Budući da je NK „Slavija“ raspušten HGŠK ostao je jedini korisnik terena kod Drave, no njemački Kulturbund polagao je pravo na korištenje polovice terena, te se u potonjem razdoblju članovi HGŠK zalažu za ostvarivenje prava na korištenje cijelog terena. 23

Umjesto zaključka U prebogatoj i po sportskim klubovima i društvima brojnoj sportskoj povijesti grada Osijeka značenje Nijemaca i Austrijanaca, potomaka druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca, golemo je. Svojim sudjelovanjem u osnivanju i djelovanju većine osječkih sportskih društava ostavili su trajni i neizbrisiv trag u povijesti sporta grada na Dravi.

HR-DAOS-454, knjiga 1, Sjednički zapisnik SK Elektra 29. 5. 1930. - 7. 5. 1941.; knjiga 3, Popis članova SK Elektra.

HR-DAOS-456, knjiga 1, Poziv članovima HGŠK Osijek na reorganizaciju

Isto, knjiga 1, Zapisnici godišnjih skupština i odborskih sjednica HGŠK 16. 2. 1939. – 23. 6. 1941.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio) Sažetak U povijesti sporta grada Osijeka Nijemci i Austrijanci, potomci druge ili treće generacije pridošlih Nijemaca i Austrijanaca, ostavili su tijekom 19. i 20. stoljeća golem doprinos. Sudjelovali su u osnivanju i agilnom radu pojedinih osječkih sportskih društava i tako ostavili trajni i neizbrisiv trag u povijesti sporta grada na Dravi. Stoga ih se prati njihovo organizirano djelovanje tijekom cijelog 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća, i to okviru brojnih sportskih društava i ostalih sportova.

Deutsche und Österreicher, Gründer und Mitglieder der osijeker Sportgesellschaften (Teil I) Zusammenfassung In der Sportgeschichte der Stadt Osijek hinterließen die Deutschen und Österreicher, Nachfahren der zweiten oder dritten Generation der hergekommenen Deutschen und Österreicher, im Laufe des 19. und 20. Jahrhundertes einen riesigen Beitrag. Sie nahmen an der Gründung und der wendigen Tätigkeit einzelner osijeker Sportgesellschaften teil und hinterließen so eine dauerhafte und unauslöschliche Spur in der Geschichte des Sportes in der Stadt an der Drau. Daher werden sie verfolgt, ihre organisierte Tätigkeit während des ganzen 19. und in der ersten Hälfte des 20. Jahrhundertes, und zwar im Rahmen zahlreicher Sportgesellschaften und anderer Sportarten.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 41-50 Petar Kerže, Ljubomir Pribić: Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih...

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže, znanstvena savjetnica Hrvatski institut za povijest – Zagreb, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Republika Hrvatska

UDK: 663(497.5Osijek)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 27.6.2017. Prihvaćeno: 29.6.2017.

Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller) Autorica je u radu na temelju arhivskog gradiva pohranjenog u Državnom arhivu u Osijeku obradila značenje obitelji Piller za gospodarski život grada na Dravi od njihovog dolaska (sredina 19. stoljeća) do sudskog procesa provedenoga na kraju Drugoga svjetskoga rada kada su kao Nijemci, četvrte generacije, bili izloženi provedenom sudskom postupku i konfiskaciji imovine.

Ključne riječi: Obitelj Piller, gospodarstvo, grad Osijek, Nijemci, sudski proces

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

O značenju obitelji Piller Tragovi obitelji Piller u Osijeku sežu od sredine 19. stoljeća kada se i južne Mađarske (Baranje) u grad na Dravi nastanjuje obitelj Piller – gostioničar Ladislav i njegova supruga Katarina Förster. Najvjerojatnije je pripadao skupini Podunavskih Nijemaca, koji su se spustili niz Dunav do južne Ugarske, tu se oženio i s kapitalom krenuo u Osijek. U grad na Dravi bio je privučen njegovim gospodarskim i prometnim mogućnostima. Njihov sin Stjepan Piller se relativno rano uključio u gospodarski život Osijeka. Iako je njegov pokojni otac uspješno vodio gostionicu, on se odlučio baviti trgovinom, i to trgovinom vinom i rakijom. Iz vinorodnih područja u Srijemu i u susjednoj Baranji pribavljao je robu koju je plasirao na tržište. Njegovo uspješno poduzetničko bavljenje trgovinom, kao glavnim zanimanjem, svrstalo ga je krajem 19. stoljeća u imućniji sloj Osječana.1 Uspješno je razvio posao pa je u Donjem gradu krajem studenoga 1891. kupio zemljište na kojem je 1898. izgradio paromlin2 koji je nazvao, prema supruzi i kćeri Karolina. Opseg poslovanja omogućio mu je veliki dobitak u vrijeme kada je prehrambena djelatnost – prerada poljoprivrednih i stočarskih proizvoda – po opsegu dolazila odmah iza drvne djelatnosti. Prerađivačka privreda dobiva tada u Osijeku sve veće značenje, i to zbog obilja izvora vodene energije i sirovina, posebice sirovina iz primarne poljoprivredne proizvodnje žita i uzgoja stoke.3 Zbog svega toga je Piller kapital uložio u mlinsku industriju, a to potvrđuje podatak da je tvrtka Stjepan Piller i sinovi / Stefan Piller und Söhne registrirana 28. veljače 1920. kao Poduzeće za tjeranje mlinske industrije i tjeranje gostioničarskog obrta u Osijeku. Vlasnici tvrtke su Stjepan Piller, te njegovi sinovi Stjepan i Ladislav.4 U gradu je tada čak 5 velikih mlinova. Zastoja proizvodnje u mlinarskoj industriji gotovo da i nije bilo jer se žito iz žitorodnog područja preko postojećih dobrih industrijskih kolosijeka dovozilo na preradu do osječkih mlinova. Brašno iz tih mlinova dijelom je pokrivalo domaće potrebe, a dijelom se izvozilo u inozemstvo. U takovim je prilikama Stjepan Piller, preuzevši djelatnost od oca Stjepana5, uočio da nije dovoljno samo iz žitarica proizvoditi kvalitetno brašno i tjesteninu, već proizvodnju treba doraditi te je 1921. angažirao osječkoga graditelja Ivana Domesa, koji mu je u travnju te godine izradio nacrt za izgradnju jednokatne tvornice keksa, koja je sljedeće godine izgrađena u tadašnjoj Voćarskoj ulici (današnja J. Huttlera) br. 28 na zapadnoj strani od željezničkog 1

Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Tragovi obitelji Piller u životu Osijeka”, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 2003., 35-40.

Pillerov paromlin je bio u kategoriji umjetnih mlinova s motornim strojem. (Vidi opširnije: Rudolf HORVAT, Povijest trgovine, obrta i industrije u Hrvatskoj. Zagreb, 1994., 275-277.)

Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve Trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918., Osijek, 1999., 11.

HR-Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), IX 4a Sudbeni stol Osijek, B III društvene tvrtke, 511, 512; Isto-123, knjiga 294, registar za društvene tvrtke, B III, str. 511.

Preminuo je u Osijeku 30. kolovoza 1921. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

kolosijeka na Vukovarskoj cesti do današnje Frankopanske ulice. Istodobno je provedena i nadogradnja Karolina paromlina.6 Proširivši proizvodnju Piller je poduzeće registrirao kao Paromlin, Tvornica tjestenina, biskvita i keksa „Karolina“ Stjepan Piller i sinovi, Osijek Donji Grad. U tvornici su se na dvije proizvodne linije proizvodile sve vrste keksa, desertno pecivo i vafle, te dvopek. Krajem kolovoza te 1921. Stjepan Piller stariji, je preminuo pa vođenje tvornice preuzima njegov najstariji sin Stjepan.7 U potonjim godinama došlo je do proširenja proizvodnje što je osnažilo tvornički kapital pa je Stjepan Piller u ime drugova i Hrvatske eskomptne banke d. d. poslao Ministarstvu trgovine i industrije Kraljevine SHS, Odjeljenju za kreditne ustanove i osiguranje zahtjev za konstituiranje dioničkog društva što je i odobreno 28. kolovoza 1927. odobreno, a službeno potvrđeno 28. prosinca te godine u prostorijama Hrvatske eskomptne banke, Podružnice u Osijeku (uglovnica na današnjem Trgu Ante Starčevića i Kapucinske ulice) kada je i održana utemeljiteljska Glavna skupština dioničkog društva.8 Utemeljeno dioničarsko društvo je 4. siječnja sljedeće godine protokolirano kod Kraljevskog sudbenog stola u Zagrebu i kod Trgovačkog suda u Osijeku te je u trgovački registar za društvene svrhe upisano pod nazivom: Karolina, tvornica keksa Stjepan Piller d. d. / Karolina, Keksfabrik Stephan Piller A. G. Osijek sa sjedištem u Osijeku.9 U potonjim mjesecima 1928. Karolina je proširila proizvodnju na preradu brašna kroz paromlin i proizvodnju tjestenine što je utjecalo na povećanje prometa koji je bio – u usporedbi s proteklom godinom u razdoblju od siječnja do travnja – povećan oko 33%.10 Od 1931. godine iz Karoline je izdvojen Pillerov paromlin i od tada se nazivao Croatia mlin. Tvornica je od 1933. poslovala pod novim imenom: Karolina tvornica keksa i biskvita, Stjepan Piller d. d. u Osijeku.11 Uzevši u cjelini od 1934. u poslovanju se osjetilo slabljenje ekonomske krize, a nestašica vlastitoga pogonskog kapitala ublažena je od ožujka te godine jer je, prema prošlogodišnjem dogovoru, Rudolf Povischil, vlasnikom 6

Sanja LONČAR-VICKOVIĆ, „Osječka industrijska arhitektura između 1918. i 1945. godine“, Osječka arhitektura 1918. – 1945., Zagreb – Osijek, 2006., 152; HR-DAOS-6, Zbirka odobrenih građevnih nacrta, tek. br. fascikla 42.

HR-DAOS-21, 51, Oblasno nadzorništvo rada, Karolina, fascikl br. K – 22, Industrijski razred XIII/307; Isto-123, knjiga 295, Upisnik B IVa OS, 1 – 394, stranice 240 – 241.

Isto-123, kutija 847, IV B – 240/801, Upisno očitovanje.

Isto-123, knjiga 290, Registar za inokosne organe A II OS, str. 307; knjiga 295, Upisnik B IVa OS, 1 – 394, stranice 240, 241.

Isto-21, 51, Oblasno nadzorništvo rada, Karolina, fascikl br. K – 22, Industrijski razred XIII/307, Odluka Gradskog poglavarstva, 3. 3. 1928.; Isto-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 29. 5. 1928.; Zapisnik od 25. 11. 1928.

Osječko – Katalog izložbe Muzeja Slavonije u Osijeku, Osijek, 2016., 33; HR-DAOS-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od1 2. 3. 1933.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Tvornice pokućstva, kao financijer postao najsnažniji dioničar uloživši djelomice gotov novac te je svojom garancijom dao poslovanju zamah.12 U posljednjem kvartalu te godine započela je proizvodnja tjestenina, kruha i peciva, a planirana je i proizvodnja bombona. Stoga je na redovitoj Glavnoj skupštini dioničara 25. studenoga prihvaćena odluka o promjeni Dioničkog društva.13 U okviru tvornice nalazio se i Pogon za proizvodnju tjestenine što je iziskivalo već ranije traženu promjenu u poslovanju. Odobrenje za to dobiveno je 13. travnja 1935. od Kraljevske banske uprave Savske banovine, Odjeljenja za trgovinu, obrt / zanatstvo / i industriju u Zagrebu. Početkom svibnja Gradsko poglavarstvo u Osijeku je također odobrilo d. d. da može obavljati industrijsku radnju proizvodnje keksa, svakovrsnih tjestenina, svih proizvoda iz tijesta naročito kruha i peciva te da se proizvodnja može ostvarivati pod nazivom: Karolina tvornica keksa, bombona i tjestenine d. d. Osijek / Karolina Keks, Bombon und Teigwarenfabrik A. G. Osijek.14 Svrha društva bila je tvornička proizvodnja i prodaja keksa, bombona i svakovrsne tjestenine, kao što su kruh, makaroni, špageti, bilo u vlastitoj tvornici, bilo u tvornicama uzetim u zakup.15 Budući da je početkom 1936. upravitelj Stjepan Piller stariji, preuzeo knjigovodstvo i na taj način bio previše opterećen poslom poslovodstvo tvrtke je povjereno njegovom sinu Stjepanu Pilleru, mlađem, članu Ravnateljstva, koji ima da radi jedino po dogovoru i direktivi našega financijera gosp. Rudolfa Povischila. Uz njega su tvornicom rukovodili Stjepanov brat Antun Piller i njihova majka Marija Piller, koja je vodila nadzor nad radništvom.16 Poslovanje u 1937. godini, kako je i planirano u proteklim kriznim godinama, završilo je s dobiti i nakon odbijenog prošlogodišnjeg gubitka. Osiguran je dobitak uz sveopću štednju i racionalizaciju rada u pojedinim odjeljenjima, pa su otplaćene kamate banci što je bila ogromna stavka. Tijekom godine je provedena i primjena proizvodnje po novim receptima donesenim iz inozemstva. Tako je uspjelo izradbu pojedine vrste proizvoda pojeftiniti što je svakako vrlo povoljno utjecalo na sveukupnu proizvodnju. Planirana

HR-DAOS-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 22. 12. 1933.

Isto-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 10. 11. 1934.; Isto-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, kutija 847, fascikl R 1131/27-4, Odluka Kraljevske banske uprave Savske banovine, Odjeljenja za trgovinu, obrt /zanatstvo/ i industriju u Zagrebu, 13. 4. 1935.

Isto-140, Karolina, IV B 240/801, R 1131/27, Odobrenje Pravila, 15. 12. 1927.; Zapisnik Konstituirajuće glavne skupštine, 28. 12. 1927.; Isto-21, 51, Oblasno nadzorništvo rada, Karolina, fascikl br. K – 22, Industrijski razred XIII/307, Ovlašćenje Gradskog poglavarstva, spis br. 1808, 20. 5. 1935.; Isto-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, kutija 847, fascikl R 1131/27-4, 13. 5. 1935.

Isto-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, kutija 847, fascikl R 1131/27-4, 13. 5. 1935.

Isto-6, Projekti “Karolina” tvornice, Spis Gradskog poglavarstva br. 29.295/1932.; HR-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl Marija Piller V. R. 667/46 , Spis sud. br. 473, 10. 7. 1945.; HR-DAOS-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 15. 1. 1936.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

godišnja proizvodnja keksa, dvopeka, biskvita, vafla punjenih, oblatni i svih vrsta čajnih peciva te kruha ostvarena je, i iznosila je oko 300.000 kg.17 Od jeseni 1939. sve se više uočavao ratni zapletaj18 pa je predsjednik Ravnateljstva Cornel pl. Šeper predložio da se u vezi s tim eventualnim nemogućnostima dobave raznih kemikalija i materijala, koji se izrađuju u inozemstva. Taj je prijedlog jednoglasno prihvaćen. Istodobno je zbog predratnog previranja najveći dio muškog osoblja upućivan na vojničke vježbe, a među njima bilo je i stručnih radnika; stoga su se osjetile stanovite smetnje u proizvodnji. No, unatoč svemu povećana je proizvodnja.19 U proljeće 1940. proizvodnja je ukazivala na stanovite poteškoće budući da poradi nesigurnosti plovidbe po morima, kao i neprijateljske blokade izostaje pošiljka prekomorske robe, dok malenoj zalihi u zemlji skaču cijene iz dana u dan. Stoga je Ravnateljstvo u sastavu Cornel pl. Šeper, predsjedavajući, ljekarnik Dragutin Bulart, profesor Josip Leović i Stjepan Pillar, mlađi, donijelo prijedlog da se preporuča upravitelju poduzeća da se u poduzeću pokuša naći odgovarajući nadomjestak za manjkajuće sirovine. Kako su mjeseci odmicali, privredne prilike su postajale sve nesigurnije, a vrijeme sve nemirnije.20

U ratnom vihoru U travanjskom ratu 1941. u Osijeku i osječkoj okolici nije bilo borbi i većih sukoba. Njemačke su jedinice u grad ušle 11. travnja 1941., dan nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Budući da je građanstvu objavljen proglas da dočeka njemačku vojsku, prve motorizirane odrede njemačke vojske dočekali su domaći Nijemci i dio građana oduševljeno. Već sljedećeg dana na većini zgrada zavijorile su se njemačke zastave s kukastim križevima kao i hrvatske trobojnice sa šahovnicom, a to je najavilo za mnoge stanovnike novonastale države, posebice za Židove, početak mučnog i tragičnog razdoblja.21 Ulaskom Kraljevine Jugoslavije u Drugi svjetski rat onemogućena je Karolini prodajna djelatnost, pa je u skladištu ostalo vrlo mnogo gotove robe, posebice zato jer je željeznica obustavila primanje pošiljaka već od kraja ožujka 1941. Osjetio se i zastoj u proizvodnji jer d. d. nije moglo nabavljati brašno. Stoga je Ravnateljstvo predlagalo 17

Isto-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, kutija 847, fascikl R 1131/27-4, Zapisnik VI. redovite glavne skupštine, 22. 1. 1939.; fascikl Vojni odsjek, Izvještaj, 19. 1. 1938.; Isto-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 15. 7. 1937.

Nijemci su još u proljeće 1938. Anschlussom Austrije postali susjed Kraljevine Jugoslavije, a do početka 1941. zavladali su većim dijelom Europe. Mađarska, Rumunjska i Bugarska izložene pritiscima pristupile su Trojnom paktu, Italija je već okupirala Albaniju i zaratila s Grčkom pa se Jugoslavija našla posve u osovinskom okruženju.

HR-DAOS-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 5. 9. 1939.; 14. 12. 1939.

Isto-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 20. 3. 1940.; 25. 6. 1940.

Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, STRADANJA I PAMĆENJA Holokaust u Osijeku i život koji se nastavlja, Osijek, 2006., 21, 22.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

da se nabava pokuša ostvariti iz područja koje je okupirano od strane Mađarske22, i to putem nadležnih vlasti NDH.23 Krajem godine stupila je na snagu Naredba o izradbi kruha i peciva, koja je ograničila broj proizvoda od brašna, koje je tvornica proizvodila u proteklim godinama. Stoga je od tada za tu proizvodnju nabavljana stanovita količina kukuruza koja je samljevena i upotrijebljena za proizvodnju kruha.24 Sljedeće godine bilo je još teže nabaviti sirovine i tvoriva, a očit je bio i manjak stručne radne snage, koja je u više navrata zamijenjena nekvalificiranim radništvom. I tehnički poslovođa poduzeća i suvlasnik Antun Piller pozvan je u travnju 1942. na vojnu dužnost. Bio je uključen u rad Einsatzstaffela, koji se od siječnja te godine sastojao od jednog djelatnog i tri pripremna bataljuna. Osnovni zadatak tih postrojbi bio je štiti interese Nijemaca u NDH te čuvati njemačka naselja od rastućih partizanskih snaga. Piller je do svibnja sljedeće godine na terenu radio kao bolničar u zapovjedništvu svoje jedinice. I kao pripadnik šuc policije od svibnja 1943. do 8. travnja 1945. također je vršio dužnost bolničara u Osijeku.25 Sve te (ne)prilike su utjecale da se vodstvo poduzeća usmjerilo na novo polje rada, tj. proizvodnju pekmeza i marmelade. Stoga je dozidana nova zgrada za uređenje ovog odjeljenja te su nabavljeni strojevi i potrebni uređaji. Ta nova grana proizvodnje uvjetovalo je dogradnju magazina i garderoba što je i učinjeno prema nacrtu ovlaštenoga graditelja Ivana Domesa.26 Unatoč ratnim poteškoćama na kraju godine poslovni rezultati su bili zadovoljavajući, ali po riječima Cornela pl. Šepera, predsjednika Karolina d. d., trebalo je ubuduće prebroditi sve tegobe koje donaša rat sa sobom, te osnaženo nastaviti s radom u normalno vrijeme nakon rata.27 I u 1943. godini ratne prilike su nadalje utjecale na proizvodnju, koja se odvijala s puno više poteškoća. U veljači je nastupila nestašica ugljena, ali usprkos tomu nije se izgubio u proizvodnji niti jedan radni dan. Nastavljena je mobilizacija, tj. odlaženje nekih mlađih radnika na vojničku službu, koji su radili u tvornici već nekoliko godina i bili upućeni u svoj posao, pa je teška njihova zamjena s drugim radnicima pogotovo kada nema raspoložive radne snage. Pogon koji je izrađivao temeljne proizvode, tj. kekse i medenjake radio je prema stvarnim mogućnostima, koje dopuštaju raspoložive zalihe 22

Odnosi se na područja Baranje, Bačke i Banata koja je bez ikakvog otpora, 11. travnja 1941. okupirala mađarska vojska i priključila Mađarskoj.

HR-DAOS-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 25. 4. 1941.

Isto-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, fascikl R 1131/27, Zapisnik Glavne skupštine od 24. listopada 1943.

V. GEIGER, „Nijemci Đakova i Đakovštine…“, n. dj., 412, 413; HR-DAOS-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, fascikl R 1131/27, Zapisnik Glavne skupštine od 24. listopada 1943.; Isto-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl Antun Piller V. R. 666/46 , Spis sud. br. 226.

Isto-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, fascikl R 1131/27, Zapisnik Glavne skupštine od 24. listopada 1943.; HR-DAOS-6, Zbirka odobrenih građevnih nacrta, fascikl 42, br. 35.767/1942.

Isto-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 24. 10. 1943.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

sirovina i tvoriva, dok odjeljenje za izradu suhoga tijesta radi u više smjena za potrebe oružanih snaga.28 Prve mjesece 1944. obilježile su učestale zračne uzbune koje su i na nekoliko sati prekidale rad cjelokupne proizvodnje i izravno utjecale na gubitak radnih sati, te smanjenje proizvodnje uz naznaku troškova goriva i nadnica. Stoga se na redovitoj sjednici Ravnateljstva 2. travnja te godine predsjednik d. d. Cornel pl. Šeper obratio s pitanjem upravitelju tvornice Stjepanu Pillleru mlađem, ne bi li postojala mogućnost da se radno vrijeme u poduzeću udesi tako da ono ne bude toliko zahvaćeno uzbunama koje su većinom prije podne na što je ovaj odgovorio da bi se jedino mogle smjene u pogonu urediti tako da bi prva radila od samih jutarnjih sati do prijepodne, a druga smjena od poslije podne do ponoći. No, takav bi rad u pogonu povlačio međutim za sobom povišenje proizvodnih troškova radi veće potrošnje ugljena, a također bi prouzročio razne smetnje tehničke naravi, koje bi se još morale ustanoviti. Na samom kraju je Piller zaključio sljedeće: Potraju li i nadalje skoro svakodnevne uzbune, morat će se ipak pristupiti uređenju ovoga pitanja.29 U lipanjskom bombardiranju Donjega grada30 nije stradala Karolina, kao ni u ponovljenom bombardiranju grada u studenome. Naime, u zračnom napadu savezničkih zrakoplova 19. studenoga 1944. u 12.00 sati na zgradu za proizvodnju tjestenine pala je mala bomba koja nije eksplodirala pa nije tada bilo ni žrtava ni materijalne štete. No, u bombardiranju grada u noći 22. na 23. studenoga palo je na Tvornicu iz aeroplana 8 malih bombi, od toga je 7 eksplodiralo na tavanu mlina uz manje štete, a jedna je eksplodirala na krovu Tvornice tjestenine. Manje štete bez žrtava. Već sutradan bio je novi zračni napad na grad pa su u noći od 23. na 24. studenoga iz aeroplana bačene 3 požarne bombe oko 50 kg svaka; jedna je pala u dvorište, jedna na cestu, a jedna u skladište pšenice, gdje je uništeno 5.130 kg pšenice. Žrtava nema.31 I u 1945. godini ratna svakodnevica je i nadalje nazočna, pa su u siječnju u tri navrata pale 3 do 4 mine; jedna je pala u dvorište, jedna u strojarnicu, a jedna u skladište mlina, ali ove dvije posljednje nisu eksplodirale. Štete i žrtava nije bilo. Ali kada je 8. ožujka pala jedna mina pred uredskom zgradom jedan činovnik je teže ranjen. Štete nema.32 U mjesecu završetka Drugoga svjetskoga rata proizvodnja u Karolini tekla je u dvije smjene. Da ne bi došlo do skraćenja radnog vremena 18. svibnja te godine poslan je

Isto-231, “Karolina” Tvornica keksa d. d. Osijek, Donji grad, Zapisnici ravnateljstva 1927. - 1944., knjiga 1, Zapisnik od 2. 4. 1944.

Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Osječka sjećanja i svaštice 20. stoljeća, 1. dio, Osijek, 2004., 58; Ista, Osječka sjećanja i svaštice 20. stoljeća, 2. dio, Osijek, 2008., 138.

HR-DAOS-21, 51, Nadzornički izvještaj, br. C – 26.

Isto.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Komandi grada Osijeka zahtjev za izdavanje propusnica za noćno kretanje radnica / radnika budući da je drugoj smjeni radno vrijeme završavalo u 22.00 sata..33

Poslijeratno razdoblje Događaji u Osijeku i njegovoj bližoj okolici, posebice u razdoblju pred kraj 1944. do 1946. bez dvojbe se i danas moraju promatrati kroz prizmu neutvrđenosti, i to zbog nedovoljno sačuvanih arhivskih dokumenata i nedorečenih novinskih i drugih zapisa. Nakon višednevnih okolnih borbi u noći između 13. i 14. travnja 1945. Osijek je vojno–politički i teritorijalno oslobođen. Partizanske jedinice ušle su u grad i u slabim uličnim borbama skršile otpor neprijatelja te zarobili ostatak ustaške posade. Odmah su pokrenuti postupci razoružanja svih pripadnika neprijateljskih snaga.34 Opća privredna struktura poslijeratne Demokratske Federativne Jugoslavije pogodovala je nastanku centralizma. Smatralo se da su državno vlasništvo i centralizam u upravljanju društvenim poslovima uspješan put i metoda kako bi se u prvim poslijeratnim godinama izbjegao gospodarski slom koji bi mogao nastati zbog velikih ratnih razaranja i opće nestašice sredstava potrebnih za život. Pri tome je temeljno polazište bilo u uvjerenju da je bez državnog vlasništva i administrativnog upravljanja nemoguće akumulirati velika sredstva – materijalna i ljudska – potrebna za izgradnju, što je bio temeljni i prvi uvjet gospodarskoga razvoja. Stoga je prvotna obnova te potom izgradnja socijalističkoga društvenog uređenja nužno zahtijevala uvođenje sistema narodne vlasti, federativnog državnog uređenja, rukovodeći položaj Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) u svim društvenim organizacijama i tijelima vlasti te razvlašćivanje svih nositelja kapitala, često pod krinkom suradnje s okupatorom. Pri tome je KPJ prvo krenula od vlastitog uvjerenja da su sve vrste privatnoga vlasništva i njemu primjerene objektivne ekonomske zakonitosti – slobodno tržište i poduzetništvo – povijesno iscrpljeni, a da je nastupilo vrijeme socijalizma. S druge strane je KPJ smatrala da je neodrživo usporedno postojanje političke vlasti radničkog naroda (diktatura proletarijata) i kapitalističkog vlasništva u gospodarstvu pa je odmah nakon preuzimanja vlasti ostvarila proces likvidacije svih oblika privatnoga vlasništva. Već 21. studenoga 1944., šest mjeseci prije završetka rata, Predsjedništvo AVNOJ-a je donijelo Odluku o prelasku u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih lica i o sekvestru35 nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Time je zakonski provedena nacionalizacija36 tzv. narodne imovine, a ustvari se radilo o konfiskaciji 33

HR-DAOS-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, kutija 847, spis, 18. 5. 1945.; Poimenični popis.

Slavonija 1945 - 1965, Osijek, 1966., 164.

Stavljanje imovine pod sekvestar značilo je u pravnom smislu privremenu i preventivnu mjeru oduzimanja imovine vlasniku od strane izvršnih tijela vlasti do sudske odluke.

Mjera opravdana i branjena gospodarskim razlozima najčešće tvrdnjom kako se njome stvara materijalna baza za izgradnju socijalističkoga društva i štit od stranog kapitala. Pravno gledište nacionalizacije podrazumijeva uključivanje najmanje dva pravna subjekta – jedan je država koja preuzima nacionalizirana prava, a drugi su oni na teret kojih se oduzimanje obavlja.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

imovine suradnika okupatora i ratnih zločinaca. Navedena Odluka stupila je na snagu 6. veljače 1945., odnosno danom objavljivanja. Do kraja te godine u državne je ruke prešlo 55% industrije, 70% rudarstva itd.37

O konfiskaciji U lipnju 1945. donesen je Zakon o konfiskaciji imovine i o izvršenju konfiskacije. Posebnim člankom toga Zakona propisan je i postupak konfiskacije imovine njemačkih državljana, osoba njemačke narodnosti te imovine Njemačkog Reicha kojima je imovina oduzeta na temelju Odluke AVNOJ od 21. studenoga protekle godine. Imovinom su u smislu Odluke smatrana nepokretna dobra, pokretna dobra, poduzeća sa svim društvima, udruženja svake vrste, fondovi, zemljišni posjedi, kuće, namještaj, razna platežna sredstva, sudjelovanje u poduzećima i radnjama, prava industrijskog vlasništva i drugo.38 Odluku o konfiskaciji donosile su kotarske komisije u koje su ulazila dva člana nadležne uprave narodnih dobara i jedan predstavnik odjela unutrašnjih poslova kotarskog narodnog odbora. Osim redovnih sudova u Osijeku je postojao kotarski (sreski) sud, okružni sud, Sud za zaštitu nacionalne časti Hrvata i Srba i Vojni sud osječkog vojnog područja. Svi su ti sudovi bili vrlo djelotvoran represivni aparat novostvorene države i svatko tko je imao imalo vredniju imovinu, ili na neki način djelovao u prijeratnoj Jugoslaviji, nije mogao promaknuti njihovoj nadležnosti. Vojni sud je imao cilj da štiti tekovine NOB–e rukovodeći se nepoštednom borbom protiv okupatora i domaćih izdajnika, pa su im zato i sudili prvostepeni Sudovi, bez obzira da li se radilo o krivičnim ili vojnokrivičnim delima… Taj je sud, osim vojnim osobama, u mnogim slučajevima sudio i građanima, a izricao je osobito teške kazne, među kojima ni smrtne nisu bile rijetkost.39

Uhićenja Pillerovih i sudski procesi Široko određenje onoga što se smatra imovinom u smislu Odluke AVNOJ od 21. studenoga nije moglo mimoići niti jedan oblik vlasništva, pa tako ni Pillerovih, Osječana njemačke narodnosti. Da se postupak može provesti, trebalo je vlasnike i osuditi. Stoga je proveden sudski proces U ime naroda Jugoslavije, a provodio ga je Vojni sud vojne oblasti Slavonije Jugoslavenske Armije – Vijeća za grad Osijek.

Dušan BILANDŽIĆ, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999., 204–244.

Tomislav ANIĆ, „Normativni okvir podržavljenja imovine u Hrvatskoj / Jugoslaviji 1944.–1946.“, Časopis za suvremenu povijest, god. 39, br. 1,, Zagreb, 2007., 34, 35.

Miro GARDAŠ, „Pravosuđe“, Od turskog do suvremenog Osijeka (ur. Julijo Martinčić), Osijek, 1996., 398, 399; Vidi opširnije: Vojna enciklopedija, sv. 9, Beograd, 1975., 227, 228.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Antun Piller Sudski postupak U ime naroda Jugoslavije protiv Antuna Pillera započeo je nakon njegovog uhićenja 24. travnja 1945. i trajao je do donošenje presude 13. lipnja te godine. Vojni sud u Osijeku je radi djela učešća u neprijateljskim oružanim formacijama, a po održanom glavnom usmenom pretresu u prisutnosti okrivljenoga donio u Osijeku sljedeću P R E S U D U: Okrivljeni PILLER ANTUN, sin Stjepana i majke Marije, rođene Kroh, rođen 14. V. 1918. u Osijeku gdje i živi, Nijemac, vjere rkt., po zanimanju poslovođa u tvornici “Karolina”, oženjen, otac 1 djeteta, pismen, sudski navodno ne kažnjavan, za vrijeme biv. Jugoslavije vojsku nije služio, za vrijeme NDH bio je u einsatzstaffelu, posjeduje u 1/8 tvornice sa dioničarskim društvom, u Jugoslaviji i u neprijateljskoj vojsci nema nikoga. K R I V J E: 1) Što je neustanovljenog travnja mjeseca 1941. stupio u njemačku terorističku organizaciju Kulturbund i pripadnik ostao sve do svibnja 13. IV. 1945. godine. Dakle, kriv je što je bio pripadnik njemačke terorističke organizacije i time kao narodni neprijatelj počinio voj. kr. djelo iz čl. 14. Uredbe o v. s. 2) Što je travnja mjeseca 1942. godine dobrovoljno stupio u okupatorsku policiju einsatstaffel i pripadnik iste bio do svibnja 1943. godine. Dakle, kriv je što je bio aktivni pripadnik okupatorske oružane formacije i time kao narodni neprijatelj počinio voj. kr. djelo iz čl. 14. Uredbe o v. s. 3) Što je ustanovljenog dana mjeseca svibnja 1943. godine prešao u njemačku šuc – policiju40 i pripadnik iste bio sve do 4. IV. 1945. godine. Dakle, kriv je što je bio pripadnik okupatorske oružane formacije i time kao narodni neprijatelj počinio voj. kr. djelo iz čl. 14. Uredbe o v. s. Stoga sud okrivljenog PILLER ANTUNA iz Osijeka za prednja djela kažnjava sa KAZNOM TEŠKOG PRISILNOG RADA U TRAJANJU OD SEDAM (7) GODINA I KONFISKACIJU IMOVINE. ...Pri odmjeravanju vrste i količine kazne sud je okrivljenom uzeo kao otežavajuću činjenicu da je odmah po osnutku NDH stupio u njemačku terorističku organizaciju kao i u njemačke oružane postrojbe, te u istim služio gotovo pune 3 godine, što dokazuje da je okrivljeni otvoreni neprijatelj našega naroda. Kao olakšavajuće ništa, te se dosuđena kazna ukazuje primjerenom težini djela koja je počinio i stepena njegove krivične odgovornosti.41 40

Tada zaštitarska gradska jedinica. (Njemačke policijske ophodnje u gradu, s oznakom “Got mit uns” su pripadale njemačkoj redovnoj vojsci.)

HR-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl Antun Piller V. R. 666/46 , Spis sud. br. 226.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Presuda Vojnoga suda Vojne oblasti za Slavoniju, Osječkog vojnog područja postala je pravomoćna sredinom rujna 1945. pa je izvršnom presudom pored ostalih kazni osoba kažnjena i na konfiskaciju imovine. Budući da je ubrzo nakon izricanja presude Antun, zajedno s majkom Marijom, upućen na izdržavanje kazne nije sudjelovao u postupku konfiskacije imovine koji je slijedio tijekom te i sljedeće godine. Radi očuvanja njegovoga prava, imenovan je u predmetu skrbnikom dr. Stojan Muačević, advokat u Osijeku, kojemu ova odluka služi umjesto posebnog dekreta.42 Marija Piller Sudski postupak protiv Marije Piller, majke Antuna i Stjepana Pillera, započeo je nakon njenog uhićenja 23. svibnja 1945. i trajao je do donošenje presude 10. srpnja te godine. Vojni sud u Osijeku je radi djela iz čl. 14. Uredbe o v. s. - po završenom glavnom usmenom i javnom pretresu donio u prisutnosti okrivljene sljedeću P R E S U D U: Okrivljena PILLER MARIJA, kći Filipa Kroh i Jozefine rođ. Čeleda, rođena 1896. u Dardi, udana za Stjepana Pillera, živi u Osijeku, suvlasnik tvornice keksa “Karolina” u Osijeku, pismena, majka 2 djece, neosuđivana K R I V A J E: 1) Što je kroz vrijeme rata od 10. IV. 1941. do 14. IV. 1945. u Osijeku kao suvlasnica i nadzornica nad radništvom tvornice keksa “Karolina” u Osijeku neustanovljeni broj radnika otpustila i izbacila sa posla – uvela kaznu “novčane globe”, te istom silila radnike na pojačani rad u interesu što veće zarade i profita – grubo postupala mnogo puta u neustanovljenom broju sa radnicama, prijetila radnicama neustanovljeni broj puta da treba neke vješati za noge i tući dok ne poplave, tjerala radnike da što više izrade robe, govoreći im da to ide u njihovu korist zaposlujući radnike u akordu; Dakle, kriva što je terorisala narod radi pojačanja privredne saradnje s okupatorom i time pomogla okupatoru, te počinila voj. kr. djelo iz čl. 14. Uredbe o v. s. 2) Što je kao suvlasnica tvornice tjestenina “Karolina” u Osijeku kroz vrijeme rata od 10. IV. 1941. do 14. IV. 1945. velik dio proizvoda, robe: tjesteninu, pekmez, paradajz i rakiju u neustanovljenoj većoj količini izrađivala za domobranstvo u službi ustaške NDH i za njemačku vojsku “vermaht”. Dakle, kriva što je privredno sarađivala s okupatorom i njegovim pomagačima i time pomogla okupatoru, te kao narodni neprijatelj počinila voj. kr. djelo iz čl. 14. Uredbe o v. s. Stoga se okrivljena PILLER MARIJA PRESUĐUJE NA KAZNU LIŠENJA SLOBODE S PRINUDNIM RADOM U TRAJANJU OD PET (5) GODINA, NA GUBITAK POLITIČKIH I GRAĐANSKIH PRAVA U TRAJANJU OD DESET (10) GODINA I NA KONFISKACIJU NJENE IMOVINE. 42

Isto-140, Karolina, konfiskacija, fascikl Marija Piller V. R. 667/46 , Spisak, 15. 9. 1945.; fascikl Antun Piller V. R. 666/46 , Zaključak Kotarskoga suda, 20. 3. 1946.;

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

U dosuđenu kaznu uračunat je pritvor i istražni zatvor od 23. svibnja 1945. godine. U nastavku obrazloženja presude između ostaloga je navedeno da okrivljena priznaje da je vidjela da je svojim radom pomagala fašizmu, a radila protiv NOP-a, a navodi da je to učinila radi toga što je bila nadzornica radnika i vlasnica tvornice. Iz izloženog je vidljivo da je okrivljena svjesno i sa znanjem radila na jačanju ekonomske snage okupatora, dakle i na snaženju njegove vojne sile, a to radi što većeg profita i radi toga je grubo i nečovječno postupala sa radnicama... Kod odmjeravanja kazne sud je uzeo kao otegotno neprijateljski stav okrivljene protiv naroda, NOB-e i njenih tekovina, loš karakter, pohlepnost, opasnost za okolinu i društvo, a kao olakotnu okolnost priznanje i neporočnost...43 Presuda Vojnoga suda Vojne oblasti za Slavoniju, Osječkog vojnog područja postala je pravomoćna sredinom rujna 1945. pa je izvršnom presudom pored ostalih kazni osoba kažnjena i na konfiskaciju imovine. Budući da je ubrzo nakon izricanja presude Marija upućena na izdržavanje kazne nije sudjelovala u postupku konfiskacije imovine koji je slijedio tijekom te i sljedeće godine. Radi očuvanja njenoga prava, ako i u postupku njenoga sina Antuna, imenovan je u predmetu skrbnikom dr. Stojan Muačević, advokat u Osijeku, kojemu ova odluka služi umjesto posebnog dekreta.44 (U navedenim slučajevima treba ipak napomenuti da su Antun i Marija nakon nekoliko godina robijanja naknadno pomilovani na temelju ovlasti nadležnih tijela. Odnosno prema dostupno sačuvanom spisu Antun Piller je Ukazom od 31. prosinca 1950. pomilovan i pušten na slobodu 7. siječnja 1951.45) Smrtna presuda Stjepanu Pilleru Krivični postupak protiv okrivljenog PILLER STJEPANA ml., tehničkog direktora u Tvornici keksa “Karolina” iz Osijeka, Voćarska ulica 6 pokrenut je radi toga što je bio član izdajničke terorističke organizacije, što je potpomagao okupatora, što je bio član neprijateljskog upravnog aparata, što je imao prisne veze s neprijateljem i što je širio lažnu neprijateljsku propagandu – nakon određenog i dana 12. jula 1945. godine u Osijeku održanog glavnog usmenog pretresa u prisustvu okrivljenog i potporučnika Marka Bilića, kao zastupnika optužbe, donijelo je dana 12. jula 1945. godine sljedeću PRESUDU: Okrivljeni PILLER STJEPAN, ml., sin Stjepana i Marije rođene Kroh, rođen 23. VIII 1914. u Osijeku, živi u Osijeku, Voćarska ul. 6, Nijemac, rkt., tehnički direktor i poslovođa, neoženjen, sudski nije kažnjavan, vojsku služio 3 nedjelje za vrijeme NDH, suvlasnik Tvornice “Karolina” uhapšen 25. maja 1945. godine. 43

Isto-140, Karolina, konfiskacija, fascikl Marija Piller V. R. 667/46 , Spis sud. br. 473, 10. 7. 1945.

Isto, Spisak, 15. 9. 1945.; fascikl Antun Piller V. R. 666/46 , Zaključak Kotarskoga suda, 20. 3. 1946.;

Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje HDA)-1453, fond Policijska uprava Zagrebačka (dalje PUZ), predmet 21.309, Kartica Antun Piller

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

K R I V J E: 1. Što je od početka 1942. dobrovoljno postao član njemačke terorističke profašističke organizacije “Kulturbund” te član iste organizacije ostao do oslobođenja naše zemlje. Time je okrivljeni počinio krivično djelo pripadništva izdajničkoj terorističkoj organizaciji po čl. 14. Uredbe o vojnim sudovima; 2. Što je kao tehnički upravitelj i poslovođa Tvornice “Karolina” dobrovoljno privredno pomagao okupatora stavljanjem svog privrednog poduzeća u službu istoga, od kojeg je okupator imao velike koristi pošto je tvornica izrađivala kekse, medenjake, desertnu robu, biskvite, peciva, oblatne, tjesteninu, marmeladu, med i rakiju, a od cjelokupne proizvodnje bilo je određeno 80% za njemačku oružanu silu i za hrvatsku vojsku. Time je okrivljeni počinio krivično djelo potpomaganja neprijatelja po čl. 14. Uredbe o vojnim sudovima. 3) Pošto je nezakonitim transakcijama u poslovima tvornice prikazivao fiktivnu dobit, dakle varanjem zarađivao ogromne svote na predmetima namijenjenim za ishranu naroda. Time je okrivljeni počinio krivično djelo potivzakonitog obogaćivanja po čl. 14. Uredbe o vojnim sudovima. 4) Što je na protuzakonit način iskorištavao radnike, i to: a) Bez ikakve zakonske podloge kažnjavao tobože neposlušne radnike sa do 20% dnevne zarade, a koje su globe išle u korist tvornice, otpuštao radnike bez potrebe i otpustio među drugima Bertu Leihner i Rudolfa Erndinerajer su bili nepoćudni po ustaške vlasti. b) Što je naredio radnicima da se za vrijeme bombardiranja ne smiju sklanjati u skladišta već ostati na mjestu rada; c) Što je za svoje seksualne prohtjeve iskorištavao radnice koje su bile namještene u njegovom poduzeću, i to Lisu Maul, Anicu Man i neku Miciku neutvrđenog prezimena. Na temelju svega toga je također okrivljen. 5) Što je u namjeri da izvuče iz logora u Josipovcu izjavio za Idu Piler, rođenu Ambrust da je ista Hrvatica iako je dobro znao da je bila tajnica u Uredu za njemačku radnu službu. Okrivljeni je istu preporučivao čak i na rad u nekoj ustanovi narodne vlasti. Time je okrivljeni počinio krivično djelo pokušaja obmanjivanja narodne vlasti, tj. djelo narodnog neprijateljstva po čl. 14. Uredbe o vojnim sudovima. 6) Što je Odlukom šefa Njemačkog gospodarskog ureda Gasteigera nakon preokreta 1941. godine bio postavljen za referenta nabave i cijena i u toj službi ostao do 1943. godine i kao takav potpomagao okupatora u iscrpljivanju naše zemlje. Time je okrivljeni počinio krivično djelo aktivnog sudjelovanja u upravnom aparatu okupatora po čl. 14. Uredbe o vojnim sudovima. 63

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

7) Što je cijelo vrijeme okupacije održavao tijesne veze sa njemačkim i ustaškim oficirima... Time je okrivljeni počinio krivično djelo održavanje prisnih i neprijateljskih odnosa sa pripadnicima okupatorske vojske po čl. 2. toč. 3. Odluke ZAVNOHA o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj. 8) Što je putem “Royal” kina, koji je došao u njegov posjed i kojeg je prozvao imenom “Viktoria”46 za cijelo vrijeme okupacije širio lažnu propagandu u korist okupatora. Time je okrivljeni počinio krivično djelo širenja lažne neprijateljske propagande po čl. 14. Uredbe o vojnim sudovima. 9) Što je okrivljeni svoje kino “Royal” prozvano “Viktoria” poklonio Njemačkoj narodnosnoj skupini u NDH i time još više omogućio propagandu u korist neprijatelja, a kojom prilikom okupatorov list “Grenzwache” donio je priznanje i pohvalu okrivljenome te ga nazvao “Volsgenosae”, tj. sunarodnjak u smislu fašističke Njemačke. Time je okrivljeni počinio krivično djelo potpomaganja neprijatelja po čl. 14. Uredbe o vojnim sudovima. 10) Što je za vrijeme okupacije postao vlasnik kina “Royal”, koji je za vrijeme Jugoslavije bio vlasništvo Židova Vajngrubera, a koje je kino okrivljeni poklonio “Kulturbundu”. Time je okrivljeni počinio krivično djelo izravnog razgrabljivanja imovine osoba proganjanih po okupatoru po čl. 2. toč. 4. Odluke ZAVNOHA o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Stoga se okrivljeni PILLER STJEPAN Ml. proglašava narodnim neprijateljem te se za gore navedena djela presuđuje na kaznu SMRT STRELJANJEM, na trajan gubitak građanskih prava i vojničke časti i na konfiskaciju njegove imovine. Kazna će se izvršiti nakon odobrenja ove presude po Vojnom sudu II. Jugoslavenske Armije u Zagrebu, a streljanje će izvršiti straža ovoga Suda. O b r a z l o ž e nj e: Okrivljeni Piler Stjepan tokom istrage kao i na glavnom pretresu priznaje da je počinio djela za koja se optužuje.

Stjepan Piller je od Trgovinsko-industrijske komore u Osijeku dobio dozvolu 2. listopada 1941. da može voditi firmu pod nazivom DEUTSCHES LICHTSPIEL-THEATER VIKTORIA. Poslovođa kina bio je Jakob Bartoniček iz Osijeka. Od 8. svibnja 1943. “Viktoria slikokaz” je u vlasništvu Njemačke Narodne Skupine u Hrvatskoj. Prestalo je kino djelovati 24. lipnja 1944. Tijekom svoga rada Tvrtka se bavi davanjem promičbenih slikopisa. Vlasnik je tvrtke Njemačka Narodna Skupina u Hrvatskoj, koja ju vodi preko poslovođe Mandl Wilhelma iz Osijeka. Upravu sačinjavaju Gashaiger Ferdinand, ing. Viktor Penz, Shötzer N. Andreas, Helermann Peter svi iz Osijeka. Tvrtku potpisuju ispod pisanoga ili otisnutoga imena tvrtke zajednički dva člana uprave. (Vidi: HR-DAOS, Fond 123. 6. 15. 2, Registar za inokosne tvrtke, A. III., knjiga 291, str. 78;HR-DAOS-121, Fond Kraljevski sudbeni stol u Osijeku, kutija 847, fascikl Koncept Odluke, Uvjerenje 2. 10. 1941.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Iz počinjenih djela jasno je razvidno da je okrivljeni bio usko povezan sa okupatorom, da je odmah nakon preokreta tj. u prvoj godini tzv. NDH stupio u organizaciju “Kulturbund” iz koje se uopće nije ispisao, da je kao tehnički upravitelj “Karoline” 80% proizvoda stavio na raspolaganje oružanim formacijama okupatora i NDH da je varanjem na račun predmeta namijenjenih za ishranu naroda zarađivao ogromne svote, da je na protivzakonit način iskorištavao radnike, da je pokušao zavesti u bludnju narodne vlasti, da je potpomagao aktivno okupatorov upravni aparat, da je održavao prisne veze sa oficirima okupatora, da je širio lažnu neprijateljsku propagandu...47 Okrivljeni bio je pokvaren, grabežljiv čovjek, koji je za svoje lične interese teško se ogriješio o narod. Okrivljenome nije bilo dosta da mu je naš narod dao sve uslove kao tuđincu za život na našoj zemlji na kojoj je stekao ogromni kapital, a na račun žuljeva našega naroda, već je okrivljeni za vrijeme okupacije i teške borbe za slobodu našega naroda upisao se u izdajničku organizaciju “Kulturbund”, čiji izdajnički, špijunski, teroristički i petokolonaški rad je opće poznat. Privrednu moć svoga poduzeća okrivljeni je stavio na raspolaganje okupatoru, a za snabdijevanje njegove vojske da može što dulje držati našu zemlju pod okupacijom, što dulje haračiti po njoj, paliti naša sela, ubijati naš narod i što dulje boriti se protiv jugoslavenske armije. Sa svojim drugim poduzećem, koje je protuzakonito prisvojio od proganjanog Židova Vajngrubera okrivljeni je širio lažnu propagandu u korist okupatora i njegovih pomagača, a protiv NOB. Taj protivzakonito dobiven kino okrivljeni je poklonio okupatorskoj izdajničkoj organizaciji “Kulturbund” da se ta propaganda može još više pojačavati. U kakvim odnosima je bio okrivljeni sa okupatorom i domaćim izdajnicima najbolje svjedoči činjenica što je okrivljeni pored tijesnih veza s ustaškim i njemačkim oficirima bio odlukom šefa njemačkog gospodarskog ureda postavljen za referenta nabave i cijena kod njemačkog gospodarskog ureda, a koji je ured imao glavnu zadaću da što više iskoristi privredu naše zemlje za korist okupatora. Pokvarenost okrivljenoga jasno se odražava iz njegovog iskorištavanja radnika. Okrivljeni je, i tako malo plaćene radnike, protivzakonito kažnjavao sa do 20% dnevne zarade globe koje su išle u korist poduzeća. Okrivljeni Piler otpuštao je bez potrebe radništvo, a otpustio je Bertu Leihner i Rudolfa Erndinera iz razloga što su bili nepoćudni po ustaške vlasti. Iz nezasitne želje za obogaćivanjem okrivljeni je naredio radnicama da ne smiju za vrijeme bombardiranja sklanjati se u skloništa, već da moraju ostati na mjestu rada. Ali je okrivljeni pored materijalnog iskorištavanja radništva iskorištavao i svoje radnice za svoje seksualne perverzne prohtjeve i tako iskorištavao njihovu materijalnu ovisnost. Nakon oslobođenja okrivljeni se nije mogao pomiriti sa novim stanjem, već je u namjeri obmanjivanja narodnih vlasti pred istima dao lažnu izjavu za Idu Piler, rođenu Ambrust, koja je kao Njemica služila okupatoru te kao takva iseljena iz Hrvatske. 47

Dokument je oštećen te se do kraja ne može rekonstruirati Obrazloženje, ali u nastavku slijedi navedeno.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Za istu je okrivljeni tvrdio da je Hrvatica te ju preporučivao za rad u kojoj ustanovi narodne vlasti. Kao pijesak u oči okrivljeni je nakon oslobođenja za narodnu vojsku dao izvjesnu količinu tjestenine, a koja je po vlastitom priznanju okrivljenog bila stara. Prema izloženom vidljivo je da je okrivljeni pokvaren i zao karakter, koji iz želje za bogaćenjem i za slavom upotrebljava sva sredstva te nemilosrdno iskorištavao radništvo svoga poduzeća, a veže se u najtjesnijim odnosima sa okupatorom. Kod odmjeravanja kazne sud je uzeo kao otežavajuće: pokvarenost i za karakter okrivljenog činjenicu da je kao Nijemac, kome je naš narod pružio mogućnost života, izdao interese našeg naroda da je počinio djela iz nečasnih, sebičnih interesa, a kao olakšavajuće sud nije uzeo ništa. Presuda se temelji na Uredbi o vojnim sudovima i Odluci ZAVNOHA o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj.48 Ovaj zapisnik Presude završava usklikom SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU! te zaključkom PRESUDA JE PRAVOMOĆNA I IZVRŠIVA.49

Oduzimanje / konfiskacija cjelokupne imovine Zakon o zaštiti narodnih dobara i njihovom upravljanju stupio je na snagu 25. svibnja 1945., a temeljio se na osnovi odluke AVNOJ-a od 21. studenoga 1944., tj. o onoj koja je navedena u točki 1. i 2. te odluke i u članu 30. Zakona o konfiskaciji, riječ je o BIVŠOJ IMOVINI NIJEMACA, jer imovina takovih Nijemaca koja je obuhvaćena Odlukom AVNOJ-a prestala je biti njihovom već u času stupanja na snagu te Odluke i ona je od toga časa državno oblasništvo, dakle imovina naroda ili kako ju mi nazivamo NARODNA, državna IMOVINA.50 Kotarski narodni sud u Osijeku je na temelju izvršne presude Vojnog suda vojne oblasti za Slavoniju osudio je Antuna Pillera i njegovu majku Mariju između ostaloga i na konfiskaciju cjelokupne imovine. Iako je Stjepan Piller ml., osuđen na smrt 12. srpnja 1945. proveden je 3. prosinca te godine postupak konfiskacije i njegove imovine. Karolina tvornica biskvita i keksa u vlasništvu Stjepana, Antuna i Marije Piller konfiscirana je na temelju odluka od 3. prosinca 1945, 9. veljače i 28. veljače 1946. te su dionice prenesene u vlasništvo države i predane na upravu Narodnooslobodilačkog odbora, Odjela narodne imovine u Osijeku. Gradski NO u Osijeku je delegirao svoga izaslanika i odredio osobu kao procjenitelja za konfisciranu imovinu, te naložio da

HR-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl V. R. 1687/45 , Kazneni list, Spis sud. Broj 472/1945., 22. 11. 1945.

Isto.

“O narodnoj imovini”, Glas Slavonije, Osijek, 23. 1. 1946., 6.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Gradska uprava narodnih dobara u Osijeku pošalje svoga izaslanika i postavi odmah upravitelja za konfisciranu imovinu uz naknadno odobrenje suda.51 Zemaljska uprava u Zagrebu je krajem siječnja 1946. naložila Gradskoj upravi narodnih dobara da do kraja veljače te godine izvrši popis i procjenu cjelokupne narodne imovine na svom području.52 Na temelju toga je proveden konfiskacijski postupak oduzimanja imovine Pillerovih – Stjepana, Antuna i Marije, te je utvrđeno sljedeće: Na nekretninama u gruntovnom ulošku br. 3.834 p. o. Osijek, tj. na čestici br. 3.696/2 na površini od 1.073 četvorna hvata sazidana je tvornica „Karolina“ koja se sastoji od stare zgrade, nove zgrade, barake te jedne zgrade tek u izgradnji. U tvorničkoj zgradi je uvedeno centralno grijanje. Uz procijenjenu cjelokupnu nepokretnu imovinu tvornice u konfiskacijskom postupku bile su i navedene zgrade. Cjelokupna procjena imovine je iznosila 5,225.936 dinara. Osim toga oduzete su i dionice poduzeća Karolina bivše Hrvatske državne banke – ponaosob svakog okrivljenika.53 Osuđeni su imali pojedinačno svaki 15 komada u nominalnoj vrijednosti dionica od 75.000 kuna. Svih 45 komada se prenose u državno vlasništvo i predaju na upravu Gradskoj upravi narodnih dobara u Zagrebu.54 Dionice je Federativna Država Jugoslavija55 odmah nakon provedenog postupka konfiskacije potraživala od filijale Narodne banke u Zagrebu.56 Kotarski narodni sud u Osijeku je zapisnički 12. ožujka 1946. utvrdio popis u predmetu konfiskacije imovine Piler Marije, Antuna i Stjepana odnosno Karolina d. d. u Osijeku. U nazočnosti osoba postavljenih od strane suda, Gradske uprave narodnih dobara, Gradskog Narodnog odbora Upravnog odjela57, Karoline, te predstavnica stanara u kući Voćarska ul br. 6. Komisija je izašla na lice mjesta i ustanovila da Piller Marija i Antun nemaju nekretnina, jer je provedena konfiskacija „Karolina d. d.“ i kuća se vodi u gruntovnici pod „Karolina d. d.“ Ovaj dio postupka je bio samo nastavak već provedene konfiskacije imovine Piller Stjepana – „Karolina d. d.“ je procijenjena u cijelosti, ali se sada konfiskacija proširuje i na dio Piler Marije i Antuna iz Osijeka, Voćarska ulica br. 6. Toga je dana zapisnički na 6 stranica gusto napisanog Zapisnika utvrđen popis dijela imovine Marije i Antuna Pillera u navedenoj njihovoj kući u Donjem gradu. Vrijednost kuće sa dvorištem i vrtom te cijelim inventarom u kući konfisciran je te imovina popisana i 51

HR-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl 246/1945., Spis v. r. 1687 / 45 - 2, 3. 12. 1945.; Spis v. r. 666 / 45 - 2, 28. 2. 1946.; Zaključak, 14. 8. 1946.

“O narodnoj imovini”, Glas Slavonije, Osijek, 23. 1. 1946., 6.

HR-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl 246/1945., Zapisnik Kotarskog suda u Osijeku od 25. 1. 1946., spis br. V. R. 1687/45.

Isto, Zaključak, V. R. 1687/45, 2. 1. 1946.

Država se tako nazivala do 1946. godine.

HR-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl 246/1945., Gradska komisija za konfiskaciju kod Gradskog Narodnog odbora u Zagrebu, Odluka, spis 36.113-K-1945, 3. 11. 1945.,

Iako je bila određena nazočnost osobe od Kotarskog suda u Osijeku to nije provedeno jer prema Zapisniku nije bio nitko, jer nemaju činovnika.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

procijenjena prema cijenama iz 1939. godine. Na popisu je bilo 296 stavki (npr. Dnevna soba – predmet br. 2. - 1 četverouglasti stol, 3. 8 stolica sa kožom obložene, 4. sobni kredenc... 9. 13 raznih slika, 10. drveni sat..., 14. servis nepotpun za crnu kavu..., 25. veliki sag 3.50 puta 2.50 met..., i bezbroj drugih predmeta zatečenih u gostinskoj sobi, spavaćoj sobi, ulazu u kuću, predsoblju, kuhinji i kupaonici. U Zapisniku na posljednjoj 6. stranici nakon svih popisanih predmeta navodi se sljedeće: Svi gore navedeni predmeti stavljaju se pod konfiskaciju, tj. pokretnine kao i nekretnine upisane u gruntovnicu uložak br. 3834 p. o. Osijek. Pokretnine pod rednim brojem 2 – 296 predaju se na upravu Knežević Zagorki, koja stanuje u kući u Voćarskoj ulici br. 6, koja se toga i prima, jer je i do sada stanovala u toj kući.58 Postupak konfiskacije cjelokupne imovine Pillerovih zaključen je 6. rujna 1946. Sve njihovo, tj. cjelokupna imovina, je preneseno, tj. upisano na novog vlasnika Državu Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju (FNRJ) i predana na upravu Okružnom narodnom odboru, Odjelu za narodnu imovinu u Osijeku.59

Umjesto zaključka Stjepan, mlađi, Antun i Marija, vlasnici Karoline tvornice biskvita i keksa Stjepan Piller d. d. navedeni su kao lica njemačke narodnosti – jugoslavenski državljani. Budući da u smislu čl. 30. Zakona o konfiskaciji imovine proglašenog 9. lipnja te godine konfiskacija dionica ima se izvršiti od onih lica koja su njemačke narodnosti kao i austrijski državljani, jer državljani austrijski ne uživaju nikakve pogodnosti pred državljanima njemačkoga Reicha pošto su sa potonjima izravnati. Posljednji rok za izvršenje konfiskacije njemačke imovine bio je 15. studenoga 1945. pa se stoga ovaj predmet smatra vrlo hitnim.60 Navedeni primjeri otkrivaju i upućuju na tijek ostvarenja optužbi, provedenih sudskih postupaka, izrečenih presuda te se isključivo temelje na izvorno dostupnim i vjerodostojnim podacima. Budući da se u donesenim sudskim presudama prepoznaje da bez iznimke uz kažnjavanje osumnjičenika za neprijateljsko postupanje ide i obvezna mjera konfiskacije, odnosno oduzimanje imovine u korist Države scenarij djelovanja nedvojbeno je razvidan. Danas, u odmaku od 72 godine primjeri presuda Pillerovima upozoravaju na određeni oprez, odnosno sumnju, koju svakako treba zadržati glede prosudbe pojedinih članaka optužnica pogotovo jer su te presude vođene protiv gospodarski istaknutih Osječana. Analizirajući presude nameće se podatak koji pruža spoznaju o razlozima za osudu svakog osuđenika ponaosob.

HR-DAOS-140, Karolina, konfiskacija, fascikl 246/1945., Zapisnik Kotarskog suda u Osijeku od 12. 3. 1946., spis br. R. 1687/45.

Isto, Zaključak, 5. 9. 1946.

Isto, Spis 2893, 5. 11. 1945.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller) Sažetak Njemačka obitelj Piller kroz četiri generacije ostavila je dubok trag u gospodarstvu grada Osijeka, i to posebice u prehrambenoj industriji kraja 19. stoljeća i prve polovice 20. Rad prikazuje sažeto poslovanje poduzeća koje je prvotno registrirano kao Paromlin, Tvornica tjestenina, biskvita i keksa „Karolina“ Stjepan Piller i sinovi, Osijek Donji Grad, a proširenjem proizvodnje kao dioničko društvo. Obrađeno je i razdoblje Drugoga svjetskoga rata i otežano poslovanje uslijed ratnih (ne)prilika. Nakon završetka rata u smislu Odluke AVNOJ od 21. studenoga 1944. nije moglo mimoići niti jedan oblik vlasništva, pa tako ni Pillerovih, Osječana njemačke narodnosti. Da se postupak može provesti, trebalo je vlasnike i osuditi. Stoga je protiv vlasnika Karoline, Stjepana i Antuna, te njihove majke Marije, proveden sudski proces U ime naroda Jugoslavije, a provodio ga je Vojni sud vojne oblasti Slavonije Jugoslavenske Armije – Vijeća za grad Osijek. Stjepan je osuđen na smrt, a Antun i Marija na kazne teškog prisilnog rada. U sudskom postupku im je oduzeta, tj. konfiscirana imovina. U radu navedeni primjeri otkrivaju i upućuju na tijek ostvarenja optužbi, provedenih sudskih postupaka i izrečenih presuda. Budući da se u donesenim sudskim presudama prepoznaje da bez iznimke uz kažnjavanje osumnjičenika za neprijateljsko postupanje ide i obvezna mjera konfiskacije, odnosno oduzimanje imovine u korist Države scenarij djelovanja nedvojbeno je razvidan.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 51-70 Zlata Živaković-Kerže: Život određen sudskim procesom (Osvrt na obitelj Piller)

Ein von einem Gerichtsprozess bestimmtes Leben (Rückblick auf die Familie Piller) Zusammenfassung Die deutsche Familie Piller hinterließ durch vier Geschlechter eine tiefe Spur in der Wirtschaft der Stadt Osijek, insbesondere in der Lebensmittelindustrie zu Ende des 19. und in der ersten Hälfte des 20. Jahrhundertes. Die Arbeit stellt kurzgefasst die Geschäftsführung des Unternehmens dar, welches ursprünglich als Dampfmühle, Fabrik für Nudeln, Biquit und Kekse „Karolina“ Stjepan Piller und Söhne, Osijek Unterstadt, und nach Erweiterung der Produktion als Aktiengesellschaft eingetragen wurde. Behandelt wurde auch die Zeit des Zweiten Weltkrieges und die erschwerte Geschäftsführung wegen den Kriegsumständen. Nach dem Ende des Zweiten Weltkrieges konnte im Sinne des Beschlusses der AVNOJ vom 21. November 1944 keine Form des Besitzes umgangen werden, so auch jener der Pillers, der Osijeker deutschen Volksangehörigkeit. Um das Verfahren durchführen zu können, mussten die Besitzer auch verurteilt werden. Deshalb wurde gegen die Besitzer der Karolina, Stjepan und Antun, sowie ihre Mutter Marija ein Gerichtsprozess durchgeführt - Im Namen des Volkes von Jugoslawien, durchgeführt wurde er seitens des Militärgerichtes der Militärregion Slawonien der Jugoslawischen Armee – des Rates für die Stadt Osijek. Stjepan wurde zum Tode, Antun und Marija zur Strafe schwerer Zwangsarbeit verurteilt. In Gerichtsprozess wurde ihnen ihr Vermögen weggenommen bzw. konfisziert. In der Arbeit werden Beispiele angeführt, welche den Lauf der Realisation der Beschuldigungen, der durchgeführten Gerichtsverfahren und der gefällten Urteilen entdecken. Berücksichtigend, dass in den gefällten Gerichtsurteilen erkennbar ist, dass der Bestrafung der Beschuldigten für feindliches Verhalten, ohne Ausnahme, eine obligatorische Maßahme der Konfiskation bzw. Enteignung des Besitzes zu Gunsten des Staates folgt, ist das Verfahrensszenario unzweifelhaft erkennbar.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Dr. sc. Arijana Kolak Bošnjak Hrvatski institut za povijest arijanakbosnjak@gmail.com

UDK: 070(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 23.6.2017. Prihvaćeno: 28.6.2017.

Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku 1

List Der Lucifer izlazio je vrlo kratko vrijeme 1848. godine, svega mjesec i pol dana, odnosno sedam brojeva lista. Izlazio je u Varaždinu i to na njemačkom jeziku. U radu se analizira pisanje lista prema temama koje su u njemu zastupljene te ih se stavlja u kontekst vremena. Najzastupljenija tema u listu bila je vezana uz ratne prilike na talijanskom bojištu, koju je pratila slika drugoga i ratna promidžba, a zatim nacionalno pitanje pa je tim dvjema temama posvećeno najviše prostora.

Ključne riječi: Der Lucifer, novine, Varaždin, 1848., talijansko ratiše, vojska, nacionalni pokreti, vjersko pitanje

Rad je sufinanciran od Hrvatske zaklade za znanost projektom pod brojem 3675.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Nakon što je 1848. godine proglašena sloboda tiska, na prostoru civilne Hrvatske, napose u glavnom gradu Zagrebu, pojavio se veći broj novina, jer više nije bilo zapreka pokretanju novina, a ni tiskara.2 No, nije samo glavni grad iznjedrio niz novina.3 One se pojavljuju i u drugim značajnijim urbanim središtima banske Hrvatske, Varaždinu i Osijeku. Ovdje ćemo prikazati i analizirati sadržaj list Dre Lucifer s podnaslovom Organ für Politik, Literatur, Humor und Caricatur, koji je u travnju 1848. počeo izlaziti u Varaždinu. Pokusni broj objavljen je 22. travnja 1848., a u njemu je najavljeno i izlaženje priloga Warasdiner Neuigkeitsbote. Prvi broj tog tjednika pojavio se tjedan dana kasnije, 29. travnja, a list je nastavio izlaziti do 10. lipnja 1848. godine. Vijek lista nije bio dug, on je ugašen nakon samo mjesec i pol dana izlaženja i objavljenih sedam brojeva. Glavne osobe, koje su bile angažirane oko ovog lista bile su Teodor Fodor, izdavač i Alois v. Wiesner, odgovorni urednik, član Bečkog društva spisatelja i bivši časnik.4 List sadržava nekoliko rubrika: Feuilleton, unutar kojeg su posebno organizirane rubrike Correspondenz-Nachrichten i Papierschnitzel, koja je u broju 3 nosila naziv Potpourri für Ernst und Scherz te Politisch-satyrische Pfefferkörner. Rubrike nisu bile stalne, tj. u pojedinim su brojevima izostajale, a neke su i vrlo brzo ukinute. Uvodne članke u početku je pisao odgovorni urednik osvrćući se na aktualne probleme Monarhije, ali i na lokalne prilike u Varaždinu. U broju 4 uvodni članka zamijenile su izvanredne vijesti s talijanskog ratišta, a u brojevima 6 i 7 članak preuzet iz Donau Zeitunga, koji se bavi političkim prilikama u Budimu i Pešti. Warasdiner Neuigkeitsbote kao prilog Lucifera, čini se trebao je donostiti domaće vijesti ne samo iz grada Varaždina, nego i iz banske Hrvatske, no o pojedinim domaćim temama pisalo se i u Luciferu, a prilozi koji su se odnosili na prilike izvan banske Hrvatske objavljeni su u njegovom prilogu, tako da striknog tematskog razgraničenja među njima nije bilo. Zbog toga se možemo pitati jesu li urednik i izdavač uopće dogovorili izgled lista prije nego što su se odlučili na njegovo izdavanje ili su to mislili rješavati u hodu. Osim navedenih tema u Luciferu je problematizirano i pitanje položaja Židova, slobode tiska, nacionalno pitanje, ironično je kritizirano pisanje pojedinih novina, komentirana su s dozom satire postignuća novog revolucionarnog vremena poput prava na okupljanje i dr. List Der Lucifer, kao što u njegovom podnaslovu stoji, bavio se političkim, književnim (kulturnima) temama često s dozom satire kritizirajući pojedine pojave u društvu. Nastojao je promovirati liberalne ideje, kao što je vidljivo iz navedenih tema kojima se bavio i biti organ napretka u pravom smislu te riječi. U uvodniku prvoga broja naglašeno 2

Josip Horvat, Povijest novinstva Hrvatske 1771-1939., Zagreb 1962., 151. Vlasta Švoger, Südslawische Zeitung 1849.-1852.: organ nove epohe kod Južnih Slavena, Zagreb 2000., 35, 42.

O zagrebačkim novinama koje su se pojavile i djelovale u revolucionarnom razdoblju vidi Švoger, Zagrebačko liberalno novinstvo 1848.-1850. i stvaranje moderne Hrvatske, Zagreb 2007.

Horvat, Povijest novinstva, 151. Magdalena Lončarić, Zbivanja 1848. u Varaždinu i Županiji varaždinskoj. Odluke i zaključci gradskog i županijskog poglavarstva, Hrvatska 1848. i 1849. Zbornik radova, ur. Mirko Valentić, Zagreb 2001., 283.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

je kako će istina, svjetlo i sloboda naći u ovim novinama svoje zastupnike, a navedene tri riječi bit će deviza samih novina.5 Ipak, zanimljivo je primijetiti kako se političke teme poput događaja u Zagrebu, a vrijeme je to iznimno napetih odnosa s Ugarskom pa i prekida državnopravnih veza Hrvatske s Ugarskom, proglašenja prijekoga suda, imenovanja generala Hrabowskog kraljevskim povjerenikom za Hrvatsku i Slavoniju, početka zasjedanja prvog hrvatskog modernog Sabora i dr., gotovo uopće ne prate. Politička događanja u Ugarskoj također nisu dovoljno pokrivena. Nešto bolje, ali opet nedovoljno, prate se politički događaji na lokalnoj razini, tj. događanja u samom Varaždinu. To treba tim više čuditi, jer je izdavač lista, T. Fodor, na počektu revolucionarnih kretanja bio politički vrlo angažiran na lokalnoj razini. On se, naime, na samom početku ožujskih događanja u Varaždinu istaknuo kao predstavnik građana te je na sjednici Gradskoga poglavarstva iznio želje varaždinskih građana podržavajući pri tome želje koje su iznijeli zagrabački građani, ali i zahtjeve koje su iznijeli Mađari, što znači da su Varaždinci bili upoznati sa zbivanjima u Zagrebu i u Budimpešti.6 Članci o suvremenim političkim temama poput nacionalnog pitanja u Ugarskoj i Hrvatskoj te političke promjene koje su se dogodile s revolucionarnim pokretom u Ugarskoj pojavili su se u nastavcima u tri broja. Iz Donau Zeitunga preuzet je članak o događanjima u Pešti i Budimu iz druge polovine mjeseca travnja. U članku se opisuje postojanje dviju liberalnih frakcija u Ugarskoj u predožujskom razdoblju, ali se s radošću govori kako su se obje frakcije ujedinile i da se sada očekuje reorganizacija državne uprave u Ugarskoj u smislu novih uredbi koje je izdao parlament. Isto tako autor članka izrazio je zadovoljstvo što su u mađarskoj vladi dobile mjesto i osobe koje nisu pripadale tim dvjema liberalnim opcijama, poput grofa Pavla Eszterházyja i grofa Istvana Széchenyija, koji su mjesto u novoj mađarskoj vladi zaslužili zbog svojih iskustava. U nastavku tog članka kritizira se stari sustav gradske i županijske uprave te se govori o promjeni uloge starih gradskih skupština u javne skupštine svih građana, na kojima može sudjelovati svatko bez razlike i u njima iznijeti svoje interese i želje. Nadalje opisano je djelovanje radikalne mladeži neposredno prije izbijanja revolucije u Pešti, posebno djelovanje Éllenzéki köra (Opozicijskog kruga), te je naglašena važnost narodnih skupština u revolucionarnim prilikama u Ugarskoj.7 Kroz ovaj članak mađarska revolucija i njezina postignuća prikazana su u vrlo pozitivnom svjetlu, iako je npr. hrvatska javnost imala prigovore na formiranje neovisne mađarske vlade u koju su možda ušli političari različite 5

„Billet an das Publikum“, Der Lucifer, br. 1, 29. 4. 1848.

Lončarić, Zbivanja u Varaždinu, 277. Horvat, Povijest novinstva, 151. Detaljnije o političkim prilikama u Hrvatskoj u navedenom razdoblju Tomislav Markus, Hrvatski politički pokret 1848.-1849. godine. Ustanove, ideje, ciljevi i politička kultura, Zagreb 2000., 51-103.

„Die neuesten Zustände in Pesth und Ofen. (In der zweite Hälfte Aprils 1848.)“, Der Lucifer, br. 7, 10. 6. 1848., 26-27. O političkim prilikama u Ugarskoj László Kontler, Povijest Mađarske. Tisuću godina u Srednjoj Europi, Zagreb 2007., 249-256. Povijest Mađarske, ur. Péter Hanák, Zagreb 1995., 138-140.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

političke orijentacije, ali ne i različitog etničkog porijekla, tj. svi su ministri bili etnički Mađari, što je itekako brinulo nemađarske narode u Ugarskoj. U Luciferovom prilogu, pak, objavljen je također u tri nastavka članak vezan uz hrvatsko nacionalno pitanje. Tako se u prvom od članaka mađarsku liberalnu stranku optužuje da nije dopustila nemađarskim narodima u Ugarskoj osvještavanje u nacionalnom duhu, a njihove nacionalne osjećaje da je nastojala ugušiti u korijenu. Pogotovo joj se zamjera odnos prema literarnim nastojanjima nemađarskih naroda, čiji je napredak nastojala spriječiti, a njihov jezik prepustiti propadanju i na taj ga način potpuno potisnuti u korist potpune prevlasti mađarskog jezika u svim područjim života. Zagovara se da one slobode, jednakost i bratstvo, koje trebaju pripadati svakom pojedincu također trebaju pripadati i svakom narodu. Posebna briga iskazana je zato što o otporu Južnih Slavena prema nasrtajima Mađara njemačka publika, ona izvan banske Hrvatske, nema pravu sliku pa je autor u ovom članku prikazao razvoj hrvatskog narodnog preporoda. Hrvatski narodni preporod, tvrdi autor, pojavio se kao reakcija na mađarske pritiske vezane uz uvođenje mađarskog jezika u sve sfere života. Usljed toga javio se otpor Hrvata, koji su započeli sa svojim književnim preporodom, koji je prije svega obilježila jezična reforma kao važan temelj za ujedinjenje južnih Slavena. Istaknuo je u tom članku i Ljudevita Gaja, kao osobu najzaslužniju za provođenje jezične reforme i okupljanje budućih preporoditelja. U nastavku tog članka objavljenom u sljedećem broju priloga, glavna tema bio je nastanak političkih stranaka u Hrvatskoj, njihov odnos prema Mađarima, ali i ponašanje bečke vlade prema hrvatsko-mađarskim odnosima u predožujskom razdoblju. Tako je prikazana pojava tzv. mađarona u Hrvatskoj, kojima su prema autoru članka uglavnom pripadali plemići. Nakon daljnjeg prikaza razvoja političke situacije u Hrvatskoj, autor na kraju optužuje Mađare da su se pod maskom licemjerne odanosti gotovo odcijepili od vladara. S druge strane spominje ljubav i odanost Hrvata vladaru, koju u posljednjem nastavku ovog članka i potkrepljuje riječima bana Jelačića. Mađare se poziva da se vrate na zakoniti put, na vjernost vladaru, očuvanje jedinstva Monarhije i bratstva sa slavenskim narodima.8 Oba ova članka objavljena su bez ikakvog komentara uredništva, jer se očito željelo prepustiti čitateljima da sami procijene događanja u Ugarskoj i Hrvatskoj. U članku, koji je govorio o političkim prilikama u Hrvatskoj, može se jasno uočiti korištenje diskursa hrvatskog političkog pokreta, iako autor tih redaka za sebe kaže da nije južni Slaven. Naglašavanjem kako etnički ne pripada južnim Slavenima autor se vjerojatno nastojao prikazati objektivnim promatračem događaja u Hrvatskoj, čime je njegovo shvaćanje i opis istih trebao dobiti na vjerodostojnosti i pred urednikom novina i pred čitateljskom publikom za čiju su se podršku hrvatski politički pokret i promađarski pokret u Hrvatskoj u tom razdoblju borili. 8

„Die Bewegung in Kroatien gegen die Uebergriffe des Magyarismus“, Warasdiner Neuigkeitsbote, br. 6, 3. 6. 1848., 15.-16. br. 7, 10. 6. 1848., 15-16. Usp. Arijana Kolak Bošnjak, Horvatsko-vugerska stranka 1841.-1848. (neobjavljeni doktorski rad), Zagreb 2012.,

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

No, čini se da je uredništvo procijenilo da su i hrvatski i mađarski pokret 1848. godine liberalni, iako su jedan drugom suprotstavljeni, te nije davalo vlastite komentare na spomenute tekstove, kako ne bi dovelo u pitanje svoje liberalne stavove, koje je odgovorni urednik zagovarao u svojim tekstovima. S druge strane, možemo ostaviti otvorenom i mogućnost da se takvim pristupom, odnosno pokazujući kako su i jedan i drugi pokret liberalni i kako teže za promjenama starog sustava, ta dva pokreta nastojalo približiti. U kontekstu razmatranja ove problematike treba uzeti u obzir i činjenicu, da je samo varaždinsko građanstvo, kome je vjerojatno list i bio namijenjen, bilo politički podijeljeno. Među varaždinskim građanima mađarskog i njemačkoga porijekla uspješno su djelovali promađarske pristaše, koji su svoju političku promidžbu temeljile na zajedničkoj borbi Nijemaca i Mađara protiv Slavena.9 To je nužno dovelo do sukoba varaždinskih građana mađarskog i njemačkog porijekla s onima hrvatskoga, pa uredništvo vjerojatno nije željelo svojim komentarima dolijevati ulje na vatru. Tome u prilog ide i činjenica da su lokalnoj političkoj tematici posvećena tek dva članka. U jednom od njih doneseni su zaključci sa sjednice varaždinske županije od 22. svibnja 1848. godine u kojim se traži dokidanje ugarskog tutorstva nad Hrvatskom, autoritet se priznaje samo vladaru i banu Jelačiću, a od vladara se traži povlačenje njegova ručnog pisma od 6. svibnja te se predlaže da se na generala Hrabowskog uputi jedan dopis u kojem se od njega zahtjeva da ne stupi na teritorij Kraljevine Hrvatske.10 Zanimljivo je zaista primijetiti da je toliko malo mjesta posvećeno varaždinskim lokalnim političkim prilikama, s obzirom da su one bile izrazito dinamične i da se i varaždinska županijska skupština i varaždinsko gradsko poglavarstvo vrlo aktivno priključilo djelovanju hrvatskog političkog pokreta.11 Ipak, lokalnim prilikama, istina ne političkim, nego kulturnim, posvećen je i članak, koji je odijeka imao u još nekoliko brojeva priloga. U tom članku riječ je bila o kritici predstave „Zolki, oder die Revolutionsnacht“, koja je u Varaždinu održana nekoliko dana ranije. Članak je zanimljiv jer je Wiesner u njemu negativno kritizira izvedbu glumice gospođe Laufner. Njegov komentar izazvao je reakciju muža dotične glumice pa se međusobni obračun nastavio i u sljedećem broju Lucifera, gdje je objavljeno pismo gospodina Gustava Laufnera u kojem protestira protiv urednikove kritike na račun njegove supruge. Naravno tom je prilikom i urednik objavio svoje komentare na rečeno pismo i svoje očitovanje.12 9

Arijana Kolak Bošnjak, Nijemci i njemački jezik kao važne karike u djelovanju Horvatsko-vugerske stranke i promađarskog pokreta 1841.-1849., Godišnjak njemačke zajednice, vol. 20, 2013., 96-98. Ista, Horvatsko-vugerska stranka, 96-109. Ista, O Mađarima i mađarskoj politici u javnosti banske Hrvatske 1848.-49. (neobjavljeni magistarski rad), Zagreb 2006., 22-41.

„General-Congregation zu Warasdin, am 22. Mai 1848.“, Der Lucifer, br. 5, 25. 5. 1848., 17. Vjerojatno je, ipak, riječ o velikoj skupštini varaždinske županije od 23. i sljedićih dana mjeseca svibnja. Vidi Lončarić, Zbivanja u Varaždinu, 293.

Usp. Lončarić, Zbivanja u Varaždinu, 275, 281-282.

„Theater in Warasdin“, Warasdiner Neuigkeitsbote, br. 2, 6. 5. 1848., 3. „Schauerliche Abschlachtung“, Der Lucifer, br. 3, 13. 5. 1848., 9-11.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Nacionalnoj tematici, ali odnosu između Nijemaca i Talijana, Wiesner je također posvetio jedan članak. U njemu ismijava poziv privremene vlade u Milanu, dakle vlade pobunjenika, koji je poslan u obliku adrese na njemački narod, u kojoj se kaže da mržnja Talijana nije usmjerena prema čitavom njemačkom narodu nego na austrijsku vladu te se poziva na međusobno približavanje u političkom djelovanju. Wiesner adresu odbija s najdubljim ogorčenjem, upozorava na suprotnosti među ta dva naroda te iznosi mišljenje da iza tog poziva stoji namjera izazivanja anarhije „auf unsere deutschen Boden“ i poticanja na djelovanje protiv vlade te zaključuje da je čitav njemački narod protiv njih.13 U ovom tekstu autor svoj odgovor daje iz pozicije Nijemca, tj. jasno je da se sam urednik nacionalno određivao kao Nijemac i kao takav nastupio je u odgovoru na poslanu adresu. Možda je upravo ta adresa bila i poticaj da urednik u gotovo svim brojevima lista donosi izvješća s talijanskog bojišta shvaćajući, možda, kako događaji na talijanskom bojištu mogu biti odlučujući za očuvanje cjelovitosti Monarhije, ali i za otvaranje nacionalnog pitanja u njoj. Vjerojatno je smatrao i kako će objavljivanjem vijesti s ratišta novine biti aktualne te posebno zanimljive hrvatskim čitateljima jer su na talijanskom ratištu ratovali i krajišnici. Wiesner je, ipak, podržavao nacionalnu borbu pojedinih naroda Monarhije, iako zbog političke diferenciranosti u samom Varaždinu što se tiče hrvatskog i mađarskog pokreta, kojima je dat prostor u novinama, ali ne i konkretna podrška, to se možda i ne bi reklo. Vidljivo je to iz članaka o Poljacima, u kojima veliča borbu Poljaka za slobodu i domovinu.14 Poljaci su inače u europskoj javnosti, naročito britanskoj i francuskoj od 30-ih godina 19. stoljeća dobili epitet junačkog naroda i moralnu podršku za borbu za ponovno ujedinjenje Poljske.15 Uz to, Wiesner se imao prilike i osobno upoznati s događanjima u Galiciji, jer je tamo neposredno prije izbijanja revolucije 1848. godine premještena regimenta u kojoj je služio, a tamo se Wiesner i oženio pa ne treba isključiti ni osobnu naklonost Poljacima.16 Pitanje položaja židova, pogotovo njihova prava naseljavanja u pojedinim gradovima, stjecanje nekretnina i javnih službi, koje je s proklamiranjem ideja slobode i jednakosti svih građana u revolucionarnom razdoblju također isplivalo na površinu, aktualizirano je i u navedenom listu. Najprije je u prvom broju objavljen odgovor na pisanje Agramer Zeitunga o ponašanju prema židovima u Varaždinu, u kojem se takvo pisanje kritizira.17 Tom prilikom uredništvo nije dalo nikakav komentar, ali je već u sljedećem broju glavni 13

A. Wiesner, „Die provisorische Regierung in Mailand und ihre Adresse an die deutsche Nation“, Der Lucifer, br. 1, 29. 4. 1848., 7.

„Einige Notizen über Galizien aus den neuesten und richtigsten Quellen von O-d“, Warasdiner Neuigkeitsbote, br. 1, 29. 4. 1848., 1. A. Wiesner, „Aus dem Polenlande“, Der Lucifer, br. 2, 6. 5. 1848., 5-6.

Damir Agičić, Podijeljena Poljska 1772.-1918., Zagreb 2004., 54. O slici Poljaka u zagrebačkim liberalnim listovima s polovice stoljeća usporedi Švoger, Zagrebačko liberalno novinstvo, 293-294.

Constant von Wurzbach, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, sv. 56, Wien 1888., 82.

Vidi „Erwiederung. (Eingesendet).“, Warasdiner Neuigkeitsbote, br. 1, 29. 4. 1848., 1-2.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

urednik pisao o sličnoj tematici. Kao što je vidljivo iz tog članka, Wiesner se zalagao za vjersku toleranciju. U njemu se zgraža nad progonom židova, koji se dogodio u Požunu (Bratislavi). Pita se jesu li to plodovi naše slobode i dokazi zrelosti naroda te poručuje stanovnicima Požuna: „(...) bis dorthin lastet die tiefste Verachtung, der gerechteste Haβ, der allgemeine Schrei des Abscheu’s und der Entrüstung Europas auf euch!“18 U sljedećem broju je pak vrlo ironično kritizirao napade na sebe, koji su se dogodili zbog tog članka dovodeći u pitanje ukidanje cenzure i slobodu govora: „Bei einer ruhigen Betrachtung der gegenwärtigen Zustände wirft sich jedoch die Frage auf: dürfen wir denn wirklich Alles schreiben, was wir denken?!“19 Smatra da je postojeća stranačka cenzura mnogo gora od one koja je postojala u starom sustavu i ironično zaključuje da ona znači slobodu govora samo za onoga kome prozorska stakla nisu potrebna, kome je mačja muzika najljepša arija i čija su leđa presvučena slonovskom kožom, onome tko je, dakle, debelokožac, referirajući se ovdje na već rečeno da kada napiše nešto protiv nekog konzervativca, onda se skupe njegove pristaše i razbiju mu prozor ili protiv nekog radikalnog republikanca, onda se skupe njegove pristaše i serviraju mu mačju muziku pod prozorom, iskazujući ponovno nezadovoljstvo tečevinama novog vremena, ali ne zagovarajući ipak povratak na staro.20 Napad na njega rezultat je, najvjerojatnije, neslaganja dijela varaždinskog stanovništva s njegovim stavom prema židovima. Naime, od kraja ožujka 1848. godine i iz Varaždina su, čak i unatoč zabrani bana Jelačića, židovi protjerivani, jer je dio stanovnika iskazao nezadovoljstvo što se nezakonito naseljavaju u gradu, povezivalo ih se uz lihvarenje, a zbog čestih prelazaka granice s Ugarskom smatralo ih se i mađarskim uhodama.21 U Luciferu nisu donesene nikakve kritike na račun ponašanja varaždinskih građana po tom pitanju, iako je tijekom čitavog perioda izlaženja tog lista problem bio prisutan, ali je komentar na događanja u Požunu bio posredna kritika takvog ponašanja i samih Varaždinaca, što su čitatelji zasigurno prepoznali pa je Wiesner zbog toga pretrpio određene napade.22 No, najviše članaka u listu bavilo se vojnim pitanjima, tj. vojnim sukobima koji su se događali između talijanskih pobunjenika i austrijske vojske, koji su bili rezultat revolucije koja je u ožujku 1848. izbila na prostoru Habsburške Monarhije. Naime, vijest o revoluciji u Beču i o padu omraženog kancelara Metternicha izazvala je odmah ustanak u Lombardsko-mletačkoj oblasti te je već 17. ožujka napadnuta vladina palača 18

A. Wiesner, „Die Judenverfolgung in Preβburg“, br. 2, 6. 5. 1848., 6.

A. Wiesner, „Die Parteicensur“, Der Lucifer, br. 3, 13. 5. 1848., 11.

A. Wiesner, „Die Parteicensur“, Der Lucifer, br. 3, 13. 5. 1848., 11. Usp. i članak „Politisch-satyrische Pfefferkörner“, br. 5, 25. 5. 1848., 19.

Lončarić, Zbivanja 1848. u Varaždinu, 279, 285-286.

Progon židova na počecima revolucionarnih kretanja dogodio se i u Zagrebu, Osijeku, Požegi. Takvo ponašanje zagrebački liberalni listovi žestoko su osudili. Švoger, Zagrebačko liberalno novinstvo, 430-431. Mirjana Gross, Prema hrvatskom građanskom društvu: društveni razvoj u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, Zagreb 1992., 418-419.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

u Milanu, a nakon pet dana borbe između narodnih ustanika i austrijske vojske, carske su čete morale napustiti grad. Sličan scenarij odigrao se i Veneciji, gdje je pobuna počela 18. ožujka, zauzet je bio arsenal i vladina palača te je proglašena republika. Rat koji se odvijao na talijanskom bojištu protiv habsburških vojnih jedinica, osim navedenih je angažirao i vojne snage drugih talijanskih država poput Pijemonta, Papinske države, Parme, Modene i Sardinije.23 Osim što je objavljivanjem vijesti s talijanskoga ratišta list pratio aktualna događanja, vjerojatno je posvećenost vojnim pitanjima rezultat posebnog interesa samog urednika, koji je kao što je već navedeno bio bivši časnik. Čini se kako je služio u rodnom gradu, Klagenfurtu, u regimenti baruna Prohaske.24 Kao takav, on je sačuvao dobre kontakte s pojedincima iz vojnog sustava, koji su mu slali izvješća s ratiša pa je tako uvijek imao svježe i aktualne vijesti. No, osim što je objavljivao vijesti s ratišta, Wiesner je kao bivši časnik novoproglašenu slobodu govora iskoristio i da kroz novine koje je uređivao kritizira stanje u habsburškoj vojsci. Sažimajući općenito stanje pobjeda i poraza u mnogobrojnim ratovima koje je Austrija vodila, autor zaključuje kako je austrijska vojska više gubila, nego pobjeđivala. Krivce za takav omjer našao je u njezinim vojskovođama. Sama vojska, smatra on, je odvažna, vješta ratovanju i izdržljiva kao ni jedna druga u Europi. Odlikuje je spartanska smjelost i prezir prema smrti, dakle velika hrabrost. Zatim prelazi na analizu položaja austrijske vojske na talijanskom bojištu. Razočaran je ponašanjem Radetzkog kao vrhovnog vojnog zapovjednika, koji je ostavio svoju vojsku da je rulja ismijava i grdi opominjući zapravo čitavo vojno zapovjedništvo kako je upravo vojnik onaj koji je, barem do tada, bio bedem i potpora Monarhije. Iako ne mogu utvrditi na koje je događaje Wiesner ovdje konkretno mislio, vjerojatno su ga porazi habsburške vojske tijekom ožujka i travnja 1848., pri čemu se i sam Radetzky morao povući iz Milana u Veronu i od tud organizirati daljnja borbena djelovanja,25 nagnali na ovako oštru kritiku habsburškog vojnog zapovjedništva. Posebno je vojnom sustavu zamjerao očuvanje klijentelističkog principa prema kojem su zapovijeništvo nad vojskom zbog svog društvenog satutsa dobivali aristokrati. Upravo u tome vidio je uzroke što je austrijska vojska kroz povijest doživjela brojne gubitke, koji su rezultirali ili gubitkom pojedinih dijelova Monarhije i zamjenama pojedinih dijelova zemlje. Zamjerao je austrijskoj vojsci i to što na svom čelu nije imala čovjeka iz naroda, koji bi se za ljubav naroda i interese domovine borio do zadnje kapljice krvi. Kao pozitivan primjer takvog čovjeka spominje Napoleona, koji da je Austrijanac, zbog zaostalih staleških odnosa 23

Anđelko Mijatović, Ban Jelačić, Zagreb 1990., 12.

Wurzbach, Biographisches Lexikon, 82.

Možda je Wiesner upućujući navedenu kritiku mislio na gubitak Venecije, gdje je vojni zapovjednik bio grof Zichy. On je svoje postrojbe uputio u vojarne kako pojava vojnika na ulicama ne bi izazvala bijes naroda, ali posljedica takve odluke bila je organiziranje narodne garde u Veneciji i zauzimanje svih vojnih položaja u gradu od strane pobunjenika. Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848., 1. svezak, prir. Igor Gostl, Zagreb 1994., 52-72.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

na kojima se bazira i austrijski vojni sustav, ne bi imao uopće priliku postati poručnik i njegov bi talent u austrijskoj vojsci zasigurno propao.26 Treba, pak, naglasiti, kako se od 18. st. u habsburškoj vojsci spajaju meritokratski s klijentelističkim principom, tako da su i oni koji nisu imali socijalno zaleđe na temelju svojih zasluga mogli napredovati u vojnoj hijerarhiji pa i do najviših vojnih položaja. Korištenjem lika Napoleona, osim što je on bio univerzalni mit kojemu su se divili svi, Wiesner je, smatram, želio još više istaknuti važnost uvođenja isključivo meritokratskoga principa u austrijskoj vojsci. A osim toga, svojom je kritikom želio naglasiti i ideju nužnosti promjene društvenopolitičkog sustava u Monarhiji, koji je imao utjecaja i na vojni sustav. Wiesner je, čini se, bio žestoki protivnik starog sustava te je tražio da se promjene, koje je revolucija donijela na političkom i socijalnom planu, primijene i u vojsci. No, vjerojatno je tako oštra kritika vojske, prije svega rezultat nezadovoljstva stanjem na talijanskom bojištu, ali možda i nekih osobnih frustracija. Kao što je već spomenuto Wiesner je bio časnik, a vojsku je napustio kada je izbila revolucija 1848. godine.27 Razlozi njegova napuštanja vojske nisu mi poznati, a to ostavlja širok prostor za prepostavke, pa je moguće da je njegova kritika bila rezultat osobnog animoziteta prema višim časnicima. Osim navedenih zahtjeva, u listu je objavljen i jedan zanimljiv članak stanovitog Franza Herza, u kojem se zalaže za promjenu sustava kažnjavanja u sklopu carske vojske. Posebno nečasnima smatra batinanje i trčanja kroz šibe te se zalaže za njihovo dokidanje, jer su pretjerano okrutna, a i predstavljaju sramotne ostatke starih vremena.28 Uistinu, sudstvo u Krajini, a posebno tjelesno kažnjavanje bilo je jedno od izvora nezadovoljstva među krajišnicima.Takvim postupcima vrijeđalo se ljudsko dostojanstvo kao i obvezom da se nakon obavljene tjelesne kazne okrivljenik morao zahvaliti na primljenim batinama. Za ukidanje tjelesne kazne zalagali su se i neki od najviše rangiranih časnika austrijske vojske poput Radetzkog i Jelačića, ali zbog štednje u državnoj blagajni ministarstvo rata još tijekom 1860-ih na to nije pristajalo smatrajući kako će u tom slučaju morati otvoriti veći broj tamnica za što je trebalo izdvojiti dodatna financijska sredstva. U okviru reformi krajiškog sustava 1868. godine, batinjanje je konačno ukinuto.29

Wiesner, „Die österreichische Armee und ihre Führer“, Der Lucifer, br. 1, 29. 4. 1848., 5-7. Usp. Kristina Milković Šarić, Josip Jelačić u Prvoj banskoj pukovniji (1841.-1848.). Prilozi za povijest političke ideologije Josipa Jelačića, Zagreb 2014., 57.

Wurzbach, Biographisches Lexikon, 82.

„Die Strafen in der k.k. Armee“, Warasdiner Neuigkeitsbote, br. 7, 10. 6. 1848., 16. O sustavu kažnjavanja u Vojnoj krajini, ali i općenito vojnom sustavu carske vojske vidi više Iskra Iveljić, Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolutizma do 1848. godine, Zagreb 2010., 140-141. Milković Šarić, Josip Jelačić, 66-67. Mirko Valentić, Hrvatsko-slavonska vojna krajina 1790.-1881., u: Vojna krajina. Povijesni pregled – historiografija – rasprave, ur. Dragutin Pavličević, Zagreb 1984., 74-75.

Mirko Valentić, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849-1881, Zagreb 1981., 42, 113-114, 144.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

U ovim tekstovima zaista su iznesene snažne kritike habsburškog vojnog sustava i nužnost njegove promjene, što je bilo u skladu s liberalnim idejama, koje je uredništvo zastupalo i zasigurno je imalo pozitivan odjek među čitateljima ovoga lista, koji su živjeli na granici s vojnokrajiškim sustavom i također svjedočili nužnosti iznesenih zahtjeva za promjenama. Naime, i hrvatski politički pokret također je iznio zahtjeve da sabor, tj. narod bira državnog vojvodu ili kapetana, da narodna vojska treba prisegnuti ne samo vladaru nego i ustavu i slobodi naroda. Tražilo se, nadalje, uvođenje javnosti sudovanja u Krajini, a posredno i ukidanje tjelesne kazne.30 Dakle i hrvatski politički pokret, a i krajiške općine iskoristili su revolucionarna kretanja i prodor liberalnih ideja kako bi zahtijevali promjene u Vojnoj krajini, koje su krajišnicima kao vojnicima-seljacima, ali i stanovništvu u civilnoj Hrvatskoj trebale osigurati sigurniju i bolju budućnost. Kao što je već spomenutom, u Luciferu su redovito donošena izvješća s talijanskog bojišta, dapače čak je jedan broj izašao izvanredno kako bi se zadržala aktualnost vijesti s ratišta. Već od prvoga broja spominje se gomilanje vojske u Klagenfurtu (Celovcu) te dolazak i krajiške vojske. U istoj rubrici donesen je i izvadak iz jednog originalnog pisma, u kojem se govori o sukobima koji su se dogodili na ulicama mjesta Lodi (u Lombardiji) između pristaša talijanske revolucije i austrijske vojske. Privatni dopisi bila su izvor informacija o stanju na talijanskom bojištu i u sljedećim brojevima. Donesen je npr. izvještaj o austrijskoj vojsci u okolici Verone, u kojem se govori o stanju pojedinih časnika, ali se oblikuje i slika drugoga, odnosno talijanske vojske. Tako se u tom pismu pijemontsku vojsku naziva „feige Hunde“ (kukavičkim psima), a njihov kralj Karl Albert obilježen je kao bezumnik i izdajnik. S druge strane prikazuje se „opravdani“ bijes husara (konjanika), koji su naumili sljedećom prilikom napasti Pijemontežane i to bez naredbe kako bi osjetili što znači uvrijediti Austriju. U ovom dopisu također se spominju talijanske trupe u sklopu austrijske vojske, za koje se kaže da su iskoristive sam ako ih prate i ako im se s lijeva i desna nalaze drugi naši hrabri vojnici.31 To zapravo znači da je prema njima iskazan visok stupanj nepovjerenja, jer se pretpostavljalo da bi vrlo lako mogli prijeći na stranu talijanskih revolucionara. Iz spomenutih navoda jasno je da se i gradi slika o vlastitoj vojsci kao vrlo hrabroj i odvažnoj, prema neprijateljima zastrašujućoj. Oblikovanja slike nas, tj. austrijske vojske i njih, tj. pijemontske vojske bilo je dio ratne promidžbe, a svrha joj je bila uvjeriti javnost u pobjedu nad talijanskom revolucijom kako bi od nje dobila moralnu i materijalnu podršku za daljnje ratovanje. Ipak, stanje na talijanskom bojištu u tom trenutku po austrijsku carsku vojsku i nije bilo obećavajuće, čak su do bana Jelačića stigle vijesti, prema tvrdnjama generala Neustädtera, da je Italija već izgubljena.32

Hrvatski državni sabor 1848., ur. Kolanović Josip, Zagreb 2001., sv. 1, 117; sv. 3, 134.

„Feuilleton. Correspondenz-Nachrichten. (Privatschreiben)“, Der Lucifer, br. 3, 13. 5. 1848., 11.-12.

Neustädter, Ban Jelačić, 1. sv., 347.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Iz tog privatnog dopisa saznajemo i o načinu kako je vojska u ratnom pohodu funkcionirala u različitim aspektima. Tako dopisnik opisuje kako u Veneciji, koju je austrijska vojska zaposjela, vojnici moraju dobivati dobru hranu i piće cijele dane, ali da su k gozbenom stolu uvijek pozvani i oni koji hranu donose, da ne bi bila otrovana. Sam dopisnik opisuje način na koji on kao pojedinac, na temelju svog statusa u vojsci funkcionira. Tako kaže da je 24 sata slobodan, a 24 sata je na glavnoj straži i tada je u potpunosti na raspolaganju maršalu. Spominje kako ima jako mnogo posla pa slobodno vrijeme provodi tako da se brine za svoju četu i vodi korespondenciju. No, ipak obećaje da će unatoč prezauzetosti i dalje slati izvješća.33 Kao što je već spomenuto, ratne vijesti bile su i razlog objave izvanrednog broja Lucifera. U njima je doneseno najprije službeno izvješće s ratišta oko Verone, a zatim detaljno izvješće dopisnika, koji je sam promatrao događanja. Prema službenom izvješću carska vojska nakon gotovo cjelodnevne borbe uspjela je sačuvati svoje pozicije. Važno je spomenuti da se u tom izvješću ponovno mogu naći elementi ratne promidžbe i to na mjestu gdje se spominje kako je neprijatelj ostavio velik broj mrtvih i ranjenih, ali broj u gubitku ljudstva na strani austrijske vojske još nije bio dostupan, iako se kaže da je poginulo više hrabrih časnika. Ni izvješće promatrača ratnih zbivanja nije bilo ništa drukčije. I u njemu se govori o hrabrosti carske vojske, o porazu neprijatelja, kojeg je bile višestruko više i velikom broju njegovih poginulih vojnika: „(...) um den Friedhof herum lagen ganze Hügel von gefallenen Feinden.“34 Djelovanje austrijske vojske označeno je kao junačko, posebno je spomenuta artiljerija, koja se svakom prilikom jako isticala, a za Kaiser-Jäger (kraljevske lovce) svaka je pohvala suvišna. Ali i on naglašava problem s kraljevskim talijanskim trupama, tj. onim regrutiranim u Lombardiji i Veneciji te spominje primjer jednog carskog časnika, koji je tražio da mu četa prijeđe na stranu talijanskih revolucionara, a iz komentara uredništva čini se da je čak pola čete i prešlo neprijateljima. Očevidac je spomenuo poginule časnika (Leizendorfa i Poternaya i njih još pet do šest), ali ni njemu gubitak u ljudstvu nije poznat. Ono što je nama posebno zanimljivo jest spominjanje general Nugenta, koji je trebao stići s vojskom od oko 30 000 ljudi.35 No, u istom broju objavljeno je i pismo iz Italije preuzeto iz novina Constitutionellen Donau Zeitung u kojem se govori upravo o kretanju vojske pod zapovijedajućim generalom Nugentom i prikazuje se njezina gotovo idilična slika: „Trotz den angestrengten gröβentheils doppelten Märschen, die besonders die Grenzer in den letzten Tagen zurückgelegt hatten, waren die Leute munter und lustig, und zwar mitten im strömenden Regen, während die Reiterei mit ihren frischen, gut gnährten Pferden einen nicht mindererfreulichen Anblick darbot.“36 33

„Feuilleton. Correspondenz-Nachrichten. (Privatschreiben)“, Der Lucifer, 12.

„Auβerordentliche Nachricht vom Kriegsschauplatze“, Der Lucifer, br. 4, 17. 5. 1848., 14.

„Auβerordentliche Nachricht vom Kriegsschauplatze“, Der Lucifer, br. 4, 17. 5. 1848., 14. O sastavu habsburške vojske vidi Milković Šarić, Josip Jelačić, 57.

„Feuilleton. Briefe aus Italien“, Der Lucifer, br. 4, 17. 5. 1848., 16.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Unatoč takvoj slici vojske, u pismu se izvještava i o tome kako Nugentova vojska nije napredovala prema planu i da mu neki to zamjeraju smatrajući da previše oklijeva, dok drugi misle da je to rezultat njegove prevelike žurbe. No, autor pisma brani njegovo ratno iskustvo i smatra da je dobro postupio.37 Detaljnije službeno izvješće o kretanju Nugentove vojske prispjelo je za sljedeći broj lista. U njemu se govori o kretanju vojske za svaki dan pojedinačno od 6. do 11. svibnja i naravno ponovno se naglašava hrabrost carske vojske. Posebno je istaknuta izvanredna hrabrost pješačke pukovnije Kinsky i Ilirsko-banatskog bataljona u bitci u blizini Trevisa 11. svibnja, koji su uspjeli zadržati neprijatelja i čak mu oteti jedan top. Na kraju izvjšća istaknuta je posebno hrabrost Prve banske pukovnije: „manche schöne That wäre zu erwähnen, doch verdient besonders hervorgehoben zu werden, daβ am 8., bei Gelegenheit der gegen Primolano vorgenommenen Recognoscirung eine Abtheilung von 23 Mann des ersten BanalGrenz-Regiment, kommandirt vom Oberlieutenant Magdeburg zwischen Arsie und Primolano von mehr als 300 wohlbewaffneten Insurgenten angegriffen wurde, sich in einem Hause gegen diese Uebermacht lange Zeit ertheidigte. Als es hierauf dem Angreifer gelungen war, das Haus in Brand zu stecken, schlug sich die kleine tapfere Schaar mit der blanken Waffe durch den zahlreichen Feind, und gelangte mit einigem Verluste zu ihrer Truppe. Ehre diesen Tapfern!“38 S ratišta su stizale vijesti i o slici carske vojske, pa i Hrvata koji su u njoj sudjelovali, u ratnoj promidžbi neprijatelja. Zanimljiv primjer stigao je iz Udine: „Daβ in den Orten, wo auf die Truppen aus den Häusern geschossen wurde, Zerstörungen vorfielen, und auch manche Unschuldige dabei gelitten haben mögen ist eben so wahr, als das in dem Lager vor Udine in den Landhäusern derjenigen Städter, die als Leiter der Bewegung oder als deren vorzüglichsten Theilnehmer bekannt waren, von den Kroaten manche Verwüstungen begangen wurden.“39 Dakle stereotipne predožbe, koje su još od 17. st. stvarane u europskoj javnosti, o divljim Hrvatima, koji uništavaju sve pred sobom bile su prisutne i u talijanskoj ratnoj promidžbi 1848. Korištene su kako bi se stanovnike što više zaplašilo, a cilj im je bio da na taj način pridobiju njegovu podršku za svoje ratno djelovanje.40 List Der Lucifer pojavio se u ranijoj fazi revolucionarnih kretanja na području banske Hrvatske. Iz analize njegova, ne baš pretjerano bogatog, sadržaja jasno je da je zastupao suvremene liberalne ideje poput zalaganja za potpuno ukidanjem nezasluženih privilegija pogotovo u vojsci, za uvođenje građanskih sloboda, napose slobode tiska, mišljenja i govora te za vjersku toleranciju, iako su se u njemu mogli naći ironični komentari društvenih devijacija koje je donijela revolucija. No, kao i ostale novine, koje su tada objavljivane na području banske Hrvatske, poslužile su i u promidžbene svrhe 37

Isto, 16.

„Vom Kriegsschauplatze“, br. 5, 25. 5. 1848., 18.

„Feuilleton. Briefe aus Italien“, br. 5, 25. 5. 1848., 20.

Alexander Buczynski, Pa to su samo Hrvati! Građa za povijest kantonske reorganizacije Vojne krajine 1787. godine, Zagreb 2011., 11. Iveljić, Banska Hrvatska, 171. Milković Šarić, Josip Jelačić, 58-61.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

u smislu da su putem ovog lista javno zastupani ideološki stavovi i načela s težnjom da ih se proširi na neistomišljenike.41 No, čini se kako list nije u potpunosti zadovoljio interes za brzim i točnim informiranjem o političkim prilikama42 i na lokalnoj razini i u banskoj Hrvatskoj i u Ugarskoj, za koje su u trenutku njegova izlaženja čitatelji bili možda više zainteresirani, nego za događanja na „dalekom“ talijanskom bojištu, koja su dominirala na stranicama ovoga lista, a što možemo povezati s glavnim urednikom i njegovim interesima, budući da je on nekada bio vojni časnik. Opće političke prilike, ali i one lokalne u tom su se razdoblju zaista mijenjale velikom brzinom, a sam položaj grada Varaždina na granici s Ugarskom, nacionalna raznolikost njegova stanovništva koja se odražavala na lokalne političke prilike te napeti mađarsko-hrvatski odnosi neosporno su tražili više prostora, ali vjerojatno i određivanje političke pozicije samog lista pa u tim okolnostima mislim da bismo mogli tražiti uzroke prestanka izlaženja Der Lucifera. Der Lucifer je bio list usmjeren na publiku koja je poznavala njemački jezik, dakle na građanski i plemićki stalež u Varaždinu pa i banskoj Hrvatskoj, ali je vjerojatno uredništvo namjeravalo proširiti domet tog lista i izvan granica banske Hrvatske pa je zato odabralo njemački jezik kao sredstvo komunikacije. Ni taj posljednji aspekt ne bismo smjeli izgubiti iz vida u razmišljanjima oko uzroka prestanka izlaženja ovoga lista, jer je moguće da upravo zbog ograničenosti na lokalnu sredinu on ekonomski nije bio isplativ pa je ugašen. List se zalagao za različiti slobode kao što je najavljeno u uvodnom broju, no kritika glavnog urednika nekada je bila pretjerana, i možda rezultat nekih osobnih obračuna pa je zalaganje za istinom, koja je također trebala biti jedna od deviza u uređivanju ovoga lista, upitno.

Švoger, Südslawische Zeitung, 33. Ista, Zagrebačko liberalno novinstvo, 480-485.

Švoger, Südslawische Zeitung, 35.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku Sažetak Godine 1848., nakon ukidanja cenzure u mjesecu ožujku, u banskoj Hrvatskoj naglo se povećao broj novina koje su počele izlaziti. Jedan od njih bio je i list Der Lucifer s podnaslovom Organ für Politik, Literatur, Humor und Caricatur i prilogom Warasdiner Neuigkeitsbote, koji se pojavio u Varaždinu u travnju iste godine. List je izlazio do početka lipnja, tj. svega mjesec i pol dana, a objavljeno je ukupno sedam njegovih brojeva. Prestao je izlaziti iz još neutvrđenih razloga. U ovom radu analizira se njegovo pisanje prema temama koje su u njemu zastupljene te ih se stavlja u kontekst vremena. Najzastupljenija tema u listu bila je vezana uz ratne prilike na talijanskom bojištu. Nju je pratila slika drugoga i ratna promidžba pa se u radu napominju ti aspekti. Vezano uz vojnu tematiku, u listu su izneseni zahtjevi za reformama austrijskog vojnog sustava, koji je djelovao na zaostalim principima, što je njegovu vojsku činilo neefikasnom, pa se takvi stavovi stavljaju u red liberalnih ideja koje je list zastupao. Druga tema po zastupljenosti bila je ona vezana uz nacionalno pitanje. U listu su objavljeni članci u kojima se bez komentara uredništva prezentiraju postignuća mađarske revolucije i zahtjevi hrvatskog političkog pokreta. S obzirom da se uredništvo u više navrata usprotivilo starom društveno-političkom sustavu, autrica ovog rada pretpostavlja da je zato što je i mađarski i hrvatski pokret smatralo liberalnima, ali međusobno nepomirljivima, ostavilo čitateljima da njihova postignuća i zahtijeve sami procijene ne želeći uz to dolijevati ulje na vatru u na toj relaciji ionako politički podijeljenom Varaždinu. Osim navedenoga, uredništvo se dotaknulo i pitanja vjerske problematike osudivši napade na židove, koji su se dogodili u Požunu, kritizirajući na taj način posredno i slična događanja u Varaždinu i banskoj Hvatskoj. Navedene teme, iako ih nije bilo mnogo upućuju nas na zaključak da je ovaj list bio liberalnog karaktera, a odluka da se izdaje na njemačkom jeziku bila je vjerojatno povezana ne samo s ciljanom publikom, kojoj se želio obraćati, nego vjerojatno i s namjerom uredništva da ne ostane ograničeno samo na uski prostor Varaždina ili banske Hrvatske, nego da svoje djelovanje proširi i izvan navedenih granica.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Der Lucifer – ein varaždiner Blatt in deutscher Sprache Zusammenfassung Im Jahr 1848, nach der Abschaffung der Zensur im März, stieg in dem Banalkroatien die Anzahl der Zeitungen die erschienen schnell an. Eine von ihnen war das Blatt Der Lucifer mit dem Untertitel Organ für Politik, Literatur, Humor und Caricatur und der Beilage Warasdiner Neuigkeitsbote, das im April desselben Jahres in Varaždin erschien. Das Blatt erschien von Anfang Juni, dh. nur anderthalb Monate, es wurden insgesammt sieber Exemplare veröffentlicht. Aus unbekannten Gründen wurde es abgesetzt. In dieser Arbeit wird sein Schreiben gemäß Themen, die darin vertreten waren analysiert und sie werden in das Zeitkontext gesetzt. Im Blatt war das meistvertretene Thema mit den Kriegsverhältnissen auf der italienischen Front verbunden. Dem folgte das Bild des Zweiten und die Kriegswerbung, so werden in der Arbeit diese Standpunkte betont. Bezüglich Militärthematik wurden im Blatt Forderungen zur Reform des österreichischen Militärsystemes, welches gemäß veralteten Prinzipien wirkte, die ihr Heer unwirksam machte, veröffentlicht, so wurden solche Standpunkte als liberale Ideen, welche das Blatt vertrat, eingestuft. An zweiter Stelle ist das mit der Nationalfrage verbundene Thema. Im Blatt wurden Artikel veröffentlicht, in denen, ohne Kommentar der Redaktion, die Errungenschaften der ungarischen Revolution und die Forderungen der kroatischen politischen Bewegung vorgestellt werden. Berücksichtigend, dass sich die Redaktion mehrere Male dem alten gesellschafts-politischen System entgegensetzte, nimmt die Autorin dieser Arbeit an, dass sie, weil sie so die ungarische wie auch die kroatische Bewegung für liberal – aber miteinander unversöhlich, hielt, es den Lesern überließ, deren Errungenschaften und Forderungen selbst einzuschätzen, um in dieser Beziehung die sowieso schon starke Aufteilung von Varaždin nicht weiter zu steigern. Außer dem Erwähnten befasste sich die Redaktion auch mit den Fragen der Religionsproblematik indem sie die Angriffe der Juden verurteilte, die in Pressburg vorkamen, auf diese Weise die ähnliche Ereignisse in Varaždin und im Banalkroatien indirekt kritisierend. Die angeführten Themen, obwohl es nicht viele waren, weisen darauf hin, dass dieses Blatt liberalen Charakters war und die Entscheidung, es in deutscher Sprache zu veröffentlichen, wahrscheinlich nicht nur mit der gezielten Leserschaft, an die es sich wenden wollte, sondern auch mit der Absicht der Redaktion, nicht nur auf den engen Raum von Varaždin oder des Banalkroatien zu begrenzt sein sondern sein Wirken auch aus den angeführten Grenzen zu erweitern, verbunden war.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 71-86 Arijana Kolak Bošnjak: Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Dr. sc. Jasenka Kranjčević Znanstvena savjetnica Institut za turizam, Vrhovec 5, Zagreb jasenka.kranjcevic@iztzg.hr

UDK: 728.5(497.5) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 5.10.2017. Prihvaćeno: 7.10.2017.

Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu Temeljem objavljenih studentskih arhitektonskih projekata turističke arhitekture u austrijskim arhitektonskim časopisima istražuje se odnos studenata, a time i fakulteta prema razvoju turizma na hrvatskoj obali Jadrana na početku 20. stoljeća. Prezentirani studentski arhitektonski projekti turističke arhitekture za hrvatsku obalu Jadrana stavljaju se društveno-ekonomski kontekst vremena te se analiziraju i valoriziraju funkcija, primjena tehnologije, oblikovanje i odnos prema lokalnom identitetu. Turistička arhitektura odnosi se na lokacije u: Hvaru (1901./1902.), Brijunima (1905.), Poreču (1907.), Lokrumu kod Dubrovnika (1900.) i (1913.) te nepoznatim lokacijama na Jadranu. Završni radovi turističke arhitekture bečkih studenata arhitekture nisu doživjeli realizaciju, ali pokazuju visoki stupanj senzibiliteta kod studenata prema sve brže razvijajućem turizmu, primjeni suvremene tehnologije te prema zatečenom nasljeđu. Iako studentski radovi nisu doživjeli realizaciju, u zaključku se potvrđuje da su studenti pokazali visoki stupanj vizije prema razvoju turizma kroz projekte turističke arhitekture te su u svojim radovima primjenjivali suvremenu tehnologiju, razumjeli njenu funkciju te koristili suvremeno oblikovanje. Ključne riječi: studenti arhitekture, arhitektonski projekti, turistička arhitektura, hrvatski Jadran, AustroUgarska Monarhija 87

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Uvod Opravdanost sustava obrazovanja, između ostalog, može se mjeriti kroz sposobnost polaznika da se nakon obrazovanja uspješno uključuju na tržište rada te da su sposobni primjenjivati i razvijati nove tehnologije u svojoj struci. Planovi za povećanjem turističkog prometa kao i privlačenjem turista podrazumijevali su, krajem 19. i početkom 20. stoljeća ,izgradnju sve eksluzivnije turističke arhitekture. Projektiranje takovih zgrada zahtijevalo je primjenu specijaliziranih znanja u tehnologiji i oblikovanju. Sustav obrazovanja trebalo je prilagoditi novoj društvenoj pojavi - turizmu. Stoga se u radu provjerava jesu li studenti Akademije lijepih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste, Wien – u daljnjem tekstu ABK) i Tehničke visoke škole u Beču (Technische Hochschule, Wien - u daljnjem tekstu THS) bili upoznati s tadašnjim trendovima u turizma, primjeni suvremene tehnologije, novim smjerovima u oblikovanju turističke arhitekture te kakav je bio njihov odnos prema identitetu lokalnog prostora i nasljeđu? Kako bi se procijenilo jesu li studenti arhitekture u Beču bili pripremani za projektiranje turističke arhitekture na hrvatskom Jadranu najprije se ocjenjuje kroz odabrane lokacije hrvatskog Jadrana. Zatim se analiziraju i valoriziraju objavljeni radovi kroz primjenu suvremene tehnologija, suvremeno oblikovanje te odnosu prema identitetu prostora i zatečenom nasljeđu. Da bi se mogao bolje razumjeti odnos studenata prema novoj društvenoj pojavi, turizmu, potrebno je imati na umu činjenice da je kraj 19. stoljeća bilo vrijeme razvoja i primjene novih tehnologija u graditeljstvu, arhitekturi, prometu, medicini, itd. Investicije u turizmu sve su bile veće te nije bilo neobično da se sve veće korporacije angažiraju s investicijama u turizmu. To je vrijeme kada se radi inventarizacija lječilišta po državama i u Europi, kao i po njihovim medicinskim karakteristikama. U austrijskom časopisu Wiener Bauindustrie Zeitung još 1900. objavljeno je javno predavanje profesora Augusta Prokopa (Prokop, 1900) kako arhitektonska struka može pomoći unaprjeđenju turizma. O složenosti projektiranja hotela kao zgrade turističke arhitekture ukazuje članak Augusta Luxa 1909. Cijeli članak posvetio je obrazloženju složenosti projektiranja hotelske arhitekture, jer je u takovoj zgradi potrebno uskladiti funkciju, tehnologiju, oblikovanje i higijenu (Lux, 1909). Zbog važnosti obrazovanja za potrebe turizma sve se više vode javne rasprave o turizmu. Tako su početkom stoljeća u stručnom časopisu Fremdenverkehr1 u dva navrata objavljeni članci o odnosima turizma i škole, odnosno kako škole mogu pomoći u razvoju 1

Početkom 20. stoljeća glavni urednik i izdavač časopisa „Fremdenverkehr“ je Moriz Band koji je poznat kao autor knjige „Dalmatia das Land der Sonne“ (Band, 1910).

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

turizma (Band, 1912; Leuschner, 1913). Autori članaka su Moritz Band i profesor Theodor Leuschner iz Njemačke. Zanimljivo je da urednik časopisa vodi raspravu o budućnosti turizma (Band, 1908) gdje se navodi kako je potrebno organizirano i planski promišljati o investicijama, propagandi, reklami, ili o razvoju turizma na našoj obali (Schindler, 1912). I u dalmatinskom tisku sve se više objavljuju članci o turizmu, Milan Marjanović2 u splitskom časopisu Sloboda 1909. u nekoliko nastavaka piše o potrebnom planskom razvoju turizma i koje sve aktivnosti treba poduzeti za njegov organiziran razvoj. Zbog velikih turističkih potencijala tadašnje austrijske rivijere (sjeverni dio talijanske, slovenske, hrvatske, bosansko hercegovačke i crnogorske obale) u Beču je 1913. organizirana velika tematska izložba Adria Austellung ( Jadranska izložba) koja je trajala šest mjeseci te privukla oko 2.080.000 posjetitelja. Osim usmjeravajućih aktivnosti za razvoj turizma i studenti su se sve više pripremali za razvoj turizma. Ali, kakve su društveno-ekonomske prilike na hrvatskom Jadranu u to vrijeme? Društveno-ekonomske prilike na hrvatskoj obali Jadrana, a posebno u Dalmaciji najkraće se mogu opisati kao vrlo teške, jer su industrija i poljoprivreda bile nerazvijene, gradnja drvenih jedrenjaka je gotovo nestala, a među stanovništvom bio je vrlo veliki udio nepismenog stanovništva. Dodatni udarac poljoprivredi, odnosno vinogradarstvu i prodaji vina zadala je Vinska klauzula 1891. i filoksera. S ciljem pokretanja gospodarstva u Dalmaciji u Beču je 1894. osnovano Društvo za gospodarsko unapređenje Dalmacije a koja je obuhvaćala planove za industriju, poljoprivredu i turizam (Piplović, 2011). S obzirom da je turizam sve više postajao mjerilo društvenog i ekonomskog napretka i da se nezaustavljivo širio prema istočnoj obali Jadrana, nije neobično da su se velike korporacije poput Društva južnih željeznica, Austrijski Lloyd i dr. sve više uključivale u razvoj turizma.

Studentska i studijska putovanja po hrvatskoj obali Jadrana3 Kako bi se inženjeri i studenti upoznali s tadašnjom austrijskom rivijerom radi lakšeg projektiranja organiziraju se studijska i studentska putovanja. Krajem 19. i početkom 20. stoljeća fakulteti i Društvo inženjera i arhitekata organizirali su putovanja po zemlji i inozemstvu. Tako su, između ostalog, studenti obilazili današnju hrvatsku obalu, kako bi dobili uvid u postojeće stanje, odnosno kako bi se upoznali s prostorom (podnebljem, arhitekturom, tradicijom idr.), a nakon putovanja objavljivali su izvješća.

Za podatke zahvaljujem gospođi Gordani Tudor.

Za izradu ovog poglavlja posebno se zahvaljujem gospodinu Arsenu Duplančiću iz Splita, Arheološki muzej, Split.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Prve informacije o hrvatskoj obali Jadrana studenti su dobivali iz različite literature (knjige, novine, turistički vodiči, stručni časopisi idr.), na javnim predavanjima, izložbama, kontaktima i sl.. O organiziranim studijskim i studentskim putovanjima govore nam brojna pisana detaljna izvješća objavljena kao zasebni separati ili u sklopu stručnih časopisa najčešće u izdanju Austrijskog društva inženjera i arhitekata. Organizirana putovanja bila su detaljno planirana te su o njima pisana i objavljena detaljna izvješća. Osim Dalmacije profesori i studenti posjećivali su Bosnu i Hercegovinu, kako bi prostorno zaokružili putovanja. Iz objavljenih izvješća poznato nam koliko su trajala putovanja, tko je sve putovao, tko ih je i gdje dočekao, tko im je držao predavanja, a i što su sve vidjeli i koju su literaturu koristili za pripremu putovanja. Među prvim objavljenim opisima studijskog i studentskog putovanja po Istri je onaj objavljen 1895. u časopisu Der Architekt prof. Josefa Hoffmanna. Tom prilikom prof. Hoffmann objavljuje tri crteža tradicijske arhitekture Voloskoga i jedan crtež Lovrana. Zanimljivo je da je tom prilikom prof. Hoffmann temeljem „čitanja“ prostora u perspektivnom crtežu predložio kako bi trebala izgledati vila na Jadranu, tj. da bi vila trebala sadržavati detalje loggie, otvorene stepenice, arkade itd. Također piše kako se treba voditi briga o nagibu krova, oblikovanju dimnjaka i oblikovanju detalja. U časopisu Wochenschrift des Österr. Ingenieur- und Architekten- Vereins nakon putovanja po Dalmaciji 1903. uz tekst priloženi su crteži, arhitektonski snimci reprezentativnih građevina (zvonik katedrale sv. Dujma u Splitu, Knežev dvor u Dubrovniku i dr.) i fotografije pojedinih građevina ili krajolika. Grafičke priloge izrađivali su profesori i/ili studenti. Arhitekt Richard Staudinger u časopisu Der Bautechniker 1910. objavljuje dva crteža iz Poreča, jedan iz Rovinja, jedan iz Aquileje, jedan iz Pule te jedan iz Pirana. U časopisu Wiener Bauindustrie Zeitung 1913. studenti Hans Wolf i Hans Miedel objavljuju crteže. Hans Miedel objavljuje tri crteža iz Poreča, a Hans Wolf dva crteža iz Rovinja i dva iz Vodnjana. Potrebno je napomenuti da su objavljena izvješća, između ostalog, služila da bi se informiralo čitateljstvo, poboljšala slijedeća putovanja, ali i da bi se dobio uvid u prostor i arhitekturu, odnosno urbanističko-arhitektonsko nasljeđe. Studenti arhitekture u Beču nisu putovali samo po tadašnjoj austrijskoj rivijeri već su putovali po Italiji i drugim zemljama. Zanimljiva je također činjenica da su po istočnoj obali Jadrana osim studenata iz Beča putovali studenti arhitekture iz Hannovera, Berlina, Minhena, Dresdena i dr. Kako su profesori i studenti, odnosno stranci, doživljavali prostor hrvatskog Jadrana? Studenti su prostor hrvatskog Jadrana opisivali kao prostor u kojem prevladavaju mala zbijena naselja dok su u gradovima vidljive građevine iz antike, srednjeg vijeka ali i da je vidljiv tzv. venecijanski stil. 90

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Ovdje se navodi popis pronađenih objavljenih izvješća o studentskim i studijskim putovanjima: • Kortz, Paul (1888), Bericht über die Studienreise im Mai 1888. Wochenschrift des Österr. Ingenieur- und Architekten- Vereins; • Hoffmann, Josef (1895), Architektonisches aus der österreichischen Riviera, Der Architekt, 1, 37-38; • Stübben, Josef (1897), Spalato und Ragusa, Zwei Perlen der Adria. Zeitschrift für Architektur und Ingenieurwesen. Hannover. br. 38 od 17.09.1897, br. 39 od 24.09.1897, br. 40 od 01.10.1897, br. 41 od 08.10.1897, br. 42 od 15.10.1897. • Koch, Julius und Freih.v. Popp, Konstantin (1903) Bericht über die Studienreise des Österr. Ingenieur- und Architekten- vereins nach Dalmatienm Herzegowina und Bosnien 26. Mai bis 7. Jun 1903. Zeitschrift des österreichischen Ingenieur ind Atchitekten Vereins, Wien, LV, br. 36 str. 463-475. • Studinger, Richard (1910) Reisestudien von der istrischen Küste, Der Bauctechniker, XXX, br. 4, 62-64 • FLR (1913.), Vom künstlichen Tuffstein, „Wiener Bauindustrie-Zeitung“, XXX (20): 173-175, Wien.

Studentski radovi turističke arhitekture za hrvatski Jadran Krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz Hrvatske u Beču studiraju Vjekoslav Bastl, Viktor Kovačić, Juraj Zaninović, Ivan Zaninović, Kamilo Tončić, Petar Senjanović, Hugo Ehrlich i dr.4 Zanimljivo je da su studenti arhitekture iz Hrvatske koji su studirali u Beču rijetko za svoje završne radove odabirali lokacije na prostoru današnje Hrvatske. Tako je Viktor Kovačić kao studentski rad projektirao hotel urbanog bloka u Beču a za svoj završni rad odabrao je projekt carske rezidencije na Krimu. U nastavku se daje prikaz, analiza i valorizacija završnih radova turističke arhitekture na hrvatskoj obali Jadranu studenata koji su studirali u Beču. Juraj (Giorgio) Zaninović (Split, 27.04.1876. - Buenos Aires 06.11.1946.)5 kao polaznik tzv. Wagner Schule za svoj završni rad odabrao je lokaciju na otoku Hvaru. 4

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća iz Hrvatske u Minhenu studiraju Eduard Žagar, Srećko Florchütz, i dr. U Pragu: studiraju Fabjan Kaliterna, Dane Žagar, Josip Kodl i dr. U Zürichu Joseph Poscher. U Gdanjsku (Danzig) Lujo Senđerđi, u Dresdenu Stjepan Hribar, Drago Ibler, u Budimpešti Stjepan Gomboš. Navedene činjenice ukazuju na veliku mobilnost studenata iz Hrvatske, ali i multikulturalnost koju su studenti donijeli s različitih studija iz Europe u Hrvatsku.

Otac Jurja Zaninovića, Antonio Zaninović je s Hvara i bio je član istraživačke ekspedicije Austro-Ugarske Monarhije u otkrivanju Sjevernog pola. Nakon uspješnog povratka zaposlio se u Splitskoj luci kao pratitelj brodova. Od 1887. radi u luci u Trstu.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Iako je od 1897. živio s roditeljima u Trstu a studirao u Beču pretpostavlja se da je za svoj završni rad odabrao lokaciju na Hvaru jer su mu roditelji s nostalgijom pričali o Hvaru, a i na Hvaru je još 1868. osnovano Higijeničko društvo s kojim je započeo razvoj turizma). Iako je početkom 20. stoljeća Hvar reklamiran kao „Austrijska Madeira“ želja za istraživanjem prostora od kuda potiču roditelji te traženja vlastitog izraza u turističkoj arhitekturi Juraj Zaninović odlučio se za projektiranje luksuznog casinoa u Hvaru (Kranjčević, 2015). Zaninović predlaže višekatnu simetričnu zgradu oblikovanu u secesijskom stilu. Privlačnost ulaza u casino Zaninović naglašava velikim krugom koji je nastao pod utjecajem profesora Josepha Maria Olbricha i njegovih ostvarenja. Iz završnog rada vidljivo je da je Juraj Zaninović bio pod snažnim utjecajem secesije koju je htio primijeniti na otoku Hvaru. Zaninović je poznat i u Sloveniji, jer je je autor najpoznatijeg ljubljanskog mosta sa zmajem.6

Slika 1. Casino na Hvaru, Juraj Zaninović Izvor: Kranjčević, J. (2015) Arhitekti Juraj i Ivan Zaninović. Kulturna baština, Vol. 41, br. 41, 173-188.

Ivan (Giovanni, Johann) Zaninović (1929. mijenja prezime u Zanini) (Split, 02.12. 1882.- nepoznato) mlađi je brat Jurja Zaninovića. Isto kao stariji brat bio je vješt crtač te su mu već kao studentu objavljivani arhitektonski crteži sa studijskih putovanja po Isti i Italiji. Kao studentu tzv. Ohmann Schule u Beču objavljivani su mu crteži interijera sakralnih građevina u časopisu Der Architekt 1907. i Wiener Bauhütte 1907. U Der 6

Djelovanje Jurja Zaninovića na prostoru Hrvatske dosta je nepoznato. Početkom 20. stoljeća sudjelovao je na arhitektonskom natječaju za dva projekta u Zadru (djevojačka škola i galerija s restoranom). A nepoznato je njegovo djelovanje u Dubrovniku za vrijeme odsluženja vojnog roka.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Architekt objavljen mu je akvarel interijera katedrale u Poreču (Tafel 107). U Wiener Bauhutte 1907. objavljen je crtež jedne bazilike u Rimu. Navedeni crteži ukazuju kako je Ivan Zaninović imao zavidno crtačko umijeće. Arhitekt Marcel Kammerer (Beč, 04.11.1878. – Monteral, Quebec 25.12.1959.) još od studentskih dana svojim projektima vezan je uz hrvatski Jadran. Kao student fasciniran je slikarstvom te razmatra kako bi trebala izgledati vila za slikara. Stoga promišlja o vili na Jadranu te 1901. za lokaciji u Lovranu predlaže projekt vile za slikara. Kammerer predlaže oblikovanje vile u secesijskom stilu simetričnog tlocrta. Zbog mediteranske klime na srediti krova predlaže terasu s pergolom i zelenilom (Kammerer, 1901). Inače Marcel Kammerer zajedno s E. Hoppeom i O. Schönthallom sudjeluje na natječaju za lječilišnu palaču u Opatiji 1912. i dobivaju 1. nagradu. Nažalost, zbog izbijanja Prvoga svjetskog rata lječilišna palača nije izvedena iako su započeli zemljani radovi (nasipavanje mora). Nadalje Kammerer zajedno s E. Hoppe i Schönthalom u Splitu rade projekt vile 1913. koja također nije realizirana.

Sl.2. Vila za slikara, Lovran, Marcel Kammerer Izvor: Der Architekt, 1901, Vol. VII, str. 7, Tafel 10

Od završnih radova za hrvatsku obalu Jadrana zanimljiv je rad Alfreda Fenzla (6.5.1871. Beč – 28.4.1914. Münster Westfalen) za Lokrum, 1900. (Fenzl, 1900). On je bio pod utjecajem austrijske književnice Berte von Suttner7 i dobitnice Nobelove 7

Bertha von Suttner (rođena Kinsky; Prag, 9. lipnja 1843. - Beč, 21. lipnja 1914.), dobitnica je Nobelove nagrade za mir 1905.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

nagrade za mir te je predložio da se južni dio otoka uredi za izgradnju Kongresne palače mira. Iako ova namjena nije direktno, već indirektno turističke namjene te je vrlo intrigantan odabir namjene ukoliko se uzme u obzir činjenica da još nije bilo strahota Prvoga svjetskog rata. Osim secesijskog urbanističkog uređenja južnog dijela otoka i oblikovanje građevine planirano je u secesijskom stilu. U sredini palače na krovu planirana je izgradnju kupole koja je simbolizirala zemaljsku kuglu. Palača je trebala imati veliku knjižnicu posvećenu miru. Planirana je izgradnja i hotela te sportskih terena. Iz palače zrakasto su se širile pješačke staze uređene secesijskom urbanom opremom. Zanimljivo je da je iz Dubrovnika do otoka Lokruma planiran viseći most s električnom željeznicom. Predloženo prometno rješenje svakako predstavlja primjenu suvremene tehnologije za hrvatski Jadran. Da su se studenti bavili graditeljskim nasljeđem odnosno rekonstrukcijom ukazuje doktorski rad Fritza Kellera (Ostrov nad Ohri, 17.08.1878.- Beč, 14.12.1938.). Od 1897. do 1903. on je pohađao THS a do 1905. bio je asistent za istraživanje graditeljskog nasljeđa na Brijunima. U to su vrijeme Brijuni već uređeni kao eksluzivna turistička destinacija koja je stavljala graditeljsko nasljeđe u funkciju turizma. Fritz Keller istražuje kompleks rimske vile u Val Catena na Brijunima te predlaže njezinu rekonstrukciju za potrebe turizma. Iz 1905. poznata je obranio je disertaciju Die römische Villenanlage von Val Catena auf der Insel Brioni grande bei Pola (Keller, 1905; Kranjčević, 2016). Rođen je kao Fritz Kohn. Umro je pod nerazjašnjenim okolnostima 1938 kao Židov. Student Franz Kaym (*20.06.1891. - †12.02.1949.) kao lokaciju za svoj završni rad 1913. odabire otok Lokrum, Sl. 3. Kongresna palača mira, Lokrum, kao i Fenzel, ali on je predlagao da se Alfred Fenzl Izvor: Der Architekt, Supplement, 1900, cijeli otok podredi plesnoj umjetnosti te Vol. VI, str. 40 predlaže plesnu školu. S obzirom da je rad inspiriran bečkom balerinom te tako cijeli otok posvećuje edukaciji, ali i prezentaciji plesa koji je indirektno vezan s turizmom. Tako osim plesne škole, na otoku projektira hotel za smještaj umjetnika, ali i gostiju, crkvu, pozornice (otvorene i zatvorene) te 94

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Sl. 4. Rekonstrukcija rimske vile u Val Catena na Brijunima, Fritz Keller Izvor: Der Architekt, 1903. Vol IX, Tafel 61.

veliki trg. Da je Kaym bio na Lokrumu ukazuje činjenica da je u prezentiranom projektu priložena fotografija pogleda na otok iz Dubrovnika. Oblikovanje plesnog kompleksa bio je pod utjecajem moderne jer su zgrade oblikovane ravnim linijama i bez ornamenata (Kaym, 19013). Osim točno određenih lokacija studenti su odabirali i zamišljene lokacije na Jadranu za završne radove turističke arhitekture. Tako student Franz Šramek (Šramek, 1913) kod prof. Friedricha Ohmanna na nepoznatoj lokaciji na Jadranu projektira veliki turističko lječilišni sklop/resort. Šramek zamišlja Sl. 5. Plesna škola, Lokrum, Franz Kaym Izvor: Der Architekt, 1913, Vol. XIX, Tafel 149

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

ravničarski teren uz more s bogatim zelenilom te na njemu planira tri velike hotelske zgrade od kojih je središnja najveća i najreprezentativnija. Uz more Šramek predlaže otvorenu i natkrivenu šetnicu te pristanište za turističke brodove koji bi dovodili turiste. U časopisu Der Architect 1913. objavljen je studentski rad župne crkve (nepoznata lokacija i student) pod vodstvom prof. J. Hoffmanna(***1913, Tafel 65). Crkva je oblikovana pod utjecajem moderne. Zaključak8 Senzibilitet prema prostoru hrvatskog Jadrana kod studenata razvijao se organiziranim studentskim i studijskim putovanjima o čemu svjedoče objavljivana izvješća u arhitektonskim časopisima s kraja 19. i početkom 20. stoljeća (Wochenschrift des Österr. Ingenieur- und Architekten- vereins; Der Architekt; Zeitschrift des österreichischen Ingenieur und Atchitekten Vereins; Der Bauctechniker; Wiener Bauindustrie Zeitung). Crteže s putovanja u časopisima objavljivali su profesori ( Josef Hoffmann) i studenti (Hans Wolf, Hans Miedel idr.). Objavljena izvješća s putovanja osim što su služila za prepoznavanje prostornog identiteta i senzibiliteta prema hrvatskog Jadrana sadržavala su elemente za razvoj turističke arhitekture i propagande. U časopisu Der Architekt objavljivani su najbolji studentski radovi dok su izvješća s putovanja objavljivana u različitim stručnim časopisima. Objavljeni završni radovi s početka 20. stoljeća potvrđuju da su studenti arhitekture u Beču za svoje završne radove odabirali zgrade turističke arhitekture za hrvatsku obalu Jadrana. Činjenica da su studenti za svoje završne radove odabirali lokacije na hrvatskom Jadranu samo ukazuje na atraktivnost prostora i želje za inovacijama u turističkoj arhitekturi. Stoga nije neobično da su studenti odabrali otok Hvar, otok Lokrum kod Dubrovnika, Lovran kod Opatije i Brijune. Završni radovi turističke arhitekture studenata arhitekture u Beču nisu doživjeli realizacije, ali pokazuju visoki stupanj senzibiliteta kod studenata prema sve brže razvijajućem turizmu, primjeni suvremene tehnologije, ali i prema zatečenom nasljeđu. Prezentirane završne radove potrebno je sagledavati s činjenicom da je turizam krajem 19. i početkom 20. stoljeća na hrvatskoj obali Jadrana bio tek u povojima (hoteli s 100 kreveta bili rijetkost, izgrađenih cesta između gradova nije bilo, idr.) te da su studenti imali napredne ideje za gradnju zgrada turističke namjene. Prilikom projektiranja studenti su promišljali o funkciji turističke arhitekture, upotrebi novih tehnologija i suvremenom oblikovanju. Studenti su prilikom oblikovanja koristili elemente secesije ili moderne. Nesumnjivo, profesori su odigrali važnu ulogu, jer su poticali studente na promišljanje o tada suvremenoj turističkoj arhitekturi. Od profesora ističu se: Otto Wagner, Josef Hoffmann, Joseph Maria Olbrich, Friedrich Ohmann, August Prokop, Jan Kotĕra idr. 8

Ovaj rad izrađen u sklopu Znanstvenoistraživačkog projekta 2032-HERU / 2014.-2018. / Urbanizam naslijeđa - Urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje i unaprjeđenje kulturnoga naslijeđa, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu a koju financira Hrvatska zaklada za znanost.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Literatura ***(1907), Der Architekt, Vol XIII, str. 64, taf. 107. ***(1913), Entwurf für eine Landkirche in Dalmatien, Der Architekt, Vol. XIX, Tafel 65. ***(1913), Wiener Bauindustririe-Zeitung, Vol. XXX, br. 40, str. 356-357. ***(1913), Wiener Bauindustririe-Zeitung, Vol. XXX, br. 31, str. 273. Baedeker, K. (1900) Austria, including Hungary, Transylvania, Dalmatia, and Bosnia. (9 izdanje) Karl Baedeker Publisher, https://archive.org/details/austriaincludin00firgoog Band, M. (1908), Die Zukunft des Fremdenverkehrs. Ein Ratschlag an die Adresse des Unterrichtsministers. Fremdenverkehr, Vol. 1, br. 18, str. 1-2. Band, M. (1910), Dalmatien – Das Land der Sonne, eine Wanderfahrt an der Adria. A. Hartlebens Verlag, Wien Leipzig. Band, M. (1912), Der Fremdenverkehr und die Schule. Fremdenverkehr, Vol. 5., nr. 43, str. 1-3. Fenzl, A. (1900), Enwurf für einen Friedenscongreddpalast auf Lacroma. Der Architekt, Supplement, 1900, nr.6, str. 40-42 FLR (1913), Vom künstlichen Tuffstein. Wiener Bauindustrie-Zeitung, Vol. XXX, br. 20, str. 173175, Wien. Hoffmann, J. (1895), Architektonisches aus der österreichischen Riviera, Der Architekt, Vol. 1, br. 1, str. 37-38. Kammerer, M. (1901), Studie zur Villa f.ur einen Maler, Der Architekt, Vol. VII, str. 7, Tafel 10. Kaym, F. (1913), Schul- und Festhaus für Tänzerinnen auf der Insel Lacroma. Der Architekt, XIX, Tafel 149-153 Keller F. (1905), Die römische Villenanlage von Val Catena auf der Insel Brioni grande bei Pola. Diss., Wien. Keller, F. (1903), Studie der Laurentinischen Villa des Plinius nach seiner Beschreibung. Der Architekt, Vol IX, Tafel 61. Koch, J.; Freih.v. Popp. K. (1903) Bericht über Studienreise des Österr. Zeitschrift des Österreichischen Ingenieur- und Architekten-Vereins, Wien, Vol. LV (36): 463-475 https:// opus4.kobv.de/opus4-btu/frontdoor/index/index/docId/2742 Kortz, Paul (1888) Bericht über die Studienreise im Mai 1888. Wochenschrift des Österr. Ing.- U. Arch.- Vereines, Wien. Kranjčević, J. (2015), Arhitekti Juraj i Ivan Zaninović. Kulturna baština, Vol. 41, br. 41, 173-188. Kranjčević, J. (2016), Čeští arhitekti a počátky turistiky na chorvatském Jadranu/ Czech Architects and the Beginnings of Tourism on the Croatian Adriatic Coast/ Češki arhitekti i počeci turizma na hrvatskom Jadranu. Kabinet of Architecture, Czech Republic; Institute for Tourism, Zagreb, Croatia Leuschner, T. (1913), Der Fremdenverkehr und die Schule. Fremdenverkehr, Vol. 6., nr. 4, str. 1-2. Lux. J. A. (1909.), Das Hotel, ein Bauproblem. Der Architekt, XV: 17-20, Wien Marjanović, M. (1909), Promet stranaca u Dalmaciji. Sloboda, Vol, 5, br. 38, str. 9. Pederin, I. (1991), Jadranska hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Nakladni zavod Matice Hrvatske, Zagreb Pozzeto M. (1981), Wagnerova škola: 1894-1912.: ideje, projekti, natječaji, nagrade. Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 7. 5-27. 5. 1981. Zagreb: Zadružna štampa Pozzetto, M. (1979), La scuola di Wagner 1894-1912. Idee - premi - concorsi, catalogo della mostra, Trieste, Comune di Trieste, 1979, pp. 266-67 Prokop, A. (1900), Zur Förderung des Fremdenverkehrs in den österreichischen Alpenländern

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

und an der Österreichischen Riviera. Wiener Bauindustrie Zeitung, XVII (14):97-101, Wien Ried, H. (2013), Wettbewerbsentwurf für die Evangelische Kaiserjubiläms – Kirche. Wiener Bauindustririe-Zeitung, Vol. XXX., Nr. 31, str. 279. Schindler, R. (1912), Die Entwicklung des Fremdenferkehrs in Dalmatien. Moderne Illustrierte Zeitung Sport und Reise, Heft 8, str. 17-22. Šramek, F. (1913) Studie zu einer Kuranlage an der Adria. Wiener Bauindustririe-Zeitung, Vol. 30, Tafel 29-31. Staundinger, R. (1910) Reisedtudien von der istrischen Küste, Der Bautechniker, Vol. XXX, br. 4, str. 62-64 http://anno.onb.ac.at/cgi-content/annoshow-plus?call=bau|1910|0004|00000062 ||jpg||O| Stübben Josef (1897): Spalato und Ragusa, Zwei Perlen der Adria. Zeitschrift für Architektur und Ingenieurwesen. Hannover. Nr. 38 od 17.09.1897, Nr. 39 od 24.09.1897, Nr. 40 od 01.10.1897, Nr. 41 od 08.10.1897, Nr. 42 od 15.10.1897. Zaninovich, Johann (1907) Baptisterium des Laterans. St. Giovanni in Fonte. U: Wiener Bauhütte, Vol XXVIII, Nr. II, im Juni 1907, tafeln r. 15.-16. Zaninovich, Johann (1907) Dom in Parenzo, Der Architekt, Vol XIII, Tafel 107.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu Sažetak Planovi za povećanjem turističkog prometa kao i privlačenjem turista, krajem 19. i početkom 20. stoljeća, podrazumijevali su izgradnju sve eksluzivnije turističke arhitekture. Projektiranje tih zgrada zahtijevalo je specijalizira znanja u konstrukciji, tehnologiji i oblikovanju, a što je podrazumijevalo prilagodbu sustava obrazovanja novim potrebama. Stoga se u radu provjerava jesu li studenti Akademije lijepih umjetnosti (Akademie der bildenden Künste) i Tehničke visoke škole u Beču (Technische Hochschule) bili upoznati s tadašnjim trendovima u turizmu, primjeni suvremene tehnologije, novim smjerovima u oblikovanju turističke arhitekture te kakav je bio njihov odnos prema identitetu lokalnog prostora i nasljeđu? Senzibilitet prema prostoru hrvatskog Jadrana kod studenta razvijao se organiziranim studentskim i studijskim putovanjima o čemu svjedoče objavljivana izvješća u arhitektonskim časopisima s kraja 19. i početkom 20. stoljeća (Wochenschrift des Österr. Ingenieur- und Architektenvereins; Der Architekt; Zeitschrift des österreichischen Ingenieur und Atchitekten Vereins; Der Bauctechniker; Wiener Bauindustrie Zeitung). Crteže s putovanja u časopisima objavljivali su profesori ( Josef Hoffmann) i studenti (Hans Wolf, Hans Miedel idr.). Objavljena izvješća s putovanja osim što su služila za prepoznavanje prostornog identiteta i senzibiliteta prema hrvatskom Jadranu sadržavala su elemente za razvoj turističke arhitekture i propagande. U časopisu Der Architekt objavljivani su najbolji studentski radovi, dok su izvješća s putovanja objavljivana u različitim časopisima. Od završnih radova objavljeni su projekti: casinoa Juraj (Giorgio) Zaninović u Hvaru na Hvaru, vile za slikara u Lovranu kod Opatije Marcel Kammerer, Kongresne palače mira na Lokrumu kod Dubrovnika Alfred Fenzl, rekonstrukcije kompleksa rimske vile u Val Catena na Brijunima Fritz Keller te projekt plesne škole na Lokrumu kod Dubrovnika Franz Kaym. Prezentirane završne radove potrebno je sagledavati s činjenicom da je turizam krajem 19. i početkom 20. stoljeća na hrvatskoj obali Jadrana bio tek u povojima (hoteli s 100 kreveta bili rijetkost, izgrađenih cesta između gradova nije bilo, idr.) te da su studenti imali napredne ideje za gradnju zgrada turističke namjene. Prilikom projektiranja studenti su promišljali o funkciji turističke arhitekture, upotrebi novih tehnologija i suvremenom oblikovanju. Studenti su prilikom oblikovanja koristili elemente secesije ili moderne. Objavljeni završni radovi s početka 20. stoljeća potvrđuju da su studenti arhitekture u Beču za svoje završne radove odabirali zgrade turističke arhitekture za hrvatsku obalu Jadrana. Činjenica da su studenti za svoje završne radove odabirali lokacije na hrvatskom Jadranu samo ukazuje na atraktivnost prostora i želje za inovacijama u turističkoj arhitekturi. Završni radovi turističke arhitekture studenata arhitekture u Beču nisu doživjeli realizaciju, ali pokazuju visoki stupanj senzibiliteta kod studenata prema sve brže razvijajućem turizmu, primjeni suvremene tehnologije, ali i prema zatečenom nasljeđu. Nesumnjivo, profesori su odigrali važnu ulogu, jer su poticali studente na promišljanje o tada suvremenoj turističkoj arhitekturi. Od profesora ističu se: Josef Hoffmann, Otto Wagner, Friedrich Ohmann, Joseph, Maria Olbrich, August Prokop, Jan Kotĕra idr.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Architekturstudenten aus Wien und Vorstellungen über den Tourismus an der kroatischen Adria Zusammenfassung Die Pläne zur Steigerung des Fremdenverkehrs sowie zur Anziehung der Touristen setzten Ende des 19. und Anfang des 20. Jahrhundertes einen Bau von immer exklusiveren touristischen Architektur voraus. Das Projektieren dieser Gebäuden forderte spezielle Kenntnisse in der Konstruktion, Technologie und Gestaltung, wobei sich die Anpassung des Bildungssystemes den neuen Bedürfnissen von selbst verstand. Daher wird in der Arbeit geprüft, ob die Studenten der Akademie der bildenden Künste und der Technischen Hochschule in Wien die damaligen Trends im Tourismus, die Anwendung der modernen Technologie, die neue Richtungen in der Gestaltung der touristischen Architektur kannten sowie wie ihr Verhältnis zur Identität des Lokalraumes und Erbens war? Die Sensibilität gegenüber dem Raum der kroatischen Adria wurde bei den Studenten mittels organisierten Studenten- und Studienreisen entwickelt, wovon die veröffentlichten Berichte in architektonischen Zeitschriften vom Ende des 19. und Anfang des 20. Jahrhundertes zeugenungen (Wochenschrift des Österr. Ingenieur- und Architekten- vereins; Der Architekt; Zeitschrift des österreichischen Ingenieur und Atchitekten Vereins; Der Bauctechniker; Wiener Bauindustrie Zeitung). Zeichnungen von den Reisen veröffentlichten die Professoren ( Josef Hoffmann) und die Studenten (Hans Wolf, Hans Miedel und andere) in den Zeitschriften. Die veröffentlichten Berichte von den Reisen, die zur Erkennung der Raumidentität und der Sensibilität der kroatischen Adria gegenüber dienten, beinhalteten auch Elemente zur Entwicklung der touristischen Architektur und Propaganda. In der Zeitschrift Der Architekt wurden die besten Studentenarbeiten, während die Reiseberichte in verschiedenen Zeitschriften veröffentlicht wurden. Von den Abschlussarbeiten wurden die Projekte: Casino Juraj (Giorgio) Zaninović in Hvar auf der Insel Hvar, die Vilen für den Maler in Lovran bei Opatija Marcel Kammerer, des Friedenskongrespalastes auf Lokrum bei Dubrovnik Alfred Fenzl, der Rekonstruktion des Kompexes der römischen Villa in Val Catena auf Brijuni Fritz Keller sowie das Projekt der Tanzschule auf Lokrum bei Dubrovnik Franz Kaym veröffentlicht. Die vorgestellten Abschlussarbeiten sollen durch die Tatsache, dass der Fremdenverkehr Ende des 19. Und Anfang des 20. Jahrhundertes an der kroatischen Adriaküste erst an seinen Anfängen war (Hotele mit 100 Betten waren eine Seltenheit, erbaute Straßen zwischen den Städten gab es keine usw.), sowie dass die Studenten vortschrittliche Ideen zum Bau der Gebäuden zu Fremdenverkehrzwecken hatten, betrachtet werden. Bei dem Projektieren bedachten die Studenten die Funktion der touristischen Architektur, den Gebrauch neuer Technologien und die moderne Gestaltung. Die Studenten benutzten bei der Gestaltung Elemente der Sezession oder der Moderne. Die zu Anfang des 20. Jahrhundertes veröffentlichten Abschlussarbeiten bestätigen, dass die Architekturstudenten in Wien für ihre Abschlussarbeiten Gebäude der touristischen Architektur für die kroatische Adriaküste wählten. Die Tatsache, dass die Studenten für ihre Abschlussarbeiten Standorte an der kroatischen Adria wählten, weist nur auf die Atraktivität

100

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

des Raumes und den Wunsch nach Neuerungen in der touristischen Architektur hin. Die Abschlussarbeiten der touristischen Architektur der Architekturstudenten in Wien erlebten keine Realisation, zeigen aber einen hohen Grad von Sensibilität für den sich immer schneller entwicklenden Fremdenverkehr, die Anwendung der modernen Technologie, aber auch für die angetroffene Hinterlassenschaft. Zweifelsohne spielten die Professoren eine wichtige Rolle, weil sie die Studenten förderten, über die damals modernen touristische Architektur nachzudenken. Von den Professoren heben sich hervor: Josef Hoffmann, Otto Wagner, Friedrich Ohmann, Joseph, Maria Olbrich, August Prokop, Jan Kotĕra und andere

101

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 87-102 Jasenka Kranjčević: Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

102

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

Jure Kuić, prof. Split e-mail: jukuic@xnet.hr

UDK: 792(091)(497.5) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 30.9.2017. Prihvaćeno: 2.10.2017.

Herbert Hoffman (Duchcovo1, 25. 12. 1914. – Split, 16. 1. 1985.) U radu je autor prikazao životni put i rad Herberta Hoffmana, akademskog umjetnika-scenografa. Uz fotografije iz njegovog, vrlo dinamičnog života autor je istražio kako je pri tome intelektualac gradio svoj identitet. Opisano je njegovo djelovanje u zvanju za koje se školovao, i unatoč svim zaprekama, posvetio mu se i potvrdio kao umjetnik-scenograf, ostavivši veliki trag u splitskom i hrvatskom kazališnom prostoru i kulturi tijekom 37 godina, koje je proveo u novoj domovini, gdje se i zatvorio njegov životni krug.

Ključne riječi: Herbert Hofman, akademski umjetnik-scenograf, Nijemac, Češka, Njemačka, Hrvatska 1

Duchkovo, njem. naziv Duchcar( Dux), Sudetska oblast Čehoslovačka.

103

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

UVOD „Čovjekovo zlo je historija, njezino prvo ime je rat, drugo narod; kako u njoj sačuvati dušu?2 „Rat je otac svega i svega kralj, jedne je pokazao kao bogove, druge kao ljude, jedne učinio robovima, a druge slobodnima3 Kako opstati, kako sačuvati dušu, kako ostati ili postati slobodan u vrtlogu povijesnih i ratnih mijena, kako ističu Lovrenović i Heraklit; kako opstati kad „bogovima postane dosadno, pa se loptaju ljudima“4, kako izreče znameniti rimski komediograf Plaut (dvjestotinjak godina pr. Kr.); to isto može se upitati za svatki od nekoliko desetaka milijuna ljudskih života i sudbina, kojma nisu prirodnom smrću, nego nasilno prekinuti životi tijekom samo šest ratnih „povijesnih godina“, i svaki je priča je za sebe. Ovdje se, pak, osvrćemo na jednu i pojedinačnu sudbinu, na životni put Herberta Hoffmana u tome moru od nekoliko desetaka milijuna ljudskih života. Njegov položaj u takvoj „historiji”, od rodnog Dhuckova u Češkoj, potom u ratnom vihoru Drugoga svjetskoga rata, preko Istočne fronte, grčke i afričke operacije do Južnog bojišta tada jugoslavenskog prostora i kapitulacije vojske kojoj je pripadao, do oslobađanja i nakon toga konačno položaja u hrvatskom društvu, pobliže u hrvatskom kulturnom prostorukazališnom milieu, određena je svim naprijed navedenim okolnostima, a poglavito umjetničkim radom, pri čemu je kao „specifični intelektualac”, (M Foucault)5, određen i „političkim, ekonomskim i institucionalnim režimom proizvodnje istine”6. Pred njim se otvorilo pitanje, biti neprimjetan, (ne bitan) ili biti ravnopravan član zajednice, odnosno intelektualac u intelektualnom egzilu, kako to pitanje problematizira E. Said7. Ostati neprilagođen, ostati marginalac “ koji ne može slijediti unaprijed propisan put, sa svim posljedicma koje iz toga proistječu“8, ili se dovesti u „stanje prilagodbe i iskusiti tu sudbinu, ne kao uskraćenost ili kao nešto za čim treba žaliti, nego kao neku vrstu slobode, procesa otkrivanja u kojem radiš stvari prema vlastitim obrascima, kako različiti interesi zaokupljaju tvoju pozornost , i kako diktira partikularni cilj koji si sebi postavio; to je jedinstveno zadovoljstvo“9. Hoffman se odlučio za ovo 2

Ivan Lovrenović, Nestali u stoljeću, Fraktura i Synopsis, Zagreb/Sarajevo, 2013.

Heraklit, 475. Pr. Kr., grčki filozof predsokratovac; iz fragmenata Heraklitove ostavštine prema zapisu grčkih filozofa o predsokratovcima.

Tit Makcije Plaut/lat.Titus Maccius Plautus, oko 254. pr. Kr. – 184. pr. Kr., najveći klasični-rimski pisackomediograf, navod iz komedije Amfitrion.

O teorijskim dilemama u vezi s razumijevanjem intelektualca i njegove ulooge u društvu; B. Janković: „Prema historiji intelektualca, i ntelektualnoj historiji“, Dijalog s povodom 6, intelektualna historija, Zagreb, 2013., str. 34. , 35., 42. i 43.

Isto; O teorijskim ... B. Janković

104

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

drugo; različito od njegovog, nešto starijeg sunarodnjaka Rudolfa Gerharta Bunka, akademskog slikara i vrsnog scenografa, učitelja slikarstva10 i direktora Tehnike. On će Hoffmana uvesti u umjetnički život Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu i biti mu nadređen; a koji se 1958. iselio iz Jugoslavije i vratio u Njemačku. Razlog tome su političke prilike, odnosno stanje do kojega je došlo kada je Jugoslavija priznala DDR (Istočnu Njemačku), a Savezna Republika Njemačka prekinula diplomatske odnose sa Jugoslavijom, pa bi automatizmom, osobe-Nijemci, koji se ne bi preselili u Zapadnu Njemačku, po tzv. Hallesteinovoj doktrini gubili prava u Njemačkoj. To je Bunka dovelo u vrlo nezgodnu poziciju s obzirom da je s njim u Splitu bio dio obitelji a dio u Zapadnoj Njemačkoj, ali vjerojatno su na to utjecali i druge okolnosti. Treba imati na umu da je Bunk kao ljevičar koji je emigrirao pred nastupajućim nacističkim nasrtajima i već 1938. preko Austrije došao u Hrvatsku na Koločep. Nakon izlaska iz logora iz kojega su ga izvukli „neki utjecajni ljudi“, gdje je bio interniran, 1941. dospio je u Trogir gdje je stupio u vezu s ilegalcima i priključio se NOB-eu u Hrvatskoj. Po završetku rata imao je visok društveni položaj i dužnosti u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu; nakon odlaska iz Splita još dugo je radio i surađivao i sa splitskim kazalištem i priređivao samostalne izložbe u Splitu i Zagrebu. Hoffman je, koji se u međuvremenu oženio Splićankom (1955.), makar nisu imali svoje potomke, prihvatio hrvatsko državljanstvo izjasnivši se kao Nijemac11, što se vidi iz ovoga preslika dokumenta Matičnog ureda u Splitu, (preslik) i time je, prema spomenutoj doktrini, izgubio prava u Njemačkoj jer je izabrao ostanak Jugoslaviji/ Hrvatskoj i svoj životni put završio u Splitu.

Osobni i obiteljski podaci Herbert Hoffman, Richarda rođen je 25. prosinca 1914. Duchcovu (Duchkovu), Njem. naziv Duchcar, Dux u Sudetskoj oblasti u ČSSR-u. Prema vlastitom iskazu bio je po zanimanju kazališni scenograf; „ ima osnovnu školu i osam semestara umjetničke akademije za kazališnog scenografa, te je bio zaposlen u istom svojstvu kod ‘Ufa’ i ‘Tera’, 10

D. Kečkemet, Bunk Rudolf“, Hrvatski biografski leksikon 2, Zagreb,1989.

Preslik vjenčanog lista Matičnog ureda u Splitu Državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji

105

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

filmskim preduzećima“.12 Unovačen je u Wermacht 1939. i ratni put započeo je upadom u Poljsku a okončao u listopadu 1944. u NDH. Zarobljen u mjestu Krilo-Jasenice u završnim borbama za oslobođenje Splita. U zarobljeničkom logoru na Firulama je tijekom 1945./46. godine. Od 30. lipnja 1947. zaposlen je u Narodnom kazalištu Split kao scenograf; „slobodni građanin“ na kušnji i pod prismotrom na dvije godine. Godine 1955. oženio se s Palminom Savin rođ. Karaman s kojom nije imao potomke nego dva pastorka iz supruginog prvog braka. Umirovljen je 20. travnja 1981., a preminuo je 16. siječnja 1985. godine. Pokopan na gradskom groblju Lovrinac u Splitu.

Ratni put, zarobljavanje i oslobođenje Već početkom 1939., nakon pripajanja Sudetske oblasti Njemačkoj, u 26. godini života, unovačen je kao vozač u mehaniziranu jedinicu Wermachta. Nakon pohoda na Poljsku ratuje na Istočnom bojištu na području SSSR-a, pa na Afričkom frontu pod Romelom, potom preko Italije i Grčke na Jugoslavenskom frontu. Koncem 1944. u borbama za oslobođenje Splita, u mjestu KriloJesenice zarobljen je sa svojom mehaniziranom jedinicom i smješten u Zarobljenički logor 125 na Firulama. Budući da detaljniji, drugi, osobni podaci o Hoffmanu nisu dostupni, iz i ne tako brojnih isprava arhiva Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu13, i to tek iz listopada 1970., ukupno je 6 isprava iz kojih se može nešto više saznati o njegovim radnim obvezama u splitskom kazalištu. Iz prepiske, pak, Narodnog pozorišta Bosne i Hercegovine u Sarajevu s ministarstvima unutrašnjih poslova FNR Jugoslavije i NR Hrvatske, s Oblasnim Narodnim Odborom Dalmacije-Odjelom poljoprivrede i šumarstva i Komandom 125 zarobljeničkog logora u Splitu14 ukupno 12 razmijenjenih 12

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Ovaj podatak nalazimo u dopisu Narodnog pozorišta Bosne i Hecegovine u Sarajevu upućenog Oblasnom Narodnom Odboru, Odjelu poljoprivrede i šumarstva u Splitu iz 1947., inače prvom dostupnom dokumentu iz kojga saznajemo nešto više o Hoffmanu.

U osvit 13. veljače 1970. izbio je požar u kojemu izgorjela cijela kazališna zgrada uključujući i kazališni arhiv. U obnovljenoj arhivskoj građi o Hofmanu nema nijednog dokumenta od 1947. do listopada 1970.

Stjecajem okolnosti a nakon moga izlaganja o Hoffmanu na XXIV Međunarodnom znanstvenom skupu Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, Osijek, 4.-5. 2016., gospodin, dr. Sc. Andrej Rodins koji je također izlagao na skupu, ponudio mi je pomoći; ... „u arhivu BiH-e u Sarajevu pri obradi građe iz Narodnog pozorišta, našao sam nekoliko pisanih dokumenata o Hoffmanu, koje ću Vam skenirati i poslati“. Zahvaljujem gospodinu Rodinsu a kako je razvidno, u ovom tekstu obilato su korišteni.

106

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

dopisa - u samo nepuna dva mjeseca, točnije od 8. srpnja do 31. kolovoza 1947. – dobiva se jasniji uvid u to što se zbivalo nakon Njemačke kapitulacije i događaja koji su uslijedili; te se, moglo, s dosta vjerodostojnosti opisati njegovu ličnost. Radi ilustracije, u prilogu je 5 ključnih dokumenta, radi uvida u način komuniciranja civilnih i državnih institucija i odnosa jednih prema drugima u tom poratnom vremenu. Svojim kazališnim kolegama, s kojima se ubrzo nakon dolaska u Kazalište sprijateljio, znao je reći: „Ja sam ratni heroj, jer sam čist, a osim zapadnog, prošao sam i preživio sve frontove Drugoga svjetskog rata”15. Vjerovali, manje ili više Hoffmanu, činjenica je da je već tijekom 1945. ili početkom 1946. uključen u civilni život u Splitu. Zašto tako brzo, teško je sa sigurnošću reći. O tome više možemo prosuđivati na temelju saznanja, makar iz tih tek nekoliko dokumenata i svjedočenja osobe koja ga je poznavala. Prvi, pak, i vremenski najraniji, dokument u kojemu se spominje Hoffman je dopis Narodnog Pozorišta Bosne i Hercegovine u Sarajevu – nije u pitanju prvomajska šala – datiran s nadnevkom 8. VII 1947. pod brojem 227816, kojega su uputili Oblasnom Narodnom Odboru za Dalmaciju , Odjel poljoprivrede i šumarstva. (Prilog br 1) Na ovaj upit Oblasni Narodni Odbor Dalmacije-Odjel poljoprivrede i šumarstva u Splitu se očituje dopisom br. 6766/47. od 26. VII. 1947. br. 6766/4717. (Prilog br 2) Između redaka može se iščitati da su u Narodnom Oblasnom Odboru u Splitu imali dobar razlog i poduzeli sve mjere da se Hoffman oslobodi i zadrži dalje na radu u ovom Odjelu. Nastavno, iz prepiske koja se intenzivno nastavila između navedenih institucija te iz jednog nešto kasnije datiranog dopisa Komande 125 zarobljeničkog logora u Splitu Ministarstvu unutrašnjih poslova IX. Odjeljenju (za ratne zarobljenike) u Zagreb, pod brojem 165018 od 9. VIII. 1947. zapravo se otkriva razlog zbog kojega je Oblasni N.O. za Dalmaciju tražio Hoffmana i da to nije bilo slučajno: „ ... jer je po specijalnosti scenograf uposlen kod Oblasnog N.O. za Dalmacije odjel poljoprivrede i šumarstva u svojstvu slikara za propagandu pošumljavanja i rasplođivanja ostalih kultura što isti izrađuje u plakatima za Oblast Dalmacije“!!! (istaknuo a.) S velikim sigurnošću može se zaključiti da se, i nakon takvog ratnog puta, tijekom šest godina, H. Hoffman nije ogriješio ni o ratne ni mirnodopske zakone, te postaje jasno zašto je ubrzo oslobođen iz zarobljeništva; za pretpostaviti je da je netko, tijekom istražnog postupka, nakon zarobljavanja, pučki rečeno: „zbrojio dva i dva“ i korisno upotrijebio i iskoristio Hofmanove sposobnosti i uputio ga da radi u Oblasnom Narodnom Odboru za Dalmaciju. 15

Prema svjedočenju Igora Gudića, inspicijenta u HNK Split; jedinog svjedoka iz toga vremena.

Dokument br 2, iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu; Pprilog br 1.

Dokument br 3, iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu. Prilog br 2.

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

107

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

Našavši se u pogodnijem položaju kao kontrolirani civil, nije poznato kako je Hoffman saznao da sarajevskom pozorištu hitno treba scenograf. Može se pretpostaviti da se to moglo dogoditi s obzirom na to da je imao slobodan pristup civilnim ustanovama. On je vjerojatno tijekom svibnja ili lipnja 1947., na vlastitu inicijativu, podnio svoju molbu da ga u prime u Pozoriošte za scenografa. Vrlo žurno, 8. VII 1947. u dopisu br: 2278, sarajevsko pozorište se obraća Oblasnom Narodnom Odboru Dalmacije, Odjelu poljoprivrede i šumarstva sa zamolbom da im daju podatke o Hofmanu19. Nakon toga, s nadnevkom 21. VII 1947.u zasebnim dopisima a pod istim brojem: 2582, Uprava Narodnog pozorišta obraća se, Ministarstvima za unutrašnje poslove IX Odjeljenje u Beogradu i Zagrebu i Komandi 125 zarobljeničkog logora u Splitu sa istovjetnim zahtjevom20 i obavještava ih o molbi Hoffmana da dođe raditi u njihovo Pozorište. Sarajevsko kazalište jer su, smrću stalnog scenografa Romana Petrovića, iznenada ostalo bez scenografa upravo pred početak priprema za novu kazališnu sezonu, što stalno ističu naglašavajući koliko im je stalo da odmah u stalni angažman prime izučenog scenografa. U ovaj tijek dopisivanja uključio se osobno i Hoffman i na vlastitu inicijativu, s ciljem da pogura i požuri postupak, uputio je prvotno Pozorištu u Sarajevu, istoga dana 21. VII 1947. putem teleprintera !!! a potom vlastoručno potpisanu požurnicu, dopis broj 2564 od 22.VII21. (Prilog br 3) Kako je razvidno njemu je očito bilo jako stalo da dobije mjesto scenografa u Sarajevskom kazalištu i ne znajući da se Uprava sarajevskog pozorišta već obratila Ministarstvima u Beogradu i Zagrebu i Komandi logora u Splitu. Nakon ovih dopisivanja, zapravo molbi samog Hoffmana i sarajevskog Pozorišta, uslijedila je i dalje se vodila intenzivna prepiska na liniji nadležnih ministarstava i Odsjeka za ratne zarobljenike Komande 125 zarobljeničkog logora u Splitu. Postupak je hijerarhijski. Najprije je Ministarstvo unutrašnjih poslova FNRJ, IX. Odelenje 26. VII. 1947. svojim dopisom br. 964322 Ministarstvu unutrašnjih poslova NR Hrvatske – Odsjeku za ratne zarobljenike naložilo da: “ako imenovani nije zaposlen kao stručnjak scenograf, onda ga uputi Narodnom pozorištu u Sarajevu“. Već 30. VII. 1947. Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske – Otsjek za ratne zarobljenike u dopisu br:219623 postupa po nalogu višeg tijela u Beogradu i Komandi 125 zarobljeničkog logora u Splitu prosljeđuje nalog u kojemu stoji da se „ ... ukoliko imenovani ne radi na struci kao što navađa IX. Odelenje, uputite ga kazalištu Sarajevu“.

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, prilog br 3.

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

108

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

Komanda 125 zarobljeničkog logora odmah, 2. VIII. 1947. u dopisu pod br: 165024 izvješćuje Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske – Otsjek za ratne zarobljenike, ističe: „da je gore navedeni zaposlen po svojoj struci kod Oblasnog N.O. za Dalmaciju te je kod istog dao izjavu za ostanak na radu u FNRJ na dvije godine čija je „izjava proslijeđena IX. Odelenju na rešenje“. Prepiska se nastavlja, pa Ministarstvo u Zgrebu 6. VIII 1947. u dopisu broj 2196 od Komande u Splitu traži da utvrdi je li scenograf potreban O.N.O. Dalmacije „osim ako ne radi u Državnom kazalištu Split“. Iz Komande, promptno, u dopisu 1650 (pod istim brojem) ali s nadnevkom 9. VIII 1947. Ministarstvu (iz kojega smo već dio citirali) odgovaraju da mu je: „... specijalnost scenograf uposlen kod Oblasnog N.O. za Dalmacije odjel poljoprivrede i šumarstva u svojstvu slikara za propagandu pošumljavanja i rasplođivanja ostalih kultura što isti izrađuje u plakatima za Oblast Dalmacije“26. (U Prilogu br 4) 25

Nakon prikupljenih podataka o tome kakav status ima i što Hofman radi u Oblasnom Narodnom Odboru Dalmacije, Ministarstvo u Zagrebu dopisom pod brojem 219627 od 13. VIII. upućuje upit Ministarstvu unutrašnjih poslova IX Odjeljenju u Beogradu i traži: „Molimo za naređenje, dali da ga ostavimo na tom radu ili da se dodijeli na rad Sarajevskom kazalištu“. Ministarstvo u Beogradu donosi konačnu odluku o čemu 18. VIII. 1947. dopisom br: 1115928 obavještava Oblasni Narodni Odboru za Dalmaciju Split citiramo: „Molimo za obaveštenje, dali ratni zarobljenik Herbert Hoffman može da se dodjeli Narodnom pozorištu Bosne i Hercegovine Sarajevo, ili je pak Vama neophodno potreban“. Oblasni narodni odbor za Dalmaciju odnosno njegovo Tajništvo-Personalnikadrovski odjel, pošto su 22. VIII. 1947., pod brojem: 20963 zaprimili dopis, izvješćuje Ministarstvo unutrašnjih poslova IX. Odjeljenje u Beogradu (glavni dio teksta donosi se i u prijepisu budući da dokument nije dovoljno čitak) u kojemu stoji: „U vezi Vašeg dopisa br. 11158/47od 18-VIII.47 god. po pitanju ratnog zarobljenika Herbert Hoffmaba scenografa, nemoguće nam je da bi druga dodijelili Narodnom pozorištu Bosne i Hercegovine-Sarajevo iz slijedećih razloga. Dotični sada radi u Oblasnom N.O. Dalmacije, Odjel poljoprivrede i šumarstva, ali on tu nije dovoljno koristan , obzirom na njegovu stručnu spremu. Njega mislimo, a i nužno je potreban, da ga stavimo na raspolaganje Narodnom kazalištu u Splitu, jer već nekoliko mjeseci nemaju takvog scenografa.Toliko do znanja“29. (Prilog br 5) 24

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, prilog br 4

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu.

Dokument iz Arhiva Bosne i Hercegovine u Sarajevu, prilog br 5

109

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

Ovaj dokument je dodatno ilustrativan jer na istom prostoru dokumenta u donjem dijelu iste stranice vidimo da je Ministarstvo u Beogradu dopisom od 28.VIII 1947. pod brojem 11.159 o tome izvijestilo Narodno pozorište NR Bosne i Hercegovine u Sarajevu a u zaglavnom desnom kutu dokumenta, potvrdu prijema u Pozorištu u Sarajevu koje ga je zaprimilo 31. VIII 1947. pod brojem 3017. te je okončan postupak, a Hoffman ostao u Splitu.

Radne dužnosti u splitskom HNK I bi tako; s tim da se to zbilo čak dva mjeseca prije okončanja naprijed navedenih prepiski o tome gdje će Hoffman, u Sarajevo ili ostati u Splitu. To je razvidno iz Rješenja o priznanju prava na starosnu mirovinu SIZ-a mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske u Splitu, odnosno pregledu radnog staža gdje stoji da je Hoffman već 30. lipnja 1947. zasnovao radni odnos u HNK Split30 na radnom mjestu scenografa. Neizravno, to potvrđuje podatak da je Hoffman je veće obavljao poslove scenografa i obavljajući pripreme i pristupio izradi scenografije za premijeru Molierovog TARTUFFEA 22. 10. 1947. u režiji Kalmana Mesarića31. Ovdje treba naglasiti da je netko u Oblasnom narodnom odboru za Dalmaciju i u splitskom kazalištu bio kuražan i ne čekajući odluke viših instanci usudio se i „potpisao malo na svoju ruku“! Naredne 34 godine Hofman je u splitskom kazalištu vrlo intenzivno radio, ali nije to vrijeme protjecalo lagodno i bezbrižno. Na radnom mjestu scenografa je od 1957. do 1971. godine. Od 19. veljače do kolovoza 1971. nalazi se na dužnosti direktora Tehničke službe HNK, a od tada do 2. veljače 1972. je vršitelj dužnosti direktora Tehničke službe, a nakon toga raspoređen na mjesto šefa scenske opreme – slikar izvođač, koje će obavljati do 20. travnja 1981. kada je sa 34 godine radnoga staža otišao u mirovinu. Prvi, pak, dokument u arhivu splitskog kazališta o Hoffmanu, nakon požara u kojemu izgorjela kazališna zgrada s arhivom, je njegova molba na natječaj za voditelja Propagande i prodaje HNK Split s nadnevkom 16. listopada 197032. (Faksimil molbe) Na to radno mjesto nije postavljen, iako je u tom trenutku Hoffman iza sebe imao već 24 godine radnog iskustva i više desetaka uspjelih scenografija i brojnih slikarskih realizacija, pa je pitanje što ga je ponukalo da se natječe na radno mjesto voditelja Propagande (?!) na koje nije postavljen.

Dokument iz arhive HNK Split.

Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1980, knjiga 1, svezak 1. i 2., HAZU/JAZU, uredio Hećimović, Branko, Zagreb, 1990.

Dokument iz arhive HNK Split.

110

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

Razdoblje najplodnijeg umjetničkog rada i vremena umjetničke i radne krize Uvid u repertoarni program i malobrojne dokumente splitskog kazališta pruža indicije na temelju kojih je moguće, u većoj ili manjoj mjeri, odgovoriti na gore postavljeno pitanje. Svakako je indikativno da je od 1947. do 1957. samostalno autor scenografija, i to: 27 drama, 19 opera i 8 baleta u kući i 10 scenografija na Splitskom ljetu (Splitske ljetne priredbe), ili ukupno 64. scenografije za praizvedene i premijerne predstave. To razdoblje od 10 godina, u umjetničkom pogledu, njegovo je najplodnije stvaralačko razdoblje. Od 1958. do 1970., pak, nije zabilježena ni jedna njegova scenografija i ne može se sa sigurnosti utvrditi što je radio. Treba, ipak, reći da je to inače razdoblje velike programske i kadrovske krize u splitskom kazalištu koje je nakon požara preselilo u prostor Doma brodogradilišta Split, popularno zvanog „Vicka“. Malobrojni dokumenti iz arhiva HNK Split, koje u nastavku navodimo, upućuju na zaključak da u razdoblju od tih 19 „nepolodnih“ godina nije više obavljao poslove scenografa, nego šefa scenske opreme – slikar izvođač. Na to upućuje, najprije, Rješenje Savjeta kazališta i direktora Nanda Roje od 19. veljače 1971. kada je Hoffman postavljen na radno mjesto direktora tehničke službe s pokusnim radom od pet mjeseci; da bi novim Rješenjem 30. srpnja odlučili da: „ ... usprkos izrazitoj sposobnosti za scenske – tehničke poslove, nije u potpunosti izvršio zahtjeve pokusnog rada na mjestu direktora tehničke službe u oblasti organizacije rada, pa mu mu na tom radnom mjestu prestaje rad 1. kolovoza 1971. i raspoređuje se na radno mjesto ‘šefa scenske opreme – slikar izvođač’ počev od 1. kolovoza 1971. Time ovo „loptanje“, opravdano ili ne, Kazališta i Hoffmana nje okončano, nego, najvjerojatnije, zbog krize rukovođenja u Kazalištu, na tu novu dužnost neće stupiti odmah, nego ga opet novim novim Rješenjem 4. kolovoza 1971. postavljaju: „ --- za vršioca dužnosti direktora tehničke službe, počam od 3. kolovoza 1971. do postavljanja novog tehničkog direktora“ - budući da, u tom trenutku, nisu imali osobu za mjesto direktora tehničke službe – to će se dogoditi nakon 3. kolovoza kada se vraća na radno mjesto ‘šefa scenske opreme – slikar izvođač’. Ipak, od 1970. do 1976. u autorskim je timovima za 12 opernih, dramskih i baletnih predstava u „kući“ i na Splitskom ljetu. Posljednju scenografija radio je za Verdijevu TRAVIATU koja je izvedena 19. srpnja 1976. u Meštrovićevom kašteletu u okviru programa Spitskog ljeta. Sveukupno je tijekom tih nepunih 16 godina u produkciji splitskog kazališta bio autor 76 postava s još dvadesetak obnova u sva tri kazališna žanra i jedne predstave u Lutkarskom kazalištu „Pionir“, te brojnih slikarskih intervencija u svojim i scenografijama

111

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

drugih autora. Za ilustraciju je stavljena samo jedna, ili jedina sačuvana, fotografija njegove inscenacije, jer druge nisu sačuvane.33

Mjesto i značaj umjetničkog rada u hrvatskom kulturnom prostoru Radio je s najpoznatijim hrvatskim redateljima, scenografima, slikarima, glumcima, dirigentima, pjevačima i baletnim koreografima: K. Mesarićem, L. Mansvjetovom, V. Berčićem, I. Paićem, V. Hladićem, A. Jelaskom, S. Haršićem, B.Papandopulom, D. Savinom, S. Bombardelijem, T. Kuljišem, V. Kuzmanićem, J. Voltolinijem, A. Marušićem, A. Roje, O. Harmošom, F.Horvatom, R. Bunkom, J.Buić, M. Tolićem i mnogim drugima; -kao dio njihovih autorskih timova. U kazališnoj scenskoj umjetnosti prepoznat je kao umjetnik kojega su uvažavali i u svom timu željeli veliki hrvatski kazališni redatelji. Prema kritičkim osvrtima u „Slobodnoj Dalmaciji“, mjesnim dnevnim novinama, Hoffmanove scenografije najčešće su ocijenjene kao uspjele inscenacije predstava. (Slobodnu)34 Nažalost, ne samo tada nego i danas, izostaje kritička riječ o kazališnoj umjetnosti u onom obimu u kojemu ona participira u kulturi društvene zajednice, a poglavito o dijelu bez kojega se nijedna 33

Fotografiju prenosim iz Brošure tiskane povodom šezdeset godina HNK Split. te također i potvrdu da je Hoffman bio postavljen na mjesto scenografa; to stoji u također u ovoj Brošuri u poglavlju KOLEKTIV NARODNOG KAZALIŠTA SPLIT U JUBILARNOJ SEZONI 1952/53. na stranici 47. gdje je pod nazivom SCENOGRAFI, uz Rdolfa Bunka i Herbert Hoffman.

112

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

predstava ne može izvesti - o sceonografiji - i bez koje nema predstave, kao što predstave ne može biti bez režijskog, glumačko i pjevačkog-glazbenog dijela. Stoga ne čudi, da sve što se u ondašnjim tiskovinama tek rijetkim, kao i dasnas uostalom, uz prikaze izvedbi kazališnih predstava, tek s jedenom, doslovno jednom ili dvije rečenice, daje osvrt na scenografska rješenja. Prema broju inscenacija, raznolikosti kazališnih izvedbi – u sva tri žanra – autorskim timovima s kojima je radio, njegov prinos hrvatskom kazališnom životu je velik i značajan. Kao i u, nažalost, ne tako rijetkim slučajevima danas, uloga i mjesto pojedinih ljudi u njihovoj društvenoj zajednici, nije uvijek na odgovarajući način valorizirana, pa tako ni Herberta Hoffmana. Tek nešto više o Hoffmanovom scenskom izričaju govori Nevenka Bezić-Božanić u monografiji: HNK SPLIT 1893 – 1993., u poglavlju „Scenografija i kostimografija“35, odmah nakon prikaza rada Rudolfa Bunka, ističe: „Uz njega djeluje od 1947. godine scenograf Herbert Hoffman, koji je više okrenut prema operetama i lakšim dramskim tekstovima, pa će poslije desetak godina i više godina raditi i veća operetna djela, te uspješno učiniti nekoliko scenografija za Splitsko ljeto. Hoffmanov likovni izričaj u mnogome se oslanja na Bunka i mogli bismo reći da je njegov pravi učenik. Međutim Hoffman je bio izraziti kolorist što je temeljna osobina njegove scenografije“.

Lik Herberta Hoffmana Tijek događaja, ponašanje Hoffmana i njegov odnos prema društvenoj zajednici i položaju u kojemu se našao u vrlo složenim prilikama, te odnos društvene zajednice prema njemu, kako smo vidjeli, u doboroj mjeri ocrtava njegov lik. „Ja sam ratni heroj”, govorio je, „jer sam tijekom gotovo šest ratnih godina prošao sva ratišta, a najteže radoblje bilo mi je vrijeme provedeno na Afričkom frontu“, sjeća se njegovih riječi Igor Gudić36, inspicijent u Splitskom kazalištu i jedini živi svjedok iz vremena kada je Hoffman bio u Kazalištu. „Bio je“, ističe Gudić,“otvorene, žive i vesele naravi „zlatnih ruku i omiljen među kolegama u Kazalištu. Volio je popiti koju čašicu ali i žene…” U prigodi jedne od državnih akademija, koju je on inscenirao, na upit redatelja Tomice Kuljiša: „Herberte gdje je Tito”, odgovorio je: „Tito je otišao na fatureta”. Inače, poznato je u Kazalištu, i izvan njega, to je bila najbolja umjetnička slika Titovg portreta, a koju je naslikao Hoffman, pa je često posuđivana, odnosno bila i na njegovoj fatureti; jer je kao šef scenske opreme imao ovlasti da je da na posudbu u svojoj „fatureti“ Kao poseban slučaj koji ne potvrđuje pravilo, Herbert Hoffman kao „specifični intelektualac” (Foucault) određen političkim, povijesnim vihorom vremena i događanjima mimo vlastite volje, nije pak, „nestao u stoljeću” nego se etablirao u novim uvjetima u

Monografija: HNK SPLIT 1893-1993, „Scenografija i kostimografija, str. 214., Nakladnik HNK Split, 1993.

Isto kao pod 14.

113

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

novoj zajednici koju je obogatio svjim umjetničkim radom. U vihoru vremena opstao je a u trećoj domovini i našao je svoj mir. Njegovi, rijetki, suvremenici, prema onome kako su ga opisali, vjeruju da je vjerojatno pronašao sebe u umjetnosti, što njegov umjetnički rad u najvećoj mjeri i potvrđuje, od kojega ga je, kako smo vidjeli, odmakao ratni vihor; zaljubio se, stvarao, prihvatio novu domovinu, i u njoj pronašao mir i vječno počivalište.

Umjesto zaključka ili kako je Hoffman gradio svoj identitet Što je privuklo istražiti Hoffmanov lik? Njegova ljudska sudbina, koja je i slična i različita od milijuna drugih ljudi koji su se našli u jednom posebnom „historijskom vremenu“. No ništa manje prepoznatljiv je njegov identitet koji se ne da lomiti i koji u vihoru rata i vrtoglavih društvenih promjena, slijedi sebe i u njemu nepoznatoj sredini. Svoj identitet, kao projektivna kategorija, gradio je u prilikama koje su ponekad i mimo njegove želje utjecale na njega i oblikovale ga kao čovjeka i umjetnika. Čovjek je s tri domovine. U jednoj je domovini rođen (Češkoj- Sudetskoj oblasti), u drugoj (Njemačkoj) školovan i unovačen za ratna razaranja i zločine, a u trećoj se skrasio i potvrdio svoj pravi identitet. Njegov je habitus, kao složena i snažna kategorija, bio umjetnički i on ga je slijedio. Nastavio je djelovati u zvanju za koje se školovao, i unatoč svim zaprekama, posvetio mu se i potvrdio kao umjetnik-scenograf. Upravo zato i svega što je preživio i proživio i pronašao u novoj domovini nadnacionalnoj jugoslavenskoj - i s obzirom na podrijetlo i nacionalnost i stoga što je ostao u kulturnoj anonimnosti, potaklo je da ga se predstavi kao istaknutog Nijemca u hrvatskom kulturnom krugu.

114

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure KuiÄ&#x2021;: Herbert Hoffman

115

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure KuiÄ&#x2021;: Herbert Hoffman

116

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure KuiÄ&#x2021;: Herbert Hoffman

117

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure KuiÄ&#x2021;: Herbert Hoffman

118

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure KuiÄ&#x2021;: Herbert Hoffman

119

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 103-120 Jure Kuić: Herbert Hoffman

Herbert Hoffman (Duchcovo, 25. 12. 1914. – Split, 16. 1. 1985.) SAŽETAK Na temelju malobrojnih ali autentičnih isprava, svjedočenja i provjerenih podataka prikazan je na temelju arhivskoga gradiva i malobrojne literature životni put i rad Herberta Hoffmana, akademskog umjetnika-scenografa; Njemca po nacionalnosti, rođenog u jedenoj zemlji (Češkoj) pribiva potom u drugoj (Njemačkoj), gdje je unovačen - preživivši šest godina ratnog vihora Drugog svjetskog rata - dospio kao zarobljenik u Split. Prikazan je njegov vrlo dinamičan radni vijek i život protkan brojnim nedaćama i osobnim dramatičnim preživljavanjem. Opisan je kao intelektualac, koji je u novoj domovini – u hrvatskom kulturnom krugu - gradio svoj identitet. A gradio ga je u prilikama koje su ponekad i mimo njegove želje utjecale na njega i oblikovale ga kao čovjeka i umjetnika. U svom radu se posve posvetio i potvrdio kao umjetnik-scenograf, ostavivši veliki trag u splitskom i hrvatskom kazališnom prostoru i kulturi tijekom 37 godina, koje je proveo u novoj domovini, gdje se i zatvorio njegov životni krug.

Herbert Hoffman (Duchcovo, 25. 12. 1914 – Split, 16. 1. 1985) ZUSAMMENFASSUNG Aufgrund der wenigen, aber authentischen Dokumenten, Zeugnisse und geprüften Angaben wurde aufgrund des Archifstoffes und der weniger Literatur der Lebensweg und die Tätigkeit von Herbert Hoffman, eines Akademiekünstlers-Szenographen dargestellt; Deutscher nach Nationalität, geboren in einem Land (Tschehei), lebt danach in einem anderen (Deutschland), wo er rekrutiert wurde – sechs Jahre des Kriegssturmes des Zweiten Weltkrieges überlebend – kam er als Gefangener nach Split. Dargestellt wird seine sehr dynamische Laufbahn und sein Leben, durchwirkt von zahlreichen Unbillen und persönlichem dramatischen Überlebenskampf. Beschrieben wurde er als Intellektueller, der in seiner neuen Heimat – im kroatischen Kulturkreis – seine Identität erbaute. Und er erbaute sie unter Umständen, die manchmal ohne seine Willen auf ihn wirkten und ihn als Mensch und Künstler formten. Seiner Arbeit widmete er sich vollkommen und bewährte sich als Künstler-Szenograph, eine große Spur im spliter und kroatischen Theaterraum und der Kultur während 37 Jahren, die er in seiner neuen Heimat verbrachte – in der sich auch sein Lebenskreis schloss, hinterlassend.

120

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Dr. sc. Suzana Leček, UDK: 323.15(497.5-3 Slavonija=112.2)(091) znanstvena savjetnica Izvorni znanstveni rad Hrvatski institut za povijest – Primljeno: 8.9.2017. Podružnica za povijest Slavonije, Prihvaćeno: 10.9.2017. Srijema i Baranje Opatička 10, Zagreb – Starčevićeva 8, Slavonski Brod slecek@isp.hr

Slavonski Nijemci „najmanje poznati sunarodnjaci“. Stručne ekskurzije njemačkih studenata kao izvor za međuratnu povijest Slavonije U radu su analizirana izvješća, koja su nakon stručnih putovanja u Slavoniju 1933.-34. podnijeli studenti njemačkih sveučilišta (Leipzig, Freiburg). Radi se o ciklusu istraživanja, tijekom kojega su razvijali metodu rada na terenu (uključujući i političku promidžbu), ali i tijekom kojega su zabilježili niz zanimljivih podataka o životu u zemlji koju su posjetili. Njihova su izvješća korisna za razumijevanje povijesti njemačke manjine u Slavoniji (Folksdojčera) i njihove vrlo kasne i samo djelomične nacionalne mobilizacije, kao i političkih i gospodarskih prilika u međuratnoj Hrvatskoj.

Ključne riječi: njemačka manjina, 121

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Uvod Grupa njemačkih studenata iskrcala se 21. rujna 1933. iz vlaka u Vinkovcima, kako bi krenula prema slavonskim selima u kojima je živio veći broj Nijemaca. Svoj su put započeli nekoliko dana ranije, u Beogradu, koji je na njih ostavio dojam „bezlične“ prijestolnice, u kojoj se ogleda srpska volja za moći („(für unsere Begriffe) Gesichtslosigkeit und dem sich in ihr speigelnden politischen Wille der Serben zur Größe“). Potom su propješačili djelićem sjeverne Bosne, kroz Bijeljinu („türkisch“) do Brčkog, gdje su uzeli vlak za Vinkovce. Uspoređen s onime što su do tada vidjeli, grad im se učinio evropskim („europäisch“) i to su odmah unijeli u svoje zabilješke. Bilo je to naizgled jedno od stručnih putovanja, na kojima su studenti sabirali prvenstveno etnografske podatke, a koji su organizirani još od 1920-ih godina. No, ovaj puta ne samo da nisu za cilj imali uobičajeno odredište - Vojvodinu, nego se radilo o sasvim novom konceptu. Kao prvo, cilj im je bio bolje upoznati njemačke „jezične otoke“ („Sprachinseln“1) Slavonije, njima najmanje poznatog područja Jugoslavije, koje je - kako su upozoreni – bilo i najugroženije slavenizacijom. Osim toga, njihova znanstvena zadaća dobila je i novu političku ulogu. Nijemce na tom području trebalo je konačno osvijestiti kao dio nacionalnog korpusa („die Menschen innerlich zu erfassen als Deutsche über den Grenzen des Reiches“), kako bi u budućnosti mogli postati nositeljima politike Trećeg Reicha u Jugoistočnoj Europi („die Hauptstütze der politischen Orientierung des Reiches in dieser Richtung“).2 Spomenuta je duža tradicija zanimanja za Nijemce izvan Njemačke.3 Organizacija njemačkih studenata Deutsche Studentenschaft (DS), uz svoju osnovnu brigu za njihove svakodnevne interese, od samog osnivanja 1919. poticala je ovaj interes kod svojih članova. Posebice važnim držalo se poticati studente njemačkih sveučilišta na istraživanja sunarodnjaka izvan državnih granica, pa već od 1920-ih postoje pri pojedinim sveučilištima posebni uredi DS-a (Grenzlandamtes), koji su pomagali organizirati stručna putovanja studenata. Kako je rasla politizacija unutar DS-a, a posebice nakon što su 1933. na vlast u Njemačkoj došli nacional-socijalisti, studentska je udruga dobila jaku podršku dviju ustanova, prve zadužene za ideološki rad s mladima 1

Teoretski je ideju razradio: Walter Kuhn, Deutsche Sprachinselforschung (1934.). Odnosi se na teoriju o etnologiji jezičnih otoka, izoliranih cjelina (okruženih „drugim“), koje su sačuvale tradicijsku kulturu. Pri tom se mislilo na zajednice Nijemaca izvan Njemačke, za koje se držalo kako su – čuvajući vlastiti identitet - sačuvale autentičnu kulturu donesenu iz pradomovine. Radi toga se na ove zajednice Nijemaca počelo romantičarski gledati kao na idealne tipove (opstali zahvaljujući idealnim vrlinama: ustrajnosti, marljivosti, štedljivosti, osjećaju dužnosti i zajedništva).

Arbeitbericht. Fahrtengruppe Südost 1933, s. l. /Leipzig/ s.a. /1933./, 1, 19. (Tiskopis u Haus der Donauschwaben, Sindelfingen. Kopija u posjedu dr. sc. Vladimira Geigera, kojem zahvaljujem na dopuštenju korištenja ovog, kao i druga dva dokumenta iz ciklusa studentskih stručnih ekskurzija u Slavoniju 1933.-34.).

Ona sve više privlače pozornost današnjih istraživača. Usp. znantvsni skup: Bewegte Jugend im östlichen Europa. Volkskundliche Perspektiven auf Ausprägungen der Jugendbewegung seit dem ausgehenden 19. Jahrhundert (Witzenhausen, 14.–16.9.2016.). <www.hsozkult.de/event/id/termine-31404> (19.6.2017.)

122

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

(Reichsjugendführung), a druge namijenjene održavanju veza matične zemlje i iseljenika (Volksbund für das Deutschtum im Ausland). Upravo su ove ustanove navedene na izvješćima o kojima će biti govora u ovome radu. Započelo je razdoblje intenzivnog i sustavnog proučavanja Nijemaca izvan Njemačke, ali i promidžbenog rada među njima. Radi učinkovitosti, sveučilišta su podijelila područja i specijalizirala se za pojedine države ili regije. Tako je područje Kraljevine Jugoslavije pripalo posebnom odjeljku vanjske službe DS-a za „Južno-slaviju“ (Aussenstelle für Südslawien der Deutschen Studentenschaft), a preko njega su u Slavoniju dolazili studenti iz Leipziga (Slavonija, Baranja), Freiburga (južna Slavonija) i Jene (sjeverna Slavonija).4 Kao rezultat tih grupnih studijskih putovanja (a kasnije i pojedinačnih istraživanja), nastao je niz različitih stručnih radova te doktorata, od kojih su neki publicirani. Najpoznatiji je, bez sumnje, rad ugledne etnologinje Ingeborg Kellermann (kasnije Weber-Kellermann) o Josipovcu ( Josefsdorf ).5 Bez obzira jesu li objavljeni tekstovi napisani popularno ili znanstveno, oni donose niz zanimljivih informacija o povijesti, gospodarskim i demografskim prilikama, običajima i kulturi Nijemaca u Jugoistočnoj Europi.6 No, za istraživače nisu zanimljivi samo ovi stručni radovi, nastali na temelju istraživačkih boravaka u Slavoniji. U historiografiji je već zapaženo kako i popratna, mogli bismo reći, u određenoj mjeri administrativna građa, također sadrži zanimljive podatke ne samo o Nijemcima izvan Njemačke, nego i o političkoj promidžbi.7 U studijama o Nijemcima u Slavoniji, koristili su ih Vladimir Geiger, pišući o Nijemcima Đakovštine i Požeštine, te Carl Bethke.8 Stoga ćemo se ovdje osvrnut nešto detaljnije na 4

Dušan Biber, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji 1933-1941, Cankarjeva založba: Ljubljana, 1966., 47-48; Hans Rasimus, Als Fremde im Vaterlad. Der Schwäbisch-Deutsche Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegel der Presse, Donauschwäbische Kulturstiftung: München 2000., 465-467; Vladimir Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Hrvatski institut za povijest: Zagreb, 2001., 135-136; Carl Bethke, Deutsche und ungarische Minderheiten in Kroatien und der Vojvodina 1918-1941. Identitätsentwürfe und ethnopolitische Mobilisierung, Harrassowitz-Verlag: Wiesbaden, 2009., 387-392; Metka Gelt, Vpliv Kulturbunda na nemška društva v Mariboru (1930-1939). Neobjavljen magistarski rad, obranjen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mariboru 2011., 131-132.

I. Kellermann, Josefsdorf ( Josipovac). Lebensbild eines deutschen Dorfes in Slawonien, Hirzel: Berlin, 1940; Nives Ritig-Beljak, „Josipovac ( Josefsdorf ) drugo čitanje Ingeborg Weber-Kellermann“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Njemačka narodnosna zajednica: Osijek, 1997., 34-49; Ista, „Josipovac ( Josefsdorf ) – davno slavonsko djelovanje Ingeborg Weber-Kellermann“, Etnološka tribina, 21/1998., br. 28, 121-128.

Većina ih je objavljena zasebno, a neki su objavljeni ponovo, ovaj puta objedinjeni u zbornicima: Hermann Rüdiger (ur.), Beiträge zur Kunde des Deutschtums in Slawonien und Syrmien, Stuttgart, 1937.; Emil Meynen (ur.), Das Deutschtum in Slawonien und Syrmien, Leipzig, 1942. (Ovdje je objavljen i spomenuti rad I. Kellermann (str. 503-587). Na ove, kao i druge radove, upozorili su: D. Biber, Nacizem in Nemci, 292-297; V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, 136; C. Bethke, Deutsche und ungarische Minderheiten, 388.

Elizabeth Harvey, „Emissaries of Nazism: German Student Travellers in Romania and Yugoslavia in the 1930s“, Österreichische Zeitschrift für Geschichtswissenschaften, 22/2011., br.1, 135-160.

V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, 135-136; Vladimir Geiger, „Osvrt na važnije radove o Nijemcima u Požegi i Požeškoj kotlini“, Scrinia slavonica, 9/2009., 297-298; C. Bethke, Deutsche und ungarische Minderheiten, 390.

123

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

ova izvješća, u kojima su kratko opisana sama putovanja te izneseni neposredni dojmovi. Ona daju ne samo bolji uvid u metode i ciljeve putovanja, nego sadrže i neformalnije iznesena opažanja. Analizirat ćemo tri takva izvješća, napisana nakon prvih studentskih boravaka u Slavoniji, koja zapravo čine ciklus (danas bismo rekli iz faze u fazu razvijan projekt) za kojeg su vjerovali kako bi mogao postati modelom sličnim istraživanjima/ promidžbi u drugim krajevima. Prva skupina boravila je u Slavoniji u jesen 1933., druga u proljeće 1934., a treća ponovo u jesen iste godine. Zanimljivo je da su prvu činili studenti iz Leipziga, a drugu i treću iz Freiburga.9 Unatoč tome, ona čine cjelinu, vjerojatno ne samo radi izvrsne umreženosti i racionalizacije, nego i zahvaljujući tome da je u sve tri sudjelovao (i bio jedan od voditelja) Günther Harms.10 (Njegov doktorat donosi isključivo demografske i gospodarske podatke. Kao i niz drugih – između ostalih i rad Ingeborg Kellermann11 - ne sadrži ni traga nacističke ideologije.) Izvješća, naravno, govore dosta o samim studentima, točnije, njihovim ciljevima, načinu rada, prijenosu ideja ili odnosu prema Nijemcima koje su obilazili.12 No, ovdje ćemo analizirati onu drugu stranu, odnosno ono što govore o životu seljaštva u Slavoniji, te o onome što je i njih - a i većinu istraživača danas - najviše zanimalo, a to je zatečeno stanje nacionalne svijesti kod slavonskih Nijemaca.

„Model Slavonija“ Bile su to prve skupine studenata koje su došle u Slavoniju, koju su i sami opisali kao „najzanemarenije“ područje Nijemaca u Kraljevini Jugoslaviji („am meisten vernachlässigtem Gebiete des Deutschtums in Jugoslawien“).13 Bilo im je to potpuno nepoznato područje, a istraživanje je nosilo draž otkrivanja neslućenih svjetova. Nešto od tog uzbuđenja, otkrivanja neočekivanog i mladenačkog iznenađenja, osjeća se čak i 9

Arbeitsbericht Fahrtengruppe Südost 1933, s. l. /Leipzig/ s.a. /1933./ (dalje: Arbeitsbericht 1933); Arbeitsbericht Südostgruppe 1934 der Freiburger Studentenschaft und des Bannes 113, Freiburg s.a. /1934./ (dalje: Arbeitsbericht 1934); Landdienst in Slawonien Sommer 1934. Bericht über unseren Weg in der Volkstumsarbeit bis zum Landdienst, den Landdienst als Arbeitsform der volksdeutschen Arbeit, die Weiterführung der Dorfarbeit in Slawonien nach dem Landdienst, erstattet von Günther Harms, in Zusammenarbeit mit Volksbund für das Deutschtum im Ausland, Reichjugendführung und der Deutschen Studentenschaft, Peter Böhm, Bann 113 - Freiburg/Br. Leiter des Grenzlandamtes der Freiburger Studentenschaft, s.a. /1934./ (dalje: Landdienst 1934)

Znamo da je G. Harms studirao u Leipzigu i Freiburgu, a studij je završio i doktorirao s temom slavonskih Nijemaca na sveučilištu u Rostocku (1937.). Disertacija mu je objavljena zasebno, a potom i u spomenutom zborniku E. Meynena. G. Harms, Bevölkerungsstruktur und Agrarverfassung Slawoniens. Der wirtschaftliche und soziale Aufbau einiger Dörfer im Poscheger Kessel, u: E. Meynen (ur.), Das Deutschtum in Slawonien und Syrmien, 379-440.

N. Ritig-Beljak, Josipovac ( Josefsdorf ) – davno slavonsko djelovanje, 125-126.

Primjerice, pružaju i neke informacije o tome kako na slavonske Nijemce – nesvjesno – gledaju kao na nekoga drugačijega. Tako su studentima strane pjesme koje im domaćini pjevaju („zu fremd klingt“), a zaziru i od nekih običaja (posebice pri njezi djece ili odnosu prema tijelu). Arbeitsbericht 1934, 3; Landdienst 1934, dodatak: Ruth Frankenbach, „Die Mädelarbeit“, 1-3. Usp. E. Harvey, Emissaries of Nazism, 138.

Arbeitsbericht 1934, 2.

124

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

u ovim šturim izvješćima. No, iako početna, ovo nipošto nisu bila spontana putovanja, nego dobro osmišljen znanstveni projekt, koji je napredovao i mijenjao se faze u fazu. Stoga sami studenti ponosno zaključuju kako bi njihov rad mogao postati modelom i za druga slična putovanja (možemo ga i nazvati „model Slavonija“). Zanimljivo je kako dodaju i nešto što se lako zaboravlja, a to je da se model ne može šablonski kopirati, jer svaka skupina i područje imaju drugu situaciju, pa je nužno model prilagođavati konkretnim potrebama i uvjetima, kako bi djelovao.14 Ciklus istraživanja sastojao se od tri putovanja (terenskih istraživanja) u Slavoniji. Prvome je bio cilj sakupiti osnovne informacije o Nijemcima koji su tamo živjeli, pa je bilo angažirano i najviše studenata, obišli su najviše sela, a u njima su se zadržavali vrlo kratko.15 Na temelju prikupljenih informacija, izabrali su sela u kojima je njemački identitet bio bolje očuvan (mjerilo je bilo korištenje njemačkog jezika) i na njih su usmjerili dalji rad. Tako su idući posjeti bili manjeg opsega, ali intenzivniji u kontaktu. Posebice to vrijedi za treći dolazak, kad se potpuno prešlo na zajednički život i rad sa seljacima (ne samo posjetu). Izvješća koja su podnosili razmjerno su kratka, oko dvadesetak strana (drugo, ono iz proljeća 1934. je i kraće, na samo 11 strana), a na kraju su priložene fotografije.16 Najviše informacija o općima prilikama i o životu Nijemaca sadrži prvo izvješće, dok su druga dva zanimljivija za istraživanje načina rada ovih studentskih skupina i političke promidžbe. Na početku donosimo osnovne podatke o putovanjima. (Tabela 1.) Sudionici Trajanje (dani) Rad Broj Grupe Slavonija Sve Sela Svrha 9.-10.1933. 12 2 16 39 25 „izvidi“ 3.-4.1934. 8 1 16 32 5 promidžba 8.-9.1934. 34 5M+3Ž 14 30 4 „Landsdienst“ Tabela 1. Pregled studentskih putovanja u Slavoniju 1933.-34. godine Godina

Turizam Dal, It Sr, Mak Dal, It

Putovanje prve skupine od 12 mladih organizirano je u Leipzigu. Na putu su proveli ukupno 39 dana (11.9.-20.10.1933.). Od toga su u Slavoniji boravili manje od polovine vremena, tek 16 dana (21.9.-6.10.). Kao i u drugim putovanjima, značajan dio činio je i turističko-stručan obilazak većih gradova, na što je već upozoreno. Ovom su prilikom preko Dresdena i Praga stigli do Beograda, od tamo se uputili u Franztal17, 14

Landdienst 1934, 13.

Prvo su u tabelarnom prikazu dali najosnovnije brojčane podatke (zaokružene, pa se očito radi o procjenama) za svako od istraženih sela: broj kuća i/ili stanovnika, nacionalni sastav (broj ili udjeli), vjerska pripadnost, postoji li njemački školski odjel i broj djece, te nacionalna pripadnost seoske inteligencije (župnik, učitelj, bilježnik). Potom su ukratko opisali situaciju u svakome od sela.

Prvo sadrži 22 strane teksta i 45 fotografija, drugo 11 strana teksta i 19 fotografija, a treće 19 strana teksta i 22 fotografije. Fotografije iz drugog putovanja snimljene su u njegovom turističkom dijelu.

Franztal (Franjin Dol), njemački dio Zemuna.

125

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

pa Brčko i onda prešli u Slavoniju. Ovdje su istraživali nešto više od dva tjedna. Obišli su ukupno 25 sela, prvo ona oko Vinkovaca i Đakova (21.-30. rujna), a potom oko Požege (1.-6. listopada).18 Nakon istraživanja, nastavili su s obilaskom, spustili se preko Slavonskog Broda kroz Bosnu i Hercegovinu do Dubrovnika, razgledali su još Split, Rab, Rijeku, Veneciju, Milano, a preko Innsbrucka i Münchena se vratili kući.19 U proljeće 1934. slijedilo je drugo putovanje (15.3.-7.4.1934.), ovaj puta organizirano u Freiburgu. Bilo je nešto kraće (32 dana), a u Slavoniji su, kao i prvi puta, proveli 16 dana (23. ožujak - 7. travanj). Put je krenuo iz Freiburga, a preko Venecije, Trsta i Ljubljane stigli su do Zagreba. Od tamo su doputovali u Pleternicu i obavili istraživanje u izabranih pet sela.20 Potom su nastavili za Vinkovce i Beograd, spustili se na Skoplje, vratili se preko Niša u Beograd, obišli još Suboticu, Budimpeštu i preko Beča otputovali nazad u Freiburg.21 Iz Freiburga je krenulo i treće putovanje (4.8.-5.9.1934.). Preko Münchena, Beča i Mohača stigli su u Osijek. Od tuda su pješačili do sela (bili su to popularni „marševi“). Radili su sa svojim domaćinima 14 dana (8.- 21.8.). Ovaj su puta suzili izbor na četiri sela.22 Nakon toga su prešli u Bosnu, preko Sarajeva došli u Dubrovnik, nastavili za Veneciju i Milano, te se preko Basela vratili u Freiburg.23 Spomenuto je kako se način rada mijenjao, prilagođavao prilikama i razvijao kako bi što uspješnije ostvario postavljene stručne i političke ciljeve. Studenti su isprva uglavnom razgovarali, pokušavali su otvoreno pričati i o politici, no ponajviše su ideje nijemstva širili kroz kulturu (igre s djecom, čitanje pripovijetki, pjevanje, izvođenje šaljivih igrokaza (Scherzspiele), ples, dijeljenje knjiga). Iako to nije bilo sasvim neuspješno24, ubrzo su ustanovili kako je pričati o politici krajnje neugodno (i opasno) za domaćine, a da za kulturni rad ostaje samo ono malo slobodnog vremena što su ga seljaci imali. Stoga su već u trećem putovanju prešli na sasvim drugi način rada – Landdienst, pri čemu se živjelo i radilo sa svojim domaćinima, a politička je promidžba pri tom bila sasvim nenametljiva, spontana, kroz svakodnevnu komunikaciju i nedjeljne zabave.25 18

Radili su dijelom zajedno, a dijelom u dvije skupine, a podijelili su se i kod pisanja izvješća. Skupina 1: Novo Selo, Ivankovo, Vođinci, Vrbica, Vučevci, Selci Đakovački, Gašinci, Drenje, Slatinik Drenjski, Rajsavac, Jakšić, Bertelovci. Skupina 2: Jarmina, Mrzović, Kešinci, Semeljci, Forkuševci, Viškovci, Satnica Đakovačka, Gorjani, Tomašanci, Darkovac, Kula, Poreč, Ciglenik.

Arbeitsbericht 1933, 1-3, 11, 19-20.

To su bili: Darkovac, Slatinik Drenjski, Selci Đakovački, Tomašanci, Vučevci.

Arbeitsbericht 1934, 1-2.

To su bili: Darkovac, Slatinik Drenjski, Tomašanci, Vučevci.

Landdienst 1934, 3-4.

Primjerice, u Slatiniku Drenjskom njihov je kulturni program ostavio dubok dojam („Nicht einer ist unberührt geblieben im Dorf.“). Arbeitbericht 1933, 9.

Upoznavši situaciju, studenti su davali i niz konkretnih prijedloga kako se bolje pripraviti za rad i kako biti od veće koristi domaćinima. Ova želja za pomaganjem uključivala je niz inicijativa: poticanje zadružnog organiziranja, liječnička pomoć, poduka iz higijene i dr.

126

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Nakon trećeg putovanja, mogli su sabrati iskustva i dati smjernice, po kojima bi se model koji su razvili mogao primjenjivati i drugdje.26 Ovaj „model Slavonija“ predviđao je: 1. informativno istraživanje kojim se ustanovljuje stanje; 2. rad u izabranim selima; 3. sela počinju djelovati na kroatiziranu okolicu („gewissermassen ‘ Energien auszustrahlen’“). Osim toga, kako bi se održalo ono što je već postignuto, nužno bi bilo održavati veze i pomagati rad (primjerice, slati knjige), te omogućiti zainteresiranim i nadarenim mladićima odlazak na neko vrijeme u Njemačku. Razradili su i način rada, koji su držali najučinkovitijim. Savjete možemo pojednostavljeno svesti na: 1. život i rad sa seljacima, a kroz to kulturno djelovanje (Landdienst); 2. dobre pripreme i stroži odabir članova skupine koja ide (spremnost na težak rad, radi tradicionalne rodne podjele posla, trebaju ići mladići i djevojke); 3. isključivo kulturna promidžba, a politiku potpuno izbjeći (u proljetnom izvješću to su izvrsno definirali kao „volksdeutsch“, a ne „reichsdeutsch“ nastup27); 4. potruditi se uspostaviti što bolje odnose s drugim nacijama. (Ovo naglašeno izbjegavanje politike treba gledati u kontekstu diktature u Kraljevini Jugoslaviji, koja je još na snazi u vrijeme kada nastaju izvješća. Kasnije će ovaj oprez nestajati.)

Kraljevina Jugoslavija i Nijemci u Slavoniji u studentskim izvješćima Osnovno pitanje, koje je zanimalo studente, bilo je položaj Nijemaca i njihova nacionalna osviještenost. No, da bi stvorili potpuniju sliku, procijenili stanje, ukazali na uzroke problema i ponudili strategiju daljnjeg rada, morali su istražiti više tema. Polazište je, logično, bilo pitanje udjela Nijemaca u ukupnom stanovništvu, jer se prvenstveno željelo raditi tamo gdje su živjele homogenije skupine, koje su i zadržale svojstven način života (znanstveni aspekt) ili potencijalno izraženiji identitet (politički aspekt). Drugo su pitanje bile gospodarske prilike i napokon socijalna struktura. Opisujući njemačku situaciju, nisu mogli izbjeći komentare o državnoj politici, ali i o životu drugih, a ne samo Nijemaca. Tako su nam ostaviti svjedočanstvo ne samo o Nijemcima, nego i o općim prilikama u Slavoniji (Hrvatskoj) u ranim 1930im godinama. Izvješća su zanimljiva i kao svjedočanstvo svojevrsne usporedne perspektive. Naime, ona su pogled izvana, koji na svježi način predstavlja situaciju u Kraljevini Jugoslaviji i položaj hrvatskog seljaštva (u manjoj mjeri i Hrvatske općenito). Opće prilike Studenti su na putovanje išli dobro pripremljeni, očito proučivši literaturu o području u koje idu. Stoga u izvješćima ima nekih općih opisa situacije u državi, koje su im sugovornici samo potvrdili. Tako spominju kako su na primjerima osjetili sve probleme države: vjersku i nacionalnu podjelu, srpsko-hrvatski sukob (za kojeg kažu kako izlazi „aus dem absoluten Herrschaftsanspruch der Serben gegenüber den 26

Landdienst 1934, 8-10.

Arbeitsbericht 1934, 3.

127

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Kroaten“). Kraljevinu Jugoslaviju opisali su kao državu okruženu neprijateljima (osim Rumunjske), jer je svima uzela dio područja, osim Italiji, koja ga želi uzeti od nje. Nadalje, kao probleme vide slabu vojsku (sklepanu kao i država i slabo opremljenu), visoku nepismenost, slab novčani promet (u selima gotovo da nema novca), francuske „okove“ (krediti) i korupciju. Lošu sliku zaokružuje konstatacija kako je ona poljoprivredna zemlja bez tržišta.28 Spomenute političke napetosti iskusili su na svojoj koži. Prvo putovanje poklopilo se s nemirnim vremenom općinskih izbora. Iako su održavani u vrijeme diktature i nije bilo oporbe, ipak su provedeni u atmosferi velike napetosti, a režim se poslužio i prevarama kako bi nametnuo pojedince koje je želio (Viškovci).29 U izvješću se navodi kako su Nijemci podržali režim ili „srpske kandidate“ („die Deutschen sich den Serbischen Wahlmänner bezw. Listen anschlössen“) u nadi da će neko vrijeme biti sigurni od protunjemačkih mjera iz Beograda („überraschenden deutschfeindlichen Maßnahnem aus Belgrad“).30 Kada su tijekom drugog putovanja svratili u Zagreb i susreli se s njemačkim studentima, svjedočili su iznenadnoj pretrazi u prostorijama njihove udruge, radi čega su žurno otišli, ne želeći izazvati dodatne probleme.31 Stoga ne začuđuje njihov konačni zaključak i savjet za daljnji rad: izbjegavati politiku i bilo što, što bi vlast shvatila kao neprijateljsko djelovanje. Iduću veliku temu čine opisi gospodarskog položaja Nijemaca, točnije, njemačkog seoskog stanovništva, budući da su radili u selima. Iako govore samo o Nijemcima, ova se opažanja odnose na opća gospodarska obilježja, pa vrijede i za sve druge seljake. Zanimljivo je iskreno čuđenje studenata, koje se osjeća u kratkim komentarima uz numeričke podatke. Dolazili su iz Njemačke koja je tek počela izlaziti iz izuzetno teške gospodarske krize i ne iznenađuju ih poneke scene siromaštva (većina seljaka živjela je ipak pristojnim životom), nego loša gospodarska politika, koja priječi razvoj i održava privredu u velikoj mjeri autarkičnom. Tako primjećuju da seljaci koje su posjetili imaju ono najnužnije za život (štoviše, jela i pića možda i previše), ali da nemaju novaca za osnovne stvari koje se kupuju (odjeća i dr.).32 S druge strane, primjećuju ono što je njima začudno, a što ispravno tumače kao prepreku gospodarskom razvoju. Prvo što im je upalo u uči su nerazumno veliki porezi (do 60% vrijednosti uroda). Oni upropaštavaju seljačka gospodarstva („holt alle Gelder aus den Bauern heraus“), a ovrhe čine situaciju nesnošljivom („so kann’s nicht weitergehen“).33 Drugo što su zamijetili bile su izuzetno 28

Arbeitsbericht 1934, 9.

Arbeitsbericht 1933, 14. O problemu općina vidjeti: Stipica Grgić, “Općinske uprave u vrijeme šestosiječanjske diktature”, Časopis za suvremenu povijest, 45/2013., br. 1, 89-117.

Arbeitsbericht 1933, 5.

Arbeitsbericht 1934, 7.

Arbeitsbericht 1933, 4.

Arbeitsbericht 1933, 4, 13.

128

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

niske cijene seljačkih proizvoda u odnosu na one u Njemačkoj (što bi sugeriralo da se moglo dobro zaraditi na izvozu), ali i to da na tržištu seljak nema zaštite i prolazi izrazito loše (da postoji ono što su ekonomisti nazivali škarama cijena, odnosno nepovoljni omjer cijena između seljačkih i drugih proizvoda ili usluga).34 Posljedica je bila i to da je u opticaju bilo malo novca, pa da se u selima još puno toga plaćalo u naturi35 (što je njemačkim studentima moralo izgledati kao da su na putovanju vremeplovom). Zanimljivo je ne samo ono što su vidjeli, nego i ono što nisu. Jedna od opaski o gospodarskom položaju njemačkih seljaka potvrđuje ono što se navodilo u historiografiji – kako je i organiziranje, pa i ono gospodarsko, započelo vrlo kasno.36 Naime, studente je iznenadilo da u selima u kojim su boravili nema zadružnih organizacija, stare i korisne institucije široko rasprostranjene posvuda, ne samo u Njemačkoj. Stoga je jedna od preporuka bila da se u buduće poradi na njihovom ustrojavanju, kako bi se gospodarski pomoglo njemačkom stanovništvu.37 Budući da su u njima vidjeli i način za nacionalno ujedinjavanje, ova je preporuka imala i politički karakter. Osim gospodarskih prilika, analizirali su i socijalnu strukturu. Ovdje se nije imalo puno za reći, jer je ona bila vrlo jednostavna (i nije ostavljala nade u lagan politički rad, čiji bi nositelji trebali biti lokalna inteligencija i imućniji građani). Većina Nijemaca bili su mali seljaci, koji su sami obrađivali svoju zemlju. Tak manji broj vlasnika većih posjeda imao je slugu, a to su uglavnom bili Hrvati ili Srbi (koji su radili „unglaublich billig“, a godišnja im je plaća odgovarala mjesečnoj u Njemačkoj). Druga skupina koja ih je zanimala bili su seoski zanatlije, ali kod njih su tek potvrdili nepovoljnu gospodarsku politiku. Razlog je opet porez, pa navode i primjer kolara čiji je godišnji prihod iznosio 1.600 din (83 RM), od čega mu je na porez odlazilo čak 1.050 din (za usporedbu, plaća općinskog bilježnik iznosila je čak 2.000 din mjesečno).38 Prema studentskim opažanjima, oni su bili u najtežem položaju i stoga politički najradikalniji („u vrenju“ / „in Gärung“39) (što u tom trenutku nije bilo najpoželjnije, jer se nije željelo izazivati

Primjerice, u Slavoniji seljak za 100 kg pšenice dobije preračunato 5,50 RM (100 din), a u Njemačkoj čak 18-20 RM. Za 100 kg šljiva dobije 3,85 RM (70 din), a preprodavač čak 25,3 RM (460 din). Arbeitsbericht 1933, 4.

Arbeitsbericht 1933, 18.

Prema literaturi, u vrijeme prvog putovanja samo je u Semeljcima i Kešincima postojala mjesna skupina Kulturbunda (obje osnovane 1932.). Zanimljivo je da se u izvješću ne spominje ona u Kešincima, pa je pitanje je li uopće djelovala. U Semeljcima je navedena čitaonica (Leseverein), a uopće se ne spominje Kulturbund. Arbeitsbericht 1933, 13. No, ovo se počelo mijenjati samo nekoliko mjeseci nakon toga. Od sela koje su posjetili, čak u sedam su već početkom 1934. osnovane mjesne skupine Kulturbunda (Novo Selo, Selci Đakovački, Slatinik Drenjski, Viškovci, Satnica Đakovačka, Gorjani, Tomašanci). Valentin Oberkersch, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Donauschwäbische Kulturstiftung: Stuttgart 1989., 287.

Arbeitsbericht 1933, 5.

Arbeitsbericht 1933, 7.

Arbeitsbericht 1933, 5.

129

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

trzavice). O problemu inteligencije izvještavali su najopširnije, a o tome ćemo više reći u idućem poglavlju. Spomenut ćemo još jedan zabilježen fenomen, iako ne ulazi u ove kategorije. No, o njemu su dosta pisali, a i doživjeli su ga kao jedno od najvećih zala. Bio je to alkohol. Pio se, za studentske pojmove, u nevjerojatnim količinama („für unsere Begriffe ungeheure Mengen“) i razmjerima, pa govore čak i o alkoholiziranju cijelih sela („‘Verschnapsung’ ganzer Dörfer“, a Vrbicu opisuju kao „Schnapsdorf“). Zapanjilo ih je kada su otkrili da se alkohol davao i maloj djeci.40 U alkoholu su vidjeli i veliku zapreku svakom političkom radu i nacionalnom osvješćivanju („dem Deutschtum hoffnungslos verloren sind“; „der schlimste Feind des slawonischen deutschtums“), te sredstvo neželjene kroatizacije („Der Schnaps hat sie widerstandslos gemacht gegen die zielbewußte Kroatisierungsarbeit“).41 Problem kroatizacije Pitanje očuvanja njemačkog identiteta bilo je ne samo kulturološko, nego i prvorazredno političko pitanje. No, kako se radi političkih prilika razgovor o takvim temama izbjegavao, u prvi su plan došla kulturološka zapažanja. Glavna pitanja na koja su studenti pokušali odgovoriti bila su: koliko se još govori njemačkim jezikom i postoje li institucije koje bi osigurale opstanak (pa i jačanje) njemačkog identiteta: 1. intelektualna elita kao nositelj nacionalne svijesti; 2. državne institucije (škole); 3. institucije građanskog društva (udruge); 4. vjerske institucije. Prvo je putovanje pokazalo da slavonski Nijemci vrlo često i među sobom govore hrvatski, te da su već dobrano kroatizirani.42 Tako im je činovnik na željeznici, inače Nijemac iz Banata oženjen Hrvaticom, ispričao kako s djecom govori samo hrvatski („Des Brot ich eß, des Lied ich sing!“).43 U Kuli i Poreču, inače čisto njemačkim selima, govorni jezik bio je gotovo isključivo hrvatski.44 Očekivano, ovaj je proces jače zahvatio mlađu generaciju. Mladi u Mrzoviću govorili su međusobno, pa čak i kod kuće, hrvatski.45 Slično su susreli i u Vođincima. I tamo su mladi češće koristili hrvatski, pa su studenti zaključili kako su škola i ulica jači od kuće. Zapisali su i kako im je tamo jedan starac rekao: „Die Deutsche sind hier mit kroatischer Seele!“.46 U nekim je selima proces bio prilično poodmakao, pa su stanovnici govorili lošim njemačkim, ili ga čak više nisu dobro razumjeli. U Forkuševcima većina je govorila još samo „gebrochen 40

Landdienst 1934, 1-2.

Arbeitsbericht 1933, 4, 8; Landdienst 1934, dodatak: Ruth Frankenbach, „Die Mädelarbeit“, 2.

Usp. V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, 123.

Arbeitsbericht 1933, 7.

Arbeitsbericht 1933, 18.

Arbeitsbericht 1933, 13.

Arbeitsbericht 1933, 7.

130

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

deutsch“.47 Za Nijemce u Bertelovcima napisali su da su „restlos kroatiziert“, pa da je čak i glavni kazivač jedva razumio „unser Deutsch“. Žena koja im je, uz dosta problema, prevodila, utješila ih je napomenom „deutsch ist das Herz“.48 Ne znamo koliko je njena izjava bila samo neka vrsta pravdanja pred mladima iz Njemačke, a niti koliko je subjektivna bila suprotna izjava starca u Vođincima („kroatischer Seele“), no ipak nas one podsjećaju kako to kojim se jezikom netko služio ne smijemo automatski protumačiti kao pokazatelj pripadanja toj naciji (bilo hrvatskoj ili njemačkoj). Kao glavni uzrok takvom stanju (pasivnosti ili uznapredovanoj kroatizaciji) naveli su nepostojanje njemačke elite, posebice inteligencije („eine führende, starke Intelligenzschicht fehlt vor allem“).49 Tijekom prvog posjeta pažljivo je bilježen sastav elite, koju su tada činili, više-manje, župnik, učitelj i bilježnik. U pravilu su ta mjesta držali Hrvati ili Srbi, pa je studentima postala razumljivija apatija seljaka. Spomenuli su problem nepostojanja bogoslužja na njemačkom, kojeg su susreli čak i u selima kojima je to bilo dopušteno posebnom privilegijom, kao što je bio slučaj u čisto njemačkim Vučevcima.50 No, najveću su pozornost obratili njemačkim školama. Popisali su gdje ima njemačkih razreda, zabilježili ima li učitelja koji vladaju njemačkim, te idu li njemačka djeca u te škole (razrede). Rezultati su im izgledali poražavajući. Jedva da je igdje bilo osposobljenih učitelja (i same škole, odnosno njemački odjeli, bili su novost).51 No, čak i u rijetkim slučajevima kad su bili zadovoljeni zakonski uvjeti, roditelji su oklijevali slati djecu u njemačke škole. Primjerice, u spomenutim Vučevcima od stotinjak školske djece, samo su djeca iz sedam obitelji išla u njemačku školu, dok su ostali slani u hrvatsku „weil’s bequemer ist“.52 U Selcima Đakovačkim odnos je bio znatno bolji. Od 56 djece, 36 je polazilo njemačku školu, a ostalim roditeljima „fehlt der Mut“.53 Spomenuli su da su im neki kazivači posvjedočili kako im se prijetilo (primjerice, u Gašincima).54 No, u nekim su selima, poput Kule i Poreča, sami odustali od njemačke škole jer im se činila preskupa (očito nije bilo dovoljne motivacije).55 Opći im je zaključak stoga bio kako njemački odjeli postoje u najboljem slučaju tri godine (neki samo jednu), uspostavljeni su prevladavanjem svih mogućih prepreka („eingerichtet unter Überwindung aller möglichen Schikanen“), te da su i dalje ugroženi neodlučnošću roditelja („jetzt stark gefährdet durch Unentscheidenheit der Eltern“), otporom nenjemačke elite („Beeinflussung durch kroatische Lehrer etc.“) i nedostatkom 47

Arbeitsbericht 1933, 14.

Arbeitsbericht 1933, 9-10.

Arbeitsbericht 1933, 10,

Arbeitsbericht 1933, 8.

Usp. V. Geiger, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, 122-123.

Arbeitsbericht 1933, 8.

Arbeitsbericht 1933, 9.

Arbeitsbericht 1933, 18.

131

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

njemačkih učitelja („Hauptgefahr ist…kroatischen Lehrer, die zum Teil kaum ein Wort deutsch können“).56 U nekim su selima pronašli i njemačke udruge, ali njihov mali broj samo potvrđuje spomenutu tvrdnju o vrlo kasnom organiziranju slavonskih Nijemaca. Doduše, u Mrzoviću je njemačko dobrovoljno vatrogasno društvo izazvalo trzavice s Hrvatima, pa su ga sami raspustili.57 No, u nekoliko sela su ipak uspjeli pokrenuti svoje udruge. Iako se radilo o izuzetcima, ipak su studenti u njima vidjeli nadu za obnovu njemačkog identiteta. Tako su u Slatiniku Drenjskom i Semeljcima naišli na njemačke čitaonice.58 Za Tomašance su izvijestili kako je nijemstvo dobro očuvano, što se vidi i u tome da imaju njemačko sportsko društvo (koje je radilo unatoč stalnim preprekama, naime svaku je utakmicu trebala odobriti lokalna vlast, a odobrenje često nije uopće stizalo ili bi stiglo prekasno).59 Aktivniji su bili i Nijemci u Darkovcu, koji su sami podigli školu i župni dvor. 60 No, unatoč navedenim problemima, stanje ipak nije bilo „beznadno“. Studenti su našli i ono što su tražili – sela u kojima se govorilo njemački (primjerice, u Jarmini61) i gdje je izgledalo da je njemački tradicionalni način života dobro očuvan. Među takvim selima izabrali su ona u kojima su nastavili istraživati i raditi. Spomenimo na kraju ipak i politiku. Iako se nju izbjegavalo, neka opažanja daju naslutiti da je pasivnost bila samo prividna i privremena. Prema zabilješkama s prvog putovanja, slavonski su Nijemci uglavnom bili politički nezainteresirani (primjerice, za Nijemce u Đurđancima zapisali su kako ih zanima samo zemlja62), nije bilo željene nacionalne (njemačke) mobilizacije, ali studenti su ipak primijetili kako u nekim selima postoje političke podjele. Posjeti o kojima govorimo bili su organizirani u vrijeme diktature, pa je pasivnost i rezignacija razumljiva. No, unatoč tome studenti su posvjedočili kako su se političke podjele u državi prenijele i na slavonske Nijemce. U Slatiniku Drenjskom spomenutoj njemačkoj čitaonici „konkurirala“ je čitaonica koju su držali hrvatski orijentirani Nijemci („den politisch für die Kroaten orientierten Deutschen“).63 Podjelu su susreli i u Viškovcima.64 U Gorjanima su pronašli jaku njemačku svijest kod dijela Nijemaca, koji su podržavali režim kako bi smjeli biti Nijemci („wenn wir Schwaben sein dürfen“). Radi toga su izbijale stalne trzavice s 56

Arbeitsbericht 1933, 10; Arbeitsbericht 1934, 4.

Arbeitsbericht 1933, 12.

Arbeitsbericht 1933, 9, 13.

Arbeitsbericht 1933, 16.

Arbeitsbericht 1933, 17.

Arbeitsbericht 1933, 12.

Arbeitsbericht 1933, 8.

Arbeitsbericht 1933, 9.

Arbeitsbericht 1933, 14.

132

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Hrvatima, čiji je „duhovni vođa“ bio Nijemac „W.“, koji je bio osobni prijatelj Stjepana Radića. On ih je čak spriječio da izvedu svoj program u vatrogasnom domu.65 Teško je reći koliko su te političke podjele (za i protiv režima) ujedno bile i znak gubljenja njemačkog identiteta i prihvaćanja hrvatskog, ali zasigurno su bile čimbenik koji je mogao olakšati taj proces.

Zaključak U radu se analiziraju izvješća prvih stručnih putovanja njemačkih studenata (Leipzig, Freiburg) u Slavoniju (1933., 1934.). Radilo se o uobičajenoj praksi, započetoj još 1920ih, a intenziviranoj nakon dolaska nacista na vlast, kojom se studente upućivalo na istraživački (etnografski i dr.) rad u enklave Nijemaca izvan Njemačke. Iako su mnogi od njih nakon putovanja napisali i zanimljive stručne radove, ovdje se ne bavimo tim radovima, nego službenim (dijelom administrativnim) izvješćima, koja su podnosili nakon putovanja. Izvješća, naravno, govore dosta o samim studentima, točnije, njihovim ciljevima, načinu rada, prijenosu ideja ili odnosu prema Nijemcima koje su obilazili. No, budući da se radilo o prvom dolasku u Slavoniju, ona sadrže zanimljive informacije o prilikama u kojima žive slavonski Nijemci, koje su ovi prvi studenti prikupili kako bi doznali gdje i na koji način mogu nastaviti i razvijati svoj rad. (Ova tri putovanja funkcioniraju kao svojevrstan projekt koji se razvija, a studenti su ga vidjeli i kao mogući model za istraživanja u drugim krajevima). Iako se prikupljeni podaci odnose isključivo na Nijemce (radilo se prema metodi tadašnje znanosti, a to je bilo koncentriranje na „jezične otoke“ - „Sprachinseln“), oni ipak neizravno govore i o prilikama u Kraljevini Jugoslaviji i Hrvatskoj općenito. Stoga je u radu analizirana samo ova „druga“ strana, znači ne djelovanje studenata, nego samo ono što izvješća govore o životu seljaštva u Slavoniji, te o zatečenom stanju nacionalne svijesti kod slavonskih Nijemaca. Izvješća su zanimljiva i stoga što daju svojevrsnu usporednu perspektivu, a kao pogled izvana, na svježi način predstavljaju situaciju u području koje su posjetili. Prvo su analizirani općeniti dojmovi o Kraljevini Jugoslaviji (srpska dominacija, političke napetosti, vjerska i nacionalna podjela). Iduću veliku temu čine opisi gospodarskog položaja Nijemaca, pri čemu izvješća upozoravaju na lošu gospodarsku politiku, koja priječi razvoj i održava privredu u velikoj mjeri autarkičnom (nerazumno veliki porezi, nepovoljni omjer cijena između seljačkih i drugih proizvoda ili usluga). U izvješćima je analizirana i socijalna struktura, koja je bila vrlo jednostavna. Većina Nijemaca bili su mali seljaci, nešto obrtnika živjelo je u posebno teškim prilikama, a kao najveći problem vidjeli su nepostojanje inteligencije. Istražujući razinu nacionalne svijesti, studenti su ustanovili kako je većina slavonskih Nijemca nezainteresirani za politiku (čemu je doprinijela i tadašnja diktatura kralja Aleksandra), no ipak su u nekim selima susreli i političke podjele. Osim toga, ustanovili 65

Arbeitsbericht 1933, 15-16.

133

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

su kako je Nijemce u značajnoj mjeri zahvatila kroatizacija (posebice mlade, koji su međusobno češće govorili hrvatski). Uzrok tome vidjeli su u nepostojanju njemačke elite, posebice inteligencije, te u problemu škola na njemačkom (nedostaje učitelja koji znaju njemački, strah roditelja, pritisci). Potvrđeno je i ono što se navodilo u historiografiji, kako gotovo da ne postoje njemačke građanske udruge, odnosno, kako je organiziranje slavonskih Nijemaca, pa i ono gospodarsko, započelo vrlo kasno. Rad je potvrdio kako je u nacionalna mobilizacija slavonskih Nijemaca bila kasna i djelomična (iza 1935.), ali i upozorio kako - barem u tom trenutku - to kojim se jezikom netko služio ili koju političku opciju podržavao (režimsku ili proturežimsku) ne smijemo automatski protumačiti kao pokazatelj pripadanja određenoj naciji (bilo hrvatskoj ili njemačkoj).

134

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Izvori i literatura: Arhivski izvori: Haus der Donauschwaben, Sindelfingen - Arbeitsbericht Fahrtengruppe Südost 1933, s. l. /Leipzig/ s.a. /1933./ - Arbeitsbericht Südostgruppe 1934 der Freiburger Studentenschaft und des Bannes 113, Freiburg s.a. /1934./ - Landdienst in Slawonien Sommer 1934. Bericht über unseren Weg in der Volkstumsarbeit bis zum Landdienst, den Landdienst als Arbeitsform der volksdeutschen Arbeit, die Weiterführung der Dorfarbeit in Slawonien nach dem Landdienst, erstattet von Günther Harms, in Zusammenarbeit mit Volksbund für das Deutschtum im Ausland, Reichjugendführung und der Deutschen Studentenschaft, Peter Böhm, Bann 113 Freiburg/Br. Leiter des Grenzlandamtes der Freiburger Studentenschaft, s.a. /1934./ Literatura: 1. Bethke, Carl, Deutsche und ungarische Minderheiten in Kroatien und der Vojvodina 1918-1941. Identitätsentwürfe und ethnopolitische Mobilisierung, Harrassowitz-Verlag: Wiesbaden 2009. 2. Biber, Dušan, Nacizem in Nemci v Jugoslaviji, Cankarjeva založba: Ljubljana 1966. 3. Geiger, Vladimir, Nijemci u Đakovu i Đakovštini, Hrvatski institut za povijest: Zagreb 2001. 4. Geiger, Vladimir, „Osvrt na važnije radove o Nijemcima u Požegi i Požeškoj kotlini“, Scrinia slavonica, sv. 9, Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2009., 296-307. 5. Gelt, Metka, Vpliv Kulturbunda na nemška društva v Mariboru (1930-1939). Neobjavljen magistarski rad, obranjen na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mariboru 2011. 6. Grgić, Stipica, “Općinske uprave u vrijeme šestosiječanjske diktature”, Časopis za suvremenu povijest, 45/2013., br. 1, 89-117. 7. Harvey, Elizabeth, „Emissaries of Nazism: German Student Travellers in Romania and Yugoslavia in the 1930s“, Österreichische Zeitschrift für Geschichtswissenschaften, 22/2011., br.1, 135-160. 8. Kellermann, Ingeborg, Josefsdorf ( Josipovac). Lebensbild eines deutschen Dorfes in Slawonien, u: Emil Meynen (ur.), Das Deutschtum in Slawonien und Syrmien, Hirzel Verlag: Leipzig 1942., 503-587. (orig. Berlin 1940.) 9. Meynen, Emil (ur.), Das Deutschtum in Slawonien und Syrmien, Hirzel Verlag: Leipzig 1942. 10. Oberkersch, Valentin, Die Deutschen in Syrmien, Slawonien, Kroatien und Bosnien. Geschichte einer deutschen Volksgruppe in Südosteuropa, Donauschwäbische Kulturstiftung: Stuttgart 1989. 11. Rasimus, Hans, Als Fremde im Vaterlad. Der Schwäbisch-Deutsche Kulturbund und die ehemalige deutsche Volksgruppe in Jugoslawien im Spiegel der Presse, Donauschwäbische Kulturstiftung: München 2000. 12. Ritig-Beljak, Nives, „Josipovac ( Josefsdorf ) drugo čitanje Ingeborg Weber-Kellermann“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, Njemačka narodnosna zajednica: Osijek 1997., 34-49. 13. Ritig-Beljak, Nives, „Josipovac ( Josefsdorf ) – davno slavonsko djelovanje Ingeborg WeberKellermann“, Etnološka tribina, 21/1998., br. 28, 121-128. 14. Rüdiger, Hermann (ur.), Beiträge zur Kunde des Deutschtums in Slawonien und Syrmien, Stuttgart, 1937. Mrežni izvori: Bewegte Jugend im östlichen Europa. Volkskundliche Perspektiven auf Ausprägungen der Jugendbewegung seit dem ausgehenden 19. Jahrhundert (Witzenhausen, 14.–16.9.2016.). <www.hsozkult.de/event/id/termine-31404> (pristup: 19.6.2017.)

135

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“. Stručne ekskurzije njemačkih studenata kao izvor za međuratnu povijest Slavonije Sažetak U radu se analiziraju izvješća prvih stručnih putovanja njemačkih studenata (Leipzig, Freiburg) u Slavoniju (1933., 1934.). Radilo se o uobičajenoj praksi, započetoj još 1920ih, a intenziviranoj nakon dolaska nacista na vlast, kojom se studente upućivalo na istraživački (etnografski i dr.) rad u enklave Nijemaca izvan Njemačke. Iako su mnogi od njih nakon putovanja napisali i zanimljive stručne radove, ovdje se ne bavimo tim radovima, nego službenim (dijelom administrativnim) izvješćima, koja su podnosili nakon putovanja. Izvješća, naravno, govore dosta o samim studentima, točnije, njihovim ciljevima, načinu rada, prijenosu ideja ili odnosu prema Nijemcima koje su obilazili. No, budući da se radilo o prvom dolasku u Slavoniju, ona sadrže zanimljive informacije o prilikama u kojima žive slavonski Nijemci, koje su ovi prvi studenti prikupili kako bi doznali gdje i na koji način mogu nastaviti i razvijati svoj rad. Iako se prikupljeni podaci odnose isključivo na Nijemce (radilo se prema metodi tadašnje znanosti, a to je bilo koncentriranje na „jezične otoke“ - „Sprachinseln“), oni ipak neizravno govore i o prilikama u Kraljevini Jugoslaviji i Hrvatskoj općenito. Stoga je u radu analizirana samo ova „druga“ strana, znači ono što izvješća govore o životu seljaštva u Slavoniji, te o zatečenom stanju nacionalne svijesti kod slavonskih Nijemaca. Izvješća su zanimljiva i stoga što daju svojevrsnu usporednu perspektivu, a kao pogled izvana, na svježi način predstavljaju situaciju u području koje su posjetili. Prvo su analizirani općeniti dojmovi o Kraljevini Jugoslaviji (srpska dominacija, političke napetosti, vjerska i nacionalna podjela). Iduću veliku temu čine opisi gospodarskog položaja Nijemaca, pri čemu izvješća upozoravaju na lošu gospodarsku politiku, koja priječi razvoj i održava privredu u velikoj mjeri autarkičnom (nerazumno veliki porezi, nepovoljni omjer cijena između seljačkih i drugih proizvoda ili usluga). U izvješćima je analizirana i socijalna struktura, koja je bila vrlo jednostavna. Većina Nijemaca bili su mali seljaci, nešto obrtnika živjelo je u posebno teškim prilikama, a kao najveći problem vidjeli su nepostojanje inteligencije. Istražujući razinu nacionalne svijesti, studenti su ustanovili kako je većina slavonskih Nijemca nezainteresirani za politiku (čemu je doprinijela i tadašnja diktatura kralja Aleksandra), no ipak su u nekim selima susreli i političke podjele. Osim toga, ustanovili su kako je Nijemce u značajnoj mjeri zahvatila kroatizacija (posebice mlade, koji su međusobno češće govorili hrvatski). Uzrok tome vidjeli su u nepostojanju njemačke elite, posebice inteligencije, te u problemu škola na njemačkom (nedostaje učitelja koji znaju njemački, strah roditelja, pritisci). Potvrđeno je i ono što se navodilo u historiografiji, kako gotovo da ne postoje njemačke građanske udruge, odnosno, kako je organiziranje slavonskih Nijemaca, pa i ono gospodarsko, započelo vrlo kasno. Rad je potvrdio kako je u nacionalna mobilizacija slavonskih Nijemaca bila kasna i djelomična (iza 1935.), ali i upozorio kako - barem u tom trenutku - to kojim se jezikom netko služio ili koju političku opciju podržavao (režimsku ili proturežimsku) ne smijemo automatski protumačiti kao pokazatelj pripadanja određenoj naciji (bilo hrvatskoj ili njemačkoj).

136

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

Slawoniendeutschen - „am wenigsten bekannte Landsleute“. Fachexkursionen der deutschen Studenten als Quelle zur Zwischenkriegsgeschichte Slawonien Zusammenfassung In der Arbeit werden Berichte von den ersten Fachreisen deutscher Studenten (Leipzig, Freiburg) nach Slawonien (1933, 1934) analysiert. Es ging um eine geläufige Praxis, begonnen noch in den zwanziger Jahren (1920) und verstärkt wurde sie nach der Machtübernahme der Nazisten, dadurch wurden die Studenten zur Forschungsarbeit (etnografische und sonstige) in die Enklaven der Deutschen außerhalb von Deutschland geschickt. Obwohl viele von ihnen nach den Reisen auch interessante Facharbeiten schrieben, befassen wir uns hier nicht mit diesen Arbeiten, sondern mit den offiziellen (teils administrativen) Berichten, die sie nach den Reisen machten. Die Berichte sprechen, natürlich, viel über die Studenten selbst genauer über deren Ziele, Arbeitsweise, Ideenübertragung oder ihr Verhältnis zu den Deutschen, die sie besuchten. Doch, da es sich um die erste Ankunft in Slawonien ging, enthalten sie interessante Informationen Über die Umstände in denen die slawonishe Deutschen leben, die von diesen Studenten gesammelt wurden, damit sie erfahren, wo und auf welche Weise sie ihre Arbeit fortsetzen und entwickeln können. Obwohl sich die gesammelten Angaben ausschließlich auf die Deutschen beziehen (es wurde gemäß der Methode der damaligen Wissenschaft gearbeitet und das war Konzentration auf die „Sprachinseln“), sprechen sie doch indirekt auch über die Umstände und Verhältnisse in dem Königsreich Jugoslawien und Kroatien allgemein. Daher wurde in der Arbeit nur diese „andere“ Seite analysiert, also das was die Berichte über das Leben des Bauerntums in Slawonien aussagen, sowie über den vorgefundenen Zustand des nationalen Bewusstseins bei den slawonischen Deutschen. Die Berichte sind auch deswegen interessant, weil sie eine Art von Vergleichsperspektive geben und als Blick von Außen stellen sie, auf eine erfrischende Art, die Situation im besuchten Gebiet dar. Zuerst wurden die allgemeine Eindrücke über das Königsreich Jugoslawien (die serbische Dominanz, politische Spannungen sowie glaubens und nationale Aufteilung) analysiert. Das nächste große Thema bilden die Beschreibungen der Wirtschaftslage der Deutschen, wobei die Berichte auf die schlechte Wirtschaftpolitik hinweisen, welche die Entwicklung verhindert und die Wirtschaft in großem Maße autarchisch aufrechthält (unvernünftig hohe Steuern, ungünstiges Vehältnis der Preise zwischen der Bauern- und anderen Produkten oder Dienstleistungen). In den Berichten wird auch die soziale Struktur, die sehr einfach war, analysiert. Die meisten Deutschen waren Kleinbauern, einige Handwerker lebten in besonders schlechten Verhältnissen und als größtes Problem sahen sie das Fehlen der Intellektuellen. Die Ebene des Nationalbewustseins erforschend stellten die Studenten fest, dass die meisten slawonischen Deutschen kein Interesse für Politik haben (dazu trug auch die damalige Diktatur des Königs Alexander bei), doch sie fanden trotzdem in einigen Dörfern auch politische Aufteilungen vor. Außerdem stellten sie fest, dass die Deutschen in bedeutendem Maße von der Kroatisation erfasst wurden (besonders die jungen, die untereinander öfter Kroatisch sprachen). Die Ursache dazu sahen sie darin, dass es keine deutsche Elite gab, insbesondere keine Intelektuellen, sowie im Problem der Schulen in deutscher Sprache (es ist ein Mangel an Lehrern die Deutsch können, die Angst der Eltern, Druckausübung). Bestätigt wurde auch

137

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 121-138 Suzana Leček: Slavonski Nijemci - „najmanje poznati sunarodnjaci“.

was in der Historiographie mitgeteilt wurde, dass es kaum deutsche bürgerliche Vereine gibt bzw. wie die Organisierung der slawonischen Deutschen, auch die wirtschaftliche, sehr spät begonnen hat. Die Arbeit bestätigte, dass die nationale Mobilisation der slawonischen Deutschen spät und nur zum Teil geschah (nach 1935), wies aber auch darauf hin, dass – wenigsten im Augenblick – die Tatsache welcher Sprache sich wer bediene oder welche politische Option er unterstütze (für oder gegen die regierende) nicht automatisch als Indiz für die Angehörigkeit zu einer bestimmten Nation (entweder zur kroatischen oder zur deutschen) gedeutet werden darf.

138

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

Marko Lovrić, dipl. pov. marco.lovric@gmail.com

UDK: 791.43(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 29.9.2017. Prihvaćeno: 4.10.2017.

Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske kinematografije i filmske kulture do 1918. godine Ovaj će se rad baviti razvojem kinematografije i filmske kulture na prostoru Trojedne Kraljevine do 1918. godine. Pritom će se uzeti u obzir društveni, politički i kulturni kontekst tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Beč nije bio samo kulturno središte Dvojne monarhije, već i znatno šireg prostora, te je kao takav diktirao trendove i širio daljnje utjecaje. Iz Beča su se distribuirali filmovi i donosile zakonske odredbe vezane za filmsku djelatnost. U Hrvatsku su dolazili bečki snimatelji, te snimali dokumentarne filmove, a austrijski su se filmovi prikazivali u hrvatskim kinima, naročito za vrijeme Prvog svjetskog rata.

Ključne riječi: Beč, Wiener Kunstfilm, Sascha-Film, turizam, Prvi svjetski rat. 139

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

I. Uvod Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće Austro-Ugarska je Monarhija bila prostor promjena i previranja. Ne samo u političkom i društvenom smislu, već i po pitanju kulture. Pitanja nacionalne emancipacije i vanjske politike miješala su se s napretkom znanosti i novim umjetničkim pokretima. U takvom kontekstu dvojna je carevina prihvatila jednu tehnološku novost – film. Tijekom relativno kratkog razdoblja ovaj će se novi medij proširiti svim krajevima Austro-Ugarske, uključujući i prostor hrvatskih zemalja. Impulsi razvoja filmske kulture dolazili su iz Beča kao središta multinacionalne države. Prije nego što uđemo u dublju razradu ove problematike, nužno je istaknuti nekoliko podataka o literaturi i izvorima. Literatura koja pokriva početke filma na hrvatskom prostoru balansira između memoarskih zapisa i stručnih radova. Posebno treba istaknuti rad povjesničara Dejana Kosanovića, možda jedine osobe koja se u svojim istraživanjima sustavno bavila počecima kinematografije na prostoru Hrvatske, Srbije, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Crne Gore.1 Međutim, i njegov rad ostavlja dosta prostora za daljnje teme koje bi valjalo istražiti, odnosno graditi na temeljima koji su postavljeni. Posljednjih dvadesetak godina pojavilo se nekoliko radova, monografija i kataloga izložbi koji obrađuju razvoj kinematografije u lokalnim sredinama, poput Zagreba, Rijeke, Čakovca i Slavonskog Broda.2 Naravno, nezamjenjivi su također memoarski pregledi povijesti filma Ive Škrabala.3 Što se tiče izvora, tu postoji jedna poprilična praznina. Naime, veliki broj filmova nastalih do 1918. godine do danas nije ostao sačuvan. Što se odnosi i na neke od naslova koji će biti spomenuti u ovome radu. Ovaj nedostatak prilično otežava bilo kakvo istraživanje povijesti filma u ovom razdoblju. Novinske publikacije nezamjenjiv su izvor, a za potrebe ovoga rada korištene su prve hrvatske publikacije u potpunosti posvećene filmskome mediju – bjelovarski Kinematografski vjesnik i zagrebačko Kino. Upravo preko novinskih tekstova, a gdjekad i preko službenih spisa zemaljske vlade ili zapisa nekih istaknutih pojedinaca skupljamo sitne izgubljene ili nepoznate filmske tragove o pionirskom razdoblju snimanja i prikazivanja filmova.

Kosanović, Dejan, Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije: 1896-1918, Beograd 1985; Kosanović, Dejan, Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja: 1896-1945, Beograd 2000; Kosanović, Dejan, Kinematografske delatnosti u Puli 1896-1918: istorijska studija, Beograd – Pula 1988.

Leiner, Vesna – Rafaelić, Daniel, Grad filma, tvornica snova, Zagreb 2014; Dubrović, Ervin (ur.), Kinematografija u Rijeci, Rijeka 1997; Bunjac, Branimir – Talan, Andreja – Radojčić, Borivoj – Bijelić Ljubić, Jasminka – Lajtman, Helga – Oskoruš, Marina, Stoljeće filma u Čakovcu 1913.-2013.: novi prilozi poznavanju povijesti kinematografije u Čakovcu, Čakovec 2015; Aladrović, Katarina – Zovak, Domagoj, Povijest brodskih kinematografa (1910.-2010.), Slavonski Brod 2010.

Škrabalo, Ivo, Između publike i države: povijest hrvatske kinematografije 1896-1980, Zagreb 1984; Škrabalo, Ivo, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896. - 1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije, Zagreb 1998; Škrabalo, Ivo, Hrvatska filmska povijest ukratko (1896-2006), Zagreb 2008.

140

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

II. Počeci austrijske kinematografije Radi boljeg razumijevanja ove tematike nužno je navesti nekoliko informacija o počecima kinematografije u Austriji na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Pritom ćemo se prvenstveno pozabaviti formiranjem prvih austrijskih filmskih studija. Prve korake ka uspostavi austrijske filmske industrije ostvareni su u Beču 1906. godine. Tada su Luise Veltée (jedna od prvih žena koja se bavila filmskom produkcijom), njezin suprug, fotograf Anton Kolm, te snimatelj Jakob Fleck, započeli snimati kratke dokumentarističke snimke bečke svakodnevnice. Ovaj će trio uskoro upoznati glumca Heinza Hanusa, s kojim će krenuti u produkciju svojih prvih igranih filmova. Godine 1910. Veltée, Kolm i Fleck osnovat će prvu austrijsku filmsku kompaniju, prigodno nazvanu Erste österreichische Kinofilms-Industrie (Prvo austrijsko filmsko poduzeće). Kako bi obuhvatila cijeli prostor Austro-Ugarske, iste godine kompanija mijenja ime u Österreichisch-Ungarische Kino-Filmindustrie (Austro-ugarsko filmsko poduzeće). Godine 1912. Veltée, Kolm i Fleck posvađat će se s jednim od svojih glavnih financijskih investitora, te će napustiti studio i osnovati novi – Wiener Kunstfilm (Bečki umjetnički film).4 Najveća konkurencija trija Veltée-Kolm-Fleck bio je Alexander Joseph grof Kolowrat-Krakowsky, poznatiji po nadimku „Sascha“. Od 1910. razvija vlastitu kinematografsku djelatnost u svojem dvorcu Groß Meierhöfen, koji se nalazio u Pfraumbergu (današnja Přimda u Češkoj). Sascha Kolowrat u dvorcu je osnovao filmski laboratorij, koji je nosio naziv Sascha-Filmfabrik. Njegove prve produkcije bile su dokumentarističke snimke prirode. Do 1912. godine svoju je djelatnost preselio u Beč, gdje je formirao kompletni filmski studio. Ubrzo je nakon dokumentarnih počeo snimati i igrane filmove. Grof Sascha Kolowrat kroz nekoliko će se godina prometnuti u najistaknutiju figuru austrijske filmske scene, ali i šire.5

III. Bečki utjecaj na filmsku kulturu hrvatskoga prostora do 1914. godine Do 1914. godine u hrvatskim zemljama dolazi do postupnog rasta popularnosti filmskog medija, kao i u ostatku Austro-Ugarske. Početne putujuće kino-prikazivače s vremenom nadomještaju prave kino-dvorane. Broj gledatelja se konstantno povećavao, a kino-repertoarima dominirali su filmovi francuske i talijanske proizvodnje. Početkom 1910-ih godina u hrvatskim zemljama nije postojala sustavna filmska proizvodnja. Kina su bila popularna i dobro posjećena, ali nije bilo domaćih filmskih studija i autora. Tek je nekoliko pojedinaca amaterski snimalo kamerom, ili profesionalno za inozemne kompanije. Filmska kultura na hrvatskom prostoru u velikoj je mjeri bila pod 4

Büttner, Elisabeth – Dewald, Christian, Das tägliche Brennen. Eine Geschichte des österreichischen Film von den Anfängen bis 1945, Salzburg 2002., 182; Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jefferson – London 2007., 9, 11, 15.

Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jefferson – London 2007., 11, 19.

141

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

utjecajem Beča. Godine 1913. u Bjelovaru je objavljivan list Kinematografski vjesnik, prva hrvatska publikacija u potpunosti posvećena filmu i filmskoj kulturi. Nastao je po uzoru na slične publikacije koje su objavljivane u Beču i Budimpešti, poput tjednika Kinematographische Rundschau (Kinematografski pregled). Na njegovim je stranicama bilo moguće pročitati oglase za bečke kompanije koje se bave distribucijom filmova, ili tračeve vezane za otvaranje nove bečke škole filmske glume. Kroz feljton o razvoju kinematografije nastojalo se istaknuti zasluge pojedinaca iz Austrije. Kinematografski vjesnik nije bio dugog vijeka (izlazio je tijekom 1913. godine), ali je važan pokazatelj o austrijskim utjecajima na razvoj lokalne filmske kulture, prvenstveno u Hrvatskoj i Slavoniji. Također, bez obzira odakle su potjecali pojedini filmovi koji su se prikazivali u hrvatskim kinima, njihova distribucija uvelike je ovisila o kompanijama smještenim u Beču kao centru takve distribucijske mreže za područje Monarhije, ali i šire.6 Kao što je već istaknuto, domaćih je filmaša na hrvatskom prostoru bilo izrazito malo. Ipak, postojala je određena snimateljska aktivnost, ali stranih autora, prvenstveno austrijskih. Kako bi se razjasnilo o kakvim se filmovima radi, nužno je ponešto reći o jednoj drugoj temi – razvoju turizma u hrvatskim zemljama na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Prvo, u 19. stoljeću nestaje prijetnja Osmanskog Carstva, pa se na područje Istre, Primorja i Dalmacije više ne gleda kao na posve egzotični predio Monarhije s dugotrajnim neprijateljem u zaleđu. Pod austrijskom upravom, nastoje se s više ili manje uspjeha napraviti neki razvojni koraci koji bi jedan od najzaostalijih dijelova Monarhije kako tako ojačali; pritom su vladarski posjeti Dalmaciji višestruko koristili, ne samo zato jer su političku pozornost na neko vrijeme usmjeravali prema Dalmaciji, već i jer su širu austrijsku javnost informirali i privlačili sve više prema „austrijskoj“ obali.7 S obzirom da je proces talijanskog nacionalnog ujedinjenja izazvao nestabilnost na području koje graniči s Habsburškom Monarhijom, u drugoj polovici 19. stoljeća bečke su vlasti započele proces detalijanizacije vlastite ratne mornarice, što je za posljedicu imalo dolazak velikog broja austrijskog osoblja na jadransku obalu. Vojni je interes samo dodatno ukazao na turistički potencijal hrvatske obale. Poduzetnici rade prve korake ka razvoju turizma, te na Jadran počinju dolaziti austrijski putopisci, speleolozi, planinari, sportaši, itd. Također, pišu se prvi turistički vodiči. Počinju se graditi prvi ugostiteljski objekti, a dolazi i do razvoja jedrenjaštva i parobrodarstva. Vlast u Beču

Uredništvo, „Naša svrha.“, Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 1; n/a, „Kratka povijest kinematografije“, Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 2; n/a, „Gdja. Odilon, učiteljica za kino glumce“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 6 (2); n/a, „Ana Christensen“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 8 (4).

Vidi: Vrandečić, Josip – Trogrlić, Marko (ur.), Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnoga pitanja“, Zadar 2007. Vidi također o turizmu na Jadranu: Stachel, Peter – Thomsen, Martina (ur.), Zwischen Exotik und Vertrautem: Zum Tourismus in der Habsburgermonarchie und ihren Nachfolgestaaten, Bielefeld 2014.; Rada, Uwe, Die Adria: Wiederentdeckung eines Sehnsuchtsortes, München 2014.

142

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

postupno će početi donositi mjere važne za razvoj turizma, poput vođenja statističkih podataka ili donošenja zakonskih odredbi i taksi.8 Što se tiče filma, čini se kako je u bečkim vladajućim krugovima, ali i među hrvatskim činovnicima i poduzetnicima, postojala ideja o korištenju filmskih slika radi promocije turizma. Štoviše, razmišljalo se o snimanju serijala dokumentarnih filmova koji bi istaknuli svakojake atraktivnosti hrvatskog prostora: gradove, građevine, obale, kupališta, lječilišta, prirodne ljepote, narodne nošnje, lokalne plesove, itd. Jedan od državnih činovnika koji su se posebice angažirali oko produkcije promotivnih filmova bio je Gustav Gessmann, savjetnik Ministarstva javnih radova koji je živio u Dubrovniku. Gessmann je organizirao snimanje filmskog materijala po Dalmaciji. Ti su filmovi prvo prikazani na bečkom carskom dvoru, a zatim i po ostalim europskim metropolama. S obzirom da tada u hrvatskim zemljama nije postojala značajnija snimateljska aktivnost, zadatak snimanja promotivnih filmova ostvarili su filmaši iz Beča. Među njima su bili i već spomenuti trio Veltée-Kolm-Fleck, te grof Sascha Kolowrat. Godine 1911. Fleck i Kolm snimaju film Die Plitwitzer Seen (Plitvička jezera) – temu koja je uvelike objedinjavala sva očekivanja i težnje koje su se odražavale u mentalitetu s prijelaza stoljeća, jer su Plitvička jezera nudile dostupnu i blisku istraživačku pustolovinu u netaknutu prirodu, bijeg od grada i gradskog života, prostor znanstvenih istraživanja, razonode i odmora. Zbog toga su Plitvička jezera, baš poput istočnojadranske obale, predmet brojnih foto-studija, albuma, privatnih putopisa, amaterskih i profesionalnih filmova, itd. Kada je godine 1912. Kolowratov bečki studio počeo s radom, među njegovim prvim naslovima bili su i filmovi Am Dalmatiens herrlichen Gestaden (Na divnim obalama Dalmacije) i Das Insel Arbe (Otok Rab). Grof Kolowrat vjerojatno je osobno snimio ove filmove, koji su kasnije putem Pathéove distribucijske mreže distribuirani u inozemstvu. Slične su filmove snimale i druge kompanije, ne nužno austrijske. Međutim, često je zapravo bila riječ o bečkim ispostavama stranih kompanija, posebice francuskih. Među snimateljima ovih filmova bilo je Austrijanaca, ali i pojedinaca iz drugih krajeva Austro-Ugarske. Osječanin Josip Halla – koji je djelovao u Zagrebu ali je izučavao filmski zanat u Njemačkoj te surađivao s filmskim kompanijama Monarhije i u inozemstvu – snimao je filmove za bečku ispostavu francuske kompanije Éclair.9

Pederin, Ivan, „Utjecaj bečkih ministarstava na razvitak turizma u Jadranskoj Hrvatskoj pred I. Svjetski rat“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 1998, Osijek 1998., 63-67; Vukonić, Boris, Povijest hrvatskog turizma, Zagreb 2005., 79.

Kosanović, Dejan, Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije: 1896-1918, Beograd 1985., 155, 160-161; Kosanović, Dejan, Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja: 1896-1945, Beograd 2000., 71, 113; Kečkemet, Duško, Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1897-1918), Split 1969., 130.

143

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

IV. Austrijski filmovi u hrvatskim kinima tijekom prvog svjetskog rata – daljnji utjecaj Beča na razvoj hrvatske filmske kulture Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata dolazi do temeljitih promjena po pitanju kinorepertoara diljem Austro-Ugarske, a samim time i u Trojednoj Kraljevini. Zabranjeno je prikazivanje filmova nastalih u zemljama suparničke Antante, poput Francuske i Velike Britanije. Godine 1915. Italija ulazi u rat na strani Antante, što je dodatno osiromašilo kino-repertoar, posebice u Istri, Dalmaciji i Kvarneru. Kinima su zavladali filmovi austrijske, njemačke, mađarske ili skandinavske produkcije. Bečki filmaši prilagođavaju se novoj ratnoj stvarnosti. Grof Kolowrat bio je posebno aktivan po tom pitanju. Tijekom 1914. godine mijenja naziv svoje kompanije u Sascha-Film, te se kao dobrovoljac pridružuje autoprijevozničkom vojnom korpusu. Nadalje, koristi svoje veze u vojsci i na dvoru kako bi isposlovao službeno dopuštenje za snimanje ratnih operacija. Ove snimke rata bit će temelj Kolowratovog ratnog filmskog žurnala, naslovljenog Kino-Wochenbericht vom nördlichen und südlichen Kriegsschauplatz (Tjedni filmski izvještaj sa sjeverne i južne bojišnice). Godine 1915. Kolowrat je imenovan za voditelja filmskog odjela u Carskom uredu za ratno informiranje. Godinu dana kasnije pokrenut će serijal Sascha-Kriegswochenbericht (Sascha tjedni izvještaji s bojišnice), s kojim će uspostaviti monopol po pitanju produkcije ratnih žurnala. Dok se grof Kolowrat posvetio produkciji filmskih žurnala, studio Wiener Kunstfilm specijalizirao se za snimanje patriotskih igranih filmova, s pratnjom operetne glazbe. U produkciji Luise Veltée i Jakoba Flecka nastalo je nekoliko takvih filmova – Der Traum eines österreichischen Reservisten (San jednog austrijskog rezervista, 1915.), Mit Herz und Hand fürs Vaterland (Sa srcem i rukom za domovinu, 1915.), Mit Gott für Kaiser und Reich (S Bogom za cara i carevinu, 1916.).10 Austrijske filmske produkcijske kuće, poput Regent-Film-Fabrik iz Beča, u svojim su oglasima i reklamama pritom također isticali kao referencu i narudžbe filmova koje su zaprimali s područja Trojedne Kraljevine.11 Spomenuti filmovi Sascha-Filma i Wiener Kunstfilma prikazivani su u kinima diljem Austro-Ugarske, uključujući i hrvatske zemlje. Razdoblje Prvog svjetskog rata bilo je obilježeno porastom filmske publike. Film je bio omiljen vid zabave, kako na bojišnici, tako i na područjima koja nisu direktno zahvaćena ratom. Zabava je svakako bila potrebna, s obzirom da rat pojedinca iscrpljuje mentalno i tjelesno. Publika je u gradovima posjećivala kina kako bi se putem filmskih žurnala informirala o ratnim operacijama, te da bi istodobno na trenutak pobjegla od ratne svakodnevnice, gledajući komedije, drame i spektakle. Producenti su bili svjesni da je film za publiku bio intenzivan doživljaj. Tijekom rata se u filmovima objedinjuju zabava i patriotizam, što se ostvaruje na nekoliko načina. Herojski ideali stapali su se sa sentimentalnom dramom i uzbudljivom glazbenom pratnjom. Također, poznati krajevi, predijeli ili imena 10

Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jefferson – London 2007., 20-22.

n/a, Neue Kino-Rundschau, 9. 6. 1917., Wien, 63.

144

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

uključivani su u filmsku radnju kako bi se publika dodatno povezala s narativom. Tako i u ratno vrijeme film objedinjuje najmanje dva aspekta: edukativno-informativni i zabavni. Filmovima se borilo protiv defetizma, te nastojalo potaknuti publiku na kupnju ratnih obveznica. Uz film je bio vezan i određeni humanitarni karakter. Tijekom rata su filmske dvorane i filmske projekcije korištene u sklopu patriotsko-humanitarnih akcija sakupljanja priloga za ratne invalide ili ranjenike. Brojni su bečki distributeri nudili kino-operaterima i publici filmsku zabavu – nazivajući ih „šlagerima“. Neke od austrijskih i skandinavskih komedija i drama – koje su bile prikazivane u hrvatskim kinima – su Das Goldene Bett (Zlatna postelja), Hans und Hanni (Hans i Hanni), Atlantis, Die Heldin aus den Vogesen (Junakinja naših dana), Der Mann von der Heide (Pastir), Das Wrack auf der Nordsee (Brodolom na Sjevernom moru), itd. Kino, druga hrvatska publikacija specijalizirana za filmski medij, na svojim je stranicama donosila svakojake vijesti vezane za kinematografiju i filmsku kulturu. Tako nas obavještavaju o gostovanjima grofa Kolowrata u Njemačkoj, i carskom odlikovanju koje je primio za vojne zasluge, pri čemu ga se veliča kao pionira kinematografije i hvali njegov ratni žurnal. Također, Kino je u svojem prvom broju odaslalo programatski poziv za daljnji razvoj hrvatskog filma, kao i početak domaće filmske proizvodnje, uz nadu kako bi i domaći filmovi našli svoj put do hrvatskih, ali i inozemnih kino-dvorana.12 Po tom ćemo pitanju ovaj dio rada zaključiti s nekim konkretnim bečkim utjecajima na nastanak prvih igranih filmova na hrvatskom prostoru. Godine 1917. u Zagrebu je osnovana kompanija Croatia, prvi filmski studio u hrvatskim zemljama. U produkciji studija Croatia nastat će Brcko u Zagrebu (1917.) – prvi hrvatski igrani film. Domaći snimatelji – prvenstveno već spomenuti Josip Halla – nisu imali značajnijeg iskustva sa snimanjem igranih filmova. Stoga je film snimio Bečanin po imenu Breitner (alias Klein). Halla je vjerojatno učio od Breitnera, s obzirom da će snimiti ostale produkcije studija Croatia. Koliko je poznato, dva je filma kompanije Croatia – Vragoljanka (1918.) i Dvije sirote (1918.) – režirao zagrebački glumac Alfred Grünhut. Grünhut je dio svoje karijere ostvario u Beču, gdje je došao u doticaj s filmom i odigrao nekoliko uloga u produkcijama Sascha-Filma. U posljednjoj će godini Prvog svjetskog rata jedan hrvatski film naći svoj put i do bečkih kina. Navodno je film Mokra pustolovina (1918.) – također produkcija studija Croatia – doživio određeni uspjeh u bečkim kino-dvoranama.13

Bunjac, Branimir – Talan, Andreja – Radojčić, Borivoj – Bijelić Ljubić, Jasminka – Lajtman, Helga – Oskoruš, Marina, Stoljeće filma u Čakovcu 1913.-2013.: novi prilozi poznavanju povijesti kinematografije u Čakovcu, Čakovec 2015., 26; Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jefferson – London 2007., 22; n/a, „Zora – zavod za posredovanje i prodaju filmova“, Kino 1, Zagreb 1916., 8; n/a, „Posljednji dani Sporazuma na Galipolju“, Kino 1, Zagreb 1916., 10; n/a, „Visoko odlikovanje grofa Aleksandra Kolowrata“, Kino 1, Zagreb 1916., 10; n/a, „Zagreb, na Uskrs 1916“, Kino 1, Zagreb 1916., 1; n/a, Kinematographische Rundschau, 20. 9. 1914., Wien, 21.

Škrabalo, Ivo, 101 godina filma u Hrvatskoj 1896. - 1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije, Zagreb 1998., 43, 45, 46-47.

145

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

Treba još istaknuti i da su mađarski filmaši također imali određen utjecaj na hrvatsko područje. Naročito snažna filmska produkcijska kuća Corvin film, koju je 1914. godine osnovao redatelj Jenő Janovics. Fuzija njemačkog Bioskop-Konzerna i Corvin filma koja je pripremana početkom 1918. godine, trebala je predstavljati veliku „ofanzivu“ mađarskog filma u Austro-Ugarskoj, jer je znatno povećanje kapitala poduzeća trebalo omogućiti otvaranje raznih podružnica izvan Budimpešte, u Beču, Pragu, Zagrebu i Lavovu.14

V. Zaključak Govoreći o svojevrsnoj prisutnosti i utjecaju austrijske kinematografije na hrvatskom prostoru, treba uzeti u obzir određene specifičnosti koje su bile karakteristične za zemlje u sastavu Austro-Ugarske Monarhije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Zagreb je, kao i mnogi gradovi Monarhije, primao kulturološke, političke i društvene impulse iz dvaju središnjica – Beča i Budimpešte. Čini se da je bečki utjecaj bio značajniji po pitanju filma. Beč je bio germanofoni velegrad, ali je u mnogočemu zračio određenim kozmopolitizmom, te je funkcionirao kao masovno sjecište ljudskih sudbina šarolikih podrijetla i karaktera. U tom smislu bio je vrlo sličan Parizu i Londonu, s time da je k njemu gravitirao prostor srednje i jugoistočne/istočne Europe – a ne isključivo prostor Austro-Ugarske. Stoga nije neobično da je filmska industrija na ovome prostoru počela bujati upravo u Beču. Brojni inozemni studiji osnivali su svoje ispostave u Beču, posebice francuski, poput Pathéa, Éclaira i Gaumonta. Beč na prijelazu stoljeća rodni je grad secesije i psihoanalize, mjesto procvata znanosti i umjetnosti, ali povrh svega i centar trendova, masovne zabave i popularne kulture te kao takav postavlja standarde koji su drugi gradovi Monarhije nastojali barem djelomično ispuniti. Tako da je sasvim očekivano kako će se iz Beča širiti ideje za razvoj kinematografije i filmske kulture diljem Austro-Ugarske, pa tako i hrvatskim zemljama. Austrijska će filmska scena presudno utjecati na hrvatsku kinematografiju sve do raspada Austro-Ugarske. U razdoblju između dva svjetska rata jedna će druga germanofona kinematografija utjecati na razvoj hrvatskog filma – njemačka.

n/a, Der Kinobesitzer, 18. 5. 1918., Wien, 3.

146

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

Literatura 1. n/a, Der Kinobesitzer, 18. 5. 1918., Wien, 3. 2. n/a, Kinematographische Rundschau, 20. 9. 1914., Wien, 21. 3. n/a, Neue Kino-Rundschau, 9. 6. 1917., Wien, 63. 4. n/a, „Ana Christensen“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 8 (4). 5. n/a, „Gdja. Odilon, učiteljica za kino glumce“, Kinematografski vjesnik 2, Bjelovar 1913., 6 (2). 6. n/a, „Kratka povijest kinematografije“, Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 2. 7. n/a, „Posljednji dani Sporazuma na Galipolju“, Kino 1, Zagreb 1916., 10. 8. n/a, „Visoko odlikovanje grofa Aleksandra Kolowrata“, Kino 1, Zagreb 1916., 10. 9. n/a, „Zagreb, na Uskrs 1916“, Kino 1, Zagreb 1916., 1. 10. n/a, „Zora – zavod za posredovanje i prodaju filmova“, Kino 1, Zagreb 1916., 8. 11. Bunjac, Branimir – Talan, Andreja – Radojčić, Borivoj – Bijelić Ljubić, Jasminka – Lajtman, Helga – Oskoruš, Marina, Stoljeće filma u Čakovcu 1913.-2013.: novi prilozi poznavanju povijesti kinematografije u Čakovcu, Čakovec 2015. 12. Büttner, Elisabeth – Dewald, Christian, Das tägliche Brennen. Eine Geschichte des österreichischen Film von den Anfängen bis 1945, Salzburg 2002. 13. Dassanowsky, Robert von, Austrian Cinema: A History, Jefferson – London 2007. 14. Kečkemet, Duško. Počeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1897-1918), Split 1969. 15. Kosanović, Dejan. Leksikon pionira filma i filmskih stvaralaca na tlu jugoslovenskih zemalja: 1896-1945, Beograd 2000. 16. Kosanović, Dejan. Počeci kinematografije na tlu Jugoslavije: 1896-1918, Beograd 1985. 17. Pederin, Ivan. „Utjecaj bečkih ministarstava na razvitak turizma u Jadranskoj Hrvatskoj pred I. Svjetski rat“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 1998, Osijek 1998., 63-67. 18. Škrabalo, Ivo. 101 godina filma u Hrvatskoj 1896.-1997.: pregled povijesti hrvatske kinematografije, Zagreb 1998. 19. Uredništvo, „Naša svrha.“, Kinematografski vjesnik 1, Bjelovar 1913., 1. 20. Vrandečić, Josip – Trogrlić, Marko (ur.), Dalmacija 1870-ih u svjetlu bečke politike i „istočnoga pitanja“, Zadar 2007. 21. Vukonić, Boris. Povijest hrvatskog turizma, Zagreb 2005.

147

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske kinematografije i filmske kulture do 1918. godine Sažetak Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće javlja se novi medij – film. Ova tehnološka i umjetnička novina brzo se širi svijetom te stječe veliku popularnost. Publika će se diljem Europe – pa tako i na prostoru Austro-Ugarske Monarhije i hrvatskih zemalja – prvi puta upoznati s filmom preko putujućih kina. Putujuće kino-prikazivače zamijenit će novoizgrađene kino-dvorane, a javit će se i prvi filmski snimatelji, kao i filmske kompanije. Beč je, kao jedna specifična europska metropola, bio posebno aktivno mjesto po pitanju razvoja filma na ovome prostoru. U njemu se osnivaju distributerske kompanije i uredi inozemnih filmskih tvrtki, kao i prvi lokalni filmski studiji i filmske škole. Početkom 1910-ih godina posebno se ističu dvije bečke filmske kompanije – Wiener Kunstfilm i Sascha-Film – koje će svojim djelovanjem snažno utjecati na razvoj filmske kulture i kinematografije na području Austro-Ugarske, uključujući i prostor hrvatskih zemalja. Među bečkim vladajućim strukturama, kao i lokalnim hrvatskim poduzetnicima, javlja se inicijativa za snimanje niza promotivnih dokumentarnih filmova koji bi inozemnoj publici dočarali ljepote hrvatskog prostora, posebice jadranske obale. Filmaši iz Beča prihvatit će se snimanja ovih promotivnih filmova, koji će biti distribuirani širom Europe. Nakon izbijanja Prvog svjetskog rata u austro-ugarskim se kinima zabranjuje prikazivanje filmova proizvedenih u zemljama protivničke Antante, poput Francuske, Velike Britanije i Italije. Bečki studiji razvijaju novu proizvodnju u ratnim uvjetima, snimajući ratne žurnale i igrane filmove patriotske tematike koji su punili kina diljem Austro-Ugarske. Tijekom rata dolazi do ključnog razvoja kinematografije na hrvatskom prostoru. Godine 1917. osniva se kompanija Croatia, koja snima prve hrvatske igrane filmove. U produkciji ovih filmova važnu su ulogu imali pojedinci koji su snimali ili glumili u filmovima bečkih studija.

148

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

Mit Gott für Kaiser und Reich: Österreichischer Einfluss auf die Entwicklung der kroatischen Kinematographie und Filmkultur bis 1918 Zusammenfassung An der Wende des 19. und 20. Jahrhundertes entsteht ein neues Medium – der Film. Diese technologische und künstlerische Neuigkeit verbreitet sich schnell in der Welt und wird sehr populär. Das Publikum wird in ganz Europa – so auch im Raum der Österreichisch-Ungarischen Monarchie und der kroatischen Ländern zum ersten Male den Film über reisende Kinos kennenlernen. Die reisenden Kinodarsteller werden von den gebauten Kinosälen übertroffen und es melden sich auch erste Filmproduzenten sowie Filmkompanien. Wien ist, als eine spezifische europäische Metropole, ein besonders aktiver Ort in Frage der Entwicklung des Filmes in diesem Raum. Hier werden Distributionskompanien und Büros ausländischer Filmunternehmen, sowie auch die ersten lokalen Filmstudios und Filmschulen gegründet. Anfang der 1910-er Jahren heben sich zwei wiener Filmkompanien besonders herfor– der Wiener Kunstfilm und Sascha-Film – die durch ihr Wirken stark die Entwicklung der Filmkultur auf dem Gebiete der Österreichisch-Ungarischen Monarchie, einschließlich den Raum der kroatischen Länder, beeinflussen werden. Unter den wiener regierenden Strukturen sowie den lokalen kroatischen Unternehmern meldet sich eine Initiative zum Aufnehmen einer Reihe von Promotionsdokumentarfilmen, die dem ausländischen Publikum die Schönheiten des kroatischen Raumes, insbesondere der Adriatischen Küste, vermitteln würden. Filmleute aus Wien werden das Aufnehmen solcher Promotionsfilme annehmen, die in ganz Europa verbreitet werden. Nach dem Ausbruch des Ersten Weltkrieges wird in den österreichisch-ungarischen Kinos das Vorspielen der Filme, die in den Ländern der gegnerischen Antanta, wie Frankreich, Großbritanien und Italien produziert wurden, verboten. Die wiener Studios entwickeln eine neue Produktion in Kriegsumständen, Kriegsnachrichten und Spielfilme mit patriotischen Themen aufnehmend, welche die Kinos monarchieweit füllten. Während des Krieges kommt es zu einer Schlüsselentwicklung der Kinematographie in kroatischem Raum. 1917 wird die Kompanie Croatia gegründet, welche die ersten kroatischen Filme aufnimmt. In der Produktion dieser Filme spielten einzelne Personen, die in den Filmen der wiener Studios spielten oder sie aufnahmen, eine wichtige Rolle.

149

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 139-150 Marko Lovrić: Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske...

150

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

Dr. sc. Anamarija Lukić Prof. ddr. sc. Miljenko Brekalo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Osijek Šamačka 9/2, Osijek anamarija.lukic@pilar.hr miljenko.brekalo@pilar.hr

UDK: 811.112.2(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 27.9.2017. Prihvaćeno: 30.9.2017.

List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu Osijeku (1902. – 1914.) Rad obuhvaća razdoblje jezične tranzicije u Osijeku, odnosno analizira ulazak hrvatskog jezika u one sfere komunikacije u kojima je do tada dominirao njemački jezik. To je rezultiralo promjenom u jezičnom identitetu grada Osijeka, koja je postala vidljiva pojavom prvih uspješnih dnevnih novina na hrvatskom jeziku, Narodne obrane. Narodna obrana počela je izlaziti pred kraj 1902. godine, upravo kako bi među Osječanima budila hrvatsku svijest i poticala što veću uporabu hrvatskog jezika. Pokretanjem lista Narodna obrana osječki nacionalno osviješteni Hrvati postigli su to da njihovi sugrađani prestanu smatrati Osijek isključivo njemačkim gradom. Sad je to postajao sve više i više grad s hrvatskim karakterom. Tu promjenu daleko su više percipirali sami stanovnici grada, dok je na van, pred strancima, Osijek i dalje važio za njemački jezični otok.

Ključne riječi: Osijek, Narodna obrana, početak 20. stoljeća, hrvatski jezik, njemački jezik, dvojezičnost, mađarski jezik. 151

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

Stare one jezične granice kao da se raztegnuše, ali u hatar hrvatstva. Hrvatski jezik prodire sve snažnije i uspješnije preko negdašnjih granica njemačke domene, i to se, na radost moju i svih Hrvata, opaža i vidljivim vanjskim znacima. Hrvatski jezik je polagano iztisnuo one njemačke trgovačke napise na Glavnom trgu i u svim glavnim ulicama, kao u Strossmayerovoj, Županijskoj, Kapucinskoj, Deszathinoj i drugim; po prometnim se ulicama danas čuje sve više hrvatski govoriti…“1

1. Uvod Dnevni list Narodna obrana pokrenut je u Osijeku 16. studenoga 1902. godine, i to u visokoj nakladi od 5.000 primjeraka. Zadaća ovog lista bila je buditi hrvatsku nacionalnu svijest kod Osječana, te ih poticati na uporabu hrvatskog jezika, kako u javnom, tako i u privatnom životu.2 List je bio politički organ Hrvatsko-srpske koalicije.3 U vrijeme kad se na osječkoj medijskoj sceni pojavila Narodna Obrana, u gradu su već postojala dva dnevna lista, Die Drau: Organ für Politik und Volkswirtschaft4 te Slavonische Presse. Die Drau je počela izlaziti 1868. godine, sa zadaćom da, nakon sklapanja HrvatskoUgarske nagodbe, potiče čitateljstvo na lojalnost Ugarskoj, a time i toleranciju prema mađarizaciji, koja je uslijedila. Puni je procvat list doživio u vrijeme banovanja Khuena Héderváryja.5 List Slavonische Presse počeo je izlaziti 1885., a kao dnevni list od 1893. godine. Ovaj list, po svom karakteru, nije bio promađarski, ali je, kao i Die Drau, bio na njemačkom jeziku,6 što ga je, ipso facto, ograničavalo u prosudbi hrvatskog stajališta o uporabi hrvatskog jezika kao službenog i govorenog jezika na svom području, osobito području grada Osijeka. Područje grada Osijeka bilo je, naime, jezično, nacionalno (također i konfesionalno), k tome još i prostorno, izuzetno kompleksno te podložno konstantnim promjenama. Složenost jezičnih prilika može se naslutiti uspoređujući podatke popisa stanovništva od 1880. do 1910. godine o materinjem jeziku Osječana:7

„Hrvatska misao u Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 256, 9. studenog 1909., str. 1.

Maja Glušac, „Jezična obilježja osječke Narodne Obrane“, u: Jezik medija nekada i sada. Zbornik radova sa znanstvenoga skupa održanoga 6. i 7. lipnja 2014. godine na Filozofskom fakultetu u Osijeku, Hrvatska sveučilišna naklada, Filozofski fakultet u Osijeku, Zagreb, Osijek, 2016., str. 24.

Maja Glušac, Nav. dj., str. 28.

Die Drau postala je dnevnik 1907. godine, a do tada je izlazila izlazio je tri puta tjedno.

Ban Károly Khuen-Héderváry (1883. – 1903.) „nije birao sredstva za ograničavanje hrvatske samobitnosti.“ Vlado Obad, Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture, Njemačka zajednica – zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, Osijek, 2014., str. 19.

Marina Vinaj, Povijest osječkih novina 1848. – 1945., Muzej Slavonije Osijek 1877., Osijek, 1998., str. 22.

Agneza Szabo, „Socijalni sastav stanovništva“, Od turskog do suvremenog Osijeka, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad : Poglavarstvo grada ; Zagreb : Školska knjiga, Osijek, 1996., 155-162, str. 158.

152

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

Tablica 1, Grad Osijek, stanovništvo prema materinjem jeziku. Godina popisa/ materinji jezik

Hrvatski

Srpski

Njemački

Mađarski

Ostali

Ukupno

1880.

5.827 32.02% 5.516 27,89% 6.458 28.06% 11.169 39.18%

1.655 9,09% 1.602 8,1% 1.698 7,38% 2.258 7.92%

8.970 49,28% 10.657 53,88% 12.039 52,3% 10.778 37,81%

1.152 6,33% 1.378 6,69% 2.212 9,61% 3.537 12,41%

597 3,28% 625 3,16% 611 2,65% 763 2,68%

18.201 100% 19.778 100% 23.018 100% 28.505 100%

1890. 1900. 1910.

Iz popisa stanovništva od 1880. do 1910. godine vidi se da su Osječani kao svoj materinji jezik označili većinom njemački ili hrvatski. Na srpski jezik otpada značajan postotak, a naveden je kao poseban jezik. Srpski jezik se, međutim, u kontekstu u političkog zaokreta prema „politici novoga kursa“,8 smatrao ekvivalentom za hrvatski jezik odnosno ta su se dva jezika nazivali jednim, što je poticala i Narodna Obrana: „Dandanas hrvatski ili srpski jezik (to je svejedno, kako znate) vlada u pet naših kraljevina: u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori…“9 Stanovništvo njemačkog materinjeg jezika do početka 20. stoljeća kontinuirano je (gledano u apsolutnim brojevima) raslo, no udio u ukupnom gradskom stanovništvu mu je počeo opadati u korist stanovnika hrvatskog i mađarskog materinjeg jezika. Od početka 20. stoljeća pa do 1910. došlo je do obrata, u kojem je kao njemački materinji jezik navelo (osjetno) manje od polovine osječkog stanovništva, a hrvatski kao materinji jezik (bez srpskog) sada je navelo više stanovnika nego njemački, mada ih je pri ranijem popisu (1900.) bilo gotovo upola manje nego „Nijemaca“. Kako se radilo o gradskom stanovništvu, čiji je rast bio uvjetovan doseljavanjem, popis ukazuje da se u prvom desetljeću 20. stoljeća u grad doseljavalo ponajviše hrvatsko stanovništvo.10 Stanovništvo mađarskog materinjeg jezika također je bilo u trajnom porastu, te je do 1910. godine

Politički program „novoga kursa“ je zajednički oblikovao dio hrvatskih i srpskih političara iz banske Hrvatske i Dalmacije početkom 20. stoljeća. Program je imao za cilj ujedinjenje hrvatskih zemalja i poboljšanje njihova državnopravnoga položaja unutar Austro-Ugarske Monarhije. Ugarska je strana uporno i nekažnjeno kršila već ionako ograničena prava hrvatske strane, zaključene Nagodbom, te provodila sve agresivniju politiku podčinjavanja, pri čemu je Slavonija, s gradom Osijekom, bila najizloženija. Nositelj politike „novoga kursa“, koja je trebala zaštititi hrvatske interese, bila je Hrvatsko-srpska koalicija, koja je uključivala Hrvatsku pučku naprednu stranku, Hrvatsku stranku prava i Srpsku samostalnu stranku.

„Naš jezik vlada!“, Narodna obrana (Osijek), br. 12, 16. siječnja 1912., str. 1-2.

Agneza Szabo, Nav. dj., str. 157. Autorica ukazuje na sve veće doseljavanje hrvatskog stanovništva u Osijek, poglavito iz okolice, Virovitičke i Srijemske županije.

153

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

njegov udio postao dovoljno značajan (preko 12%), da bi se stanovništvo grada Osijeka počelo osjećati ugroženo i mađarizirano.11 Iz podataka dobivenih iz popisa stanovništva, o materinjem jeziku, te o poznavanju stranog jezika, međutim, nije moguće odrediti na kojem su jeziku Osječani međusobno komunicirali, koliko i u kojim prigodama je bio zastupljen koji jezik, te zašto je, pored toliko Hrvata, a i Srba, Osijek djelovao kao njemački grad. Iz podataka se ne vidi ni kakav je bio odnos jezičnih skupina jednih prema drugoj (i trećoj), koji je jezik kojoj skupini bio prihvatljiv, a koji neprihvatljiv. Ti su jezični odnosi, međutim, bili važni za oblikovanje nacionalnog identiteta, a posljedično i za određivanje političkih stavova koji su utjecali na položaj grada Osijeka unutar banske Hrvatske, koji je bio izložen kao laka meta Ugarskoj.

2. Zapažanja i stajališta Narodne obrane Već sam izbor imena ovog lista daje naslutiti da je njegova svrha obraniti ono što je narodno, nacionalno ili hrvatsko pred stranim, tuđinskim elementom. Osnovni oslonac za nacionalno bio je materinji jezik, što je Narodna obrana upravo i promovirala, na dva načina. Prvi je bio to što je, samom svojom pojavom, kao listom na hrvatskom jeziku (u velikoj nakladi), taj jezik učinila vidljivim i dostupnim, onako kako je do tada bio samo njemački jezik. Drugi se način odnosi na sadržaj mnogih tekstova Narodne obrane, koji ukazuje na položaj hrvatskog jezika u odnosu na druge jezike u gradu Osijeku. 2. 1. Detekcija jezičnih prilika u gradu S urbanističkog aspekta, o Osijeku se može govoriti kao o četiri manja gradića (varoši), prostorno odijeljena i labavo prometno povezana konjskom željeznicom (od 1884.).12 Među „varošima“ dvije veće su bile Gornji i Donji grad, a dvije manje Nutarnji i Novi grad. Početkom 20. stoljeća, zapadni dio Gornjega grada govorio je hrvatski, a istočni („središte“) njemački. Tvrđa, u kojoj su živjeli pretežno časnici i časničke obitelji, te Novi grad, nastanjen gotovo isključivo Nijemcima, bili su njemačka jezična područja. Jedini dio grada „gdje su Hrvati i Srbi bili svjesni svoje snage i gazdinstva na hrvatskom pragu“ bio je Donji grad.13 I Gornji i Donji grad bili su trgovačka središta, ali zasebna, što znači da je svaki imao svoje tržište. U Gornjem gradu su uglavnom trgovali Nijemci i Mađari iz okolnih sela, kojima je Gornji grad bio bliži, te se gornjogradski trgovci nisu morali truditi oko hrvatskog jezika, jer im za posao 11

Na grad Osijek se vršio pritisak kako bi se otvorila mađarska gimnazija, što je kod Hrvata izazivalo žestok otpor. Postojao je, također, i izračun, prema kojem gradsko stanovništvo raste za 100 Mađara mjesečno, što je, radi ugarske politike prema hrvatskim krajevima, Narodna obrana smatrala planskim i invazivnim: „Da Magjari namjeravaju iz Osijeka učiniti u istinu svoj kulturni centar, to je danas svakomu jasno, koji dobro uoči, u kolikom se broju Magjari u Osijek naseljuju.“, „Hrvatska misao u Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 256, 9. studenog 1909., str. 1.

Josip Nađ, 90 godina osječkog električnog tramvaja, MH ogranak Osijek, Osijek, 2016., str. 22. 25.

„Hrvatska misao u Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 256, 9. studenog 1909., str. 1.

154

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

nije trebao. Donji grad je svoje trgovačke veze protegnuo prema svojoj okolici, istoku, gdje su se nalazila hrvatska i srpska sela, te su donjogradski trgovci, bilo da su domaći ili stranci, koristili hrvatski jezik. Konverzacija u društvenom životu odvijala se uglavnom na njemačkom jeziku, neovisno o materinjem jeziku ili osjećaju nacionalnosti. Osječani su svakako, za zajednički život trebali i zajednički jezik, a njemački je i samim Hrvatima bio sasvim prihvatljiv i dostatan, te su njime bolje baratali nego hrvatskim.14 U ugostiteljskim objektima konobari su se gostima obraćali uglavnom na njemačkom ili na mađarskom, pa je i kavana Corzo, u kojoj su se okupljali Hrvati, imala poteškoću upotpuniti osoblje među kojim bi svatko znao hrvatski jezik.15 Narodna obrana je o ovom pomanjkanju znanja hrvatskog jezika, te davanju prednosti njemačkom, često pristupala sarkastičnim osvrtom, konstatirajući da je „naš jezik“ njemački, ukazujući na to da Osječani od malih nogu odrastaju u njemačkom jezičnom okružju, koje počinje njemačkim pjesmicama;16 a bijeg „iz Njemačke u Hrvatsku“ na nekoliko sati Osječanima je donosilo gostovanje Zagrebačkog kazališta (u vrijeme dok još nije postojalo Hrvatsko narodno kazalište, prvo osječko kazalište, osnovano 1907.);17 jer tko ne zna njemački, u Osijeku bi mogao ostati gladan.18 Tome se može dodati da ne bi mogao ni u potpunosti pročitati bilo koji broj Narodne obrane, jer list ono što citira na njemačkom, nekoliko riječi ili cijeli pasus teksta, ne prevodi – jer nije bilo potrebno prevoditi. „Švapčarenje“ (korištenje njemačkog jezika umjesto hrvatskog) bilo je uobičajeno i kod omladine, mada su pohađali hrvatske škole. Njihovi učitelji i učiteljice, koji su im trebali biti uzor, i sami su „švapčarili“,19 a uporaba njemačkog nije se vezala samo uz društveni život, već i uz strogo privatni: Narodna obrana je upozorila osječke zaručnike da se svojim zaručnicama (Osječanke ne upotrebljavaju hrvatski20) prestanu obraćati na njemačkom te prijeđu na hrvatski, kako bi se na hrvatskom nastavilo komunicirati i nakon što osnuju obitelj.21 Ovo posljednje implicite utvrđuje da je osječkim Hrvatima njemački bio toliko u uhu, poput materinjeg jezika, da su mogli birati kojim će se jezikom služiti u svakodnevnom životu te da su uglavnom birali njemački, potpuno neopterećeni time što im je to, zapravo strani jezik. 2. 2. Hrvatski kao službeni jezik Mada je Hrvatsko-Ugarskom nagodbom hrvatski utvrđen kao službeni jezik, ova se odredba na području grada Osijeka kršila upravo kao da nije postojala. Ulični 14

Isto.

„Slavni konobari u kavani Corzo“, Narodna obrana (Osijek), br. 52, 5. ožujka 1903., str. 4.

„Uzkrsni rovaš“, Narodna obrana (Osijek), br. 84, 12. travnja 1903., str. 1-3.

„Rovaš“, Narodna obrana (Osijek), br. 107, 10. svibnja 1903., str. 1-2.

„Spaciergänge rovaš“, Narodna obrana (Osijek), br. 37, 16. veljače 1904., str. 1.

„Šalabazanje po Osieku“, Narodna obrana (Osijek), br.203, 2. rujna 1905., str. 3.

„Dvije tri osječkim ljepoticama“, Narodna obrana (Osijek), br. 159, 16. srpnja 1909., str. 3.

„Hrvatski jezik u obitelji“, Narodna obrana (Osijek), br. 38, 17. veljače. 1903., str. 4.

155

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

natpisi, obavijesne ploče, ploče s natpisima obrtničkih i trgovačkih radnji te zavoda, izdavanje računa, različiti obrasci, službeno dopisivanje, plakati, reklame i sjednice gradskoga zastupstva bili su prvenstveno na njemačkom jeziku. Upravo je gradsko zastupstvo bilo pozvano te je imalo ovlasti voditi brigu o razvoju i identitetu grada Osijeka, no jezična su ih pitanja malo zabrinjavala. Prema Narodnoj obrani, zato što u cijelom zastupstvu nije bilo ni jednog izrazitog Hrvata.22 Bilo je uobičajeno da pozivi na sjednice gradskog zastupstva budu tiskani dvojezično, hrvatsko-njemački, a hrvatski jezik bio je rezerviran samo za svečane sjednice. Zato je, kao „važna novost“ odjeknula vijest da su za sjednicu gradskoga zastupstva 16. listopada 1905. bile poslane pozivnice samo na hrvatskom jeziku. Narodna obrana je to osudila, smatrajući neprimjerenim da se Hrvati oduševljavaju onim što bi po zakonu ionako morali dobiti, i što je kod drugih naroda sasvim uobičajeno.23 Njemački kao zapovjedni jezik kod osječkih dobrovoljnih vatrogasnih postrojbi također je bio kamen spoticaja, jer je, prema naredbi vlade, jezik svih društava morao biti hrvatski, a potvrdio ju je i veliki župan. Grad Osijek je imao tri vatrogasna društva (gornjogradsko, donjogradsko i novogradsko), no članovi ni jednog od njih nisu bili spremni prihvatiti hrvatski jezik, ograđujući se da ga ne razumiju. Riječ je, međutim, bila o ljudima koji su završili hrvatske škole, te su dovoljno poznavali hrvatski da bi mogli razumjeti hrvatske komande. Narodna obrana stoji kod toga da su, bez obzira što je njemački jezik dominirao, rijetki bili oni Osječani koji nisu barem djelomično razumjeli hrvatski. Vatrogasci su, naprotiv, zadržavajući njemački jezik, gradu (poglavito u svečanim prigodama) davali njemačko obilježje. Ovaj je problem potrajao nekoliko godina.24 I samo ime grada Osijeka predstavljalo je jezičnu poteškoću. Iako je službeno ime grada do 1908. godine bilo „Osiek“, a zatim, uz privolu gradskog poglavarstva, poseban vladin odbor određuje da će se grad ispravno nazivati „Osijek“,25 u opticaju, službenom i privatnom, i dalje su bile njemačka verzija „Essegg“ („Essek“) te mađarska verzija „Eszék“. Narodna obrana tvrdi da „najviše skriviše tome „stranci“ naši, koji živu ovdje već dugi niz ljeta, tu se dapače rodiše, nu njima je Osijek u toliko domajom, jer ih hrani i oda zla brani, a da je Osijek gradom hrvatskim, za to oni ne haju, koliko je crna pod noktom.“26

„Naše stanovište“, Narodna obrana (Osijek), br. 106, 7. svibnja 1904., str. 3.

„Šalabazanje po Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 244, 21. listopada 1905., str. 3.

„Hrvatska komanda kod vatrogasaca“, Narodna obrana (Osijek), br. 10, 14. siječnja 1904., str. 3.; „Osječki vatrogasci i hrvatski zapovjedni jezik“, Narodna obrana (Osijek), br. 106, 6. svibnja 1905., str. 2.

„Osiek ili Osijek?“, Narodna obrana (Osijek), br. 74, 27. ožujka 1908., str. 2.

„Essek in Ungarn“, Narodna obrana (Osijek), br. 237, 12. listopada 1907., str. 1.

156

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

2.3. Hrvati i hrvatski jezik Osim „naših stranaca“, Osječana stranog porijekla, poglavito Nijemaca, koji se nisu asimilirali (jer nisu morali), postojao je i drugi razlog zašto je pored toliko osječkih Hrvata njemački jezik dominirao. Većina je osječkih Hrvata bila politički pasivna i nacionalno neosvještena. Ni sami nisu poštovali vlastiti jezik i inzistirali na njemu.27 Narodna obrana naziva ih „Essekerima“, aludirajući na njihov lokal-patriotizam koji nije išao dalje od granica grada Osijeka. S velikom dozom sarkazma oslikava njihov mentalitet: glavno obilježje Essekera je ne zamjerati se nikome, te u miru voditi svoje poslove i ni slučajno narušavati svoju udobnu životnu rutinu. „A nije se ni čudit tomu, trgovački je to narod ti Essekeri – oles is kšeft – a kšeftu se hoće mira.“28 Hrvatima, ili, kako bi se prostiji Esseker izrazio, „onima gore, što kaj i bum govore“, Essekeri nisu bili skloni. Priklanjanje hrvatstvu shvaćali su isključivo kao političko djelovanje (što im je bilo odbojno, jer u Osijeku „politikom se bave samo ljudi koji od nje žive.“29) i podupiranje političke oporbe, koja bi rado vidjela Zagreb na mjestu Budimpešte. Osječani, do tada već prilično razočarani odnosom Budimpešte prema razvoju njihovoga grada, nisu ni od Zagreba očekivali ništa bolje. Kod osječkih Hrvata postojao je i problem antagonizma koji su osjećali prema Zagrebu, jer je upravo u doba njihovog života Osijek počeo zaostajati u razvoju za Zagrebom, pa su nastojali svoju distanciranost od Zagreba izraziti kroz uporabu njemačkog jezika. Narodna obrana, naprotiv, konstantno opominje Osječane na to da se mora odstraniti sve što vrijeđa hrvatski karakter zemlje, dakle, i hrvatski karakter grada Osijeka, i to na način da malo-malo proziva odnosno javno sramoti one Osječane, bilo Hrvate, bilo nehrvate, koji se u bilo kojem obliku javne komunikacije služe njemačkim, švapčarenjem ili, još gore, mađarskim jezikom. Poglavito tijekom 1907. godine Narodna obrana kao da je provodila kampanju javnog prozivanja pojedinaca koji su u svom poslu odstupali od hrvatskog jezika. Narodna obrana stoga svoje čitatelje potiče na dalje djelovanje: neka ne kupuju kod onih trgovaca čija je firma istaknuta samo na njemačkom jeziku, i koji u svojoj radnji ističu reklame drugih poduzeća onako kako su ih dobili – na njemačkom ili na mađarskom. Ni dvojezičnost više nije bila prihvatljiva, sada se tražio isključivo hrvatski jezik u oglašavanju, dopisivanju, poslovanju i komuniciranju. Ova je kampanja imala određenog uspjeha: prozvani su reagirali, ispričavali se, branili se ili demantirali. Narodna obrana bio je vrlo čitan list, a možebitni bojkot hrvatskih kupaca ili klijenata uslijed neuporabe hrvatskog jezika svakako bi se negativno odrazio na poslovanje. Navika „švapčarenja“, međutim, pokazala se vrlo tvrdokornom. Bilo je puno lakše istaknuti hrvatske natpise i plakate nego svoju verbalnu komunikaciju prevesti 27

„Tko ne poštiva hrvatski jezik.“, Narodna obrana (Osijek), br. 16, 21. siječnja 1903., str. 3.

„oles is kšeft“ u essekerskom govoru „Alles ist Geschäft“, „Sve je posao“. „Osječani“, Narodna obrana (Osijek), br. 23, 28. siječnja 1905., str. 1-2.

Velimir Petrović, „Esekerski – što je to?“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 1995., str. 108.

157

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

na hrvatski. Primjer takvog pisano-govornog neslaganja Narodna obrana istakla je opisujući Cvjetni dan: mlade Osječanke su prodavale cvijeće, a prihod je bio namijenjen siromašnoj djeci. Na grudima su imale istaknute natpise na hrvatskom - Cvjetni dan, a kupcima su se obraćale na njemačkom.30 Tijekom šk. g. 1908/09. Narodna obrana sa zadovoljstvom konstatira da je od 2051 djeteta, koliko ih je te godine pohađalo pučku školu, 962 hrvatska djeteta prema 737 njemačke, 49 mađarske i nešto drugih narodnosti. To je značilo da se grad Osijek polako pohrvaćuje, poglavito jer je njemačke djece, koja se lakše asimiliraju od mađarske, bilo puno više.31 To predviđanje asimilacije, međutim, išlo je u obrnutom smjeru: „Slušajte samo, kako djeca govore, kad idu iz škole, pak će sav vaš optimizam proći. Iz madžarske škole dakako govore madžarski, ali iz hrvatskih većinom njemački.“32 Roditelje učenika to nije zabrinjavalo, jer su smatrali da će djeca hrvatski jezik naučiti u školi. Prodor hrvatstva u osječka uporišta njemačkog jezika bio je ograničen i uslijed urbanističke raštrkanosti. Za jačanje hrvatske misli i razvijanje hrvatske svijesti (te razgovora na hrvatskom) bilo je neophodno da se Hrvati redovito okupljaju u što većem broju, kako bi jedni za druge znali i jedni druge motivirali za „hrvatsku stvar“. Prostorna udaljenost, slaba prometna povezanost osječkih četvrti („varoši“), varoški ili kvartovski lokal-patriotizam koji je išao do antagonizma prema drugim „varošima“, uz essekersku inertnost i, najzad, nedostatak kakve velike dvorane za okupljanje, usporavali su i otežavali realizaciju ideje o pohrvaćivanju Osijeka.33 Iz tog se razloga razvila i ideja o gradnji „Hrvatskog doma“, u kojem bi se mogla okupljati sva hrvatska društva.34 2.4. Utvrđivanje pozitivnog pomaka Već sama pojava lista Narodna obrana značila je veliki pomak na bolje. Mala skupina hrvarskih rodoljuba, koju je predvodio dr. Dragutin Neumann, a podršku joj pružao biskup J. J. Strossmayer, odlučila je inertne i politički apatične Osječane zainteresirati za ideju hrvatstva i potaknuti njihov nacionalni ponos pokretanjem glasila na hrvatskom jeziku u „Frankfurtu na Dravi“, što je bio pseudonim za grad Osijek. Kako bi uspješno mogli izdavati svoj list, osnovali su vlastitu tiskaru, Prvu hrvatsku dioničku tiskaru s temeljnom glavnicom od 50.000 kruna.35 Smjela naklada od 5000 primjeraka pokazala se opravdanom. Bilo je očito da je za tu nakladu postojalo tržište, što je značilo da je u gradu postojao i veliki broj stanovnika kojima je godila svakodnevna pisana hrvatska riječ, i koji su bili više nego spremni prebaciti se na hrvatski. Narodna 30

„Osjekulje“, “, Narodna obrana (Osijek), br. 112, 17. svibnja 1913., str. 1-2.

„Naše škole“, “, Narodna obrana (Osijek), br. 149, 5. srpnja 1909., str. 3.

„Je li u Hrvatskoj opravdan pangermanizam?“, “, Narodna obrana (Osijek), br. 101, 5. svibnja 1914., str. 1.

„Hrvatska zabava“, Narodna obrana (Osijek), br. 28, 5. veljače 1903., str. 3. Usp. Spectator (Rudolfo Franjin Magjer), Osiek i hrvatstvo, Klub hrvatskih književnika u Osieku, Osijek, 1913., str. 10.

„Za „Hrvatski dom“, Narodna obrana (Osijek), br. 207, 12. rujna 1903., str. 1.

Marina Vinaj, Nav. dj., str. 26.

158

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

obrana zalagala se i za to da opći dojam o gradu Osijeku bude hrvatski, kako za njegove stanovnike, tako i za one koji u njega dolaze. Zato 1909. godine izražava zadovoljstvo što je u nekim gornjogradskim ulicama nestalo dvojezičnih natpisa ulica, a žalost što se u svim ostalim dijelovima grada koče dvojezični natpisi.36 Uočava napredak i u tome što su neki građani, o vlastitom trošku, dali izraditi ulične pločice samo na hrvatskom jeziku, a ostalima poručuje: „Dajte Osječani, učinite rodu glas, pa odstranite sa svojih kuća onu dvojezičnu sramotu i iskažite čast hrvatskom jeziku također vanjskim znakom. Pokažimo se vriedni hrvatskoga imena i ponosa, pa dolje sa švabštinom!“37 Narodna obrana također je vršila pritisak na gradsko zastupstvo te gradsko poglavarstvo, da u zastupstvo uđu hrvatski svjesni ljudi koji govore hrvatski, te da se povede računa kako bi vanjsko lice Osijeka postalo hrvatsko – neka se izda nalog da u Osijeku mogu postojati samo natpisi na hrvatskom jeziku.38 „Svakav grad je onakav, kakovo mu je vanjsko obilježje, a kako je Osijek drugi grad kraljevine Hrvatske, valja da mu i vanjsko obilježje hrvatsko.“39 Narodna obrana težila je za tim da Osijek izgleda kao hrvatski grad, no, mada je pomak bio vidljiv (i zvučan), u sumrak Monarhije još je uvijek bilo potrebno puno toga izmijeniti. Zagrebački list Obzor, koji je i sam opisivao Osijek kao otuđeni grad, nastojao je objasniti i predočiti specifičnost jezičnih i nacionalnih prilika u gradu Osijeku kroz analizu s kojom se složila i Narodna obrana: osječko nijemstvo je u prirodnom opadanju i nije agresivno. Oni se pohrvaćuju. Ispremiješani su s Hrvatima, a u Donjem gradu i sa Srbima. Novi grad, koji je izoliran njemački otok, i u kojem su Nijemci – Nijemci, ali „hrvatstvu se ne protive. Djeca im idu u hrvatsku školu, a njemačke – ma da u cijelom Novom gradu od 1000 duša nema ni 5 Hrvata – ni ne traže.“40 Zaključak Obzora, međutim, upro je prst prema pravoj opasnosti za hrvatstvo Osijeka, a to je bio mađarski element.

3. Zaključak Početkom 20. stoljeća u gradu Osijeku, drugom po veličini i važnosti gradu Kraljevine Hrvatske i Slavonije, većina se stanovništva sastojala od četiri etničke skupine, dvije veće i dvije manje. Veće su činili njemački doseljenici koji su se već smatrali starosjediocima, i čiji je broj bio u opadanju; te Hrvati, čija je brojnost bila u porastu. Manje su činili Srbi, koji su se jezično i politički podudarali s Hrvatima; te Mađari, koji su se sustavno doseljavali u grad s izrazito agresivnim nacionalizmom. Mada je hrvatski/srpski bio materinji jezik najvećem broju Osječana, u gradu je gotovo u 36

„Napisi ulica“, Narodna obrana (Osijek), br. 85, 15. travnja 1909., str. 3.

„Nazivlje osječkih ulica“, Narodna obrana (Osijek), br. 101, 5. svibnja 1909., str. 3.

„Gradskom poglavarstvu na uvaženje“, Narodna obrana (Osijek), br. 174, 28. srpnja 1907., str. 3-4.; „Tko može da bude član gradskoga zastupstva u Osieku?“, Narodna obrana (Osijek), br. 173, 27. srpnja 1907., str. 3.

„Osijek hrvatski grad“, Narodna obrana (Osijek), br. 92, 23. travnja 1914., str. 3.

„Nacionalistička borba u Osijeku“, Obzor (Zagreb), br. 128, 10. svibnja 1914., str. 1.; „Nacionalistička borba u Osijeku“, Narodna obrana (Osijek), br. 107, 12. svibnja 1914., str. 1.

159

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

potpunosti prevladavao njemački jezik, a sve se više čuo i mađarski. I Nijemci i Hrvati bili su prema pitanju nacionalnosti prilično ravnodušni. Bilo je normalno kad su se Osječani njemačkog porijekla nazivali Hrvatima, ili pohrvaćivali/ slavenizirali svoja prezimena, kao i da Hrvati svojim prezimenima daju njemački oblik. Njemačka su djeca pohađala hrvatske škole, kao i hrvatska, a hrvatska su djeca poslije škole, kao i njemačka, govorila njemački. Dvojezičnost je bila prisutna posvuda. Hrvatski je jezik zahtijevao zakon, a njemački je bio ustupak građanima, koji su ga preferirali. Mađari su, međutim, inzistirali na mađarskom jeziku, često tamo gdje mu nije bilo mjesto, nastojeći na taj način istaći da je Ugarska tu gospodar, iako je grad Osijek bio malo izvan ugarskog teritorija. Upravo takvo ponašanje osječkih Mađara, uz sve agresivniju budimpeštansku politiku, koja je Osijeku, kao poslovnom središtu, otežavala poslovanje, potaknulo je osječke Hrvate da se suprostave stranom interesu i pokušaju se izboriti za svoj vlastiti. U tu je svrhu bila pokrenuta Narodna obrana, osječki dnevni list na hrvatskom jeziku. Kroz nju su se hrvatski rodoljubi prvenstveno nastojali izboriti za dominaciju hrvatskog jezika, a glavna barijera prema tome bio je njemački. Svi apeli Narodne obrane, ukazivanje na nepoštivanje hrvatskog jezika, analize jezičnog problema i pohvale svakom novom uspjehu u širenju hrvatskog jezika daju naslutiti koliko je njemački bio ukorijenjen u život grada, te da „lice grada Osijeka“ (koje bismo danas nazvali identitetom ili prepoznatljivošću) nije bilo ni hrvatsko, ni njemačko, ni hrvatskonjemačko, već duboko multietnično.

160

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu Osijeku (1902. – 1914.) Sažetak U ovom se radu propituju jezične prilike osječke svakodnevice od 1902. godine, kad je pokrenut osječki dnevni list na hrvatskom jeziku „Narodna obrana“, pa do početka Prvoga svjetskog rata, kada jezično pitanje odlazi u drugi plan. List „Narodna obrana“ bio je pokrenut upravo kako bi utjecao na jezične prilike, te kako bi hrvatski jezik što više afirmirao, a njemački potisnuo. Tijekom navedenog razdoblja pregledan je svaki broj „Narodne obrane“ te su izdvojeni i analizirani svi članci koji se odnose na jezična pitanja. Rad uspoređuje rezultate popisa stanovnika prema materinjem jeziku u gradu Osijeku od 1880. do 1910. godine s govorenim jezikom u situacijama iz gradske svakodnevice, od službenih prigoda, jezika koji se koristio u poslovnom i društvenom životu, u trgovini i ugostiteljstvu, među djecom, ženskom populacijom, te u kazalištu, koje od 1907. godine funkcionira kao gradsko, ali i kao hrvatsko kazalište. Rad, nadalje, analizira učinak „Narodne obrane“ u jezičnoj transformaciji, detektira barijere u prelasku na hrvatski jezik, te objašnjava povezanost jezičnog pitanja i nacionalnog osjećaja, koja je bila vrlo zamršena i nelogična. To se osobito vidi kad se uzmu u obzir i druga dva govorena jezika u onodobnom Osijeku, a to su srpski i mađarski. „Narodna obrana“ sva četiri jezika dovodi u vezu s iskazivanjem nacionalnog ponosa, političke borbe i, u konačnici, s brigom za gospodarski prosperitet grada Osijeka, koji se našao na pola puta utjecajne sfere Budimpešte odnosno Zagreba. Pri tome je vezanje srpskog uz hrvatski jezik značilo jačanje domaćeg, nacionalnog elementa, dok je njemački jezik, prema „Narodnoj obrani“ značio otuđenje i korak bliže mađarizaciji. Osječani, međutim, nisu rado mijenjali naviku korištenja njemačkog jezika, mada je bilo sve više onih koji su koristili hrvatski kao drugi jezik.

161

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 151-162 Anamarija Lukić, Miljenko Brekalo: List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu...

Das Blatt „Narodna obrana“ über die Sprachenfrage in der Stadt Osijek (1902 – 1914) Zusammenfassung In dieser Arbeit werden die sprachlichen Zustände des osijeker Alltages befragt, vom Jahr 1902, als das osijeker Tagesblatt in kroatischer Sprache „Narodna obrana“ erschien bis zum Beginn des Ersten Weltkrieges, als die Sprachenfrage in Hintergrund geriet. Das Blatt „Narodna obrana“ wurde gerade angeregt, damit es die sprachlichen Umstände beeinflusse, die kroatische Sprache affirmiere und die deutsche unterdrücke. Während der genannten Zeitspanne wurde jedes Exemplar der „Narodna obrana“ durchgeblättert und alle Artikel,die sich auf die Fragen der Sprache beziehen, ausgesondert und analysiert. Die Arbeit vergleicht die Ergebnisse der Völkerzählung gemäß der Muttersprache in der Stadt Osijek von 1880 bis 1910 mit der gesprochenen Sprache in Situationen im städtischen Alltag, bei offiziellen Anläsen, der Sprache, die im Geschäfts- und Gesellschaftsleben, im Handel und in der Gastwirtschaft, unter den Kindern, den Frauen sowie im Theater – das von 1907 als städtisches aber auch kroatisches Theater funktionierte - gebraucht wurde. Die Arbeit analysiert des weiteren die Wirkung der „Narodna obrana“ bei der sprachlichen Transformation, detektiert die Hindernisse bei dem Übergang zur kroatischen Sprache und erklärt die Verbindung der Sprachenfrage mit dem nationalen Gefühl, die sehr verworen und unlogisch war. Das ist besonders sichtbar, wenn man auch die zwei anderen gesprochenen Sprachen in dem derzeitigen Osijek beachtet, das sind Serbisch und Ungarisch. „Narodna obrana“ bringt alle vier Sprachen in Verbindung mit dem Ausdruck des Nationalstolzes, mit dem politischen Kampf und, zuletzt, mit der Sorge um den wirtschaftlichen Fortschritt der Stadt Osijek, die sich auf halbem Wege des Einflussbereiches von Budapest bzw. Zagreb befand. Dabei bedeutete das Verbinden der serbischen mit der kroatischen Sprache die Festigung des einheimischen, nationalen Elementes, während die deutsche Sprache, laut „Narodna obrana“, eine Entfremdung und einen Schritt näher zur Magyarisierung bedeutete. Doch die Osijeker änderten nur ungern ihre Gewohnheit der Beutzung der deutschen Sprache, obwohl es immer mehr wurden, welche die kroatische Sprache als Zweitsprache benutzten.

162

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Doc. dr. sc. Jasminka Najcer Sabljak jasminka.najcer@gmail.com Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku Umjetnička akademija u Osijeku Kralja Petra Svačića 1/F 31 000 Osijek Silvija Lučevnjak, prof. silvija@zmn.hr Zavičajni muzej Našice Trg Franje Tuđmana 31500 Našice

UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 7.9.2017. Prihvaćeno: 15.9.2017.

Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer i slikar Hugo Conrad von Hötzendorf U tekstu se donosi kratka povijesti obitelji veleposjednika i trgovaca Pfeiffer, koji su došli iz Šoprona na prostore Istočne Hrvatske i Srijema. U raznim publikacijama su biografski podaci o članovima obitelji često krivo interpretirani, a njihov se veliki utjecaj na gospodarska i društvena zbivanja zanemarivao. Na osnovu dostupnih izvora rekonstruiran je mali dio njihove likovne baštine koja se danas nalazi u osječkim muzejima. Osobit doprinos istraživanju je pronalazak i valorizacija do sada nepoznatog pejsaža uglednog slikara Huge Conrada von Hötzendorfa koji je nakon Drugoga svjetskoga rata nestao iz Pfeifferove baštine no putem njihovih nasljednika ponovo je vraćen u Hrvatsku. Ključne riječi: Obitelji Pfeiffer, Osijek, likovna baština, Hugo Conrad von Hötzendorf 163

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Uvodno U nizu zaboravljenih osoba njemačkog ili austrijskog porijekla koje su svojim djelovanjem obilježile dio povijesti Istočne Hrvatske nalaze se i članovi obitelji veleposjednika i trgovaca Pfeiffer od kojih su neki zaslužili i plemićke titule. Tek će dobri poznavatelji gospodarskih prilika ovoga područja s kraja 19. i početka 20. stoljeća imati predodžbu o značaju kojeg je obitelj Pfeiffer imala na razvoj gospodarstva, a posebno uzgoja stoke. No, kod starijeg stanovništva još uvijek je živo sjećanje na svinje „fajferice“, koje su uzgojene upravo na posjedu ove obitelji nedaleko Osijeka. Tako je u kolektivnom pamćenju ipak sačuvana memorija na ovu obitelj, čija je baština gotovo potpuno i nepravedno zaboravljena. S obzirom da je obitelj Pfeiffer svojim posjedima pokrivala područje Istočne Slavonije i Srijema, odnosno teritorij koji je obilježila i povijest rumsko-retfalačke grane obitelji Pejačević, prvi poticaj za istraživanje ove teme dao je autoricama gospodin Ratko Racković (1946. – 2017.), dugogodišnji suradnik Zavičajnog muzeja Ruma (Republika Srbija) i autorica ovoga rada tijekom pripreme za izložbu „Likovna baština obitelji Pejačević“ (Muzej likovnih umjetnosti u Osijeku, 2013.). Njemu je bila poznata činjenica da su Pfeifferi dugi niz godina bili zakupnici pustare Višnjevci u okolici Rume. Daljnji impuls za istraživanje ove obitelji došao je zahvaljujući informaciji gospodina Nikole ml. baruna Adamovića, koji u svom posjedu ima umjetninu osječkog slikara Huge Conrada von Hötzendorfu iz ostavštine obitelji Pfeiffer, a koja nikada do sada nije objavljena niti valorizirana.1 Stjecajem navedenih okolnosti pristupile smo prikupljanju dostupnih informacija o Pfeifferovima, no kako u Hrvatskoj ne živi nitko od članova ove obitelji, a arhivska i publicirana građa o njima vrlo je oskudna, u radu se taj nedostatak pokušao nadopuniti i prikupljanjem informacija od osoba koje se sjećaju članova ove obitelji.2 Poseban problem kod istraživanja bila je činjenica da je na prijelomu 19. i 20. stoljeća u Osijeku živjelo nekoliko obitelji istoga prezimena, no različitoga porijekla, pa i vjeroispovijesti (katolici, židovi). Ovo je prezime i danas zastupljeno u popisima osječkog stanovništva, pa je početkom 21. stoljeća ime Pfeifer nosilo 16 osoba, dok je oblik Pfeiffer imalo 8 osoba.3

Autorice rada zahvaljuju g. Nikoli st. barunu Adamoviću i njegovom sinu, Nikoli ml. barunu Adamoviću koji su omogućili uvid i snimanje umjetnine te nam proslijedili razne informacije vezane uz obitelj Pfeiffer.

Posebnu zahvalnost autorice rada duguju gospodinu Krsti pl. Knoblochu, čija je obitelj prije Drugoga svjetskog rata prijateljevala s Pfeifferima u Osijeku. On nam je pružio vrijedne informacije i fotografije za potrebe ovoga rada. Također zahvaljujemo kolegi Danielu Zecu iz Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku koji nam je ustupio važne informacije i fotografije vezane za obitelji Pfeiffer, koje je dobio od njihovih nasljednika. Među tim materijalima nalazi se i rukopis obiteljskog stabla, koji je bitno dopunio do sada poznate biografske podatke.

Hrvatski prezimenik : pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća, sv. 3 (prir. Franjo Maletić i Petar Šimunović), Zagreb 2008., 462.

164

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Nakon uvida u dostupno arhivsko gradivo, publicirane podatke i informacije dobivene od nasljednika Pfeifferovih te osoba koje su imale kontakte s članovima obitelji Pfeiffer, složen je nacrt obiteljskog stabla koji još uvijek ima brojne nedostatke, odnosno nesigurnosti i manjkavosti, no bez kojeg je gotovo nemoguće pratiti povijesni razvoj obitelji, a posebno njene veze s Osijekom. Stoga ga na ovome mjestu objavljujemo kao podlogu za konačnu verziju koja bi trebala uslijediti nakon dodatnih istraživanja: A1) Matthias (Weidhofen, 1773. – 1862.) ∞ Anna Maria Witzmann B1) Anna (1798. – 1866.) ∞ Anton Prettenhofer B2) Peter, od 1873. plem. titula von Tája ∞? C1) Kalman ∞ Maria udova Flandorfer rođ. Bauer B3) Leopold (1804. – Šopron, 1868.) ∞ Helene Perczel (? - oko 1835.) ∞ Josefa Alt C1) Karl Leopold (Šopron, 1834. – Beč, 1913.) ∞ Julijana (Ana) Guldner (Szolnok, 1840. – Beč, 1911.) D1) Marija (Osijek, 1858. – Osijek, 1858.) D2) Karl Leopold (Osijek, 1859. – Osijek, 1859.) D3) Leopold Franz (Osijek, 1860. – 1913.) ∞ Terezija Jäger (Osijek, 1868. – Beč, iza 1913.) E1) Koloman / Kalman (Osijek, 1888. – Beč, oko 1915.) ∞ Meta? E2) Erwin (Osijek, 1889. – nakon 1920.) ∞ Terezija Sokoray? F1) Rudolf (1920. - ?) ∞ Eva M. Skora G1) Monika (r. 1949.) G2) Claudia (r. 1953.) G3) Nicholas (r. 1955.) D4) Marijana (1862. - ?) ∞ Adam von Reisner (Osijek, 1855. – Osijek, 1939.) ∞ A. Schulz D5) Rudolf (Osijek, 1864. – Osijek, 1864.) C2) Felix (Šopron, 1836. – Šopron, 1897.) ∞ Marija rođ. Baumgärtner (oko 1845. – oko 1910.) D1) Felix (Šopron, oko 1863. – 1914.) ∞ Irma Margit Manninger (Šopron, 1882. – 1930.) 165

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

E1) Felix (Šopron, 1901. - ?) ∞ Lenke von Littke (1902. - ?) F1) Maria (1926. - ?) F2) Eleonora (1928. - ?) ∞ H. von Dukavics E2) Margit (Šopron, 1903. - ?) ∞ István von Brázay D2) Irena / Irma Maria (1864. - ?) ∞ Julius Pfeiffer ∞ Gabriel pl. Löskay D3) Konrad (1865. – Osijek, 1935.) ∞ M. Wernigg (1876. – 1940.) D4) Helena / Ilka (1870. – 1951.) ∞ Béla von Felix ∞ Béla von Vaghy (Wagner) D5) Otto (1881. – Osijek, 1933.) ∞ Irena (Osijek, 1891. – München, oko 1970.) E1) Marija (Osijek, ? – Budimpešta, nakon 1945.) ∞ Franz Ertl E2) Gabor (Osijek, 1918. – Kolumbija, oko 1983.) ∞ Gita Šeper (Osijek, 1912. – Kolumbija, 1995.) C3) Leopoldina ∞ Carl Pfeiffer B4) Matthias (1810. – 1892.) ∞ Aloisia Bauer (? – 1883.) C1) Julius ∞ Irena / Irma Maria Pfeiffer (1864. - ?) D1) Nikolaus (1887. - ?) C2) Mathias C3) Ladislaus

Obitelj Pfeiffer i grad Šopron Obitelj Pfeiffer došla je u Osijek iz Šoprona, grada na sjeverozapadu današnje Republike Mađarske, koji je usko vezan uz povijest ugledne slavonske plemićke obitelji Pejačević.4 Jesu li Pejačevići utjecali na dolazak obitelji Pfeiffer na prostore Slavonije i Srijema ostaje otvorena tema za istraživanje. Poznato je da su Pfeifferi u Šopron došli sa sjevera današnje Austrije, iz mjesta Weidhofen an der Thaya, kao i još nekoliko drugih istaknutih šopronskih obitelji, koje su u ovome mjestu tijekom 19. 4

Pajrić Franjo, „Pejačevići i grad Šopron“, Likovna baština obitelji Pejačević : studijsko-tematska izložba : katalog izložbe, Osijek 2013., 278-280.

166

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

stoljeća stekle pravo građanstva te utemeljile krug vrlo uglednih i bogatih trgovaca koji su se bavili unosnom trgovinom stokom, prvenstveno svinjama. Može se govoriti o pravim trgovačkim „dinastijama“, jer su ovaj lukrativni posao razvijali kroz nekoliko generacija, a međusobno se jačali ženidbenim vezama i ortačkim ugovorima. Među njima najistaknutije mjesto zauzimaju obitelji Pfeiffer, Baumgärtner i Bauer.5 Šopron je početkom 19. stoljeća razvijao trgovinu stokom u sklopu opće konjunkture toga tržišta, koje je svoj vrhunac doseglo u razdoblju od 1860. do 1882., kada je broj prodane stoke (gotovo u potpunosti svinja) dosegao oko 600.000 komada. To je Šopron smjestilo na drugo mjesto u Ugarskoj, iza mjesta Köbánya (danas dio Budimpešte), u kojem se godišnje prodavalo oko 3,5 miliona svinja, najviše u Europi i svijetu. S obzirom da su nakon izbijanja rata za nezavisnost Grčke (1821. – 1829.) bili prekinuti tradicionalni putovi kojima se s juga Europe dobavljala stoka, trgovci su potražili nova područja, među kojima su istaknuto mjesto zauzimala tržišta današnje istočne Hrvatske (posebno Posavine i Srijema), Bosne, Srbije, Bugarske i Rumunjske.6 Odabir Osijeka kao mjesta u kojem su se mogli organizirati i nadgledati trgovački poslovi bio je logičan, s obzirom na njegovu poziciju istaknutoga prometnoga i trgovačkoga čvorišta iz kojega su poduzetnici lako dolazili u kontakt s potencijalnim prodavačima stoke, a razvoju trgovine doprinosio je i razvoj željezničke mreže te organizirani plovni putovi, prvenstveno Dravom i Dunavom. Kupljena stoka tako se dopremala u Šopron i onda prodavala na tržišta središnje Europe, najviše Beča i Praga. Utemeljiteljem trgovačke „dinastije“ obitelji Pfeiffer smatra se Matthias (Matija) Pfeiffer stariji (1773. – 1862.), koji je imao više djece od kojih su nam poznata imena jedne kćeri i trojice sinova. Njegov uhodani trgovački posao nastavili su sinovi Leopold (1804. – 1868.) i Matthias (Matija) mlađi (1810. – 1892.). Koliki je ugled imala obitelj Pfeiffer pokazuje i činjenica da je njihov brat Peter Pfeiffer godine 1848. obnašao dužnost šopronskog gradonačelnika, a 1873. stekao i plemićku titulu s predikatom von Tája. Matija mlađi nastavio je očeve poslove u Ugarskoj, a dvojica njegovih sinova također su stekli plemićku titulu s predikatom von Ikva. Za povijest Pfeiffera u Osijeku presudna je činjenica da su Leopoldovi sinovi, odnosno polubraća iz njegova dva braka, Karl Leopold (1834. – 1913.) i Felix (1836. – 1897.), uspješno nastavili očeve poslove na tržištu Slavonije i Srijema te postepeno akumulirani kapital stečen trgovinom svinjama ulagali u kupovinu zemljišta na ovim područjima. Ovo je bilo presudno za daljnji prosperitet obitelji, posebno nakon što je krajem 19. stoljeća rapidno opala trgovina svinjama u Šopronu, jer se glavna tržnica 5

Horváth Zoltán, „Wie aus Waidhofener Schweinehändlern vermögende Bürger von Sopron (Ödenburg) und ungarische Grundbesitzer wurden“, Burgenland in seiner pannonischen Umwelt (Festgabe für August Ernst), Eisenstadt 1984., 162-186.

Živaković Kerže Zlata, S tradicionalnih na nove puteve : trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918. : Prilozi za gospodarsku povijest grada Osijeka, II. dio, Osijek 1999., 11.

167

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

preselila u Bečko Novo Mjesto. Nakon uvida u dostupne biografske podatke može se zaključiti da je Karl Leopold neposredno nakon vjenčanja stalno boravio u Osijeku, gdje su mu se rađala djeca, a stanovao je u Donjem gradu, dok je njegov brat Felix ipak nastavio poslovati pretežno iz Šoprona, no njegovi su nasljednici kasnije s Osijekom imali sve jače veze.7 U daljnjem tekstu pratit ćemo povijest ovih obitelji, prvenstveno u kontekstu njihove veze s istočnom Slavonijom i Srijemom.

Obitelj Karla Leopolda Pfeiffera Iako je Karl Leopold Pfeiffer rođen u Šopronu (1834. godine), cijela se njegova karijera odvijala na prostoru Slavonije i Srijema. Potvrdu da je njegova obitelj već sredinom 19. stoljeća stanovala u osječkom Donjem gradu pronalazimo i u činjenici da su njegova rano preminula djeca sahranjena na donjogradskom groblju, odnosno kasnije u Kapeli Pleban-Pfeiffer: kći Marija (umrla 11. svibnja 1858.) te sinovi Karl Leopold mlađi (umro 1. prosinca 1859.) i Rudolf (umro 1. listopada 1864.). Ovdje će biti sahranjena i njegova supruga Julijana (umrla 3. siječnja 1911.), o čemu svjedoči i nadgrobna ploča od crnoga mramora koja je postavljena na unutrašnjem zidu ove kapele. Pravo sahrane u ovome prostoru Pfeifferovi su ostvarili preko Julijane (Anne) Pfeiffer rođene Guldner, koja je rođakinja Anne Pleban rođene Guldner (umrla 1854.), iz čije se zaklade izgradila ova kapela nad suprugovim i njenim grobom. U povijesti sakralne arhitekture Slavonije kapela zauzima istaknuto mjesto, jer je jedna od najranijih historicističkih građevina, a projektirao ju je vukovarski arhitekt Felix Streim. Kapela je podignuta pod titularom Uznesenja svetog križa, u razdoblju od 1869. do 1870.8 Kasnije je u kapeli ili njenoj neposrednoj blizini sahranjen i Konrad plemeniti Pfeiffer (umro 21. travnja 1935.), nećak Karla Lepolda (sin njegovog polubrata Felixa), čije je ime dopisano na ploči u unutrašnjosti, ali ima i posebnu nadgrobnu ploču na vanjskom zidu kapele. Iako je Karl Leopold preminuo u Beču (1913.), njegovi su posmrtni ostaci navodno također sahranjeni u ovoj kapeli, no takvoga zapisa nema na nadgrobnoj ploči. Karl Leopold i njegov polubrat Feliks zakupljivali su, a onda i otkupljivali, od Ladislava i Bele baruna Adamovića Čepinskih dijelove njihovog Čepinskog vlastelinstva, pa su tijekom druge polovice 19. stoljeća na tim prostorima započeli intenzivnu poljoprivrednu proizvodnju. U tekstu koji je objavljen povodom smrti Karla Leopolda spominju se njegova uspješna gospodarstva u okolici Osijeka: Orlovnjak, Bezenica, Belin dvor i Bamoćin ili Ovčara.9 Na ovim se gospodarstvima (pustarama) posebno istaknuo kao uspješan uzgajivač podolskih goveda i svinja. O značaju njegovih uzgojnih i trgovačkih poduhvata rječito govori tekst o stanju uzgoja svinja 1880-ih godina na osječkom području: „Svinje se u cielom ovokomorskom okružju usljed velikog 7

Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946. (priredili Stjepan Sršan i Vilim Matić), Osijek 2003., 617.

Damjanović Dragan, „Historicističke katoličke grobljanske kapele u Osijeku“, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku 22, Osijek 2006., 155-179.

Gospodar : organ Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva kao središnje zadruge u Osijeku, Osijek 1913., 38.

168

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

priroda na žiru i kukuruzi svuda goje. U najvećem dielu su iste domaće pasmine, i to izvrstne, kao što su sriemska (budjanovačka) i dolnjo posavska. U dolnjoj Slavoniji su naizvrstnije svinje u Tenju i okolici. U gornjem dielu posavine i ugarskih predjelih drže se i pasmine podredjene vrstnoće. Racionalnim tovljenjem svinja bave se, osim njekih veleposjednika i zakupnika, njekoja napose za veliku trgovinu uredjeno tovilišta. Od takovih osobito su spomena vriedna tovilišta g. Drag. Leop. Pfeiffera u Osieku, koji je na svojih vlastitih i zakupljenih dobrih ne samo vrlo znamenito gojenje svinjah uredio, nego on i najširju trgovinu sa polu i puno utovljenimi svinjami tjera; njegova tovilišta ne samo da snabdiju veći dio dnevnih tržišta u Budimpešti i Beču, nego ova tovilišta podržavaju i vrlo znatnu trgovinu u inozemstvo, osobito pako u Njemačku. Najveća su Pfeifferova tovilišta u Osieku, Rumi i Zemunu, te u Ugarskoj u Steinbruchu i u Šopronu. Osim tih imade i njekoliko manjih tovilišta u raznih za trgovinu zgodno situiranih mjestih“.10 U ovome je odlomku jasno istaknuto da osim zemlje u okolici Osijeka (najviše oko Tenje) Karl Leopold ima i niz drugih posjeda, neke i u Ugarskoj, gdje su mu u poslovima sigurno pomagali članovi obitelji. Naravno, tovilišta nisu mogla biti u gradskim sredinama, već u njihovoj bližoj ili daljoj okolici, gdje su Pfeifferi podigli niz pustara s raznim stambenim i gospodarskim zgradama. Na primjer, posjedi Orlovnjak i Bezenica imali su oko 6.000 hektara oranice, a posjedi Belin dvor s Bamoinom (Ovarom) imao je oko 1.000 hektara zemljišta.11 Pfeiffer je zapadno od Rume imao u dugogodišnjem zakupu pustaru Višnjevci, koja je bila dio Odescalchijevog posjeda sa sjedištem u Iloku. Na toj pustari članovi obitelji Pfeiffer povremeno su boravili u prostranoj stambenoj zgradi koja dimenzijama i kvalitetom gradnje predstavlja tzv. dvor, a u „narodnom stilu“ ju je projektirao Herman Bollé (1845. – 1926.).12 Zbog niza analogija moguće mu je pripisati još jedan stambeni objekt na nedalekom Odescalchijevom posjedu Ravna, čime se može zaokružiti značajan opus ovoga graditelja u Srijemu.13 Osim istaknute trgovačke aktivnosti, koja je bila usmjerena na otpremanje velikih količina svinja s područja Slavonije i Srijema prema tržištima ugarskih, austrijskih, pa i njemačkih gradova, na Pfeifferovom je gospodarstvu posebna pažnja bila usmjerena na uzgoj posebne vrste crne slavonske svinje, o kojoj se već krajem 19. stoljeća pisalo sljedeće: „Većih rodova sriemske krmadi ima u Slavoniji na latifundijama grofova Jankovića, Pejačevića, Eltza i dr. Ima tu najpače liepih torova malim zadovoljne budjanovičke plešine, koja se smatra za pašu najboljom. Konačno moramo iztaći krmad g. Pfeiffera, gojenu u Orlovinjaku kod Osieka, koja se god. 1885. na budimpeštanskoj 10 11

Izvješće trgovačko-obrtničke komore u Osijeku (…) do konca godine 1881., Osijek 1882., 44-45. Sršan Stjepan, „Doprinos slavonskih vlastelinstava od kraja 17. stoljeća procesu europskih integracija“, Povijesni zbornik : godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe, br. 3 (ur. Pavo Živković), Osijek 2008., 107-108.

Damjanović Dragan, Arhitekt Herman Bollé, Zagreb 2013., 632- 633.

Najcer Sabljak Jasminka, Likovna baština kneževa Odescalchi - od Lombardija i Rima do Iloka, Osijek 2015., 52-53.

169

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

izložbi poprieko svim poznavaocima vrlo svidjela.“ Riječ je o tzv. „fajferici“, kako se prema vlasniku imanja prozvala u stručnim krugovima, ali i općenito u narodu. Crna slavonska svinja je autohtona hrvatska pasmina nastala križanjima još 1860-ih na Pfeifferovim posjedima, a bila je bolja od tadašnjih pasmina prije svega u pogledu ranozrelosti, plodnosti te u boljoj mesnatosti. Zapažena je 1873. na bečkoj, a zatim i ostalim velikim izložbama. Nekada je „fajferica“ bila najraširenija pasmina na području Slavonije, ali je s vremenom gubila na značaju i gotovo nestala. No, s obzirom da je crna slavonska svinja izuzetno otporna na bolesti i ima meso izvrsne kakvoće, pogodno za preradu u tradicijske suhomesnate proizvode, suvremena se slavonska svinjogojska proizvodnja danas opet okreće prema ekstenzivnom sustavu držanja ovakvih svinja, posebno na manjim obiteljskim gospodarstvima.14 Svoju uključenost u gospodarska i društvena kretanja sredine u kojoj je živio Karl Leopold je potvrdio i svojim dugogodišnjim članstvom u nekoliko važnih udruženja. Bio je utemeljiteljni član (jedan od onih koji su financijski najviše doprinosili njegovom radu) Slavonskog gospodarskog društva u Osijeku, koje je započelo s radom 1875. godine, a 1911. godine bilo preustrojeno u Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo kao središnju zadrugu u Osijeku.15 Godine 1878. bio je član Upravnoga odbora ovoga Društva.16 Bio je i aktivan član Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju, u okviru koje je bio predsjednik Društva za uređenje Vuke i uspješno izveo značajan projekt isušivanja velike močvarne površine uz Vuku krajem 19. stoljeća. Ovu aktivnost moramo sagledavati i u svjetlu činjenice da su Pfeifferova dobra imala veliku korist od toga pothvata. Bio je i jedan od osnivača osječkog Union – parnoga mlina. Poznata su i njegova filantropska nastojanja, pa se primjerice navodi da su nakon održane izložbe 1885. godine u Budimpešti braća Pfeiffer iz Osijeka dala Gradu Osijeku svotu od 700 franaka u zlatu, koju su dobili kao nagradu za tovljeno blago, s ciljem da se upotrijebi „na ubožke svrhe“.17 Na značajnoj Gospodarskoj i šumarskoj te gospodarsko-obrtničkoj izložbi u Osijeku, koja je održana od 20. kolovoza do 22. rujna 1889. godine, također je s Felixom dao značajne novčane

Kuharić Darija, Vinaj Marina, Margeta Vladimir, „Black slavonian pig - the traces of cultural heritage in eastern Croatia = Crna slavonska svinja - tragovi kulturne baštine u istočnoj Hrvatskoj“, 6. međunarodni znanstveni simpozij Gospodarstvo istočne Hrvatske - vizija i razvoj, u Osijeku, 25.-27. svibnja 2017. = 6th international scientific symposium Economy of eastern Croatia - vision and growth, Osijek, 25th - 27th May 2017, (urednica Anka Mašek Tonković), Osijek 2017., 80-89.

Slavonsko gospodarsko društvo u Osijeku : 1875. – 1900. : historički i statistički podaci o 25-godišnjem društvenom radu, I. svezak (priredio Gjuro pl. Ilić), Osijek 1900., VIII.

Slavonsko gospodarsko društvo u Osijeku : 1875. – 1900. : historički i statistički podaci o 25-godišnjem društvenom radu, I. svezak (priredio Gjuro pl. Ilić), Osijek 1900., 5.

Zapisnici Grada Osijeka : 1876. – 1886. (prir. Stjepan Sršan), Osijek 2006., 525.

170

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

nagrade najboljim uzgajivačima stoke.18 Poznat je i podatak da je 1901. godine utemeljio zakladu koja je trebala stipendirati jednoga studenta Više gospodarske škole u Beču.19 Sva ova nastojanja i uspjesi doveli su godine 1885. do dobivanja odlikovanja viteza Reda Franje Josipa. Godine 1901. Karl Leopold je stekao ugarski plemićki naslov „von Orlovnjak“ („plemeniti od Orlovnjaka“), a 1908. stekao je i nasljednu barunsku titulu.20 Plemićki predikat odabran je prema njegovom najznačajnijem dobru Orlovnjak u blizini Tenje. Inače, na ovome je posjedu Karl podigao i kuriju, okruženu pejsažnim perivojem.21 Svoju udomaćenost u osječkoj sredini potvrdio je i kroatiziranjem svoga imena, pa se u raznim dokumentima umjesto njemačke inačice imena Karl javlja hrvatski oblik Dragutin. To se događa i s imenom njegovoga brata Felixa, koji u nekim dokumentima postaje Srećko. Obitelj Pfeiffer imala je visoku prizemnicu u Osijeku u Donjem gradu na Vukovarskoj cesti, istočno od Riječke ulice s ograđenim vrtom i parkom pred kućom.22 U maticama rimokatoličke župe u Donjem gradu nalazimo upise njegovih sinova Karla Leopolda mlađega (1859.) i Leopolda (1860.) te unuka Kolomana (1888.) i Erwina (1889.).23 Ovi nam podaci govore da je obitelj Pfeiffer do kraja 19. stoljeća vjerojatno živjela u Donjem gradu ili na nekom od posjeda u blizini Tenje, jer su i ta mjesta bila u nadležnosti Donjogradskoga župnoga ureda. Karlov sin Leopold trebao je nastaviti očeve gospodarske, trgovačke i društvene aktivnosti. Tome je trebala pridonijeti i njegova ženidba 1886. godine s Terezijom Jäger, kćerkom jednog od najbogatijih Osječana, Lörenza Jägera (1829. – 1888.).24 Brak nije bio uspješan, jer unatoč rođenju dvojice sinova (Kolomana i Erwina) Terezija početkom 20. stoljeća živi odvojeno od supruga (u Beču) i vrlo uporno pokušava prodati dio imovine, posebno pustaru Gladnoš u Srijemu. Leopoldova sestra Marijana (rođ. 1862.) također je ušla u brak s iznimno poželjnom osobom, jednim od najuglednijih i najbogatijih Osječana, tvorničarem Adamom plemenitim Reisnerom (1855. – 1939.).25 No, iako su imali troje djece, Marijana je kasnije stupila u drugu vezu, koja je vjerojatno ozakonjena. Iza ovih neuspješnih brakova prepoznajemo obrazac sklapanja ženidbenih veza s obiteljima koje 18

Slavonsko gospodarsko društvo u Osijeku : 1875. – 1900. : historički i statistički podaci o 25-godišnjem društvenom radu, I. svezak (priredio Gjuro pl. Ilić), Osijek 1900., str. 17.

Sršan Stjepan, „Stare osječke zaklade do 1930. godine“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 8, Osijek 2005., 212.

Imenik dostojanstvenika, Zagreb 1914., str. 5.

Obad-Šćitaroci Mladen i Bojana Bojanić Obad-Šćitaroci, Dvorci i perivoji u Slavoniji : od Zagreba do Iloka, Zagreb 1998., 303.

Indeks rođenih Osijek III., 1810. – 1923., list 105 i 108 (HR-DAOS-500, knjiga 856)

Živaković-Kerže Zlata, Jurković Jasna, „Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor“, DG Jahrbuch. 22, Osijek 2015., 21-28.

Đidara Petar, „Osječke porodice Reisner – Raizner“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 11, Osijek 2011., 151-170.

171

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

svojim ugledom i bogatstvom mogu osigurati budućnost poslova obitelji Pfeiffer, što je tradicija započeta još u Šopronu, a nastavljena i u Osijeku. Zanimljivo je istaknuti da postoje indicije da i obitelj Reisner dolazi u Osijek iz Šoprona, a u biografiji Adama pl. Reisnera pronađen je i podatak koji ukazuje na činjenicu da je Karl Leopold u Kapucinskoj ulici (a i današnja Europska avenija smatrala se produžetkom te ulice) imao nekoliko gradilišta, što potvrđuje pretpostavku da je i zgrada u susjedstvu današnjega Muzeja likovnih umjetnosti (danas sjedište Upravnog odjela za prostorno planiranje, zaštitu okoliša i prirode) bila podignuta na njegovom posjedu.26 S obzirom da su Karl Leopold i njegov sin Leopold preminuli iste godine (1913.), polovicu svih posjeda naslijedila je kći Karla Leopolda, Marijana Schulz (u prvome braku Reisner), a drugu polovicu unuci Koloman i Erwin.27 Kolomanova prerana smrt tijekom Prvoga svjetskog rata, agrarna reforma između rata te konfiskacija imovine veleposjednika nakon Drugog svjetskog rata zauvijek je odvela nasljednike uglednog Karla Leopolda Pfeiffera s prostora istočne Slavonije.

Obitelj Felixa Pfeiffera Polubrat Karla Leopolda Pfeiffera, Felix Pfeiffer, prema dostupnim podacima nije boravio u Osijeku, već je svojim posjedima i poslovima u Slavoniji upravljao iz Šoprona i vjerojatno se na ovome području oslanjao na Karlovu pomoć. Već su istaknute aktivnosti u kojima je zajedno sudjelovao s polubratom Karlom (npr. zajednički nastupi na izložbama, filantropske aktivnosti). Upravo zahvaljujući nastupu na čuvenoj Međunarodnoj izložbi u Bruxellesu (1897.) Felix je dobio belgijski viteški Leopoldov orden, a već je 1888. bio odlikovan i kao vitez Reda Franje Josipa.28 Felixova pozicija među trgovačkim krugovima bila je značajno ojačana i brakom s Marijom Baumgärtner, iz ugledne i bogate trgovačke šopronske obitelji svinjama. Poznato je da su dio posjeda u Slavoniji i Srijemu Felix i Karl zajedno zakupljivali i otkupljivali, no vremenom se iskristalizirao i dio zemljišta na kojem su Felix, odnosno njegovi nasljednici, imali samostalne gospodarske aktivnosti. To se prvenstveno odnosi na posjed nedaleko današnjega Antunovca, južno od Osijeka, gdje i danas postoje tragovi pustare Seleš, na kojoj su se u Pfeifferovo vrijeme prvenstveno uzgajale simentalske pasmine goveda i konji.29 Upravo će ime ove pustare ući kao predikat u plemićku titulu koju su 1904. godine dobili njegovi sinovi Felix mlađi, Konrad i Otto, a glasila je „von Szőllős“ ili „plemeniti od Seleša“. Tako je i druga grana obitelji Pfeiffer u Slavoniji ušla u plemićke krugove, jer je Karl Leopold plemićku titulu stekao već 1901. godine. No, Felix 26

Pretpostavku je autoricama rada iznio g. Ratko Racković, no treba je još potvrditi istraživanjima.

Ostavina Hengl (HR – DAOS – 871).

Sršan Stjepan, Tvrtke u istočnoj Hrvatskoj : memorandumi od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, Osijek 1998., 63.

172

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

mlađi živio je u Šopronu i umro je relativno mlad (1863. – 1914.), pa je gospodarsku aktivnost u Slavoniji počeo značajnije razvijati njegov sin, također imenom Felix (rođen 1901. godine) sa suprugom Lenkom. Na svome posjedu Ovčara podigli su 1925. godine i stambeni reprezentativni objekt, Vilu Pfeiffer, na jugozapadnom izlazu iz Čepina. Vila se nalazi u šumarku koji je nekada bio perivoj, a građena je kao jednokatnica s visokim prizemljem i podrumom. Nacionalizirana je s posjedom 1945. godine, a obitelj Pfeiffer je emigrirala u Sjedinjene Američke Države. Od 1945. do 2005. godine u vili je bila upravna zgrada IPK „Ovčara“, a 2005. godine vilu je privatizirala i obnovila tvrtka „Žito“.30 Poznato je da su Pfeifferi 1922. godine podignuli na tome području i tvornicu konoplje.31 Brat Felixa mlađega, Konrad Pfeiffer (rođen 1865.) bio je također veleposjednik i poput njega član Slavonskog gospodarskog društva u Osijeku. Iz oporuke njegove majke Marije Pfeiffer rođ. Baumgärtner znamo da je naslijedio nekretnine u Osijeku te 3/5 od plemićkog posjeda u općini Orlovnjak kod Tenje.32 Kako nakon smrti 1935. nije imao direktnoga nasljednika, pretpostavljamo da su ga naslijedili rođaci. Najdublji trag u životu Osijeka u drugoj generaciji Felixove grane obitelji Pfeiffer ostavio je njegov najmlađi sin Otto / Oton (rođen 1881. godine). I on je, poput braće Felixa mlađega i Konrada, bio član Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva u Osijeku, a poznato je da se intenzivno bavio gospodarenjem na pustari Seleš, gdje je 1921. godine pokrenuo tvornicu za preradu konoplje.33 Uz imanja u Slavoniji naslijedio je i posjed u Mađarskoj u mjestu Vönöck. U Osijeku je 1928. godine kupio reprezentativnu stambenu zgradu na uglu tadašnje Čavrakove ulice (danas Europska avenija), koja je bila sagrađena 1894./95. za obitelj uglednog osječkog odvjetnika i političara dr. Dragutina Neumanna (1856. – 1911.).34 Projektant kuće je bio Josip pl. Vancaš iz Sarajeva.35 Otto je zgradu oporučno ostavio sinu Gaboru i kćeri Mariji ud. Ertl, a četvrtinu kuće doživotno je imala pravo uživati supruga Irena Pfeiffer. Sahranjen je 1933. godine u jednoj od najljepših grobnica na osječkom groblju Svete Ane. Iako se na vrhu rotunde nalazi natpis „OBITELJ OTON pl. PFEIFFER“, u njoj je stjecajem okolnosti pokopan samo Otto.

Informacije o ovome posjedu i vili ustupio nam je povjesničar Hrvoje Pavić iz Čepina, koji sustavno istražuje povijest svoga zavičaja, te mu srdačno zahvaljujemo na ovim podacima.

Sršan Stjepan, Tvrtke u istočnoj Hrvatskoj : memorandumi od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, Osijek 1998., 63.

Ostavine, Kraljevski sudbeni stol u Osijeku (HR-DAOS-123-6-4, kut. 499)

Sršan Stjepan, Tvrtke u istočnoj Hratskoj : memorandumi od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, Osijek 1998., 63.

Kušen Dražen, „Prilog za životopis Dragutina Neumanna“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 11, Osijek 2011., 289-305.

Ambruš Viktor, „Zgrada galerije“, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, monografija-zbornik, Osijek, 1987., 131-134.

173

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Ottov sin Gabor (rođen 1918.) trebao je nastaviti obiteljski posao, pa je završio i jednu od škola poljoprivrednoga smjera, vjerojatno onu u Križevcima, koja je od 1860. bila prvo poljoprivredno učilište na prostoru jugoistočne Europe. Ottova je obitelj pripadala najuglednijim osječkim obiteljima svoga vremena, a među ostalima održavali su prijateljske veze s Adamovićima (braćom Ivanom Kapistranom i Antunom).36 Godine 1944., kada je već bilo izvjesno da se ratna zbivanja približavaju Osijeku, Gabor je s Ivanom Kapistranom barunom Adamovićem (1905. – 1971.) dio imovine odvezao kod sestre Marije, koja je sa suprugom živjela u Budimpešti. No, misleći da mu se u novonastaloj državi ništa loše ne bi trebalo dogoditi, nakon završenih ratnih operacija vratio se 1945. godine u Osijek, gdje ga je UDBA uhapsila i odvela u logor u Valpovo. Tamo je zatekao i Gitu Šeper, s kojom se družio još prije rata, a koja također pripada osječkoj obitelji njemačkih korijena.37 Ona je kao zatvorenica radila u logoru neke administrativne poslove. Nakon otprilike osam mjeseci u logoru Gita je organizirala bijeg koji je uspio, jer je Gabor skoro umirao od gladi i njihov ostanak u zatvoreništvu značio bi sigurnu smrt za njega. Uspjeli su pobjeći u Budimpeštu, a zatim u Austriju (Graz). Ivan Kapistran barun Adamović već je bio u emigraciji u Kolumbiji, pa im je poslao vizu za ovu zemlju, gdje su stigli potkraj 1949. godine. Smjestili su se u Bogoti, gdje su se kasnije i vjenčali, a u emigraciji su im se pridružili i Gitini roditelji. Zahvaljujući svome školovanju i iskustvu u vođenju obiteljskih posjeda, Gabor je postao upravitelj jednog imanja te stekao određeni imutak. No, obiteljski posjedi u Hrvatskoj, kao i kuća u Osijeku, u kojoj je danas smješten Muzej likovnih umjetnosti (dalje u tekstu MLU), oduzeti su mu i nacionalizirani. Kako sa suprugom nije imao djece, nakon njihove smrti naslijedio ih je sin Ivana Kapistrana, Nikola barun Adamović stariji (rođen 1936. u Osijeku). Gaborova majka Irena Pfeiffer je nakon 1945. živjela u Mađarskoj, a nakon izbijanja revolucije 1956. godine emigrirala je u München, gdje je i umrla. Jedini potomci Ottove obitelji su unuke njegove kćeri Marije udane Ertl, Franciska i Marija, odnosno njihovi nasljednici, koji žive izvan Hrvatske.

Likovna baština obitelji Pfeiffer Pretpostavljamo da je u vlasništvu obitelji Pfeiffer na području istočne Slavonije i Srijema vremenom akumulirana određena količina umjetničkog materijala, od stilskoga namještaja, preko predmeta umjetničkog obrta do slika, skulptura i grafika. Nažalost, opisana sudbina članova ove obitelji i njihovih posjeda govori nam da je ta likovna baština devastirana, uništena ili ukradena, odnosno odnesena na posjede izvan ovoga područja. Tek nekoliko sačuvanih djela podsjeća na činjenicu da je u njihovom vlasništvu bilo vrijednih umjetnina, što je logično pretpostaviti znajući da su ih Pfeifferi mogli osigurati svojim financijskim mogućnostima, vezama i obrazovanjem. 36

Većinu podataka o Gaborovom životu dobili smo od Nikole baruna Adamovića starijeg, na čemu mu zahvaljujemo.

Zavičajnici Grada Osijeka : 1901. - 1946. (priredili Stjepan Sršan i Vilim Matić), Osijek 2003., 791.

174

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Indirektno je likovna baština obitelji Pfeiffer vezana uz jedno kiparsko djelo Roberta Frangeša Mihanovića (1872. - 1940), koji je boravio u Osijeku 1898. godine, prilikom postavljanja Spomenika palim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije, a 1899. godine boravio na imanju Karla Leopolda Pfeiffera (na Orlovnjaku), modelirajući primjerke domaćih životinja kao dio priprema svoga nastupa na Međunarodnoj izložbi u Parizu (1900.). Prema narudžbi Gospodarskog odsjeka Zemaljske vlade trebao je izraditi tipove autohtonih domaćih životinja, pa je godinu dana ranije obilazio gospodarstva i poljoprivredna imanja, staje i ergele državnih dobara i vlastelinstava, modelirajući životinjske figure. Tako je na posjedu Karla Leopolda Pfeiffera izveo model svinje „fajferice“, koja je uz ostale figure životinja bila izložena na Pariškoj izložbi te je ondje nagrađena zlatnom medaljom. Zanimljivo je istaknuti i da se u fundusu Muzeja likovnih umjetnosti (dalje u tekstu MLU) nalazi jedno kiparsko djelo Roberta Frangeša Mihanovića pod nazivom Glava starca, nastalo u razdoblju od 1895. do 1899. godine. Jedno je vrijeme kustos Daniel Zec razmatrao mogućnost da je u Glavi starca Frangeš portretirao Carla Leopolda Pfeiffera.38 No, u recentnim istraživanjima ta je pretpostavka odbačena.39 Ipak, u fundusu MLU nalaze se umjetnine koje neosporno pripadaju likovnoj baštini obitelji Pfeiffer, jer su nakon Drugoga svjetskog rata konfiscirane od Irene Pfeiffer, Ottove supruge.40 Nekoliko djela umjetničkog obrta, slika, crteža i grafika dodijeljeni su iz te konfiskacije Muzeju Slavonije 1948. godine, a kasnije su neke slike završile u fundusu Galerije likovnih umjetnosti (danas MLU). Na tom su popisu sljedeća djela: Paulus Antonius Senser „Sv. Florijan“, Nepoznati autor „Smokve s kolačem i bocom“, Nepoznati autor „Lovački trofeji – zec i fazan“ i Della Roma (kopija po Tizianu) „Koncert“. Tako je barem dio likovne baštine obitelji Pfeiffer ostao u osječkim muzejskim zbirkama. Među ovim djelima najznačajnijim se ostvarenjem može smatrati djelo prvog baroknog slikara djelatnog u Osijeku, Paulusa Antoniusa Sensera (1716. - 1758.) s prikazom svetoga Florijana. Istraživanjem slike i njenom interpretacijom bavila se M. Repanić-Braun, koja je sliku u kojoj se do tada prepoznavao portret Jean d’Arc reinterpretirala u prikaz sveca u vojničkoj odori sa zastavom u lijevoj ruci i datirala je oko 1755. godine.41 Autorica je sliku formalno-stilski smjestila u skupinu osječkih slika ovoga značajnog baroknog autora, kojoj pripadaju i dvije slike iz crkve sv. Mihaela u Tvrđi. Slika je za vrijeme njenog istraživanja bila nepoznatog podrijetla, no uvidom 38

Zec Daniel, „Nepoznato djelo Roberta Frangeša Mihanovića u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 33, Zagreb 2009., 241–250.

Zec Daniel, Opaske uz neka djela Roberta Frangeša Mihanovića: primjer zbirke kiparstva Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, rukopis teksta za Zbornik Zvonka Makovića, 2017.

KOMZA, 1948., 16/48. Arhiva muzeja Slavonije Osijek.

Repanić-Braun Mirjana, Paulus Antonius Senser (1716. – 1758.) prvi barokni slikar u Osijeku : katalog izložbe Muzeja likovnih umjentosti u Osijeku (21. veljače – 18. svibnja 2008.), Osijek 2008., 30, 112-113.

175

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

u popise KOMZA-e možemo pouzdano odrediti njenu provenijenciju i dodati ju na popis likovne ostavštine obitelji Pfeiffer. Kako je Senser, kao ondašnji uvaženi slikar, ponajviše radio za crkvu, gradske vlasti, imućne građane i plemiće te slovio za jednog od ponajboljih slikara svoga vremena na ovim prostorima, posjedovanje njegove slike govori nam o vrijednosti likovne zbirke koju je obitelji Pfeiffer imala u Osijeku. Kopija po Tizianu iz ostavštine obitelji Pfeiffer gotovo je istih dimenzija kao original, a djelo je manje poznatog slikara Della Rome o kojem ne pronalazimo biografske podatke, no nastala je vjerojatno početkom 20. stoljeća.42 Naime, u likovnim kolekcijama plemićkih ili građanskih obitelji često nailazimo i na kopije poznatih djela, ponajviše renesansnih i baroknih majstora koji su se kopirali u muzejima ili za javnost otvorenim privatnim zbirkama diljem Europe.43 Original Tizianova djela „Koncert“ nalazi se u Palazzo Pitti u Firenzi, a nastao je oko 1510. godine. Slika prikazuje tri muška lika, a glavni lik u sredini je svečenik odjeven u crni habit koji svira na spinetu, glave okrenute prema drugome liku, redovniku s violom u ruci. Treći lik je osoba koja sluša njihovu glazbu, odjevena u renesansnu odjeću, a prema nekim interpretacijama predstavlja Tizianov autoportret. Djelo je posvećeno jednoj od čestih likovnih tema Septem arte liberales, koja je tijekom stoljeća predstavljala izazov mladim slikarima koji su kopirajući učili od „starih majstora“. Ova kopija iz osječke zbirke obitelji Pfeiffer također prikazuje, po principu pars pro toto, vrijednost kolekcije obitelji Pfefiffer. Nažalost, o trećem djelu (mrtva priroda) u MLU za sada nemamo više podataka, ali sigurni smo da će detaljniji uvid u funduse osječkih muzeja rezultirati ne samo njenom atribucijom i valorizacijom, već i još kojim identificiranim djelom iz likovne baštine obitelji Pfeiffer. No, s obzirom da je Ottov sin Gabor uspio prilikom svoga odlaska iz Osijeka u Budimpeštu 1944. godine odnijeti dio umjetnina kod sestre u Budimpeštu, a zatim prilikom odlaska u emigraciju neke od umjetnina prenijeti čak do Kolumbije, sretne su okolnosti dovele do povratka jedne od tih slika u Hrvatsku. Naime, u ostavštini Gabora Pfeiffera koja je pripala Nikoli barunu Adamoviću starijem našla se i slika signirana potpisom poznatoga osječkog slikara Huge Conrada von Hötzendorfa. Nakon puno desetljeća izbivanja izvan Hrvatske autorice rada imale su prilike detaljno proučiti ovo djelo, koje im je zbog povijesti nastanka i opstanka te pronalaska privuklo posebnu pažnju, pa će mu u ovome radu biti posvećeno posebno poglavlje.

Obitelj Hötzendorf i osječka likovna baština U hrvatskoj likovnoj baštini nezaobilazno je ime jednog od najznačajnijih osječkih slikara i pejsažista sredine 19. stoljeća, Huge Conrada von Hötzendorfa (1807. – 1869.). Njegov opus je dugi niz godina istraživao, a zatim i publicirao Oto Švajcer, no pejsaž

Balen Branka, Kopije iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti, Osijek 1984., 17.

Najcer Sabljak Jasminka, „Skriveno blago podgoračkog dvorca“, Osječki zbornik 30, Osijek 2011.,159-179

176

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

iz zbirke obitelji Pfeiffer nije mu bio poznat.44 Od zadnjeg istraživanja prije gotovo tridesetak godina i pokušaja sabiranja Huginih djela velik broj njegovih slika i crteža promijenio je vlasnike, nekima se zameo trag, a neke su iz privatnih ušle u muzejske zbirke. Smatramo stoga da je pred novim generacijama povjesničara umjetnosti važan posao ponovnog sabiranja i revalorizacije njegovog opusa. Svako novopronađeno djelo, kao i ovo iz ostavštine obitelji Pffeifer, predstavlja važan segment u slaganju mozaika lika i djela Huge Conrada von Hötzendorfa. Povijest obitelji Hötzendorf, osobito oca Franje i sinova Huge i Otta, vezana je uz osnivanje tzv. Osječke crtačke škole i njihovo djelovanje tijekom gotovo pedeset godina na području Osijeka i istočne Hrvatske te Srijema. Biografski podaci ovih značajnih umjetnika još uvijek nisu potpuno pouzdani, pa se otvaraju mogućnosti daljnjih istraživanja i novih interpretacija te reatribucije nekih djela. Još uvijek se postavlja pitanje vezano uz dolazak obitelji u Slavoniju, odnosno Srijem te osobito neistražen period od nekoliko prvih desetljeća Hugovog slikarskog djelovanja, od perioda boravka u Rumi do njegovog preuzimanja Osječke crtačke škole na čelu koje je bio od 1841. do 1869. Dolazak njegove obitelji češko-moravskog podrijetla u Hrvatsku u mnogim se tekstovima veže uz osobni neuspjeh oca Franje, koji nakon financijskog sloma u Brnu dolazi u Beč, a zatim na prostor Slavonije. Njihov plemićki status je neupitan, što je vidljivo iz prezimena, arhivskih podataka, ali i signiranih djela (von Hötzendorf ), pa se može pretpostaviti da im je upravo to bila preporuka za dolazak. Naime, autori koji su pisali o Franji Conradu von Hötzendorfu navode važnost plemićke obitelji Pejačević za njegov dolazak u Osijek, a prije toga u Dardu, koja je bila vlastelinstvo plemićke obitelj Esterházy, rodbinski povezana s Pejačevićima.45 Može se pretpostaviti da je Hugo došao ovamo u ranom djetinjstvu te je, zajedno s bratom Ottom, svoje formativne godine proveo u Osijeku. Hugo je već u dječačkoj dobi pokazivao slikarski talent, pa je nakon završene škole (preparandije) u Osijeku preuzeo mjesnu školu crtanja u Rumi, dok je njegov otac Franjo od 1826. godine vodio osječku crtačku školu. Obje škole otvorene su u približno istome razdoblju (početkom 19. stoljeća). Hugo je boravio u Rumi punih osam godina, do 1835. godine. U tom je razdoblju intenzivno putovao po Srijemu i crtao svoje prve poznate nam radove s predjelima oko Rume, manastire Jazak, Ravanicu, Grgeteg, Bešenovo, Opovo, Vrdničku kulu, Irig itd.46 44

Švajcer Oto, Hötzendorf, Zagreb 1982.; Švajcer Oto, Osječko slikarstvo 19. stoljeća (katalog izložbe od 17. 5. do 19. 6. 1988.), Zagreb 1988.; Švajcer Oto, Likovna kronika Osijeka: 1850 – 1969. godine, Osijek 1991.; Švajcer Oto, „Osječko slikarstvo 19. Stoljeća“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek 1999., 9-98.

Firinger Kamilo, „Franjo Konrad von Hötzendorf, drugi učitelj osječke crtačke škole (1826-1841)“, u: Osječki zbornik 9/10, Osijek 1965., 133-134. Švajcer Oto, Osječko slikarstvo 19. stoljeća (katalog izložbe od 17. 5. do 19. 6. 1988.), Zagreb 1988., 7

Crteži tušem s motivima iz Srijema pronađeni su u nekoliko muzejskih i galerijskih ustanova: Grafičkoj zbirci Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu, Muzeju likovnih umjetnosti u Osijeku te Galeriji Matice srpske u Novom Sadu.

177

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

O tome dijelu njegovoga opusa, odnosno ranoj fazi njegovoga stvaralaštva, svjedoči i mapa crteža (danas u MLU) koja je nastala na temelju prvih slikarskih poduka njegovog oca Franje, bez utjecaja akademskog školovanja. No, Hugo je već u toj fazi pokazao sklonost prikazima romantičarskih predjela, arhitektonskih kompleksa i osobito ruševina značajnih povijesnih objekata, koristeći crtež kao dominantno izražajno sredstvo. Ove će karakteristike biti zastupljene i u njegovom kasnijem slikarskom opusu, posebno u njegovoj čuvenoj mapi crteža koju je izradio za poznatu izložbu u Zagrebu 1864. godine. Nakon Hugovog odlaska na daljnje školovanje učiteljem rumske crtačke škole postao je njegov brat Otto, a Hugo je otputovao u Beč, kako bi usavršio svoje slikarstvo. Sastavni dio toga školovanja bilo je i putovanje po Italiji (Firenza, Rim, ...), gdje je upoznavao nove krajolike i prirodne fenomene koje će i nakon povratka u Slavoniju nastaviti slikati prema tada nastalim predlošcima.47 Svoja putovanja i nauk završio je tijekom očeve teške bolesti, a nakon njegove smrti nastavio je vođenje crtačke škole u Osijeku na čelu koje je bio daljnjih dvadeset i osam godina. To je ostavilo značajan trag u osječkom slikarstvu, posebno kroz formiranje mlađih naraštaja slikara od kojih se osobito ističu njegovi učenici Adolf Waldinger i Isidor Kršnjavi.

Nepoznati Hötzendorf iz ostavštine obitelji Pfeiffer Hugovo djelo pod opisnim nazivom Vodopad, pronađeno u ostavštini obitelji Pfeiffer, signirano je s „Februar 843“, što ga nedvojbeno smješta u 1843. godinu i vrijeme njegovoga povratka u Osijek i preuzimanja vođenja Osječke crtačke škole nakon smrti oca Franje (1841.). S obzirom da su Pfeifferovi bili zakupnici pustare Višnjevci nedaleko Rume, nije isključeno da su Hugu poznavali još iz vremena njegovoga boravka u Srijemu te po njegovome povratku u Osijek kupili ovo djelo. Iz dostupne literature može se zaključiti da Hugo u Beču nije polazio klasičnu nastavu na Akademiji, već je pohađao privatne sate kod uglednog bečkog pejsažiste, genre slikara i grafičara Johanna Nepomuka Schödlbergera (1779. – 1853.). Schödlberger je u vrijeme Hugovog boravka u Beču bio već renomirani slikar, a od 1835. godine i član bečke Akademije. Prije toga putovao je Italijom, prijateljevao s istaknutim austrijskim slikarom Antonom Petterom, a njegovo je stvaralaštvo bilo pod jakim utjecajem francuskih baroknih pejsažista Claude Lorraina i Nicolasa Poussina.48 Slikao je idealizirane pejsaže (osobito talijanske) s jezerima, planinskim vrhuncima, raslinjem i idealiziranim likovima u pejsažu, pa ga u pregledima nazivaju „neustrašivim slikarem idealiziranog pejsaža u doba realizma.“ Jedno od njegovih najznačajniji djela je Vodopad kod Gmundena (Der Traunfall bei Gmunden) iz 1821. godine, kojeg je 47

Švajcer Oto, Osječko slikarstvo 19. stoljeća (katalog izložbe od 17. 5. do 19.6. 1988.), Zagreb 1988., 7.

Fuchs Heinrich, Die östereichischen Maler des 19. Jahrhunderts, sv. 4., Beč, 1974., 28

178

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

naslikao prema narudžbi za cara Franju I. To je veliko platno (222 x 295 cm) napravio prema predlošku iz prirode, nastalom 1803. godine i predstavlja čest motiv u njegovom stvaralaštvu.49 Ovo poznato djelo nastalo je prije Hugovog dolaska u Beč, a ističemo ga zbog toga što je ne samo tematski utjecalo na njegov kasniji opus, u kojem također često susrećemo motiv vodopada, već i stoga što je zanimljivo prema načinu nastanka, odnosno ukazuje na mogućnost da su neka njegova djela nastajala dugo nakon doživljenoga primjera iz prirode. Slikarski efekti prirodnih pojava kao što su vodopadi, odsjaji svjetla te kapljice vode koja u padu stvara bjeličastu pjenu bili su česta inspiracija slikarima idiličnih pejsaža. Prirodni fenomeni poput planinskih vrhova, potoka, mlinova, vodenica ili malih zavojitih gorskih putova bili su dio romantičarskog viđenja prirode koju je zastupao Hugov učitelj Schödlberger, a zatim i on osobno. Inspiraciju za nastanak slike Vodopad Hugo je zacijelo našao u austrijskim ili talijanskim planinskim masivima, jer takvoga pejsaža nema u Slavoniji, no s obzirom na godinu nastanka moramo pretpostaviti da je Hugo ovo djelo naslikao prema predlošku koji je morao nastati u vrijeme njegovog inozemnoga školovanja i proputovanja. Slika je vertikalnog formata (87 x 75 cm s okvirom), a u prvom planu prikazuje brzac rijeke koja se strelovito spušta niz planinski masiv u vodopad koji pada niz stjenovite klisure. Cijeli stražnji plan slike zatvoren je šumovitim planinskim masivom. Iznad rijeke se u dubini plana nalazi drveni most s malim ljudskim likovima koji naslonjeni na ogradu mosta promatraju vodopad. On se spušta prema zelenkastom jezeru koje zauzima cijeli donji dio prednjega plana slike, okružen zemljanim terenom, kamenim gromadama i niskim raslinjem. Cijelom slikom dominiraju smeđi i zeleni tonovi gorskoga pejsaža, s naglašenim svjetlosnim i kolorističkim akcentom nijansa bijele boje slapa. U kompozicijskom pogledu i modelaciji Hugo je dobro izveo gornji dio slike (šumoviti predjel, likovi na mostu), no u prikazu slapa i jezerca vidljiva su slabija slikarska, kompozicijska i perspektivna rješenja, što je razumljivo s obzirom na relativno ranu dataciju djela u kontekstu njegovog cijeloga opusa. Slika je osobito zanimljiva po motivu vodopada i jezera, kojeg susrećemo u cijelom njegovom opusu. Hugo ga očigledno tematizira još za vrijeme putovanja po austrijskim i talijanskim krajevima, a kasnije i u prikazima slavonskog zavičajnog pejsaža, posebno onoga na Jankovcu (Papuk). Motiv jankovačkog slapa i jezera nalazimo u više verzija, od kojih su dvije verzije slapa sačuvane kao dio mape Skitzen einiger Waldszenen so wie einiger historisch malerischen Ruinen Slavoniens (rađene za izložbu u Zagrebu 1864. godine, danas u fundusu MLU). Još dva motiva jankovačkoga slapa te dva motiva jezera na Jankovcu s grobom Josipa pl. Jankovića u stijeni poznata su nam samo iz reprodukcija u katalogu osječkih izložbi 1940. i 1941. godine, no nije nam poznata njihova provenijencija, kao ni tehnika. 49

https://digital.belvedere.at/objects/2530/der-traunfall-bei-gmunden (29. 9. 2017.)

179

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Motiv vodopada nalazimo u djelima Tirol i Talijanski pejsaž koji se danas nalaze u Modernoj galeriji u Zagrebu, a koja su pripisana njegovom ocu Franji Conradu von Hötzendorfu. Djela su datirana u 1839. godinu, kada se Hugo nalazi na školovanju i proputovanjima u inozemstvu. S obzirom na činjenicu da je u tome trenutku njegov otac već ozbiljno bolestan, daljnja istraživanja vjerojatno će pomaknuti ovu dataciju na ranije razdoblje, a možda i potpuno reatribuirati ova ostvarenja, odnosno smjestiti ih u opus njegovoga sina Huge.50 Naime, uočena je velika sličnost pejsaža Tirol s dvama crtežima Tivolija u Italiji koji se pripisuju Hugovom profesoru Schödlbergeru pod nazivom Villa Mecenate u Tivoliju.51 Iako slika Vodopad iz ostavštine obitelji Pfeiffer predstavlja relativno slabiji slikarski rad u opusu slikara Huge Conrada von Hötzendorfa, ona kao dosada nepoznato djelo predstavlja važnu kariku između njegovoga inozemnoga školovanja nakon prvih slikarskih radova u Srijemu te kasnijega djelovanja kao uglednog osječkog likovnog umjetnika i pedagoga.

Zaključno Djelovanje poduzetničke, trgovačke i plemićke obitelji Pfeiffer u Slavoniji i istočnom Srijemu još uvijek je nedovoljno poznato ne samo široj javnosti, već i stručnjacima različitih profila, specijaliziranim za pojedine segmente naše baštine. S obzirom na duboki trag kojeg je ova obitelj ostavila na području gospodarstva, trgovine, karitativnim i raznim društvenim organizacijama, pred nama je velika zadaća istraživanja i rasvjetljavanja njihovoga značajnog doprinosa, osobito u povijesti Osijeka. U ovome su gradu članovi obitelji Pfeiffer kroz nekoliko generacija, a intenzivno od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, imali važno mjesto, što je i potvrđeno dobivanjem plemićkih titula. U radu se posebno nastojalo upozoriti na činjenicu da je i obitelj Pfeiffer, poput mnogih drugih osječkih uglednih obitelji imala i značajnu kolekciju umjetnina, što je razvidno iz relativno malo sačuvanih djela koja su im pripadala. Drugi svjetski rat i poraće izbrisalo je tragove njihovoga postojanja, a potomci su raspršeni diljem svijeta. No, povratak jedne njihove umjetnine u Hrvatsku, pejsaža Huge Conrada von Hötzendorfa, otvorilo je potrebu studioznijega bavljenja njihovom ostavštinom, a unijelo je i novo svjetlo u sagledavanje opusa ovoga umjetnika.

50 51

Švajcer Oto, Osječko slikarstvo 19. stoljeća, katalog izložbe, 17. 5. – 19.6. 1988., Zagreb 1988., 8. https://www.dorotheum.com/auktionen/aktuelle-auktionen/kataloge/list-lots-detail/auktion/10171sommerauktion/lotID/7909/lot/1545701-johann-nepomuk-schodlberger.html (27.9.2017.)

180

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Literatura Ambruš Viktor, „Zgrada galerije“, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, monografija-zbornik, Osijek 1987. Balen Branka, Kopije iz fundusa Galerije likovnih umjetnosti, Osijek 1984. Damjanović Dragan, „Historicističke katoličke grobljanske kapele u Osijeku“, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku 22, Osijek 2006. Damjanović Dragan, Arhitekt Herman Bollé, Zagreb 2013. Đidara Petar, „Osječke porodice Reisner – Raizner“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 11, Osijek 2011. Firinger Kamilo, „Franjo Konrad von Hötzendorf, drugi učitelj osječke crtačke škole (18261841)“, Osječki zbornik 9/10, Osijek 1965. Fuchs Heinrich, Die östereichischen Maler des 19. Jahrhunderts, sv. 4., Beč, 1974. Horváth Zoltán, „Wie aus Waidhofener Schweinehändlern vermögende Bürger von Sopron (Ödenburg) und ungarische Grundbesitzer wurden“, Burgenland in seiner pannonischen Umwelt (Festgabe für August Ernst), Eisenstadt 1984. Gospodar : organ Hrvatsko-slavonskog gospodarskog društva kao središnje zadruge u Osijeku, Osijek 1913. Hrvatski prezimenik : pučanstvo Republike Hrvatske na početku 21. stoljeća, sv. 3 (prir. Franjo Maletić i Petar . Šimunović), Zagreb 2008. Imenik dostojanstvenika, Zagreb 1914. Izvješće trgovačko-obrtničke komore u Osijeku (…) do konca godine 1881., Osijek 1882. Kuharić Darija, Vinaj Marina, Margeta Vladimir, „Black slavonian pig - the traces of cultural heritage in eastern Croatia = Crna slavonska svinja - tragovi kulturne baštine u istočnoj Hrvatskoj“, 6. međunarodni znanstveni simpozij Gospodarstvo istočne Hrvatske - vizija i razvoj, u Osijeku, 25.-27. svibnja 2017. = 6th international scientific symposium Economy of eastern Croatia - vision and growth, Osijek, 25th - 27th May 2017, (urednica Anka Mašek Tonković), Osijek 2017. Kušen Dražen, „Prilog za životopis Dragutina Neumanna“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 11, Osijek 2011. Marković Zdenka, Frangeš Mihanović : biografija kao kulturno-historijska slika jedne epohe hrvatske likovne umjetnosti, Zagreb 1954. Najcer Sabljak Jasminka, „Skriveno blago podgoračkog dvorca“ Osječki zbornik 30. Osijek 2011. Najcer Sabljak Jasminka, Likovna baština kneževa Odescalchi - od Lombardija i Rima do Iloka, Osijek 2015. Obad-Šćitaroci Mladen i Bojanić Obad-Šćitaroci Bojana, Dvorci i perivoji u Slavoniji : od Zagreba do Iloka, Zagreb 1998. Pajrić Franjo, „Pejačevići i grad Šopron“, Likovna baština obitelji Pejačević : studijsko-tematska izložba : katalog izložbe, Osijek 2013. Repanić-Braun Mirjana, Paulus Antonius Senser (1716. – 1758.) prvi barokni slikar u Osijeku, katalog izložbe Muzeja likovnih umjentosti u Osijeku (21. veljače – 18. svibnja 2008.), Osijek 2008. Slavonsko gospodarsko društvo u Osijeku : 1875. – 1900. : historički i statistički podaci o 25-godišnjem društvenom radu, I. svezak (priredio Gjuro pl. Ilić), Osijek 1900. Sršan Stjepan, Tvrtke u istočnoj Hrvatskoj : memorandumi od sredine 19. do sredine 20. stoljeća, Osijek 1998. Sršan Stjepan, „Stare osječke zaklade do 1930. godine“, Glasnik Arhiva Slavonije i Baranje 8, Osijek 2005.

181

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Sršan Stjepan, „Doprinos slavonskih vlastelinstava od kraja 17. stoljeća procesu europskih integracija“, Povijesni zbornik : godišnjak za kulturu i povijesno naslijeđe, br. 3 (ur. Pavo Živković), Osijek 2008. Švajcer Oto, Hötzendorf, Zagreb, 1982. Švajcer Oto, Osječko slikarstvo 19. stoljeća (katalog izložbe od 17. 5. do 19. 6. 1988.), Zagreb, 1988. Švajcer Oto, Likovna kronika Osijeka: 1850 – 1969. godine, Osijek, 1991. Švajcer Oto, „Osječko slikarstvo 19. stoljeća“, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, Osijek, 1999. Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946. (prir. Stjepan Sršan i Vilim Matić), Osijek 2003. Zapisnici Grada Osijeka : 1876. – 1886. (prir. Stjepan Sršan), Osijek 2006. Zec Daniel, „Nepoznato djelo Roberta Frangeša Mihanovića u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti 33, Zagreb 2009. Zec Daniel, Opaske uz neka djela Roberta Frangeša Mihanovića: primjer zbirke kiparstva Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, rukopis teksta za Zbornik Zvonka Makovića, 2017. Živaković Kerže Zlata, S tradicionalnih na nove puteve : trgovina, obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od godine 1868. do 1918. : Prilozi za gospodarsku povijest grada Osijeka, II. dio, Osijek 1999. Živaković-Kerže Zlata, Jurković Jasna, „Lorenz (Lovro) Jäger, industrijalac i dobrotvor“, DG Jahrbuch. 22, Osijek 2015.

Arhivski izvori Ostavina Hengl (HR – DAOS – 871). Ostavine, Kraljevski sudbeni stol u Osijeku (HR-DAOS-123-6-4, kut. 499) KOMZA, 1948., 16/48. Arhiva muzeja Slavonije Osijek Indeks rođenih Osijek III., 1810. – 1923., list 105 i 108 (HR-DAOS-500, knjiga 856)

Internetski izvori: https://digital.belvedere.at/objects/2530/der-traunfall-bei-gmunden (29. 9. 2017.) https://www.dorotheum.com/auktionen/aktuelle-auktionen/kataloge/list-lots-detail/ auktion/10171-sommerauktion/lotID/7909/lot/1545701-johann-nepomuk-schodlberger. html (27.9.2017.) http://www.the-athenaeum.org/art/detail.php?ID=37201 (30. 9. 2017.)

182

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Karl Leopold Pfeiffer (1834. – 1913.), ustupio Daniel Zec

Grb Pfeiffera plemenitih od Seleša, preuzeto iz rada Zoltána Horvátha

Felix Pfeiffer mlađi (oko 1863. – 1914.), preuzeto iz rada Zoltána Horvátha

Kapela Pleban-Pfeiffer na osječkom donjogradskom groblju, foto J. Najcer Sabljak

183

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Razglednica Čavrakove ulice, u sredini kuća Neumann/Pfeiffer u Osijeku (kuća desno vjerojatno također jedno vrijeme u vlasništvu obitelji Pfeiffer), ustupio Krsto pl. Knobloch

Pustara Višnjevci kod Rume, foto J. Najcer Sabljak

184

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Gabor pl. Pfeiffer (gore desno) sa suprugom Gitom i njenim roditeljima u Kolumbiji, ustupio Krsto pl. Knobloch

Hugo Conrad von Hötzendorf, Vodopad, 1843. (detalj)

185

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Hugo Conrad von Hötzendorf, Vodopad, 1843. (foto J. Najcer Sabljak)

Hugo Conrad von Hötzendorf, Vodopad, 1843. (detalj)

186

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer i slikar Hugo Conrad Von Hötzendorf Sažetak Članovi poduzetničke i trgovačke obitelji Pfeiffer došli su na područje istočne Slavonije i Srijema iz Šoprona, s ciljem da u Osijeku i njegovoj okolici uspostave snažnu vezu svoje obitelji s tržištima ovoga dijela Austro-Ugarske te Bosne i Srbije. Od sredine 19. stoljeća oni su razvili snažnu trgovinu stokom, posebno svinjama, koje su prodavali u Ugarskoj, Austriji i Njemačkoj. Na području Slavonije i Srijema postepeno su kupovati ili zakupljivali brojne posjede, na kojima je križanjem različitih pasmina nastala i posebna vrsta slavonske crne svinje, tzv. fajferica. Ova je vrsta svinja postala poznata diljem Europe, a predstavljena je i nagrađivana na brojnim izložbama. Za povijest Hrvatske posebno su važne dvije obiteljske grane, koje su vremenom dobile i plemićke naslove, zahvaljujući ne samo svojim gospodarskim uspjesima, već i intenzivnim sudjelovanjem u različitim društvenim aktivnostima. Prva je grana koju je u Hrvatskoj utemeljio Karl Leopold Pfeiffer (Šopron, 1834. – Beč, 1913.), vlasnik pustare Orlovnjak kod Osijeka te nositelj titule plemeniti od 1901. godine, a nasljedne barunske titule od 1908. godine. Drugu je granu utemeljio njegov polubrat Felix Pfeiffer (Šopron, 1836. – Šopron, 1897.), koji je svojim sinovima ostavio uhodane trgovačke poslove te važan posjed Seleš nedaleko Osijeka. Njegovi će sinovi Felix mlađi, Konrad i Otto 1904. godine dobiti nasljednu titulu plemeniti od Seleša. Otto je za svoju obitelj 1928. godine kupio reprezentativnu stambenu zgradu na uglu tadašnje Čavrakove ulice koja je bila građena za uglednog osječkog odvjetnika i političara dr. Dragutina Neumanna (danas Muzej likovnih umjetnosti). Pretpostavljamo da je u toj kući do Drugoga svjetskog rata postojala značajna zbirka umjetnina, od koje je do danas u osječkim muzejskim ustanovama sačuvana tek poneka umjetnina. No, iz ostavštine njegovoga sina Gabora u Hrvatsku je nedavno iz Kolumbije vraćena slika Vodopad, rad uglednoga osječkog slikara Huge Conrada von Hötzendorfa (1807. – 1869.). Analiza ove slike pokazala je da se mora pristupiti temeljitoj reviziji biografije i opusa ovoga umjetnika, koji u hrvatskoj povijesti umjetnosti zauzima važno mjesto kao jedan od najistaknutijih predstavnika tzv. Osječke crtačke škole.

187

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 163-188 Jasminka Najcer Sabljak, Silvija Lučevnjak: Zaboravljena baština obitelji Pfeiffer...

Vergessenes Erbe der Familie Pfeiffer und der Maler Hugo Conrad von Hötzendorf Zusammenfassung Die Mitglieder der Unternehmer- und Händlerfamilie Pfeiffer kamen aus Sopron in das Gebiert von Slawonien und Syrmium, mit dem Ziel, in Osijek und seiner Umgebung ein starkes Band ihrer Familie mit den Märkten dieses Teiles der österreichisch-Ungarischen Monarchie sowie Bosnien und Serbien zu schaffen. Von der Mitte des 19. Jahrhundertes entwicklten sie einen starken Handel mit Vieh, besonders Schweinen, die sie in Ungarn, Österreich und Deutschland verkauften. Auf dem Gebiet von Slawonien und Syrmium kauften oder mieteten sie almählich zahlreich Besitze, auf denen durch Kreuzen verschiedener Rassen eine besondere Sorte des slawonischen schwarzen Schweines, genannt „fajferica“ entstand. Diese Rasse der Schweine wurde in ganz Europa bekannt, sie wurde auf zahlreichen Ausstellungen vorgestellt und mit Preisen belohnt. Für die Geschichte Kroatiens sind zwei Zweige der Familie besonders wichtig, die mit der Zeit auch Adelstitel erhielten, dank nicht nur ihren wirtschaftlichen Erfolgen sondern auch wegen intensiver Teilnahme an verschiedenen gesellschaftlichen Aktivitäten. Der erste Zweig wurde in Kroatien von Karl Leopold Pfeiffer (Sopron, 1834 – Wien, 1913), Besitzer des Gutes Orlovnjak bei Osijek sowie Träger des Titels Edelmann seit 1901 und des Erbbarontitels seit 1908, gegründet. Den zweiten Zweig gründete sein Halbbruder Felix Pfeiffer (Sopron, 1836 – Sopron, 1897), der seinen Söhnen eigeführte und bewährte Handelsgeschäfte sowie einen wichtigen Besitz Seleš in der Nähe von Osijek hinterließ. Seine Söhne, Felix Junior, Konrad und Otto erhalten 1904 den Erbtitel Edelmann von Seleš. Otto kaufte für seine Familie 1928 das repräsentative Wohngebäude an der Ecke der damaligen Čavrakova Straße, das für den angesehenen osijeker Advokat und Politiker Dr. Dragutin Neumann gebaut wurde (heute das Museum der bildenden Künsten).Es wird angenommen, dass in diesem Haus bis zum Zweiten Weltkrieg eine bedeutende Kunstsammlung vorhanden war, von der bis heute in den osijeker Museumanstalten nur einige Kunststücke erhalten blieben. Doch aus der Hinterlassenschaft seines Sohnes Gabor wurde vor Kurzem aus Kolumbien das Bild Wasserfall, Arbeit des angesehenen osijeker Malers Hugo Conrad von Hötzendorf (1807 – 1869) nach Kroatien zurückgebracht. Eine Analyse dieses Bildes zeigte, dass eine gründliche Revision des Lebenslaufes und der Werke dieses Künstlers, der in der kroatischen Kunstgeschichte, als einer der bedeutendsten Vetreter der sogenannten Osijeker Malerschule, einen wichtigen Platz einnimmt, notwendig ist.

188

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

Dr. sc. Ivan Peklić Zavod za znanstvenoistraživački i umjetnički rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti Koprivničko križevačke županije Ivana Zakmardija Dijankovečkoga 3 48260 Križevci

UDK: 930.2(497.5) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 7.9.2017. Prihvaćeno: 12.9.2017.

Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji U svojem radu autor je istražio život i djelo Ljudmila Hauptmanna s posebnim osvrtom na njegov doprinos hrvatskoj historiografiji. U uvodnom dijelu rada na temelju literature ukratko je prikazano Hauptmannovo školovanje i njego rad na gimnaziji austrijskom gradiću Fürstenfeldu i slovenskom gradu Ljubljani. Nakon toga je prikazan njegov rad na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Navedeni su njegovi najraniji radovi do 1920. radi kojih je i primljen na Filozofski fakultet. Na temelju arhivske građe posebna pozornost je posvećena njegovom radu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i njegov doprinos razvoj historiografije. Opisano je i njegovo djelovanje u Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti ( JAZU), današnjoj Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU). U radu je autor proveo analizu nekih njegovih historiografskih djela koja se odnose na hrvatski povijest te do sada nepoznati i neobjavljeni tekst o povijesti Zagreba. Na temelju provedenih istraživanja u ovom je radu istaknut doprinos Ljudmila Hauptmana hrvatskoj historiografiji.

Ključne riječi: Hauptmann, hrvatska historiografija, povijest Zagreba, 189

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

Ukratko do odlaska na Filozofski fakultet u Zagrebu Ljudmil Hauptmann se rodio se u Grazu 5. veljače 1884. godine1 otac Franc je potjecao iz Svetog križa kod Maribora i bio je vezan uz svoje imanje u tom mjestu. Valja istaknuti da mu je otac bio srednjoškolski profesor matematike i fizike te pisac knjiga iz matematike, metodičkih priručnika za prirodoslovlje i fizike na njemačkom i slovenskom jeziku.2 Godine 1902. je završio gimnaziju, a studij povijesti i zemljopisa disertacijom 1907. godine od kada je sređivao Auerspergov arhiva u gradu Losensteinleitenu.3 Gimnazijski je profesor u Grazu od 1906 do 1911. godine. 4 Suplementom za povijesnicu geografiju i slovenski jezik imenovan je 16. rujna 1907., a sljedeće je godine položio profesorski ispit u Grazu.5 U svom je radu bio pod utjecajem svoga profesora Antona Kaspspreta.6 Od 1911. do 1913.7 je gimnazijski profesor u Fürstenfeldu, a potom do 1918. u Beču.8 Nakon Prvoga svjetskoga rata je otpušten te je prešao u Realnu gimnaziju u Ljubljani i tu je radio do 1920. godine.9 Prema ocjeni komisije nije trebao polagati habilitaciju već je te godine na temelju svojih radova imenovan prvim, izvanrednim profesorom Filozofskog fakulteta u Ljubljani, i to za povijest srednjeg vijeka i starije slovenske povijesti.10 Do 1920. je objavio velik broj radova što je vidljivo iz njegove bibliografije koju je objelodanio Bogo Grafenauer.11 Slijede neki naslovi: 1.Lang Alois, Acta SalzburgoAquilegensia. Quellen zur Geschichte der ehemaligen Kirchenprovinz Salzburg u. Aquileja. Bd. 1. Die Urkunden über die Beziehungen der päpstlichen Kurie zur Provinz u. Diözese Salzburg.1. Abt .1316-1352. Graz, Verlagsbuchhandlung Styria 1903. Časopis za zgodovinu in narodopisje(dalje ČZN) I, 1904, str. 204-205; 2. Schreuer Hans, Untersuchungen zur Verfassungsgeschichte der böhmischen Sagenzeit. Leipzig 1902. (Staats und ocialwissenschaftliche Forschungen herausgeg. von G. Schmoller X 1

Vjekoslav KLAIĆ, „Dr. Ljudmil Hauptmann“, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1925/26 i 1926/27. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1927) str. 137.

Bogo GRAFENAURER, „Ob osamdetletnici Ljudmila Hauptmana“, Razprave slovenske akademije znanosti i umjetnosti 5(1966) str. 3.

V. KLAIĆ, „Dr. Ljudmil …“, n. dj., 137.

Ferdinand TREML, „400 Akademische Gymnazium in Graz“ u Blätter für Heimatkunde Herausgegben vom Historischen Verein für Steiermark 47(1973), br 4., 100-105.

V. KLAIĆ, „Dr. Ljudmil …“, n. dj., 137.

Bogo GRAFENAURER, „Ljudmil Hauptmann“ Ljetopis Slovenske akademije znanosti in umetnosti, 1968. knjig. 19. (Ljubljana: Založila Slovenske akademije znanosti in umetnosti, 1969), 51.

Isto, 3.

V. KLAIĆ, „Dr. Ljudmil …“, n. dj., 137.

Isto.

B. GRAFENAURER, „Ob osamdetletnici Ljudmila Hauptmana“, Razprave slovenske akademije znanosti i umjetnosti 5(1966), 4.

Isto, 11-15.

190

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

X , 4). ČZN I, 1904, 206; 3. oc. Hoernes Moritz Dr. : Der diluviale Mensch in Europa. Die Kulturstufen der älteren Steinzeit. Braunschweig, Verlag von Friedrich Vieweg u. Sohn , 1903. ČZN I, 1904, str. 206-207 ; 4. oc . Kossina G. : Die indogermanische Frage , archaeologisch beantwortet. Sonderabdruck der Zeitschrift für Ethnologie 1902, Berlin 1903. ČZN I, 1904, str. 210; 5. oc. v . Zahn , Styriaca. Gedrucktes u. Ungedrucktes zur steier. Geschichte u. Culturgeschichte. 3. zv. Gradec, 1905. ČZN II, 1905, str. 174-175; 6. oc. Pirnat Makso : Ivan Vajkhard Valvazor , slavni kranjski zgodopisec. Življenjepis . Koledar Družbe sv. Mohorja . 1905, str. 65-72 . ČZN II, 1905, str. 177-178 ; 7. oc . Kos F. : Gradivo za zgodovino Slovencev v srednjem veku . Prva knjiga (1.501-800). V Ljubljani 1902. Carinthia I 95, 1905, str. 177-181; 8. Die eiszeitliche Vergletscherung der Bösensteingruppe in den Niederen Tauern (mit 1 Karte und 6 Textfiguren), von Dr. Ludmil Hauptmann und Dr . Franz Heritsch Sitzungsberichte der Kaiserlichen Akademie der Wissenschaft , Mathemat.-naturwissenschaftl. Kl .CXVII , 1908, str. 405-43, (Hauptmannov tekst str. 408-41 2 ter str. 420-430 , skupen tekst str. 430437) ; 9. Die Freileute . Carinthia I 100, 1910. str. 12-34 ;10. Das Schöffentum auf slowenischem Boden . ZHVSt 10, 1912, str. 181-207; 11. Pirchegger H., Karantanien u. Unterpannonien zur Karolingerzeit, MIÖG 33, 372-319 , v ZHVSt 10, 1912, str. 280-285 ; 12. Über den Ursprung von Erbleihen in Österreich, Steiermark und Kärnten. Forschungen zur Verfassung und Verwaltungsgeschichte d. Steiermark VIII, 1913, str. 93; 13. Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten . MIÖG 36, 1915, str. 229-287 ; 14. Die neuere slowenische Geschichtsforschung . Österreich . Zeitschrift für Geschichte I, 1918, str. 160-164.12 U privatnom životu profesora Hauptman valja istaknuti sa su mu se 7. V. 1916. rodio mu se sin Erik, a 11. V.1919. sin Ferdo.13 Redovitim profesorom imenovan je 1921., a dekanom ljubljanskog fakulteta bio je u studijskoj godini 1924./25., a prodekan 1925./26.godine.14 U akademskoj godini 1919./20. predavao je povijest staroga vijeka.15 Od 1920. počeo je predavati opću povijest srednjega vijeka i stariju slovensku povijest.16

Rad i djelovanje na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Zbog otpora njegovoj koncepciji srednjovjekovnog razvoja Slovenaca prešao je, na poziv Vjekoslava Klaića, 1926. na Filozofski fakultet u Zagrebu. Na katedri u Ljubljani naslijedio ga je Milko Kos.17 Međutim, iz dopisa koji se čuvaju u dosjeu 12

Isto, 11-12.

Arhiv Rektorata zagrebačkog Sveučilišta (dalje ARZS), Dokument br. 1633.

B. GRAFENAURER, „Ob osamdetletnici…”, n. dj., 4.

Zbornik Filozofske fakultete Univerze v Ljubljani 1919-2009. (Ljubljana: Znanstvena založba Univerze v Ljubljani,2009), 45.

Isto, 489.

Isto; ARZS, Dokument br. 3394/1926.

191

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

Ludmila Hauptmana vidljivo je da je on prvo imenovanje koje potvrdio kralj Aleksandar Karađorđe 23. srpnja 1926. odbio istaknuvši da se imenovanje dogodilo na nepredviđen način.18 Naime, iz daljnje prepiske vidljivo je da ljubljanski Univerzitet nije dobio ukaz o imenovanju Hauptmanna na novo radno mjesto.19 Tek 5. listopada je rektorat zagrebačkog Sveučilišta uputio dopis Rektoratu sveučilišta u Ljubljani dopis kojim moli da se Hauptmann razriješi dužnosti na tamošnjem Sveučilištu.20 Dana 22. listopada dekanat Filozofskog fakulteta ga je imenovao redovnim profesorom sa plaćom od 36.000 dinara sa dodacima za ženu Mariju i sinove Erika i Ferdu.21 Iz dokumenata je vidljivo da se ovi dodaci mijenjali. Hauptmann je tražio od rektorata zagrebačkog Sveučilišta avans za seobu na novu adresu Račkoga 4 u Zagrebu.22 Dana 18. ožujka 1927. Hauptmann je podnio molbu ministarstvu za unapređenje u drugu grupu prve kategorije.23 Da je unaprijeđen vidljivo je iz dekreta koji je upućen ministarstvu financija 14. travnja 1927. o povećanju isplate.24 Rektora zagrebačkog Sveučilišta zamolio je 3. ožujka 1930. za dopust da bi mogao za JAZU (današnja HAZU) pregledati spise u dalmatinskim arhivima,25 a već ranije je sličan dopis uputio i Ministarstvu prosvjete.26 Rektorat mu je odobrio dopust.27 U srpnju te godine izabran je za redovnog profesora,28 a u svezi s time u kolovozu mu je povećana plaća29, ako i u travnju 1931. godine.30 U srpnju 1931. je otputovao u inozemstvo,31 kao i u veljači sljedeće godine.32 U Grazu je boravio od 5. do 7. travnja 1933.33 Rektorat Sveučilišta u Zagrebu odobrio je u svibnju te godine 3.000 dinara za sudjelovanje na kongresu povjesničara u Varšavi.34 Iz dopisa također je vidljivo da je sudjelovao na kongresu povjesničara u Rimu.35 U studenome te godine je putovao u Šabac na maturu (vjerojatno 18

ARZS, Dokument br. 1.308/1926.

Isto,, Dokument br. 3335.

Isto, Dokument nema broja.

Isto, Dokument br. 1633.

Isto, Dokument od 6. II. 1927. nema broja

Isto, Dokument od 18. III. 1927. br. 1054.

Isto, Dokument od 14. IV. 1927.

Isto, Dokument od 3. III. 1930.

Isto, Dokument od 1. III. 1930.

Isto, Dokument od 7. III. 1930.

Isto, Dokument od 28. VII. 1930.

Isto, Dokument od 27. VIII. 1930.

Isto, Dokument od 25. IV. 1931.

Isto, Dokument od 15. VII. 1931.

Isto, Dokument od 27. II. 1932.

Isto, Dokument od 1. IV. 1933.

Isto, Dokument od 15. V. 1933.

Isto, Dokument od 28.VII. 1933.

192

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

u svojstvu ispitivača).36 Tijekom 1934. je također putovao što je vidljivo iz priloženih dopisa o isplati putnih troškova.37 Gradska uprava u Ljubljani tražila je u srpnju 1936. podatke o Hauptmannu od zagrebačkog Rektorata.38 U prosincu 1936. Rektorat mu je odobrio novac za nabavu literature.39 Sudjelovao na konferenciji Međunarodne unije akademija u Bruxellesu u svibnju 1937. godine,40 a također i u svibnju41 i prosincu1938.42 Kao član Nacionalnog odbora Međunarodne unije akademija ekscerpirao je izvore za novo izdanje Du Cangea, od čega je dio ušao u uzorni specimen Glossarium mediae Latinitatis A-Dis (Zagreb 1939), a ostatak je postupno uvrštavan u izdanje Novum glossarium (Bruxelles 1955. i dalje)43. U svibnju 1939. mu je obustavljeno plaćanje dječjeg doplatka jer je sin Erik navršio 23 godine.44 U ljeto 1941. bio je bolestan, a u prosincu sljedeće godine je putovao u Bohinj i Beč45 dok je pak u veljači 1943. radi predavanja otputovao u Graz i Beč.46 Na bolovanju je bio zbog operacije oka od kolovoza do listopada 1943.47, a u prosincu te godine mu je produljen dopust.48 Sa dužnosti dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu razriješen je 18. siječnja 1944.49 U rujnu i listopadu te godine također je bio na dopustu zbog liječenja50, ako i u prosincu.51 U ožujku 1945. neki vojnik je pucao iz ambulante u knjižnicu u kojoj je profesor Hauptman držao seminar.52 U veljači 1946. pozvan je na Sud časti Filozofskog fakulteta.53 O posljednjim danima profesora Hauptmanna na Filozofskom fakultetu i njegovu odlasku sa fakulteta sjećao se njegov nasljednik na Katedri za srednji vijek Miroslav Brandt. On je zapisao sljedeće: „… Kod njega sam potkraj rata polagao ispit iz toga predmeta, a kad je nakon svršetka rata nova vlast organizirala općestudentski miting 36

Isto, Dokument od 7. XI. 1933.

Isto, Dokument od 6. VI. 1934., 6. VIII.1934

Isto, Dokument od 1. VII. 1936.

Isto, Dokument od 3. XII. 1936.

Isto, Dokument od 18. V. 1937.

Isto, Dokument od 1. V. 1938.

Isto, Dokument od 3. XII. 1938.

Mladen Švab, „Ljudmil Hauptman“, (natuknica) Hrvatski biografski leksikon sv. 5. Gn-H, (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2002), str. 461.

Isto, Dokument od 30. V. 1939.

Isto, Dokument od 23. XII. 1942.

Isto, Dokument od 12. II. 1943.

Isto, Dokument od 23. VIII. 1943.

Isto, Dokument od 6. XII. 1943.

Isto, Dokument od 18. I. 1944.

Isto, Dokument od 14. IX. 1944.

Isto, Dokument od 23. XII. 1944.

Isto, Dokument od 27. III. 1945.

Isto, Dokument od 18. II. 1946.

193

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

kojemu je bila zadaća da javno obilježi profesore koji su se za vrijeme okupacije ponašali nedostojno, bio je i prof. Hauptmann optužen za kolaboraciju s njemačkim okupatorom. Ja o tome nisam ništa znao, a imao sam najbolje moguće mišljenje o njemu kao profesoru. Stoga sam na tome mitingu ustao i rekao da sam za vrijeme okupacije slušao njegova predavanja i da nikada nije bilo ni najmanjeg iskazivanja simpatije za hitlerizam. Naprotiv, profesor je u jednom svome predavanju, kad je davao pregled teoretskih pogleda na historiografiju, veoma povoljno govorio o marksističkom historijskom materijalizmu. Isto tako, uvijek je povoljno i nepristrano govorio o slavenskim narodima, uključujući i Rusiju, a s vidnom je ogorčenošću isticao progone Židova na početku križarskih ratova. To je skup primio s pažnjom, a među studentima - partizanima povratnicima s fronte, bilo je i pojedinaca koji su me poznavali iz predratnih godina (Mirko Peršen i dr.). Život se nastavio, a jednoga dana, uskoro zatim, dolazeći na predavanje, negdje s proljeća 1948. (možda u početku lipnja) susreo sam na hodniku prof. Hauptmanna, i on me je pozvao u svoj kabinet. Bio je on na neki način gord čovjek, koji nije lako stvarao osobne kontakte s mladima. U svom kabinetu rekao mi je da mi zahvaljuje na mome iskazu na mitingu. Bilo je to vrijeme kad ga je policija saslušavala, a nakon mitinga to je prestalo. Bilo mi je veoma teško slušati sijeda starca koga su detektivi ponižavali, pa sam promucao da je to bila samo moja dužnost, jer nisam rekao ništa što ne bi bilo istina. Nakon toga brzo sam pobjegao iz kabineta. Nažalost nedugo iza toga saznalo se da je Hauptmanna saslušavao i sveučilišni Sud časti, kojemu je predsjedao profesor Šumarskog fakulteta, Srbin dr. Nenadić. On je donio odluku da se prof. Hauptmann prijevremeno umirovi, i to je onda Ministarstvo i učinilo. Otada je njegova katedra za više godina ostala vakantna, a ja sam sada pristao da na njoj budem asistent jer na toj dužnosti nisam morao biti podložan nikakvom šefu, nego sam mogao raditi samostalno.“54 Kao redoviti profesor predavao je i opću historiju, bio je predstojnik historičkog seminara, dopisni član JAZU, član znanstvenog društva za humanističke vede u Ljubljani.55 Dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu je u akademskoj godini 1930./1931.56 i akademskoj godini 1942./43.57 i zimskom semestru akademske godine 1943./44.58

Miroslav BRANDT, Život sa suvremnicima: Političke uspomene i Svjetonazor, (Zagreb: Naklada Pavičić, 1996) str. 49-50.

Akademičke vlasti, osoblje, ustanove i red predavanja u Sveučilištu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu, ( Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1927.)

Univerziteske vlasti, osoblje, ustanove i red predavanja u Univerzitetu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, ( Zagreb: Univerzitet u Zagrebu, 1930.)

Sveučilišne oblasti i red predavanja u hrvatskom sveučilištu u Zagrebu (Zagreb: Rektorat hrvatskog sveučilišta, 1943.

Isto, 1944.

194

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

Bio je i član Univerzitetskog vijeća u akademskoj godini 1932./33.59, te član Nižeg disciplinskog suda Filozofskog fakulteta.60 Bio je i izvanredni član JAZU, član dopisnik Srpske Kraljevske akademije, član Odbora JAZU za istraživanje historijskih kolekcija ia za folklor, član stalne komisije za profesorske ispite, etnografske komisije Poljske akademije u Krakowu, dopisnik Slovanského Ǖstavu u Pragu, Češke společnosti nauk u Pragu.61 Do 1954, radio je honorarno u Arhivu grada Zagreba. Preminuo je 19. travnja 1968. te je pokopan na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Djelovanje u JAZU Godine 1926. postao je dopisni član JAZU u Zagrebu62, a od 1940. je dopisni član Akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani.63 Od 1935. je i dopisni član Srpske kraljevske akademije nauka u Beogradu.64 Od 1941. je redoviti član JAZU-a u „Razredu poviestno-jezikoslovnom“,65 te je bio imenovan u Odbor za sakupljanje i izdavanje „poviestnih, poviestno-pravnih i književnih spomenika“.66 Također se nalazio u Odboru za istraživanje hrvatskih naselja i u Odboru za orijentalnu zbirku.67 Valja istaknuti da je Hauptman 25. siječnja 1942 prisustvovao konstituirajućoj sjednici Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.68 Nazočio je sjednicama svojega razreda: 29. siječnja, 12. svibnja, 26. lipnja, 31. listopada 1942. godine te 19. siječnja, 20. ožujka 1943. godine.69 Bio je i sjednicama Odbora za izdavanje Knjižnice za obću naobrazbu 4. srpnja i 19. studenoga 1942., te 2. ožujka i 29. travnja 1943.70 na Glavnoj sjednici HAZU-a je 4. srpnja 1942.71, a 29. travnja 1943. na glavnoj godišnjoj skupštini HAZU-a.72Glavni tajnik Akademije izvijestio je skupštinu da je zaprimljen njegov rad Podrijetlo hrvatskog

Univerziteske vlasti, osoblje…n. dj., 1933.

Isto, 1935.

Sveučilišne vlasti, osoblje, ustanove i red predavanja u Sveučilištu Kraljevine Jugoslavije u Zagrebu, ( Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, 1938.)

Vjekoslav Klaić, „Dr. Ljudmil Hauptmann“ Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1925/26 i 1926/27. (Zagreb,1927) svezak 40., 137,138.

„Ljudmil HAUPTMANN“ Ljetopis akademije znanosti in umetnosti v Ljubljani prva knjiga 1928.-1942. (Ljubljana,1943), 166,167.

Isto, 166.

Ljetopis Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za godinu 1941/43. svezak 54. (Zagreb 1943), 8.

Isto, 7.

Isto.

Isto, 19.

Isto, 22-24.

Isto, 34-40.

Isto, 60.

Isto, 87.

195

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

plemstva.73 Na glavnoj skupštini HAZU-a 29. travnja 1943. izvješteno da je taj rad objavljen.74 U razdoblju od 7. lipnja 1940. do 12. srpnja 1941. sudjelovao je u radu tadašnjega JAZU-a.75

O doprinosu hrvatskoj historiografiji Hauptmann je dao veliki doprinos hrvatskoj historiografiji djelima koja se odnose na hrvatsku povijest, i to: 1. Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten (Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1915), 2. „Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Gescischte im Zeitalter der nationalen Herrscher.“ (Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1924) „Koje su sile hrvatske povijesti odlučivale u vrijeme narodne dinastije“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva ( Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1925) str. 165-186. 3. „Dolazak Hrvata“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva ( Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1925) str. 86-127. ovo je prijevod rada kojeg je 1924. Hauptmann objavio u Bulićevom zborniku. „Prihod Hrvatov“ Bulićev zbornik (Narodne novine, Zagreb – Split 1924) str. 515-545. 4. „Karatanska Hrvatska“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskog kraljevstva ( Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1925) str. 296-317. 5. „O postanku hrvatske granice prema Kranjskoj“, Šišćev zbornik, 1929. str. 97-100. 6. „Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovništva dubrovačkog zaleđa“ Zbornik Milana rešetara 1931. 17-24. 7. „Seoba Hrvata i Srba“ Jugoslavenski historijski časopis 3(1937) str. 30.61 8. „Porijeklo hrvatskoga plemstva“ Rad jugoslavenake akademije znanosti i umjetnosti knjiga 124. ( Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti 1942) str. 9.„Hauptmannova kritika gotske teorije o podrijetlu Hrvata“ (Neue Ordnung, 1942, 36–37)

Isto, 62.

Isto, 87.

Isto, 190,191,197,198,201,202,203.

196

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

10. „Die Kroaten in Wandel der Jahrunderte“ Kroaten, Berlin 1944. 11. „Hrvatsko praplemstvo“ Razprave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana 1950) Smatram da je potrebno ovdje navesti mišljenje koje Vjekoslav Klaić imao o Hauptmannovim tekstovima koji se odnose na hrvatsku povijest. Odmah na početku svojega prikaza Hauptmannovih djela Klaić o njemu piše čak prevelike pohvale prafrazirajući Bibliju. Mnogo je zvanih, (naročito samozvanih) a malo odbabranih.76 Klaić najprije analizira članak Politische Umwälzungen unter den Slowenen vom Ende des sechsten Jahrhunderts bis zur Mitte des neunten77 te naglašava da je Hauptmann u svojem radu nije samo reproducirao izvore nago da služio filologijom, sociologijom, antropologijom i geografijom u tumačenju svojih teza.78 Kalić smatra osobito važnim da je Hauptmann podvrgnuo kritici Salzburškog Anonima te između ostalog tvrdi da nam nikakvih dokaza da knez Sam bio Slaven. također je ustvrdio da je Samova kneževina dopirala do Vukovara i obuhvaćla i Srijem.79 Za hrvatsku historiografiju osobito je važno tvrdi Klaić da je Hauptmann u navedenom članku ustvrdio da su državu Karatanaca osnovali Hrvati, što izvodi iz Konstantina Porfirogeneta. Konstantin Porfirogrnet piše da su Hrvati iz dalmatinske Hrvatske provalili na sjever ovladali panonijom i Ilirikom došli u karantaniju te ondje stvorili svoju državu i zaveli instalaciju svojih knezova na Gosposvetskom poljuKlaić je zatim poduzeo analizi drugoga Hauptmannovg članka Dolazak Hrvata. Klaić i Hauptmann se ovdje slažu u mišljenju te je tako Klaić samo iznio Hauptmannov zaključak na kraju članka, a koji je djelomično Hauptmann, preuzeo od Klaića.80 Potkraj šestoga veka počeli su Sloveni pod vodstvom avara prodirati na dalmatinska zemljišta. Već u prvim godinama cara Heraklija uspelo im je zauzeti glavni grad Solin i oterati Romane na otoke. Kad su pak Avari godine 626. potučeni pod carigradom i kad su pokoreni narodi najednput ustali protiv njih, tada jeprodrlo u Dalmaciju pleme ralačkih Belih Hrvata, savladalo Avare i mesto njih kao plemstvo zavladalo podložnim Slovenima.81 Klaić je analizirao i treći Hauptmannov članak Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Gescischte im Zeitalter der nationalen Herrscher.82 To je zapravo prikaz Šišićeve Povijesti hrvatskog naroda. Hauptman Šišiću najviše zamjera dvije teze. Prvo mu zamjera što odbacuje Dümmlerove navode da je kazivanje cara Konstantina 76

V. KLAIĆ, „Dva slovenska učenjaka o starijoj historiji Hrvata do 1102. godine“ Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1925) str. 200.

Objavljeno u: Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1915

Isto, 2001.

Isto, 2002.

V. KLAIĆ, „Hrvatska plemena od XI. do XVI. stoljeća“ Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti knj.130. (Zagreb, 1897.), 15.

Lj. HAUPTMAN, „Dolazak Hrvata“ u Zbornik kralja Tomislava u spomen tisućugodišnjice hrvatskoga kraljevstva (Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1925.), 127.

Objavljeno u: Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1924.

197

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

o sedmogodišnjem ratu Hrvata pod knezom Porinom za slobodu ne tiče dalmatinskih nego posavskih Hrvata pod vodstvom kneza Ljudevita. Hauptman ponovno analizira Konstantina Porfirogeneta i smatra da ni sam Konstantin Porfirogent ne misli na dalmatinske Hrvate.83 Hauptmann također zamjera Šišiću tezu da je prvotna Bosna bila zemlja oko rijeke Bosne prije pripadala Hrvatskoj a ne Srbiji. Hauptmann svoje izlaganje zaključuje: Denn es ergibt sich dann mit Gewissheil, dass Altbosnien ursprünglich ein selbständiges Gaufürstendum war, sich aber noch im Laufe des neuten Jarhunderis dem serbischen Karnelande anschoss und auch sessen Schicksale teilte, als Simeon um 924 den serbische Staat zerschlung. Wenn der Serbe Časlav um 950 Altbosnien wieder besass, so hatte er es daher den Bulgaren entrissen und nicht dem vervallenden Reich der Kroaten. Diese bekamen das Ländchen vielmehr erst etwa zehn Jahre später, als Miroslav Bruder, Mishael Kresimir II den Bürgerkrieg glücklich beendt hatte und in Srbien Časlav gestorben war.84 Osim polemike sa Šišićem Hauptmann je istaknuo da hrvatski narod tri problema. prvi da je poput patuljka stisnut između dva gorostasa sa istoka i zapada. Drugo je da je hrvatska država podijeljena na panonsku i dalmatinsku Hrvatsku. Treće da je sama dalmatinska Hrvatska podijeljena između romanskog i bizantskog utjecaja. Hauptmann smatra da je hrvatski narod nakon tristo godina izvršio samo jednu zadaću ujedinio dalmatinsku i panonsku Hrvatsku.85 Tome je zoran opis polemike između Nade Klaić i Hauptmana. Nakon objavljivanja Hauptmanova rada „Hrvatsko praplemstvo“86 Nada Klaić je napisala svoj kritički članak u Historijskom zborniku.87 Hauptman je u svojem članku želio oboriti feudalnu teoriju o postanku hrvatskog plemstva M. Barade. Nada Klaić ističe da je već Bogo Grafenaurer ustvrdio da je pobijanje „feudalne teorije“88 od u najmanju ruku preuranjeno . N. Klaić piše da je već sam Barada89 napustio kasnije u svojim člancima ovu teoriju. Čak štoviše Nada Klaić naglašava da je sam Hauptmann u svojim ranijim radovima Porijeklo hrvatskog plemstva smatrao da je Pacta conventa fasifikat: Ali dodatak, kako istakosmo već 83

V. KLAIĆ, „Dva slovenska učenjaka…“, n. dj., 205.

Lj. HAUPTMAN, „Die bestimmenden Kräfte der kroatischen Gescischte im Zeitalter der nationalen Herrscher“ Mitteilungen des Instituts für österreichische Geschichtsforschung, Innsbruck 1924. str. 29-30.

V. Klaić, „Dva slovenska učenjaka…“, n. dj., 207.

Lj. HAUPTMAN, „Hrvatsko praplemstvo“ Razprave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana 1950)

Nada KLAIĆ „Ljudmil Hauptman, Hrvatsko pralemstvo Rasprve SAZU I Ljubljanja 1950.“ Hiistorijski zbornik 9(1956) br.1-4, str. 209-220. Napominjem da je Nada Klaić u istom broju Historijskog zbornika objavila članak „Plemstvo dvanaestero plemena Kraljevine Hrvastke“, Hiistorijski zbornik 9(1956) br.1-4, str. 83-100. u kojem se također kritički osvrće na Hauptmanov članak.

B. GRAFENAUER, „Ljudmil Hauptman hrvatsko praplemstvo“ Zgodovinski časopis 5(1951), 374,375; Isti, „Ljudomil Hauptman. Staroslavenska družba in obred na knežjem kamnu“ Zgodovinski časopis 8(1954), 174-176.

Miho BARADA „ Lapčani“ Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga 300, Zagreb, 1954.), 473-535.

198

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

prije, nije prijepis ugovora nego najviše nezgrapan i dockan izvadak; bilješka pak pogotovo ne odiše duhom starohrvatskog doba, već samo oligarhiskim ambicijama hrvatskih velikaša 14. stoljeća, koji su sanjali o izbornom kraljevstvu.90 Nada Klaić upozorava da je već Šuflaj smatrao da je Pacta conventa falsifikat. Ona tvrdi da teorija o dvanaest plemena javlja te u 14 stoljeću tek nakon 1350. godine. Hauptmann da sumiramo zastupa dakle dualistički teoriju po kojoj najprije dolaze Avari i Slaveni a potom Hrvati, tj. 12. hrvatskih plemena koji su pokorili prijašnje stanovništvo te imaju privilegije i postali tako prvo hrvatsko plemstvo(praplemstvo). Hauptman tvrdi: Hrvati pa so samo propadniki dvanaestih plemen. Samo ti so pravi, pravi in prirodni plemići.91 Nada Klaić je u svojoj kritici odbacila i druge dokumente. tako je odbacila jedan dokument iz 14. stoljeća o jednoj sudskoj parnici između cetinskih plemića i Nelipčića, smatrajući da se parnica vodi za zemlju a ne za priznavanje plemstva.92 Nada Klaić tvrdi da nobilitet dvanaest plemena ne počiva na plemštini od korijena nego na posebnim pravima, naravno oprost od poreza koji su im dodijeljeni.93 Druga važna stvar koju je pobijala Nada Klaić je da tzv dualna teorija prema kojoj su se Hrvati doselili kasnije i bili osvajači-plemići, a slaveni koji su se prije naselili podložnici. Nada Klaić smatra niti jedan dokument iz doba narodne dinastije nije autentičan, dok je Hauptam upravo suprotno smatrao da sigurnost za njegovu teoriju daju dokumenti prije 1102. godine.94 Svoju polemiku Nada Klaić zaključuje „Međutim riješiti taj zadatak ne će biti lako. Svaki historičar, koji će pristupiti rješavanju pitanja, u kojoj se mjeri razvilo plemstvo u doba narodne dinastije u Hrvatskoj, mora biti svjestan činjenice, da odgovor na to pitanje ne smije tražiti samo u izvornom materijalu iz doba narodne dinastije, nego i u kasnijem razvoju, ne ograničit se isključivo na problem postanka institucije dvanaestero plemena.“95 Ovom prigodom još ću također istaknuti i njegovo neobjavljeno djelo Počeci Zagreba.96 Djelo je pisano na 57 stranica te obuhvaća period od osnutka grada do 1262. godine. Djelo je pisano sa potrebnom znanstvenom metodologijom. Na početku svojega rada Hauptmann je prikazao povijesne okolnosti u trinaestom stoljeću u Hrvatsko ugarskom kraljevstvu naglašavajući potpunu feudalnu anarhiju.97 Glavan teza koju je iznio Hauptmann o postanku hrvatskih gradova je kralj davanjem privilegija dobija sigurne prihode, a gradovi sigurnost. Druga važna stvar kralju je bilo suzbijanje moći 90

Lj. HAUPTMAN, „Porijeklo hrvatskog plemstva“ “ Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga 273, Zagreb, 1942), 104, 105.

Lj. HAUPTMANN „Hrvatsko praplemstvo“ Razprave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti (Slovenska akademija znanosti i umjetnosti, Ljubljana 1950.), 114.

N. KLAIĆ „Ljudmil Hauptman, Hrvatsko pralemstvo Rasprve SAZU i Ljubljana 1950.“, 213.

Isto.

Isto, 220.

Lj. HAUPTMAN, Počeci Zagreb Državni arhiv u Zagrebu, Fond 1134. Zbirka rukopisa

Isto, 1-5.

199

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

plemstva. Hauptmann piše: „Zaključak, što ga je otuda izvukao Bela, pokazuje gomila gradskih privilegija, koje je dijelio po čitavoj državi, kako bi što prije požurio spori razvitak građanstva protiv plemstva.“98 Slovensku historiografiju utemeljuje na razini europske historiografije usmjerujući je od dotadašnjega kritičkog skupljanja vrela na nivo problemske analize.99 Hauptmann je također zaslužan za slovensku historiografiju. Utvrdio je više valova doseljavanja Slovenaca i njihovu povezanost s Avarima, pripadnost Karantanije Samovoj državi te postojanje karantanskog plemstva. Više radova posvetio je nastanku i razvoju krajina u franačko doba dokazavši samostalnost Donje Panonije za Kocelja i posebno obradivši Kranjsku krajinu. Povezujući politički s društvenim razvojem (odnos Avara i Slavena), obrađivao je strukturu „staroslovenskog“ društva, agrarne prilike u franačko i rano njemačko doba te razvoj nižeg plemstva u XII. i XIII. stoljeća u kontekstu povećanja podložničkih podavanja. Proučavanje odnosa Avara prema slavenskom stanovništvu bilo mu je poticajem da u seriji opsežnih rasprava obradi doseljenje južnih Slavena. Teorija o postanku kasaškog sloja, vezanog uz doseljenje Hrvata među alpske Slavene, uputila ga je da u brojnim raspravama dokaže posebni kolonizacijski val u kojem su se Hrvati doselili u bivšu rimsku provinciju Dalmaciju. U zaključku se može naglasiti da je Hauptmann svojim radom dao veliki doprinos slovenskoj, a napose hrvatskoj historiografiji. Svojim istraživanjima na povijesnim izvorima dao je nove teorije o doseljenju slavenskih plemena na ove prostore. Pri tome je njegova znanstvena metodologija bila daleko ispred njegova vremena.

Isto, 17.

M. ŠVAB, „Ljudmil Hauptman…“, n. dj. 461.

200

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan Peklić: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji Sažetak Životom i djelovanjem Ljudmil Hauptmann je dao golem doprinos hrvatskoj historiografiji. Svojim istraživanjima na povijesnim izvorima postavio je nove teorije o doseljenju slavenskih plemena na ove prostore. Pri tome je njegova znanstvena metodologija bila daleko ispred njegova vremena. Svojim djelovanjem kao redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za povijest te kao dekan ostavio je dubok trag i u prosvjetno-znanstvenom djelovanju. Godine 1926. postao je dopisni član JAZU u Zagrebu, a od 1940. je dopisni član Akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani. Od 1935. je i dopisni član Srpske kraljevske akademije nauka u Beogradu,a od 1941. je redoviti član JAZU-a. Na temelju provedenih istraživanja doprinos Ljudmila Hauptmana hrvatskoj historiografiji puno značajniji nego se to do tada znalo.

Der Beitrag von Ljudmilo Hauptmann zur kroatischen Historiographie Zusammenfassung Im meiner Arbeit erforschte ich Leben und Schaffen von Ljudmilo Hauptmann mit besonderem Rückblick auf seinen Beitrag zur kroatischen Historiographie. Am Anfang der Arbeit stellte ich aufgrund der Literatur Hauptmanns Bildung und seine Arbeit am Gymnasium Fürstenfeld und Ljubljana dar. Danach stellte ich deine Arbeit an der Philosophischen Fakultät in Ljubljana dar und zählte seine frühesten Werke bis 1920, wegen ihnen wurde er auf der Philosophischen Fakultät aufgenommen, vor. Augrund des Archivstoffes widmete ich seinem Übergang zur Philosophischen Fakultät in Zagreb und seinem Beitrag zur Entwicklung der Historiographie an dieser eine besondere Aufmerksamkeit. Ebenfalls beschrieb ich sein Wirken an der Jugoslawischen Akademie der Wissenschaften und Künsten, später der Kroatischen Akademie der Wissenschaften und Künsten. Ich machte eine Analyse einiger seiner historiographischen Werke, die sich auf die kroatische Geschichte beziehen und beschrieb seine Diskusion mit Nada Klaić. Kruz stellte ich seinen bis jetzt unbekannten und nicht veröffentlichten Text über die Geschichte von Zagreb vor. Aufgrund durchgefürten Forschungen kann ich feststellen, dass der Beitrag von Ljudmilo Hauptman zur kroatische Historiographie viel bedeutender war als man das bis jetzt dachte.

201

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 189-202 Ivan PekliÄ&#x2021;: Doprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografiji

202

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Dr. sc. Stanko Piplović Društvo prijatelja kulturne baštine Split, Kaštelanska 2 stanko.piplovic@gmail.com

UDK: 929.731 Franz Ferdinand Izvorni znanstveni rad Primljeno: 17.9.2017. Prihvaćeno: 19.9.2017.

Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri Osnovom podataka raznorodnih onodobnih mjesnih peridičkih publikacija opisuju se dolasci i boravci Franza Frdinanda na istočnoj obali Jadranskog mora. U detaljnim prikazima anonimnih izvjestitelja se osjeća utjecaj državne kontrole, ali i neposrednost svjedočanstva suvremenika o osobnim stavovima jedne od najmoćnijih osoba Monarhije u vrlo složenim prilikama u Europi. U sustavu uvriježenog centralizma i još uvijek jakog konzervatizma počinju se polako nazirati ideje liberalizma. Time se s posebnog gledišta očitava politika i odnos Austrije prema dalekoj pokrajini u posljednjem razdoblju njenog postojanja.

Ključne riječi: Austro-ugarska monarhija, Dalmacija, XIX. stoljeće, prijestolonasljednik Ferdinand, ratna mornarica,

203

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Životni put Austrougarski prijestolonaljednik Ferdinand ostao je najviše zapamćen po atentatu koji je izvršen na njega u Sarajevu 1914. godine, tragičnom događaju koji je bio neposredni povod za Prvi svjetski rat. Međutim manje su poznate njegove posjete Dalmaciji i Istri gdje je često boravio službeno ili privatno na vojnim vježbama i odmoru. Nadvojvoda Franz Ferdinand (Graz 18. XII. 1863.Sarajevo 28. VI. 1914.) od Este sin je brata cara Frane Josipa I. nadvojvode Karla Ludwiga. Bio je zatvorene naravi i ozbiljan što se u javnosti shvaćalo na različite načine.1 Posvetio se vojničkoj karijeri koja je bila vrlo uspješna. Nadvojvoda Franz Ferdinand od Austrije ESTE Vršio je različite vojne dužnost i brzo napredovao. U travnju 1889. prisustvovao je smotri vojske svih pukovnija bečke posade u Schmelzu koju je izvršio osobno car. Do 1890. bio je pukovnik 9. konjičke pukovnije u Šopronu u Mađarskoj pa je te godine imenovan njenim zapovjednikom. Do početka 1895. bio je zapovjednik brigade u Budjejovicima kada je premješten u Linz kao divizionar. Tijekom 1896. dosta je bolovao zbog čega je morao prekinuti aktivnu vojničku službu. Ali zdravstveno stanje mu se popravilo pa je planirao na zimu iduće godine poći u Dalmaciju i preuzeti zapovjedništvo divizije.2 Brinuo se za razvitak ratne mornarice. Godine 1902. car ga je imenovao admiralom pa je 12 godina bio na njenom čelu. To je objavio admiral Hermann von Spaun u besjedi prilikom dolaska cara u Pulu.3 Godine 1907. car Frane Josip I. je na Ferdinanda prenio vrhovno upravljanje vojnim vježbama, a u kolovozu 1913. postavljen je za generalnog nadzornika svih oružanih snaga.4 Nakon samoubojstva nadvojvode Rudolfa 1889. godine i smrti oca 1896. postao je prijestolonasljednik. Ferdinand je nastojao provesti reforme davanjem veće autonomije etničkim skupinama unutar Austro-ugarske monarhije i provoditi mirnu politiku prema Balkanu. Zalagao se za reorganizaciju carevine stvaranjem treće federalne jedinice Hrvatskog katoličkog kraljevstva koje Admiral Hermann von Spaun 1

Vuković, „ Nadvojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 8. 1914. 4.

* Nadvojvoda Franjo Ferdinand od Austrije Este“ ,SD, 2. VI. 1897. 3. i 25. X. 1890 4.

* „ Nadvojvoda Franjo Ferdinand admiral“, SD, 10. IX. 1902. 2.

* „ Iz života Nadvojvode Franja Ferdinanda“, SD, 1. VII. 1914. 2.

204

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

bi se sastojalo od Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine, te Vojvodine. Time je izazvao veliko nezadovoljstvo Mađara koji bi tako izgubili povlastice. Njegovo političko usmjerenje obilježavala je autoritavnost. Zanimljivo je da je Ferdinand dobro govorio hrvatski jezik. Mnogo je putovao. Tako je u lipnju 1890. bio u Parizu kako bi prisustvovao velikim automobilskim trkama. Tu je namjeravao ostati nekoliko tjedana, a poslije proslijediti također radi utrka u Englesku.5 U veljači 1891. posjetio je Petrograd i Moskvu. U studenom 1892. vršile su se pripreme za Ferdinandov dugotrajni put oko zemlje. Idućeg mjeseca otputovao je u Port Said, i 1893. nastavio je dalje torpiljarkom Kaiserin Elisabeth. Tom prilikom posjetio je otok Ceylon, bio u Kalkuti. Bio je u Japanu, Australiji i drugim zemljama na istoku. Tihim oceanom prešao je u Ameriku. Na 15. listopada vratio se u Europu stigavši u Pariz.6 Koncem iduće godine nadvojvoda je bolovao od groznice koju je dobio na tom putovanju.7 I pored toga koncem 1895. bio je u Egiptu.8 Godine 1897. dugo je boravio u Londonu. Na 1. srpnja 1900. Ferdinand se oženio groficom Sofiom Chotek rođenoj u Stuttgardu. Kako mu buduća supruga nije bila najvišeg plemićkog ranga, već kćerka grofa Bohuslava Choteka poslanika na württemberškom dvoru, morao je položiti pred carem i dvorskim dostojanstvenicima svečanu zakletvu da se uslijed takvog braka odreći svih prava za svoju buduću suprugu i eventualne potomke.9

Posjete Jadranu

Vojvotkinja Sofia Chotek supruga Franza Ferdinanda

Ferdinand je dosta često boravio u Istri i Dalmaciji privatno na odmoru i rekreaciji ili službeno u sklopu vojnih poslova. Naročito je dolazio prvih godina XX. stoljeća pa sve do tragične smrti u Sarajevu 1914. godine. 1892. Nadvojvodin boravak na Jadranu, koliko je do sada poznato, je bio 1892. Tako je na ljeto te godine. prisustvovao velikim vježbama ratne mornarice u blizini Trogira. Na 14. lipnja doplovilo je u uvalu Salduna na otoku Čiovu 6 ratnih brodova. Sudjelovali su i nadvojvode Leopold i Karlo Stjepan, admiral Maximilian Daublebski von Sterneck te podadmirali Spaun i Seemann. Očekivao se Ferdinandov dolazak10 Na 15. lipnja bili 5 6

* „ Nadvojvoda Franjo Ferdinand d Este u Parizu“, SD, 25. VI. 1890. 4. * „Put nadvojvode Franje Ferdinanda oko svijeta“, SD, 2. IX. 4 i 21. I. 1893. 4. - * „ Povratak nad-vojvode Franje Ferdinanda“, SD, 21. X. 1893. 3.

* „ Nadvojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 15. XII. 1894. 3.

* „ Nad-vojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 14. XII. 1895. 3.

9 10

* „ Ženidba Nad-vojvode Franja Ferdinanda“, SD, 30. VI. 1900. 1. * „ Naši dopisi“, SD, 22. VI. 1892. 3.

205

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

su na misi u Trogiru članovi glavnog zapovjedništva, svi zapovjednici ratnih brodova te predstavnici mjesnih vlasti.

Admiral Maximilian Daublebski von Sterneck

Načelnik Puović i opat dr. Zannoni bili su 18. lipnja 1892. poslije podne na objedu u Saldunu na admiralskom brodu Kronprinz Rudolf. Prisustvovali su Nadvojvoda Leopold kao ravnatelj stola, nadvojvoda Karlo Stjepa, admiral Sterneck, podadmirali Spaun i Seemann te viši časnici. Na Tijelovo su predstavnici mjesne uprave, zapovjednici svih brodova i članovi glavnog zapovjedništva bili na misi.11

Ferdinand je 1892. iskoristio boravak u Dalmaciji pa je posjetio neka mjesta da ih bolje upozna. Na večer 19. lipnja stigao je Ferdinand u višku luku parobrodom Pelikan. Za tu priliku okićen je Općinski dom i brodovi u luci . Idućeg dana otišao je na općinsko groblje na Prirovu i obišao spomenik palim pomorcima u viškom boju 1866. Tamo ga je u odsustvu načelnika dočekao prvi prisjednik. Položen je srebreni vijenac na uspomenu 25. godišnjice bitke između austrijske i talijanske flote. Obišao je starine i luku. Ujutro je isplovio.12 Na 20. lipnja prispio je Franz Ferdinand u Trogir pa su načelnik Puović i opat dr. Zannoni bili na admiralskom brodu Kronprinz Rudolf na objedu. Idućeg jutra ratno brodovlje je otplovilo u Split. Stiglo je 6 velikih brodova Franz Josef, kronprinz Rudolf, Kronprincessin Stefanie, Custoca, Don Juan d Austria i Ferdinand Max. Kao zapovjednik bio je admiral Sterneck na brodu Graif. Po carevoj odredbi došao je istog dana parobrodom Pelikan Franz Ferdinand. Popodne se iskrcao. U pratnji namjesničkog savjetnika Josipa Tončića, načelnika Bulata, konzervatora Frane Bulića i nadmjernika Eugena Walacha obišao grad, crkve, novo kazalište i Arheološki muzej. U čast nadvojvode navečer grad je svečano osvijetljen. Sutradan se iskrcavala momčad i vježbala topovima na vojničkom polju. Pred podne Ferdinand je u pratnji namjesničkog savjetnika ravnatelja Bulića obišao je antičke starine u Solinu. Pred večer je bio prijem na kojeg su pozvani brojni uglednici. Nadvojvoda je načelniku Gaji Bulatu izrazio zadovoljstvo gradom i zemljom i obećao tu češće svraćati. Sutradan su brodovi otplovili za Rijeku, a nadvojvoda iste večeri put Kotora i odatle natrag u Beč.13 U Splitu se iskrcalo oko 1200 mornara s ratnih brodova i krenulo na vježbalište uz svirku glazbe. Ferdinand je otišao do Solina posjetiti antičke iskopine, a poslije podne priređeno je takmičenje čamaca u tri odjela. Na 22. lipnja Ferdinand je krenuo jahtom

* „ Naši dopisi“, SD, 29. VI. 1892. 3.

* „ N. V. Nadvojvoda Franjo Ferdinando“, SD, 22. VI. 1892. 3.

* „ Ratno brodovlje i naslidnik pristolja“, Pučki list, Split 1. VII. 1892. 39-40. - * „Dalmatinske vijesti“, SD, 22. VI. 1892. 3.

206

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Pelikan put Kotora. Odatle je privatno otplovio preko Risna i posjetio Crkvice i 25. lipnja stigao u Gruž.14 1893. Velike vježbe 1893. godine u Dalmaciji planirane su na dva mjesta. Za vojničku posadu i domobranstvo iz Dubrovnika i Kotora u Herceg Novome sa završetkom 7. rujna. Za jedinice iz Splita i Zadra u Sinju vježbe su određene u vremenu od 22. kolovoza do 7. rujna. Bio je prisutan namjesnik koji je 15. kolovoza ujutro otputovao ratnim brodom Andreas Hofer iz Zadra do Splita i produžio po velikoj vrućini u Sinj.15 Ferdinand nije prisustvovao. Vjerojatno je za to je bio razlog njegovo putovanje oko svijeta. 1895. U svibnju 1895. prijestolonasljednik je došao privatno na Jadran. Stigao je preko Rijeke. Odatle je nakon malo vremena parobrodom ugarsko-hrvatskog društva Budapest otputovao za Split gdje je stigao 13. svibnja. Tu se zadržao kratko. Predstavili su mu se kotarski poglavar i načelnik. Obišao je znamenitosti grada. Posjetio u pratnji konzervatora Bulića Arheološki muzej. Poslije podne odvezao se kočijom u Solin i Klis. Rano uvečer je otišao. Na 14. svibnja doplovio je u Dubrovnik. Razgledao je grad i okolicu i ubrzo nastavio za Kotor. 16 Kako je 1895. godine Ferdinand pobolijevao otišao je u Mendel u južni Tirol na oporavak. Roditelji nadvojvoda Karl Ludowig i nadvojvotkinja Maria Thereza Portugalska stigli su mu u posjet 17. rujna. Svi su odsjeli u hotelu Mendelhof. Profesor Schrötter iz Beča pozvan je u rujnu k njemu da ga pregleda i utvrdi koliko se oporavio i bili mogao krenuti blaže južne krajeve. Vjerojatno ga je savjetovao da ode u Dalmaciju. Liječnik je bio zadovoljan Ferdinandovim stanjem.17

Nadvojvoda Karl Ludowig otac Franza Ferdinanda.

Početkom listopada 1895. Ferdinand je posjetio Trst. Na 7. listopada je došao je u mjesto Mali Lošinj na oporavak. Tu je boravio privatno. Smjestio se u sanatorij dr. Vetha. Razgledao je luku i bio na tihoj misi u crkvici sv. Nikole. Zatim se ukrcao na parobrod Ondina i izvezao se na more Odatle je proslijedio na konju do predjela 14

* „N. č. i k. V. Nad-vojvoda Franjo Ferdinando od Este u Dalmaciji“, SD, 25. VI. 1892. 3. - * „ Naši dopisi“, SD, 29. VI. 1892. 3. - * Ratno brodovlje i naslidnik pristolja, Pučki list, Split 1. VII. 1892. 39.

* „ Domaće viesti“, NL, 24. VI. 1893. 3.

* „Prejasni priestolonasljednik“, Jedinstvo, Split 14. V. 1895. 2 - * „N. V. Nad-vojvoda Frano Ferdinand Este“, SD, 15. V. 1895. 2.

* „N. V. nadvojvoda Franjo Ferdinand, u Dalmaciju ?“, Jedinstvo, Split 24. IX. 1895. 3. - * „Nad-vojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 7, 21. i 25. IX. 1895. 3.

207

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Cigala. Poslije se vratio na otok Lošinj. Boravio je u Malom Lošinju radi zdravlja koje mu se poboljšalo.18 Ferdinand se dobro udomaćio u Malom Lošinju odakle je odlazio na razna mjesta po otoku. Na šetnje po nešto daljim predjelima služio se magarčićem. U subotu 19. listopadu bio je u ribolovu. U Cigalskom zaljevu unajmljen je za njega vrtić gdje je pod šatorom provodio dobar dio dana. Tu je prisustvovao spuštanju u more jedne teglenice za potrebe ratne mornarice Tako mu se poboljšavalo zdravstveno stanje pa se očekivalo da će ostati na otoku Lošinju još barem 4 tjedna. Ratna mornarica mu je stavila na raspolaganje vrlo komfornu jahtu Lilli pod zapovjedništvom kapetana Regnera von Bleylebena i parobrod Sofiju.19 Na 29. listopada 1895. godine došao je nadvojvoda s pratnjom neslužbeno brodom ratne mornarice Gigant u Rab. Obišao je crkve i druge znamenitosti. Pošto je načelnik bio službeno odsutan, dočekao ga je na obali općinski vijećnik Ante Pezel koji mu je bio vodič i tumač. Obišao je crkve i odmorio se na Tomaševićevom mostu. Zatim se ukrcao na parni brod Sophie, koji je stigao iz Lošinja i zamijenio Giganta, te krenuo natrag. Nakon toga istim parobrodom je otplovio je iz Lošinja i 3. studenog stigao u luku na otoku Silbi. Tamo je htio ostati anoniman, ali ga je prepoznao župnik Marinić, a također i podest. Obišao je dio sela i crkve. U 7 sati uputio se u Mali Lošinj gdje je pozdravljen od naroda.20 Dalmatinski namjesnik David de Rhonfeld posjetio je 1895. godine službeno Ferdinanda na Lošinju. Stigao je 6. studenog ratnim brodom Andreas Hofer. Bili su zajedno na ručku. Nakon čašćenja nadvojvoda se ukrcao s namjesnikom na brod pa je na njemu izvješena carska zastava. Isplovili su brodom iz luke na kratki izlet i vratili se natrag. Dok se Ferdinand iskrcavao na kopno svi brodovi, koji su se našli u luci podigli su gala zastave, a posade koje su se popele na jarbole, pozdravili su sa „hura“. Nakon dočeka brod je produžio za Zadar.21 Ferdinand je se još neko vrijeme zadržao na Lošinju. Na 24. studenog 1895. stigao je u Beč nadvojvoda Eugen. Bio je na prijemu kod cara, susreo se i s Ferdinandom. Iste večeri otputovao je Eugen za Trst gdje se sutradan oko podne ukrcao u Lloydov parobrod Habsburg i krenuo na Lošinj. Odatle je 27. studenog zajedno s Ferdinandom otputovao u Egipat.22 Ferdinand je inače često privatno putovao. Godine 1896. bio je u Nizzi. Tu je stigao s majkom i sestrom 10. prosinca. Istog dana pošao je u Korušku.23 18

* „Nad-vojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 16. X. 1895. 3.

* „Nad- vojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 23. X. 1895. 3.

* „Nj. Vis. nad-vojvoda Frano Ferdinand“ , SD, 6. XI. 1895. 2. - * „ S. A. arciduca Ferdinando a Selve“, SD, 6. XI. 1895. 2.

* „ L Arciduca Francesco Ferdinando“, SD, 13. XI. 1895. 2.

* „ Odlazak Nad-vojvoda Franje Ferdinanda i Eugena u Egipat, SD, Zadar 30. XI. 1895. 3.

* „ Nad- vojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 16. XII. 1896. 3.

208

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Te godine 1895. Ferdinand je prihvatio pokroviteljstvo nad Društvom za promicanje gospodarskih interesa Dalmacije kojeg je osnovala grupa uglednih entuzijasta u Beču na čelu koje je bio grof Jan Harrach. To je bilo vrijeme kada je i država počela više voditi računa o dalekoj i zaostaloj pokrajini pa su sačinjeni opsežni planovi za njeno podizanje. Akcija je zahtijevala velika novčana sredstva. Stoga je Ferdinandova potpora bila vrlo značajna. U svrhu rješavanja problema dostavljen mu je 1906. memorandum o hitnim radovima koje bi trebalo izvesti u Dalmaciji.24 1896. Ferdinandov otac i brat cara Frane Josipa I. nadvojvoda Karl Ludwig boravio je 1896. godine u Egiptu. Razbolio se od katara na crijevima i na povratku ujutro 19. svibnja je preminuo.25 1897. I tijekom 1897. Ferdinand je dugo je bolovao, ipak se oporavljao. Spremao se ponovno preuzeti vojničku službu, ali je trebao još odmora. Stoga je odlučio cijelo ljeto provesti na svom imanju u Češkoj. Na zimu je planirao poći u Dalmaciju gdje bi preuzeo zapovjedništvo divizije. Nazočio je velikim svečanostima u London gdje je na jubileju zastupao cara.26 1899. Na 28. veljače 1899. u Dubrovnik je nenajavljen došao nadvojvoda Ferdinand. Doplovio je bojnim brodom Pelikan u luku. Gruž. Pozdravljen je topovskim salvama s ratnih brodova i tvrđave Imperial. Stigla je i pomorska eskadra pod zapovjedništvom viceadmirala Franza Minutilla na vojne vježbe. Tom prilikom Ferdinand je primio dalmatinskog namjesnika Emila Davida pl. Rhonfelda te predstavnike vlasti, vojske i crkve. Odvezao se kočijom u grad. Ispred vrata Pila dočekali su ga predstavnici katoličkog i grčkoistočnog svećenstva, časnički zbor te članovi državne i autonomne vlasti. Bio je u Stolnoj crkvi gdje ga je pozdravio biskup.27 Tijekom 1. ožujka otišao je torpednjačom u obližnje mjesto Trsteno i divio se starim platanama. Posjetio je

Dalmatinski namjesnik Emil David

* „ Visoki pokrovitelj“, Jedinstvo, Split 9. IV. 1895. 2. - Piplović Stanko, „Rad na gospodarskom unapređenju Dalmacije na prijelazu 19. u 20. stoljeće“, Godišnjak Njemačke zajednice Osijek 2011., 210.

* „ Posebne brzojavke Jedinstva“ , Jedinstvo, Split 19. V. 1896. 3. - * „Njeg. V. nadvojvoda Karlo Ljudevi“, Jedinstvo, Split 22. V. 1896. 2.

* „ Nad-vojvoda Franjo Ferdinand od Austrije“, SD, 2. VI. 1897. 3.

* „Dolazak njegove Visosti Nadvojvode Ferdinanda“, SD,1. III. 1899. 2.

209

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

glasoviti perivoj s bujnim raslinjem. Na obali ga je u dva sata poslije podne dočekao Vid Bassegli-Gozze i narod u svečanoj odjeći. Zagrmjeli su mužari. U trijemu nad morem Ferdinand je imao priliku vidjeti narodno kolo. Primio je župnika Pašku Radovanovića.28 Na 2. ožujka ukrcao se na brod Maria Terezia. Ferdinand je stigao na mjesto u pratnji namjesnika Davida. Pod otočićem Lokrumom održale su se vježbe ratne mornarice i kopnene vojske kod Kupara. Tu ga je dočekao grof Caboga i radnici tvornice opeka. Poslije podne posjetio je Rijeku Dubrovačku gdje su ga pozdravili načelnik Kišić, školska djeca i narod. Idućeg dana pregledao je pješačke vojarne u Dubrovniku, a poslije podne obišao grad Odatle je proslijedio za Kotor.29 Na 5. ožujka 1899. oprostio se od načelnika baruna Gondole i uputio se iz Dubrovnika u pratnji upravitelja kotarskog poglavarstva Tončića preko Župe i Konavla u Herceg Novi i Meljine. Ispratilo ga je i dočekivalo u usputnim mjestima narod pod crkvenim, i državnim zastavama te hrvatskim trobojnicama. Tako je bilo kad je prošao je Čilipima, Brgatu, Obodu, Grudi, Kuparima, pored Cavtata i drugdje.30 Idućeg dana poslije podne stigao je u Herceg Novi i nastavio preko Meljina gdje se ukrcao na ratni brod Pelikan. U Kotor gdje je prispio 6. ožujka poslije podne. Pozdravili su ga pucnjevi topova s tvrđava i bojnih brodova. Obišao je tvrđavu Vrmac. Na 8. ožujka pregledao je utvrde na poluotoku Luštici. Naselja Rose, Stolivo i Prčanj mimo koje je prolazio su okićena. Poslije podne u Kotoru na obali bio je koncert narodne glazbe. Ferdinand je tuda šetao i razgovarao sa zapovjednikom tvrđave, kotarskim poglavarom i općinskim načelnikom. Istog dana na večer otputovao je brodom Pelikan. Pri prolasku broda svi bojni brodovi bili su svečano osvijetljeni.31 Za uspomenu boravka u Dubrovniku Ferdinand je poslao savjetniku Josipu Tončiću svoju sliku u bogato ukrašenom okviru. Također je to napravio i Blešiću kotarskom poglavaru u Kotoru, a s jahte Pelikan ispred Kotora dekanu Crnici u mjestu u Konavlima Grudi s potpisom u pozlaćenom okviru. Uz to je bilo i popratno pismo njegovog pobočnika Enrika vit. Krauss-Elisloga za uspomenu boravka u Grudi.32 Nakon zvanične posjete Južnoj Dalmaciji nadvojvoda je bio na Visu. Svratio i u Split privatno. Stigao je 9. ožujka 1899. Vlasti su mu pripremale sjajan doček od čega je on odustao. Sutra ujutro šetao je obalom i pola sata sjedio na običnoj klupi. Prije odlaska pozvao je kotarskog poglavara Alexandera von Pichlera kojemu se pohvalno izrazio o gradu i zahvalio na dočeku. Obećao je ponovno doći i bolje upoznati grad. 28

* „ Naši dopisi“, SD, 8. III. 1899. 2.

* „ Putovanje Nj. preuzvišenosti g. Namjesnika“, SD, 1. III. 1899. 2. - * „Dolazak njegove Visosti gosp. Nadvojvode Frana Ferdinanda,“ SD, 1. i 4. III. 1899, 2. - * „N. P. G. Namjesnik“, Jedinstvo, Split 3. III. 1899. 2.

* „ Putovanje Njegove Visosti gosp. Nad- vojvode Frana Ferdinanda“, SD, 8. III. 1899. 2. - * „ Naši dopisi“, SD, 11. III. 1899. 1-2.

* „Njeg. Visost Frano Ferdinando u Boci.“, SD, 11. III. 1899. 2.

* „ Dar N. V. Nad-vojvode Frana Ferdinanda“, SD, 15. III. 1899. 2. - * „ Naši Dopisi“, SD, 22. III. 1899. 2.

210

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Posebno je bio oduševljen pošumljavanjem brda Marjana odakle se pruža lijepi pogled na okolicu i uređenjem putova na njemu. Iz Splita je 11. ožujka otplovio u Lošinj.33 Koncem iste godine nadvojvoda je opet bio na Jadranu. Na 6. studenog usidrio se u luci Lošinja ratni brod Andreas na kojemu je bio general Rhonfeld koji je došao u službeni posjet Ferdinandu. Bili su na ručku, a zatim brodom napravili kratki izlet i vratili se. 1902. Kao budući car Ferdinand je dobivao sve veće javne dužnosti i počasti. U nekim službenim prilikama zamjenjivao je Franu Josip I. koji je već bio u godinama. Car ga je 1902. imenovao admiralom. To znači da se sve više cijenio značaj pomorstva pa je dosta slabu i zastarjelu flotu trebalo osuvremeniti. Za posjeta Dalmaciji kontaktirao je stalno s pokrajinskim i mjesnim dužosnicima koji su se odnosili prema njemu s dubokim poštovanjem. Ferdinand je bio u Dubrovniku ponovno 1903. godine. Stigao je poslije podne 24. ožujka parnim brodom Afrika. Pozdravljen je paljbom topova s bojnih brodova. Odsjeo u hotelu Imperijal. Dočekao ga je upravitelj kotarskog poglavarstva Kalchberg. Izvršio je smotru bojnog brodovlja. Dok je bio u tom gradu često je posjetio Lokrum, Rijeku, Lapad i druga okolna mjesta. Primio je biskupa Josipa, a na 27. ožujka načelnika dr. Peru Čingriju. Prije odlaska pozvao je upravitelja kotarskog poglavarstva Nassa. Poslije podne parobrodom Wurbrand krenuo natrag put Pule. Na istom brodu otputovao je i crnogorski knežević Danilo sa suprugom put Trsta.34 1905. U rujnu 1905. boravio je u Boki Kotorskoj. Pregledao je tvrđave na tom području. Kada je jahta Pelikan na kojoj je bio Ferdinand došla pred Prčanj, istaknuto mjesto pomoraca u prošlosti, izvješena je carska zastava. A iz Kotora preko podmaršala Marijana Varešanina poslao admiralu u mirovini Marku Eugenu Floriu, koji se istakao u pomorskim bojevima kod otoka Helgolanda u Sjevernom moru i 1864. i pod Visom1866. godine, pozdravni brzojav.35 U 1905. otputovao je upravitelj Dalmatinskog namjesništva potpredsjednik Niko Nardelli u Beč. Tu ga je 12. veljače primio u audijenciju Ferdinand.36 U rujnu je opet boravio u Dalmaciji. Pregledao je tvrđave Boke Kotorske. Stigao je jahtom Dalmat i posjetio grad.

* „Nj. V. nadvojvoda Ferdinand, Jedinstvo, Split 10. i 14. III. 1899. 3 i 4.

* „ Njegova Visost Nadvojvoda Frano Ferdinando“, SD, 28. III. 1903. 2.

* „N. V. nadvojvoda Ferdinand“, Naše Jedinstvo, Split 2. IX. 1905. 1.

* „Upravitelj dalmatinskog Namjesništva kod Nj. Vis. Nad-vojvode Frana Ferdinanda“, SD, 15. II. 1905. 2.

211

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

1906. Na jesen 1906. organizirane su u južnoj Dalmaciji oko Dubrovnika veliki vojni manevri uz sudjelovanje kopnene vojske i ratne mornarice. Bile su to rutinske provjere spremnosti za izvanredne prilike. Planirano je trajanje vježbe 3 dana u kojoj će sudjelovati 2 odjela od 11 bojnih brodova i još jedna pojačana skupina od 6 bojnih brodova, 1 topovnjače prvog razreda i 9 topovnjača drugog razreda. Trebao je doći i car koji je tom prilikom namjeravao obići i spomenik palim mornarima u boju pod Visom. Ali se iznenada razbolio u Ischlu nakon napornih vježba Šleskoj i u zadnji čas odustao.37 Stoga ga je zastupao Ferdinand.38 Nadvojvoda se s pratnjom uputio iz Beča 10. rujna navečer. Stigao je idući dan u Pulu. Tu su ga dočekali poglavar generalnog stožera Beck i admiral Montecuccoli, namjesnik i predstavnici vlasti. Pozdravio ga je zemaljski kapetan Rizzi. Obišao je spomenik carice Elizabete. Odatle je proslijedio jahtom Miramar put Malog Lošinja u pratnji brodova Lacroma i Gödollö na kojemu su ukrcani voditelji vježba.39 Ferdinand je nastavio za Vis i tamo prispio 11. rujna na večer ga je svečano dočekalo mnoštvo naroda, svjetovni i vjerski poglavari. Pozdravili su ga načelnik Topić i biskup Zaninović. Uz ostalo bio je po kiši na groblju Prirovo i položio je dva vijenca, jedan u ime cara a drugi osobno, pred spomenik poginulim mornarima u viškom boju 1866. godine. Nadvojvoda doprinio i 600 kruna za brodice koje su bile tu večer oštećene od nevremena. Pored toga darovao je kanoniku dr. P. Zanelliu poklonio zlatnu kolajnu s križem i briljantima, a kčeri načelnika Topića zlatnu narukvicu Istog dana ujutro putnici su nastavili prema Dubrovnik. U Gruž su stigli na večer 12. rujna.40 U Dubrovnik su došli uglednici iz Albanije pokloniti se Ferdinandu. Već 12. rujna stigli su Nikola Kaciorri iz Drača, Primo, Bianchi nadbiskup Drača, Mate Biba župnik. Iz Skadra su prispjeli Miedija pomoćni biskup skadarski, Pasquale Gverrini, nadbiskup Primo Doci opat Miridita, J. Seracci biskup iz Zadrima, Marconi biskup iz Pulatia, Ravelli rektor Isusovački, N. Kacorri , M. Bibić, N. Ujka, Čaba i musliman Bey. Iz Kotora su došli biskup Uccelini i pravoslavni vladika Jović i drugi. Dalegaciju crkvenih dostojanstvenika primio je Ferdinand 14. rujna.41 Na 13. rujna nadvojvoda je prispio u Gruž. Vojno zapovjedništvo i kotarsko poglavarsvo su dozvolili novinarima prisustvovati pomorskim i kopnenim vježbama. Sutra je Franz Ferdinand došao u Dubrovnik. Dočekala ga je masa svijeta iz Boke i 37

* „ Putovanje Njegova Veličanstva u Dalmaciju obustavljeno. U Njegovu zastupstvu dolazi Nadvojvoda Frano Ferdinand“, SD, 12. IX. 1906. 2. - * „ Per la visita di S. A. lʹ Arciduca Francesco Ferdinando a Zara“, SD, 12. IX. 1906. 3. - *„ Dolazak priestolonasljednika“, NL, 13. IX. 1906. 1.

* „Njegovo Veličanstvo na vježbama bojne mornarice“, SD, 4. VII. 1906. 3.

* „ Putovanje Njeg. Visosti Nadvojvode Frana Ferdinanda“, SD, 12. IX. 1906. 2.

* „ N. V. Frano Ferdinando“, SD, 12. IX. 1906. 2. - * „ Nj. V. Nadvojvoda F. Ferdinand, NJ, Split 13. IX. 1906. 2.

* „ Nj. V. Nadvojvoda Ferdinand u Dubrovniku“, NJ, 13. IX. 1906. 2.

212

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Hercegovine i okolice grada. U Gružu i na Pilama bila je velika rasvjeta. Nakon te svečanosti nadvojvoda je otputovao u Zadar. Tijekom 13. rujna iskrcale su se u Rijeci i Gružu čete zaštićene ratnim brodovima. Istog dana nadvojvoda je dvorskim vlakom otišao je u Trebinje gdje ga je na stanici dočekao savjetnik Benko. U općinskom domu primio je članove općinskog vijeća, uglednike katoličke, pravoslavne i muslimanske crkve, časnički zbor i predstavnike Mostara. Nakon toga vratio se u Gruž.42 Zatim je Ferdinand proslijedio u Dubrovnik gdje je stigao 14. rujna. Nadvojvoda je primio poslije podne crkvene prelate iz Albanije. Isti dan bili su na svečanosti koju je priredio.43 Čitav grad je bio bogato okićen narodnim zastavama. Pred slavolukom na Pilama Ferdinanda je pozdravio načelnik dr. P. Čingrija. Zatim je primio je prijestolonasljednika Crne Gore Danila koji je stigao jahtom Rumija i albansku delegaciju. Poklonili su mu se dubrovački biskup Marcelić s kaptolom i svećenicima, kotorski biskup Uccellini, episkop Jović i odaslanstva susjednih općina. Načelnik Magud predvodio je odaslanstvo Općine Cavtat i zamolio Ferdinanda da posjeti Konavle, ali on to nije stigao. Nadvojvoda je razgledao grad i prošetao Stradunom. Bio je kod Orlandova stupa i ušao u Divonu. Grad je za ovu priliku bio raskošno rasvijetljen električnim žaruljama raznih boja. U večer su pred crkvom sv. Vlahe držale koncert obje gradske glazbe. S terase Financijskog ravnateljstva Divone uživao je u bogatoj rasvjeti grada. Bio je zadovoljan vježbom, ali je ocijenio da treba učiniti više na osposobljavanju mornarice da svaki zadatak na Jadranu može sasvim ispuniti.44 Vojne vježbe 1906. u južnoj Dalmaciji održale su se u vremenu 12.-15. rujna u brdima dubrovačke i trebinjske okolice kombinirano s čitavom ratnom mornaricom. Organizirane su tako da su se neprijateljske pomorske snage okupile nedaleko otočića Jabuke na otvorenom moru sa zadatkom da iskrcaju vojsku kod Dubrovnika. Napadaći su trebali prodrijeti u kopno i zaposjesti visine kod Trebinja. Obrambena vojska je imala zadatak osigurati obalu. U tu svrhu se 11. rujna ujutro ukrcalo u 7 velikih Lloydovih parobroda 8 bataljuna pješaštva koji su sačinjavali brdsku diviziju pod zapovjedništvom generalmajora Schemua. Transportnu eskadru pratili su ratni brodovi. To su bili napadači koji su se 12. rujna uputili do Jabuke i odatle prema Dubrovniku. Obrambena vojska imala je u Boki Kotorskoj svoju ratnu eskadru koja je krenula iz Kotora da spriječi iskrcavanje i uništi brodove napadača. Obje flote susrele su se u Mljetskom kanalu i sukobile se. Obrambene pomorske snage su se morale odstupiti. 42

* „Putovanje priestolonasljednika“, NL, 13. i 17. IX. 1906. 3 i 1.

* „ Arbanaški prelati na saslušanju kod Nj. V. Nadvojvode Franja Ferdinanda“, CH, 20. 9. 1906. 5.

*“ Gradska kronika“, CH, 14. IX. 1906. 5. - * „ Nasljednik priestolja u Dalmaciji“, HR, 15. IX. 190.6 1. - * „ Nj. c. k. Visost Nadvojvoda Franjo Ferdinando u Dubrovniku“, CH, 20. IX. 1906. 1.

213

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Na 13. rujna 1906. pod zaštitom eskadre neprijatelj se iskrcao kod Gruža. Njihovi vojnici su se probijale po brdima i klisurama izloženi velikim naporima po vrućini i kiši. Međutim kako su branitelji imali jače kopnene snage neprijatelji su se morali povući. Glavnim vježbama prisustvovao je i nadvojvoda. Izrazio je posebno zadovoljstvo snagama napadača sastavljenih isključivo od Dalmatinaca. Obalna obrana imala le zadatak spriječiti iskrcavanje neprijatelja, ali u tome nije uspjela već se pred njim morala povući. Na to je krenula kopnena vojska iz Herdeg Novog i Boke kotorske da ih suzbije, ali je kasnila pa nije uspjela . U svrhu održavanja vježbe utrošeno je oko 4 milijuna kruna. Neprijateljskoj vojsci uspjelo se iskrcati se na obali od Dubrovnika do Cavtata. Prijestolonasljednik Ferdinand izrazio je zadovoljstvo kako je vježba u teškim uvjetima po brdima i klisurama po kiši i vrućini uspjela.45 Jedna eskadra pod zapovjedništvom lučkog admirala u Puli Juliusa von Rippera vježbala je nekoliko dana u Boki Kotorskoj i to u blokadi ratne luke Kotora.46 Na 15. rujna rano ujutro odvezao se nadvojvoda automobilom na manevre. Vratio se natrag i poslije podne krenuo je s brodovima put Slanoga gdje se zadržao tri sata. Nastavio je 16. rujna jahtom Miramar pored Pašmana. Svijet se u svečanim odijelima okupio na lukobranu i klicao nadvojvodi na što je on odgovarao s palube.47 Istog dana produžio je za Zadar na jahti u pratnji 12. velikih ratnih brodova. Doček je bio posebno svečan. U zgradi Namjesništva Ferdinand je primio načelnika dr. Ziliotta, predsjednika Zemaljskog odbora dr. Vicka Ivčevića, nadbiskupa Matiju Dvornika i vladiku dr. Nikodima Milaša, splitskog biskupa Filipa Nakića, šibenskog biskupa Admiral Julius von Ripper dr. Vicka Pulišića Josipa Tončića dr. Ambroza Maroičića i brojne druge uglednike. Tom prigodom Kotarsko poglavarstvo razaslalo je naredbu o zabrani upotrebe fotografskih aparata na 15. i 16. rujna. Nekim osobama bilo je to dozvoljeno i to na određenim mjestima. Na kraju posjeta nadvojvoda se prekrcao u ratni brod Erzherzog Karl pa je flota 16. rujna zaplovila prema Puli. Usput se nadvojvoda namjeravao pristati u luku Molata odmoriti se, ali je jako jugo to osujetilo. Okupljeni narod koji ga je čekao razišao se svojim kućama.48

* „ Vojne vježbe u južnoj Dalmaciji“, NL, 24. IX. 1906. 2.

* „ Vježbe naše ratne mornarice“, SD, 12. IX.1906. 3.

* „ Putovanje Njeg. Visosti Nadvojvode Frana Ferdinanda“, SD, 19. IX. 1906. 2.

* „ Priestolonasljednik u Zadru“, NL, 17. IX. 1906. 2. - * „ Nj. V. Nadvojvoda Ferdinando u Zadru“, SD, 19. IX. 1906. 2. - * „Sua Altezza i. e r. lʹ Arciduca Francesco Ferdinando a Zara“, SD, 19. IX. 1906. 1.

214

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Nakon završetka vježbe admiral grof Montecuccoli zapovjednik ratne mornarice izdao je zapovijed. Naveo je da je nadvojvoda Ferdinand izrazio radost što je proboravio u društvu časnika i momčadi ratne mornarice. Napomenuo je da su vježbe pokazale sposobnost mornarice. Primijetio je da se za flotu u posljednje vrijeme nešto učinilo, ali ne dovoljno Ferdinandova želja je bila da mornarica bude toliko jaka da svoj zadatak na Jadranu može sasvim ispuniti i eventualnog protivnika pobijediti. Stoga je naglasio potrebu podignuti interes za mornaricu.49 Prilikom boravka u Dalmaciji Ferdinand je podijelio 13.000 kruna koje je poslao car u dobrotvorne svrhe. Sredstva su dodijeljena za općinska i dječja zakloništa, siromahe, pučke kuhinje, vatrogasce i veterane u Visu, Dubrovniku, Gružu, Cavtatu i Zadru. Posebno općini Konavle darovao je 3.500 kruna.50 Dalmacija je u to vrijeme još uvijek bila zapuštena zemlja na rubu bijede. Središnja vlada se nije dovoljno brinula o njenom gospodarstvu. Nadvojvodi je ukazano na velike potrebe Dalmacije, navedene su mu materijalne potrebe pa i problem željeznice. Na prilike i siromaštvo potužio mu se posebno predsjednik Dalmatinskog sabora dr. Ivčević. Zato je narod svugdje srdačno dočekivao nadvojvodu nadajući se promjenama na bolje. On je sa svoje strane pokazao razumijevanje i obećao pomoć.51 U nedjelju 23. rujna primio je Ferdinand u Zadru još zastupnike u Carevinskom vijeću, Zemaljskom saboru, predstavnika Rudarskog okružnog ureda u Zadru Vicka Jakašu i načelnika grada Ziliotta. Nakon toga car je primio Ferdinanda u Beču u dvorcu Schönbrunn i saslušao izvještaj o vježbama u Dalmaciji.52 1907. U srpnju 1907. organizirane su ljetne vježbe austro-ugarske mornarice. Prema najavama bečkih novina trebale su se održati kod Šibenika i trajati tri dana uz sudjelovanje kopnene vojske. Izvedene su tijekom srpnja i kolovoza oko otoka Hvara i Visa. Zapovjedao je admiral Montecuccoli. Ferdinand nije prisustvovao.53 Ferdinand se istakao kao ljubitelj dalmatinskih starina. Još 1867. godine kada se gradila nova crkva Gospe od Dobrića u Splitu priložio je 100 forinta.54 U tom smislu važan je slučaj koji se dogodio u Trogiru. Općina je sklopila ugovor s Režijom duhana da se gradi nova zgrada skladišta u predjelu Batarija. Ali tu se nalazila srednjovjekovna tvrđava Kamerlengo koju bi u tom slučaju trebalo porušiti. Međutim Ferdinand je uputio 49

* „ Admiralska zapovjed o pomorskim vježbama u južnoj Dalmaciji“, SD, 29. IX. 1906. 2.

* „ Blagodarnosti priestolonasljednika“, NL, Zadar 17. IX. 1906. 3,

* „Prijestolonasljednik u Dalmaciji“ , NL, 20. IX. 1906. 1.

* „Putovanje Njeg. Visosti Nadvojvode Frana Ferdinanda“, SD, 22. IX. 1906. 2. - * „Dalmatinske vijesti“, SD, 26. IX. 1906. 2.

* „ Ratne vježbe austro-ugarske mornarice“, HR, 3. VIII. 1907. 3, - * „ Vježbe ljetne eskadre“, SD, 3. VIII. 1907. 3.

Diana Deša, „ Prilog arhitekturi XIX stoljeća u Splitu“, Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 21, Split1980. 700.

215

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

pismo u kojem je naglasio kako bi bilo štetno da se radi skladišta sruši srednjovjekovni spomenik. Stoga se odustalo od te namjere. Vijest je porazno djelovala posebno na općinare, jer je grad bio u velikim novčanim neprilikama pa bi gradnja bila dobar prihod. Čim je to saznao načelnik je otputovao u Beč da se gradnja ipak odobri. Zainteresirao se i Ferdinand, koji je posebno cijenio trogirske spomenike, pa je njegovim posredovanjem 1907. odabrano drugo mjesto na obližnjem otoku Čiovu. Troškovi gradnje su procijenjeni na 500.000 kruna. Zemljište je bilo općinsko pa joj je država za to isplatila 63.000 kruna. Tim novcem se planiralo riješiti pitanje pučke škole.55 1908. Boraveći često na Jadranu sredinom srpnja 1908. godine Ferdinand je prvi put došao na Brijune. Tu će kasnije u više navrata uživati u njihovim prirodnim ljepotama. Na 8. srpnja bio je sa suprugom u Splitu. Tu se zadržao više sati i produžio u Makarsku i Omiš.56 I te godine bile su početkom rujna vježbe ratne mornarice i to u vodama okolo Šibenika. Prisustvovao im je i zapovjednik Montecuccoli.57 1909. Tijekom 1909. Ferdinand je sa suprugom Sofijom putovao privatno jahtom Miramar duž jadranske obale. U njihovoj pratnji bila je Sofijina sestra grofica Chotek, i barun Rumerskirch predstojnik nadvojvodine vojne kancelarije. Opet je nadvojvoda bio na Brijunima. Gosti su obišli su povijesne spomenike. Tom prilikom vlasnik otoka industrijalac Paul Kupelwieser je darovao Industrijalac Paul Kupelwieser, vlasnik Brijuna nadvojvodi jedan grb iz Omiša gdje je njegova obitelj imala vinograde. Kada je na tom putovanju Ferdinand došao u Omiš upozorio je gradonačelnika da bi se spomenici kulture i umjetnosti trebali čuvati na mjestu gdje su nastali. Podvukao je da se obnova građevina treba provoditi u skladu s njihovim izvornim stanjem te njihovog regionalnog obilježja. To je smatrao temeljnim načelima zaštite kulturnog nasljeđa.58 Ploveći duž Jadrana 1909. godine Ferdinand i njegova pratnja posjetili su brojna mjesta.59 Poslije podne 5. srpnja bili su u Šibeniku. Zaustavili su se nakratko 6. srpnja ujutro u Dubrovniku. Nadvojvoda je u dućanu M. Marassia izabrao mnogo narodnih vezova i starinskih stvari. Oko četiri sata poslije podne otplovili su put Kotora gdje

* „Za gradnju skladišta duhana u Trogiru“, SD, 2. IX. 1908. 3. - * „Iz pokrajine“, Dan, Split 20. VIII. 1908. 2.

* „Pokojni prijestolonasljednik i naša Dalmacija“, Dan, Split 2. VII. 1914. 3.

* „ Ratno brodovlje“, HR, 9. IX. 1908. 2.

Lenz Guttenberg Maria, Izgubljeni raj, Zagreb 2007.

* „N. V. nadvojvoda Frano Ferdinando u Dalmaciji“, SD, 7. VII. 1909. 3.

216

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

su stigli na večer istog dana.60 Ferdinand je na brodu primio zamjenika zapovjednika ratne luke, upravitelja kotarskog poglavarstva i članove generalnog stožera. Odatle je krenuo u Korčulu. Na 6. srpnja predvečer stigli su u Makarsku gdje su posjetili franjevački samostan. u kojemu su se pripremale velike pregradnje i dogradnje naročito spajanje dvaju klaustara u jednu cjelinu, ali se Ferdinand založio za očuvanje njegovog izvornog rasporeda.61 Razgovarao je s gvardijanom fra Markom Ivandićem o uređenju zgrada i starim predmetima u njima. Proslijedili su odatle preko Kačićevog trga do crkve sv. Marka pa na obalu. Tu ga je u ime građana pozdravio načelnik Klarić pa su gosti uz gruvanje mužara otputovali put Splita. U povratku na večer 7. srpnja Nadvojvoda je sa suprugom kneginjom Hohenberg stigaao preko Omiša u Split. Tu su putnici u pratnji konzervatora Frane Bulića razgledali Dioklecijanovu palaču, stolnu crkvu, krstionicu i Arheološki muzej. Razgovaralo se o čuvanju spomenika posebno o jednom slučaju. Naime prošle zime ustupilo je Općinsko upraviteljstvo Omiša nekoliko starih spomenika Kupelwieseru. To je izazvalo razne komentare u bečkim i pokrajinskim novinama. Zbog toga ovom prilikom Bulić je tražio da se vrate na svoje mjesto ili u pohrane u splitskom muzeju. Ali Kupelwieser je te predmete darovao nadvojvodi koji ih je smjestio na carskoj jahti Miramare pa ih on ih je ovom prilikom poklonio muzeju apelirajući posebno na sve vlasnike takvih spomenika da ih se ne smije izvoziti iz zemlje.62 Na Ferdinandovu želju susreo se s načelnikom dr. Vickom Mihaljevićem.63 Otišli su do Trogira. Tu su se zadržali preko jednog sata i isplovili carskom jahtom u pratnji torpednjača Triton i Meteor. Obišli su srednjovjekovne crkve sv. Ivana, i sv. Barbare te pregledali nacrte za gradnju nove škole na južnoj obali grada.64 Nadvojvoda je izrazio bojazan da bi ta zgrada, posvećena carevom jubileju 60. godina vladanja, svojim modernim i skromnim oblicima kako je predložena, mogla pokvariti sliku srednjovjekovne urbane cjeline u pogledu s mora. Kad je Općinsko upraviteljstvo saznalo za prigovor odlučilo je da mu se udovolji. Pošto načelnik Niko Madirazza nije bio u Trogiru kad ga je posjetio nadvojvoda krenuo je u Beć detaljnije čuti njegove želje. Međutim Ferdinand nije bio tamo već nakon što se vratio iz Rumunjske otišao je na svoje imanje u Blühnbach pa ga nije mogao tamo primiti već ga je pozvao u dvor na imanju. Načelnik je tu bio gost dva dana 16. i 17. srpnja i s obitelji prijestolonasljednika bio zajedno na stolu za ručkovima. Nakon toga preinačen je nacrt kojeg su odobrili 60

* „ Visoki gosti“, CH, Dubrovnik 7. VII. 1909. 2.

Piplović Stanko, „Novije gradnje franjevačkog samostana u Makarskoj“, Kačić 36-38, Split 2004-2006. 554-557.

* „Visoki gosti“, Dan, Split 8. VII. 1909. 3. - * „N. V. Nadvojvoda Franjo Ferdinando i izvoženje starinskih predmeta iz Dalmacije“, SD, 10. VII. 1909. 2.

* „Dalmatinske vijesti“, SD, 10. VII. 1909. 2.

* „N. V. Nadvojvoda Franjo Ferdinando“, SD, 10. VII. 1909. 2.

217

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

konzervator F. Bulić i inženjer K.Tončić i zgrada oblikovana s bogatoj neogotičkoj dekoraciji.65 Sve se to događalo s zakašnjenjem u sklopu obilježavanja 60 godine vladanja cara Frane Josipa koja je padala 1908. Općina je 1910. na istočnom dijelu grada podignula spomenik s carevim poprsjem na visokom postolju rad kipara Rosandića. Uoči slavlja Općinsko upraviteljstvo objavilo je narodu proglas. Grad je svečano ukrašen državnim i hrvatskim zastavama. Stigli su namjesnik Niko Nardelli i predsjednik Dalmatinskog sabora dr. Vicko Ivčević. Na obali su ih dočekali načelnik Madirazza, svećenstvo na čelu s pomoćnim biskupom Vicencijem Palunkom i opat Josip Sentinella te predstavnici vlasti, školska djeca i glazba. Osim njih prispjeli su parnim brodom Spljet vojni zapovjednik Dalmacije podmaršal Karl Fanta i upravitelj Okružnog financijskog ravnateljstva u Splitu Tacconi. Bojnim brodom Babemberg došao je zapovjednik ratne mornarice Montecuccoli. Nadvojvoda Ferdinand je 2. prosinca poslao iz Beča namjesniku Dalmacije brzojav u kojem je izrazio zadovoljstvo tim činom. Zahvalio je i načelniku Madirazzi i ostalim sudionicima koji su sudjelovali u slavlju i poručio da će se i dalje zauzimati oko čuvanja spomenika Dalmacije, a osobito Trogira.66 Posebno je Ferdinand bio vezan za povijesni gradić Trogir. U to vrijeme gradila se u Trogiru na južnoj obali i nova sudska zgrada. Ferdinand je i za nju prigovorio da ni ona u stilskom pogledu ne odgovara starinskom obilježju grada. Stoga je i ovaj nacrt po naredbi Kotarskog poglavarstva u Splitu preinačen. Inače se založio zaštitu i zabranu izvoženja umjetničkih predmeta iz pokrajine. Tako je dao smjestiti u splitski muzej predmete koje mu je darovao industrijalac Kupelwisor vlasnik otočja Brijuna. Iz Trogira je sa suprugom proslijedio morem prema jugu. Posjetili su i Korčulu i razgledali njene spomenike i prošetali oko gradskih zidina. Kneginja Sofia se zainteresirala za dvije dalmatike i misnu odoru iz XIV. stoljeća. Kako su predmeti bili trošni predložila je kanoniku Maši Boduliću da bi ih poslali u Beč kako bi se stručno popravili.67 Putujući Dalmacijom na ratnom brodu Miramare Ferdinand je 12. srpnja 1909. je svratio u luku Polače na otoku Mljetu. Odatle je pješice otišao na jezera vidjeti prirodne ljepote tog kraja, staru srednjovjekovnu crkvu i samostan. Vratio se na brod na ulazu zaljeva Soline i krenuo dalje.68 1910. Vojne vježbe na Jadranskoj obali vršile su se dosta redovito. Ali Ferdinand nije na svima sudjelovao. Tako su u vremenu od 15. lipnja pa s prekidima sve do 7. rujna 1910. bile ljetne vježbe. Sukobile su se dvije eskadre. Zapovjednik drugog odjeljka ratnih 65

* „ Naši Dopisi“, SD, 18. VIII. 1909. 3.

* „Slavlje u Trogiru“, SD, 3. XII. 1910. 2. - * „ Zahvala Njeg. Visosti Nadvojvode Franje Ferdinanda“, SD, 2. XII. 1910. 3. - Piplović, Stanko, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split 1996. 99.

* „Naši Dopisi“, SD, 24. VII. 1909. 2.

* „Naši dopisi“, SD, 17. VII. 1909. 2.

218

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

brodova pod zapovjedništvom podadmirala Müllera isplovio je iz Pule da se udruži s eskadrom podadmirala Kohena koji je krstario dalmatinskim vodama. Prvi odjeljak pod zapovjedništvom podadmirala Hausa nalazio se u Boki Kotorskoj spreman da isplovi. Oba protivnika slali su krstarice da izvide položaj protivnika. Nakon vježbe određene su velike promjene u stožeru i zapovjedništvu ratnih brodova. Planirana je nova organizacija taktičkih skupina do zimskih vježba tako da će glavna eskadra vježbati uglavnom u vodama južne Dalmacije. Pričuvna eskadra ostala stalno oko Pule u Fažanskom kanalu.69 Godine 1910. dogodile su se značajne promjene u praksi očuvanja kulturnog nasljeđa. Car je 22. siječnja svojeručnim pismom imenovao Ferdinanda zaštitnikom Središnjeg povjerenstva za spomenike u Beču vrhovnog stručnog tijela za cijelu državu. Na 1. travnja 1910. održana je u Splitu šesta sjednica Povjerenstva Dioklecijanove palače uz prisustvo domaćih i austrijskih znanstvenika.70 Tom prilikom iskazano je od strane članova priznanje nadvojvodi na zalaganju oko očuvanja kulturne baštine Dalmacije. U to vrijeme nadvojvoda je boravio na Brijunima odakle se zahvalio dalmatinskom namjesniku Niki Nardeliju na prijateljskom iskazu prilikom rasprave o Dioklecijanovoj palači i obećao da će učiniti sve da se očuvaju vrijedni spomenici pokrajine.71 Otočje Brijuni na sjevernom Jadranu bilo je dosta zapušteno i močvarno. Nakon što ga je 1893. godine kupio bečki industrijalac Paul Kupelwieser iskorijenio je malariju i ozelenio uredio ga je kao moderno turističko središte. Početkom XX. stoljeća posjećivalo ga sve više uglednih i bogatih najviših društvenih slojeva. Tome je pogodovao njihov atraktivni ugođaj i blizina velikih središta Monarhije posebno Beča. I Ferdinand je u veljači 1910. godine odlučio tamo provesti sa suprugom vojvotkinjom od Hohenberga i troje djece dva proljetna mjeseca. To je dovelo do podizana reputacije otočja kao rekreacijskog odredišta. Rastući interes navelo upravu da planira povećanje smještajnih kapaciteta gradnjom luksuznih hotela. Nedostajalo je još uvijek prostora pa se prijestolonasljednik zadovoljio jednostavnim smještajem u hotelu Carmen. Svidjeli su mu se Brijuni pa je želio otkupiti dio zemljišta na južnom dijelu otoka za svoju rezidenciju. Vlasnik Kupelwieser je to odbijao pa su se pregovori dugo otezali. Nadvojvoda se naročito zanimao za arheološka iskapanje rimskih antičkih ljetnikovaca posebno u uvali Verige. Istraživanja je provodio povjesničar i konzervator Anton Gnirs, poznat po arheološkim istraživanjima u Istri, a zahvaljujući Ferdinandu izvodili su se ubrzanijim tempom.72

* „Naša ratna mornarica“, SD, 14. IX. 1910. 3. - * „ Pomorske vježbe“, SD, 31. VIII. 1910. 3.

* „Povjerenstvo za Dioklecijanovu palaču“, HR, 9. IV. 1910. 3

*„ N. V. Nadvojvoda Franjo Ferdinand Povjerenstvu za uzdržavanje Dioklecijanove palače“, SD, 9. IV. 1910 2. - Piplović Stanko, „Središnje povjerenstvo za spomenike u Beču i graditeljsko nasljeđe Dalmacije“, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 28, Zagreb 2004. 32.

Lenz Guttenberg Maria, Izgubljeni raj, Zagreb 2007. 44.

219

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Na 12. travnja porinut je u Trstu novi bojni brod SMS Zrinyi. Pripadao je klasi Radezki, a zapremina mu je iznosila 14.457 tona. Svečanom činu nazočili su nadvojvoda Ferdinand, zapovjednik mornarice grof Montecuccoli, ministar rata general Franz Schönaich, mnogi admirali i, generali, ministri domobranstva Austrije i Mađarske i predstavnici vlasti.73 Nastupom XX. stoljeća pomorstvu se pridavala sve veća važnost. Tako je 9. kolovoza 1910. godine ustanovljena u Kotoru udruga Flottenferein. Imala je u početku oko 100 članova. Ferdinand je postao njenim zaštitnikom pa su mu je tom prilikom poslani izrazi zahvalnosti i privrženosti.74 1911. Početkom 1911. godine kružile su vijesti da je nasljednik prijestolja bolestan, ali je to demantirano. U subotu 4. ožujka stigao je na Brijune. Određeno je da mu se stavi na raspolaganje za vrijeme boravka na otoku jahta ratne mornarice Lacroma. Brodom je zapovijedao kapetan linijskog broda F. Höchsmann i bio usidren u zaljevu Velikog Brijuna. Eskadra torpednih brodova iz stalnog sastava obalne obrane dodijeljena je za službu sigurnosti i stacionirana je u Fažanskom kanalu.75 Dana 13. ožujka stigao je nadvojvoda topovnjačom ratne mornarice u Rab. Poklonili su mu se općinski prisjednici Galzigna i Nimara. Razgledao je starine, crkve i okolicu. Ferdinand se raspitivao za prilike na otoku pa su ga obavijestili o vodovodu, planiranim putovima i turizmu. Bio je također u mjestu Loparu. Odatle je otplovio put Brijuna. U ponedjeljak 20. ožujka je s Brijunskih otoka stigao u Donji Miholjac istočnoj Slavoniji. S njim je bila supruga Sofia. Visoki putnici su bili 3 dana gosti grofa Ladislava Mailatha koji je u tom mjestu imao prostrani dvorac sagrađen 1818. godine i išli na njegovo lovište na lov na šljuke zajedno s brojnim drugim odličnicima.76 Te godine na poziv Ferdinanda svratio je na Brijunsko otočje njemački car Friedrich Wilhelm II. koji je sa suprugom Augustom Viktoriom i djecom putovao za Krf na odmor. Susreli su se vedrog sunčanog dana 26. ožujka kada je car doplovio jahtom Hohenzollen koju su pratili ratni brodovi Sleipner i Königsberg. U Fažanskom kanalu dočekalo ih je preko 40 austrijskih ratnih brodova i pozdravili ih topovskom paljbom od 21 hitaca. Eskadra je bila podijeljena u dvije divizije, prvom je zapovijedao Franz Ferdinand, a drugom kontraadmiral grof Karl Lanjus von Wellemburg. Car Wilhelm je naredio da se signalima zahvali i razgledao eskadre. Susreo se s već ostarjelim Kupelwieserom i drugim uglednicima. Razgledali su otok i zoološki vrt. Na odlasku opet su uslijedile salve. Eskadre su se okrenule, proslijedile put Verudele i usidrile se u pulskoj luci dok su njemački brodovi nastavili svojim putom. S Brijuna Ferdinand je 73

* „ Porinuće ratne ladje Zriny“, HR, 16. IV. 1910. 3.

* „ Poklon Njegovu Veličanstvu Nadvojvodi Fr. Ferdinandu“, SD, 10. VIII. 1910. 3.

* „ Nadvojvoda Franjo Ferdinand na Brioni“, SD, 8. III. 1911. 3.

* „ Njeg Visost Nadvojvoda Franjo Ferdinand u Rabu“, SD, 15. III. 1911. 2. - * „ N. V. Nadvojvoda Franjo Ferdinand u Donjem Miholjcu“, SD, 22. III. 1911. 3. -

220

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

proslijedio put Rovinja.77 Kada je Wilhelm stigao na Krf poslao je caru Frani Josipu brzojav i naveo da je na njega učinio izvrstan utisak pogled na austrijsko brodovlje pod zapovjedništvom Ferdinanda.78 Neke vježbe mornarice bile su u to vrijeme pred šibenskom lukom. Počele su 27. lipnja rano ujutro. Sudjelovalo je 3. odjeljenje ljetne eskadre pod zapovjedništvom podadmirala Schmelaža. U okolnim vodama krstarili su do 14. srpnja.79 Za kraj kolovoza te godine planirane su velike vježbe u jadranskom primorju uz sudjelovanje kopnene vojske i flote. Održane su na sjevernom Jadranu. U tu svrhu stigli su u Zadar zapovjednik 16. vojnog zbora podmaršal Hortstein, zapovjednik 13. vojnog zbora, general pješaštva Grba sa stožerom iz Zagreba i više časnika iz Beča. Osim njih došlo je i nekoliko članova Dobrovoljnog automobilskog zbora na čelu s predsjednikom princom Alexanderom Solmsom. Oni su se svojim automobilima stavili na raspolaganje zapovjedništvu vježba.80 Prisustvovao je i Ferdinand kao vrhovni zapovjednik vojske. Stigao je zajedno s nadvojvodom Friedrichom automobilom Alama i Podpraga na Velebitu i proslijedili za Pulu. Dana 23. kolovoza tamo su ga dočekali admiral Montecuccoli, lučki admiral, generali i predstavnici vlasti. Nadvojvoda se ukrcao na ratni brod Franz Ferdinand da sudjeluje u operacijama. Uz njega je bio i načelnik generalnog stožera general Franz Conrad von Hötzendorf inače osoba od njegovog povjerenja.81 Radilo se o vježbi desanta. Jedinice su podijeljene na dvije stranke sastavljene od ratnih brodova. Crvena je branila obalu, a modra napadala i uspjela u noći između 23. i 24. kolovoza iskrcati nešto vojske. Sukobi su u početku bili neodlučni. Ferdinand kao voditelj pratio je flotnu vježbu s admiralskog broda. Crvena stranka na kopnu bila je prisiljena na uzmak, ali modri zbog posebnih okolnosti nisu bili u stanju ići u potjeru. Idućeg dana nadvojvoda je naredio kraj. Branitelji su imali kopnene jedinice raznih rodova, a pridodana im je i flotila topovnjača. Napadač se također sastojao od pješačkih jedinica koje su se ukrcale u Rijeci u iznajmljene brodove i plovile pod zaštitom ljetne eskadrile ratne mornarice. Cilj im je bio iskrcati se na dalmatinsku obalu. Vježbe su imale cilj utvrditi mogućnosti obrane dijela obale samo pomoću flotile torpednih brodova i da odbiju iskrcavanje neprijatelja.82 Na 25. kolovoza Ferdinand je bio u Zadru. U društvu namjesnika Attemsa i konzervatora spomenika Josipa Berse obišao je arheološki muzej sv. Donata, dugo šetao 77

Maria Lenz Guttenberg, Izgubljeni raj Brijuni, Zagreb 2007. 50-51.

* „ Pozdrav c. k. Mornarice Caru Vilemu“, SD, 29. III. 1911. 3. - * „ Car Vilim našem Csaru i Kralju“, SD, 5. IV. 1911. 3.

* „ Vježbe ratne mornarice“, HR. 28. V. 1911. 3. - * „Ratno brodovlje“, HR, 1. i 15. VII. 1911. 2. -

* „Vojne vježbe“, SD, 23. VIII. 1911. 3.

* „ Velike vojne vježbe izmedju Šibenika i Spljeta“; HR, 8. IV. 1911. 2.

* „ Velike vojne kopnene i flotne vježbe u Dalmaciji“, SD, 15. VII. 1911. 3.

221

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

gradom i bio po crkvama. U katedrali ga je dočekao kanonik A. Piasevoli, a u kolegati sv. Šimuna kanonik P. Maupas. Proslijedio je za Trst. Odatle se uvečer odvezao prema Werfenu kod Salzburga.83 1912. Početkom ožujka 1912. Ferdinand je s obitelji opet došao na Jadran i boravio na Brijunima u kojemu su otvoreni novi luksuzni hoteli. Odsjeli su u hotelu Carmen. Bili su 6. ožujka ratnim brodom Lacroma na izletu u Rovinj gdje su stigli oko podne. Tamo su razgledali zgradu Zološke stanice i akvarije jedine te vrste s različitim ribama. Zatim su obišli dvorane za fizičko i fiziološko istraživanje, kemijska ispitivanja i za mikroskopsku tehniku pa botanički vrt i muzej društva Keiser Wilhelm. Poslije podne su se vratili na Brijune. Kad je brod Lacroma prolazio mimo ratnog broda Radetzky, na kojem su bili časnici što su vježbali u pucanju, pozdravili su Ferdinanda.84 Ferdinand se uputio ujutro 16. ožujka u pratnji svog pobočnog ađutanta pukovnika Bardolffa i linijskog poručnika Uhlira, koji je pridodan Ferdinandovoj vojnoj kancelariji, torpednim brodom put glavne vojne luke Pule gdje je pregledao ratnu eskadru brodova. Pri dolasku pozdravljen je topovskim salvama. Ukrcao se na ratni brod Franz Ferdinand i s eskadrom krenuo u vode Brijuna gdje su se na njegovu zapovijed održane vježbe u pucanju. U podne je primio u audijenciju poglavara Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine generala topništva Oskara Potioreka koji ja stigao bojnim brodom Dalmat, i pozvao ga na objed. Potiorek je došao iz Beča gdje se razgovaralo o promjenama u upravi Bosnom i Hercegovinom. Izvijestio je nadvojvodu o tome i općim prilikama u Bosni. Govorilo se i o Ferdinandovoj posjeti toj zemlji pa se nagađalo da bi došao u Sarajevo u svibnju ili lipnju. Poslije podne Potiorek je otputovao.85 U to vrijeme austro-ugarska je radila na ojačanju svoje ratne mornarice. Odlučeno je sagraditi četiri velika bojna broda tipa dreadnought. Prvi je bio Viribus unitis porinut je 1911. godine. Drugi brod sagrađen je 1912. godine u tršćanskom brodogradilištu S. Marco. Nacrt broda je napravio inženjer general Sigfried Popper, izgradio ga pukovnik inženjer Josip Grand, a nadzirao radove inženjer Teodor Novotny Po carevoj odluci nazvan je Tegetthoff. Porinuće je određeno za 21. ožujka. Kuma je bila nadvojvotkinja Blanka de Borbón supruga nadvojvode Leopolda Salvatora. Posebno obilježje svečanosti dao je general konjice i admiral Franz Ferdinand koji je stavljen na raspolaganje vrhovnom zapovjedniku vojske. Na svečanost je stigla eskadra kojom je zapovijedao kontraadmiral grof Lanjus von Wellemburg. Među uzvanicima je bio i nadvojvoda Leopold Salvator s obitelji i dalmatinski namjesnik grof Attems.86 83

* „Vježbe iskrcavanja“, SD, 26. VIII. 1911. 2.

* „ Nadvojvoda Frano Ferdinand na Brionima“, SD, 13, III. 1912. 3.

* „ Nasljednik prijestola na Brionima“, SD, 20. III. 1912. 3. - * „Priestolonasljednik u Bosni“, HR, 22, III, 1912. 2.

* „ Presvjetli gos. Namjesnik grof Attems“, SD, 23. III. 1912. 3,

222

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

U 10 sati stigao je Franz Ferdinand. Zapovjednik ratne mornarice grof Rudolf Montecuccoli predao mu je raport. Nakon porinuća Ferdinand je razgovarao s gostima u dvorskom paviljonu. Oba nadvojvode su se ukrcala na ratni brod Erzherzog Franz Ferdinand, a nadvojvotkinja na brod Lacroma. Za vrijeme povratka sa svečanosti na sidrište u tršćanskom zaljevu eskadra je izvela vježbu. Zimska i pričuvna eskadra postrojila se u red, a iz pravca Pirana stigla je flota krstarica koja je predstavljala neprijatelja. Poslije podne brodice su preuzele uzvanike i prevezle ih na ratni brod Erzherzog Franz Ferdinand i Radetzky. Nadvojvoda Ferdinand sa suprugom otišao je na objedovat na brod Gäa kojem je prisustvovalo 75 gostiju, a povratili su se na brod Lacroma. Uvečer su osvijetljeni ratni brodovi i bio sastanak kod namjesnika kneza Hohenlohe. Car je poslao Ferdinandu brzojav i čestitao mu na uspješnom porinuću.87 1913. Svugdje gdje bi se nadvojvoda pojavljivao dočekivan je svečano i velike počasti. Kada je 1913. završena nova obala u Rabu Općinsko vijeće je odlučilo da se nazove njegovim imenom.88 1914. Četvrti dreadnought je bio Szent Istvan izgrađen 1914. godine u Rijeci. Porinut je 17. siječnja. Bio je običaj da u takvim posebnim prilikama bude nazočan car ili netko drugi u njegovo ime. Najavljen je bio dolazak prijestolonasljednika Ferdinanda. On je to odbio zbog svojih protumađarskih stavova. Nije čak poslao ni brzojav. Da bi donekle ublažio neugodnu situaciju učinio je to car. Kuma broda je bila nadvojvotkinja Maria Teresia.89 Povodom 50. Ferdinandovog rođendana 18. prosinca u Splitu je upriličena velika svečanost. Diacezijski biskup dr. Antun Gjivoje poslalo mu je brzojavom čestitku. Također su mu čestitali mjesna udruga Austrijskog pomorskog društva u Zadru, namjesnik grof Marius Attems, predsjednik Dalmatinskog sabora dr. Vicko Ivčević, dalmatinski Zemaljski odbor i biskup Luka Pappafava. U svečarevo ime zahvalio im se vrhovni dvorski meštar Rumerskirch s dvora u Konopištu.90 U proljeće 1914. Ferdinand je s obitelji odsjeo u svom dvorcu Miramar kod Trsta. Na 28. ožujka prisustvovao vježbama ratne eskadre pa je doplovio ratnim brodom Viribus unitis u Pulu. Dočekali su ga predstavnici vojničkih i građanskih vlasti. Ferdinand je proveo noć na brodu, a u nedjelju ujutro bio na misi koju je na palubi služio svećenik 87

* „ Rinuće lagje N. V. Tegetthof“, SD, 16. III. 1912. 3. - * „ Gradnja naših ratnih lagja“ , SD, 23. III. 1912. 3. * „Porinuće ratne Lagje Tegetthoff“, SD, 23. III. 1912. 2.

* „ Obala Franja Ferdinanda u Rabu“, SD, 28. III. 1914. 3.

* „Nasljednik prijestolja pri porinuću dreadnoughta“, SD, 3. I. 1914. 3.

* „ Povodom pedesetoga rogjendana Nadvojvode Franje Ferdinanda“, SD, 3. I. 1914. 2. - * „ Zahvala na naklonistima prilikom jubileja Nasljednika prijestolja“, SD, 21. I. 1914. 2.

223

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

ratne mornarice. Nakon toga je u pratnji predsjednika Pomorskog kasina kontraadmirala baruna Mayerna Hohenberga razgledao novu zgradu kasina. Na podne je tu u velikog dvorani priredio ručak za 30 osoba. U 3 sata poslije podne ukrcao se na jahtu Lacroma pa se pored Brijunskih otoka vratio s obitelji u dvorac Miramar. Za ljeto 1914. organizirane su velike vojne vježbe u Bosni kojima je prisustvovao Ferdinand kao vrhovni inspektor austrijske vojske. Uputio se sa suprugom bojnim brodom Viribus unitis iz Trsta. Zaustavili su se u Fažanskom kanalu. Tu se nakratko susreo na pozdrav s oba princa od Württemberga svoja nećaka koji su se oporavljali na Brijunima. Na 22. lipnja poslije podne otišla su dva bataljuna domobrana u Herceg Novi gdje su se pridružili bosanskohercegovačkim četama sudjelovati u vježbama. Namjesnik Marius Attems i predsjednik Sabora Vicko Ivčević krenuli su parnim brodom Zadar 24. lipnja iz Zadra u Metković pokloniti se nadvojvodi i pozdraviti ga u ime Dalmacije. Na obali su ih sačekali kotarski poglavar Krpan i općinski upravitelj Andreis. Na molbu Općine Metkovića pošla je tamo 24. lipnja dubrovačka glazba radi dočeka Ferdinanda.91 Ferdinand je stigao ujutro 25. lipnja brodom Viribus unitis pred ušće rijeke Neretve. Dočekali su ga dalmatinski namjesnik Attems i nadzornik vojske topnički general Potiorek Tu je prešao na jahtu Dalmat i otplovio uzvodno za Metković. Oba nasipa uz rijeku ukrašena su cvijećem i hrvatskim trobojnicama. Brojni narod u mjestima Rogotinu, Kominu, Krvavcu, Opuzenu i Kuli Norinskoj izišao je na obalu i pozdravljalo ga. U Opuzenu je bilo posebno svečano. Rano ujutro okupila se masa naroda. Na pojavu jahte zagrmjele su prangije, a školska djeca zapjevala. Brod je lagano plovio uza sami kraj, a s njegove palube Ferdinand je odzdravljao. U Metkoviću se nadvojvoda iskrcao na kopno i proslijedio prema željezničkoj stanici. Tu je primio izvještaje upravitelja kotarskog poglavarstva, ravnatelja bosansko-hercegovačkih željeznica i oružničkog časnika. Zatim su mu se poklonili predsjednik Sabora Ivčević i upravitelj općine Metković. Andreis. Načelnik Zadra dr. Ziliotto uputio je u Metković u ime grada brzojav prilikom Ferdinandovog prolaska kroz Dalmaciju. Ispratili su ga stanovnici i učenici. Nakon toga ukrcao u dvorski voz i produžio za preko Mostara u Sarajevo. Tamo je stigao poslije podne.92 Očekivalo se da će se vratiti preko Metkovića 29. lipnja. Ali 28. lipnja ujutro izvršen je atentat od kojeg su poginuli nadvojvoda i njegova supruga vojvotkinja Sophia

* „ Velike vojne vježbe u Bosni i Hercegovini“, SD, 24. VI. 1914. 3. - * „ N. P. gosp. Namjesnik grof Attems, SD, 24. VI. 1914. 2. - * „ Dubrovačka gragjanska glazba u Metkoviću“, SD, 29-30. VI. 1914. 3.

* „ Njegova c. i k. Visost Nadvojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 17. VI. 1914. 2. - * „ N. V. Nadvojvoda Franjo Ferdinand“, SD, 27. VI. 1914. 2. - * „Zadnji prolazak“, Nj. Vis. Nadvojvode Franja Ferdinanda preko dalmatinskog zemljišta“, SD, 1. VII. 1914. 2. - * „Prijestolonasljednik iz Trsta do Neretve“, Dan, Split 2. VII. 1914. 2.

224

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Hohenberg. Njihova mrtva tijela prevezena su vlakom 30. lipnja u Metković.93 Sve kuće bile su u crnini, a na brodovima su izvješene zastave na pola koplja. Na stanici je postrojena počasna kumpanija iz Mostara i odjel mornara. Na dočeku su bili državni činovnici, časnici, svećenici obje vjere, talijanski konzularni agent, članovi općinskog zastupstva, mnogo svijeta i školska djeca. Na brodu je bio osim pratnje, namjesnik Attems. Pred brodom u nastavku puta bila je topovnjača, a za njom namjesnikova jahta. Pri prolasku brodova duž obale rijeke ljudi su klečali. Na obali mora čekao je Viribus unitis s kojeg je ispaljeno19 topovskih hitaca. Na njemu je uređena kapelica iskićena zastavama. Dana 30. lipnja brodovi su prošli pored Splita. Narod se okupio na lukobranu da oda počast žrtvama. Tu je bila i Narodna glazba, kaptol Stolne crkve s biskupom A. Gjivojem, brojni časnici i državni činovnici, zastupnici mjesnih vlasti, članovi Općinskog upraviteljstva, delegati Trgovačke i obrtničke komore, predstavnici društava, državnih i privatnih škola. U 8 sati pojavilo se 9 ratnih brodova koji su lagano plovili pored obale. Čim su se približili kraju iz svih crkava zabrecala su zvona, a glazba zasvirala tužaljku.94 Zatim su brodovi otplovili dalje. Sprovod je pristao u Trstu i produžio vlakom u Beč gdje su supružnici pokopani u dvorcu Arstettenu. U mnogim mjestima pokrajine zavladala je žalost. Taj tragični događaj izazvao je nerede i javne žalosti u cijeloj pokrajini. Sa svih strana upučivani su neprestano na Namjesništvo u Zadru od općinskih uprava i pojedinaca brzojavi kojima se molilo da se caru izrazi saučešće. Stizali su i brojni dopisi o žalosti koji su se objavljivali u novinama. Po crkvama su se služile svečane zadušnice.95 U Splitu, čim se saznalo za ubojstvo, diacezanska uprava je odredila da se tri dana na večer po svim crkvama u gradu zvonjavom oglasi žalost. Splitsko-makarski biskup dr. Antun Gjivije poslao je u ime klera i naroda carevoj Kabinetskoj kancelariji brzojav. Svečane zadušnice služile su se u svim župskim i samostanskim crkvama grada, a u Stolnoj crkvi pontifikalne zadušnice.96 Pravaši su u Splitu i Kaštelima organizirali demonstracije protiv Srba. U Donjim Kaštelima frankovci i glazbeno društvo Svačić priredili su svečane zadušnice, a u Kaštel Starome držali su se govori pa je spaljena srpska zastava. U obližnjem Sućurcu također su priređene zadušnice uz sudjelovanje društva Vitez sv. Jurja, Hrvatske čitaonice, Hrvatskog sokola i Katoličke mladeži. Spaljene su srpske zastave.97 93

* „ Nadvojvoda Frano Ferdinand“, SD, 28. VI. 1914. 1. - * „Mrtva tijela Nadvojvode i Vojvotkinje“. SD, 29.-30. VI. 1914. 1. - Jurić Ivan, Sarajevska tragedija Sofije i Ferdinanda, Metković 2010.

* „Prijenos mrtvih tjelesa Nadvojvode Franja Ferdinanda i vojvotkinje Hohenberg“, SD, 1. VII. 1914. 3. *„ Žalost po Dalmaciji“, SD, 4. VII. 1914. 2.

* „Žalost za žrtvama sarajevskog atentata N. V. Nadvojvodom Franjom Ferdinandom i Vojvotkinjom Hohenberškom , SD, 8. VII. 1914. 2-3.

* „ Žalost po Dalmaciji“, SD, 4. VII. 1914. 1-3. - Antn Gjivoje, „P. N. Župskim Uredima združenih biskupija Splitske i Makarske“, List Biskupije splitske i makarske V.- VI. , Split 1914. 42-43.

Omašić Vjeko, Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća II, Kaštela 2001. 728.

225

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Godine 1916. za vrijeme rata preminuo je car Frane Josip I. Umjesto Ferdinanda naslijedio ga je na prijestolju nećak Karlo I. sin nadvojvode Otta carevog brata. Bio je to posljednji vladar iz dinastije Habzburgovaca. Pokušao je sklopiti mir što mu nije uspjelo. Monarhija se raspala1818. godine.

Rasprava U članku se donosi pregled boravaka nadvojvode Franza Ferdinanda na istočnom priobalju Jadranskog mora. Podaci su izneseni onako kako su prikazani u mjesnim periodskim publikacijama onoga vremena. To su u prvom redu provladina Smotra Dalmatinska i Narodni list glasilo za interese hrvatskog naroda iz Zadra, splitski listovi Narod, Jedinstvo glasilo Hrvatske narodne stranke, Naše Jedinstvo, Pučki list, Pučka sloboda glasnik Hrvatske pučke napredne stranke, Dan pučko vjerski list te dubrovačka Crvena Hrvatska i drugi. Među njima su i pravaške novine Hrvatska rieč koje su izlazile u Šibeniku od 1905. godine, a bile su nešto suzdržljivije.98 Svi su oni, bez obzira na različitu stranačku pripadnost i žestoka međusobna politička sukobljavanja, slavili Ferdinandove posjete. Opisuju oduševljene dočeke u krajevima koje je nesuđeni car pohodio . Narod ga je ushićeno pozdravljao, a gradovi u njegovu čast bogato ukrašavani i osvjetljavani. Državni i mjesni dužosnici kao i pripadnici klera te vojske iskazivali su podaničku odanost dinastiji bez obzira na nezadovoljstvo koje je vladalo odnosom središnjih vlasti u Beču prema dalekoj zapuštenoj pokrajini. To je bilo vrijeme kada su se razbuktale nacionalne svijesti u državi sastavljenoj od više naroda s različitim kulturama i vjeroispovijedima. Ferdinand je shvatio svu složenost takve situacije i da se više ne može održati na okupu zajednica na temeljima postojećeg političkog dualističkog uređenja u kojem su samo Mađari uspjeli izboriti veći suverenitet. Smatrao je da i slavenskim zemljama na Balkanu treba dati veći stupanj neovisnosti u okviru Monarhije. Bio je uvjeren da državu treba reorganizirati. Prvi korak u tome bi bio stvaranje treće federalne jedinice u koju bi ušla Hrvatska, Dalmacija, Slovenija, Bosna i Hercegovina te Vojvodina. Naginjao je federalizmu, ali nije imao podršku u Bečkim centralističkim krugovima. Naišao je i na otpor Mađara. Ni Srbija, s obzirom na pretenzije prema Bosni, nije dobro gledala na takvo rješenje. Ferdinand je bio službeno suzdržljiv u odnosu prema Mađarskoj. Između dva dijela Carevine vladale su napetosti. Iz navedenog proizlazi da je Ferdinand želio preustrojiti monarhiju. Održavao je veze i s Dalmacijom te iskazivao razumijevanje za njene potrebe. Međutim još je bio živ ostarjeli car konzervativnih nazora pa je vjerojatno bio donekle ograničen u provođenju svojih političkih stavova. Zadnjih godina Ferdinand je češće je navraćao na Jadran. Tri su osnovna razloga njegovih dolazaka u Istru, Primorje i Dalmaciju. Prvi je bio službeni vojne naravi. 98

Noveljić Breda, „Novinstvo Splita od 1875. do 1918. godine“, Tiskarska i izdavačka djelatnost u Splitu 18121918, Split1992. 45-52.

226

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Pošto je bio po karijeri vojnik zalagao se i za unapređenje ratne mornarice. Drugi je bio iz zdravstvenih razloga pa je tražio blago podneblje za liječenje. Treći je privatni odmor i rekreacija. Nadvojvoda je pravio s obitelji izlete po otocima kao običan turist i nastojao ostati izvan službenih protokola svečanih dočeka. Gospodarske prilike u zaostaloj pokrajini Carstva nisu ga zanimale, a niti se posebno miješao u mjesno društveno i političko stanje. Njegovom naprasnom smrču započelo je novo vrijeme i odnosima u svijetu. Osim Ferdinanda Dalmaciju su posjećivali službeno ili privatno mnoge ugledne osobe ministri, generali i članovi vladajućih obitelji. Naročito su učestali prvih godina XX. stoljeća. Među njima su carica Eugenija, car Wilhelm, nadvojvode Leopold Salvator, Federico i Stjepan koje su privlačile prirodne ljepote i blago podneblje.

Kratice CH Crvena Hrvatska, Dubrovnik HR Hrvatska Rieč, Šibenik NJ Naše Jedinstvo, Split NL Narodni list, Zadar SD Smotra Dalmatinska, Zadar

Literatura Balota Mate, Puna je Pula, Pula 1981. Jurić Ivan, Sarajevska tragedija, Metković 2010. Grubišić Slavo, Šibenik kroz stoljeća, Šibenik 1974. Lenz Guttemberg Maria, Izgubljeni raj Brijuni, Zagreb 2007. Novak Grga, Jadransko more u sukobima i borbama kroz stoljeća, Beograd 1962. Novak Grga, Povijest Splita 3, Split 1965. Omašić Vjeko, Kaštela od prapovijesti do početka XX. stoljeća, Kaštela 2001. Piplović Stanko, Graditeljstvo Trogira u 19. stoljeću, Split 1996. Sterneck Freiherr Maks, Erinnerungen aus den Jahren 1847-1897, Wien 1901. Šehić Zijad, U mojoj Bosni, Sarajevo 2013.

227

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri Sažetak Austrijski nadvojvoda Franz Ferdinand bio je nećak cara Frane Josipa I. Posvetio se vojničkoj karijeri u čemu je brzo napredovao. Nakon smrti nadvojvode Rudolfa 1889. i oca Karla Ludwiga 1896. godine postao je prijestolonasljednik Austro-ugarske monarhije. To je bilo vrijeme kada su se probudili nacionalni pokreti u državi sastavljenoj od više naroda s različitim kulturama i vjeroispovijedima. Ferdinand je shvatio svu složenost takve situacije i da se više ne može održati na okupu zajednica na temeljima postojećeg političkog dualističkog uređenja u kojem su samo Mađari uspjeli izboriti veći suverenitet. Smatrao je da i slavenskim zemljama treba dati veći stupanj neovisnosti u okviru Monarhije. Bio je svjestan da državu treba treba reorganizirati. Prvi korak u tome bi bio stvaranje treće federalne jedinice u koju bi ušla Hrvatska, Dalmacija, Slovenija, Bosna i Hercegovina te Vojvodina. Naginjao je federalizmu, ali nije imao podršku u Bečkim krugovima, naišao je i na otpor Mađara. Ni Srbija, s obzirom na pretenzije prema Bosni nije dobro gledala na takvo rješenje. Bio je službeno suzdržljiv u odnosu prema Mađarskoj vladale napetosti. Zadnjih godina Ferdinand je češće je navraćao na Jadran. Tri su osnovna razloga njegovih dolazaka u Istru, Primorje i Dalmaciju. Prvi je bio službeni vojne naravi. Pošto je bio vojnik, vrhovni nadzornik vojske i admiral, zalagao se za unapređenje ratne mornarice. Gradili su se novi brodovi i vršile vježbe na moru. Dolazio je nadzirati vježbe brodova na moru. Te vježbe imale su za cilj provjeru borbene sposobnosti flote ili su bile kombinirane u suradnji mornarice i kopnene vojske kada se simuliralo iskrcavane neprijatelja na obalu i njenu obranu. Koristio je službene dolaske i za poste pojedinih krajeva kako bi ih bolje upoznao. Značajnije vježbe su bile 1892. u okolici Trogira, 1899. kod Dubrovnika, 1906. u južnoj Dalmaciji, i 1911. godine na sjevernom dijelu obale. Neke su se operacije izvodile združene u zajednici ratne mornarica i kopnene vojske. Službene posjete Ferdinand je koristio i za posjete drugim krajevima pokrajine kako bi ih bolje upoznao. Drugi povod je bio iz zdravstvenih razloga. Nadvojvoda je birao blago podneblje Jadrana za liječenje, jer je češće pobolijevao. Treći je privatni odmor i rekreacija. Obično je boravio na otocima Brijunima i Lošinju. Pravio je jahtom s obitelji jahtom izlete po otocima kao obični turist i nastojao ostati izvan protokola svečanih dočeka. Navraćao u primorska mjesta i razgledao spomenike. Gospodarske prilike u zaostaloj pokrajini nisu ga zanimale, a niti se posebno bavio mjesnim društvenim i političkim stanjem. Odnosi s pokrajinskim i mjesnim vlastima, crkvenim dostojanstvenicima i uglednim osobama svodili su se uglavnom na protokolarne susrete. Godine 1914. prijestolonasljednik je sa suprugom otputovao na velike vojne vježbe u Bosnu. Na 28. lipnja izvršen je na njega u Sarajevu atentat. Naprasnom smrču Ferdinanda, koja je bila neposredni povod za Veliki rat u koji su se uplele mnoge države, započelo je novo vrijeme odnosima u svijetu. Njegovom naprasnom smrču započelo je novo vrijeme i odnosima u svijetu.

228

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko Piplović: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Erzherzog Franz Ferdinand in Dalmatien und Istrien Zusammenfassung Der österreichische Erzherzog Franz Ferdinand war der Neffe des Kaisers Franz Josef I. Er widmete sich der militärischen Laufbahn und machte schnelle Fortschritte. Nach dem Tode des Erzherzogs Rudolf 1889 und seines Vaters Karl Ludwig 1896 wurde er Thronfolger der Österreichisch –Ungarischen Monarchie. Das war die Zeit in welcher nationale Bewegungen erwachten in einem Staat der aus vielen Völker mit verschiedenen Kulturen und Religionen zusammengesetzt war. Ferdinand begriff vollkommen diese verwickelte Lage und dass diese Gemeinschaft aufgrund vorhandenen dualistischen Ordnung, in welcher nur die Ungarn eine größere Integrität erkämpfen konnten, nicht mehr erhaltbar ist. Sein Standpunkt war, dass auch den slawischen Ländern eine höhere Stufe der Unabhängigkeit im Rahmen der Monarchie zu geben ist. Er war sich bewusst, dass der Staat eine neue Organisation braucht. Der erste Schritt in dieser Richtung war die Erschaffung der dritten föderalen Einheit, zu welcher Kroatien, Dalmatien, Slowenien, Bosnien und Herzegowina und Vojvodina gehören würden. Er neigte zum Föderalismus, hatte aber in den wiener Kreisen keine Unterstützung dazu, auch die Ungaren setzten sich ihm entgegen. Serbien, ihre Ansprüche auf Bosnien im Auge haltend, hielt auch nicht viel von dieser Lösung. Offiziell blieben sie zurückhaltend,im Verhältnis zu Ungarn herrschte Spannung. In den letzten Jahren besuchte Ferdinand öfter die Adria. Zu seinen Reisen nach Istrien, das Küstenland und Dalmatien gab es drei Gründe. Der erste war offiziell-militärisch. Da er Soldat, oberster Aufseher der Armee und Admiral war, setzte er sich für die Förderung der Kriegsflotte ein. Es wurden neue Schiffe gebaut und Übungen auf See gemacht. Er kam zur Aufsicht der Schiffsübungen auf See. Diese Übungen hatten das Ziel, die Kampfbereitschaft der Flotte zu prüfen oder waren sie kombiniert in Zusammenarbeit der Marine-und der Landtruppen, wenn die Landung des feindlichen Heeres an der Küste und deren Verteidigung simmuliert wurde. Ferdinand nutzte die amtliche Reisen auch zum Besuch einzelner Gegenden, um sie besser kennenzulernen. Bedeutendere Übungen waren 1892 in der Umgebung von Trogir, 1899 bei Dubrovnik, 1906 in Süddalmatien, 1911 im nördlichen Teil der Küste. Einige Operationen wurden in Gemeinschaft der Kriegsmarine und der Landtruppen durchgeführt. Der zweite Anlass war seine Gesundheit. Der Erzherzog wählte das milde Klima der Adria zur Kur, da er oft kränkelte. Der dritte war privater Urlaub und Erholung. Er weilte meistens auf den Inseln Brijuni und Lošinj. Er machte mit der Familie auf der Jacht Ausflüge zu den Inseln als gewöhnlicher Tourist und bemühte sich, dem Protokoll der Festempfänge auszuweichen. Er besuchte die Küstenortschaften und besichtigte die Denkmäler. Die wirtschaftlichen Umstände in der zurückgebliebenen Region interessierte ihn nicht, er beschäftigte sich auch mit dem örtlichen gesellschaftlichen und politischen Zustand nicht besonders. Die Beziehungen zu den regionalen und örtlichen Behörden, kirchlichen Würdeträgern und angesehenen Personen beschränkten sich meistens auf Protokolltreffen. 1914 reiste der Thronfolger mit seiner Ehefrau zu den großen Militärübungen in Bosnien. Auf ihn wurde am 28. Jun in Sarajevo ein Attentat verübt. Durch den jähen Tod von Ferdinand, der unmittelbarer Anlass zum Großen Krieg war in den sich viele Staaten einmischten, begann die neue Zeit in den Verhältnissen in der Welt.

229

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 203-230 Stanko PiploviÄ&#x2021;: Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

230

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

prof. emer. Ksenofont Ilakovac dr.sc. Branko Hanžek Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zavod za povijest i filozofiju HAZU, Zagreb

UDK: 62(497.5)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 12.6.2017. Prihvaćeno: 19.6.2017.

Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski poznat elektroničar U radu se prikazuje život i djelo svjetski poznatog elektroničara Maksimilijana Konrada. Iako je doktorirao u Engleskoj Konradov radni vijek i sveukupna djelatnost bili su vezani uz Hrvatsku, konkretnije: uz Institut «Ruđer Bošković». Konrad je za svoj rad dobio posebna priznanja i nagrade. Posebnost ovog rada ogleda se u uspomeni i sjećanju prvog autora, kao svjedoka vremena, na Maksimilijana Konrada čime rad dobiva na autentičnosti i vjerodostojnosti.

Ključne riječi: Maksimilijan Konrad, elektronika, Engleska (Birmingham), Institut «Ruđer Bošković»

231

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

I. Uvod Maksimilijan Konrad bio je posebno uspješan znanstvenik u području razvoja i gradnje nuklearne i druge elektroničke instrumentacije. Tijekom svog radnog vijeka provedenog gotovo u cijelosti u Institutu “Ruđer Bošković” (IRB), vodio je izravno ili preko svojih suradnika gradnju velikog broja istraživačkih instrumenata. U IRB gradili su se i drugi istraživački uređaji jer u doba osnivanja IRB industrija znanstvenih elektroničkih uređaja još nije bila razvijena u svijetu. Tako je gradnja znanstvenih uređaja, posebno elektroničkih aparata, slično aktivnostima u drugim svjetskim znanstvenim središtima, omogućila drugim znanstvenim grupama, kao fizičarima, kemičarima, biolozima i drugima, originalan istraživački rad.

II. Životopis te stručna, znanstvena i nastavna djelatnost; priznanja i nagrade Maksimilijan Konrad rodio se u Zagrebu 21.08.1924. (Slika 1 je preslika njegovog krsnog lista). Njegov otac, Milivoj Konrad, bio je građevinski inženjer, a majka mu je bila Alojzija rođ. Stiebral. Oni su imali i kćer koja je bila starija od Maksimilijana. Njihov otac je relativno mlad umro, 1941. godine. Maksimilijan je u Zagrebu pohađao osnovnu školu od 1930. i srednju školu, Drugu mušku realnu gimnaziju (osam razreda), od 1934. godine. Maturirao je u toj gimnaziji 1942, Kao drugi koji su tada završili

Slika 1.

232

Slika 2.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

srednju školu, mobiliziram je u Domobranstvo. Vojsku je služio u artiljerijskoj vojnoj jedinici blizu Zagreba. Kako je mogao povremeno odlaziti u grad, upisao je ujesen 1943. studij elektrotehnike na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (Slika 2 je preslika njegovog matičnog lista za upis). Nije mogao obavljati svoje slušačke obveze, pa u to vrijeme nije mogao napredovati u studiju. Neposredno poslije završetka II. svjetskog rata, iako nije dovršio prvu godinu studija, odobrili su mu ujesen 1945. upis u treći semestar. Onda je proveo oko godinu dana u zarobljeništvu i zatim se vratio u Zagreb i nastavio studirati. U svom studiju bio je izvanredno uspješan i već je 1946. postao demonstrator u Zavodu za fiziku Tehničkog fakulteta koji je vodio profesor Havliček. Kada je apsolvirao 1948., profesor Havliček ga je predložio za laboranta u Zavodu za fiziku. Vijeće Tehničkog fakulteta prihvatilo je taj prijedlog (Slika 3 je njegova fotografija iz tog doba). Maksimilijan Konrad je diplomirao 14. travnja 1949. na smjeru slaba struje, što se već dugo naziva smjer elektronike (Slika 4 pokazuje njegovu diplomu). Uskoro poslije diplome, 1949. godine, zaposlio se u Radio-centru Hrvatske i bio rukovoditelj tehničke službe Centra. Pokazao se kao izvrstan poznavatelj elektroničkih uređaja, s velikom sposobnošću da ih stavi u rad, načini njihova preuređenja, načini popravke i sl. Te njegove sposobnosti doznale su se u širem krugu elektrotehničara i drugih. Na inicijativu Ivana Supeka, profesora i predstojnika Zavoda za teoretsku fiziku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, odobrena je 1950. godine gradnja instituta za područja nuklearnih znanosti, prvotno nazvanog Institut za fiziku JAZU, a kasnije preimenovanog u Institut “Ruđer Bošković”. Savezna je vlada odobrila velika sredstva za gradnju i opremanje novog Instituta, te za namještenje povećeg broja djelatnika, za znanstveni rad, službe, administraciju i radionice. Najveći problem bilo je okupljanje znanstvenika za rad u Institutu, jer je visoko školstvo bilo jako poremećeno od početka II. svjetskog rata a poslije rata još se nije oporavilo. Stoga je i kod nas i u svijetu bio velik nedostatak visoko-kvalificiranih ljudi. Profesor Supek je tražio i nalazio 233

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

mlade sposobne ljude koji su bili izgledni da će se razviti u kvalitetne istraživače u tada kod nas novim znanstvenim disciplinama: nuklearnoj fizici, elektronici, istraživanju radioaktivnosti, radiokemiji, radiomedicini i sl. Tada je ing. Konrad bio uočen kao veoma sposoban elektroničar, i on je postao 1950. godine jedan od prva tri stalna službenika IRB, kada su prve zgrade IRB još bile u gradnji. Drugi su službenici tada bili vanjski suradnici, većinom nastavnici ali i drugi djelatnici Sveučilišta u Zagrebu. Jedan od prvih poslova za koji je dr. Konrad bio zadužen nakon povratka iz Engleske (1955.) bilo je sudjelovanje u gradnji ciklotrona u IRB. On je riješio dva ključna zadatka na tom ubrzivaču, koji je prema projektu trebao ubrzavati deuterone do energije 16 megaelektronvolta (MeV) i helijeve jezgre (alfa čestice) do energije 32 MeV. Jedan od njegovih zadataka bila je vrlo precizna stabilizacija magnetskog polja ciklotrona, a drugi konstrukcija, ispitivanje, puštanje u rad i stabilizacija radiofrekventnog oscilatora za visokonaponsku uzbudu ubrzavajućeg polja među elektrodama u ciklotronu (tzv. De-ovima). To je odlično riješio i ti su sustavi služili cijelo vrijeme rada ciklotrona. Dr. Konrad je bio pročelnik Elektroničkog odjela IRB od svog dolaska iz Engleske 1955. do 1974. godine. Taj je Odjel u vrhuncu svog djelovanja imao oko 35 suradnika, od kojih oko 20 suradnika koji su postali djelatnici Odjela kao mladi tek diplomirani inženjeri slabe struje (elektronike). To je bila izvanredno uspješna grupa mladih i veoma sposobnih elektroničara koji su pored originalnih istraživanja novih elektroničkih sklopova razvijali standardne instrumente za potrebe fizičara, kemičara i biologa u IRB i u drugim istraživačkim institucijama. Njihov rad bio je pretežno usmjeren prema mjernim metodama i razvoju elektroničke instrumentacije za potrebe nuklearnih istraživanja suradnika drugih odjela u IRB. Važnost tog rada posebno se ogleda u tome što se u ranom razdoblju razvoja Instituta nije mogla kupovati znanstvena se oprema za nuklearna istraživanja jer se još nije razvila industrija takvih instrumenata u svijetu. U to doba svi svjetski istraživački centri gradili su instrumentaciju za znanstveni rad. U današnje vrijeme potrebe za njihovu gradnju unutar znanstvenih institucija su se uvelike smanjile, iako mnoge znanstvene institucije i dalje grade elektroničku i drugu opremu ako je nema na tržištu. To se posebno odnosi na gradnju velikih istraživačkih uređaja, npr. akceleratora, koji su po svojim mogućnostima (energiji, vrstama čestica koje se ubrzavaju, svojstvima ubrzanih snopova i drugom) najčešće jedinstveni u svijetu. Rad Elektroničkog odjela IRB na gradnji elektroničke (a katkada i druge) instrumentacije u početnom razdoblju IRB je neprocjenjiv, Taj se rad ne može ocijeniti samo na osnovi objavljenih radova djelatnika Odjela, on je ugrađen u nebrojene radove drugih istraživača. Treba istaći da je dr. Konrad kao pročelnik Elektroničkog odjela IRB vodio razvoj pogona za gradnju nuklearne elektroničke i druge znanstvene instrumentacije svjetske kvalitete za potrebe drugih odjela IRB i za niz drugih znanstvenih institucija. Svojim radom postavio je temelje impulsne elektronike u Hrvatskoj. Početno je to bila elektronika s vakuumskim cijevima. Kada su se pojavili tranzistori, odmah se je 234

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

krenulo s razvojem tranzistorskih sklopova i gradnjom tranzistorske instrumentacije. To se ponovilo kada su postali dostupni integrirani tranzistorski „čipovi“, pa kako su sve sofisticiraniji čipovi dolazili na svjetsko tržište, oni su se nabavljali i ugrađivali u nove uređaje. Nadalje, pojavom miniračunala i kasnije mikroračunala, razvijene su međujedinice za povezivanje raznih mjernih uređaja na računala i načinjeni su programi za automatsko vođenje mjerenja. Znanstveni rad dr. Konrada obuhvaća široko područje tema o elektroničkoj instrumentaciji. Navedimo dio tih istraživanja: ciklički integratori (osnova današnjih preciznih elektroničkih digitalnih mjernih instrumenata), analogno-digitalni (AD) i vremensko-digitalni pretvarači, višekanalni amplitudni analizatori sudesnih signala iz više nuklearnih detektora (posebno važno nakon uvođenja poluvodičkih detektora u istraživanjima nuklearnih raspada), metode za stabilizaciju višekanalnih sustava (radi postizanja suglasnih ishoda dugotrajnih mjerenja). Posebno je važan njegov rad na oblikovanju ulaznih impulsa za AD pretvarače radi optimalizacije u spektometriji visokog razlučivanja s minimalnim slučajnim varijacijama amplituda, u kojemu on pažljivo analizira utjecaj šuma, pribrajanje vremenski bliskih impulsa, utjecaj promjena osnovne naponske linije i drugo. Taj je rad bio vrlo zapažen i ponovno je tiskan u poznatoj monografiji „Series of Selected Papers in Physics“ 1970. godine (str. 32-46). Za svoj znanstveni rad dobio je mnoga priznanja: znanstveni suradnik 1957., viši znanstveni suradnik 1963., znanstveni savjetnik 1966., nagradu za znanstveni rad “N. Tesla” 1964, suradnik na Sveučilištu Columbia, SAD (1965.-68.), Orden rada sa zlatnim vijencem 1962., a 1975. izabran je za izvanrednog člana JAZU (današnje HAZU) (Slika 5 je iz doba tog izbora). Suradnici Elektroničkog odjela IRB su na osnovi svojih znanstvenih radova pisali magistarske i doktorske teze i postizali akademska zvanja (magisterije i doktorate), te znanstvena i stručna zvanja. Kako su napredovali u svojim zvanjima, niz njih je prešao u druge ustanove, posebno na Elektrotehnički fakultet (kasnije Fakultet elektrotehnike i računarstva), ili u domaću industriju, ili u svjetske znanstvene institucije, a njih desetak su poslije doktorata postali vodeći elektroničari za razvoj novih instrumenata u svjetski poznatim inozemnim središtima. Pored svojeg velikog i napornog rada u znanstvenom radu i vođenju velikog odjela, dr. Konrad je aktivno sudjelovao u pred- i poslijediplomskoj visokoškolskoj nastavi. Od samog osnutka poslijediplomskih studija, prvotno u IRB 1956./57. u vidu poslijediplomskog tečaja “Uvod u nuklearne nauke i njihove primjene”, te 1957./58. kada se taj studij povezuje s nizom fakulteta Sveučilišta, 1961./62. postaje zajednički studij Sveučilišta, IRB i drugih znanstvenih instituta, te 1971. kada postaje Sveučilišni 235

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

poslijediplomski studij. Prema dostupnim podacima, pod njegovim je vodstvom magistriralo 15 i doktoriralo 8 elektroničara na Elektrotehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i jedan na Sveučilištu Columbia, SAD, od kojih su njih oko deset postigli u svijetu veoma uspješne karijere.

III. Uspomena i sjećanje na Maksimilijana Konrada U nastavku se prvi autor ovog članka navodi u prvom licu. Ja sam u ljeto 1951. diplomirao fiziku pod vodstvom profesora Supeka u Zavodu za teoretsku fiziku koji je on vodio na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu i prof. Supek me je ujesen te godine primio za svog asistenta u Zavodu. Na upit i nagovor bi li se htio usavršiti u eksperimentalnoj nuklearnoj fizici i bi li išao na specijalizaciju u inozemstvo, dao sam mu potvrdan odgovor. Profesor Supek je rekao i da je dogovorio s voditeljem Odjela za fiziku u Birminghamu u Engleskoj prihvaćanje dvaju poslije-diplomanada za rad na ciklotronu u njihovom Odjelu za fiziku. Profesor Supek je također rekao da je drugi kandidat elektroničar, ing. M. Konrad, koji je u posebnom razgovoru također pristao na tu specijalizaciju. Ing. M. Konrada sam upoznao tek kad smo se sreli u Upravi Instituta radi dobivanja pasoša, avio karti, uputa i novca za put. Sve je bilo pripremljeno za let 16.10.1951., ali je uoči puta Konrad obolio od žutice i njegov je put odgođen oko mjesec i po dana. Ja sam otputovao u Birmingham, javio se profesoru Moonu, predstojniku Odjela za fiziku Sveučilišta u Birminghamu, dobio upute za rad i radno mjesto, također upute kako naći smještaj. Tako je moj rad u Odjelu za fiziku Sveučilišta u Birminghamu započeo. Kad sam dobio pismo kada ing. Konrad stiže u Birmingham, dočekao sam ga na aerodromu u Birminghamu, već sam ranije osigurao njegov smještaj u kući gdje sam i ja bio smješten. Tako smo on i ja, najčešće zajedno, odlazili na posao (prvo autobusom i tramvajem, a kasnije motorkotačima), radili svoj posao, slušali predavanja, jeli u studentskom restoranu i vraćali se gdje smo bili smješteni. Redovno smo slušali predavanja i kolokvije, učili u laboratoriju rad s instrumentima, gradili aparate za naša mjerenja (rad je bio individualan), vršili mjerenja i analize podataka. U ono doba nije bilo elektroničkih računala na Sveučilištu pa su svi računi rađeni ručno, na papiru ili pomoću logaritamskog računala. Kolikogod se to u današnje doba čini neobično, taj je način dobivanja razultata bio vrlo pouzdan. U oko tri godine završili smo mjerenja, analize, pisanje i popravke doktorskih disertacija koje smo (nezavisno) predali na ocjenu i koje smo branili pred povjerenstvima. Tako smo Maksimilijan Konrad i ja, nakon oko tri godine studija i rada na Sveučilištu u Birminghamu postigli doktorate pod nazivom „Doctor of Philosophy“ i vratili se u Zagreb da nastavimo svoj rad u IRB. On je preuzeo vođenje Elektroničkog odjela a prvi autor ovog članka jednog od dvaju odjela nuklearne fizike.

236

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

IV. Popis znanstvenih i stručnih radova dr. Konrada 1. M. Konrad, The Cyclotron Beam Waveform, Ph. D. Thesis, University of Birmingham, 1955., 103 str. 2. M. Konrad, Equations for the Ion Motion in a Fixed Frequency Cyclotron, Glasnik mat. fiz. i astr. 11 (1956) 253. 3. M. Konrad, N. Živković, Instrumentacija za mjerenje jačine i doze radio-aktivnog zračenja, Atomsko oružje i zaštita 208, Beograd 1957. 4. M. Konrad, Ion Phase Measurements on the Birmingham Cyclotron, Rev. Sci. Instr. 29 (1958) 840. 5. M. Konrad, Ion Phase Measurement Techniques on the Birmingham Cyclotron, IRE Trans. on Nuclear Science NS-6 (1959) 35. 6, B. Turko, M. Konrad, Sorting of Two Coincident Pulses According to Their Amplitude, Nuclear Instr. and Methods 13 (1961) 29. 7. M. Konrad, Integratori istosmjernih struja s kondenzatorom, Zbornik radova VI. seminara JUREMA (1961) 145. 8. M. Konrad, Pulse-Amplitude Multipliers Using Logarithmic Amplitude-to-Time Con-version, Proc. of the Conf. on Nuclear Electronics, Beograd, 15-20 May 1961 (1962) 405. 9. M. Konrad, Poboljšanje svojstava integratora kompenzacijom grešaka, Zbornik materijala VI. konferencije ETAN (1961) 21. 10. M. Konrad, Response in Electronic Integrator, J. Electronics and Control 12 (1962) 517. 11. M. Konrad, Obrada i digitalna registracija impulsnih podataka iz detektora zračenja, Zbornik radova VII. seminara JUREMA (1962) 179. 12. M. Konrad, Određivanje kutnih grešaka polarno-koordinatnih osciloskopa iz radijalnih odstupanja, Elektrotehnika 1 (1963) 3. 13. M. Konrad, B. Souček, Sistem za ispisivanje magnetostrikciiske memorije pisačem, Zbornik materijala VII. konferencije ETAN (1963) 65. 14. M. Konrad, V. Bonačić, Sistem za dekadsko očitavanje i automatsko numeričko ispisivanje sadržaja magnetostrikcijske memoriie amplitudnog analizatora, Zbornik materijala VIII. konferencije ETAN (1964) 61. 15. M. Konrad, B. Turko, Sistem za selekciju i pretvorbu koincidentnih impulsa, Zbornik materija1a IX. konferencije ETAN (1965) 84. 16. M. Konrad. B. Turko, Punched Tape Data Sorting Using a 256-Channel Memory, Elektronika 4 (1965) 254. 17. M. Konrad, A Simple Decimal Read and Print-out System for Amplitude Analysers with Magnetostrictive Wire Memory, Coloque International sur les Techniques des Memoires, Editions Chiron, Paris (1966) 682. 237

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

18. M. Konrad, Monostable Circuit Triggered with Pulse Trains, Int. J. Control 3 (1966) 275. 19. M. Konrad, Triggering of Cathode or Emitter Coupled Univibrators Connected into a Chain, Int. J. Control 3 (1966) 287. 20. I. Brčić, L. Cucančić, K. Čuljat, A. Družeta, A. Dulčić, F. Jović, M. Konrad, G. Smiljanić, Tranzistorizirani analizator amplituda s feritnom memorijom, Automatika 5--6 (1967) 261. 21. M. Konrad, Detector Pulse Shaping for High Resolution Spectroscopy, IEEE Trans. on Nuclear Science NS-15 (1968) 268. 22. M. Konrad, Statistical. Errors of Direct Pulse Rate Ratio Measurement, Proc. Ispra Nuclear Electronics Symposium, Brussels (1969) 349. 23. M. Konrad, A Comparison of Pulse Height Spectrometer Stabilyser Systems, Semi-conductor Nuclear Particle Detectors and Circuits, National Academy of Sciences, Washington DC, Publ. 1594 (1969) 731. 24. F. Jović, M. Konrad, Functional Units of an Interface System, Proceedings of the Fourth International Meeting on Electronics and Automation, Herceg Novi (1969) 109. 25. M. Konrad, A Comparison of A-D Converison Methods, Proc. Fifth Int. Summer School on Electronics and Automation, Herceg Novi (1970) 75. 26. N. Bogunović, M. Konrad, The Realisation of Univibrators, Delays and Differentiation Using Integrated Circuits, Proc. Fifth. Int. Summer School on Electronic and Automation, Herceg Novi (1970) 127. 27. N. Bogunović, F. Jović, M. Konrad, Zapisivanje koincidentnih podataka s analognodigitalnih pretvarača, Elektrotehnika 2 (1971) 81. 28. F. Jović, M. Konrad, Generiranje vremenski programiranih pulseva u on-line sistemima, Elektrotehnika 4 (1972) 305. 29. M. Deletis, M. Konrad, Direktni upis programa s papirnate trake u memoriju procesnog računala. Elektrotehnika 1 (1972) 9. 30. N. Bogunović, F. Jović, M. Konrad, Ž. Posavec, Sistem za 3D registractju podataka nuklearnih eksperimenata. Zbornik radova V. kongresa matematičara, fizičara i astronoma Jugoslavije II (1972) 129. 31. M. Konrad, Utjecaj spojnog kabela na točnost indukcionih konduktometara, Zbornik radova XVI. simpozija ETAN u pomorstvu (1974) 151. 32. M. Konrad, Registracija parametara mora na magnetsku traku, Zbornik radova XVII. Simpozija ETAN u pomorstvu, Zadar (1975) 108. 33. M. Konrad, Težinske funkcije za mjerenje neutronskog toka i njegove brzine promjene, Elektrotehnika 2—3 (1976) 107. 238

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

34. D. Gamberger, M. Konrad, Sistem za registraciju parametara mora na magnetske kazete, Zbornik radova XIX. Simpozija ETAN u pomorstvu, Zadar (1977) 454. 35. M. Konrad, Automatizacija mjerenja, Zbornik radova JUREMA 23 (1978) 3. 36. N. Bogunović, M. Konrad, Uloga mikroprocesora u mjernoj instrumentaciji, Zbornik radova XX. Simpozija ETAN u pomorstvu (1978) 2, 412. 37. D. Gamberger, M. Konrad, Realizacija upravljačkih sklopova poluvodičkim memorijama, Zbornik radova XX. Simpozija ETAN u pomorstvu (1978) 2, 328; Elektrotehnika XXII, 3—6 (1978) 174. 38. L. Cucančić, D. Divić, M. Konrad, Sistem za zapis parametara okoliša mikroprocesorom, Zbornik radova XX. Simpozija ETAN u pomorstvu (1978) 2, 353; Elektrotehnika XXII, 3—6 (1978) 167. 39. M. Konrad, Vremenski promjenljiv RC filter za uzimanje uzoraka s bijelim šumom, Zbornik referatov na VIII. Jugoslavenskom simpoziju za meritve in merilno opremo (1978) 1, 263. 40. M. Konrad, Samobaždarenje mjernih uređaja, Zbornik radova JUREMA 24, 3 (1979) 41. 41. L. Cucančić, N. Bogunović, M. Konrad, On some Dynamic Properties of EPROM Programming, MINI 79, Zürich, Eigth International Symposium Mini and Microcomputer, Acta Press, Zürich (1979) 162. 42. M. Konrad, Pouzdanost mjernih rezultata kod redundantnih struktura, Zbornik radova JUREMA, Zagreb, 25, 2 (1980). 43. D. Gamberger, M. Jelavić, M. Konrad, Sklopovska i mikroprocesorska realizacija sistema za zapis parametara mora, Zbornik radova XXIV. Simpozija ETAN u pomorstvu, Zadar, (1980) 344. Važnije interne publikacije: 1. T. Bosanac, M. Konrad, M. Lažanski, V. Lopašić, Projekt zagrebačkog ciklotrona, IRB, 1953. 2. Z. Herceg, M. Konrad, B. Leskovar, Oscilatorski sistem ciklotrona, IRB, 1958. 3. B. Leskovar, M. Konrad, Stabilizacija magneta zagrebačkog ciklotrona, IRB, 1958. 4. T. Rabuzin, M. Konrad, Uređaji za mjerenje zračenja I, II, i III, IRB, 1959. 5. M. Konrad, A. Hrisoho, G. Smiljanić, B. Souček, G. Szavits, Uređaj za mjerenja zračenja IV, IRB 1963. 6. M. Konrad, A. Hrisoho, P. Slapničar, G. Smiljanić, B. Souček, B. Turko, 256-kanalni amplitudni analizator sa feritnom memorijom, IRB 1963. 7. M. Konrad, Analogue-to-Digital Stabilizers, NPL, Columbia Universtity, N. Y., Progress Report, AEC Contract AT (30-1), 1967, 153. 239

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

8. M. Konrad, Ž. Posavec, Tranzistorizirani analogno-digitalni pretvarač, IRB 1970. 9. M. Konrad, L. Cucančić, M. Deletis, Ž. Posavec, 2048-kanalni amplitudni analizator s PDP-8/I računalom, IRB 1971. 10. N. Bogunović, D. Gamberger, M. Konrad, Sistem za zapis parametara vjetra, IRB, 1977. 11. M. Konrad, Programator za automatizaciju mjerenja i upravljanje procesima, IRB, 1973. 12. N. Bogunović, M. Konrad, I. Marić, Automatski izvor napajanja, IRB, 1980. 13. M. Jelavić, M. Konrad, Sklopovski „stack“, IRB, 1980. 14. M. Jelavić, M. Konrad, Mikroprocesorska realizacija sistema za zapis parametara mora, IRB, 1980. Zahvale Autori se zahvaljuju mr. sc. Jadranki Lisec, Zori Žitnik, Petri Lukini i Jagodi Goljački na ljubaznoj i svesrdnoj pomoći u traženju građe o postupcima stjecanja magisterija i doktorata povezanih s Maksimilijanom Konradom.

Literatura: 1) Godišnja izvješća Instituta „Ruđer Bošković“ za godine 1955. do 1980. 2) K. Ilakovac: Maksimilijan Konrad, Spomenica JAZU (1981).

240

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski poznat elektroničar Sažetak Maksimilijan Konrad završio je 1949. godine studij na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, smjer slabe struje, zaposlio se te godine u Radio-centru Hrvatske, ali je ubrzo, kao odličan student i zapažen elektroničar, 1950. godine postao jedan od prva tri stalna službenika novoosnovanog Instituta “Ruđer Bošković”. 1951. godine odlazi na poslijediplomski studij u Fizički odjel Sveučilišta u Birminghamu u Engleskoj gdje je 1955. godine doktorirao. Po povratku u Zagreb te godine imenovan je za pročelnika Elektroničkog odjela Instituta “Ruđer Bošković”, koji je vodio do 1974. godine. U tom je Odjelu radilo do trideset inženjera elektronike koji su svojim radom postizali doktorate na Tehničkom fakultetu u Zagrebu i još oko 20 tehničara. Prvo je sudjelovao u gradnji i stavljanju u pogon zagrebačkog ciklotrona. Taj je Odjel pod njegovim vodstvom razvio opsežnu djelatnost razvoja i gradnje elektroničkih uređaja tada ključnih za potrebe fizičkih, kemijskih, bioloških i medicinskih istraživačkih grupa u Institutu, na Sveučilištu i u privredi. Za taj su znanstveno-istraživački rad on i njegovi suradnici dobili više priznanja. On je 1964. dobio nagradu za znanstveni rad “N. Tesla“, bio je 1965.-68. suradnik Sveučilišta Columbia u SAD, a 1975. godine izabran je za izvanrednog člana JAZU (današnje HAZU) u Zagrebu.

Maksimilijan Konrad (1924 – 1980), weltbekannter Elektroniker Zusammenfassung Maksimilijan Konrad absolvierte 1949 das Studium an der Technischen Fakultät der Universität in Zagreb, Richtung Schwachstrom, begann in diesem Jahr seine Laufbahn im RadioZentrum Kroatiens, wurde aber bald, als ausgezeichneter Student und geachteter Elektroniker 1950 einer der drei ständigen Beamten an dem neugegründeten Intitut “Ruđer Bošković”. 1951 geht er zum Nachdiplomstudium an die Abteilung für Physik der Universität in Birmingham in England, wo er 1955 seinen Doktor machte. Nach Rückkehr nach Zagreb wurde er in diesem Jahr zum Leiter der Elektronischen Abteilung des Institutes “Ruđer Bošković”, die er bis 1974 leitete. In dieser Abteilung arbeiteten bis zu dreißig Ingenieure der Elektrotechnik, die mit ihrer Arbeit Doktorate an der Technischen Fakultät in Zagreb machten, und noch ungefähr 20 Techniker. Zuerst nahm er am Bau und der Inbetriebnahme des zagreber Cyclotron teil. Diese Abteilung entwickelte unter seiner Leitung eine umfangreiche Tätigkeit der Entwicklung und des Baues elektronischer Geräte, zu jener Zeit entscheidende für den Bedarf der physischen, chemischen, biologischen und medizinischen Forschungsgruppen an dem Institut, an der Universität und in der Witschaft. Für diese Wissenschaftliche – und Forschungstätigkeit bekamen er und seine Mitarbeiter mehrere Anerkennungen. Er bekam 1964 einen Preis für die wissenschaftliche Arbeit “N. Tesla“, von 1965-68 war er Mitarbeiter der Universität Columbia in den USA, und 1975 wurde er zum außerordentlichem Mitglied der Jugoslawischen Akademie der Wissenschaft und Kunst (die heutige Kroatische Akademie der Wissnschaft und Kunst) in Zagreb erwählt.

241

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 231-242 Ksenofont Ilakovac, Branko Hanžek: Maksimilijan Konrad (1924. – 1980.), svjetski...

242

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

dr. sc. Andrej Rodinis Arhiv Bosne i Hercegovine Sarajevo andrej_rodinis@yahoo.com

UDK: 373.3(497.6)(091) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 29.9.2017 Prihvaćeno: 12.10.2017.

Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima Vukovar, Vinkovci i Županja od 1929. do 1931. godine U radu je na temelju arhivskoga gradiva prikazan rad osnovnih škola s odjelima s nastavnim njemačkim jezikom na područjima kotara Vukovar, Vinkovci i Županja u razdoblju od 1929. do 1931. godine, u kojem su navedena područja pripadala Drinskoj banovini. Opisane su poteškoće u osnivanju odjeljenja s nastavom na njemačkom jeziku, te brojno stanje učenika i nastavnika/učitelja te problemi u održavanju nastave. U posebnim prilozima doneseni su raspoloživi podaci o učenicima njemačke manjine u pojedinim mjestima navedenih kotara.

Ključne riječi: Pučko školstvo, njemački jezik, Drinska banovina, kotari Vukovar, Vinkovci, Županja

243

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Uvodne napomene Uvođenjem Šestosiječanjske diktature 1929. godine i preimenovanjem dotadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Kraljevinu Jugoslaviju proglašeni su novi zakoni o državnoj i unutarnjoj upravi, a uskoro je izmijenjen i administrativno-teritorijalni ustroj države. Zakonom o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja,1 opća uprava obavljala se po banovinama, srezovima (kotarima) i općinama. Teritorijalno je Drinska banovina sa sjedištem u Sarajevu obuhvaćala zapadne dijelove Srbije i dijelove središnje, sjeverne i istočne Bosne (bosanske srezove Bijeljina, Brčko, Čajniče, Fojnica, Kladanj, Rogatica, Sarajevo, Srebrenica, Travnik, Tuzla, Visoko, Višegrad, Vlasenica, Zenica, Zvornik i Žepče). Do rujna 1931. banovini su pripali i kotari Sremska Mitrovica, Šid, Vinkovci, Vukovar i Županja.2 Najviša politička i opća upravna vlast u banovini bio je ban, koji je stajao na čelu banske uprave.3 Banska uprava dijelila se na odjeljenja: I. Opće; II. Upravno; III. Poljoprivredno; IV. Prosvjetno; V. Tehničko; VI. Odjeljenje za socijalnu politiku i narodno zdravlje; VII. Financijsko i VIII. Odjeljenje za obrt, trgovinu i industriju, a odjeljenja na odsjeke i odjeljke.4 Glede prosvjete, u nadleštvima banskih uprava bila je skrb za opći prosvjetni i kulturni život u banovini. Prosvjetno odjeljenje vodilo je skrb o školama, kulturnim društvima, prosvjetnim ustanovama i uopće o podizanju prosvjete i kulture, a organizacijski se dijelilo na odsjek za osnovnu nastavu i odsjek za srednju, učiteljsku, stručnu nastavu i za narodnu prosvjetu. Za raspravljanje pitanja o školstvu djelovao je i poseban Banovinski školski odbor. Prema § 45. Zakona o narodnim školama od 5. prosinca 1929. godine,5 u mjestima u kojima su nastanjeni državljani stranoga materinjeg jezika, moglo se otvoriti odjeljenje, koje je moralo imati najmanje 35, a izuzetno najmanje 25 učenika. Pored toga, mogla su se osnivati i zabavišta, a učitelji su imali pravo organizirati analfabetske tečajeve na stranom jeziku. Istim zakonom (§ 112.), propisan i postupak upisa. Glavni kriterij za utvrđivanje narodnosti djece bio je materinji („obiteljski“) jezik, a za upis djece u odjeljenje bila je potrebna izjava roditelja. Upis su obavljala četveročlana povjerenstva, u koja su ulazili kotarski školski nadzornik, koji rukovodi povjerenstvom, upravitelj škole u koju se djeca upisuju, te dva predstavnika manjine, koja bi ban odabrao iz reda 1

Službene novine Kraljevine Jugoslavije (dalje: SNKJ), br. 233/1929.

Zakon o izmjenama i dopunama u Zakonu o nazivu i podjeli Kraljevine na upravna područja (SNKJ, br. 199-LXIV/1931).

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjoj upravi, SNKJ, br. 240-XCIX/1929.

Zakon o banskoj upravi, SNKJ, br. 261-CV/1929. O organizaciji banske uprave Drinske banovine više u Rodinis, Andrej: „Predgovor“ u Izvještaji o situaciji u Drinskoj banovini, knjiga 1 (1929-1931), Građa za proučavanje političkih, kulturnih i socijalno-ekonomskih pitanja iz prošlosti Bosne i Hercegovine (XIX i XX vijek), N. S., tom I (X), Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2009, 5-11.

SNKJ, br. 289/1929.

244

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

četvorice kandidata, koje predlože roditelji učenika.6 Za slučaj da odluka povjerenstva ne bi bila jednoglasna, odlučivala je strana roditelja, a konačnu instancu predstavljao je ministar prosvjete. Posebnom odlukom od 27. veljače 1932. godine, utvrđeno je da manjine svoje predstavnike određuju u ožujku, a da povjerenstva rade u svibnju ili lipnju, gdje će datum upisa objaviti mjesni školski odbor.7 Istodobno s procedurom za upis, za nastavu na njemačkom jeziku propisan je i nastavni plan. U praksi, plan je tijekom 30. godina 20. stoljeća pretrpio određene izmjene, ali se može konstatirati da su stalni predmeti bili: Nauka o vjeri i moralu; Državni jezik; Njemački jezik; Zemljopis; Povijest (nazivana i „Povijest Jugoslavena“); Račun s geometrijom; Crtanje; Lijepo pisanje i Pjevanje. Predmeti Poznavanje prirode i Higijena očito su spojeni u predmet Poznavanje prirode s poukama o zdravlju. Predmet Gimnastika i dječije igre postao je Tjelovježba po sokolskom sustavu. U planu iz 1931. javlja se predmet Početna stvarna nastava; od 1933. Praktična privredna znanja i umijeća, a do 1935. i predmet Ručni rad. Nastava iz predmeta Državni jezik, Povijest ( Jugoslavena) i Zemljopis nije bila na njemačkom jeziku.8 Do objave državnih izdanja udžbenika, odobrena je uporaba udžbenika Aleksandra Jorgovića „Fiebel“ i „Illustrierter Lesebuch“ za pojedina godišta.9

Škole s odjeljenjima na njemačkom jeziku Prema pregledu pučkih/osnovnih škola i odjeljenja sa stranim nastavnim jezikom na dan 1. rujna 1930. godine, u Drinskoj banovini škole s njemačkim nastavnim jezikom navedene su samo u Čalmi (srez Sremska Mitrovica), gdje su u dva odjeljenja pohađala 77 učenika, te 141 učenik u mjestima Jarmini i Novom Selu (kotar Vinkovci).10 Istodobno, prema izvještaju kotarskog načelnika u Vukovaru, na području toga kotara nisu postojala njemačka odjeljenja u mjestima Opatovci, Sotin, Stari Jankovci, Svinjarevci, Tompojevci i Tordinci, a njemački jezik je predavan u pučkim školama u Berku, Lovasu i Vukovaru. Pri tome je u pučkoj školi u Vukovaru, od 307 učenika 134 imalo njemački materinji jezik. Otvaranje njemačkih odjeljenja, po stajalištu kotarskog načelnika u izvještaju od 3. prosinca te godine ne preporučuje se „iz državnih i nacionalnih interesa, jer bi se tim po selima stvarao nepotreban razdor, a k tomu ne bi djeca njemačkih roditelja valjano naučila državni jezik, koji im je neophodno potreban za život“. 6

Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH); Kraljevska banska uprava Drinske banovine (dalje: KBUDB), IV29553/1931; okružnica o obaveznoj nastavi u odjeljenjima s njemačkim nastavnim jezikom.

ABH-KBUDB, IV-24621/1934.

Usp. ABH-KBUDB, IV-36605/1935. Na nastavne planove smo se osvrnuli, jer oni koje nalazimo u arhivskom gradivu razlikuju se od općeg, propisanog za školsku 1934/35. godinu, koji je objavljen u knjizi Mitra Papića o školstvu između dva svjetska rata (Usp. Papić, Mitar: Školstvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941), Sarajevo 1984, 48.).

ABH-KBUDB, IV-15707/1931.

ABH-KBUDB, IV-20845/31. Obje škole imale su po tri nastavnika, od kojih je u Jarmini jedan Nijemac, a u Novom Selu dva.

245

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Međutim, početkom sljedeće godine ministar prosvjete izdao je nekoliko odobrenja za rad škola s njemačkim nastavnim jezikom, i to 10. siječnja za školu u Vođincima; 12. siječnja u Nijemcima i Oroliku; 15. siječnja u Ivankovu, Vinkovcima, Drenovcima, Račinovcima, Svinjarevcima, Vukovaru, Opatovcu, Starim Jankovcima, Tompojevcima, Lovasu, Tordincima, Sotinu, Sremskoj Mitrovici, Berku i Lukavcu.11 Prema pregledu u pojedinim kotarima Drinske banovine djelovala su 32 odjeljenja s njemačkim nastavnim jezikom s ukupno 1.400 djece, i to 715 učenika i 685 učenica. Međutim, iz podrobnijeg pregleda banske uprave u Sarajevu proizlazi da su bila 33 odjeljenja, sa 716 dječaka i 686 djevojčica (Tablica 1). Međutim, broj prijavljene djece u odnosu na broj stvarno upisanih učenika često se razlikuju, jer su roditelji često naknadno davali izjave da žele da im djeca ostanu u odjeljenjima s „državnim jezikom“.12 Tablica 1: Pregled odjeljenja s njemačkim nastavnim jezikom 1931. godine

Datum početka nastave

muški

Drenovci Račinovci

1 1

33 21

Vukovar Berak Stari Jankovci Lovas Opatovac Sotin Svinjarevci

3 1 1 2 1 1 1

40 23 14 48 15 34 16

ženski

Adam Meteš Ana Dragičević

3.2. 3.2.

Zora Gruber, Anka Šrekajs Anica Knežević Dragutin Esert Jovan i Kosana Hofman Svetozar Mihajlović Terezija Jakopović Antun Žabarović

6.2. 1.2. 3.2. 31.3. 31.3. 31.3. 3.2.

ukupno

Kotar Županja 32 65 25 46 Kotar Vukovar 39 79 28 51 19 33 55 103 15 30 33 67 9 25

ABH-KBUDB, IV-16488/1931. U Lukavcu je škola s njemačkim nastavnim jezikom osnovana pri „Solwayevoj“ tvornici amonijaka i sode još 1895. godine. Posebno odjeljenje, otvoreno s početka 1931. godine, zatvoreno je odlukom ministra prosvjete od 4. rujna 1935. (Prosvjetni glasnik, organ Ministarstva prosvete, br. 9 (1935), str. 1007.) Pored ove škole, u naznačenom razdoblju na području Bosne i Hercegovine djelovale su još i škola u Petrovom Polju, odjeljenja u Branjevu, Bijeljini i Zavidovićima, ali većina odjeljenja djelovala je kratko, čemu je glavni razlog bio mali broj upisane djece.

Nastavno osoblje

Broj učenika

Broj odjeljenja

Mjesto

Iz ovog razloga u Vinkovcima i Vukovaru s početka nije otvoreno po jedno od planiranih odjeljenja. Izjave za ostanak djece u odjeljenju s „državnim jezikom“, primjerice, u Županji su dali Mijo Devald za djecu Stjepana, Eduarda i Emu, a Đuro Munc Behler za djecu Anu i Karla. U Ivankovu izjave su dali Jakob Gerber, otac Josipa; Pavao Bihari, otac Stjepana i Jakoba; Antun Bondt, otac Ane i Roze i Andrija Štefan, otac Kate. Nijemci iz Novih Jankovaca, radi terenskih prilika, umjesto u manjinsko odjeljenje u Starim Jankovcima, slali su djecu uglavnom u državnu školu, i to: Adam Šmid sina Đuru; Adam Wagner djecu Adama, Magdalenu i Elizabetu; Vilim Vagner sinove Karla i Rudolfa; Petar Klose sina Antuna i Mato Ladelajter djecu Đuru i Anicu. arhivskim dokumentima, imena i prezimena pripadnika njemačke manjine uglavnom su pisana po izgovoru, zbog čega u nekim slučajevima nije ni moguće utvrditi kako se neka osoba doista zvala. Takvo pisanje u ovom smo radu zadržali i u nekim slučajevima gdje bi se jasno moglo utvrditi kako se pojedina imena i prezimena trebaju pisati.

246

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Tompojevci Tordinci

1 1

19 21

Vinkovci (muška) Vinkovci (ženska)

1 1

38 -

11 30 17 38 Kotar Vinkovci 38 40 40

Nijemci

Orolik Vođinci Ivankovo

1 1 1

27 21 21

30 22 34

57 43 55

Katarina Tonhajzer Mila Abramović

1.2. 6.2.

Aleksandar Čavrak Milka Abjanić Ivan Blašković Marija Rukavina Ivan Gabler Josip Marković Franjo Kraut

3.2. 7.2. 3.2. 5.2. 6.2. 6.2.

Pri tom osnivanju najveća teškoća, koju je banska uprava istaknula, bio je nedostatak nastavnika za taj predmet. Tako su npr. na početku školske 1931/32. godine nedostajali nastavnici za dva njemačka odjeljenja u Vinkovcima, Nijemcima i Sremskoj Mitrovici, a za po jedno u Oroliku, Ivankovu, Vukovaru, Lovasu, Drenovcima, Bapskoj Novak, Ilači, Kukujevcima i Tovarniku.13 Prema prijavi školskoga nadzornika o nezadovoljavajućem radu, Adam Meteš, nastavnik njemačkoga jezika u Drenovcima izjavio je da je odjeljenje otvoreno tek polovicom školske godine, a da do tada nije predavao u takvoj nastavi, niti ima potrebne udžbenike i pribor. Sličnu izjavu dao je i upravitelj te škole Ivo Hengl. U Nijemcima je Ivan Blašković jedini predavao u školi, pa je zbog velikoga broja učenika zatražena učiteljica Marija Šmich iz Retkovaca. U Vinkovcima je za nastavnicu njemačkoga jezika određena Dragica Weissberger, ali je dala izjavu da bi joj, kao udovici s troje djece, taj angažman bio prenaporan. U Ivankovu je od svih nastavnika samo učiteljica Zdenka Petikić znala njemački jezik, te budući da je bila na bolovanju, poludnevnu nastavu u njemačkom odjeljenju vodio je upravitelj škole Kraut. Žitelji Ivankova tražili su za nastavnika Ivana Krauta, u to vrijeme na službi u Brinjanima (kotar Garešnica) ili Heinricha Nugera, učitelja u Tisovcu (kotar Nova Gradiška). Osim navedenoga manjka stručnoga kadra veliki problem u odjeljenjima s njemačkim jezikom bio je i u tomu što je zbog velikog broja učenika s jedne, a malog broja učionica s druge strane, uvođena poludnevna nastava. Povjerenstva za upis njemačke djece vodio je školski nadzornik, pa je tako u Vukovaru u to vrijeme postupak proveo Josip Krastek, u Županji nadzornik Dragutin Mesing, u Vinkovcima Petar Nikolić, u mjestu Nijemci Juraj Lesar, a u Lovasu Johan Hofman, zamjenik upraviteljice škole. Početkom 1931. godine upisana su sljedeća povjerenstva za upis: Mjesto Vinkovci Nijemci Vukovar

Upravitelj škole ? Ivan Blašković Aleksandar Zimonić

Predstavnici njemačke manjine u povjerenstvu Lovre Hem, zemljoradnik i Josip Vajsberger, stolar Danijel Rumpf i Filip Ort Franjo Turad, ratar i Jakob Hameder, gostioničar

ABH-KBUDB, IV-18284/1931

247

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Tordinci Lovas Sotin Opatovac Tompojevci Berak Svinjarevci Stari Jankovci

Dragutin Ficko Ruža Lovretić Živko Gavrilović Svetozar Mihajlovič Krunoslav Degmečić Ilija Knežević Antun Žabarović Dragutin Essert

Stjepan Šmiderer i Albert Sauer, ratari Ivan Kani i Ivan Senc, ratari Ivan Flesch i Stefan Spieler Jakob Rimper(?) i Johan Gožić Jakob Herda(?) i Jakob Hellais, ratari Sebastijan Lečer i Andrija Kopf, ratari Josip Klemens i Franjo Han, ratari Peter Martin, krojač i Adam Gutwein, ratar

Za kotar Vukovar sačuvan je i jedan podroban izvještaj o upisu djece u njemačka odjeljenja u školskoj 1931/32.,14 sa „školskim sposobnjacima“, koji donose detaljne podatke o učenicima. U odnosu na prethodnu školsku godinu, u ovoj je bilo upisano novo odjeljenje u školi u Ceriću (upravitelj Josip Dürr), a rezultati upisa predstavljeni su na sljedeći način: Upisano djece Mjesto Berak Stari Jankovci Lovas Opatovac Sotin Tompojevci Tordinci Cerić

Predstavnici njemačke manjine muške

ženske

produžena nastava

ukupno

29 18 56 15 38 22 24 32

31 23 59 16 40 10 10 24

5 11 3 9 3 5 -

65 41 126 34 87 35 39 56

Mato Rotter i Ivan Štranch Petar Šumaher i Peter Martin Josip Šlafner i Andrija Šenc Aleksandar Eple i Johan Gožić Antun Štok i Ivan Baumgartner Jakob Asperger i Adam Fuks Andrija Tittjung i Petar Hegeduš Antun Berger stariji i Jakob Šnur

Budući da je 1931. godine došlo je do novih administrativno-teritorijalnih izmjena, te su hrvatski kotarevi iz Drinske banovine pripali Savskoj banovini, školske prilike u tim područjima ne mogu se pratiti u arhivskom fondu Arhiva Bosne i Hercegovine, Kraljevska banska uprava Drinske banovine.

Zaključak Pučke škole u mjestima u kojima su djelovala odjeljenja s njemačkim nastavnim jezikom bila su mjestae u kojima je živjelo većinsko njemačko stanovništvo. Izvori o osnivanju, djelovanju, pa i ukidanju ovih odjeljenja predstavljaju značajne priloge o životu njemačke manjine na navedenom području.

ABH-KBUDB, IV-28968/1931. Kompletan popis djece iz ovoga dokumenta donosimo u prilogu.

248

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Prilog: Popisi „školskih sposobnjaka“ za upis djece u njemačka odjeljenja u srezu Vukovar za 1931./1932. godinu15 Opatovac Prezime i ime Asperger, Cecilija Binder, Marija Čalanjoš, Aleksander Čalanjoš, Elizabeta Čalanjoš, Josef Egler, Andez Egler, Magdalena Eple, Antun Eple, Terezija Gerstner, Ana Gožić, Antun Guth, Anton Guth, Franc Guth, Ignac Guth, Terezija Himelspach, Andrija Himelspach, Franc Himelspach, Katica Latsch, Anton Latsch, Mateis Müller, Kristina Petersdorfer, Jakob Petersdorfer, Johann Petersdorfer, Katarina Petersdorfer, Marija Reichstadt, Barbara 15

Datum i mjesto rođenja 12.1.1922. Opatovac 1.7.1923. Opatovac 11.9.1920. Opatovac 13.4.1924. Opatovac 22.7.1922. Opatovac 19.6.1923. Opatovac 18.4.1920. Opatovac 3.9.1921. Opatovac 27.9.1923. Opatovac 29.9.1920. Opatovac 5.10.1920. Opatovac 3.12.1920. Opatovac 18.12.1921. 12.10.1919. Opatovac 10.2.1924. Opatovac 3.7.1924. Opatovac 25.9.1919. Opatovac 24.4.1922. Opatovac 9.2.1924. Opatovac 1.2.1923. Opatovac 26.2.1924. Opatovac 1.9.1924. Opatovac 15.7.1922. Opatovac 1.9.1921. Opatovac 2.5.1923. Opatovac 11.12.1919. Opatovac

1931/32 upisuje razred

Ime oca ili skrbnika i zanimanje

Ulica i kućni broj

Anton, ribar Alojzije, kovač Anton, nadničar „ „ Đuro, nadničar „ Aleksander, stolar „ Jakob, mlinar Johann, ratar Johann, ratar Ignac, ratar „ „ Jakob, brijač „ „ Lorenc, ratar Johann, nadničar Lorenc, ratar Anton, ratar Stefan, nadničar Johann, ratar „ Anton, ratar

Dunavska 7 Fruškogorska 2 Lučićeva 11 „ „ Opštinska 10 „ Opštinska 6 „ Dunavska 8 Gradska 8 Vojvode Stepe 13 Vojvode Stepe 15 „ „ Dunavska 12 „ „ Opštinska 21 Sv. Ivanska 22 Vojvode Stepe 9 Vojvode Stepe 1 Opštinska 5 Opštinska 9 „ Fruškogorska 17

osnovne

više narodne

III. I. IV. I. III. II. IV. IV. II. I. I. IV. IV. II. II. I. III. I. II. I. I. I. III. III. I. I.

Iz „sposobnjaka“ ovdje nije unesen podatak u koji je razred dijete išlo prošle godine, jer je upisano u koji razred polazi u novoj školskoj godini. Podaci o vjeroispovijedi djece zadržani su samo za Stare Jankovce, zbog značajnijih razlika. U Tordincima je samo troje djece bilo evangeličke vjeroispovijedi ( Jakob Grösser, Erna Pfann i Siegfried Stieb), a u Lovasu samo jedno (Petar Hofman), dok su sva druga djeca bila katolici, pa ti podaci nisu upisivani u tablicama. Pri ovom upisu, izjave za pohađanje nastave na državnom jeziku dali su u Opatovcu Stjepan Nemet za djecu Tereziju i Franju; u Tompojevcima Marija Ernst za sina Adama; Antun Fuks za sina Antuna; Ivan Wilhelm za kćer Suzanu i Adam Fuks za sina Adama; u Berku Apolonija Licht za kćer Mariju, Josip Schaffer za kćer Rozinu i Barbara Hemm za sina Josipa; u Tordincima Karlo Pfann za kćer Ernu; u Sotinu Franciška Kurbatfinski za sinove Jakoba i Josipa; Josip Rogić za sina Jakoba; Marija Keller za kćer Mariju; Elizabeta Pencinger za sina Josipa i Matija Felger za kćer Ivanu.

249

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Reichstadt, Johann Reichstadt, Katarina Rümpf, Jakob Rümpf, Johann Schimpf, Suzana Teks, Juliana Teks, Karolina Wimer, Jakob

8.3.1921. Opatovac 14.6.1923. Opatovac 13.12.1919. Opatovac 15.10.1919. Opatovac 23.11.1919. Novo Selo 2.7.1919. Bač 30.12.1923. Bač 26.2.1923. Opatovac

„ „ Jakob, ratar Jakob (djed), nadničar Paul, užar Justina, kućanica „ Mateis (stric), ratar

„ „ Opštinska 11 Dunavska 11 Ribarska 3 Ribarska 17 „ Vojvode Stepe 6

III. I. II. II. IV. I. I. II.

Lovas Prezime i ime Aman, Josip Aman, Marija Aman, Elizabeta Aman, Magdalena Arnold, Ivan Asić, Josip Asić, Terezija Beker, Bara Beker, Marija Bogović, Kata Bogović, Marija Brandalik, Andrija Brindl, Elizabeta Cer, Barbara Cergl, Konrad Đurišić, Anton Đurišić, Ivan Epple, Anton Erhardt, Eva Erhardt, Josip Faler, Eva Francvajler, Ana Francvajler, Johan Francvajler, Katarina Fri, Konrad Hajmberger, Ivan Hajmberger, Marija Hajnberger, Eva Hanak, Jakob

250

Datum i mjesto rođenja 30.9.1921. Lovas 28.11.1919. Lovas 2.9.1923. Lovas 29.2.1920. Lovas 8.4.1921. Lovas 18.6.1922. Lovas 7.2.1921. Lovas 7.2.1922. Lovas 11.11.1922. Lovas 27.1.1924. Lovas 24.9.1919. Lovas 18.11.1919. Lovas 7.3.1923. Lovas 16.12.1922. Lovas 30.6.1920. Lovas 22.3.1923. Lovas 10.7.1920. Lovas 4.12.1922. Lovas 23.10.1924. Lovas 18.6.1922. Lovas 12.9.1922. Srpski Miletić 4.8.1922. Karavukovo 12.8.1924. Karavukovo 29.12.1920. Karavukovo 21.9.1923. Lovas 13.9.1921. Lovas 24.6.1923. Lovas 9.6.1921. Lovas 28.9.1924. Lovas

Ime oca ili skrbnika i zanimanje Konrad, ratar „ Valentin, ratar „ Ivan, nadničar Josip, tesar „ Liza, ratarka „ Ivan, nadničar „ Ivan, ratar Agneza, ratar Josip, nadničar Antun, zidar Antun, mlinar „ Marko, ratar Ivan, ratar Josip, tesar Josip, nadničar Ivan, užar „ „ Mijo, nadničar Mijo, nadničar „ Pavao, nadničar Andrija, ratar

Kućni broj

1931/32 upisuje razred osnovne

više narodne

IV. II. 15 „

II.

41 „

III. IV. III. III.

II. III.

44 „ 43 36 5

I. II. II. II. II. III. III. I.

3 4 41 7

III. I. II. III. II. I. III. II. IV. I. IV. I.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Hanak, Veronika Hauman, Ana Hauman, Marija Hehn, Elizabeta Hofman, Petar Holchofer, Eva Holchofer, Veronika Holchofer, Josip Holchofer, Josip Holchofer, Magdalena Horvat, Andrija Hubert, Đuro Jak, Magdalena Jeger, Andrija Jeger, Petar Jergler, Matija Jergler, Stjepan Jungbolt, Ana Jungbolt, Jula Jungbolt, Eva Jungert, Jakob Jungert, Konrad Kajzer, Franjo Kani, Đuro Kani, Marija Karli, Ivan Karli, Josip Kaup, Matija Kaup, Adam Kaup, Franjo Kenig, Anton Kenig, Elizabeta Klajner, Apolonija Klajner, Magdalena Klajner, Ivan Klajner, Marija Klajner, Mijo Knebl, Magdalena Kolbrih, Josip Kovač, Ivan Lajht, Đuro

25.6.1918. Lovas 8.8.1920. Tompojevci 3.10.1922. Lovas 15.2.1923. Lovas 18.5.1920. Lovas 24.2.1921. Lovas 29.1.1924. Lovas 15.2.1921. Lovas 3.12.1923. Tompojevci 28.4.1920. Lovas 21.7.1924. Lovas 24.2.1922. Lovas 5.6.1923. Tompojevci 10.9.1923. Lovas 29.11.1923. Lovas 24.6.1921. Lovas 4.12.1919. Lovas 23.5.1923. Lovas 17.11.1921. Lovas 28.5.1920. Lovas 29.1.1922. Ilača 19.10.1920. Ilača 4.1.1920. Lovas 5.9.1920. Lovas 29.6.1922. Lovas 24.8.1924. Lovas 9.7.1922. Lovas 29.3.1920. Lovas 22.7.1922. Lovas 5.2.1922. Lovas 20.11.1921. Lovas 21.3.1920. Lovas 9.12.1924. Lovas 15.5.1921. Lovas 26.6.1919. Lovas 8.8.1921. Lovas 11.6.1924. Lovas 14.4.1921. Lovas 23.9.1920. Tompojevci 30.8.1920. Hoffnungstal, Sibirija 10.9.1923. Lovas

Jakob Stjepan, brijač „ Magda, ratar Ludvig, ciglar Đuro, nadničar „ Filip, nadničar Konrad, nadničar Vilim, nadničar Richard, nadničar Anton, elektromehaničar Lovro, nadničar Martin, nadničar Petar, nadničar Matija, nadničar „ Anton, stolar „ Josip, kolar Josip, ratar „ Josip, zidar Franjo, ratar „ Josip, ratar „ Stefan, nadničar „ Kata, nadničarka Đuro, nadničar „ Antun, nadničar „ Adam, nadničar „ „ Ivan, ratar Fabijan, nadničar

38 37 „

III. I. III. III. I.

III. I. IV. II. I.

1 5 26 9 1 „ 11 „

I. III. II. I. II. III. I. II. III. I.

54 „ 8 „ 29 „ 20 „ 29

4 „ „ 6 13

Simon, ratar

Jakob, brijač

III. I. II. I. III. I. III. IV. III. III. III. IV. I. III. II. IV. I. III. I. I. II.

251

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Lajht, Elizabeta Lajht, Simon Lovretić, Adam Lovretić, Terezija Maj, Kata Maj, Marija Maj, Petar Mak, Josip Mak, Marija Merkohofer, Rozalija Miler, Pavao Najman, Elizabeta Najman, Kata Pelcer, Eva Perči, Terezija Princ, Ivan Rajnhard, Josip Rajter, Josip Rajter, Katarina Rak, Eva Rak, Franjo

24.2.1920. Lovas 23.6.1922. Lovas 5.1.1922. Lovas 16.11.1921. Lovas 11.9.1924. Lovas 31.1.1923. Lovas 28.4.1924. Lovas 13.8.1924. Tompojevci 27.5.1921. Lovas 2.11.1924. Lovas 30.9.1924. Lovas 29.6.1924. Lovas 9.1.1922. Lovas 16.2.1922. Lovas 22.10.1920. Lovas 1.3.1924. Lovas 12.4.1923. Srpski Miletić 23.2.1924. Novak 27.11.1921. Novak 22.10.1924. Lovas 25.8.1920. Lovas

Rak, Franciška

4.4.1924. Lovas

Rak, Suzana Rak, Štefan Rak, Kata Rak, Pavao Rak, Anton Rak, Ivan Ress, Barbara Ress, Elizabeta Ress, Regina Ringvald, Đuro Sattek, Stefan Sebauer, Magdalena Sebauer, Valentin Senc, Ana Senc, Anton Senc, Đuro Senc, Marija Senc, Marija Senc, Magdalena

11.12.1922. Lovas 13.1.1921. Lovas 26.7.1921. Lovas 10.4.1920. Lovas 14.4.1919. Lovas 18.7.1923. Lovas 18.4.1920. Lovas 23.12.1919. Lovas 11.7.1923. Lovas 11.11.1919. Lovas 5.2.1924. Lovas 17.9.1921. Lovas 8.7.1923. Lovas 17.1.1923. Lovas 15.11.1924. Lovas 31.3.1923. Lovas 18.3.1924. Lovas 6.10.1922. Lovas 19.6.1923. Lovas

252

Anton, nadničar Andrija, zidar Josip, nadničar Josip, mesar Đuro, nadničar Josip, brijač „ Katarina, ratarka Ivan, ratar Anton, stolar Eva i Štefan, ratar Josip, nadničar „ Josip, nadničar Franjo, strojobravar Valentin (djed), nadničar Ivan, ratar Luka, kolar „ Pavao, ratar „ Otac Josip umro, majka Katarina, ratar „ „ Franjo, ratar „ Katarina Valter, ratar „ Pavao, nadničar „ „ Valentin, nadničar Martin, nadničar Lovro, ratar „ Anton, ratar „ Andrija, ratar „ Pavao, ratar Ivan, ratar

19 10 3 18 6 „ 14 34 23 20 40 „

III. III. III. I. I. II. I. I. I.

5 „

I. I. I. III. II. IV. I. I. I. III. I. IV.

„ „ 35 „

III. IV. IV.

26 56

I. I. II.

37 „ „

IV. I.

49 „ „ „ 27 „ 12 44

I. IV. I. III. I. II. I. III. II.

II.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Senc, Marija Skerčević, Ana Stiger, Josip Šlafner, Konrad Šlafner, Kata Šlafner, Marija Štajger, Josip Štajger, Kata Štuc, Andrija Štuc, Antun Švager, Magdalena Tipolt, Jakob Trajer, Elizabeta Valter, Marija Vencler, Mijo

7.4.1922. Lovas 18.1.1923. Sotin 22.3.1924. Lovas 26.11.1923. Lovas 21.2.1921. Lovas 17.2.1920. Lovas 2.4.1923. Lovas 4.12.1919. Lovas 1.12.1921. Lovas 21.12.1919. Lovas 26.9.1921. Lovas 4.8.1919. Lovas 27.12.1924. Lovas 25.10.1921. Lovas 24.9.1919. Lovas

„ Matija, nadničar Stefan, ratar Josip, ratar „ Đuro, ratar Stjepan, ratar „ Andrija, cipelar Antun, ratar Ivan, ratar Ivan, brijač Lovro ml., ratar Antun, nadničar Konrad, nadničar

„ 22 55 8 „ 47 39 „ 36 16 18 62 31

III. III. I. II. IV. II. II. II. IV. I. IV. II. I. IV. II.

Tompojevci Prezime i ime Asperger, Franjo Asperger, Ivan Beranek, Ivan Elek, Franjo Fuks, Adam Fuks, Josip Gautner, Josip Gautner, Matija Helajz, Ana Helajz, Elizabeta Helajz, Franjo Helajz, Josip Helajz, Josip Hupert, Antun Hupert, Antun Hupert, Marija Maršal, Emil Maršal, Ivan Mazarek, Adam Mazarek, Kata Mergl, Adam Mergl, Konrad

Datum i mjesto rođenja 8.12.1920. Tompojevci 2.5.¸911. Tompojevci 10.10.1924. Lovas 12.10.1919. Tompojevci 8.7.1923. Tompojevci 10.6.1921. Tompojevci 17.4.1920. Tompojevci 17.4.1924. Tompojevci 15.1.1922. Tompojevci 26.4.1924. Tompojevci 15.5.1924. Tompojevci 27.2.1920. Tompojevci 21.6.1922. Tompojevci 2.11.1923. Tompojevci 2.9.1924. Tompojevci 19.9.1919. Tompojevci 30.8.1920. Tompojevci 23.7.1923. Tompojevci 27.19.1920. Tompojevci 6.6.1922. Tompojevci 1.2.1920. Tompojevci 22.11.1923. Tompojevci

1931/32 upisuje razred

Ime oca ili skrbnika i zanimanje

Ulica i kućni broj

Ivan, ratar Jakob, ratar Albert, nadničar Ivan, nadničar Adam, nadničar Ivan, nadničar Eva, ratar Ivan, ratar Jakob, ratar Ivan, ratar Josip, ratar Franjo, ratar Andrija, ratar Vendelin, ratar Ivan, stolar Vendelin, ratar Mato, ratar „ Mato, ratar „ Marija, ratar „

Jelačićeva 24 „ Grobljanska 21 Školska 14 Školska 10 Grobljanska 7 Jelačićeva 18 „ Jelačićeva 1 Preradovićeva 38 Jelačićeva 22 Jelačićeva 31 Jelačićeva 21 Jelačićeva 35 Grobljanska 17 Jelačićeva 35 Preradovićeva 24 „ Šumska 16 „ Šumska 4 „

osnovne

više narodne

III. I. II. II. III. I. I. IV. I. I. I. III. II. I. IV. I. II. I. III. IV. II.

253

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Mergler, Marija Miler, Barbara Miler, Ivan Miler, Kata Miler, Liza Morizak, Elizabeta Morizak, Konrad Raut, Marija Reder, Antun Reder, Josip Sencius, Ivan Sigal, Jakob Sigal, Kata Titjung, Kristina

31.8.1920. Tompojevci 8.2.1923. Tompojevci 15.2.1919. Tompojevci 30.12.1920. Tompojevci 12.5.1923. Tompojevci 15.9.1923. 8.4.1923. Tompojevci 31.8.1919. Tompojevci 18.7.1921. Tompojevci 19.2.1920. Tompojevci 31.7.1922. Tompojevci 19.10.1923. Tompojevci 13.8.1920. Tompojevci 1.1.1920. Tompojevci

Bernard, nadničar Josip, ratar „ Jakob, ratar Adam, ratar Jakob, nadničar Stjepan, tesar Konrad, ratar Sebastijan, ratar „ Antun, ratar Franjo, nadničar „ Ivan, ratar

Preradovićeva 15 Štrosmajerova 22 „ Preradovićeva 43 Preradovićeva 18 Šumska 19 Grobljanska 15 Preradovićeva 15 Jelačićeva 14 „ Jelačićeva 17 Agrarna 20 „ Preradovićeva 21

II. II. II. I. II. I. I. II. III. III. II. I. IV. II.

Berak Prezime i ime

Datum i mjesto rođenja

Ime oca ili skrbnika i zanimanje

kućni broj

1931/32 upisuje razred

Becker, Magdalena Becker, Martin Beicht, Marija Brettreger, Anne Brettreger, Magdalena Brettreger, Marija Burger, Josip Burger, Sebastijan Burger, Terezija Burger, Veronika Čefle, Adam Dencinger, Josip Dencinger, Ana Dencinger, Teresija Duhaček, Apolonija Ebli, Kata Haubrich, Magdalena Haupert, Adam Haupert, Magdalena Haupert, Franjo Haupert, Josip Hekli, Kata Ivakić, Terezija Kaiser, Ana

7.2.1920. Berak 4.1.1922. Berak 27.12.1924. Berak 6.3.1921. Berak 20.1.1920. Berak 3.8.1923. Berak 16.10.1922. Berak 23.9.1919. Berak 16.5.1919. Berak 28.12.1921. Berak 19.11.1919. Berak 15.7.1924. Berak 1.9.1924. Berak 1.8.1923. Berak 28.12.1919. Berak 7.5.1923. Berak 30.7.1921. Berak 7.2.1920. Berak 27.5.1922. Berak 22.1.1922. Berak 11.11.1921. Berak 30.11.1924. Berak 8.7.1920. Berak 13.9.1924. Berak

Lovro, ratar „ Adan, nadničar Andrija, ratar „ „ Mato, ratar pok. Josip, ratar Mato, ratar Ivan, ratar Đuro, gostioničar Adam, nadničar Franjo, nadničar „ Vendelin Burger, ratar Hinko, ratar Josip, nadničar Josip, nadničar „ Antun, ratar „ Franjo, općinski redar Ivan, nadničar Stefan, ratar

18 „ 1 68 „ „ 140 132 140 112 122 101 103 „ 143 34

V. III. I. IV. I. (opetovnica) II. III. IV. V. III. V. I. I. III. V. II. II. II. I. I. III. I. V. I.

254

14 „ 16 37

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Kaiser, Terezija Kempf, Adam Kempf, Franjo Kempf, Fridrik Kempf, Jakob Kempf, Barbara Kempf, Terezija Kist, Elizabeta Kist, Marija Kopf, Ivan Kopf, Kristijan Lanbald, Eva Lanbald, Vendelin Lečer, Barbara Lečer, Gertruda Lečer, Josip Lečer, Rozina Lečer, Sebastijan Lečer, Terezija Mifka, Adam Ming, Kata Ming, Martin Ming, Stjepan Mingl, Đuro Mingl, Franjo Probojčević, Liza Rotter, Barbara Sill, Jakob Sill, Martin Stranch, Đuro Stranch, Johana Stranch, Mato Stranch, Terezija Šafer, Emili Šafer, Ivan Švager, Andrija Švercli, Kata Švercli, Terezija Toman, Marija Veniketz, Franjo Vilhelm, Helena

20.9.1922. Berak 6.11.1923. Berak 4.6.1922. Berak 16.12.1920. Berak 4.5.1923. Berak 21.11.1919. Berak 21.7.1921. Berak 24.5.1923. Berak 19.11.1919. Berak 17.6.1923. Berak 27.10.1919. Berak 8.4.1919. Berak 11.4.1924. Berak 9.12.1923. Berak 16.5.1919. Berak 22.10.1919. Berak 28.5.1918. Berak 9.9.1922. Berak 2.2.1921. Berak 23.12.1924. Berak 17.12.1919. Orolik 16.8.1923. Orolik 4.8.1921. Orolik 10.3.1922. Berak 5.3.1921. Berak 16.7.1922. Berak 30.9.1923. Berak 5.12.1919. Berak 10.11.1922. Berak 29.9.1919. Orolik 26.10.1920. Berak 10.1.1921. Berak 20.8.1921. Berak 26.1.1923. Berak 27.12.1919. Berak 30.11.1919. Berak 23.2.1921. Berak 27.10.1922. Berak 26.2.1921. Berak 21.1.1924. Bogdanovci 3.8.1923. Berak

„ Adam, strojobravar „ „ Lovro, ratar Martin, nadničar „ Josip, nadničar „ Andrija, ratar „ Ivan, ratar Martin, ratar Gašpar, ratar Adam, nadničar Sebastijan, ratar Nikola, brijač Sebastijan, ratar „ Antun, nadničar Martin Gerber, ratar „ „ Franjo, nadničar „ Klara, nadničar Mato, ratar Adam, nadničar Adam, nadničar Jakob, ratar Ivan, ratar Josip, ratar Vendelin, ratar Josip, nadničar „ Andrija, nadničar Ivan, ratar „ Ivan, kovač Josip, ratar Lovro, trgovac

„ 46 „ „ 15

16 „ 88 „ 175 155 107 66 130 83 130 „ 160 39 „ „ 98 „ 5 87 174 174 3 48 131 25 5 „ 157 159 „ 40 26 41

II. II. III. V. II. I. (opetovnica) IV. II. I. (opetovnica) II. V. IV. I. II. V. IV. I. (opetovnica) III. IV. I. V. I. II. I. III. III. II. V. II. V. V. II. IV. II. V. V. IV. III. IV. II. II.

255

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Sotin Prezime i ime Abt, Adam Abt, Josip Almasch, Marija Almasch, Stjepan Ams, Đuro Ams, Magdalena Antes, Stefan Aschperger, Marija Aschperger, Mijo Bader, Adam Balanđe, Antun Balanđe, Đuro Balanđe, Valentin Balanđe, Rozina Balanđe, Šimun Bauer, Adam Bauer, Ana Bauer, Katarina Bauer, Magdalena Bauer, Magdalena Baumgärtner, Ivan Baumgärtner, Matija Baumgärtner, Magdalena Baumgärtner, Franciska Baumgärtner, Petar Baumgärtner, Gertruda Baumgärtner, Johan Baumgärtner, Mijo Baumgärtner, Stjepan Beiwinkler, Gizika Čutura, Katarina Fazekaš, Katarina Fazekaš, Rozina Fechtig, Ferdo Felger, Franciska Felger, Vendelin Flesch, Jakob

256

Datum i mjesto rođenja 26.4.1921. Sotin 11.4.1920. Sotin 20.7.1921. Sotin 6.1.1924. Sotin 23.4.1920. Sotin 20.5.1922. Sotin Sotin 7.9.1924. Sotin 9.3.1920. Sotin 24.9.1921. Sotin 29.10.1922. Sotin 20.11.1924. Sotin 20.11.1924. Sotin 25.7.1923. Sotin 19.12.1920. Sotin 28.2.1923. Sotin 8.7.1924. Sotin 24.10.1919. Sotin 21.3.1921. Sotin 1.7.1923. Sotin 27.4.1922. Sotin 23.10.1919. Sotin 24.12.1923. Sotin 19.7.1920. Sotin 22.4.1923. Sotin 14.5.1924. Sotin 26.11.1922. Sotin 19.7.1920. Sotin 10.1.1922. Sotin 26.3.1923. Stari Futog 30.5.1922. Sotin 7.6.1919. Sotin 20.1.1923. Sotin 6.4.1921. Sotin 27.7.1919. Opatovac 15.2.1922. Sotin 6.9.1923. Sotin

Ime oca ili skrbnika i zanimanje Antun, ratar Jakob, ratar Ivan, nadničar „ Ivan,ratar „ Stefan, nadničar Martin, mlinar „ Adam, tesar Antun, nadničar „ „ Nikola, nadničar „ Đuro, ratar „ Helena, kućanica Toma, ratar Josip, ratar Adam, ratar „ Johan, krojač Josip, ratar Sebastijan, ratar Stjepan, ratar „ Stjepan S., ratar „ Matija, trgovac Benedikt, ratar Julijana, udova Vendelin, ratar Adam, ratar Matija, brijač „ Ivan, ratar

1931/32 upisuje razred osnovne

više narodne

III. I. IV. I. II. III. I. I. IV. III. I. I. I. II. III. II. I. II. IV. II. III. I. II. I. II. I. III. III. II. III. III. II. II. IV. II. III. II.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Flesch, Julijana Friedrich, Marija Gangl, Sebastijan Gratz, Magdalena Heil, Marija Jurgovski, Đuro Jurgovski, Josip Keller, Marija Kilbert, Ana Kilbert, Liza Kilbert, Terezija Kles, Franjo Koch, Andrija König, Apolonija König, Franjo Kurbatfinski, Jakob Kurbatfinski, Josip Landenberger, Marija Laufer, Regina Linder, Julijana Mazarek, Marija Mazarek, Valentin Penzinger, Josip Penzinger, Marija Possert, Ivan Possert, Mato Ribeinski, Eva Rogić, Jakob Schendlinger, Ana Scherzinger, Ivan Scherzinger, Rozina Schrodi, Stjepan Schwager, Josip Schwager, Magdalena Seidl, Matija Spieler, Đuro Stehli, Josip Stehli, Melhior Stehli, Stjepan Stock, Josip Stock, Marija Stock, Katarina

19.11.1919. Sotin 7.9.1923. Sotin 10.6.1922. Sotin 15.4.1923. Sotin 4.9.1921. Sotin 11.3.1922. Sotin 31.7.1919. Sotin 8.3.1921. Sotin 21.4.1923. Sotin 20.2.1923. Sotin 24.8.1920. Sotin 8.5.1923. Sotin 2.7.1923. Sotin 15.9.1920. Sotin 30.10.1921. Sotin 25.1.1920. Sotin 12.13.1923. Sotin 15.8.1924. 9.6.1923. Sotin 3.4.1922. Sotin 7.9.1920. Sotin 6.7.1924. Sotin 7.5.1924. Sotin 18.10.1820. Sotin 8.6.1922. Sotin 7.5.1924. Sotin 24.7.1923. Sotin 27.11.1921. Sotin 24.7.1923. Sotin 18.12.1922. Sotin 26.9.1920. Sotin 23.10.1920. Opatovac 22.10.1922. Sotin 19.5.1920. Drenovci 1920. Sotin 9.6.1921. Sotin 29.9.1923. Sotin 7.9.1919. Sotin 8.6.1921. Sotin 1.1.1920. Sotin 14.8.1923. Sotin 10.12.1922. Sotin

„ Antun, mlinar Petar, kovač Stjepan st., ratar Antun, ratar Đuro, tikač „ Josip, zidar Ana, udovica Ivan, nadničar Ana, udova Petar, krojač Johan Pelikan, nadničar Franjo, mlinar „ Josip, tesar „ Ivan, brijač Lazar, nadničar Antun, ratar Đuro Bauer, ratar Stjepan, nadničar Stjepan, nadničar „ Matija, zidar „ Josip, nadničar Josip, strojar Ivan, ratar Karlo, postolar „ Stjepan, mlinar Jakob, ratar „ Matija, nadničar Đuro, ratar Josip, nadničar Matija, nadničar Josip, nadničar Antun, ratar „ Franjo, ratar

I. II. III. I. III. I. III. IV. I. III. III. II. I. I. III. I. I. I. II. III. III. I. I. IV. III. I. II. II. II. III. I. I. III. II. II. IV. II. II. IV. II. II. III.

257

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Strausz, Katarina Stutz, Antun Ticherer, Jakob Trübl, Jakob Trübl, Katarina Wieland, Marija Willig, Elizabeta Willig, Eva Willig, Josip Wölfl, Ana Wölfl, Katarina Zapf, Antonija Zapf, Terezija

20.11.1923. Sotin 8.2.1920. Sotin 9.11.1919. Sotin 4.1.1921. Sotin 9.7.1923. Sotin 17.12.1919. Sotin 10.7.1920. Sotin 20.11.1921. Sotin 14.12.1919. Sotin 1.5.1924. Sotin 16.4.1921. Sotin 29.7.1923. Karavukovo 13.12.1918. Karavukovo

Martin, mlinar Blaž Abt, ratar Jakob, nadničar Jakob, nadničar „ Franjo, nadničar Melhior, sodar „ Josip, ratar Martin, ratar „ Mihajlo, opančar „

II. III. II. IV. I. I. II. III. II. I. IV. III. I.

Stari Jankovci

258

kućni broj

1931/32 upisuje razred

Prezime i ime

Datum i mjesto rođenja

Vjeroispovijed

Ime oca ili skrbnika i zanimanje

Dohm, Jakob

19.8.1919. Stari Jankovci

reform.

Karlo, ciglar

Grossart, Elizabeta

5.12.1919. Stari Jankovci

evang.

Jakob, stolar

IV.

Gutwein, Adam

6.9.1920. Stari Jankovci

evang.

Adam, ratar

IV.

Gutwein, Đuro

9.9.1924. Stari Jankovci

evang.

„

Gutwein, Wilim

31.8.1922. Stari Jankovci

evang.

„

III.

Gutwein, Elizabeta

9.5.1922. Stari Jankovci

evang

Danijel, ratar

III.

Gutwein, Katarina

5.9.1924. Stari Jankovci

evang.

„

Gutwein, Wilim

22.6.1923. Stari Jankovci

evang.

Ivan, strojar

Kämpfner, Kristina

18.8.1924. Stari Jankovci

evang.

Wilim, mlinar

Keiper, Ivan

25.2.1920. Stari Jankovci

evang.

Ivan, cipelar

Keiper, Rozina

21.10.1923. Stari Jankovci

evang.

„

II.

Klose, Antun

27.1.1922. Novi Jankovci

evang.

Petar, stolar

III.

Kühner, Frieda

21.10.1922. Šidski Banovci

evang.

Jakob, zidar

III.

Martin, Margareta

9.1.1921. Stari Jankovci

reform.

Danijel, ratar

II.

Martin, Helena

26.2.1924. Stari Jankovci

reform.

Henrik, ratar

Martin, Rozalija

19.9.1920. Stari Jankovci

reform.

„

III.

Martin, Kristina

20.4.1920. Stari Jankovci

reform.

Petar, krojač

II.

IV.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Martin, Margareta

10.5.1923. Stari Jankovci

reform.

„

II.

Martin, Wilim

12.1.1919. Stari Jankovci

reform.

Petar, ratar

Martin, Wilim

16.8.1920. Marinci

reform.

Wilim, nadničar

Molnar, Martin

15.8.1923. Sombor

katol.

Josip, nadničar

Neider, Karlo

5.12.1924. Stari Jankovci

reform.

Jakob, mlinar

Neider, Katarina

1.1.1923. Stari Jankovci

reform.

„

II.

Neider, Rozina

24.12.1920. Stari Jankovci

reform.

„

Olak, Ivan

Garčin

reform.

Wilim, levit

Olak, Karlo

28.10.1920.Veliki Bečkerek

reform.

„

III.

Oster, Elizabeta

8.1.1925. Novi Jankovci

reform.

Filip, ratar

Pristupnik, Olga

24.11.1923. Sarajevo

evang.

Fridrik, nadničar

Schmidt, Đuro

24.4.1921. Novi Jankovci

evang.

Adam, ratar

III.

Schmidt, Magdalena

25.2.1924. Novi Jankovci

evang.

„

Schumacher, Elizabeta

31.12.1920. Stari Jankovci

evang.

Petar, ratar

Vogel, Ana

31.1.1922. Crvenka

evang.

Adam, bačvar

III.

Vogel, Kristina

26.1.1919. Stari Jankovci

evang.

Ivan, ribar

Vogel, Rozalija

22.2.1923. Crvenka

evang.

Adam, bačvar

II.

Wagner, Adam

30.10.1921. Novi Jankovci

evang.

Adam, ratar

II.

Wagner, Elizabeta

30.10.1919. Novi Jankovci

evang.

„

IV.

Wagner, Magdalena

4.11.1923. Novi Jankovci

evang.

„

Wagner, Adam

1.2.1922. Novi Jankovci

evang

pok. Wilim, bačvar

III.

Wagner, Rudolf

31.5.1919. Novi Jankovci

evang.

„

Zloch, Elvira

17.5.1922. Petrovci

evang.

Alojz, gostioničar

IV.

Ime oca ili skrbnika i zanimanje

kućni broj

Antun, ratar Mato, ratar Mato, ratar

158 105 120

Tordinci Prezime i ime Berol, Kata Born, Josip Dörner, Mato

Datum i mjesto rođenja 16.12.1924. Tordinci 17.3.1923. Tordinci 23.4.1925. Tordinci

1931/32 upisuje razred Osnovne

Više narodne

I. II. I.

259

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Dörner, Mijo Gärtner, Antun Gärtner, Đuro Gärtner, Josip Gärtner, Liza Ginder, Adam Ginder, Elizabeta Grösser, Jakob Hegeduš, Martin Helli, Magdalena Herz, Kata Herz, Marija Herz, Terezija Kizler, Kata Koller, Josefina Leimeder, Magdalena Leimeder, Stjepan Nemeth, Martin Pfann, Erna Sauer, Marija Sauer, Martin Schmidt, Anton Schmidt, Elizabeta Schmiederer, Liza Seifried, Ivan Seifried, Tomo Stieb, Siegfried Šafer, Adam Šafer, Josip Tittjung, Ana Tittjung, Franjo Tittjung, Mijo Tomas, Gašpar Tomas, Martin Ujvari, Martin Wolf, Andrija

15.4.1924. Tordinci 17.6.1924. Tordinci 1.3.1923. Tordinci 14.11.1924. Tordinci 13.1.1920. Tordinci 2.1.1919. Tordinci 16.9.1920. Tordinci 6.8.1922. Tordinci 7.1.1924. Tordinci 19.3.1920. Tordinci 21.6.1919. Tordinci 9.9.1923. Tordinci 11.12.1920. Tordinci 2.10.1919. Tordinci 9.2.1920. Borovo 4.3.1922. Tordinci 19.8.1919. Tordinci 17.10.1922. Tordinci 20.3.1924. Osijek 28.8.1923. Tordinci 15.3.1922. Tordinci 19.4.1921. Tordinci 12.2.1924. Tordinci 2.3.1919. Tordinci 9.7.1920. Tordinci 15.11.1923. Tordinci 8.5.1923. Tordinci 5.9.1920. Tordinci 12.2.1923. Tordinci 2.3.1920. Tordinci 23.8.1922. Tordinci 6.4.1920. Tordinci 12.12.1920. Tordinci 24.10.1924. Tordinci 9.11.1921. Tordinci 19.7.1920. Tordinci

„ Karlo, ratar Mato, zidar Martin, ratar Karlo, ratar Karlo, ratar „ Kristijan, ratar Petar, ratar Jakob, nadničar Nikola, ratar Josip, ratar „ Ivan, ratar Josip, mlinar Josip, nadničar „ Ljudevit, strojobravar Karlo, bravar Albert, ratar „ Ivan, ratar „ Stjepan, ratar Mato, nadničar „ Ivan, župnik Josip, ratar „ Sebastijan, ratar „ Andrija, ratar Ivan, nadničar Josip, zidar Martin, ratar Mijo, kolar

Prezime i ime

Datum i mjesto rođenja

Antonić, Ana Antonić, Josip Berger, Josip

22.1.1922. Cerić 1.2.1920. Cerić 11.2.1924. Cerić

Ime oca ili skrbnika i zanimanje Ivan, postolar „ Antun, ratar

„ 36

I. I. I. I.

107 36 117 „ 80 123

I. II. I. III. II. I. II.

302 222 „

II. I. II. I. III. II.

III. I. II. III. IV. I.

130 „ 66 „ 119 45 „

I. I. III. III. I.

41 „ 85 „ 101

I. III. IV. III. I. IV. IV.

293 84 67

Cerić

260

kućni broj 12 „ 11

1931/32 upisuje razred III. V. II.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Berger, Regina Birmili?, Ivan Birmili?, Antun Brand, Andrija Epner, Andrija Epner, Elizabeta Epner, Hinko Fieder, Magdalena Fieder, Ivan Fieder, Terezija Gratz, Marija Gref, Barbara Gros, Franjo Heintz, Ivan Hetich, Antun Hum, Martin Hum, Hinko Hum, Terezija Husli, Terezija Jegl, Kata Jegl, Pero Jencer, Hinko Karl, Barbara Karl, Elizabeta Kiršner, Terezija Kvintus, Kata Lang, Martin Lehrmajer, Andrija Lehrmajer, Marija Lehrmajer, Elizabeta Licht, Eva Licht, Tomo Licht, Jakob Licht, Marija Licht, Julijana Licht, Marija Licht, Matej Luc, Martin Olvic, Adam Olvic, Đuro Racher, Ivan Rack, Julijana

20.3.1922. Cerić 1.12.1921. Cerić 23.4.1922. Cerić 18.10.1924. Cerić 30.11.1921. Cerić 30.6.1920. Cerić 26.11.1923. Cerić 18.7.1919. Cerić 22.6.1924. Cerić 10.2.1921. Cerić 26.10.1923. Cerić 13.11.1922. Cerić 5.9.1923. Cerić 25.5.1920. Cerić 12.5.1924. Cerić 7.4.1922. Cerić 12.5.1924. Cerić 6.10.1922. Cerić 4.9.1919. Cerić 27.11.1921. Cerić 9.7.1919. Cerić 17.11.1919. Cerić 30.9.1920. Cerić 15.1.1921. Cerić 25.2.1921. Cerić 23.10.1923. Cerić 17.12.1921. Cerić 21.4.1924. Cerić 9.9.1922. Cerić 14.1.1922. Cerić 28.1.1922. Cerić 11.11.1923. Cerić 4.6.1919. Cerić 2.6.1920. Cerić 1.6.1920. Cerić 31.7.1923. Cerić 27.8.1922. Cerić 10.7.1923. Cerić 19.5.1923. Cerić 10.8.1924. Cerić 7.4.1921. Cerić 20.12.1922. Cerić

„ Ivan, ratar Josip ml., kovač Franjo, mesar Antun st., ratar Antun, nadničar „ Pavao, ratar Stjepan, nadničar „ Vendo, ratar Đuro, nadničar Andrija, ratar Ivan, nadničar Ivan, ratar Ivan ml., ratar Stjepan, ratar „ Martin Lehmajer, ratar Andrija, ratar „ Barbara, ratarka Ivan, pekar Josip, ratar Valentin, gostioničar Franjo, ratar Antun, nadničar Ivan, ratar „ Martin, ratar Ivan, postolar Ivan, postolar Pavao, postolar „ Adam, nadničar Josip, nadničar „ Đuro, ratar Đuro, nadničar „ Mijo, brijač Mato, ratar

„ 6 72 143 142 211 „ 51 79 „ 4 130 71 2 18 157 114 „ 56 9 „ 13 64 75 141 165 95 49 „ 56 163 „ 44 „ 152

147 53

III. IV. III. I. III. III. I. III. I. IV. II. III. I. IV. I. III. I. III. V. I. IV. V. V. IV. IV. II. IV. I. III. III. III. II. V. II. V. II. III. II. II. I. III. III.

261

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Rebl, Đuro Sajbert, Florijan Sajbert, Katarina Sikinger, Elizabeta Slavinjak, Mihajl Somer, Ivan ml. Somer, Josip Šnur, Terezija Taschmajer, Adam Taschmajer, Stjepan Tomas, Adam

21.4.1922. Cerić 31.3.1921. Cerić 11.11.1922. Cerić 24.4.1923. Cerić 4.9.1924. Cerić 30.7.1923. Cerić 25.7.1920. Cerić 17.2.1924. Cerić 19.12.1923. Orolik 23.10.1920. Orolik 15.12.1922. Cerić

Terezija, ratarka Terezija, nadničar „ Adam, nadničar Josip, nadničar Tomo, stolar „ Jakob, ratar Adam, nadničar „ Baltasar, ratar

30 207 „ 203 116 77 77 137 205 „ 174

II. IV. III. II. I. I. III. I. II. V. III.

Literatura: Isović, Kasim, „Državni arhiv NR Bosne i Hercegovine (Osnivanje, rad i stanje)”; Glasnik arhiva i Društva arhivskih radika, I, Sarajevo 1961, 169-185. Papić, Mitar, Školstvo u Bosni i Hercegovini (1918-1941), Veselin Masleša, Sarajevo 1984. Rodinis, Andrej, Izvještaji o situaciji u Drinskoj banovini, knjiga 1 (1929-1931), Građa za proučavanje političkih, kulturnih i socijalno-ekonomskih pitanja iz prošlosti Bosne i Hercegovine (XIX i XX vijek), N. S., tom I (X), Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo 2009.

262

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima Vukovar, Vinkovci i Županja od 1929. do 1931. godine Sažetak Drinskoj banovini, sa sjedištem u Sarajevu, do rujna 1931. godine pripadali su i hrvatske kotarevi Vinkovci, Županja i Vukovar. Sukladno Zakonu o narodnim školama iz 1929. godine, u mjestima u kojima su bili nastanjeni državljani stranoga materinjega jezika, moglo se otvoriti školsko odjeljenje. Najviše odjeljenja nalazilo se na područjima Vukovara, Županje i Vinkovaca. Međutim, ta su se područja u sklopu Drinske banovine nalazila do rujna 1931. godine, zbog čega se u arhivskim izvorima u Arhivu Bosne i Hercegovine u predstojećem periodu školstvo na tim područjima ne može više pratiti. Bez obzira na to, sačuvani izvori o radu ovih odjeljenja predstavljaju koristan prilog o životu njemačke manjine. Najiscrpniji izvori u tom pogledu dolaze iz rada povjerenstava za upis učenika, koja su sastavljale popise s podrobnim podacima o učenicima.

Deutschsprachige Klassen in den Abteilungen der Volksschulen in den Kreisen Vukovar, Vinkovci und Županja von 1929 bis1931 Zusammenfassung Zur Drina-Banschaft, mit Sitz in Sarajevo, gehörten bis September 1931 auch die kroatischen Bezirke Vinkovci, Županja und Vukovar. Gemäß Gesetz über Volksschulen aus 1929 konnten in Ortschaften, in denen Staatsbürger fremder Muttersprache ansgesiedelt waren, eine Schulabteilung eröffnet werden. Die meisten Abteilungen befanden sich auf dem Gebiete von Vukovar, Županja und Vinkovci. Doch diese Gebiete befanden sich in der Drina-Banschaft bis September 1931, daher ist das Schulwesen in diesen Gebieten in der kommeden Zeitspanne in den Quellen des Archivs von Bosnien und Herzegowina nicht mehr verfolgbar. Ungeachtet dessen sind die erhaltene Quellen über die Tätigkeit dieser Abteilungen ein nützlicher Beitrag über das Leben der deutschen Minderheit. Die ausführlichsten Quellen in dieser Hinsicht kommen aus der Tätigkeit der Ausschüsse für Immatrikulation der Schüler, die Listen mit genauen Angaben der Schüler fertigten.

263

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 243-264 Andrej Rodinis: Odjeljenja s njemačkim jezikom u odjelima pučkih škola u kotarima...

264

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Filip Šimetin Šegvić Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

UDK: 930.85(497.5=112.2) Izvorni znanstveni rad Primljeno: 18.9.2017. Prihvaćeno: 25.9.2017.

Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj Monarhiji druge polovice 19. stoljeća Autor teksta istražuje urbane komunikacije unutar Habsburške Monarhije druge polovice 19. stoljeća i posebice na prijelazu stoljeća. Takav analitički okvir, uz fokus na kulturne transfere i stvaranje intelektualnih mreža u Austro-Ugarskoj, jasno ističe ulogu stranaca, došljaka iz Austrijskih zemalja ili Njemačke na područje Hrvatske i Slavonije i njihov utjecaj na izmjenu urbane svakodnevice grada Zagreba kao i kulturne te intelektualne prakse.

Ključne riječi: Habsburška Monarhija, 19. stoljeće, Zagreb, urbane komunikacije, prijelazi, kulturni transferi

265

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Pored Pariza, Londona i Berlina još je samo Beč imao pred kraj 19. stoljeća ulogu iskonskog europskog kulturnog i intelektualnog središta. Kao glavni grad Austro-Ugarske Monarhije u iskonskom je smislu objedinjavao sve nacionalnosti velikog Carstva, povezivao staro i novo u umjetnosti i kulturi, bio središte prirodnih i humanističkih znanosti, znanstvenih rasprava, medicine, forenzike, psihoanalize, secesije i avangardne moderne umjetnosti, neosporni centar glazbe s velikom tradicijom, mjesto intelektualnih polemika književnika, teoretičara, povjesničara, povjesničara umjetnosti. Sve te kulturne pojave kao da se oko 1900. godine1 intenziviraju, postaju dio fenomena „prijelaza stoljeća“.2 Pritom se naročito ističe veliki porast stanovništva, jer Beč početkom 19. stoljeća broji 240.000 stanovnika, da bi oko 1900. prešao dva milijuna i tako postao četvrti (u nekim periodima i treći) grad Europe, od čega je velik dio otpadao na došljake: njih 410.000 iz čeških zemalja, 140.000 iz Ugarske (uključujući i Hrvatsku i Slavoniju), 37.000 iz Galicije i još 37.000 s juga Monarhije.3 Unatoč, odnosno često i upravo zbog multikulturne matrice, Beč je neraskidivo povezan i s ostalim centrima Dunavske Monarhije i Srednje Europe. Osim što je shvaćan kao komunikacijsko središte u odnosu na druge europske i svjetske imperijalne komplekse u smislu transfera znanja, znanosti, kulturnih i intelektualnih praksi, itd., Beč je do sloma Austro-Ugarske 1918. godine predstavljao jedan od glavnih komunikacijskih kanala između pojedinih nacija Monarhije, odnosno šire, elita, skupina i pojedinaca iz svih krajeva. Kao formativno mjesto, Beč je brojne pojedince usmjerio da u sklopu svojih lokalnih zajednica i manjih urbanih središta Monarhije „grade“ vlastite kulturne mreže, bilo da se radi o „bečkim“ obrascima koji se prihvaćaju ili odbijaju. Dakako posebnu ulogu ima liberalno građanstvo, kao svojevrsno interurbano vezivno tkivo između Beča, Budimpešte, Praga, Lavova, Ljubljane, Zagreba, Temišvara, Černivca, dakle najočitija točka urbane komunikacije: pritom se ne radi o pojedinim nacionalnim kulturama Mađara, Čeha, Poljaka ili Hrvata i Srba, već prije svega poliglotsko ili predominantno njemačko građanstvo.4 Beč je bio model prema kojemu se u drugim habsburškim 1

Kategorija „Beč oko 1900.“ čemu su komplementarne i druge, primjerice „Budimpešta oko 1900.“ ili „Zagreb oko 1900.“, slijedi široko povijesno shvaćanje koje je predložio William Johnston, misleći na procvat urbanog intelektualnog i kulturnog života na prijelazu stoljeća, odnosno dugoročnije kulturne procese koji se odvijaju između 1890. ili još 1880-ih godina i 1910-ih i čak 1920-ih godina. Vidi: William M. Johnston, Zur Kulturgeschichte Österreichs und Ungarns 1890-1938: Auf der Suche nach verborgenen Gemeinsamkeiten (WienKöln-Weimar: Böhlau Verlag, 2015.).

Iako je fenomen Beča na prijelazu stoljeća obrađen u više različitih monografija, ovdje se izdvajaju u historiografskom smislu dominantni pristupi temi: Ilsa Barea, Vienna: Legend and Reality (London: Secker & Warburg, 1966.); William M. Johnston, Austrijski duh: Intelektualna i društvena povijest 1848.-1938. (Zagreb: Globus, 1993.); Carl E. Schorske, Beč krajem stoljeća (Zagreb: Antibarbarus, 1997.).

Michael John, „Vielfalt und Heterogenität. Zur Migration nach Wien um 1900“, u: Migration und Innovation um 1900: Perspektiven auf das Wien der Jahrhundertwende, ur. Elisabeth Röhrlich (Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2016.), 24-27.

Steven Beller, Geschichte Österreichs (Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2007.), 165. Usp. Eric J. Hobsbawm, Fractured Times: Culture and Society in the Twentieth Century (London: Little Brown, 2013.), 89-95.

266

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

urbanim središtima postupno uvode određene kulturne prakse, vode intelektualne debate, organizira život i svakodnevica, uspostavlja odnos prema umjetnosti i određuje uloga te iste umjetnosti u urbanom životu. Zagreb oko 1900. godine, sa svojih 64,37 km2 površine i nešto manje od 100.000 stanovnika, predstavlja nešto veći grad, koji međutim zbog svoje dvojne uloge nosi – u okvirima Trojedne Kraljevine – poseban značaj: u 19. stoljeću definiran je dvojnom ulogom periferije Monarhije i istovremenog hrvatskog političkog i kulturnog središta, hrvatskog glavnog grada.5 Osim što Zagreb dakle prihvaća i prilagođava posebnom hrvatskom kontekstu novine iz središta Monarhije, grad ujedno i kao hrvatsko središte predstavlja važan model drugih hrvatskih urbanih središta u razvoju. Najčešći nosioci komunikacije srednjoeuropskih gradova6 su u kulturnom smislu, pa tako i u odnosu Beča i Zagreba, ili studenti ili intelektualne elite u najširem smislu.7 Kulturni transferi8 ostvaruju se između ostalog i putem pojedinaca koji imaju mogućnost boraviti izvan svog rodnog kraja, te bilo kroz školovanje, stručnu ili umjetničku djelatnost ili iz čistog interesa postaju otvoreni prema „primanju“ novih ili za njih još nepoznatih iskustava. S druge strane, i oni će, ovisno o duljini boravka, položaju na kojem se nalaze i drugim faktorima, također ostaviti dojam u društvu u kojem djeluju. Povjesničar i književnik Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.) školovao se u Varaždinu i Zagrebu (školovanje prekinuo 1833.), pohađao kadetsku školu u austrijskom Kremsu, boravio 5

Ulogu Zagreba u komparativnom kontekstu u novije vrijeme obrađuju: Filip Tomić – Mario Strecha, „Zagreb raste. Prilog poznavanju populacijskog razvoja Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća u komparativnoj perspektivi”, Historijski zbornik 69 (2017.), 33-70. Vidi također: Ante Laušić, „Stanovništvo Zagreba i okolice od 1880. do 1980.“, Migracijske i etničke teme 3/1 (1897.), 20-22; Božena Vranješ-Šoljan, Stanovništvo gradova banske Hrvatske na prijelazu stoljeća: (socijalno-ekonomski sastav i vodeći slojevi 1890 - 1914) (Zagreb: Školska knjiga, 1991.).

O tome vidi naročito: Moritz Csáky, et. al. (ur.), Kultur-Identität-Differenz: Wien und Zentraleuropa in der Moderne. Innsburck-Wien-München-Bozen: Studien Verlag, 2004.

O tome vidi: Iskra Iveljić, „Kroatische Studenten und Professoren in Wien (1790-1918)“, u: The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (18th-20th Century), ur. Iskra Iveljić (Zagreb: FF Press, 2015.), 291356; Iskra Iveljić, „Kroatische Eliten in Wien im 19. Jahrhundert. Eine prosopographische Skizze“, u: The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (18th – 20th Century), ur. Iskra Iveljić (Zagreb: FF Press, 2015.), 457-520.

Kulturni transferi najčešće se proučavaju u okviru međunacionalnih odnosa, dakle poredbenom metodom kojom se analiziraju „prenositelji“ i „prelasci“ koji provode kulturne transformacije unutar okvira dviju ili više različitih zemalja. Izvorište takvog proučavanja su njemačko-francuski odnosi, iako se metoda analize pokazala u posljednje vrijeme propulzivna, pa se u međuvremenu proučavaju najrazličitiji međudržavni odnosi putem skupina ili pojedinaca koji kulturne transfere omogućuju. Vidi primjerice: Michel Espagne-Michael Werner, ur., Transferts. Les relations interculturelles dans l’espace franco-allemand (XVIIIe et XIXe siècle) (Paris: Editions Recherche sur les civilisations, 1988.); Michel Espagne-Michael Werner, “Deutsch-französischer Kulturtransfer im 18. und 19. Jahrhundert. Zu einem neuen interdisziplinären Forschungsprogramm des C.N.R.S.”, Francia 13 (1985,), 502-510; Michel Espagne - Michael Werner, „La construction d’une référence culturelle allemande en France: Génèse et Histoire (1750-1914)“, Annales E.S.C. 42 (1987.), 969-992. Širom temom međuimperijalnih transfera u novije se vrijeme bavi zbornik: Volker Barth – Roland Cvetkovski (ur.), Imperial Co-operation and Transfer, 1870-1930: Empires and Encounters (London-New York: Bloomsbury Publishing, 2015.).

267

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

u Beču i Milanu. Između 1838. i 1840. Kukuljević Sakcinski boravi u Beču, a preko njegovih dnevničkih zapisa saznajemo kako aktivno sudjeluje u kulturnom i društvenom životu, kako mu tamošnji boravak pomaže da se „stvaraju nove slike i nove zabave“. Tako Kukuljević predvečer redovito odlazi u kazališta (Kazalište kod Josefstadta i Hoftheater), hoda po gostionicama u predgrađima, šeće Praterom, čita Homera, Petrarcu, Gundulića, proučava djela raznih povjesničara, igra karte, svakodnevno boravi u kavanama čitajući novine, ide na balove, plesove na kojima „igraše Štraus“ – kako je sam pribilježio – te, naravno, posjećuje carski dvor.9 Svoje će spoznaje Kukuljević „ugraditi“ u vlastito djelo i djelovanje u Zagrebu, koristit će poznanstva u Beču,10 primjenjivati stečena iskustva, unoseći u hrvatski politički i kulturni život novosti na području historiografije, arheologije i književnosti. Ivan Kukuljević Sakcinski jedan je od brojnih primjera predstavnika hrvatske elite koja neko vrijeme boravi u Beču, gdje se uspostavljaju bitne veze te stječu znanja i inspiracija koja se ne odnosi samo na njegovo stručno-kulturno djelovanje, već i na prihvaćanje modernih društvenih normi i običaja koji su se tek postupno uvodili u Zagrebu, dok su u Beču već predstavljali standardizirani oblik društvene svakodnevice i dokolice. Za hrvatske elite Beč je bio centar mode, mjesto kupovine, preuzimanja najnovijih društvenih oblika zabave, razonode, uživanja u veličanstvenim proslavama i plesovima, koji su se potom postupno uvodili i u gradovima Trojedne Kraljevine.11 Osim hrvatskih elita, posrednici i prenosioci kulture su bili i stranci. Još u razdoblju srednjeg i ranog novog vijeka strani trgovci, vojnici, predstavnici klera, itd. koji govore njemački naseljavaju hrvatsko područje. Naročito jaki valovi doseljavanja zahvaćaju Banat, Baranju, Slavoniju i Srijem u 18. i 19. stoljeću.12 Ponekad povezani s tim valovima seoba, a ponekad i neovisno od njih, pojedinci ili skupine – obično vezane uz određenu profesiju, poput učitelja, znanstvenika, obrtnika, itd. – tijekom čitavog 19. stoljeća svojim „prelascima“ i djelovanjem na različitim destinacijama aktivno posreduju između centara države i središta periferije, povezujući vlastita iskustva i znanja sa specifičnom situacijom na koju nailaze.13 Pritom je izuzetno važan multikulturalni i heterogen kontekst urbanih 9

NSK, R 6924, „Dnevnik Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1838.-1840.“. O Kukuljeviću vidi također: Tihomil Maštrović (ur.), Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom (Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2011.); Ivana Mance, Zèrcalo naroda. Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika (Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2012.).

Vidi: Rudolf Preinerstorfer, „Ivan Kukuljević Sakcinskis Archivforschungen in Wien“, u: Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, ur. Tihomil Maštrović (Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2011.), 472-481.

Iskra Iveljić: „Kroatische Eliten in Wien im 19. Jahrhundert. Eine prosopographische Skizze“, u: The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (18th – 20th Century), ur. Iskra Iveljić (Zagreb: FF Press, 2015.), 458-468.

O Nijemcima u Hrvatskoj vidi Vladimir Geiger, „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme 7 (1991.), 319-334 i druge radove istog autora.

Vidi: Michel Espagne, „Die Rolle der Mittler im Kulturtransfer“, u: Kulturtransfer im Epochenumbruch, ur. Hans-Jürgen Lüsebrink – Rolf Reichardt (Leipzig: Leipziger Universitätsverlag, 1997.), 309-329.

268

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

središta kao što su Zagreb ili Osijek, unutarnja komunikacija, povezanost između regionalne baštinjene pluralnosti i izvanjske pluralnosti koja nastaje u kulturnim procesima razmjene stanovništva u širem Europskom okviru kao ključno obilježje srednjoeuropskih gradova Habsburške Monarhije.14 Što je omogućilo i poticalo visoki stupanj unutarnje mobilnosti u Habsburškoj Monarhiji? Nekoliko je razloga posredovalo tome. Od centralizacijskih reformi carice Marije Terezije (1717.-1780.) i njenog sina Josipa II. (1741.-1790.), koje su postavile institucionalne temelje Carstva, država se sve više oslanjala na lojalnost slojeva ili skupina koje su bili obrazovane, u gospodarskom smislu razvijenije te socijalno izuzetno mobilne.15 Naročito obrazovani pojedinci predstavljali su priliku kao „import-kadrovi“, obučeni i sposobni pokretači i organizatori različitih znanstvenih, kulturnih, obrazovnih i drugih djelatnosti u rastućim lokalnim središtima. Etablirani monarhijski centri znanosti, kulture i obrazovanja poput Beča, Budimpešte ili Praga proizvodili su nove kadrove koji, ako nisu imali garantirani angažman u tim gradovima, uz državne poticaje sele u manja lokalna središta kako bi iskoristili svoje znanje i sposobnost u organizaciji tamošnjih institucija, društva, zajednica, itd. Državni, ali i zemaljski financijski poticaji pritom predstavljaju jasan vid razvojne kulturne politike. Na prijelazu stoljeća će postupni industrijski porast koji blago zahvaća i Trojednu Kraljevinu naročito pospješiti porast gradskog stanovništva koje od 1880-ih godina raste blago, da bi od 1890-ih godina veća središta poput Zagreba, Osijeka, Srijema, Bjelovara, Požege, Virovitice, itd. bilježila i jači uzlet. Urbani lokalni centri predstavljali su prije svega priliku za sitne obrtnike i poduzetnike, ali i učitelje te druge kulturne organizatore koji su svojim djelovanjem na području jezika, književnosti, pjesništva, glazbe obogaćivali lokalne zajednice. Naposljetku treba istaknuti i da je mobilnost unutar Dvojne Monarhije dakako značajno pospješena i razvojem cesta, odnosno izgradnjom željezničke mreže (u Habsburškoj Monarhiji od 1837. godine) koja se odražava na područje Trojedne Kraljevine od 1860-ih godina i kroz nagodbeno razdoblje, uglavnom po planu austrijske Južne željeznice i Ugarske kraljevske državne željeznice, dakako uz brojne političke rasprave, kontroverze i razvojna pitanja. Vrlo važnu stavku u kulturnim i intelektualnim prelascima čini akademska mobilnost unutar Habsburške Monarhije. Ključnu su ulogu u tom smislu odigrale reforme kojima je decentralizirana visoka naobrazba. Liberalne reformatorske tendencije političke elite koja je preuzela resor obrazovanja, nastave i bogoštovlja u Beču, ali i Budimpešti, omogućile su transformacije liceja i preparandija u snažnije institucije sa statusom bliskom sveučilištima, dok je postupno dopuštana nastava na nenjemačkim jezicima – mađarski u Pešti, poljski u Lavovu i Krakowu. Tijekom 1870-ih godina je 14

Moritz Csáky, Das Gedächtnis der Städte: kulturelle Verflechtungen: Wien und die urbanen Milieus in Zentraleuropa (Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2010.), 69-75; 89-128.

Pieter Judson, The Habsburg Empire: A New History (Cambridge-London: The Belknap Press of Harvard University Press, 2016.), 103-104.

269

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

daljnja decentralizacija države, dijelom kako bi se nadoknadio i izgubljeni talijanski teritorij, omogućila osnivanje kraljevskih, tj. carskih „sveučilišta Franje Josipa“: u Cluju 1872., Černivcima 1875. godine te dakako Zagrebu 1874. godine.16 Takve se prilike u pravilu slave kao događaji od „kulturno-povijesnog“ značaja, izražaji povijesne, kulturne i političke misije koju dinastija Habsburg preuzima u svojem Carstvu. Naročito nakon Austro-ugarske nagodbe je uz pomoć kulturne politike dinastije i države omogućena veća otvorenost prema došljacima, najčešće mlađim osobama, iz svih krajeva Monarhije. Car Franjo Josip je kao „otac“ Monarhije izdavao godišnje subvencije kojima su se dodjeljivale stipendije na različitim visokim školama i sveučilištima, raspoređene po pojedinim zemljama. Pritom su i državne, odnosno zemaljske stipendije davale važan poticaj mobilnosti, naročito u razdobljima kulturnih organizatora na prijelazu stoljeća u Dunavskoj Monarhiji, kao što su Wilhelm August von Hartel (1839.-1907.), Loránd Eötvös (1848.-1919.) ili na hrvatskom području Ivan Vončina (1827.-1885.), Izidor Kršnjavi (1845.-1927.) i drugi. Ciljevi takve poticane mobilnosti bili su obično višestruki: od političkih, koji su primjerice trebali pokazivati uspjehe dualističkog uređenja Habsburške Monarhije, želje za suzbijanjem nacionalne predominacije u određenom području ili opasnosti nacionalizma pa sve do znanstvenih težnji stvaranja jake i čvršće povezane mreže znanstvenih i kulturnih institucija u Habsburškoj Monarhiji koja će nuditi podlogu za međuinstitucionalnu potporu, razmjenu znanja i prikupljenih podataka, pristupa, stručnih metoda, osoblja, itd. Dakako, prije svega se poticala multikulturalnost bečkog središta kao simbolično i faktično najočitijeg mjesta objedinjavanja različitih nacionalnosti. Studenti i predstavnici raznih elita Hrvatske i Slavonije mogu se prvenstveno identificirati kao pravi posrednici u kulturnim transferima, prihvaćajući suvremene tendencije u kulturi i umjetnosti te potom nastojeći je prilagoditi dinamici urbanih sredina Trojedne Kraljevine u koje se vraćaju. Studenti su naročito aktivni zato jer su u formativnim razdobljima svojih karijera pokazivali otvorenost prema onome što su im gradska okruženja izvan domovine pružala. Osim kao magnet u odnosu na sve predjele Dvojne Monarhije, Beč je predstavljao i važno pribježište njemačke inteligencije koja je, što iz političkih razloga, što iz drugih privatnih razloga ili jednostavne mogućnosti zaposlenja bio privlačan kao europski prepoznati kulturni centar s jakim glazbenim, umjetničkim i intelektualnim životom. Ipak, u odnosu na heterogenost drugih urbanih središta Monarhije, treba istaknuti i činjenicu da je u Beču oko 1900. godine ipak izražen i određen germanocentrizam koji je objedinjavao pojedine nacionalnosti i vjeroispovijesti, odnosno koji je nametao „Njemački Beč“ kao temeljnu razinu, želeći razne češke, mađarske, slovačke, hrvatske, srpske, poljske i druge intelektualce ipak vezati za produkciju na njemačkom jeziku,

Jan Surman, „Imperiale go-betweeners. Józef Dietl und Tomáš Garrigue Masaryk zwischen Imperium, Wissenschaft und Nationalpolitik.“, u: Eliten im Vielvölkerreich/Elites and Empire, ur. Tim Buchen – Malte Rolf (Berlin/Boston: De Gruyter; München: Oldenbourg, 2015.), 314-321.

270

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

njemački izražaj, itd. – dakako pod uvjetom da su željeli igrati istaknutiju ulogu u bečkom društvu i kulturnoj eliti.17 No, tendencija državnih ili dinastičkih stipendija bila je i znanje, nauku i obrazovanost iz centra prenositi prema periferiji Monarhije. Educirani pojedinci sa šireg srednjoeuropskog austrijskog, češkog ili njemačkog podneblja, u literaturi 19. stoljeća prozivani kao iskonski „donositelji kulture“ i „kulturni nosioci“ (dakle Kulturbringer i/ili Kulturträger18) Monarhije, često su se našli pozvani „njemačku kulturnu misiju“ širiti na „slavensko“ područje Hrvatske i Slavonije koje je unatoč razvojnoj politici bana Mažuranića i kasnijih režima još u drugoj polovici 19. stoljeća promatrano kao egzotični, daleki kraj koji se tek u novije vrijeme oslobodio dugotrajne osmanske opasnosti i koji čeka svoj „preporod“. Iako su po stopi unutrašnje mobilnosti, dakle regionalnih i zemaljskih migracija unutar granica Habsburške Monarhije, Hrvatska i Slavonija (nešto veća stopa useljeništva u odnosu na Hrvatsku) činile, skupa s Bukovinom, Galicijom i Erdeljom, najmanje mobilne zemlje, ipak je mobilnost među obrazovanim elitama bila velika: naročito važno središte privlačenja takvih pojedinaca ili skupina bio je grad Zagreb, ne samo kao politički centar, već i iskonsko obrazovno, umjetničko i kulturno središte koje postaje u drugoj polovici 19. stoljeća.19 Mladi umjetnici i intelektualci putem različitih su fondova financijski podupirani: Beč, Prag, Graz ili neki drugi sveučilišni gradovi trebali su im pružati visoko obrazovanje, a država je potom naročito ohrabrivala „prelaske“ u manje krajeve, što je mladim intelektualcima, umjetnicima i kulturnjacima moglo odgovarati zbog manje kompetitivnosti, odnosno mnogo veće prilike da se domognu dobrog položaja, istaknu svojim radom ili dobiju kakav važan angažman.20 Tako pisac, novinar i glumac Heinrich Moritz Penn (1838.-1918.), koji se rodio u Ljubljani, studira i radi kao novinar isprva u Grazu, nastavlja karijeru u Beču, vraća se potom u Ljubljanu, putuje po Njemačkoj i Balkanu, a potom neko vrijeme kao glumac radi u nacionalnom kazalištu u Zagrebu, da bi ga žurnalistička karijera odvela potom u Trst, Lavov, Jablonec, Budimpeštu, Brno, ponovno Beč itd. Neke je pojedince vojna služba i karijera odvela u Trojednu Kraljevinu gdje su se trajno nastanili, s time da su 17

Moritz Csáky, Das Gedächtnis der Städte: kulturelle Verflechtungen: Wien und die urbanen Milieus in Zentraleuropa (Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2010.), 273-344.

Albrecht von Roon, Grundzüge der Erd- Völker- und Staatenkunde, sv. 3 (Berlin: Verlag von Duncker und Humblot, 1845.), vidi npr. 414 do 421.

Annemarie Steidl, „Ein ewiges Hin und Her. Kontinentale, transatlantische und lokale Migrationsrouten in der Spätphase der Habsburgermonarchie“, Österreichische Zeitschrift für Geschichtswissenschaften 19/1 (2008.), 19, grafika 2, 20. Vidi također: Renate Banik-Schweitzer, „Der Prozess der Urbanisierung“, u: Die Habsburgermonarchie 1848-1918, sv. IX/1, ur. Helmut Rumpler – Peter Urbanitsch (Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 2010.), 193-196.

Hartmut Krones, „Wanderung und Kulturaustasch im Habsburgerreich und im südostdeutschen Raum“, u: Wanderungen und Kulturaustausch im östlichen Mitteleuropa: Forschungen zum ausgehenden Mittelalter und zur jüngeren Neuzeit, sv. 1, ur. Hans-Werner Rautenberg (München: R. Oldenbourg Verlag, 2006.), 353.

271

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

neki pojedinci ostvarivali i paralelne zapažene karijere na području kulture. Primjer je Emil Wickerhauser (1823.-1900.), rođen u imućnoj austrijskoj obitelji u Beču, koji je nakon obrazovanja u Akademiji za orijentalne jezike u Beču, isprva radio u državnoj službi kao diplomatski prevoditelj. Nakon boravaka u Iaşi, Temišvaru i Petrovaradinu, pronašao je angažman u Zagrebačkoj generalkomandi te se skrasio 1852. godine u Zagrebu gdje je, između ostalog, djelovao kao pjesnik, objavljujući na njemačkom jeziku u Agramer Zeitungu i drugim austrijskim glasilima.21 Nakon obrazovanja u Austriji i angažmana na Pomorskoj akademiji u Rijeci, Friedrich (Miroslav) Singer (1821.-1876.) je u Zagrebu uspješno kao učitelj organizirao nastavu tjelovježbe te uveo u nastavu hrvatsku terminologiju prevedenu iz njemačkog; kasnije će Franjo (František) Hochmann (1850.-1893.), još jedan monarhijski „prenositelj“, taj Singerov sustav tjelovježbe zamijeniti modernijim češkim sustavom obuke.22 Franz (Franjo) Folprecht (1828.-1888.) rodio se u češkom mjestu Horní Bousov, obrazovanje stječe u Mladoj Boleslavi i Pragu, kratko vrijeme provodi u Zagrebu da bi potom stalno namještenje učitelja dobio 1854. godine na Varaždinskoj gimnaziji gdje je uživao izuzetan ugled, a traga je ostavio i kao autor školskih udžbenika za fiziku namijenjenih nižim razredima. Anton Schlesinger (1853.-1896.) rodio se u Biloj županiji kod Alapa, obrazuje se u Budimpešti, zatim radi kao novinar u Beču (za list der Wanderer) i Budimpešti, da bi od sredine 1870-ih godina trajno radio u Zagrebu kao suradnik, glavni urednik i kasnije izdavač novine Agramer Zeitung. Primjer austrijskog fizičara Petera Salchera (1848.-1928.), koji doduše nije djelovao u Zagrebu, nego većim dijelom karijere u Rijeci, zorno ukazuje na to kako su stvarane znanstvene mreže unutar Dunavske Monarhije. Nakon obrazovanja u Grazu gdje dobiva doktorat, Salcher isprva radi u Klagenfurtu i Trstu, sredinom 1870-ih godina odlazi u Rijeku gdje na Carsko-kraljevskoj Mornaričkoj akademiji vodi meteorološku stanicu. Pritom Salcher blisko surađuje na interdisciplinarnim istraživanjima s Ernstom Machom, Sándorom Rieglerom i drugim istaknutim znanstvenicima, povezuje Rijeku i Pulu s Bečom kao istraživačkim centrom, te u svojim pokusima uspijeva fotografski uhvatiti zvučne valove, čime su postavljeni teorijski temelji za daljnji razvoj termodinamike i hidrodinamike. Naročito veliku ulogu umjetničkih prenosioca imaju arhitekti. Od Bartholomäusa (Bartola) Felbingera (1785.-1871.), sudetskog Nijemca koji je početkom 19. stoljeća, nakon višegodišnjeg boravka u Beču, došao u Zagreb, tradicija istaknutih graditelja i umjetnika se nastavlja i u drugoj polovici 19. stoljeća.23 Osim poznatog arhitekta 21

Mirjana Stančić, Verschüttete Literatur: die deutschsprachige Dichtung auf dem Gebiet des ehemaligen Jugoslawien von 1800 bis 1945 (Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2013.), 155.

Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. V: Od 20. listopada 1860. do 20. travnja 1868. (Zagreb: Tisak Kr. zemaljske tiskare, 1910.), 268-269.

O Bartolu Felbingeru vidi: Lelja Dobronić, Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba (Zagreb: Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, 1971.).

272

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Hermana Bolléa (1845.-1926.), koji od 1870-ih godina radi te živi u Hrvatskoj,24 i drugi su njemački umjetnici, često na poziv biskupa Strossmayera i Izidora Kršnjavog, djelovali u Zagrebu svojim umjetničkim stvaralaštvom. U približno isto vrijeme kada u Zagrebu već djeluje Bollé dolazi i arhitekt Kuno Waidmann (1845.-1921.). Slikar Joseph ( Josip) Bauer (1845.-1916.), obrazovan u Beču i Münchenu, slika i izlaže u Hrvatskoj, a od 1884. godine radi i kao nastavnik slikanja na Obrtnoj školi. Arhitekt Alois (Vjekoslav) Bastl (1872.-1947.) rodio se u Češkoj, studirao kod Otta Wagnera u Beču, a projekte izvodio u Zagrebu, Beču, Pragu, Ljubljani. Naročito zanimljiva skupina kulturnih posrednika i prenositelja, još u 18. i ranom 19. stoljeću su glumci, odnosno glumačke družine. Budući da se kazališne prilike u Zagrebu razvijaju, naročito od 1830-ih godina pod preporodnim poticajom, kada je i izgrađeno tzv. „Stankovićevo kazalište“, koje je potom u nekoliko navrata rekonstruirano ili modernizirano (osvjetljenje, oprema, itd.), a da je 1895. godine svečano otvorena i nova velika zgrada Hrvatskog narodnog kazališta tipično srednjoeuropskog tipa, Zagreb je predstavljalo privlačnu destinaciju mlađim glumcima i glumicama koji su se nadali tako pronaći „odskočnu dasku“ za angažmane u jačim umjetničkim i kazališnim centrima unutar i izvan Dunavske Monarhije. Glumac Josip Freudenreich (1827.-1881.), porijeklom iz obitelji glumaca koja se još krajem 18. stoljeća doselila u Zagreb iz Brna, nastupa kao mladi glumac isprva s njemačkim pa hrvatskim glumačkim družinama, boravi u Zagrebu, zatim u Temišvaru, Lavovu i Beču, da bi se na poziv Dimitrija Demetra vratio u Zagreb 1860. godine gdje je nastupao kao etablirani glumac. Slično je Heinrich Börnstein (1805.-1892.), Nijemac rođen u Hamburgu, nakon obustave vojničke karijere i nekoliko novinarskih angažmana postao glumac te, preko Lavova, Budima, Temišvara, Ljubljane, Linza i Trsta, došao u Zagreb gdje je aktivno sudjelovao u uspostavi kazališta i razvoju kazališnih prilika, da bi potom nastavio svoju glumačku karijeru po Europi i Sjedinjenim Državama. Kraće glumačke karijere u Zagrebu, često prvoj destinaciji u težnji za etabliranjem glumačke karijere, ostvarili su Anton Joseph Christl (1802.-1865.), Josef Franz Krones (1797.-1832.) ili Franz Tomaselli (1801.-1846.) iz poznate salzburške glumačke obitelji koji je nakon angažmana u Beču, Lavovu i Linzu karijeru prerano završio u Zagrebu. U širem smislu su u Zagrebu oko kazališta djelovali i neki strani novinari, redaktori i dramaturzi, poput Ferdinanda Rossena (1789.-1841.).25 Dakako, primjera mobilnosti i prijelaza još je mnogo. Mnogim su strancima institucije u Trojednoj Kraljevini poput školskih zavoda ili pak drugi angažmani predstavljali primamljiv pothvat jer su dobivali priliku biti vodeći organizatori, pioniri ili predvodnici određene struke: nekima je to značilo „odskočnu dasku“, svojevrsnu 24

Opus i život arhitekta Bolléa obrađen je kod: Dragan Damjanović, Arhitekt Herman Bollé (Zagreb: Leykam International, 2013.).

O njemačkom kazalištu u Zagrebu vidi naročito: Milka Car, Odrazi i sjene. Njemački dramski repertoar u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu do 1939. godine (Zagreb: Leykam international, 2011.).

273

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

„postaju“ na putu do uspjeha u Beču, Njemačkoj ili drugdje, a nekima je Zagreb ostao trajno mjesto boravka i življenja. Dobar primjer takvog karijernog prelaženja je Johann (Ivan) Hübl (1827.-1883.), rođen u moravskom selu Žichlínek, obrazovan u tehničkim naukama u Beču, karijeru je započeo 1860. godine u Rakovcu kao ravnatelj male realke gdje se pokazao kao strog, ali radišni pedagog i organizator. Govorio je slabo hrvatski, što je znalo izazivati probleme, ali je njegova organizacija, kao i činjenica da je radio dalje na svojem stručnom osposobljavanju u Beču, ostala zapažena, pa je 1867. godine postao ravnatelj škole u St. Pöltenu te kasnije Kremsu gdje je i umro.26 Neki su svoje obrazovanje započeli u Hrvatskoj i Slavoniji, ali su kasnije ostvarili veliku karijeru i nikada se nisu vratili u rodni kraj. Tako je primjerice Ilma von Murska odnosno Ema Pucser/Pukšec (1834.-1889.), koja se rodila u Ogulinu, glazbeno obrazovanje započela u Zagrebu pa potom u Grazu, da bi preko Bečkog konzervatorija postupno kao operna pjevačica stekla svjetsku slavu nastupajući diljem Europe, Sjedinjenih Država, Australije i Novog Zelanda. I židovski glazbenik i skladatelj Hermann Leopoldi (1888.-1959.), rođeni Bečanin, započeo je karijeru svirajući varijete u zagrebačkim barovima, da bi kasnije postao uspješan skladatelj i izvođač bečkih pjesama (Wienerlieder) diljem Europe i Sjedinjenih Država. S druge strane su pojedinci poput Singera ili Schlesingera kao organizatori i pokretači trajno ostali u Zagrebu. Njemačke obitelji koje su se ranije skrasile na području Trojedne Kraljevine pritom su svoje potomke često slale na naobrazbu u Graz, Beč, Innsburck ili druge njemačke gradove. Tako primjerice Rudolf Vimer (1863.1933.), teolog i pisac, porijeklom Austrijanac rođen u Bjelovaru, studira i kasnije stječe doktorat u Beču, ali se potom vraća i u Zagreb gdje će ostvariti istaknutu sveučilišnu karijeru. Isto tako će slikar Adolf Waldinger (1843.-1904.), iz imućne osječke obitelji, obrazovanje steći u rodnom gradu, da bi ga 1862. godine nastavio u Beču u sklopu tamošnje umjetničke akademije i prakse u ateljeima.27 Franz (Franjo) Hanaman (1878.1941.), rodom iz Drenovca kod Županje, istaknuti inženjer i kemičar, obrazovanje i stručnu afirmaciju će steći u Beču i Berlinu, a u Hrvatsku će se vratiti tek po svršetku Prvog svjetskog rata. Osim školovanih prosvjetnih kadrova, umjetnika i znanstvenika, radilo se pritom uglavnom o trgovcima i poduzetnicima koji su u Zagrebu ili nekom drugom hrvatskom gradu vidjeli mogućnost razvijanja obrta, trgovačke mreže, itd. Dolazeći uglavnom iz čeških zemalja i austrijskih predjela, dakle bogatijih krajeva Habsburške Monarhije, oni su sa sobom dovodili najrazličitije inovacijske prakse koje su u Beču, Pragu ili drugim europskim centrima već bile ustaljene. To se ne odnosi samo primjerice na organizaciju institucija, zavoda ili privatnih poduzeća, već i na svakodnevne mode, atrakcije, razonode 26

Antun Cuvaj, Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. IV: Od 31. prosinca 1851. do 20. listopada 1860. (Zagreb: Tisak Kr. zemaljske tiskare, 1910.), 342-343.

O Adolfu Waldingeru vidi kod: Matko Peić, „Adolf Waldinger: uz obljetnicu smrti“, Čovjek i prostor 2/31 (1955.), 7; Grgo Gamulin, Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće (Zagreb: Naprijed, 1995.).

274

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

ili običaje koji se uvode u zagrebački život oko 1900. godine: kavane, razne atrakcije i masovna okupljanja, umjetničke izložbe, izložbe izuma i inovacija, fotografija, litografija, „pokretnih slika“, filmske projekcije, itd. Takozvani „importirani kadrovi“ su naročito povezani s razdobljem „hrvatskog utemeljiteljskog perioda“, dakle takorečenom Gründerzeitu u vrijeme bana Ivana Mažuranića (ban 1873.-1880.) u sklopu kojeg i sam grad Zagreb izrasta u pravo hrvatsko središte,28 ali i kasnije, tijekom banovanja Károlyja Khuen-Héderváryja (1883.-1903.), kada se većina pokrenutih zavoda i institucija osuvremenjuje i u institucionalnom smislu nadograđuje ili profesionalno utemeljuje. Znanje i iskustvo u organizacijskom smislu, čemu se uglavnom pridodavao i razvoj tehnika obuke, stručne terminologije i ostali drugih aspekata, uvodili su kadrovi porijeklom iz austrijskih i čeških zemalja na području Hrvatske i Slavonije, omogućujući razvoj najrazličitijih kulturnih, intelektualnih, umjetničkih i tehničkih djelatnosti. Svojim su znanjem ili stečenom vještinom često i u financijskom smislu bili u stanju uspostaviti funkcionalna kulturna društva, udruge ili zemaljske institucije. Iako na prijelazu stoljeća „importkadrovi“ još uvijek predstavljaju hrvatska nužnost, javlja se baš vezano uz bana Khuena i potreba da se razvijaju vlastiti mladi educirani kadrovi, što iz iskonske potrebe, što iz političkih razloga.29 Međutim, hrvatska i slavonska gradska središta približavaju se bečkim ili austrijskim društveno-kulturnim strujanjima na prijelazu stoljeća i pomoću nekih drugih oblika posredništva. Početkom 20. stoljeća priljev stanovništva iz Cislajtanije opada: dok je 1880. godine još skoro 24% stanovništva dolazilo iz austrijskih zemalja, već 1900. njih je 17% ,odnosno 1910. svega oko 13%. U samom gradu Zagrebu opada i postotak onih koji njemački jezik koriste kao materinji, od 9,20% iz 1880. godine do svega 5,30 u 1910. godini.30 Međutim stabilni porast njemačke manjine u Hrvatskoj i Slavoniji oko 1900. godine, zabilježen porastom žiteljstva koje je označavalo njemački jezik kao materinski – od 83.139 iz 1888. godine do njih 134.00 godine 1900. odnosno 132.150 deset godina kasnije – značio je da je njemački jezik i dalje bio uglavnom prisutan u svim urbanim središtima Hrvatske i naročito Slavonije oko 1900. godine.31 Neka novija kulturološka istraživanja upozoravaju na podatke koji su dosada bili slabo poznati ili nedovoljno u povijesnom smislu kontekstualizirani: u analizi prevodilačke i izdavačke djelatnosti Zagreb se doista nameće kao urbani centar posredništva između njemačke i „slavenske“, dakle hrvatske, srpske, slovenske i bosanskohercegovačke kulture sve do kraja 19., odnosno na početku 20. stoljeća. Od 1880-ih godina sve je 28

O tome vidi naročito: Mirjana Gross, Počeci moderne Hrvatske (Zagreb: Globus, 1985.).

Vidi: Tomo Maretić, „Kako sam postao sveučilišni profesor“, Jugoslavenska njiva VII/4 (1923.), 184.

Agneza Szabo, „Regionalno porijeklo i socijalna struktura stanovništva grada Zagreba između 1880-1910. godine“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 17 (1984.), 103.

Rudolf Signjar, Statistički atlas Kraljevine Hrvatske i Slavonije: 1875.-1918. (Zagreb: Kr. Zem. Tiskara, 1915.), 8

275

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

više prijevoda s hrvatskog ili srpskog na njemački i obratno. Zagreb postaje na taj način mjesto s najviše izdanih prijevoda u Habsburškoj Monarhiji nakon Beča, kako monografija tako i naročito mnogo prevedenih članaka iz dnevnog tiska: s nešto manje od 19% ukupne izdavačke djelatnosti prevođenih tekstova i djela, Zagreb nadilazi i Budimpeštu (oko 11%), Prag (oko 4%), Osijek (oko 4%), Innsbruck (oko 2%) i ostale gradove.32 Takva izdavačka produkcija prije svega ponovno ukazuje na ulogu Zagreba kao urbanog središta habsburške periferije, bitne udaljene postaje koja je posredovala između europskog jugoistoka, Balkana, i europske sredine, predstavljajući poveznicu slavenske i njemačke kulture. Uz to, na taj se način dodatno povezivalo u urbanom smislu autohtono zagrebačko njemačko stanovništvo, došljaci s njemačkog govornog područja koji su okupirali društvene i javno istaknute funkcije te druga heterogena gradska središta Habsburške Monarhije s izraženijim njemačkim elementom. Osim toga, knjigotiskarske radionice i tiskare u hrvatskim gradovima postaju prostor šireg djelovanja ili suradnje slogara, litografa, knjigoveža, novinskih urednika i novinara koji su mahom židovskog, austrijskog ili njemačkog porijekla. Židovski tiskar Leopold (Lavoslav) Hartman (1812.-1881.) iz Transilvanije je poslovnim prilikama dospio u Zagreb, gdje je u partnerstvu s Vilimom Schwarzom i Ignatzem Granitzem vodio tiskaru i knjižaru.33 S druge strane kod Carla (Dragutina) Albrechta (1824.-1887.) koji od početka 1850-ih godina djeluje u Zagrebu nakon preseljenja iz Varaždina, odnosno u suradnji s njegovom zagrebačkom tiskarom, rade i drugi Nijemci i Austrijanci, poput Juliusa Hühna (1830.-1896.), Huga Gerbersa (1845.-?) ili Carla (Dragutina) Lihla (1848.-1900.).34 Potonji Lihl je pritom drugi naraštaj obitelji koja živi u Hrvatskoj, budući da je njegov otac kao liječnik djelovao do rane smrti u Severinu, ali je prije povratka u Hrvatsku kao slogar radio u Trstu, Budimpešti, po Austriji (Beču) i Njemačkoj (München, Leipzig, Stuttgart, Gotha), da bi se potom vratio u Zagreb gdje je do smrti obnašao brojne funkcije u novinskim redakcijama (Narodne novine, Agramer Zeitung), tiskarama i drugim institucijama.35 Interesantno je istaknuti da je Zagreb s ukupno dvadesetak različitih izdavača, nakladnika izdanja koja su prevedena, također držao treće mjesto u Dunavskoj Monarhiji po ukupnom broju, iz Beča i Budimpešte, što dovoljno govori o širini i rasponu kulturnih transfera koji su se u Zagrebu odvijali kroz prevodilačku djelatnost.36 32

Michaela Wolf, Die vielsprachige Seele Kakaniens: Übersetzen und Dolmetschen in der Habsburgermonarchie 1848 bis 1918 (Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2012.), 253.

Vidi: Miroslava Despot, „Zagrebački knjižar Lavoslav Hartman“, Jevrejski almanah (1955./56.), 71-85.

O razvoju knjižarstva i tiskarstva u Hrvatskoj vidi: Vjekoslav Klaić, Knjižarstvo u Hrvata (Zagreb: tisak i nakl. knjižare St. Kugli, 1922.); Stjepan Platzer, „Izum i razvoj štamparstva u Hrvata“, Grafička revija 9/10 (1930.), 151-164.

Agramer Zeitung, 13. II. 1903.

Michaela Wolf, Die vielsprachige Seele Kakaniens: Übersetzen und Dolmetschen in der Habsburgermonarchie 1848 bis 1918 (Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2012.), 254-255.

276

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Ključnu ulogu u tom smislu imala je svakako dnevna novina Agramer Zeitung, popularna „Agramerica“. Taj je njemački list osnovan 1826. godine u Zagrebu te sve do 1912. godine izlazi redovito, pod snažnim pokrićem i podrškom Zemaljske vlade – nije ni čudo da je u imaginariju mračnog i negativnog hrvatskog 19. stoljeća Miroslava Krleže i popularna „Agramerica“ našla svoje mjesto, kudeći razinu novinarstva, način izvještavanja i političku opredijeljenost novine.37 Međutim, Krležine kritike na stranu, ta je novina od velike važnosti, jer je predstavljala kontaktnu točku Zagreba i drugih centara Monarhije. Pod glavnim urednikom Antonom Schlesingerom (1853.-1896.), kako je već spomenuto, nekadašnjim članom redakcije bečke novine Wanderer koji je redakturu novine preuzeo 1879., a izdavanje 1883. godine, novina zauzima otvoreni prorežimski stav, ali se istovremeno modernizira u skladu s drugim srednjoeuropskim novinama većih urbanih centara, pa postupno uvodi opsežnije kazališne kritike, književne osvrte, prikaze različitih predstava itd. Kulturna elita Zagreba će se međutim radije okupljati oko druge njemačke novine u Zagrebu, Agramer Tagblatta, koji izlazi od 1885. pa sve do u međuratno razdoblje, i za kojeg pišu Izidor Kršnjavi, Hugo Badalić, Franjo Ksaver Kuhač, Andrija Mohorovičić, kasnije Branko Gavella i mnogi drugi istaknuti pojedinci. Takvi primjeri ukazuju i potvrđuju, više od dvojne uloge istovremene (monarhijske) periferije i (hrvatskog) središta, autohtonu urbanu komunikacijsku logiku Zagreba. Socijalna struktura zagrebačkog stanovništva, tradicije koje se baštine s početka 19. stoljeća i ranije, zatim urbane individualne razvojne logike, na koju utječu sve razine politike (gradska, zemaljska, državna), ali i gospodarski trendovi te kultura, čine bitan kontekst unutar kojeg pojedinci ili skupine, često poticani i od strane dinastije Habsburg ili habsburškog državnog okvira, svojim prijelazima uspostavljaju nove kulturne i intelektualne prakse, na taj način trajno obogaćujući kulturni, znanstveni, intelektualni i svakodnevni život Zagreba.

Vidi: Miroslav Krleža, 99 varijacija (Beograd: Duga, 1972.).

277

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Popis izvora i literature I. Izvori Agramer Zeitung, 1903. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, R 6924, „Dnevnik Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1838.-1840.“. Signjar, Rudolf. Statistički atlas Kraljevine Hrvatske i Slavonije: 1875.-1918. Zagreb: Kr. Zem. Tiskara, 1915.

II. Literatura Banik-Schweitzer, Renate. „Der Prozess der Urbanisierung“, u: Die Habsburgermonarchie 18481918, sv. IX/1, ur. Helmut Rumpler – Peter Urbanitsch. Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wissenschaften, 2010.: 185-232. Barea, Ilsa. Vienna: Legend and Reality. London : Secker & Warburg, 1966. Barth, Volker i Roland Cvetkovski, ur. Imperial Co-operation and Transfer, 1870-1930: Empires and Encounters. London-New York: Bloomsbury Publishing, 2015. Beller, Steven. Geschichte Österreichs. Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2007. Car, Milka. Odrazi i sjene. Njemački dramski repertoar u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu do 1939. godine. Zagreb: Leykam international, 2011. Csáky, Moritz i Astrid Kury i Ulrich Tragatschnig. Kultur-Identität-Differenz: Wien und Zentraleuropa in der Moderne. Innsburck-Wien-München-Bozen: Studien Verlag, 2004. Csáky, Moritz. Das Gedächtnis der Städte: kulturelle Verflechtungen: Wien und die urbanen Milieus in Zentraleuropa. Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2010. Cuvaj, Antun. Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. IV: Od 31. prosinca 1851. do 20. listopada 1860. Zagreb: Tisak Kr. zemaljske tiskare, 1910. Cuvaj, Antun. Građa za povijest školstva Kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. V: Od 20. listopada 1860. do 20. travnja 1868. Zagreb: Tisak Kr. zemaljske tiskare, 1910. Damjanović, Dragan. Arhitekt Herman Bollé. Zagreb: Leykam International, 2013. Despot, Miroslava. „Zagrebački knjižar Lavoslav Hartman“, Jevrejski almanah (1955./56.): 71-85. Dobronić, Lelja. Bartol Felbinger i zagrebački graditelji njegova doba. Zagreb: Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, 1971. Espagne Michel i Michael Werner, “Deutsch-französischer Kulturtransfer im 18. und 19. Jahrhundert. Zu einem neuen interdisziplinären Forschungsprogramm des C.N.R.S.”, Francia 13 (1985.): 502-510. Espagne Michel i Michael Werner, „La construction d’une référence culturelle allemande en France: Génèse et Histoire (1750-1914)“, Annales E.S.C. 42 (1987.): 969-992. Espagne Michel i Michael Werner, ur. Transferts. Les relations interculturelles dans l’espace francoallemand (XVIIIe et XIXe siècle). Paris: Editions Recherche sur les civilisations, 1988. Espagne, Michel. „Die Rolle der Mittler im Kulturtransfer“, u: Kulturtransfer im Epochenumbruch, ur. Hans-Jürgen Lüsebrink – Rolf Reichardt. Leipzig: Leipziger Universitätsverlag, 1997.: 309-329. Gamulin, Grgo. Hrvatsko slikarstvo na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Zagreb: Naprijed, 1995. Geiger, Vladimir. „Nijemci u Hrvatskoj“, Migracijske teme 7 (1991.): 319-334. Gross, Mirjana. Počeci moderne Hrvatske. Zagreb: Globus, 1985.

278

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Hobsbawm, Eric J. Fractured Times: Culture and Society in the Twentieth Century. London: Little Brown, 2013. Iveljić, Iskra. „Kroatische Studenten und Professoren in Wien (1790-1918)“, u: The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (18th-20th Century), ur. Iskra Iveljić. Zagreb: FF Press, 2015.: 291-356. Iveljić, Iskra. „Kroatische Eliten in Wien im 19. Jahrhundert. Eine prosopographische Skizze“, u: The Entangled Histories of Vienna, Zagreb and Budapest (18th – 20th Century), ur. Iskra Iveljić. Zagreb: FF Press, 2015.: 457-520. John, Michael. „Vielfalt und Heterogenität. Zur Migration nach Wien um 1900“, u: Migration und Innovation um 1900: Perspektiven auf das Wien der Jahrhundertwende, ur. Elisabeth Röhrlich. Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2016.: 23-64. Johnston, William M. Austrijski duh: Intelektualna i društvena povijest 1848.-1938. Zagreb: Globus, 1993. Johnston, William M. Zur Kulturgeschichte Österreichs und Ungarns 1890-1938: Auf der Suche nach verborgenen Gemeinsamkeiten. Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2015. Judson, Pieter M. The Habsburg Empire: A New History. Cambridge-London: The Belknap Press of Harvard University Press, 2016. Klaić, Vjekoslav. Knjižarstvo u Hrvata. Zagreb: tisak i nakl. knjižare St. Kugli, 1922. Krleža, Miroslav. 99 varijacija. Beograd: Duga, 1972. Krones, Hartmut. „Wanderung und Kulturaustasch im Habsburgerreich und im südostdeutschen Raum“, u: Wanderungen und Kulturaustausch im östlichen Mitteleuropa: Forschungen zum ausgehenden Mittelalter und zur jüngeren Neuzeit, sv. 1, ur. Hans-Werner Rautenberg. München: R. Oldenbourg Verlag, 2006.: 339-360. Kutsch, K. J. i Leo Riemens, Großes Sängerlexikon, sv. 1. München: K. G. Saur, 2003. Laušić, Ante. „Stanovništvo Zagreba i okolice od 1880. do 1980.“. Migracijske i etničke teme 3/1 (1897.), 19-29. Mance, Ivana. Zèrcalo naroda. Ivan Kukuljević Sakcinski: povijest umjetnosti i politika. Zagreb: Institut za povijest umjetnosti, 2012. Maretić, Tomo. „Kako sam postao sveučilišni profesor“, Jugoslavenska njiva VII/4 (1923.): 183-184. Maštrović, Tihomil, ur. Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2011. Peić, Matko. „Adolf Waldinger: uz obljetnicu smrti“, Čovjek i prostor 2/31 (1955.), 7. Platzer, Stjepan. „Izum i razvoj štamparstva u Hrvata“, Grafička revija 9/10 (1930.): 151-164. Preinerstorfer, Rudolf. „Ivan Kukuljević Sakcinskis Archivforschungen in Wien“, u: Zbornik o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, ur. Tihomil Maštrović. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2011.: 472-481. Roon, Albrecht von. Grundzüge der Erd- Völker- und Staatenkunde, sv. 3. Berlin: Verlag von Duncker und Humblot, 1845. Schorske, Carl E. Beč krajem stoljeća. Zagreb: Antibarbarus, 1997. Stančić, Mirjana. Verschüttete Literatur: die deutschsprachige Dichtung auf dem Gebiet des ehemaligen Jugoslawien von 1800 bis 1945. Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2013. Steidl, Annemarie. „Ein ewiges Hin und Her. Kontinentale, transatlantische und lokale Migrationsrouten in der Spätphase der Habsburgermonarchie“, Österreichische Zeitschrift für Geschichtswissenschaften 19/1 (2008.): 15-42. Surman, Jan. „Imperiale go-betweeners. Józef Dietl und Tomáš Garrigue Masaryk zwischen Imperium, Wissenschaft und Nationalpolitik.“, u: Eliten im Vielvölkerreich/Elites and Empire, ur. Tim Buchen – Malte Rolf. Berlin/Boston: De Gruyter; München: Oldenbourg, 2015.: 314-321.

279

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Szabo, Agneza. „Regionalno porijeklo i socijalna struktura stanovništva grada Zagreba između 1880-1910. godine“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest 17 (1984.): 101-120. Tomić, Filip i Mario Strecha, „Zagreb raste. Prilog poznavanju populacijskog razvoja Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća u komparativnoj perspektivi”, Historijski zbornik 69 (2017.): 33-70. Vierhaus, Rudolf, ur. Deutsche Biographische Enzyklopädie (DBE), sv. 1, sv. 2, sv. 6., sv. 8, sv. 10. München: K. G. Saur, 2005-2008. Vranješ-Šoljan, Božena. Stanovništvo gradova banske Hrvatske na prijelazu stoljeća: (socijalno ekonomski sastav i vodeći slojevi 1890 - 1914). Zagreb:Školska knjiga, 1991. Wolf, Michaela. Die vielsprachige Seele Kakaniens: Übersetzen und Dolmetschen in der Habsburgermonarchie 1848 bis 1918. Wien-Köln-Weimar: Böhlau Verlag, 2012.

280

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj Monarhiji druge polovice 19. stoljeća Sažetak Prostor Srednje Europe još je u srednjovjekovnim vremenima obilježen izuzetno visokom mobilnošću koja se odrazila ne heterogenost stanovništva, naročito oko većih gradskih središta. U 19. stoljeću ta mobilnost dobiva još izraženiji karakter, naročito u Habsburškoj Monarhiji nakon nestanka osmanske opasnosti. Educirani pojedinci i skupine, uglavnom s njemačkog govornog područja, dakle iz njemačkih država, austrijskih i čeških zemalja, ali i šire, odlučuju se iz različitih razloga, od želje za probojem u karijeri, mogućnosti zaposlenja do obiteljskih i osobnih razloga na odlazak u periferiju Monarhije. Zagreb će kao rastuće i sve važnije hrvatsko središte unutar te monarhijske periferije svojom njemačkom jezičnom tradicijom, sve razvijenijim kulturnim institucijama i društvima predstavljati privlačno odredište. Brojni će Nijemci, Austrijanci, Židovi, Česi i drugi u Zagreb doći kao „kulturni prenositelji“, organizatori i utemeljitelji, pokretači različitih kulturnih i intelektualnih procesa koji se posredstvom Zemaljske vlade u drugoj polovici 19. stoljeća u Hrvatskoj i Slavoniji intenziviraju. Ti će kulturni transferi međutim traga ostaviti i šire, utjecat će i mijenjati urbanu svakodnevicu i društvene odnose u gradu Zagrebu, mijenjajući i oblikujući poseban karakter grada na prijelazu stoljeća.

Fin de Siècle Zagreb und Kulturübergänge in der Habsburger Monarchie der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes Zusammenfassung Der Raum von Mitteleuropa war noch in den mittelalterlichen Zeiten von ausnehmend hoher Mobilität gekennzeichnet, die sich auf die Vielfalt der Bewohnerschaft auswirkte, insbesondere um größere Stadtzentren. Im 19. Jahrhundert bekommt diese Mobilität einen noch ausgeprägteren Charakter, besonders in der Habsburger Monarchie nach dem Veschwinden der osmanischen Gefahr. Gebildete Einzelpersonen und Gruppen, meistens aus dem deutschen Sprachraum, also aus den deutschen Staaten, österreichischen und tschechischen Staaten aber auch weiter, entschließen sich, aus verschiedenen Gründen – vom Wunsch nach Fortschritt in der Karriere, Arbeitsmöglichkeiten bis Familien- und persönlichen Gründen - zur Reise in die Randgebiete der Monarchie. Zagreb wird, als wachsender und immer wichtiger werdender kroatischer Mittelpunkt innerhalb dieses Monarchierandgebietes mit seiner deutschen Sprachtradition, immer entwickelteren Kulturanstalten und Gesellschaften, zu einem anziehenden Bestimmungsort. Zahlreiche Deutschen, Österreicher, Juden, Tschechen und andere kommen nach Zagreb als „Kulturüberträger“, Veranstalter und Gründer, Förderer verschiedener kulturellen und intellektuellen Prozessen, die sich durch Vermittlung der Landesregierung in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes in Kroatien und Slawonien verstärken. Doch diese Kulturübertragungen werden auch weitere Spuren hinterlassen, den urbanen Alltag und die gesellschaftliche Verhältnisse in der Stadt Zagreb beeinflussen und ändern, den besonderen Charakter der Stadt an der Jahrundertwende ändernd und formend.

281

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 265-282 Filip Šimetin Šegvić: Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj...

282

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

Ivan Ćosić Bukvin Vrbanja

UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Prethodno priopćenje Primljeno: 1.9.2017. Prihvaćeno: 2.9.2017.

Leopold (Seibl) Sajbl U radu je istražen životni put Leopolda Seibla (1912.-1972.), jednog od važnijih pripadnika njemačke zajednice u Drenovcima. Opisani su počeci njegove karijere strojara u mornarici Kraljevine Jugoslavije, ratni put, te razni poslovi na kojima je nakon 1945. radio u Bosni i Hercegovini (rudarska i industrijska postrojena, Tehnička škola) .

Ključne riječi: Cvelferija, strojarstvo

283

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

Razvojačenjem Vojne granice (1873.), zatim uvođenjem civilno-građanskog života (1881.) te već zahuktalom sječom spačvanskih stoljetnih hrastika, potom izgradnjom pruge Vinkovci-Gunja (1886.), otvaraju se nove gospodarske mogućnosti koje u Drenovce privlače veliki broj njemačkih obitelji. Doseljavanje traje sve do početka 1900-tih godina. Većina doseljenih su poljoprivrednici, ali prati ih i određeni broj obrtnika. Zahvaljujući većem broju naseljenih obrtnika već se razvojačenjem granice 1873. u Drenovcim osniva “Društvo obrtnika”. Isto se spominje i kao zadruga 1889. godine, u izvješću županijske oblasti o stanju obrtnih zadruga u Županji.1 Pojedinačno doseljavanje stranaca (Mađara, Slovaka, Čeha i Hrvata Bunjevaca) počinje već s 1880. godinom. Neke od tih obitelji Nijemaca/Švaba su: Majer, Steininger, Švager, Inhof, Jung, Kuhl te još poneki. Masovniji dolazak započinje od 1890., a traje sve do početka 20. stoljeća. Doseljavanje je uglavnom teklo iz tri pravca tj. iz okolice Osijeka, potom Vukovara i najčešće preko Dunava iz Bačke.2 Popis obrtnika i trgovaca u Drenovcima iz godine 1909. navodi između njih 71 i veći broj Nijemaca/Švaba, kao: Wurm, trgovac, Benet, sitničar, Platner, sitničar, Neuman, sitničar, Švager, gostioničar, Wiktorin, posjeduje mlin na benzin i stroj za vršenje, Neumam, posjeduje stroj za vršenje, Helenberger, postolar, Kaizler, postolar, Rot, postolar, Buschbacher, postolar, Klein, bačvar, Werner, brijač, Willi, brijač, Flogl, brijač, Leib, kolar, Aman, kolar, Merki, kovač, Pramberger, kolar, Kempl, kovač, Merki, krojač, Gurka, krojač, Horn, krojač, Herman, zidar, Pongrac, zidar, Brener, zidar, Schwager, mesar, Horn, užar, Sajbl, trgovac soda vodom, Platner, trgovac soda vodom, Gurka, tesar, Pongrac, tkalac, Švab, čarapar, Heitt, trgovac jajima.3 Tipičan primjer obrtničkog poduzetništva i dokaz razgranatosti obrta u pojedinim obiteljima Nijemaca/Švaba je dokument „Odluka za obrtničkom iskaznicom“ na ime Vendelin Saibl iz Drenovaca (po primitku odluke od poglavarstva u Drenovcima 3. kolovoza 1912. potpisao se kao Wendelin Seibl).4 Isti je bio iz obitelji trgovca soda vodom Leopolda Sajbla. Zanimljivo je da se obitelj u kasnijim godinama tj. poslije Prvoga svjetskog rata sve češće pisala kao Sajbl. Jedan između više zanimljivih Nijemaca/Švaba iz Drenovaca je Leopold Seibl (Sajbl) mlađi, koji je imao osebujan životni put, te je kao takav zaslužio da bude zabilježen. Leopold se rodio kao vanbračni sin u vezi Kate Seibl i Josipa Gurka 13. svibnja 1912. u Chicagu (SAD). (Iz toga razloga nije upisan u maticu rođenih župe Drenovci.) Tijekom Prvoga svjetskog rata obitelj se vraća u tadašnju Austro-Ugarsku Monarhiju,

Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, spis br. 46703/1889-ZV-UO; spis br. 12/1911/Kotarsko poglavarstvo Županja; Obrtnička udruženja i razvoj obrtništva Županjske Posavine (Katalog izložbe). Zavičajni muzej „Stjepan Gruber“: Županja 1995.

Pismohrana Matičnog ureda Drenovci. Matice, rođenih, vjenčanih i umrlih župe Drenovci.

Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji, Popis obrtnika i tvorničkih poduzeća, Drenovci, 1.9. 1909.

Državni Arhiv Osijek, Fond 28. Kotar Županja 1869.-1941.(Sada Državni Arhiv Vukovar)

284

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

najvjerojatnije u Karavukovo u Bačkoj, te potom dolaze u Drenovce.5 Iz pregleda useljenih u SAD u vremenu od 1895.-1920. vidljivo je da je Yosef Gurka iz Drenovaca, iz „Hungary“, star 24 godine, brodom „Florida“ 23. travnja 1910. stigao na Ellis Island.6 Obitelj Sajbl se po prvi puta u maticama rođenih, vjenčanih i umrlih župe Drenovci navodi 1900. godine.7 (Iako postoji mogućnost da su došli i nešto ranije.) Vidljivo je da obitelj po dolasku stanuje najprije na kbr. 147. (vjerojatno kao podstanari/kvartir, kod obitelji Klem) potom su posjedovali kuću na broju 86. za čitavo daljnje vrijeme življenja u Drenovcima.8 Obitelj Gurka se navodi u Drenovcima godine 1904., dok je obitelj Khull (u uskim rodbinski vezana s prethodne dvije) zabilježena također godine 1900. (kada i Sajblovi).9 (Zbog nedostatka podataka koji se zasigurno nalaze negdje u Bačkoj tj. Karavukovu ili nedalekom Bačkom Novom Selu, odakle je mnogo Nijemaca/Švaba doseljeno u Drenovce, ovdje su ostali nejasni rodbinski odnosi između obitelji Gurka, Khull i Seibl.) Nešto više o Leopoldovoj obitelji saznajemo preko fotografije koja je snimljena u Beču (Wien, Atelier Medina). Na njoj se nalazi bračni par Sajbl s troje djece, a pretpostavlja se da je snimljena po povratku iz SAD-a, vjerojatno 1917. godine. (Nažalost, nije bilo moguće utvrditi tko je tko od djece). Iduće spoznaje o Leopoldu Sajblu dobivamo veoma kasno, tek nakon njegovog osnovnog školovanja i stručnog usavršavanja, najvjerojatnije u tehničkoj struci za zvanje strojara (mašinist).10 Već godine 1930. Leopold se nalazi

Obitelj Sajbl (1917.?). (Izvor: Autorova zbirka fotografija)

Kazivanje, Jasne udane Seibl, rođ.1946, Vinkovci.

One step Ellis Island Search Resolts.

Matični ured Drenovci. Matice krštenih, vjenčanih i umrlih, župe Drenovci.

Župa Drenovci (pismohrana). Stanje duša župe Drenovci.

Matični ured Drenovci. Matice krštenih, vjenčanih i umrlih, župe Drenovci.

Opaska autora.

285

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

u mornarici Kraljevine Jugoslavije kao podmorničar na vezovima/bazama u Boki Kotorskoj, gdje je dočekao početak Drugog svjetskog rata.11 Iz tog vremena, kao dokument njegove profesionalne službe podmorničara i pripadnika mornarice, sačuvano je nekoliko zanimljivih i raritetnih fotografija. Tijekom vremena stekao je čin mornaričkog kapetana stručnjaka/strojara na polju energije.12 U vrijeme službovanja oženio se 21. siječnja 1940. u Tivtu s Franjicom Stipković. Početkom Drugog svjetskog rata, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, raspoređen je kao časnik na službu u riječnu flotu na Dunavu.13 Nalazeći se u to vrijeme najvjerojatnije u Petrovaradinu, pristupio je Hrvatskom Zrakoplovstvu.14 Zanimljiva “Na vez“. Leopold Sajbl fotografija iz godine 1942. prikazuje Leopolda kao podmorničar 1933. (Izvor: Autorova zbirka fotografija) kao časnika zrakoplovstva, ali još uvijek s mornaričkom oznakom na prsima (što je bilo dopustivo, na osnovi donesenih uredbi). Iduće godine, 10. ožujka 1943., bio je među zrakoplovcima, kojima je Poglavnik Ante Pavelić dodijelio odličje “Brončana kolajna Poglavnika Ante Pavelića za hrabrost” (koju je dobio kao časnički namjesnik).15 Krajem rata Leopold je prešao u antifašistički pokret16 i to vjerojatno sa skupinom zrakoplovaca iz zrakoplovne školske pukovnije u Petrovaradinu, koji su prebjegli u noći 7.-.8 rujna 1944. iz Sremske Mitrovice.17 Iz teksta nepoznatog autora potpisanog s B.T. a objavljenoga također u nepoznatome glasilu/listu iz godine 1947. saznajemo što je bilo s Leopoldom u prvim poratnim godinama, te da je bio zaista vrstan stručnjak u strojarstvu. Autor nam donos poveći tekst s fotografijom ispod koje stoji “Leopold Sajbl strojar” s naslovom “Leopold Sajbl osposobio parni stroj od 1.000 HP 11

Kazivanje Jasne Seibl, Vinkovci.

Isto.

Opaska autora.

Bojno zrakoplovstvo. Zagreb, 1943., str.XXIV.

Kazivanje Jasne Seibl, Vinkovci.

Ivica Ćosić Bukvin, Vrbanja IV., Vrbanja 2000., str. 278.

286

Leopold Sajbl kao časnički namjesnik zrakoplovstva NDH 1942., s oznakom mornarice na prsima.

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

koji je 27 godina ležao pokvaren”. Između ostalog navedenog o parnom stroju i njegovom kvaru, kojeg su u tri navrata neuspješno pokušavali popraviti i strani stručnjaci, stoji da je Leopold kao “mašinist stabilnih strojeva” došao u Zavidoviće (Bosna i Hercegovina) u pilanu ”Krivaja” 1947. poslije odsluženja vojnog roka. Tamo je primijetio da stroj ne radi te se dao na popravak zajedno s oformljenom grupom “mašinskog kursa”. Trebalo im je dvije godine, ali su napokon uspjeli. Stroj ne samo da je bio pokretačka snaga u pilani, nego je opskrbljivao Zavidoviće i električnom energijom. Radi toga je Leopold nagrađen i većom svotom novca.18 Nakon toga radio je u Kaknju, Visokom i još nekim mjestima u Bosni i Hercegovini, da bi 1962. došao u Sarajevo. Ovdje je predavao na Tehničkoj školi. S obitelji, suprugom (umrla 2006.) i dvije kćeri stanovao je u Hrasnom, gdje je i umro 1972. godine.19

Autorova zbirka, orginala i preslika novinskih.

Kazivanje, Jasne Seibl, Vinkovci.

Vjenčanje časnika Kraljevske mornarice Leopolda Sajbla i Franjice Stipković 1940 u Tivtu. (Izvor: Autorova zbirka fotografija)

287

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

Izvori i literatura: Arhivski izvori: Arhiv Zavičajnog muzeja “Stjepan Gruber” u Županji Pismohrana Matičnog ureda Drenovci - matice, rođenih, vjenčanih i umrlih župe Drenovci Državni Arhiv Vukovar, - fond Kotar Županja 1869.-1941. Župa Drenovci (pismohrana) - Stanje duša župe Drenovci.

Usmeno kazivanje Kazivač: Jasna udana Seibl, rođ.1946, Vinkovci.

Literatura: Bojno zrakoplovstvo, Zagreb 1943. Ćosić Bukvin, Ivica, Vrbanja IV, Vrbanja 2000. Obrtnička udruženja i razvoj obrtništva Županjske Posavine (Katalog izložbe), Županja 1995.

288

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

Leopold (Seibl) Sajbl Sažetak Kao što je i povijest Podunavskih Švaba/Nijemaca sve do prije nekoliko desetljeća uglavnom bila nepoznata široj javnosti, tako postoji još mnogo nepoznatih, a zanimljivih i važnih pojedinaca iz tog puka. Jedan od takovih (uz brojne druge s prostora Cvelferije) je i Leopold Saibl/Sajbl iz Drenovaca. Slijedom političko-gospodarskih prilika, koje nastaju u drugoj polovici 19. stoljeća, u Drenovce (kao i u još nekoliko mjesta u Cvelferiji) doseljavaju Švabe/Nijemci. Većina njih su poljoprivrednici, ali dolazi i znatan broj obrtnika. Doseljavaju u velikom broju iz Bačke, okolice Vukovara i Osijeka. Među doseljenima su i bile i obitelji Sajbl, Gurka i Khull, koje su bile rodbinski povezane. Među njima istaknuo se Leopold Sajbl, sposoban strojar, koji je počeo u mornarici Kraljevine Jugoslavije, prošao rat, nakon njega radio po raznim mjestima Bosne i Hercegovine, na kojima je dokazao svoje tehničke sposobnosti i znanje. Kraj radnog vijeka dočekao je kao profesor na Tehničkoj školi u Sarajevu.

Leopold (Seibl) Sajbl Zusammenfassung So wie auch die Geschichte der Donauschwaben/Deutschen bis vor einige Jahrzehnten der weiteren Öffentlichkeit aus einer Reihe von Gründen, die heute bekannt sind, aber die Veröffentlichung der Wahrheit über Leben, Schicksal und Leidensweg dieses Volkes verhinderten, meistens unbekannt war, sind auch die Schicksale vieler einzelnen Personen aus diesem Volke unbekannt. Einer von ihnen (neben vielen anderen aus dem Raum der Zwelferie) ist Leopold Seibl/Sajbl aus Drenovci. Als Folge der politisch-wirtschaftlichen Umständen, die in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhundertes entstehen, siedeln in den Ort Drenovci (wie auch in noch einige Ortschaften/Dörfer in der Zwelferie) Schwaben/Deutsche. Die meisten von ihnen sind Bauern nebst einer bedeutenden Anzahl von verschiedenen Handwerkern. Sie siedeln in großer Anzahl aus der Batschka und der Umgebung von Vukovar und Osijek um. Unter den Ansiedlern sind auch die Familien Sajbl, Gurka und Khull, durch Verwandtschaft verbunden. Unter denen hat sich Leopold Sajbl als guter Schlosser in der Kriegsmarine der Königreich Jugoslawien hervorgetan, den Krieg durchgemacht und später in vielen Ortschaften in Bosnien und Herzegowina arbeitstätig war. Dort hat er seine technische Qualifizierungen und Wissen gezeigt. Seine Arbeitstätigkeit hat er als Lehrer an der Technischen Schule in Sarajevo beendet.

289

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 283-290 Ivan Ćosić Bukvin: Leopold (Seibl) Sajbl

290

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

Smiljana Lazić-Marinković, profesorica povijesti i filozofije, u mirovini Tratinska 55, Zagreb slazicmarinkovic@gmail.com

UDK: 745/749:069(497.5 Zagreb)(091) Prethodno priopćenje Primljeno: 25.9.2017 Prihvaćeno: 25.9.2017.

Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevnostručne škole u Zagrebu (1914.-1920.) Tema za ovaj rad nastala je u vrijeme istraživanja povijesti Obrtne škole u Zagrebu u vrijeme Velikoga rata. Budući da je Gustav Baldauf, inženjer građevinarstva iz Osijeka, u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskoga rata bio ravnatelj Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole, neki rezultati spomenutoga istraživanja korišteni su i za ovaj rad. Rad je nastao na temelju relevantne literature i podataka iz pismohrana Škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu, Državnog arhiva u Zagrebu te izviješća zagrebačkih novinara onovremenih dnevnih i tjednih listova.

Ključne riječi: Gustav Baldauf, Kraljevska zemaljska Obrtna škola, Građevno-stručna škola, Prvi svjetski rat, Ortopedski zavod, Škola za naobrazbu invalida u obrtima. 291

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

Biografski podaci Gustav Baldauf sin je tokarskog obrtnika evangeličke vjere Gustava Baldaufa [starijeg] rođenoga 1844. godine u gradu Pozsony [Požun/Bratislava], a preminuloga u Osijeku 1932. godine. Majka Gustava Baldaufa [mlađeg] bila je Marija Baldauf, rođena Hazenai u Osijeku 1855. godine i preminula u rodnom gradu 1940. godine. U njihovom je braku rođeno šestoro djece. Sva su djeca rimokatoličke vjere i uživaju zavičajno pravo u gradu Osijeku, po ocu na temelju odluke Gradskog poglavarstva u Osijeku od 11. svibnja 1891. godine1. Gustav Baldauf [mlađi] rođen je u Osijeku 1878. godine. Osnovnu i srednju školu polazio je u Osijeku, studirao je na Politehnici [Műeegyetem] u Budimpešti i diplomirao 1899. godine kada postaje inženjer građevinarstva. Već od 1899. godine djelovao je kao inženjerski pristav [pripravnik] županije u Ogulinu, zatim kao kotarski inženjer u Sušaku2 te kao „kraljevski nadinžinir“ u „građevnom odsjeku kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade“3 u Zagrebu. Djelujući u struci napisao je u Vijestima Društva inžinira i arhitekta izvještaje o projektima i izvedbama Novi Lomost u Ogulinu i sistem Hennebique4 (1901.), Nakapnica u Banju kod Kraljevice (1907.), a u Samoborskom listu članak „Pitanje vodovoda“ (1911.).5 Godine 1914. imenovan je ravnateljem Obrtne škole i s njom spojene Građevnostručne škole te njoj pridijeljena internata i Muzeja za umjetnost i obrt. Neposredno nakon nastupa na posao ravnatelja morao se boriti za opstanak škole i muzeja jer su veći dio zgrade zauzeli Crveni križ i bolnica Crvenog križa. Tijekom tog ratnog razdoblja ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa škole i muzeja. Nastojao je za školu zadržati barem nekoliko prostorija u vlastitoj zgradi stoga se angažirao da se u Obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u vezi s njime i škola za naobrazbu invalida u obrtima. Nakon završetka Prvoga svjetskoga rata bavio se pitanjima tehničke nastave i

Zavičajnici grada Osijeka 1901. – 1946., ur. Stjepan Sršan / Vilim Matić, Osijek, 2003., 58.

Leksikografski zavod Miroslav Krleža (dalje: LZMK), Hrvatski biografski leksikon, Baldauf, Gustav, http:// enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=53613 (pristup: 26. 01. 2016.)

Hrvatski školski muzej (dalje: HŠM), inv. br. 3153, „Osobne vijesti - br. 23.722.“, Službeni glasnik kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu [32] (dalje: Službeni glasnik), (Zagreb 1914.), Komad [br.] X., 3. X. 1914., 311.

„Francois Hennebique bio je francuski inženjer koji je napravio veliki doprinos građevinskoj industriji; osmislio je način jačanja betona. Ovaj je sustav dizajniran da izdrži zatezne sile protiv kojih je običan beton slab.“ https://translate.google.hr/translate?hl=hr&sl=en&u=https://aehistory.wordpress.com/1892/10/05/1892hennebique-method-of-reinforced-concrete/&prev=search (pristup: 26. 08. 2017.)

LZMK, Hrvatski biografski leksikon, Baldauf, Gustav, http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=53613 (pristup: 26. 01. 2016.)

292

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

osposobljavanja u tehničkoj struci. Bio je član Odbora Društva inženjera i arhitekata6 za naučnu osnovu Više tehničke škole osnovane 1918. godine u Zagrebu.7 Godine 1919. predsjednik je zagrebačke sekcije Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata.8 Iste godine imenovan je direktorom Građevinske direkcije u Zagrebu.9 Preminuo je u Zagrebu 1924. godine.10

Značenje Gustava Baldaufa kao ravnatelja Nakon terenskih iskustava u građevinarstvu, u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskog rata Gustav Baldauf svoju djelatnost usmjerava na pedagoške i organizacijske probleme škola povjerenih mu na upravu. Godine 1914. imenovan je ravnateljem Obrtne škole, školskog internata i Muzeja za umjetnost i obrt te Građevno-stručne škole koja se nalazila pod neposrednom upravom ravnateljstva Kraljevske zemaljske obrtne škole. Službeni glasnik kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, u rubrici „Osobne vijesti“, donosi vijest o imenovanju: „Njegovo cesarsko i kraljevsko apostolsko Veličanstvo blagoizvoljelo je previšnjim rješenjem od 3. rujna t. g. građevnom odsjeku kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade na službovanje

„Naziv: Društvo inženjera i arhitekata u Zagrebu. (...) Povijest: Društvo je osnovano 1878. pod nazivom Klub inžinirah i arhitektah. Izmjenom pravilnika 1884. mijenja naziv u Društvo inžinira i arhitekata u Zagrebu, da bi 1894. naziv bio promijenjen u Društvo inžinira i arhitekata Hrvatske i Slavonije. Godine 1906. mijenja naziv u Hrvatsko društvo inženjera i arhitekata. Nakon osnivanja zajedničke države Kraljevine SHS 1919. nosi naziv Udruženje jugoslavenskih inženjera i arhitekata, Sekcija Zagreb. (...) Djelatnost: Svrha osnivanja bila je ujedinjenje tehničke inteligencije u Hrvatskoj i Slavoniji u korist unapređenja strukovnog rada. Cilj Društva bio je štititi i poboljšavati ekonomsko stanje, socijalni položaj, radne uvjete, ugled i čast inženjera. (...) Društvo se brinulo o stručnoj izobrazbi inženjera, pomoćnog osoblja i radnika.“ http://arhinet.arhiv.hr/ details.aspx?ItemId=3_8071 (pristup: 26. 08. 2017.)

„Godine 1918. osnovana je Tehnička visoka škola u Zagrebu, u kojoj je 1919. započela nastava u četiri odsjeka. Ona je 1926. kao Tehnički fakultet ušla u sastav Sveučilišta u Zagrebu.“ (Sveučilište u Zagrebu, Povijest Sveučilišta, Razdoblje nakon Prvog svjetskog rata) http://www.unizg.hr/o-

Hrvatski inženjerski savez (dalje: HIS): „Svi predsjednici HIS-a“, http://his-hr.hr/his/blog/2012/04/13/svipredsjednici-his-a/ (pristup: 26. 08. 2017.)

„Naziv: Građevinska direkcija Ministarstva građevina Kraljevine SHS (...) Povijest: Uredbom o ustrojstvu Ministarstva građevina, odnosno ukazom ministra od 25. lipnja 1919. godine, stvorena je najviša građevinska vlast na cjelokupnom teritoriju Kraljevine SHS. (...) Naredbom bana od 17. svibnja 1920. br. VIII-2050 oglašeno je da Građevna direkcija u Zagrebu počinje djelovati 1. lipnja 1920. Građevinska direkcija Zagreb djelovala je do uspostave Savske banovine, kada je 7. studenoga 1929. njezine poslove preuzelo Odjeljenje za trgovinu, obrt i industriju Savske banovine. (...) Djelatnost: Direkcija je provodila građevinsku upravu na teritoriju Hrvatske, Slavonije i Međimurja i bila je najviša građevinska oblast na svojem teritoriju. (...) Unutarnji ustroj: Građevinskom direkcijom upravljao je direktor koji je bio odgovoran za sve poslove. Postavljao je, unapređivao, otpuštao i kažnjavao osoblje svoga područja, te odobravao dopuste. Brinuo se za izdatke i materijalne potrebe preko računovodstva Ministarstva. Tražio je otvaranje kredita (do sto tisuća dinara) i izdavao naloge za isplatu.“ http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_8416 (pristup: 26. 08. 2017.)

LZMK, Hrvatski biografski leksikon, Baldauf, Gustav, http://enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=53613 (pristup: 26. 01. 2016.)

sveucilistu/sveuciliste-jucer-danas-sutra/povijest-sveucilista/ (pristup: 26. 08. 2017.)

293

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

pridijeljenoga kr. nadinžinira Baldaufa Gustava, premilostivo imenovati ravnateljem kr. zemaljske obrtne škole u Zagrebu sa sustavnim berivima“.11 U istom Službenom glasniku nalazimo i naredbu od 21. rujna 1914. godine, kojom se izdaje novi Ustrojni statut internata kraljevske zemaljske obrtne škole u Zagrebu, u kojoj stoji da je: „§2. Ravnatelj kr. zemaljske obrtne škole ujedno je i ravnatelj internata. §3. Internat je smješten u zgradi kr. zemaljske obrtne škole“.12 Budući da su ravnatelj Internata Pavao Frankl i upravitelj Muzeja za umjetnost i obrt Levin pl. Horvat bili pozvani u vojsku, ravnatelj Obrtne škole Gustav Baldauf preuzeo je i te dužnosti. Primopredaja ravnateljske dužnosti s uputama dotadašnjeg ravnatelja Hermanna Bolléa trajala je do 2. listopada 1914. godine .13 Još u vrijeme primopredaje stigla je 29. srpnja 1914. godine naredba da „ravnateljstvo imade na zahtjev vojničke ili građanske vlasti staviti sve školske prostorije na neograničeno raspolaganje u vojničke i ratne svrhe“.14 Centralni položaj Obrtne škole u Zagrebu, njezina veličina i mogućnost brze prenamjene, osobito internata u južnom krilu zgrade, odredili su njezinu sudbinu tijekom Velikoga rata. Svjetski rat prekinuo je rad Obrtne škole, a školska zgrada prenamijenjena je u bolnicu Crvenog križa15. U školske prostorije smješta se i Društvo Crvenog križa te ostaje svih ratnih godina. Neposredno nakon imenovanja novi ravnatelj Baldauf morao se boriti za opstanak škole i muzeja. U tijeku rata ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole, koja se pod neposrednom upravom ravnateljstva kr. zem. obrtne škole nalazi od samog osnutka, 15. kolovoza 1897. godine. U Ustrojnom statutu građevno-stručne škole spojene s kraljevskom zemaljskom obrtnom školom zapisano je: „I. Opće ustanove. §1. Za naobrazbu mladića u građevnoobrtnoj struci, ustrojena je uz kr. zemaljsku obrtnu školu u Zagrebu: ‘Građevna stručna škola’. §2. Građevna stručna škola stoji pod neposrednom upravom ravnateljstva kr. zem. obrtne škole, a vrhovnu upravu i nadzor vodi kr. zemaljska vlada odjel za bogoštovlje

HŠM, „Osobne vijesti - br. 23.722.“, Službeni glasnik [32] (Zagreb 1914.), Komad [br.] X., 3. X. 1914., 311.

HŠM, „Naredba kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 21. rujna 1914. br. 24.669“, Službeni glasnik [32] (Zagreb), Komad [br.] X., 3. X. 1914., 305.

Zrinka Tatomir, 111 godina naše škole, Od Obrtne škole do Škola primijenjene umjetnosti i dizajna (dalje: 111 godina naše škole), Škola primijenjene umjetnosti i dizajna , Zagreb 1993., 39.

Tatomir, 111 godina naše škole, 34.-35.

U „Izvješće o radu Upravnog odbora pričuvne bolnice br. 10 Društva Crvenog križa u Zagrebu, za razdoblje od početka rata do konca g. 1916. podastrtog predsjedništvu Društva Crvenog križa u Zagrebu“ stoji: „U prvi mah uredio je upravni odbor dvije bolnice, prvu u zgradi obrtne škole sa 200 postelja, (...). Bolnica u zgradi obrtne škole primila je prve ranjenike dne 25. kolovoza 1914.,“. (Zdravko Židovec, Hrvatski Crveni križ,125 godina u službi humanosti, „povijesni pregled“ (Zagreb 2003.), 44.)

294

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

i nastavu. §3. Polaznici građevno-stručne škole, da si pribave potrebitu ručnu vještinu radit će u radionicama kralj. zem. obrtne škole pod vodstvom dotičnih poslovođa.“ 16 Ravnatelj i učitelji Obrtne škole obučavali su đake [pitomce] i u Građevno-stručnoj školi. U Izvještaju Građevno-stručne škole, u poglavlju „G. Učiteljski zbor“, u rubrici „Ime i svojstvo učitelja“, pod tekućim brojem 1. naveden je „Baldauf Gustav, diplom. inženjer, ravnatelj kr. zem. obrtne škole,“. Obučavao je u predmetu geodeziji, u razredu IV., 2 sata na tjedan. U rubrici „Bilješka“ navedeno je: „Predavao je u obrtnoj školi 6 sati na nedjelju“.17 Novi ravnatelj imao je pune ruke posla. Zemaljskoj vladi predlaže novu naučnu osnovu [program rada] škole kojom bi se teorijski predmeti reducirali na minimum. Do tada je tražio nove prostorije za održavanje nastave Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole. Novi ravnatelj „na brojne upite učenika kada će škola početi s radom nije znao odgovoriti do 28. XII. 1914. Tada su učenici obaviješteni putem novina, a i direktno pismima, neka se zaposle kod dobrih majstora kako ne bi izgubili godinu,“.18 Obrtna škola cijele školske godine 1914./1915. ne radi jer je školska zgrada prenamijenjena je u bolnicu Crvenog križa. Novine su svakodnevno donosile iscrpne vijesti o stanju u gradu, tako Jutarnji list od 6. siječnja 1915. godine u rubrici „Domaće viesti“, pod naslovom „Obrtna škola u Zagrebu“, donosi vijest: „Na predstavku trgovačko-obrtničke komore zagrebačke, da bi se omogućilo otvorenje kr. zem. obrtne škole u Zagrebu, izjavila je kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlada, odjel za bogoštovlje i nastavu, da se ta želja na žalost ne može za sada ostvariti, i to s razloga, što je zgrada rečene škole zapremljena od družtva ‘Crvenog Križa’, a naći zgodnih prostorija, gdje bi se mogla smjestiti ta škola sa svojim radionicama i internatom u današnjim je prilikama sasvim nemoguće“.19 Graditeljska škola ipak je počela radom 9. prosinca 1914. godine i to za učenike drugog, trećeg i četvrtog razreda, jer te godine učenici nisu upisivani u prvi razred. Školska godina 1915./1916. započela je 1. rujna 1915. godine i to za učenike prvog, trećeg i četvrtog razreda. Drugog razreda nije bilo jer školske godine 1914./1915. nije bilo prvog razreda. Naredbom kraljevske hrvatskoslavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 31. prosinca 1915. godine, propisana je „nova naučna osnova za odjel ‘Graditeljska škola’ građevne

Muzej za umjetnost i obrt (dalje MUO), inv. br. 1280, „A. Ustrojni štatut građevno stručne škole spojene sa kr. zemaljskom obrtnom školom izdan naredbom kr. zemaljske vlade odjela za bogoštovlje i nastavu, od 15. kolovoza 1897. br. 13.433, a promjenjen naredbom od 23. srpnja 1908. br. 29.147.“, Izvještaj Građevnostručne škole spojene sa kralj. zem. obrtnom školom u Zagrebu, koncem školske godine 1915.-1916. (dalje: Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916.) (Zagreb 1916.), 3.

MUO, „G. Učiteljski zbor“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 61.

Mira Kolar Dimitrijević, „Zagreb, stogodišnjica obrtne škole“. „Fragmenti iz kronike“, Kaj 15 (Zagreb 1982.), br. 3, 87-88.

„Obrtna škola u Zagrebu“, Jutarnji list 4 (Zagreb), br. 982, 6. I. 1915., 4.

295

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

stručne škole spojene s kr. zemaljskom obrtnom školom u Zagrebu.“20 Prema novoj naučnoj osnovi u školi se uče 22 predmeta raspoređena kroz četiri godine, 40 sati tjedno u I. i II. razredima i 42 sata tjedno u III. i IV. razredima.21 U Izvještaju Građevno-stručne škole iz 1915./1916. godine napisano je: „U zgradi kr. zemalj. obrtne i graditeljske škole nalazi se još sveudilj bolnica društva ‘Crvenoga križa’. Poradi toga bila je Graditeljska škola i ove školske godine 1915./16. smještena izvan vlastite zgrade i to u I. polugodištu u unajmljenom stanu u Vodnikovoj ulici br. 1, a u II. polugodištu u novoj zgradi zemalj. sirotišta na Josipovcu. I na jednom i na drugom mjestu tekla je obuka nesmetano [...].“22 Isti Izvještaj donosi i vijest da je škola za građevno-obrtne poslovođe tada bila zatvorena. „Poradi vanrednih prilika bila je školske godine 1915./16. škola za građevno-obrtne poslovođe zatvorena. Malone svi polaznici ove škole obavljaju vojničku odnosno pučko-ustašku službu. Ravnateljstvo će svojedobno putem javnih glasila objaviti početak školske godine i rok upisa. Ravnateljstvo kr. zemalj. obrtne škole i s njom spojene građevne stručne škole. U Zagrebu, dne 27. lipnja 1916. Baldauf, ravnatelj“.23 Ravnatelj Baldauf nastojao je za Obrtnu školu zadržati barem nekoliko prostorija u vlastitoj zgradi stoga se osobno angažirao u osnivanju Zemaljskoga odbora za liječenje i naobrazbu hrvatsko-slavonskih ratnih invalida u Zagrebu. Predložio je da se u Obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u vezi s njime i škola za naobrazbu invalida u obrtima, što je i prihvaćeno. U Liečničkom viestniku dr. Miroslav Čačković24 izvješćuje da se na liječničkim sastancima tijekom prosinca 1914. godine intenzivno raspravljalo o skrbi za ratne invalide i osnivanju odbora za liječenje i naobrazbu hrvatsko-slavonskih 20

„Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljska vlada, odio za bogoštovlje i nastavu, nalazi propisati novu naučnu osnovu za Graditeljsku školu i podjedno izvan snage staviti naučnu osnovu propisanu naredbom od 23. lipnja 1908. broj 11.908.“ (HŠM, „Naredba kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, od 31. prosinca 1 915., br. 24.284“, Službeni glasnik [34] (Zagreb), Komad [br.] II., 29. II. 1916.), 53.); Naredba se nalazi i u Izvještaju Građevno-stručne škole: „18. Naredbom od 31. prosinca 1915. br. 24.284 se propisuje nova naučna osnova za Graditeljsku školu“, (MUO, „E. Važniji otpisi i naredbe kr. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu.“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 58.) 21

HŠM, „Pregled učevnih sati za pojedine predmete i razrede“, Službeni glasnik [34] (Zagreb), Komad [br.] II., 29. II. 1916., 76; „Pregled učevnih sati za pojedine predmete i razrede“ nalazi se i u Izvještaju Građevno-stručne škole, (MUO, „A. Ustrojni štatut građevno stručne škole. Pregled učevnih sati“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 3-8.)

MUO, „F. Ljetopis zavoda“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 59.

MUO, „P. Škola za građevno-obrtne poslovođe“, Izvještaj Građevno-stručne škole 1915.-1916. (Zagreb 1916.), 83.

Miroslav pl. Čačković-Vrhovinski (Zagreb, 28. rujna 1865. – 29. lipnja 1930., Zagreb), hrvatski kirurg, profesor, rendgenolog, pisac. Studij u Beču završio je 1895. i po povratku u Zagreb dobiva zaposlenje u Bolnici milosrdnih sestara, gdje je proveo svoj čitav radni vijek. Od 1905. do 1914. vrši dužnost primariusa, a od 1914. do 1928. šefa odjela kirurgije. U siječnju 1917. objavljuje članak u Liječničkom vjesniku u kojem traži osnutak Medicinskog fakulteta pri Sveučilištu u Zagrebu. Već krajem iste godine odlukom hrvatskog Sabora počinje upis studenata i održavanje nastave. Početkom 1918. izabran je za prvog dekana fakulteta. Niz godina obavljao je dužnost glavnog urednika Liječničkog vjesnika. Književne uratke objavljuje pod pseudonimom Ladislav Ladanjski. https://library.foi.hr/m3/mda1.php?B=1&H=&A=0000013425&mgr=1&O=1, (pristup 19. 09. 2016.)

296

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

ratnih invalida. Na trećem liječničkom sastanku održanom u Zagrebu 19. prosinca 1914. godine u operacionoj dvorani bolnice Crvenoga križa u Obrtnoj školi, osim uglednih liječnika dr. Božidara pl. Spišića, ravnajućeg liječnika dr. Artura Langa i mnogih drugih, važno mjesto zauzimao je ravnatelj Obrtne škole ing. Gustav Baldauf koji je čak putovao u Beč i Budimpeštu kako bi proučio uređenje tamošnjih škola za invalide.25 Ministarstvo rata naložilo je Vojnom zapovjedništvu u Zagrebu, da u Zagrebu ustroji Ortopedski zavod pod upravom dr. Božidara Spišića. Zavod je uređen 1. lipnja 1915. godine u bolnici Društva Crvenoga križa u Obrtnoj školi i bio je spojen sa školom za invalide. U podrumu bolnice otvorena je ortopedska radionica za proteze i ortopedska pomagala. Liečnički viestnik donosi iscrpne vijesti o liječenju i naobrazbi ratnih invalida u Ortopedskom zavodu osnovanom u Obrtnoj školi. Piše: „Prihvaćen je predlog dra. Spišića i ravnatelja obrtne škole ing. Baldaufa, da se u obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u savezu s ovime i škola za naobrazbu invalida u obrtima. [...]. U radionicama obrtne škole naučali bi pod vodstvom ravnatelja njezini učitelji invalide u tom kako da tjelesno manje sposobni može dalje vršiti svoj obrt ili prihvatiti drugi, koji je za njegove funkcionalne odnošaje povoljniji. [...]. One obrte, za koje u obrtnoj školi ne ima učitelja, poučavati će neki majstori u svojim radionicama.“26 No, kako za smještenje Ortopedskog zavoda i škole za invalide u zgradi Obrtne škole nije bilo dovoljno prostorija, to je „preuzv. gosp. ban dozvolio da se nuždne nadogradnje odmah iz zemaljskih sretstava izvedu“.27 Škola za invalide mogla je početi s radom tek nakon dogradnje, koja je radi nestašice građevnog materijala mogla započeti tek 1. srpnja [1915. godine]. No, uskoro se moralo tražiti novo rješenje jer su te prostorije bile za ortopedski zavod sasvim nedostatne.

Obrtna škola u zgradi sirotišta na Josipovcu i povratak u dio svoje zgrade Obrtna škola cijele školske godine 1914./1915. ne radi. Tek školske godine 1915./1916. smještena je u novo sagrađenu zgradu sirotišta na Josipovcu. Ponovni rad škole uspostavljen je oglasom od 17. prosinca 1915. godine. Jutarnji list od 19. prosinca 1915. godine u rubrici „Školske viesti“ u članku „Upisivanje u Obrtnu školu“ donosi 25

„Skrb za ratne nemoćnike“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 3, 63., https://library.foi.hr/m3/pregled. aspx?z=100&zad=&sql=SDCCDC(C9C5(DDDD3-DDD-SSDD63&od=&do=&B=1&vrsta=&grupa=& H=METELGRAD&X=S01101, (pristup 19. 09. 2016.); „Skupštine i kongresi“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 9, 192.-193., https://library.foi.hr/m3/pregled.aspx?z=100&zad=&sql=SDCCDC(C9C5(DD DD9-DDD-SSDC92&od=&do=&B=1&vrsta=&grupa=&H=METELGRAD&X=S01101, (pristup 19. 09. 2016.)

Č[ačković], „Skrb za ratne invalide“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 4, 82., https://library.foi.hr/m3/ pregled.aspx?z=100&zad=&sql=SDCCDC(C9C5(DDDD4-DDD-SSDD82&od=&do=&B=1&vrsta=&gr upa=&H=METELGRAD&X=S01101, (pristup 19. 09. 2016.)

Č[ačković], „Skrb za ratne invalide“, Liečnički viestnik 37 (1915.) (Zagreb), br. 5, 103. https://library.foi.hr/ m3/pregled.aspx?z=100&sql=SDCCDC(C9C5(DDDD5-DDD-SSDCD3&B=1&C=&vrsta=&grupa=& H=METELGRAD&X=S01101&oo=, (pristup 19. 09. 2016.)

297

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

iscrpne vijesti o upisima u Obrtnu školu i razlozima zašto upisa nije bilo u protekloj godini, pa kaže: „Zbog ratnih događaja i upotrebe zgrade obrtne škole u Zagrebu i internata uz tu školu u bolničke svrhe, ostao je taj zavod, kao što je poznato, zatvoren u školskoj godini 1914./1915. Školske godine 1915./16. otvara se obrtna škola u novoj zgradi zemaljskoga sirotišta na Josipovcu u Zagrebu, u kojoj su privremeno uređene učionice i radionice. [...]. Upisivanje u obrtnu školu biti će od 5. do 8. siečnja 1916. [...] u uredu zavodskoga ravnateljstva (nova zgrada zemaljskog sirotišta na Josipovcu)“.28 Nastava je počela 10. siječnja 1916. godine za nauk bravarstva, klesarstva, stolarstva i dekorativnog slikarstva. Odaziv je bio porazan. U sva četiri razreda upisuje se svega 13 učenika. U školu se uglavnom upisuju siromašni učenici. Stipendijama su često rješavani socijalni slučajevi, pa se na taj način u Obrtnu školu upisuju slabi i nemotivirani učenici. Ravnatelj Baldauf se kod Kraljevske zemaljske vlade zalagao da „kod podjeljivanja stipendija [...] nema biti mjerodavno samo veliko siromaštvo moliteljevo već da bi i na to trebalo misliti da li postoje preduvjeti za budući razvitak dotičnika kao obrtnika“.29 U Objavi za školsku godinu 1916.-1917., ravnatelj Baldauf piše: „Da se siromašnijim mladićima olakoti polazak zemalj. obrtne škole, ustrojene su mnoge stipendije, potpore i besplatna mjesta u internatu. (...). Ukupan broj učenika obrtne škole, ne nadmašuje 150, pa se vidi, da je broj stipendija toliki, da na svaka 3 učenika otpada barem jedan stipendista“30 U sirotištu na Josipovcu škola je radila u nemogućim uvjetima. Nastava se nije mogla odvijati zbog nedostatka potrebnih prostorija i radionica, koje su u sirotištu bile improvizirane. Uz nedostatak školskog prostora, rat i izostanak učenika, ambicije su ravnatelja bile da i pored svih nedaća, održi neku razinu škole. Od Odjela za bogoštovlje i nastavu tražio je i dobio sitne pogodnosti za učenike. Tražio je [primjerice] zastore za južne prozore zgrade sirotišta, s obrazloženjem da „risanje i svaki rad u izravnom sunčanom svjetlu ne samo da nije moguć, već je i za oči upravo opasan“.31 Nastava je na Josipovcu održavana samo školske godine 1915./1916. i to od 10. siječnja do kraja srpnja. U novoj školskoj godini 1916./1917. Obrtna škola je ponovo u sjevernom dijelu svoje zgrade budući da je taj dio Društvo Crvenog križa ispraznio. Zgrada je bila opustošena, inventar nestao, a zbirke uništene. Mnogo se truda ulagalo da školske radionice dođu u ono stanje u kojem su bile prije rata. Te je školske godine broj nastavnih sati snižen na 48 sati tjedno32 umjesto ranijih 54 sata. Obrazloženje ravnatelja je da u školu više 28

„Upisivanje u Obrtnu školu“, Jutarnji list 4 (Zagreb), br. 1346, 19. XII. 1915., 4.

DAZ, fond 135, Opći spisi, 57/1916; Tatomir, 111 godina naše škole, 36.

HŠM, Inv. br. 502, „Stipendije i potpore“, Kr. zemalj. obrtna škola u Zagrebu, Objava za školsku godini 1916.1917. (Zagreb 1916.), 6-7.

DAZ, fond 135, Opći spisi, 148/1916; Tatomir, 111 godina naše škole, 36.

HŠM, „Naredba kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu od 26. siječnja 1917. br. 29.663 ex 1916., kojom se mijenja broj obučnih sati naučne osnove za odjel za naučnike (šegrte) kr. zemaljske obrtne škole u Zagrebu, propisane naredbom od 17. prosinca 1915. br. 30.584 ex 1914.“, Službeni glasnik [35] (Zagreb), Komad [br.] I., 26. I. 1917., 7-8.

298

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

ne dolaze „krepki momci“ već „slabašni dječaci“ koji ne mogu izdržati dnevnu nastavu od 9 sati te su na večernjim satovima „posve iznemogli i smalaksali“33. Internat te godine nije bio otvoren nego su se učenici morali sami pobrinuti za stan, opskrbu i odijevanje.34 Društvo Crvenog križa do kraja rata ostalo je u južnom dijelu zgrade, u prostorijama internata, a za potrebe internata uređeni su gornji katovi poprečnog krila zgrade. Po završetku rata južno krilo zgrade ustupljeno je tek osnovanoj Visokoj tehničkoj školi dok je sjeverno krilo zauzela Srednja tehnička škola koja se razvila iz Građevne stručne škole. Središnji dio zgrade u pročelju obuhvaćao je prostorije Muzeja za umjetnost i obrt koji se već 1916. osamostalio. Tek u preostali dio zgrade bila je smještena Obrtna škola. Tako je škola ostala bez vlastite zgrade, bez potrebnih zbirki, bez uređenih radionica, stisnuta u nekoliko prostorija.35

Zaključak Cilj rada je otkrivanje i produbljivanje spoznaja o Gustavu Baldaufu, inženjeru građevinarstva iz Osijeka, koji je u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskog rata živio i radio u Zagrebu i odigrao presudnu ulogu u opstanku Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole i Muzeja za umjetnost i obrt. Opsežna je Baldaufova društveno-kulturna i pedagoška djelatnost. Po završetku rata bavio se pitanjima tehničke nastave. Bio je član Odbora Društva inženjera i arhitekata za naučnu osnovu Više tehničke škole [od 1926. Tehničkog fakulteta] u Zagrebu. Godine 1919. predsjednik je zagrebačke sekcije Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata. Iste godine imenovan je direktorom Građevinske direkcije u Zagrebu [1918]. Gustav Baldauf preminuo je u Zagrebu 1924., u 46. godini života.36 Na temelju izvorne arhivske i novinske građe te znanstvene i stručne literature, u radu su naznačene neposredne i dalekosežne posljedice koje je Veliki rat imao za Gustava Baldaufa, inženjera građevinarstva i ravnatelja Obrtne škole, školskog internata i Muzeja za umjetnost i obrt te Građevno-stručne škole u Zagrebu. Neposredno nakon nastupa na posao ravnatelja morao se boriti za opstanak škole i muzeja jer su veći dio zgrade zauzeli Crveni križ i bolnica Crvenog križa. U tijeku rata ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa škole i muzeja.

Kolar Dimitrijević, „Fragmenti iz kronike“, 90.

HŠM, „Stipendije i potpore“, Objava za školsku godini 1916.-1917. (Zagreb 1916.), 6.

Danas, 135 godina nakon osnivanja „kraljevske i zemaljske Obrtne škole“, njena nasljednica „Škola primijenjene umjetnosti i dizajna“ smještena je u sjevernom krilu glavne zgrade i dvorišnim zgradama.

Smrt Gustava Baldaufa 1924. godine nije zabilježena u školskim arhivima. Vjerojatno je pokopan u medijskoj tišini, a gdje se nalazi njegovo grobno mjesto/grobnica nije mi poznato. To bi trebala biti dodatna tema za istraživanje.

299

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno-stručne škole u Zagrebu (1914.-1920.) Sažetak Gustav Baldauf rođen je u Osijeku 1878. godine. Osnovnu i srednju školu polazio je u Osijeku, studirao je na Politehnici [Műeegyetem] u Budimpešti i diplomirao 1899. godine kada postaje inženjer građevinarstva. Već od 1899. godine djelovao je kao inženjerski „pristav“ županije u Ogulinu, zatim kao kotarski inženjer u Sušaku te kao „kraljevski nadinžinir“ u „građevnom odsjeku kr. hrv. slav. dalm. zemaljske vlade“ u Zagrebu. Godine 1914. imenovan je ravnateljem Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole te njoj pridijeljena internata i Muzeja za umjetnost i obrt. Neposredno nakon nastupa na posao ravnatelja morao se boriti za opstanak škole i muzeja jer su veći dio zgrade zauzeli Crveni križ i bolnica Crvenog križa. U tijeku rata ravnateljeva je aktivnost usmjerena na održanje statusa škole i muzeja. Nastojao je za školu zadržati barem nekoliko prostorija u vlastitoj zgradi stoga se angažirao da se u Obrtnoj školi ustroji ortopedski zavod, a u vezi s njime i škola za naobrazbu invalida u obrtima. Gustav Baldauf, inženjer građevinarstva iz Osijeka, koji je u prijelomnom razdoblju Prvoga svjetskog rata živio i radio u Zagrebu, nesumnjivo je odigrao presudnu ulogu u opstanku Obrtne škole i s njom spojene Građevno-stručne škole i Muzeja za umjetnost i obrt. Opsežna je Baldaufova društveno-kulturna i pedagoška djelatnost. Po završetku rata bavio se pitanjima tehničke nastave. Bio je član Odbora Društva inženjera i arhitekata za naučnu osnovu Više tehničke škole [poslije Tehničkog fakulteta] u Zagrebu. Godine 1919. predsjednik je zagrebačke sekcije Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata. Iste godine imenovan je direktorom Građevinske direkcije u Zagrebu [1918]. Gustav Baldauf preminuo je u Zagrebu 1924., u 46. godini života.

300

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

Gustav Baldauf, Direktor des Handwerkerschule und der Bau-Fachschule in Zagreb (1914-1920) Zusammenfassung Gustav Baldauf wurde in Osijek 1878 geboren. Die Grund- und Mittelschule besuchte er in Osijek, studierte an der Politechnik [Műeegyetem] in Budapest und sein Diplom machte er 1899, als er Bauingenieur wurde. Schon seit 1899 wirkte er als „Ingenieueradjunkt“ der Gespanschaft in Ogulin, dann als „Kreisingenieur“ in Sušak sowie als „königlicher Oberingenieur“ in der „Bauabteilung der kön. Kroat. Slaw. Dalm. Landesregierung“ in Zagreb.1914 wurde er zum Direktoren der Handwerkerschule und der mit ihr verbundenen Bau-Fachschule sowie des ihr zugeteilten Internates und des Museumes für Kunst und Gewerbe ernannt. Unmittelbar nach dem Antritt zur Tätigkeit des Direktors musste er um das Überleben der Schule und des Museumes kämpfen, weil den größten Teil des Gebäudes das Rote Kreuz und das Krankenhaus des Roten Kreuzes besetzten. Während des Krieges richtete sich die Tätigkeit des Direktors auf die Erhaltung des Statusses der Schule und des Museumes. Er bemühte sich, für die Schule wenigstens einige Räume im eigenen Gebäude zu erhalten, daher setzte er sich dafür ein, dass in der Handwerkerschule ein Orthopädischen Institut eingeführt wird und damit auch eine Schule zur Ausbildung von Invaliden in Gewerben. Gustav Baldauf, Bauingenieur aus Osijek, der zur entscheidenden Zeit des Ersten Weltkrieges in Zagreb lebte und arbeitete, spielte unzweifelhaft eine entscheidende Rolle bei der Erhaltung der Handwerkerschule und der mit ihr verbundenen Bau-Fachschule sowie des Museumes für Kunst und Gewerbe. Umfangreich ist Baldaufos gesellschaftlich-kulturelle und pädagogischen Tätigkeit. Nach Kriegsende befasste er sich mit den Fragen des technischen Unterrichtes. Er war Mitglied des Ausschusses der Gesellschaft der Ingenieuere und Architekten für wissenschaftliche Grundlage der Höheren technischen Schule (später Technische Hochschule) in Zagreb. 1919 ist er Präsident der zagreber Sektion des Vereines jugoslawischer Ingenieure und Architekten. In demselben Jahr wurde er zum Direktor der Baudirektion in Zagreb (1918) ernannt. Gustav Baldauf verstarb in Zagreb 1924, im 46. Lebensjahr.

301

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 291-302 Smiljana Lazić-Marinković: Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno...

302

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

Darko Mrkonjić, Društvo za interpretaciju baštine u turizmu Istočne Hrvatske Osijek dmrkonjic@ffos.hr

UDK: 316.74 Prethodno priopćenje Primljeno: 1.10.2017. Prihvaćeno: 3.10.2017.

Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog razdoblja u Slavoniji i turistička ne-mjesta) U radu se, na primjeru romana Vitez slavonske ravni, razmatraju mogućnosti korištenja literarnih djela u predstavljanju turističkog odredišta, u odnosu na neke druge aktualne pristupe. Radnja romana događa se u vrijeme 18. st., a čitatelj, napeto prateći dirljive ljubavne zaplete i dramatičnu borbu mladog tajanstvenog plemića i njegove hrabre družine protiv razbojničkih bandi, upoznaje brojna mjesta u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, okolna sela, te dvorce u Čepinu, Retfali i Valpovu. Duh toga vremena osjeća se i danas, na mjestima koja je moguće posjetiti, a u tome su osobito živopisni prikazi turistički atraktivnih tvrđavskih ulica i gostionica. Stoga je na temelju takvih djela moguće izgraditi dobru, dirljivu, napetu, a u isto vrijeme autentičnu turističku priču, nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti, koje, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na ne-mjesta, negirajući identitet i živu kulturu odredišta. Ključne riječi: Marija Jurić Zagorka, Osijek, turizam, nemjesta, konzumerizam. 303

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

Uvod Cilj je rada, na primjeru romana Vitez slavonske ravni1 i drugih književnih djela, sagledati mogućnosti upotrebe literarnih djela u predstavljanju turističkog odredišta, u usporedbi s drugim načinima predstavljanja koji su dio turističko-razvojnih projekata u Osijeku i Osječko-baranjskoj županiji, a koji se ne mogu uvrstiti u održivi turizam. Radnja romana Marije Jurić Zagorke2 smještena je fiktivno u vrijeme carice Marije Terezije (1717. − 1870.)3, no vrlo realistično, prema sadržajnoj analizi, čak i topografski precizno, u urbane i ruralne prostore Slavonije. Napeto prateći dramatičnu borbu mladog tajanstvenog plemića i njegove hrabre družine protiv razbojničkih bandi, koje tada haraju Slavonijom, te dirljive ljubavne zaplete, čitatelj upoznaje brojna mjesta u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, okolna sela, te dvorce u Čepinu, Iloku, Retfali i Valpovu, kao i način života plemstva i puka onoga doba. Duh toga vremena osjeća se i danas, na mjestima koja još uvijek postoje i u velikom broju slučajeva moguće ih je posjetiti i razgledati. U tome su osobito živopisni prikazi turistički atraktivnih tvrđavskih ulica i nekadašnjih vrlo brojnih gostionica. Zagorkinom se romanu, kao osnovica za razvitak literarnog, odnosno književnog turizma, svakako mogu pribrojiti i jednako životni opisi Osijeka i Slavonije, Vilme Vukelić4, Roda Rode5, te suvremenih autora poput Zlate Živaković-Kerže6. Na temelju takve literature moguće je stoga izgraditi dobru, dirljivu, napetu pa i zavodljivu7, a u isto vrijeme autentičnu turističku priču, te ostvariti svojevrsni afektivni spoj8 s turističkim odredištem. Opisani pristup razvitku kulturnog turizma postavlja se nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti, koje, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na nemjesta9, negirajući identitet i živu kulturu odredišta. Komparativni je primjer projekt Tematski park Sulejmana Veličanstvenog u Dardi10 koji se planira urediti u blizini mjesta na kojem se pretpostavlja da je završavao tzv. Sulejmanov (osmanlijski) most, iako za tu činjenicu postoji tek vjerojatnost, ali ne postoje nikakvi vidljivi tragovi. Što je još važnije, na širem prostoru regije ne postoje tragovi nematerijalne kulture, odnosno to povijesno razdoblje nema kontinuiteta i doticaja s lokalnom populacijom i njihovim 1 2

Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987 Isto.

Hrvatska enciklopedija, http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=38929

Mrkonjić, Darko. Kulturno nasljeđe Nijemaca i Austrijanaca, DG Jahrbuch, Vol. 22, 2015. str. 257-270

Vlado Obad. Slavonska književnost na njemačkom jeziku, Čakovec, 1989.

Živaković-Kerže, Zlata. Svaštice iz Staroga Osijeka, Hrvatski institut za povijest, Studio HS, Osijek 2016.

Filip Breton. Izmanipulisana reč. Biblioteka Multimedia, Clio 2000. str. 75.-76.

Isto. str. 83.

9 10

Auge, Marc. Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78 Latinović, Vesna. Nova turistička ruta koja povezuje Hrvatsku i Mađarsku, Glas Slavonije, 28.10.2016.

304

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

načinom života i običajima11. Dakle, stvara se novi turistički proizvod u obliku mjesta, tj. Augeovog ne-mjesta, nepovezanog s lokalnim identitetom, „popisanog, klasificiranog, zabranjenog, promoviranog kao mjesta sjećanja, pripisanog ograničenom prostoru“12, ili „eksteritorijalnog“ prostora, kako ga opisuje Tomislav Šola, kojem lokalna ekonomija pruža „tek jedva nešto više od zraka i vode...“13. Na taj se način razvija turistička ponuda koja se danas promatra kao upitna u pogledu učinaka na lokalnu ekonomiju i društvo14 pa tako i na kulturnu baštinu.

Književni turizam Uvodno navedene primjere potrebno je sagledati u kontekstu posebnih oblika turizma kojima se nastoje izbjeći oni negativni učinci koji se danas općenito pripisuju konvencionalnom turizmu, uvažavajući činjenicu da i turisti teže odgovornom pristupu turizmu15. Pri tome treba imati na umu i činjenicu da je stavljanje kulturne baštine u funkciju turizma i vid njezina održanja pa u nekim slučajevima ona može upravo ovisiti o ponudi posjetiteljima odnosno stavljanju u turističku funkciju16. Predmetni književni turizam javlja se kao oblik kulturnog turizma u kojem putnici posjetitelji traže mjesta opisana u romanima, bilo da se radi o povijesnim ili manje povijesnim djelima, putopisima i autobiografijama ili samo mjestima u kojima je autor ili glavni junak romana rođen ili sahranjen. Najkraće, prema I. Smithu, to je oblik turizma koji se temelji na mjestima i događajima povezanim s nekim piscem ili njegovom djelom17. Takav je oblik turizma, prema našem mišljenju, moguće razviti na temelju navedenog Zagorkina romana.

Vitez slavonske ravni Kako se navodi u predgovoru knjige, radnja romana18 Marije Jurić Zagorke događa se u Slavoniji, a čitatelj će zaključiti da je to u vrijeme carice Marije Terezije19, dakle u 18. st., iako se to u samom tekstu eksplicite ne navodi, već samo naslućuje20. S druge 11

BIT Hrvatska, Osvrt na članke u Glasu Slavonije, Nova tematska turistička ruta Zrinski – Sulejman i Skup o EU projektu tematski put Zrinski – Sulejman, od 29.kolovoza i 01.rujna 2016., BIT Hrvatska, pismohrana, Osijek 02.rujna 2016.

Auge, Marc, Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78

Tomislav Šola, Javno pamćenje, Zagreb, 2014. str. 133.

I. Spilanis / H. Vayanni, „Sustainable Tourism. Utopia or Necessity?“, Coastal Mass Tourism, Bramwell, B., Clevedon UK, Cromvell Press, 2004., 270

UNESCO, http://www.unesco.org/education/tlsf/mods/theme_c/mod16.html

David Throsby, The Economics of Cultural Policy, New York, 2010., 153.

Yvonne Smith, Literary Tourism as a Developing Genre, University of Pretoria , Pretoria, 2012., 1.

Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987.

Hrvatska enciklopedija. Marija Terezija, hrvatsko-ugarska kraljica i rimsko-njemačka carica (Beč, 13. V. 1717 – Beč, 29. XI. 1780). http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=38929 (01.10.2017)

“Carica” se u tekstu navodi 77 puta, no nigdje pod imenom.

305

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

se strane, iako je prostorno određenje vrlo precizno, na osnovu više pokazatelja može uočiti da je romanom obuhvaćeno znatno šire povijesno razdoblje. Na primjer, u romanu se detaljno opisuje Dvorac Pejačevć, u Osijeku, odnosno događanja u njemu, a on je dovršen tek na početku 19. st.21. Sam se početak gradnje, prema dostupnim izvorima, smješta u posljednju deceniju 18. st., vjerojatno 1796., dakle nakon razdoblja Marije Terezije. Jednako je i s pojedinim elementima same radnje romana, koji se mogu jasno povezati sa stvarnim događajima, ali koji su se zbili u nekom drugom, kasnijem razdoblju, bliže vremenu autoričina života (1873. – 1957.)22, a o kojima je autorica imala više relevantnih izvora. Primjer je za to slučaj hapšenja Mihaela Romanića i njegove razbojničke bande, te njihovog kasnijeg suđenja i pogubljenja o kojem podrobno izvještavaju brojne novine iz 1857. i 1859. godine23, obrađen u kratkom članku Maria Tadića24, a koji se u brojnim detaljima poklapa sa dogodovštinama vezanim uz Zagorkinog lika, razbojničkog harambašu Varnicu25. Događaj s Mihaelom Romanićem zabilježen je i u narodnoj pjesmi koju je zapisao Franjo Kuhač26, a u kojoj se opisuje odnos razbojnika sa svojom majkom27, koji se u odlučujućim činjenicama poklapa s odnosom razbojnika Varnice i njegove majke, a koji Zagorka opisuje u svom romanu28. Također, činjenica da je priča o razbojničkoj bandi Mihaela Romanića prešla u narodnu predaju, te da izvješća o događajima nalazimo i u austrijskom tisku29, poklapa se sa Zagorkinim opisom Varničine bande koja je, prema romanu, bila strah i trepet za 21

Obad Šćitaroci, Mladen, Bojana Bojanić Obad Šćitaroci. Dvorci i perivoji u Slavoniji, Šćitaroci, Zagreb 1998. str. 270

Hrvatska enciklopedija. Jurić, Marija - Zagorka, hrvatska novinarka i književnica (Negovec kraj Vrbovca, 2. III. 1873 – Zagreb, 30. XI. 1957). http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=29566 (01.10.2017)

Die Presse 6.1.1857, Fremden-Blatt 22.2.1857., Fremden-Blatt 25.8.1859., Carsko-kr. službene Narodne novine 26. kolovoza 1859. g. /br. 193./str. 1.,Carsko-kr. službene Narodne novine 30. kolovoza 1859. g. /br. 197./str. 1.,Morgen-Post 1.9.1859., Fremden-Blatt 2.9.1859.,Carsko-kr. službene Narodne novine 27. rujan 1859. g. str. 1., Klagenfurter Zeitung 30.9.1859 (izvatke iz novina prikupio Mario Tadić)

Tadić, Mario 30 March 2016, Pljačkaška družina Mihaila Romanića, (Prema izvorima: Die Presse 6.1.1857, Fremden-Blatt 22.2.1857., Fremden-Blatt 25.8.1859., Carsko-kr. službene Narodne novine 26. kolovoza 1859. g. /br. 193./str. 1.,Carsko-kr. službene Narodne novine 30. kolovoza 1859. g. /br. 197./str. 1.,MorgenPost 1.9.1859., Fremden-Blatt 2.9.1859.,Carsko-kr. službene Narodne novine 27. rujan 1859. g. str. 1., Klagenfurter Zeitung 30.9.1859 Njemačko novinstvo Osijeka u promicanju građanske kulture, („Mića Romanić“ Oskar Frimmel) Vlado Obad 2014. g. str. 224) 30 March 2016. https://www.facebook.com/ groups/552628308148972/permalink/980145108730621/ (01.10.2017.)

Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987. 9.-332.

Hrvatska enciklopedija. Kuhač, Franjo Ksaver (njem. Franz Xaver Koch), hrvatski glazbeni pisac i povjesničar, melograf, folklorist, etnomuzikolog i skladatelj (Osijek, 20. XI. 1834 – Zagreb, 18. VI. 1911). http://www. enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=34445 (01.10.2017)

Iz Kuhačeve zbirke tekstova: Romanić Mijo, razbojnički harambaša (Iz Osijeka u Slavoniji 1859). (Izvadak iz zbirke zahvaljujući Mariu Tadiću)

28 29

Jurić, Marija - Zagorka. Vitez slavonske ravni, August Cesarec, serijal Jadranka, Zagreb 1987. 85.-134 Die Presse 6.1.1857, Fremden-Blatt 22.2.1857., Fremden-Blatt 25.8.1859., 1.,Morgen-Post 1.9.1859., Fremden-Blatt 2.9.1859., Klagenfurter Zeitung 30.9.1859 (izvatke iz novina prikupio Mario Tadić)

306

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

cijelu Slavoniju te su njezini odjeci stizali i do Austrije, odnosno do bečkog dvora, pa su smatrani problemom i na državnoj razini.

Slika 1: Članak u bečkom Fremden-Blatt 22. Februar 1857. seite 3. u 4.30 Kako je uvodno istaknuto, nasuprot vremenu radnje koje je postavljeno široko, iako je razvidna autentična podloga događanja koja se opisuju, mjesto radnje zapravo je smješteno i opisano vrlo realistično, prema sadržajnoj analizi čak i topografski precizno, u urbane i ruralne prostore Slavonije31. Prateći dramatične događaje čitatelj se tako susreće s brojnim mjestima u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, ali i okolnim selima te dvorcima u Čepinu, Retfali i Valpovu, kao i s načinom života plemstva i puka 30

Österreichische Nationalbibliothek, Fremden-Blatt, 22. Februar 1857. str. 3-4 http://anno.onb.ac.at/pdfs/ ONB_fdb_18570222.pdf (01.10.2017.)

Pojedini se toponimi u romanu vrlo učestalo spominju pa i po više od 100 puta. Tako se navode: Tvrđava (Tvrđa) 182 x, Valpovo 132 x, Retfala 112 x, Dvorac i obitelj Adamović (Čepinski) 51 x, Krčma „Zlatnom volu „ 40 x, Drava 39 x, Čepin 37 x, Donja i Gornja varoš (Donji i Gornji grad Osijek) 23 x, Dvorac i obitelj Pejačević 18x, Vinkovci 18 x, Bijelo Brdo 17 x, Vodena vrata (Tvrđa) 16 x, Obitelj i Dvorac Prandau 13 x, Đakovo 11 x, Franjevački samostan u Tvrđi 10 x, Crkva Sv. Mihajla (Mihovila) u Tvrđi 7 x, Ilok 4 x, Tenje, Vukovarska cesta, Sarvaš, Vladimirovci, Dunav i dr.

307

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

onoga doba. Na taj se način radnja kognitivno povezuje sa stvarnim prostorima koje će čitatelj-turist željeti posjetiti. Opisana mjesta i građevine još uvijek postoje i u najvećem broju moguće ih je i danas posjetiti i razgledati. Osobito su živopisni prikazi Tvrđe i njezinih ulica te zgrada i nekadašnjih vrlo brojnih gostionica. Primjerice, na kući u Franjevačkoj ulici br. 3 nalazila se krčma „K zlatnom volu“, koja se u romanu spominje čak 40 puta i vrlo je detaljno opisana, a i danas su vidljivi natpisi iz kasnijeg razdoblja koji svjedoče da je zgrada do 20. st. bila restoran. Dapače, prema dokumentaciji Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture, kuću je moguće vratiti u prvobitnu funkciju, odnosno: „ukoliko je u prezentaciji Tvrđe potrebno korištenje lokala, moguće je lokal u prizemlju privesti ovoj namjeni“32. Također, Dvorac obitelji Prandau u Valpovu, koji se spominju 13, odnosno 132 puta moguće je posjetiti kao i Muzej Valpovštine koji je u njemu smješten itd. Uz to je potrebno istaknuti da je, prema istraživanju provedenom među studentima osječkog Sveučilišta33 2015. godine, povijesno razdoblje Austro-Ugarske Monarhije ocijenjeno kao najzanimljivije za domaće i strane posjetitelje Istočne Hrvatske, a osječka je Tvrđa ocijenjena kao najprivlačnija spomenička baština odnosno turistički lokalitet. Dakle, radnja Zagorkina romana prostorno i vremenski obuhvaća turistički najatraktivniju baštinu Slavonije, što ga čini iznimno upotrebljivim za predmetnu namjenu.

Ne-mjesta - tematski parkovi Opisani pristup razvitku kulturnog turizma, temeljen na priznatim književnim djelima, postavlja se nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti koji, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na ne-mjesta34, negirajući identitet i živu kulturu odredišta. Mogućoj turističkoj tematskoj ruti temeljenoj na Zagorkinu romanu, komparativni je primjer projekt Tematska ruta Zrinski-Sulejman, odnosno projekt Tematski park Sulejmana Veličanstvenog u Dardi35 koji se planira urediti u blizini mjesta na kojem se pretpostavlja da je završavao tzv. Sulejmanov (osmanlijski) most. Međutim, za pretpostavku o položaju mosta postoji tek vjerojatnost, ali ne postoje nikakvi vidljivi tragovi. Što je još važnije, na širem prostoru regije općenito ne postoje tragovi

Kralik, Branimir, „Konzervatorska sanacija, rekonstrukcija, nova namjena“, Konzervatorski odjel u Osijeku, Dosije kulturnog dobra br. 345-7.

Studenti osječkoga sveučilišta, za istraživanje o značaju kulturne i prirodne baštine i infrastrukture za privlačenje turista, od kojeg su ovdje izdvojeni podaci relevantni za predmetnu temu, odabrani su ciljano kao iznadprosječno obrazovana i iznadprosječno informirana skupina, koja ujedno predstavlja i indikator dolazećih trendova, kako poslovnih tako i potrošačkih osobito u domeni kulturnog turizma.

34 35

Auge, Marc. Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78 Latinović, Vesna. Nova turistička ruta koja povezuje Hrvatsku i Mađarsku, Glas Slavonije, 28.10.2016.

308

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

nematerijalne kulture osmanlijskog razdoblja, odnosno to povijesno razdoblje nema kontinuiteta i doticaja s lokalnom populacijom i njegovim načinom života i običajima36. Dakle, stvara se novi turistički proizvod u obliku mjesta, tj. Augeovog nemjesta, nepovezanog s lokalnim identitetom, „popisanog, klasificiranog, zabranjenog, promoviranog kao mjesta sjećanja, pripisanog ograničenom prostoru“37, ili „eksteritorijalnog“ prostora, kako ga opisuje Tomislav Šola, kojem lokalna ekonomija pruža „tek jedva nešto više od zraka i vode...“38. Na taj se način razvija turistička ponuda koja se danas promatra kao upitna u pogledu učinaka na lokalnu ekonomiju i društvo39 pa tako i na kulturnu baštinu. Dakle, kreiranje Augeovog „mjesta sjećanja“, s obzirom na nepostojanje objektivnih temelja u predmetnom slučaju, počinje medijskom manipulacijom i izmišljanjem tradicije. Primjere za to možemo pronaći u različitim, u teoriji prepoznatim, vidovima kao što su novinske objave, predavanja, osnivanja udruženja građana, tj. akcijskih grupa, te kreiranje „tematskih ruta“ pa u konačnici i planiranoj izgradnji „tematskih parkova“. Tako se u Glasu Slavonije od 9. siječnja 2014. uz naslov „Sulejmanov most mogao bi postati turistički brend Osijeka“ pojavljuje fotografija umjetničke grafike s prikazom mosta iz 19. st.40, a u članku o predstavljanju koje je u Osijeku održao predstavnik turske razvojne agencije, od 29.kolovoza 2016., između ostaloga raspravlja se o tome koliko su Turskoj važni „spomenici kulturne baštine iz vremena otomanske vladavine i uspomene na njih kao što je Sulejmanov most“41, iako te spomeničke baštine nema, već samo postoje sporadični i proturječni zapisi. Opisani problem detaljno je elaboriran u reagiranju autora ovoga rada, objavljenom u Glasu Slavonije od 23.siječnja 2014.42, gdje se navodi niz razloga zbog kojih takav projekt nije prihvatljiv u kontekstu razvoja kulturnog turizma. Slavonsko-baranjsko je područje nakon 1687. gotovo u potpunosti očišćeno od tragova osmanlijske kulture, kako se to dogodilo i s ranijom srednjovjekovnom arhitekturom nakon osmanlijskog upada 1526. Tako su i turcizmi, utjecaj na kuhinju i drugi kulturni tragovi vjerojatnije 36

Mrkonjić, Darko. Osmanlijsko razdoblje nema kontinuiteta u osječkoj povijesti i kulturi. Glas Slavonije 23.siječnja 2014. str 33.

Auge, Marc, Non-Places, Verso, LOndon - New York 1995, str. 77-78

Tomislav Šola, Javno pamćenje, Zagreb, 2014. str. 133.

I. Spilanis / H. Vayanni, „Sustainable Tourism. Utopia or Necessity?“, Coastal Mass Tourism, Bramwell, B., Clevedon UK, Cromvell Press, 2004., 270

Latinović, Vesna. Sulejmanov most mogao bi postati turistički brend Osijeka. Glas Slavonije od 13.siječnja 2014. http://www.glas-slavonije.hr/222315/3/Sulejmanov-most-mogao-bi-postati-turisticki-brend-Osijeka (09.01.2017.)

Celing, D., Smrtnu kaznu je predložio narod, a šerijat ne uvodimo. Glas Slavonije 29.08.2016. http://www. glas-slavonije.hr/310669/1/Smrtnu-kaznu-je-predlozio-narod-a-serijat-ne-uvodimo (09.01.2017.)

Mrkonjić, Darko. Osmanlijsko razdoblje nema kontinuiteta u osječkoj povijesti i kulturi. Glas Slavonije 23.siječnja 2014. str 33.

309

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

došli iz Bosne sa Šokcima, nakon 1687., nego da bi bili ostatak osmanlijskog razdoblja i njegov kulturni kontinuitet, s obzirom na to da na području nema zabilježene osmanlijske nematerijalne baštine43. Radi toga nema ni razloga tom razdoblju u prikazu osječke povijesti davati ni manji ni veći značaj od prethodnog razdoblja od 7. do 16. stoljeća Osmanlijsko razdoblje moglo bi se smatrati i razdobljem svojevrsnog kulturnog diskontinuiteta istočne Hrvatske jer se, primjerice, visoko školstvo i tiskara u Osijeku pojavljuju tek u 18. st., nakon izgona Osmanlija. Navedenom se u prilog može dodati da su, upravo suprotno nastojanju da se dokaže postojanje osmanlijske tradicije, gotovo dva naredna stoljeća bila obilježena obranom od Osmanlija, što je utjecalo na sve segmente, kulturnog i gospodarskog razvitka te da je u kontekstu razvoja turizma potreban ujednačen i argumentiran pristup u odnosu na povijesni značaj, postojanje povijesne građe i materijalnih ostataka44. Kvalifikaciji da se u predmetnom primjeru projekta tematskog parka, prema Augeovoj definiciji, radi o ne-mjestu u ovom se slučaju može navezati i opservacija Hajrudina Hromadžića, kako to sažima Jelena Zlatar45, da se prvenstveno radi o mjestima koja se bave prodajom. Iako je ta funkcija dijelom prikrivena činjenicom da je u prvom planu prodaja simbolične vrijednosti, jasno je da se radi o produktima turske kulturne industrije, čiji su ekonomski učinci mjerljivi, kako je to i dokumentirano u članku Suzane Peran46, te su povezani i sa željom Turske da postane lider u regiji na političkome, gospodarskom i kulturnom području. Funkcija prodaje, iako je to u ovom kontekstu od manjeg značaja, očituje se i u činjenici da se u članku iz Glasa Slavonije od 20. kolovoza 2016. o Tarda-festu, festivalu koji se održava na mjestu planiranog Tematskog parka na kojem se predstavljaju „pojedini aspekti turske i otomanske kulture i civilizacije“, te se između ostaloga promiču i putovanja u Tursku: „U posjeti sam Turskoj – gdje ići, što vidjeti?“, te se održavaju radionice izrade turskih suvenira47. Dakle, iz navedenoga je jasno da predmetni Tematski park, kao generički sadržaj, nema doticaja s lokalnim stanovništvom i ekonomijom. Umjesto toga ima bitna obilježja „tržnog centra“ koji se na prvom mjestu bavi plasiranjem uvoznih koncepta i inozemnih odredišta, umjesto lokalnih namirnica i recepata, te vrijednosti doživljaja kojeg sobom

Ministarstvo kulture Republike Hrvatske, Nematerijalna kulturna baština, Lista zaštićenih kulturnih dobara. (stanje na dan 27.kolovoza 2016.)

Mrkonjić, Darko. Veliki osječki most, ili neootomanski dernek. Izlaganje sa Znanstvenog skupa Mediji i medijska kultura - europski realiteti, Osijek 4. – 5. svibnja 2017.

Zlatar, Jelena. Prikaz knjige: Hajrudin Hromadžić: Konzumerizam. Potreba, životni stil, ideologija. Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2008., 110 str.. Sociologija i prostor, 47 (2009) 184 (2): 212–214

Suzana Peran. Sapunice, telenovele i slika obitelji. Nova prisutnost 10 (2012) 3, 443-457

Celing, D., Predavanje i festival posvećeni Turskoj. Glas Slavonije 20.08.2016. http://www.glas-slavonije. hr/310015/3/Predavanje-i-festival-posveceni-Turskoj (09.01.2017.)

310

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

nose48. Ili, kako bi to izrazio poznati teoretičar David Throsby, radi se ponekad o nedostatku znanja, a uvijek nedostatka ukusa49 onih koji su zaduženi za razvitak turizma.

Zaključak Uvidom u znatan broj predmeta spomeničke baštine i toponima s područja Slavonije, opisanih u Zagorkinom romanu, nasuprot gotovo potpunom odsustvu spomeničke baštine iz osmanlijskog razdoblja, te činjenici da potonji uglavnom nisu u funkciji i nisu na prometnim turističkim pravcima, može se zaključiti da ne pružaju objektivnu podlogu za razvijanje turističke rute. Stvaranje generičkih sadržaja, temeljenih na izmišljenoj tradiciji i nepostojećoj spomeničkoj baštini, koju bi trebalo ponovo sagraditi, a u konkretnom slučaju tematskog parka Sulejmana I („veličanstvenog“) i izmisliti, zahtijevaju znatna dodatna ulaganja. Pri tome, osim što se u bilanci rashoda i prihoda pojavljuje manja ili nikakva razlika, a na makroekonomskom planu i izvjestan gubitak, ni ulaganja ni takav turizam općenito nemaju učinak istovremenog očuvanja postojeće baštine, što je jedna od njegovih mogućih korisnih funkcija. Upravo suprotno, takav turizam ima erozivno djelovanje na kulturni prostor, što je uvijek u promišljanju turizma potrebno imati na umu kao eksternaliju. Nasuprot tome, upravo nam Zagorkin roman pruža mogućnost razvijanja korisne tematske rute jer se referira na postojeća mjesta i povijest lokalnog stanovništva, sačuvanu u kulturi, predaji, a najvažnije u sustavu vrijednosti, tradiciji i živim običajima, a što se u gospodarskom kontekstu može sagledati i kao već postojeća, razvijena specifična turistička ponuda. Dakle, takva se ponuda temelji na već gotovom proizvodu, koji ne zahtijeva osobita ulaganja i za koju postoje neograničeni resursi u samoj (neiscrpnoj) kulturnoj baštini koja se kroz ovakve oblike turizma, kakav je književni, dodatno osnažuje.

Živaković-Kerže, Zlata i Darko Mrkonjić, Interpretacija baštine u turizmu kao čimbenik očuvanja identiteta i posebnosti područja. Kultura, društvo, identitet – europski realiteti, Zbornik radova, Odjel za kulturologiju, Osijek-Zagreb, 2014., 611.

Throsby, David. The Economics of Cultural Policy, New York, 2010. str.151.-152.

311

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

VITEZ SLAVONSKE RAVNI (literarna interpretacija baštine habsburškog razdoblja u Slavoniji i turistička ne-mjesta) Sažetak Cilj rada je sagledati mogućnosti korištenja literarnih djela u predstavljanju turističkog odredišta, na primjeru romana Vitez slavonske ravni u odnosu na neke druge aktualne pristupe razvitku turističke ponude Istočne Hrvatske. Radnja romana Marije Jurić Zagorke događa se u Slavojiji, smještena fiktivno u vrijeme carice Marije Terezije. Napeto prateći dramatičnu borbu mladog tajanstvenog plemića i njegove hrabre družine protiv razbojničkih bandi, koje tada haraju Slavonijom, te dirljive ljubavne zaplete, čitatelj upoznaje brojna mjesta u osječkoj Tvrđi, Gornjem i Donjem Gradu, okolna sela, te dvorce u Čepinu, Retfali i Valpovu, kao i način života plemstva i puka onoga doba. Duh toga vremena osjeća se i danas, na mjestima koja još uvijek postoje i moguće ih je posjetiti, a u tome su osobito živopisni prikazi, turistički atraktivnih, osječkih tvrđavskih ulica i gostionica. Jednako su životni opisi Osijeka i Slavonije, Vilme Vukelić, Roda Rode, te suvremenih autora poput Zlate Živaković-Kerže. Na temelju takvih djela moguće je izgraditi dobru, dirljivu, napetu, a u isto vrijeme autentičnu turističku priču, nasuprot generičkim atrakcijama i krivotvorenoj povijesti, koje, kao jedan od globalizacijskih procesa, paradigmu turizma, kao putovanja na željeno mjesto, pretvaraju u putovanja na nemjesta, negirajući identitet i živu kulturu odredišta.

312

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

RITTER DER SLAWONISCHEN EBENE (literarische Deutung des Erbens der habsburger Zeit in Slawonien und touristischen Nicht-Orten) Zusammenfassung Ziel der Arbeit ist, die Nutzungsmöglichkeiten literarischer Werken bei der Vorstellung touristischer Bestimmungsorten zu erfassen, auf dem Beispiel des Romanes Ritter der slawonischen Ebene, im Verhältnis zu einige andere Annäherungen der Entwicklung des touristischen Angebotes von Ostslawonien. Die Handlung des Romanes von Marija Jurić Zagorka entwickelt sich in Slawonien, ist fiktiv in die Zeit der Kaiserin Maria Theresia versetzt. Gespannt den dramatischen Kampf des jungen geheimnissvollen Adligen und sener tapferen Gesellschaft gegen Räuberbanden, die zu jener Zeit in Slawonien wüteten, sowie ergreifende Liebesverwirrungen verfolgend lernt der Leser zahlreiche Stellen der osijeker Festung, der Ober – und Unterstadt, die Nachbarsdörfer, sowie die Schlösser in Čepin, Retfala und Valpovo und die Lebensweise des Adels und des Volkes zu jener Zeit kennen. Den Geist jener Zeit fühlt man heute noch, an Orten die es noch gibt und die man besuchen kann, dabei sind die Beschreibungen der touristisch atraktiven osijeker Festungsstraßen und – gasthäusern besonders anschaulich. Ebenso lebenstreu sind die Beschreibungen von Osijek und Slawonien von Vilma Vukelić, Roda Roda, sowie der zeitgenössischen Autoren wie Zlata Živaković-Kerže. Aufgrund solcher Werke ist ein Aufbau einer guten, ergreifenden, spannenden und gleichzeitig glaubwürdigen touristischen Geschichte möglich, im Gegenteil zu den generischen Atraktionen und der gefälschten Geschichte, die, als ein Globalisationsprozess, die Paradigme des Tourismus als Reise an einen gewünschten Ort zu einer Reise in einen Nicht-Ort machen, die Identität und die lebende Kultur des Bestimmungsortes verneinend.

313

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 303-314 Darko Mrkonjić: Vitez slavonske ravni (literarna interpretacija baštine habsburškog...

314

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Doc. dr. sc. Mirela Müller Odsjek za pedagogiju Filozofski fakultet Sveučilište u Osijeku Lorena Jagera 9, 31000 Osijek E-mail: mtolic@ffos.hr

UDK: 37.012:004 Prethodno priopćenje Primljeno: 12.9.2017. Prihvaćeno: 12.9.2017.

Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata njemačkog jezika Ovaj rad sadržajno se usmjerava na statistički prikaz navike inozemnih studenata njemačkog jezika vezane uz rad na računalu; o svrsi korištenja obrazovnih tehnologija u procesu permanentnog obrazovanja uz sklopu cjeloživotnog učenja, te o studentskoj percepciji multimedijalnog učenja s obzirom na klasičnu nastavu. Istraživanje je imalo za cilj pripremiti studente uz pomoću novih tehnologija za konkurentno stručno tržište rada u Njemačkoj, povezati sve razine permanentnog obrazovanja: od razvoja studentskog stručno-praktičnog rada, smislenog povezivanja svoje struke sa srodnim disciplinama, sudjelovanja na stručno-znanstvenim simpozijima sve do samostalnog zaposlenja nakon završetka studija. Ispitano je 160 studenata njemačkog jezika diplomskog studija triju njemačkih sveučilišta (Mainz, Heidelberg i Mannheim). Istraživanje je provedeno u periodu od 16. ožujka do 19. lipnja 2017. Rezultati istraživanja su pokazali da oni studenti koji posjeduju iskustvo s učenjem putem multimedija imaju i pozitivniji stav prema njemu; da većina studenata bi prihvatila mogućnost usvajanja nastavnih sadržaja putem multimedije jer smatraju da utječe na razvoj kompetencija za permanentno obrazovanje te da je lakše pronaći radno mjesto u tržištu rada. Također, rezultati istraživanja upućuju na zaključak da je nastavna tehnologija djelotvorna pomoć u pojedinim razinama razvoja kompetencija permanentnog obrazovanja: a) analizi stručno-znanstvenih tekstova, b) praćenju inovativnih izvora i istraživanja, c) motivaciji za daljna stručno-znanstvena napredovanja iz struke, d) razvoj individualnih istraživanja iz EU-ostalih zemalja i e) motivacija za EU-stipendije te f ) pronalaska radnog mjesta u svijetu rada.

Ključne riječi: stručno-znanstveno napredovanje, multimedijalno učenje,, digitalna kompetencija, ´digital Leadership´, tršište rada 315

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

1. Einleitung Die Entwicklung zur Informationsgesellschaft stellt einen tiefgreifenden Einschnitt in die Arbeitswelt und die berufliche Situation der Beschäftigten dar. Einerseits ist fast jede Berufsgruppe „Betroffene“ dieser Entwicklung, da das System traditioneller Berufsstrukturen und Arbeitsteilung verändert wird. Andererseits stellt sich aber auch die Frage nach dem Beitrag, den jede Berufsgruppe zu dieser Entwicklung leisten soll oder kann. Die Maßnahmen zur Realisierung der Informationsgesellschaft bauen zwar auf gegebenen beruflichen Strukturen, Qualifikationen und Aufgabenverteilungen auf. Die Beschäftigten aber mit ihren Kompetenzen und ihrer Fähigkeit, diese Strukturen zu überwinden, sind der entscheidende Motor dieser Entwicklung und die wichtigste Ressource zur Gestaltung der Zukunft (Boes; Baukrowitz, 1995). In der Informationsgesellschaft avanciert das lebensbegleitende Lernen zu einer Schlüsselkompetenz, die zunehmend auch Wissen über die Nutzung der digitalen Medien erfordert. Lerngegenstäande lassen sich beispielweise per Internet erschließen, immer mehr „neue“ Berufe verlangen Kenntnisse im Umgang mit den digitalen Medien. Heute sollen allgeimene Zusammenhänge zwischen Medienentwicklung und Sozialisation erforscht werden. Insbesondere wurde der gesellschaftliche Wandel und damit verbunden der Wandel intergenerationeller Etneicklungsmuster in den Mittelpunkt gestellt. Noch vor wenigen Jahrzenten war die Medienkritik stark an den Universitäten mit dem Konzept einer Reizüberflutung verbunden gewesen (Moser, 2006; 2007; 2015). Vor allem die Fülle der Infromationen, die durch das OnlineInternet ausgestrahlt wurden, schien jenen Generationen, dia allein mit Print-Medien aufgwachsen waren, zu eine Quintessenz dieser Auffasung, schutzlos den ständig auf sie einprasselnden Reizen ausgeliefert. Hochschulen, die wesentlich unflexibler auf neue Strömungen regieren konnten, weil sie an Lehr- und Bildungspläne gebunden sind, ignorierten über lange Zeit medienpädagogische Themen. Zwar gab esvereinzelte Vorreiter, jedoch blieb Medieblidung und Forschung der Digitalen Kompetenzen lange Zeit abhäangig vom Engagmenet und Wissenspotenzial einzelner Lehrkräfte (Tolić, 2015). Man sollte eine neue Visionen des neuen Lernens darstellen. Aber es bleibt immer dieFrage, ob der Bildungsytem sich diesen neuen Anforedrungen stellt, ohne die Selbstbestimmung des Einzelnen zu vernachlässigen und botmäßig für die Anforderungen der Globalisierung auszubilden. Für die Entwicklung von Lernvisionen halte sich das Lernverständnis des Konstruktivismus für weitreichender, das Bedeutet die neuen digitalen Kompetenz immer weiter erlernen. Nicht der Lehrende, sondern der Lernende steht im Mittelpunk der multimediendidaktischen Bemühungen. Das neue digitale lernen ist ein selbstgeuerter und sozialer Prozess. Digitale Kompetenz ist eine Kulturtechnik. Digitale Kompetenz ist im 21. Jahrhundert – ebenso wie Lesen, Schreiben und Rechnen – eine Kulturtechnik, die für ein selbstbestimmtes Leben, berufliches Wirken und gesellschaftliche Teilhabe unabdingbar ist. Es ist daher unsere gemeinsame Pflicht, sie den Menschen auch mit auf den Lebensweg zu geben (Aushauer, 2004). 316

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Deshalb haben wir in Deutschland eine Bildungsoffensive gestartet, welche die gesamte Bildungskette von der frühkindlichen Bildung bis zur Weiterbildung im Beruf anspricht, besonders geht es fur Etwicklung des Arbeitmarkts an. Heute spricht man sehr viel von der Digitaliesierung von Hochschulen (Aufenanger, 2014). Die Digitalisierung von Hochschulen hat weltweit Fahrt aufgenommen. Digitale Hochschullehre bedeutet längst nicht mehr nur Online-Anmeldung für Kurse und Herunterladen von Powerpoint-Folien. Digitale Hochschullehre kann viel mehr: Ob Lehrvideos, differenzierte Online Tests oder MOOCs – die Möglichkeiten sind beinahe grenzenlos. Vor allem die amerikanischen und asiatischen Hochschulen setzen immer stärker auf digitale Lern- und Lehrumgebungen. Es ist aber nicht nur eine Frage von Qualitäts- und Effizienzsteigerungen in der Lehre selbst, sondern vor allem interessant für die Bewältigung neuer Herausforderungen, wie Internationalisierung oder die steigende Zahl von Studierenden. Für uns ist wichtig: Wir wollen eine klar strukturierte und verlässliche Unterstützung der Hochschulen im digitalen Zeitalter realisieren. Bei allen Aktivitäten ist uns klar: Förderung kann nur da fruchtbar werden, wo sie dazu beiträgt, die strategische Weiterentwicklung der jeweiligen Organisation zu unterstützen. Wir erwarten daher von den Hochschulen, die sich an diesen Maßnahmen beteiligen, dass sie die Digitalisierung nicht nur als Herausforderung, sondern vor allem als Chance begreifen 1. Deshhalb iste s sehr wichtig, dass die Studierende die digitale Kompetez immer wieder weiter erweben damit sie besser mit den neuden Medien auch umgehen können (Hug, 2007). Davon geht die Frage aus, wie werden die neuen Medien in der Universitäaten genutzt und welche Anknüpfungspunkte ergeben sich für die ausländischen Studierenden der deutschen Sprache? In diesem Beitrag sollen Ergebnisse der Forschung des Johannes Gutenberg-Universität Mainz: Richtung: Institut für Medienpädagogik; Heidelberg: Richtung: Sprachenwissenschaft (Lehramt) und Mannheim: Richtung: Medien- und Kommunikationswissenschaft vorgestellt werden. Bei dieser Forschung handelt es sich nicht um ein reines Medienprojekt, Daten zur Internetnuztung wurden vielmehr im Rahmen einer Befragung zur Öffnung von Universitäten erhoben. Es handelt sich um einen Zusammenhang der Multimedia-Entwicklungskompetenz und den ausländischen Studierenden der deutschen Sprache. Es wurden die Digitalkompetenzen beurteilt durch einen Raster zur Selbstbeurteilung2. Das Raster basiert auf dem gemeinsamen Referenzrahmen, der vom Joint Research Center im Auftrag der Europäischen Kommission entwickelt wurde. Der Referenzrahmen definiert auf verschiedenen Niveaus Kompetenzen in folgenden Bereichen: a) Datenverarbeitung, b) Erstellung von Inhalten, c) Kommunikation, d) Problemlösung und e) Sicherheit. Auf dem unteren Bild kann man besser den Raster analysieren.

https://www.bmbf.de/de/digitale-kompetenz-ist-eine-kulturtechnik-4265.html

https://www.europass-info.de/zielgruppen/bewerberinnen/kompetenzen-beurteilen/

317

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela MĂźller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Bild 1. Digitale Kompetenzen- Raster zur Selbstbeuretilung

(QUELLE, https://www.europass-info.de/zielgruppen/bewerberinnen/kompetenzen-beurteilen/)

318

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

2. Methodology Ziel dieser Forschung war es, die Studierenden für einen wettbewerbsorientierten Berufsmarkt in Deutschland und weltweit vorzubereiten und alle Ebenen der permanenten Studienkompetenz(en) zu verknüpfen. Vor diesem Hintegrzng stellten sich folgende grundlegenden Nebenziele: 1. Die Gewohnheiten der Studierenden im Zusammenhang mit Computerarbeit und die Nutzung des Internets zu untersuchen ; 2. die Haltung der Studierenden über den Einsatz von Bildungs-Technologien im Rahmen der ständigen Ausbildung zu erforschen, einschließlich des lebenslangen Lernens zu untesuchen; und 3. Das Untersuchen, wie die Studenten MultimediaLernprozess- im Gegensatz zur Fronatlunterrichtsunterricht wahrnehmen. Der Hautziel der Arbeit war es, die Studierenden für einen wettbewerbsorientierten Berufsmarkt in Deutschland und in den anderen EU- Länder vorzubereiten, um alle permanenten Ebenen zu verknüpfen: alltägliche berufliche Praxis, demonstrative Vorträge, professionelle pädagogischen Praktiken und verschiedene Formen des professionellen lebenslangen Lernens zu etwickeln, besonders auf der Ebene von Seminare, Vorträgen, Workshops, internationale Symposien usw. 2.1. Methode 160 Studierende der Deutschschulabschluss sind in drei deutschen Universitäten gefragt ( Johannes Gutenberg-Universität Mainz: Leitung: Institut für Medienpädagogik, Heidelberg: Richtung: Sprachenwissenschaft (Mann): Mannheim: Leitung: Medienund Kommunikationswissenschaft. Die Forschung wurde im Schuljahr 2016/2017 durchgeführt und zwar in der Zeitraum vom 16. März bis 19. Juni 2017. Für das Forschungsinstrument wurde der erste Teil des Fragebogens verwendet, um die Eintellung von Studenten zu untersuchen was dem neuen multimedialen Lernen und der multimedialen Verknüpfung mit der Entwicklung von Kompetenzen für die ständige Ausbildung im Rahmen des Vollzeit-Lernens angeht. Bei der Verarbeitung der Daten wurden beschreibende und inferentielle Statistiken verwendet, genauer die Methode zur Berechnung des Frequenz-, Prozentsatzes, Hi-Quadrat (χ2) -Tests und des Koeffizienten der Korrelation (Cramer‘s V (ρc) Koeffizient). 2.2. Foschungsergebnisse Im Folgenden werden spezifische Ergebnisse des Studenten dargestellt. Tabele 1. Daten der Untersuchung: Geschlecht, Ort- Universtät, Studienjahr 2016/2017 Total

Geschlecht

Mannheim

Studeinjahr, M&Arts 1i2

Female

29,37%

0.677

0.71

Stadt

Mainz

1i2

59,37%

1.511

0.54

Heidelberg

1i2

Male

38,78%

0.484

0.86

Total

N=160

160 Studenten

100,00%

319

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Die durschnittliche Daten der Untersuchung zeigen das am meisten befragten Studenten sind von Universität Heidelberg (N=62, SD= 0.48, M=0.86), dann Mainz (N=54, SD=1.51, M=0.54) und Mannheim (N=47, SD=0.677, M=0.71). Insgesamt befragrten Studenten waren N=160, davon weiblich N=95 (SD=0.75, M=0.11) und mähnlich N=64 (SD=0.69, M=1.54). Tabelle 2. Daten der Studierenden unter Berücksichtigung der digitalen Kompetenz in Computerkenntnissen Computerkenntnissen Ich kann nicht alleine mit dem PC umgehen Basisbenutzerebene Fortschreitenden Benutzerebene Administrator-Ebene

Studentenzahl

5,62%

0.532

1.52

20,00%

0.451

0.58

56,87%

0.871

1.58

17,50%

0.961

0.53

Total

160

100%

Die Tabelle 2. zeigt die Daten welche Computerkentnissen haben die Studirenden. Am meisten betrifft 56,87% (SD=0.45, M=0.58) auf die Variable Fortschreitenden Bemutzerebene und 20,00% (SD=0.87. M=1.58) fällt auf die Variable Basisbenutzerebene auf. Das bedeutet das die studenden an der drei Universitäten sehr gute Digitalkompetenzen verfügen. Die neuen Medien sind schon die „Sozialisatoren“ und Akteuren geworden. Sie vermitteln nebenbei Verhaltungen und Verhaltensmodelle (Süss, 2003). Hurerelman (2002) unterscheidet nicht zwischen Instanzen und Agenten und gliedert die Sozialisatoren nach ihrem relativen Gewicht für den Sozialisationprozess von Heranwachsenden (nach Süss, 2003). Da die meisten die Lebenswelten immer feinmaschiger durchdringen, ist es fraglich, ob eine Postitionerung der Medien und der Interaktionzwischen den Sozialisatoren soll diese Arbeit daher näher analysiert werden. So eben, Tabelle 1 weist darauf hin, dass 91 Studierende eine fortgeschrittene Benutzer-Ebene der digitalen Kompetenz verabschiedet haben und da ist eine statistisch signifikante Korrelation erhalten wurde, bei der Studenten mit höherem Niveau der digitalen Kompetenz die Bildungs-Technologie als Hilfsmittel im Multimedia-Lernen verwenden würden, im Gegensatz zu Studenten, die das niedrigste Niveau der digitalen Kompetenz verfügen. Tabelle 3. Signifikante statistische Unterschiede: klassische Lehre und Lehre mit Multimedia

Zeit sparen

160

3.451

Standard Deviation 0.9842

0.41371

3.24136

9.45

0.000

Es ist interesanter

160

2.532

0.1347

0.41237

2.51395

12.31

0.000

Besser qualität

160

1.563

0.4123

0.36145

3.25417

3.65

0.000

Variables

320

Aritmetic Mean

SE mean

95%

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Man kan durch Multimedia besser verstehen Easy-going

160

3.264

1.2361

0.32471

3.15237

11.54

0.028

160

2.631

1.315

0.65891

1.24514

-2.48

0.015

Dynamic

160

3.537

0.4123

0.32123

2.45235

-2.62

0.023

Effective

160

1.239

1.6324

0.12741

2.54139

-2.06

0.041

Die Tabelle 3. zeigt die statistische Daten, dass die Studenten positive Meinung über Multimedia (im Gegensatz zum klassischen Unterricht) haben, weil sie Zeit sparen (M= 3,451, p = 0,000). Die Studenten sind der Meinung dass Untericht mit Multimedia mehr interessanter (MD= 2.532., p = 0,000) ist, bessere qualität hat (MD=1.563, p = 0,000 ), verständlicher ist (MD= 3.264, p = 0.028) und efectiver ist (MD 3.61, p = 0.000) im Vergleich zu frontalen, klassischen Vorlesungen. Der Anspruch des Unterrichts mit dem Einsatz von Multimedia ist anspruchsvoller als der frontale Unterricht. Das negative Vorzeichen ist auch in den Aussagen zu sehen, dass die klassische Lehre dynamischer ist (T = -2,62, p = 0,023) und efectiver (T = -2,06; p = 0,041) als Multimedia-Unterricht, was bedeutet, dass die Studenten wieder dem Vorteil der multimedialen Lehre geben als der klassischen Art des Lehrprozesses, sog. es wird mehr wahrgenommen. Angesichts der Tatsache, dass das Zeichen T-Test negativ ist, sehen die Studenten das Multimedia-Unterricht als ein bzw. sog. neuer „Factor“ des lernmittel aber nicht als Ersatz für den Lehrer. Tabelle 4. Signifikante statistische Unterschiede: klassisches Lehren und Lernen mit Multimedia aufgrund der Universitäten (aritmetic Mean und T-test) Variable

Town (arithmetic mean) Mannheim

Mainz

Heidelberg

F test (p value)

Time-saving

3.76

3.79

3.93

0.359 (0.699)

Interesting

4.17

4.13

3.98

0.457 (0.634)

High-quality

3.48

3.44

3.12

1.610 (0.204)

Understandable

3.38

3.18

3.02

1.436 (0.242)

Demanding

3.02

2.74

2.62

2.281 (0.107)

Easy-going

3.63

3.85

3.38

2.770 (0.067)

Dynamic

2.68

2.87

2.76

0.291 (0.748)

Effective

2.80

2.90

2.68

0.394 (0.675)

Tabelle 4. zeigt offensichtlich die statistischen Daten, dass es im zweiten Studienjahr erhebliche Unterschiede mit dem ersten Studienjahr gibt, das bedeutet, dass die Studenten die im zweiten Studienjahr sind, finden Unterricht mit Multimedia mehr interesannter und dynamicher als die Studenten die sich im ersten Studeinjahr befinden. Die Seminare sind mehr effectiver und ohne Multimedia können die Vorlesungen sehr nutzlos sein. Angesichts der Tatsache, dass die Studierenden die Möglichkeit hatten, Klassen mit Multimedia- und / oder Aufgaben selbst mit Multimedia-Tools 321

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

zu betrachten und zu betreuen, können wir daraus schließen, dass aus diesen Gründen diese Lehre positiv unterstützt und wahrgenommen wird. Es gibt keinen statistische signifikanten Unterschiede im Geschlecht (p> 0,05). Es gibt statistisch signifikante Unterschiede in arithmetischen Umgebungen (F = 3,93, p = 0,022 <0,05) für die Art der Universität. Die Daten zeigen an, dass der Einsatz von Multimedia ist nutzlos (Universität inMannheim Werte M=1.08, Mainz M=1.10 und Heidelberg M=0.71). Mit anderen Worten: Studenten aus Heidelberg sind der Meinung, dass die Lehre mit Multimedia nicht nutzlos ist; sondern ganz im Gegenteil. Tabelle 5. Die Zahl der Studierenden im Hinblick auf den Zweck der Verwendung von Multimedia als Teil des lebenslangen Lernens Verwendungszweck Multimedia

Studentenzahl

Empfangen und Versenden von E-Mails

2.451

0.541

22,50%

Forschung und Webkommunikation Sammeln von Informationen im Zusammenhang mit Lehrtätigkeiten (studentische Arbeit) Sammeln von anderen Informationen

1.592

0.315

42,50%

0.523

0.741

24,37%

2.351

0.341

10,62%

Total

160

100%

Die Tabelle 5. Zeigt die statistischeen Daten dass 42,50% (M=1.592, SD=0.315) Studenten die Multimedia benuztezn zur Forschung und Webkommunikation und 24,50% (M=0.523, SD=0.741) Studenten für das sammeln von Informationen im Zusammenhang mit Lehkräften, sog. für die studentische Arbeit. Am wenigsten ist der Zweck fur Multimedia für das Sammeln anderen Infromationen die nicht, aber direkt mit dem Studium verbunden sind und auch eben mit dem Arbeitsmarkt (10,62%, M=2.351, SD=0.341). Tabelle 5.1. Studentendaten über Bedeutung des Multimediales Lernen fürs Arbetsmarkt Variable 1 2 3 4 Um die Verwirklichung der Beschäftigung in 22 18 41 29 der Welt der Arbeit zu (13,75%) (11,25%) (25,62%) (18,12%) erleichtern Eröffnung und / oder Beitritt zu 19 27 46 34 (21,25 unternehmerischen (11,87%) (16,87%) (28,75%) %) Institutionen Für die einfache Nutzung von Bildungs29 Technologien und 24 31 14 Software durch die (15,00%) (19,37%) (8,75%) (18,12%) 37,50%, Entwicklung der digitalen Wirtschaft 17 29 33 26 Für Weiterbildung (10,62%) (18,12%) (20,62%) (16,25%)

322

N=ukupno

x²

*df

50 (31,25%)

N=160 100%

14,236

0.001

34 (21,25%)

N=160 100%

27,412

0.055

62 (38,75%)

N=160 100%

19,236

0,012

55 (34,37%)

N=160 100%

24,152

0,011

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Um der grauen Wirtschaft 29 17 36 28 50 entgegenzuwirken (18,12%) (10,62%) (22,50%) (17,50%) (31,25%) Für eine leichtere Informationsvermittlung 14 25 32 29 60 im Zusammenhang (8,75%) (15,62%) (20,00%) (18,12%) (37,50%) mit den Arbeitsmarktaktivitäten

N=160 100%

6,521

0,035

N=160 100%

13,235

0.058

(Legende: Die ursprüngliche Skala des Likert-Typs mit den Anker wurde bei jedem Anspruch verwendet: 1 = völlig nicht einverstanden, 2 = meistens nicht einverstanden, 3 = nicht einverstanden oder nicht einverstanden, 4 = meist zustimmen und 5 = vollkommen zustimmen- ich bin damit einverstanden)

Die Tabelle 5.1. zeigt die Studentendaten über Bedeutung des Multimediales Lernen fürs Arbetsmarkt. Auf der Ersten Stelle ist die Variable Für die einfache Nutzung von Bildungs-Technologien und Software durch die Entwicklung der digitalen Wirtschaft. (N=62, N= 38,75%, auf der zweiten Stelle ist die Variable Für eine leichtere Informationsvermittlung im Zusammenhang mit den Arbeitsmarktaktivitäten (N=60, N=37,50%) und auf der dritten stelle ist die Variable Für Weiterbildung (N=55,, N=34,37%). Es wurde eine statistisch signifikante Korrelation erhalten (χ2 = 27,412,12, f = 3, p <0,05, Cramers V = .19) zwischen derVariable Eröffnung und / oder Beitritt zu unternehmerischen Institutionen und der Variable Für eine leichtere Informationsvermittlung im Zusammenhang mit den Arbeitsmarktaktivitäten erhalten (χ2 = 13,235,12, f = 4, p <0,05, Cramers V = .19).Das bedeutet die studenten die der Meimung sind das Multimedia kann sehr hilfreich sein kann zur beitretten einer untergehmerischen Institution, hilft auf gegensatzlich zur besseren Aktivitäten der Arbeitsmarkten. Darüber hinaus hat die Prüfung der statistischen Signifikanz gezeigt, dass die meisten Studenten für sehr wichtig halten die Entwicklung der digitalen Kompetenz weiter zu unterstützen, um die Arbeitslosenquote auf dem statistischen Signifikanzniveau von weniger als 1% zu reduzieren (p ≤ 0,01). Tabelle 6. Zufriedenheit und Vertrauen in die ICT für die Entwicklung von Kompetenzen für lebenslages Lernen und Bildung

1 2

Korrelation

Zufriedenheit am Lernen

1,00

0,30*

0,40

0,19* 0,50*

1,00

0,66

0,18*

Das Vertaruen in den Bildungsoftwer für E-und M-learning, besonders z.B.. Duolingo 0,49* und Babbel. *p < 0,01

8 Studenten

0,06

0,31*

0,03

0,35* -0,11

0,35*

-0,07

Die Tabelle 6. zeigt die untersuchten Korrelationen von Zufriedenheit und Vertrauen von ICT für die Entwicklung von Kompetenzen für lebenslages Lernen und Bildung. Berechnete Korrelationen haben gezeigt, dass es eine Korrelation zwischen bereits angenommenen Ebenen der digitalen Kompetenz und den Inhalt für Fremdsprachenlernen Multimedia (r = 0,88, p ≤.05) gibt. Forschung hat gezeigt, dass 323

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

es keine Signifikante Korrelation zwischen der Zufriedenheit und dem Niveau der digitalen Kompetenz bei männlichen Gender-Studenten sind, während die Studentinen das multimedialen Lernen mehr mit Zufriedenheit und Vertrauen auf die BildungsTechnologie korrelierten (r = 0,43, p ≤.05). Eine statistisch Signifikante Korrelation wurde erreicht, wo die Studenten, die Multimedia als Hilfsmittel bei der Lösung von studentischen Aufgaben verwenden, oft eine kombinierte Klassenzimmerunterricht bevorzugen. Insofern man sich auf das angegebene Signifikanz und Korrelationsniveau beschränkt, konnten wiederum ausschliesclich positive Zusammenhänge erkannt werden. Tabelle 7. Datenanzeige der Datenanalyse der Unterschiede in den Einstellungen in Bezug auf einige Kompetenzen im Zusammenhang mit der permanenten Bildung und Nutzung von Multimedia Variable

Variable der Kompetenz-

Computerkenntnisse

2,256

Analyse von professionell-wissenschaftlichen Texten

0,02

der Erfolg der Internet-Nutzung

3,012

< 0,01

häufiger Zugang zum Internet

5,144

der Internet-Zugangspunkt

2,535

der Zweck der Nutzung des Internets

0,928

Verfolgung innovativer Quellen und Forschungen Motivation für weitere berufliche und wissenschaftliche Weiterentwicklung im Beruf Entwicklung indiv. Forschung aus den EU-anderen Ländern Motivation für EU-Stipendien

0,01 0,01 0,43

Die Forschung hat gezeigt, dass es Unterschiede in der Einstellung von multimediales Lernen im Hinblick auf die digitale Kompetenzniveau im Zusammenhang mit der Computerkompetenz gmit dem Internetnutzungserfolg und der Häufigkeit des Zugangs und des Unterschied in der Haltung gibt, sog. dass die häufigere Nutzung von ICT die Entwicklung von Kompetenzen im Zusammenhang mit der ständigen Ausbildung und dem lebenslangen Lernen beeinflusst. Man konnte einen Resume der Tabelle 7 sogar mit dem Bild darstellen: Bild 2. Die konstituitiven Elemente der Korrelation Variablen:

324

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Literatur Andreas Boes, Andrea Baukrowitz, Bernd Eckhardt Herausforderung „Informationsgesellschaft“ Die Aus- und Weiterbildung von IT-Fachkräften vor einer konzeptionellen Neuorientierung (1995), : Institut für Arbeitsmarkt- und Berufsforschung der Bundesanstalt für Arbeit (IAB) Ashauer, G. (2004). Handbuch des audio-visuellen Lehrens und Lernens. Deutscher Sparkassenverlag: Stuttgart. Adomeit, K. (1997). Hochschulreform und was nun?- BerichteGlossen Perspektiven. Ullstein Buch: Berlin. Aufenanger, S. (2004). Medienpädagogik und Medienkompetenz: Eine Bestandsaufnahme. In: Enquete-Kommission ‚Zukunft der Medien in Wirtschaft und Gesellschaft. Deutschlands Weg in die Informationsgesellschaft‘. Deutscher Bundestag (Hrsg.), Medienkompetenz im Informationszeitalter. Bonn, 1522. Hug, T. (2007). Aufwachsen im Medienzeitalter. Überlegungen zu den veränderten Aufgabenbereichen und Zuständigkeiten der Medienpädagogik. In: Schmidt Siegfried, J. (Hrsg.), Lernen in Zeiten des Internet: Grundlagen, Probleme, Perspektiven. Bozen: Pädagogisches Institut für die deutsche Sprachgruppe, 139–155. Moser,H. (2015), Die Medienpädagogik und der zweite Strukturwandel der Öffentlichkeit. In: Heinz Moser et al. (Hrsg.), Jahrbuch Medienpädagogik 7.: Medeien, Pädagogik, Politik. Wiesbaden: VS Verlag für Sozialwissenschaften, 2350. Moser, H. (2006): Standards für die Medienbildung. Schweizer Erfahrungen mit der Entwicklung von Standards. Computer+Unterricht, 63, 1618. Moser, H. (2007). Standards in der Medienbildung. ein Standardmodell aus der Schweiz. Computer+Unterricht, 63, 4955. Prensky, M. (2001). Digital Natives, Digital Immigrants. On the Horizon. MCB University Press, Vol. 9 No. 5, October Tolić, M. (2015). Digital society and Learner Identity: Saarbrucken. Academic Publishing GmbH&C. Internet: https://www.europass-info.de/zielgruppen/bewerberinnen/kompetenzen-beurteilen/) https://www.europass-info.de/zielgruppen/bewerberinnen/kompetenzen-beurteilen/

325

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Povezanost multimedijalne razvojne kompetencije i stranih studenata njemačkog jezika Sažetak Digitalizacija je ogromna šansa za zaposlenike u Njemačkoj. Mi trenutačno imamo toliko puno poslova za koje je obvezno socijalno osiguranje kao još nikada – i to ne unatoč digitalizaciji već upravo zahvaljujući digitalizaciji. Digitalizacija stvara nove i napetije poslove za zaposlenike, omogućava fleksibilnije i osobnim potrebama prilagođenije oblikovanje rada i nudi mogućnost, prvi puta nakon desetljeća, da se proizvodnju i stvaranje vrijednosti – a time i radna mjesta – vrati u Njemačku, jer produktivnost kroz digitalizaciju snažno raste. Jedan odlučujući faktor stresa bi mogao biti nedostatak digitalne kompetencije. Digitalna kompetencija je podjednako važna kao i vaša stručna ili socijalna kompetencija. Ovu digitalnu kompetenciju bi se morala davati već u školama, u obrazovanju i na visokim školama. A poduzeća moraju razumijeti da stručno usavršavanje po digitalni temama nije „Nice-to-have“ već spada u obvezni program svakog pojedinog suradnika. Kome manja digitalna kompetencija, tko ne razumije digitalnu kompetenciju i nije uvjeren u nju, brzo postaje progonjeni. Poduzeća se moraju pobrinuti za to da njihovi suradnici suvereno vladaju digitalnim uređajima i aplikacijama. Tako svaki suradnik od progonjenog može postati kreatorom digitalnog svijeta. Tko se suvereno kreće digitalnim svijetom, manje će se brzo naći pod stresom. Zbog toga je jako važno da studenti sve više svladavaju digitalnu kompetenciju, da bi bolje vladali i novim medijima. Ova prilog pokazuje rezultate istraživanja sveučillišta Johannes Gutenberg u Mainzu: smjer: Institut za medijsku pedagogiju; Heidelberg: smjer: jezične znanosti (učiteljski studij) i Mannheim: smjer: Medijska- i komunikacijske znanost. Pri ovom istraživanju se nije radilo samo o čistom medijskom projektu. Podatci o iporabi interneta prikupljeni su u okviru ankete o otvaranju sveučilišta. Radilo se o povezanosti multimedijske razvojne kompetencije i inozemnih studenata njemačkog jezika. Rezultati su pokazali da najviše studenata ima visoku razinu primjene digitalne kompetencije. Pokazala se mala, ali statistički značajna korelacija (Kendalls Tau = -0,127; p <0,01), gdje su studenti s multimedijalnim iskustvom učenja imali i pozitivan stav prema multimediji. Najviše studenata bi prihvatilo mogućnost preuzimanja sadržaja putem multimedijalnog učenja, pošto drže da je to razvijanje kompetencija za permanentno obrazovanje. Studenti drže da je IKT efikasna, korisna, razumljiva, zanimljiva, dinamična, poučna i kvalitativna, jer omogućava uštedu vremena. Rezultati također pokazuju da studenti imaju pozitivno mišljenje i o klasičnim predavanjima, frontalnim oblicima rada, polazeći od premise, da sama multimedija nije jamstvo za uspješno poučavanje, već samo profesionalni učitelj ostaje bolji učitelj. Multimedija se može posmatrati samo kao jedan oblik poučavanja i učenja. Rezultati istraživanja ukazuju na to da je tehnologija poučavanja djelotvorna pomoć kod sljedećih razvijanja kompetencija za stalno obrazovanje: a) Analize profesionalno-znanstvenih tekstova, b) praćenja inovativnih izvora i istraživanja; c) motivacije za dalje poslovo i znanstveno; d) dalji razvoj u zanimanju, razvoj individualnog istraživanja iz EU-drugih država; e) motivacija za EU-stipendije. Digital Leadership je danas središnja kompetencija menedžmenta. Ako se radi o sposobnostima i daljoj kvalifikaciji vodećih kadrova, prvi partneri za razgovor su Human Resource Management i rukovodstvo poduzeća i time snose i odgovornost. Zbog toga se poduzeća moraju pitati koliko je njihov odjel za osoblje dobro pripremljen za digitlano postavljanje pitanja? Mnoge organizacije i sveučilišta tu do sada još imaju praznine u kompetenciji.

326

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Der Zusammenhang der Multimedia-Entwicklungskompetenz und ausländischen Studierenden der deutschen Sprache Zusamenfassung Digitalisierung ist eine riesige Chance für die Beschäftigten in Deutschland. Wir haben derzeit so viele sozialversicherungspflichtige Jobs wie noch nie – und zwar nicht trotz der Digitalisierung, sondern dank der Digitalisierung. Digitalisierung schafft neue und spannendere Jobs für die Beschäftigten, ermöglicht eine flexiblere und auf die persönlichen Bedürfnisse des Einzelnen abgestimmte Arbeitsgestaltung und bietet die Möglichkeit, erstmals seit Jahrzehnten Produktion und Wertschöpfung – und damit Arbeitsplätze – zurück nach Deutschland zu holen, weil die Produktivität durch Digitalisierung stark steigt. Ein entscheidender Stressfaktor der Beschäftigten dürfte fehlende Digitalkompetenz sein. Die Digitalkompetenz der Beschäftigten ist genauso so wichtig wird wie ihre fachliche oder soziale Kompetenz. Diese Digitalkompetenz müssen bereits in der Schule, in der Ausbildung und an den Hochschulen vermitteln werden. Und die Unternehmen müssen verstehen, dass Weiterbildung zu Digitalthemen kein Niceto-have ist, sondern zum Pflichtprogramm jedes einzelnen Mitarbeiters gehört. Wem die Digitalkompetenz fehlt, wer die digitale Welt nicht versteht und durchdringt, der wird schnell zum Getriebenen. Die Unternehmen müssen mit dafür sorgen, dass ihre Mitarbeiter souverän mit digitalen Geräten und Anwendungen umgehen können. So kann jeder einzelne Mitarbeiter vom Getriebenen zum Gestalter der digitalen Welt werden. Wer sich souverän in der digitalen Welt bewegt, wird sich weniger schnell unter Stress setzen lassen. Deshhalb ist es sehr wichtig, dass die Studierende die digitale Kompetez immer wieder weiter erweben damit sie besser mit den neuden Medien auch umgehen können. Dieser Beitrag zeigt Ergebnisse der Forschung des Johannes Gutenberg-Universität Mainz: Richtung: Institut für Medienpädagogik; Heidelberg: Richtung: Sprachenwissenschaft (Lehramt) und Mannheim: Richtung: Medien- und Kommunikationswissenschaft vorgestellt werden. Bei dieser Forschung hatte es sich nicht um ein reines Medienprojekt gehandelt. Daten zur Internetnuztung wurden vielmehr im Rahmen einer Befragung zur Öffnung von Universitäten erhoben. Es handeltte sich um einen Zusammenhang der Multimedia-Entwicklungskompetenz und den ausländischen Studierenden der deutschen Sprache. Die Ergebnisse haben gezeigt, dass die meisten Studenten ein hohes Anwenderniveau der digitalen Kompetenz haben. Es wurde eine kleine, aber statistisch signifikante Korrelation gezeigt (Kendalls Tau = -0,127; p <0,01), wo Studenten mit multimedialer Lernerfahrung auch eine positivere Einstellung zu Multimedia hatten. Die meisten Studenten würden die Möglichkeit akzeptieren, Inhalte durch multimediales Lernen zu übernehmen, da sie es für die Entwicklung von Kompetenzen für eine permanente Ausbildung halten. Die Studenten sehen die IKT als effizient, nützlich, verständlich, interessant, dynamisch, lehrreich und qualitativ, weil sie Zeitersparnis ermöglichen. Die Ergebnisse zeigen auch, dass die Studierenden eine positive Meinung über klassische Vorträge, frontale Formen der Arbeit haben, ausgehend von der Prämisse, dass Multimedia alleine keine Garantie für eine erfolgreiche Lehre ist, sondern nur ein professioneller Lehrer bleibt der beserre Lehrer. Multimedia kann nur als eine Form des Lehren und Lernen gesehen werden. Die Ergebnisse der Forschung deuten darauf hin, dass die Lehrtechnologie eine wirksame Hilfe bei der folgenden Kompetenzentwicklung für die ständige Ausbildung ist: a) Analyse von professionell-wissenschaftlichen Texten, b)

327

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 315-328 Mirela Müller: Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata...

Verfolgung innovativer Quellen und Forschungen; c) Motivation für weitere berufliche und wissenschaftliche; d) Weiterentwicklung im Beruf Entwicklung indiv. Forschung aus den EU-anderen Ländern; e) Motivation für EU-Stipendien. Digital Leadership ist heute eine zentrale Managementkompetenz. Wenn es um die Fähigkeiten und die weitere Qualifizierung der Führungskräfte geht, sind Human Resource Management und Unternehmensleitung erste Ansprechpartner und damit in der Verantwortung. Deshalb müssen sich Unternehmen auch fragen, wie gut ihre Personalabteilung auf digitale Fragestellungen vorbereitet ist? Viele Organisationen und Universiäten haben hier bislang noch Kompetenzlücken.

328

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

Dr. sc. Erwin Trischler München

UDK: 323.15(497.5=112.2)(091) Prethodno priopćenje Primljeno: 25.8.2017. Prihvaćeno: 15.9.2017.

Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije Na temelju istraživanja u vojnim arhivima Austrougarske Monarhije i kronike obitelji Folk iz godine 1928. autor rekonstruira život kapetana Franje Folka, rođenog Osječanina, koji je 1896. godine poklonio skulpturu boga Ozirisa i boginje Neftis Muzeju slobodnog i kraljevskog grada Osijeka, današnjem Muzeju Slavonije. Kao oficir služio je na početku vojne karijere u 22. Dalmatinskoj pukovniji u Zadru i Dubrovniku, gdje je kupio navedene skulpture. Djed Franje Folka, Michael Volck, se je doselio kao dijete iz Mellrichstadta (sjeverna Bavarska) u Iločku, selu u blizini Luča u Baranji. Njegov sin i otac Franje Folka, Franjo Ksaver Folk, je plovio parobrodima kao kormilar na rijekama Podunavlja od Regensburga do Crnog mora što je sigurno utjecalo da sin Franjo odlučuje za vojnu karijeru. Donator Franjo Folk je umro zbog raka na plućima 1917. godine kao pukovnik Beču.

Ključne riječi: Franjo Folk, staroegipatske skulpture, Oziris, Neftis, MSO, 22. Dalmatinska pukovnija, Zadar, Dubrovnik, 26. Ugarska pukovnija, Esztergom, 6. Ugarska pukovnija, Budimpešta, Beč 329

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

O obitelji Folk Michael Folk: djed Franje Folka Michael Volck1 je rođen 12. siječnja 1759. u Mellrichstadtu (gradiću u blizini tromeđe današnjih njemačkih zemalja Bavarske, Hessena i Türingije) u Donjoj Franačkoj (sjeverna Bavarska), koji se tokom 60. godina 18. stoljeća s roditeljima doselio u Iločku (Illocska, Illuts), filijala župe Luč2 na posjede grofa Eszterhazija. U to isto vrijeme su se 30 obitelji iz Mellrichstadta također doselili u u Baranju (južnu Mađarsku), i to u mjesta Iločku, Luč i druga obližnja mjesta.

Rodna kuća Michaela Volcka u Mellrichstadtu

Po zanimanju je bio kolar; napravio je klupe u crkvi sv. Marije Magdalene u Luču koje se i danas tamo nalaze. Michael Folk je u prvom braku s Gertrudom Merk (*Petlovac, 1778. - † 7. 1. 1821 u Iločki) imao 12 djece (od kojih su 9 umrla kao mala djeca), a u drugom braku s Katarinom Tischmacher (*Petlovac, 1796. - † 28. 3.1850. u Čemincu) troje djece3. Franjo Ksaver Folk, je najmlađe dijete iz toga drugoga braka. Franjo Ksaver Folk

Franjo i Elizabeta Folk

Franjo Ksaver Folk, otac donatora Franje Folka, rođen je 30. travnja 1828. u selu Iločka kao najmlađe dijete Michaela i Katarine Folk. U Iločki je polazio pučku školu. Kada je imao 9 godina otac Michael je preminuo od tuberkuloze. Sa 18 godina, točnije u prosincu 1846., odlazi u Osijek i u Donjem gradu je izučio zanat i potom se zaposlio. Oženio se 30. listopada 1855. s Elizabetom Schönenberger4 iz Bilja.

Nakon dolaska u Baranju (tada južnu Mađarsku) prezime Volck se piše Folk.

Današnja hrvatsko-mađarska granica prolazi između sela Iločka (na mađarskoj strani) i sela Luča (na hrvatskoj strani); mjesta su udaljena manje od km.

Anna (*29.4.1822, †29.4.1822), Anna (*13.7.1823, †21.8.1884 u Čemincu), Johann (*23.7.1825., †14.11.1869. u Retfali), Franz Xaver (*30.4.1828, †16.1.1905. u Osijeku, Donji grad)

Rođena 26. 11. 1839. u Bilju (južna Mađarska tada), a preminula 4. 9. 1907. u Oršavi.

330

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

Živjeli su u Donjem gradu i već 30. ožujka 1861. Franjo Ksaver Folk postaje zavičajnik grada Osijeka. U braku su imali šestero djece od kojih samo troje ostalo na životu, i to: Franjo, *30. 9. 1859., Matija5, *16. 6.1860. i Terezija6, *15.10.1869. Godine 1855. se zapošljava kao mornar u parobradskom poduzeću Erste k.k. priv. Donau-Dampfschiffarts-Gesellschaft (DDSG)7. Kasnije postaje kormilar. Plovio je decenijama Donavom od Regensburga do Crnoga mora i Dravom do Barča i poznavao sve gradove i mjesta uzduž Dunava. Umirovljen je 1890. godine, sa značajnom mirovinom, nakon 34 godine rada kao kormilar 1. razreda. Dobra mirovina i upoznavanje brojnih gradova diljem Austro-Ugarske Monarhije, kao i inozemnih mjesta vrlo vjerovatno su utjecali na sina Franju da se odluči za oficirsku karijeru.

Donator Franjo Folk Franjo Folk je rođen kao najstarije dijete Franje Ksavera i Elizabete Folk 30. 9. 1859. u Osijeku u Novom gradu. Nakon preseljenja u Donji grad 1863. polazi Glavnu dječačku i djevojačku učionu od školske godine 1865./66. U školi je bio dobar učenik. Pučku školu je završio 1868./69. šk. godine. Prvi razred Samostalne realke polazi od šk. godine 1870./71. Nakon 4. razreda Realne gimnazije završio je dvije godine kadetske škole u osječkoj Tvrđi, a 3. i 4. razred u Budimpešti. Školovanje završava 1879./80. školske godine. Franjo Folk u Kadetskoj školi Govorio je pored njemačkog jezika, hrvatski i mađarski. u Osijeku Kao kadet je upućen 1880. u 22. Primorsku pukovniju8 9 sa štabom u Dubrovniku . Već je 1881.10 kadet sa službom u Zadru i tu je 1. svibnja te godine unaprijeđen u čin poručnika11. Idućih deset godina živi i služi u Zadru gdje 5

Mlinarski je majstor, kasnije (nakon uvođenja paromlina) trgovac u Osijeku. Ženi se 19. 5. 1885. u Karavukovu s Marie Kobetits (*17.9.1865. u Karavukovu). U braku imaju jednoga sina, Franju Folka (*16. 5. 1886. u Osijeku) na kojega Franjo, stariji brat Matije, utječe da nakon 4. razreda Realne gimnazije isto postane oficir. Franjo Folk je kasnije u 20-tim godinama 20. stoljeća napisao Kroniku obitelji Folk na temlju vlastitih istraživanja.

Udaje se u Oršavu i kasnije živi s obitelji u Budimpešti.

Erste k.k. priv. Donau-Dampfschiffartsgesellschaft je osnovano 13.3.1829. u Beču i bilo je u 1880.-tim godinama najveće parobrodarsko poduzeće na unutrašnjim vodama na svijetu. Oko 1880. je poduzeće posjedovalo oko 200 parobroda. Vidi: https://de.wikipedia.org/wiki/Erste_Donau-Dampfschiffahrts-Gesellschaft

22. Primorska pješačka pukovnija se je od 1881. nazivala 22. Dalmatinsko-primorska pješačka pukovnija sa štabom u Zadru, od 1885. se nazivala 22. Dalmatinska pješačka pukovnija sa štabom u Zadru.

Kais. königl. Militär-Schematismus für 1880., Wien, December 1879., 291

Kais. königl. Militär-Schematismus für 1881., Wien, December 1880., 295

Kais. königl. Militär-Schematismus für 1882., Wien, December 1881., 299

331

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

je 1. studenoga 1886. unaprijeđen u čin nadporučnika , a 1. svibnja 1893. u čin kapetana prvoga razreda. Od 1897. do 1905. služi kao kapetan u 26. Ugarskoj pukovniji u Esztergomu. 1. studenog 1905. je unaprijeđen u čin majora i služi kao komandant 3. bataljuna 6. Ugarske pukovnije12 sa štabom u Beču. Nositelj je nekoliko odlikovanja13. Godine 1907. je sa 6. Ugarskom pukovnijom u Budimpešti Franjo Folk u Dubrovniku 1896. i tu je dalje komandant 3. bataljuna.14 i Osijeku početkom 1897. godine Unaprijeđen je 1.studenoga 1909. u čin 15 potpukovnika . Godine 1910. je zamjenik komandanta 6. Ugarske pukovnije. U Beču je upoznao Annu Schöffberger (rođ. 24. 3.1862. u Pottendorfu u Donjoj Austriji) s kojom se oženio 4. travnja 1910. godine. Vjenčani kumovi su bili Franjin brat Matija, trgovac iz Osijeka, i nadporučnik Adolf Gauster. Pošto su se kasno vjenčali nisu imali djece. Nakon umirovljenja 1. studenog 1911. živi sa suprogom u Beču. U kolovozu 1914. je reaktiviran i sudjeluje u pohodu na Srbiju. U čin pukovnika je unaprijeđen 1. ožujka 1915. godine.

Franjo Folk u Beču 1905. i s suprugom Anom Folk u Budimpešti 1910.

Preminuo je 15. veljače 1917. u vojnoj bolnici u Rennwegu u Beču nakon liječenja karcinoma pluća. Pokopan je na Zentralfriedhof u Beču. (Supruga Anna je poginula tokom savezničkog bombardiranja Beča 5. siječnja1945. Pokopana je na Zentralfriedhofu pored supruga Franje.)

Schematismus für das kaiserliche und königliche Heer und für die kaiserliche und königliche Kriegsmarine für 1906., Wien, Dezember 1906., 234

Kriegsmedaille, bronzene Jubiläumsmedaille für die bewaffnete Macht, Militärdienstzeichen 3. Klasse für Offiziere

Schematismus für das kaiserliche und königliche Heer und für die kaiserliche und königliche Kriegsmarine für 1907., Wien, Dezember 1906., 460

Schematismus für das kaiserliche und königliche Heer und für die kaiserliche und königliche Kriegsmarine für 1910., Wien, Dezember 1909., 466

332

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

Darovane skulpture16,17 U Zadru je 1894. Franjo Folk susreo i upoznao Emerika Hilda, koji je 1893. još služio kao vojno-inženjerski knjigovođa 2. razreda u Krakovu18 i od 1894. je premješten sa službom u Zadar. Pošto je Franjo Folk za vrijeme službe stalno održavao vezu sa roditeljima u Osijeku saznao je preko članka u Narodnim novinama o donaciji votivne stele Pedi-Hor-pa-Khereda 1895. Bettine Krausz današnjem Muzeju Slavonije. Koncem 19. stoljeća nije postojalo ograničenje u trgovini sa staroegipatskim skulpturama, tako da je Franjo Folk kupio vjerovatno u Dubrovniku navedene skulpture. To je dovelo i Emerika Hilda da osječkom muzeju pokloni 1898. među ostalima i fajansne amulete s prikazima patuljka Pataikosa i boga Besa19. U prosincu 1896. je Franjo Folk premješten iz Zadra u Esztergom (Gran) i prolazeći kroz Osijek je 4. prosinca 1896. poklonio skulpture današnjem Muzeju Slavonije. Skulptura boga Ozirisa Oziris je bog zagrobnog svijeta, plodnosti i vegetacije. Kao bog drugoga svijeta bio je prikazivan s prekriženim rukama u mumificiranom obličju. Skulpura je relativno mala (visina 17 cm, dužina 3,9 cm, širina 1,9 cm) i izrađena je od smeđe gline. Fizionomija lica jasno je naznačena. Na glavi Ozirisa je kruna Gornjega Egipta s nojevim perima. Oziris je prikazan u stojećem položaju, s rukama uz tijelo koje su prekrižene na prsima. Obučen je na dugu pripijenu haljinu na kojoj se, u donjem dijelu, nalaze hijeroglifski znakovi s kartušom faraona Ramzesa II. iz 19. dinastije Novoga kraljevstva koji je vladao 1279.-1212. g. pr. Kr. s krunom Gornjeg Egipta. 16

Autor se zahvaljuje Muzeju Slavonije za dozvolu objavljivanja fotografija boga Ozirisa i boginje Neftis i posebno gospođi Marini Kovač, višoj kustosici Muzeja Slavonije, za pomoć oko pripreme ovoda rada.

Marina Kovač, Katalog izložbe „Ulaznica za drugi svijet“, Muzej Slavonije, Osijek 2013, vidi detaljan opis str. 47

Schematismus für das kaiserliche und königliche Heer und für die kaiserliche und königliche Kriegs-Marine für 1893., Wien, Jänner 1893., 1078

Marina Kovač: Katalog izložbe „Ulaznica za drugi svijet“, Muzej Slavonije, Osijek 2013, 19

333

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

Reljefna pločica boginje Neftis Boginja Neftis, Ozirisova sestra, je bila boginja grobnice i noći i pratila je umrle u drugi svijet. Reljefna pločica izrađena je od smeđe pečene gline. Pravokutnoga je oblika i relativno mala (visina 7,9 cm, dužina 2,8 cm, širina 1,5 cm). Na pločici je prikazana boginja Neftis u desnom profilu u dugoj haljini koja doseže do gležnjeva. Na glavi ima pokrivalo koje je kombinacija stilizirane kuće i košare koja je ujedno I hijeroglifski znak njezina imena. U rukama drži kartušu Tutmozisa III. (1505. – 1450. g. pr. Kr.) faraona 18. Dinastije.

O izložbi „Ulaznica za drugi svijet“ U Muzeju Slavonije je 5. prosinca 2013. otvorena izložba „Ulaznica za drugi svijet“ Egipatske zbirke Muzeja Slavonije20. Dva dana potom u mjesnim novinama Glas Slavonije navedeno je da je egipatska zbirka nastala donacijama Osječana, a kao najveći donator spominje se kapetan Franjo Folk. Egipatska zbirka je po broju eksponata mala – sastoji se od 16 predmeta - ali je vrijedna pa je proglašena kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Zbirka je nastala donacijama osječkih građana krajem 19. stoljeća. Prvi donator je bio Ludwig H. Fischer koji je amulet s prikazom boga Šua donirao 1893. godine. Godine 1895. je Bettina Krausz darovala Muzeju votivnu stelu Pedi-Hor-pa-Khereda koja je pronađena u osječkom Gornjem gradu u ožujku 1895.21 Slijedeće godine je Folk osječkom muzeju 4. prosinca darovao skulpturu boga Ozirisa (MSO-AA-1340) i reljefnu pločicu s prikazom boginje Neftis (MSO-AA-1341).

Današnji Muzej Slavonije je osnovan 17.2.1877. kao Muzej slobodnog i kraljevskog grada Osijeka

Marina Kovač, Katalog izložbe „Ulaznica za drugi svijet“, Muzej Slavonije, Osijek 2013, 15-16

334

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije Sažetak Egipatska zbirka Muzeja Slavonije je po broju eksponata mala, ali ipak značajna. Nastala je donacijama osječkih građana krajem 19. stoljeća. Prvi donator je bio Ludwig H. Fischer koji je jedan amulet darovao 1893. godine, 1895. je Bettina Krausz darovala votivnu stelu PediHor-pa-Khereda i već 1896. kapetan Franjo Folk sa službom u Zadru i Dobrovniku je darovao skulpturu boga Ozirisa i reljefnu pločicu s prikazom boginje Neftis. Franjo Folk je rođen je 30.9.1859. u Donjem gradu gdje polazi Glavnu dječačku učionu. Nakon 4. razreda Realne gimnazije polazi prve dvije godine kadetske škole u osječkoj Tvrđi a 3. i 4. razred u Budimpešti koju završava školske godine 1879./80. Prvih 16 godina služi kao kadet, poručnik i kapetan u 22. Dalmatinskoj pješačkoj pukovniji u Dubrovniku i Zadru gdje kupuje navedene skulpture. Od 1897. do 1906. služi kao kapetan i major u 26. Ugarskoj pukovniji u Esztergomu. 1907. ga nalazimo sa 6. Ugarskom pukovnijom u Budimpešti gdje je unaprijeđen u čin potpukovnika. Nakon penzioniranja 1911. živi sa suprogom Annu Schöffberger koju je oženio 1910. u Beču. Pošto su se kasno vjenčali nisu imali djece. U kolovozu 1914. je reaktiviran i učestvuje u pohodu na Srbiju. 1.3.1915. je unaprijeđen u čin pukovnika. 1916./17. nalazimo ga na liječenju raka na plućima. Umro je 15.2.1917. u Beču gdje je i pokopan. Supruga Anna Schöffberger je poginula tokom savezničkog bombardiranja Beča početkom 1945.

Franjo Folk – bedeutender Spender des Museums Slawoniens Zusammenfassung Die Egyptische Sammlung des Museumes von Slawonien ist den Exponaten nach klein, aber doch bedeutend. Sie entstand durch Spenden der osijeker Bürger Ende des 19. Jahrhundertes. Der erste Spender war Ludwig H. Fischer, der 1893 ein Amulett spendete, 1895 schenkte Bettina Krausz die votive Stella Pedi-Hor-pa-Khereda und schon 1896 schenkte der Kapitän Franjo Folk mit Dienst in Zadar und Dubrovnik die Skulptur des Gottes Osiris und die Relliefplatte mit der Darstellung der Göttin Neftis. Franjo Folk wurde am 30.9.1859 in der Unterstadt geboren, wo er die Hauptjungenschule „Glavna dječačka učiona“ besuchte. Nach der 4. KLasse des Realgymnasiumes besucht er zwei Jahre der Kadettenschule in der osijeker Festung und die 3. und 4. Klasse in Budapest, die er im Schuljahr 1879/80 absolvierte. Die ersten 16 Jahren dient er als Kadett, Leutnant und Kapitän in der 22. Dalmatinischen Infanterieregiment in Dubrovnik und Zadar, wo er die genannten Skulpuren kauft. Von 1897 bis 1906 dient er als Kapetän und Major in dem 26. Ungarischen Regiment in Esztergom. 1907 finden wir ihn mit dem 6. Ungarischen Regiment in Budapest, wo er zum Oberstleutnanten befördert wird. Nach seiner Pasionierung 1911 lebt er mit seiner Ehefrau Anna Schöffberger, die er 1910 in Wien heiratete. Da sie spät heirateten, blieben sie kinderlos. Im August 1914 wurde er neu aktiviert und nimmt an dem Heereszug auf Serbien teil. Am 1.3.1915 wird er zum Oberst befördert. 1916/17 finden wir ihn bei der Behandlung des Lungenkrebses. Er starb am 15.2.1917 in Wien, wo er auch beigesetzt wurde. Seine Ehefrau Anna Schöffberger starb bei dem Bombenangriff der Alliierten auf Wien Anfang 1945.

335

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 329-336 Erwin Trischler: Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

336

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 337-342 Zoran Janjetović: Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije

dr. sc. Zoran Janjetović Institut za noviju istoriju Srbije Trg Nikole Pašića 11, Beograd vanilica@ptt.rs

UDK: 323.15(497.11=112.2)(091) Pregledni rad Primljeno: 25.8.2017. Prihvaćeno: 25.8.2017.

Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije Rad daje kratzak prikaz sadržaja fondova Arhiva Srbije u Beogradu koje je Bezbednosno-informativna agencija predala pre nekoliko godina a koji se tiču Folksdojčera u Vojvodini, ali i drugim delovima Jugoslavije.

Ključne reči: Arhiv Srbije, Bezbednosnoinformativna agencija, Folksdojčeri, Vojvodina

337

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 337-342 Zoran Janjetović: Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije

Proces oslobađanja od negativnog nasleđa komunističkog društveno-ekonomskog sistema je u Srbiji počeo kasnije nego u drugim zemljama istočne i jugoistočne Evrope i do danas nije završen. I dok se u nekim oblastima (npr. privreda, mediji) otišlo vrlo daleko u demontiranju socijalističkog nasleđa, sa arhivima i tajnim službama stvar teče mnogo sporije. Tako je Bezbednosno-informativna agencija, de facto naslednica komunističkih tajnih službi, tek između 2004. i 2008. godine predala deo svoje arhivske građe Arhivu Srbije. Ukupno je predato 80.000 dosijea sa preko 400.000 stranica, što iznosi 316,12 dužnih metara građe, koja obuhvata dokumente iz razdoblja od 1935. do 1980. godine. Dokumenti su složeni u 941 fasciklu podeljenu u 9 grupa. Građa o kojoj je reč sadrži doumente o ratnim zločincima raznih narodnosti, četnicima, ustašama, ljotićevcima, balistima, nacistima, gestapovcima, saradnicima kolaboracionističke Specijalne policije i kolaboracionističke srpske vlade, ruskim belogardejcima, verskim zajednicama, srpskim antikomunistima, političkoj emigraciji, IB-ovcima i nacionalnim manjinama. Među 941 fasciklom vrlo različitog obima (od desetak do više hiljada strana), nalazi se i sedamnaest dosijea o Folksdojčerima – najvećim delom sa teritorije današnje Republike Srbije, iako ima i onih koji govore o nemačkoj manjini u drugim delovima Jugoslavije. Njihov sadržaj je dosta raznolik a tiče se građe koja pokriva period od tridesetih do početka šezdesetih godina XX veka. Fascikle sadrže najvećim delom originalne dokumente nastale u OZN-i (Odeljenje za zaštitu naroda) i UDB-i (Uprava državne bezbednosti). Među njima su doušnički izveštaji, elaborati, zapisnici sa saslušanja okrivljenih i svedoka, personalni dosijei, fotografije itd. Pored toga, u njima se mogu naći prevodi nemačkih dokumenata iz doba Drugog svetskog rata, kao i neki originali. Građa sadrži obilje podataka o nacifikaciji pripadnika nemačke nacionalne manjine u Kraljevini Jugoslaviji i saradnji Folksdojčera sa nemačkim okupacionim aparatom – što je sve poslužilo za kolektivno kažnjavanje pripadnika te narodnosti po završetku Drugog svetskog rata. Za mnoga naselja u kojima je živelo (i) nemačko stanovništvo postoje više ili manje obimni elaborati koji prikazuju istorijat nemačkog življa u dotičnom mestu često od naseljavanja do doba nastanka elaborata. Drugi pak, sadrže istorijat od tridesetih godina XX veka do vremena pisanja elaborata. Pri tom se ne radi samo o naseljima u glavnoj oblasti u kojoj su Nemci živeli (Srem, Bačka, Banat), već često i o mestima u unutrašnjosti Srbije u kojima su postojale srazmerno brojnije grupe Folksdojčera (Požarevac, Kostolac, Smederevo). U mnogim elaboratima navedena su i imena UDB-inih operativaca koji su ih pisali, ali nažalost često, ne i izvori materijala koji je obrađen. U tim slučajevima možemo samo pretpostaviti da su elaborati rađeni na osnovu istog tipa građe koji je pohranjen u fasciklama predatim Arhivu Srbije: izjava svedoka, zaplenjenih nemačkih dolumenta, saslušanja okrivljenih ili njihovih pisanih ispovesti. U vreme kada su nastajali elaborati – od 1940-ih do početka šezdesetih godina broj tzv. „zavičajnih knjiga“ koje su u emigraciji objavljivali izbegli Folksdojčeri još nije bio tako velik, a u mnogim naseljima koja su obrađena u elaboratima Nemci su 338

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 337-342 Zoran Janjetović: Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije

činili samo mali deo stanovništva, pa o njima „zavičajne knjige“ nikad nisu ni nastale. Štaviše, nema nikakvih naznaka da su pisci elaborata koristili i one „zavičajne knjige“ koje su već postojale u doba nastanka elaborata. Možda jedno od najvrednijih saznanja koje pruža građa o kojoj je reč, je dokaz koliko je kolektivno kažnjavanje Folksdojčera bilo nepravedno. Nije potrebno dokazivati da je princip kolektivne krivice neprihvatljiv, ali građa koju je BIA ustupila Arhivu Srbije jasno pokazuje da su komunističke vlasti potpuno svesno donele paušalnu odluku o bezobzirnom kažnjavanju cele nacionalne manjine iako su njihovi sosptveni istražni organi otkrili pojedinačne krivce, kao i stepen njihove krivice, odnosno utvrdili za koje osobe je postojala osnovana sumnja da su tokom rata nešto skrivile. Jasno je da su istražni organi takođe bili pod uticajem ideologije, utisaka iz upravo okončanog brutalnog rata i da su se u traganju za krivcima rukovodili koliko stvarnom željom za kažnjavanjem krivaca, toliko i osvetom i političkim ciljevima vlasti (tj. željom za obračunavanjem sa ideološkim i klasnim neprijateljem), te da bi neki njihovi nalazi sigurno bili oboreni pred poštenim sudom. Velikoj većini Folksdojčera nije bila pružena prilika da se brane makar pred komunističkim sudom već su kolektivno proglašeni za krivce. Međutim, neki Folksdojčeri jesu bili izvedeni pred sudove novih vlasti i osuđeni, a građa BIA-e sadrži i dokumente iz kojih se to vidi. Ona, ipak ne sadrži i sudske spise, odnosno, iz pojedinih personalnih dosijea se vide krivična dela zbog kojih su neka lica osuđena, kao i dužina kazne, ali se ne može rekonstruisati istražni i sudski postupak. Iz dokumentacije BIA se vidi i da je velik deo osumnjičenih napustio Jugoslaviju pre uspostavljanja nove vlasti, što je kažnjavanje nedužnih Nemaca koji su ostali u zavičaju učinilo još nepravednijim. Pored toga, u nekim od fascikli se mogu naći i spiskovi Folksdojčerskih funkcionera, aktivista i pripadnika okupacionog aparata koji su streljani prilikom preuzimanja vlasti od strane komunista. I dok su saznanja do kojih su dolazili istražitelji našla veliku primenu u komunističkoj istoriografiji o predratnoj i ratnoj aktivnosti Folksdojčera (čak i kad za pisanje istoriografskih radova nisu korišćeni konkretno dokumenti o kojima ovde govorimo), o njihovoj sudbini nakon raspuštanja logora je kod nas malo pisano. Pri tom i ono što je objavljeno na tu temu, pisano je uglavnom na osnovu iskaza savremenika a ne na osnovu arhivskih dokumenata. Dokumenti BIA-e po prvi put omogućavaju da se, makar stidljivo, zaviri iza kulisa politike jugoslovenskih komunista prema nacionalnim manjinama, pa i prema Nemcima. Ovo se pre svega odnosi na ocene jugoslovenske tajne policije koje su se ticale državljanske pouzdanosti i moralno-političke podobnosti pripadnika nacionalnih manjina. Građa o tome je izuzetno nepotpuna i nikako ne može poslužiti za celovito sagledavanje položaja nacionalnih manjina, a pogotovo ne nemačke. Ona je, međutim, dovoljno bogata da omogući izvlačenje nekih zaključaka, ili bar da služi kao indikator socijalnog sastava, profesionalne strukture, raspoloženja i stavova Folksdojčera koje je UDB-a držala pod nadzorom.

339

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 337-342 Zoran Janjetović: Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije

Dokumenti o nemačkoj manjini se nalaze u tri odeljka arhiva BIA-e predatih Arhivu Srbije: u onima označenima sa I, II i V. Treba reći da su fascikle koje sadrže materijal o domaćim Nemcima samo manjim delom grupisane zajedno (fascikle sa signaturama BIA, II/79, 80, 81 i 83) što je svakako uslovljeno njihovim mestom u nekadašnjem UDB-inom arhivu. Treba istaći da je građa predata nesređena kao i to da je autor ovog rada obično bio njen prvi korisnik. To je značilo da je posle naručivanja građe trebalo sačekati nekoliko dana da arhivski radnici pregledaju dotične dokumente i da na svaki udare pečat arhiva. U slučajevima kada su fascikle brojale više stotina, ili preko 1000 dokumenata period čekanja je bio duži. Ovaj postupak je s jedne strane pokazao nedostatak radne snage u Arhivu, a s druge to da građa o Folksdojčerima do sada nije pobudila zanimanje istraživača. Zbog manjka prostora, u nastavku ćemo se ukratko osvrnuti samo na sadržaj nekoliko najzanimljivijih fascikli. Fascikla I/216 sadrži dokumente s početka pedesetih godina o klubu nemačkih trudbenika u Novom Sadu. Oni su posebno dragoceni jer su dokumenti o organizaciji nemačke manjine posle raspuštanja logora i u procesu njene integracije u socijalistički sistem dosta oskudni. Iz njih se vidi da na rukovodećim mestima u klubu nisu bili domaći Nemci, već oni iz Nemačke koji su posle zarobljeništva ostali kao stručni radnici. Razlog tome je mogla biti njihova viša stručna sprema, njihova želja da sebi poboljšaju položaj, ili nesklonost domaćih Nemaca da se prihvate rukovodećih funkcija u bilo kakvoj organizaciji – pa čak i u jednoj čije osnivanje su podstakle same vlasti. Iz dokumenata se vidi i nezadovoljstvo vlasti ponašanjem rukovodilaca i nekim pojavama u klubu: nacionalizmom, okupljanjem lošeg društva, zanemarivanjem političkog rada, agitacijom za iseljavanje i neprijateljstvom prema FNRJ. Nažalost ovi dokumenti osvetljavaju samo taj aspekt postojanja kluba a ne govore ništa o njegovom radu. Zabeležen je i otpor učlanjivanju u klub iz straha da je to nešto slično nekadašnjem Kulturbundu – što pokazuje da je nemačko stanovništvo posle loših iskustava postalo oprezno. Fascikla II/54 sadrži niz vrlo detaljnih elaborata o nemačkom aparatu vlasti u okupiranom Banatu. Pored toga u njoj su i prevodi nemačkih policijskih dokumenata: elaborata, izveštaja, spiskova, dopisa, spiskova uhapšenih, osumnjičenih i doušnika. U ovoj fascikli je posebno zanimljiv spisak 643 osobe likvidirane od strane OZN-e i 494 lica osuđenih na vrmenske kazne. Zanimljivo je da većinu među streljanima čine Srbi i Mađari, dok su Hrvati i Nemci mnogo manje zastupljeni. Ovo se objašnjava malim ukupnim brojem Hrvata u pokrajini, kao i velikim brojem odbeglih Folksdojčerskih funkcionera. Fascikla sadrži i izveštaje o radu UDB-e, tj. materijale o pohvatanim neprijateljima. U fascikli II/81 se pored ostalog nalazi i spisak 15.854 Folksdojčera koji su po tvrdnjama OZN-e tokom rata bili u službi okupatora, kao i spiskovi Folksdojčera, bivših članova Kulturbunda, SS-a i Gestapoa posalatih na vojni sud ili u logor, kao i streljanih članova Kulturbunda (106) i SS-a (73) u Subotici, kao i nekolicine puštenih (3 Mađara, 340

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 337-342 Zoran Janjetović: Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije

2 Srbina i 2 Nemca). Pored toga tu su i dokumenti lica na izdržavanju kazne – molbe za pomilovanja ili iseljenje iz zemlje. Posebno zanimljiv dokument predstavlja sumarni pregled broja, teritorijalne rasprostranjenosti i socijalne strukture Folksdojčera u užoj Srbiji. Navodi se da ih je 1952. godine u celoj republici bilo 39.000, od toga 29.190 u Vojvodini. U drugom izveštaju je dat još detaljniji pregled za Vojvodinu. U njemu ima dosta informacija o raspoloženju nemačke manjine, političkim stavovma, kriminalitetu, prepisci s rođacima u inostranstvu itd. Slične podatke sadrži i elaborat „Život i rad „Folksdojčera“ po oslobođenju“ s početka 1950-ih godina. Pored toga, u fascikli je i opširan izveštaj o Folksdojčerima u Apatinu iz juna 1953. godine. On sadrži i predloge kako pridobiti pripadnike nemačke nacionalne manjine, odnosno kako izvršiti političku diferencijaciju među njima i jedne pridobiti, a druge podstaći da odu. Fascikla II/82 za razliku od većine drugih, sadrži materijal koji se ne tiče Nemaca u Vojvodini, odnosno Srbiji, već u Hrvatskoj. Reč je o elaboratu „Volksdeutscheri (u Hrvatskoj i Sloveniji do početka rata)“. On daje pregled istorije Nemaca u tim krajevima od naseljavanja. Posebna pažnja je posvećena međuratnom razdoblju, nacionalnom buđenju i širenju nacističkog uticaja. Potom sledi detaljni pregled podataka o Folksdojčerskom stanovništvu po kotarima i mestima: broja, delimično profesionalne strukture i uvek političkog držanja. Izgleda da su korišćeni podaci koje su prikupile okružne komisije za ispitivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. To ponovo pokazuje da su se jugoslovenske komunističke vlasti dobro potrudile da se obaveste o političkom raspoloženju i držanju jugoslovenskih Nemaca, ali da iz političkih razloga nisu htele da individualizuju odgovornost za držanje u Drugom svetskom ratu pripadnika ove manjine. U celini uzevši, fondovi o Folksdojčerima koje je BIA ustupila Arhivu Srbije su nejednakog obima i vrednosti. Za period Drugog svetskog rata, a delimično i razdoblje pre njega, dosta su bogati podacima. Oni se pre svega odnose na Banat i ostatak Vojvodine, ali i na Hrvatsku. Mnogo manje su izdašni kada je u pitanju vreme posle Drugog svetskog rata. Za to razdoblje praktično postoje samo dokumenti koji govore o vremenu posle raspuštanja logora za Nemce. Podaci u njima su fragmentarni, ali ipak upućuju na neke zaključke o politici jugoslovenskih vlasti prema Folksdojčerima, koji se dobro dopunjuju sa podacima poznatim iz drugih izvora. Oni omogućavaju da se donekle sagleda socijalna, polna i starosna struktura nemačkog stanovništva posle 1948. godine, kao i delimično njeni politički stavovi. Međutim, za pisanje jedne opsežnije i detaljnije istorije Nemaca u posleratnom periodu još uvek nedostaje mnoštvo dokumenata – ne samo iz policijskih izvora.

341

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 337-342 Zoran Janjetović: Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije

Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije Sažetak Sa demontiranjem nasleđa socijalističkog sistema se u Srbiji počelo kasnije nego u drugim delovima Jugoslavije i Istočne Evrope. Tako je Bezbednosno-informativna agencija (BIA) tek između 2004. i 2008. godine ustupila deo svojih fondova Arhivu Srbije u Beogradu. Među 941 fasciklom, nalazi se i 17 sa građom o Folksdojčerima – uglavnom u Vojvodini (s težištem na Banatu), ali i drugim delovima Jugoslavije. One obuhvataju dokumente nastale od 1935. do 1980. godine. Reč je o doušničkim izveštajima, spiskovima, elaboratima itd. Za mnoge su poznati autori, ali ne i izvori njihovih informacija. Veliki deo građe se bavi učešćem Folksdojčera u Drugom svetskom ratu, odnosno u okupacionom aparatu. Posebno vredne delove predstavljaju spiskovi osumnjičenih, likvidiranih i osuđenih na vremenske kazne. Oni pokazuju da su komunističke vlasti uložile veliki trud da dođu do podataka o odgovornima za kolaboraciju, odnosno da su im bili poznati krivci i stepen njihove krivice. Ta činjenica kolektivno kažnjavanje nemačke manjine čini još nepravednijim. Pored ovoga, jedan manji deo dokumenata se tiče života Folksdojčera posle raspuštanja logora, posebno njihovih udruženja. Ovi dokumenti daju parcijalni uvid u raspoloženje i političke stavove domaćih Nemaca, iako njihova nepotpunost ne omogućava izvlačenje sintetskih zaključaka.

Stoff über die Volksdeutschen in den Beständen der Sicherheitsund Informationsagentur (BIA) im Archiv von Serbien Zusammenfassung Die Bewältigung des Erbens des sozialistischen Systemes begann in Serbien später als in den restlichen Teilen Jugoslawiens und Osteuropas. So überließ die Sicherheits- und Infomationsagentur (BIA) erst zwischen 2004 und 2008 einen Teil ihres Bestandes dem Archiv Serbiens in Beograd. Unter den 941 Ordnern befinden sich auch 17 mit dem Stoff über die Volksdeutschen – meistens in der Vojvodina (mit Akzent auf dem Banat), aber auch den anderen Teilen Jugoslawiens. Sie umfassen Dokumente, die von 1935 bis 1980 entstanden. Es handelt von den Denunziantenberichten, Listen, Elaboraten usw. F¸ur viele sind die Autoren bekannt, aber nicht deren Informationsquellen. Ein großer Teil des Stoffes befasst sich mit der Teilnahme der Volksdeutschen in Zweiten Weltkrieg, bzw. im Besatzungsapparat. Besonders wertvolle Teile stellen die Listen der Verdächtigten, Liquidierten und auf Zeitstrafen Verurteilten dar. Sie zeigen, dass die kommunistische Behörden sich große Mühe gab, zu Angaben über die Verantwortlichen für die Kolaboration zu kommen bzw., dass ihnen die Schuldigen und der Anteil deren Schuld bekannt war. Diese Tatsachen machen die kollektive Bestrafung der deutschen Minderheit noch ungerechter. Außer dem bezieht sich ein kleiner Teil der Dokumenten auf das Leben der Volksdeutschen nach der Auflösung der Lager, insbesondere auf ihre Vereine. Diese Dokumente geben eine anteilige Einsicht in die Stimmung und die politische Positionen der einheimischen Deutschen, obwohl ihre Unvollkommenheit keine syntetische Schlussfolgerungen ermöglicht.

342

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

Dr. sc. Marija Karbić Hrvatski institut za povijest Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Starčevićeva 8, Slavonski Brod mkarbic@isp.hr

UDK: 94(439 Szigetvar)(091) Pregledni rad Primljeno: 2.10.2017. Prihvaćeno: 3.10.2017.

... und die laidige Zeittung pracht, das Zigeth von den Veinden erobert.

Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom jeziku Rad se bavi tekstovima o opsadi i padu Sigeta 1566. na njemačkom jeziku, nastalim neposredno ili u prvim desetljećima nakon samih događaja. Osim o izvješću o padu Sigeta iz rujna 1566., govori se i o prijevodima na njemački jezik Črnkovih uspomena na opsadu i pad Sigeta. Posebno pritom treba istaknuti da je otac autora jednog od njemačkih prijevoda, Reichardta Sorsche, bio sudionik obrane, što nam pokazuje da uz Hrvate i Mađare među braniteljima Sigeta nalazimo i Nijemce.

Ključne riječi: pad Sigeta, Reichardt Sorscha, pisana vrela

343

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

Dramatični događaji povezani s opsadom i padom Sigeta, utvrde koja je branila daljnji prodor Osmanlija prema Srednjoj Europi, junačka obrana i pogibija branitelja predvođenih Nikolom Šubićem Zrinskim,1 koji su svojom žrtvom onemogućili nastavak osmanlijskih osvajanja, odmah su odjeknuli diljem Europe, a privlačili su pažnju kako povjesničara tako i javnosti i u stoljećima koja su slijedila.2 Ovim malim prilogom željela sam se pridružiti obilježavanju 450. obljetnice Sigetske bitke te prikazati neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom jeziku, odnosno spise na njemačkom jeziku koji govore o tim događajima, a nastali su neposredno nakon ili u prvim desetljećima po padu Sigeta. No, prije toga, iako se time donekle udaljavam od teme, spomenula bih da nam je jedan Nijemac, Matthias Zündt, znameniti onovremeni grafičar, ostavio dvije grafike povezana s našom temom, portret Nikole Šubića Zrinskog i prikaz opsade Sigeta.3 Nikola je prikazan u zreloj dobi. Na izražajnom licu dominiraju brada i brkovi, a na glavi ima kalpak 1

Operacije oko Sigeta započele su sredinom lipnja, a sam direktni napad početkom kolovoza 1566. godine. Nakon pada nove i stare varoši, u trenutku kada više nije bilo moguće dalje braniti ni utvrdu, branitelji su krenuli u posljednji juriš. Pritom su uglavnom svi poginuli, a Siget je pao u ruke Osmanlija 7. rujna 1566. godine. O navedenim događajima više vidi u: Hammer-Purgstall Joseph von, Geschichte des Osmanischen Reiches 2, Pest 1834., 308-324; Mesić Matija, Život Nikole Zrinjskoga Sigetskog junaka, Zagreb 1866., 219-295; Klaić Vjekoslav, Povijest Hrvata 5, Zagreb 1980., 261-264. O obitelji Zrinskih, a napose o Nikoli vidi, npr.: Jurković Ivan, “Nikola Stariji i Nikola Sigetski“, Povijest obitelji Zrinski. Zbornik, ur. Zoran Ladić i Đuro Vidmarović, Zagreb 2007., 11-19; Pálffy Géza, “Verschiedene Loyalitäten in einer Familie. Das kroatisch-ungarische Geschlecht Zrinski/Zrínyi in der ‘supranationalen’ Aristokratie der Habsburgermonarchie im 16. und 17. Jahrhundert”, Militia et Litterae. Die beiden Nikolaus Zrínyi und Europa, ur. Wilhelm Kühlmann, Gábor Tüskés i Sándor Bene, Tübingen 2009., 11-32; Isti, “A szigetvári Zrínyi Miklós a Magyar Királyság és a Habsburg Monarchia arisztokráciájában”, Zrínyi Miklós élete és öröksége. A 2008. november 7-8-án Zrínyi Miklós születésének 500. évfordulója alkalmábol Szigetváron rendezett konferencia előadásainak szerkesztett szövege, ur. Zoltán Varga, Szigetvár 2010., 28-48; Varga Szabolcs, Leonidasz a végvidéken. Zrínyi Miklós (1508-1566), Pécs – Budapest 2016.; englesko izdanje: Varga Szabolcs, Europe’s Leonidas: Miklós Zrínyi, Defender of Szigetvár (1508-1566), Budapest 2016.

Odjek ovih događaja u književnosti privlačio je i privlači veliku pažnju znanstvenika različitih profila, te je književnim djelima inspiriranim sigetskom epopejom posvećena obimna literatura. S obzirom na temu kojom se bavim nije je moguće, a ni potrebno ovdje iscrpno prikazati. Spomenut ću samo neke primjere kao ilustraciju. Hrvatskim djelima iz 16. i 17. stoljeća bavio se, npr., u svom radu Kolumbić Nikica, “Sigetska epopeja od manirizma do kasnog baroka”, Sigetska epopeja od Karnarutića do Vitezovića (1584-1684). Zbornik radova sa znanstvenog kolokvija u povodu 400. obljetnice izdanja “Vazetja Sigeta grada” Brne Karnarutića (Venecija 1584) i 300. obljetnice izdanja “Odiljenja sigetskog” Pavla Vitezovića (Linz 1684) / Senj i Zadar, 26. i 27. studenog 1984., ur. Nikica Kolumbić, Zadar 1986., 1-14. Primjer rada koji se poglavito bavi kasnijim razdobljem poklanjajući pritom veću pažnju upravo njemačkoj književnosti rad je Kálmána Kovácsa “Literarische Bearbeitungen der Belagerung von Szigetvár und ihre Quellen”, Wissenschaftliche Beiträge der Károly-Eszterházy-Hochschule. Germanistische Studien 8, Eger 2011., 9-20, a niz rezultata novijih istraživanja donosi nam zbornik Militia et Litterae. Die beiden Nikolaus Zrínyi und Europa, ur. Wilhelm Kühlmann, Gábor Tüskés i Sándor Bene, Tübingen 2009.

Matthias Zündt (Nürnberg, 1498. - 1571. ili 1586.) radio je portrete, alegorije iz Biblije, gradove. O Zündtu vidi: Bryan Michael, Dictionary of Painters and Engravers, Biographical and Critical, novo prošireno izdanje, ur. Walter Armstrong i Robert Edmund Graves, sv. 2. L-Z, London 1889., 751; Campbell Gordon, The Oxford Dictionary of Renaissance, Oxford 2003.

344

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

ukrašen čapljinim perom. Odjeven je u košulju s geometrijskim uzorcima, preko koje je prsluk, od desnog ramena do lijevog boka ima pojas za sablju, a preko svega kaput od brokata. U jednoj ruci drži snop ključeva, a u drugoj sablju.4 Na prikazu Sigeta pod opsadom lijepo se vide nova i stara varoš te utvrda, međusobno povezane mostovima preko močvarnog zemljišta.5 Juriš iz grada preživjelo je, te bilo zarobljeno tek nekoliko branitelja od onih koji su sudjelovali u završnim operacijama. Trojicu od njih Osmanlije su poslale da carskoj vojsci odnesu vijest o padu Sigeta.6 Prema svjedočanstvu jednog od tih preživjelih napisano je i prvo izvješće o kojem želim nešto reći. Izvješće nosi nadnevak 21. rujna 1566., a bilo je upućeno saskom knezu Augustu.7 U njemu se govori da je u tabor carske vojske u Győru, kojim je zapovijedao Andrija Bátori, dana 10. rujna stigao ein hungerischer Junack oder Knecht kojega je poslao veliki vezir Mehmed paša Sokolović kako bi donio vijest o padu Sigeta.8 Zanimljivo je da se kada se govori o zarobljenom vojniku, koji je donio vijest, u njemačkom tekstu koristi hrvatska riječ junak, što govori o višejezičnosti sredine i upotrijebi i hrvatskog jezika među braniteljima. Glasnik, koji je sam za sebe rekao da je bio ain gemeiner fueszknecht im schlosz Zigeth, opisao je događaje od dolaska Osmanlija pod Siget do njegova pada. Naveo je da je osmanlijska vojska brojala 100.000 vojnika, glavne etape opsade, a govorio je i o različitim postupcima kojima su Osmanlije pribjegavale kako bi osvojile Siget, primjerice o njihovim nastojanjima da isuše teren kako bi lakše zauzele utvrdu. U izvješću se kaže i da su njegovi navodi kasnije potvrđeni i vijestima koje su došle s drugih strana. Osim ovog službenog izvješća koje govori o navedenim događajima, a zabilježeno je njemačkim jezikom, vrlo se brzo pojavio i prijevod na njemački jezik opisa opsade i pada Sigeta originalno napisanog, kako saznajemo iz samog njegova naslova, hrvatskim jezikom, a potom na latinski jezik prevedenog od Samuela Budine.9 Pritom treba spomenuti da postoje čak dva izdanja toga prijevoda iz iste 1568. godine, a 4

Jedan primjerak grafike koja prikazuje Zrinskog čuva se danas u Grafičkoj zbirci NSK, sign. GZGS 1688 zin 1 K1. Radi se vjerojatno o najstarijem sačuvanom portretu Zrinskog. Usp. Schneider Artur, “O nekim manje poznatim portretima Nikole Zrinskog”, Narodna starina 2, br. 5 (2), Zagreb 1923., 161.

Ovu grafiku objavio je Varga, Europe’s Leonidas, 339. Jedan primjerak danas se čuva u Mađarskom narodnom muzeju u Mađarskoj povijesnoj galeriji (Magyar Nemzeti Múzeum, Magyar Történelmi Képcsarnok) u Budimpešti pod sign. T.3885. Usp. Varga, Europe’s Leonidas, 298.

Više o preživjelim braniteljima vidi u: Kidrič France, “Obsega Sigeta v sodobnem hrvaškem opisu”, Časopis za zgodovino in narodopisje 9, Maribor 1912., 89-92.

Izvješće je prvo objavljeno u: Weber Karl von (prir.), Aus vier Jahrhunderten. Mittheilungen aus dem HauptStaatsarchive zu Dresden, sv. 1, Leipzig 1857., 1-10; Barabás Samu (prir.), Codex epistolaris et diplomaticus comitis Nicolai de Zrinio. Zrinyi Miklós levelek és okiratok, sv. 2, Monumenta Hungariae historica – Diplomataria, sv. 30, Budapest 1899.,501-507.

Usp. i Mesić, Život Nikole Zrinjskoga, 219-220.

O Budininom prijevodu bit će više riječi malo kasnije.

345

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

što svjedoči o interesu javnosti za navedene događaje.10 Jedno je otisnuto u Beču u tiskari Caspara Stainhofera pod naslovom Histori von Eroberung der ansehlichen Vesten Sigeth, welche der Türkisch Kaiser Solimanus im Jar 1566 den 7. Septembris eingenomen. Erstlich von einem ansehlichen des Herrn Graven von Serin selign diener in Crabatischer Sprach beschriben, und den, so auch mit und bei gewesen, in Lateinisch, jetzt aber dem gmainen man und sunst meniglich zu gefallen in Teutsch transferiert, a drugo u Augsburgu tiskom Hansa Zimmermanna pod naslovom History Von Eroberung der ansehnlichsten Vesten Sigeth Welche der Türkisch Kaiser Solymanus, im Jahr 1566. den 7. Septembris eingenommen, Erstlichen von einem ansehenlichen deß Herrn Graffen von Serin seligen Diener, in Crabatischer Sprach beschriben, vnd von denen so auch mit vnd beygewesen in Lateinisch. Jetz aber meniglich vnd sonderlich allen Hohen Potentaten, zu einer Christlichen warnung vnd Nachgedenken, wie die, diser zeit hoch beschwerliche schwebende innerliche Krieg, abgeschnitten, zu Frieden vnd ainigkeit gebracht werden, Vnnd disem erschräklichen mächtigen Wütterich dem Türgken künfftig, desto mehr vorstand vnd abbruch geschehen möge, Ins Teutsch Transferiert.11 Autor njemačkog prijevoda nije naveden ni u jednom od ova dva izdanja, te u historiografiji postoje različita mišljenja o kome se radi. Moguće je da je tekst na njemački preveo sam Samuel Budina, autor latinskog prijevoda na temelju kojega je ovaj prijevod napravljen.12 Uz to treba napomenuti i da je iz knjige u kojoj je objavljen latinski prijevod spisa preuzet, osim samog teksta, nadgrobni natpis Zrinskog, kao i popis ubijenih Turaka.13 Budina je latinski prijevod izradio na poticaj kranjskog zemaljskog kapetana Hansa Kisla, a prvotno je bio objavljen 1568. u Beču u tiskari Caspara Stainhofera, istoj koja je objavila i jedno od njemačkih izdanja, pod naslovom Historia Sigethi, totius Sclavoniae fortissimi propugnaculi, quod a Solymanno Turcarum imperatore nuper captum Christianisque ereptum est, ex Croatico sermone in Latinum conversa per M. Samuelem Budinam Labacensem. Cum gratia et Privilegio Caes. Maiest. etc. Viennae

Ovdje bih samo napomenula da osim spomenutih njemačkih izdanja postoji i talijansko izdanje iz 1570. Historia di Zigeth ispugnata da Suliman re de’ Turchi, l’anno 1566. Nuovamente mandata in luce. Con privilegio. In Venetia, Apressso Bolognino Zaltieri 1570., koje također predstavlja prijevod Budinina prijevoda originalnog teksta na latinski. Usp. Kidrič, “Obsega Sigeta”, 47-48; Kosić Ivan, “Uvod u [sigetsku kroniku] Franje Črnka”, Nikola Šubić Zrinski i Sigetska bitka u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U povodu 450. obljetnice, ur. Ivan Kosić, Zagreb 2016., 37.

O ovim izdanjima vidi Kidrič, “Obsega Sigeta”, 45-47.

Samuel Budina studirao je na sveučilištima u Tübingenu i Padovi, a u vrijeme kada je prijevod objavljen bio je učitelj sinova Hansa Auersperga. Usp. Kidrič, “Obsega Sigeta”, 42; vidi i: Zvonar Ivan, “Sigetska tragedija u očima jednog komornika i jednog vojnika (U povodu 450. obljetnice opsade i pada Sigeta)”, Kaj. Časopis za književnost, umjetnost i kulturu 49, Zagreb 2016., br. 5-6, 59.

Usp. Kosić, “Uvod u [sigetsku kroniku]”, 35. Kidrič, pak, smatra da autor nije Budina, jer da prevodilac drži autora latinskog teksta očevicem. Kidrič smatra da je njemački prijevod naručio Stainhofer. Usp. Kidrič, “Obsega Sigeta”, 47.

346

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

Austriacae ex Officina Caspari Stainhoferi.14 Kao što se vidi iz gore navedenog, i u samom naslovu djela naglašeno je da se radi o latinskom prijevodu hrvatskog teksta. Riječ je o spisu Podsjedanje i osvajanje Sigeta, čiji je autor, prema mišljenju koje je prevladalo u historiografiji, Ferenac Črnko, tajnik Nikole Šubića Zrinskog i sudionik događaja.15 Spis obuhvaća razdoblje od 15. lipnja do 7. rujna, a vjerojatno je nastao na poticaj Jurja Zrinskog, odmah po padu Sigeta i Črnkovu otkupu iz zarobljeništva.16 Ubrzo nakon pada Sigeta nastala je i njemačkim jezikom pisana kronika, nažalost tek djelomično sačuvana (za razdoblje 7.-9. rujna). Ova kronika također se oslanja na Budinin latinski prijevod, ali opisuje i događaje koje ne nalazimo kod Budine. Tako sadrži Budinin opis zadnjeg juriša i smrti Zrinskog, njegov opis događaja 8. i 9. rujna, kao i popis ubijenih Osmanlija i nadgrobni natpis Zrinskog koje donosi Budina, ali i opis Sigeta nakon zauzeća, dio o nedostojnom ponašanju Osmanlija prema mrtvom Zrinskom te opis smrti hrabre Sigečanke koje Budina nema.17 Što se tiče dijelova koji predstavljaju prijevod Budininog latinskog teksta, treba naglasiti da se radi o novom prijevodu, različitom od prijevoda ranije spomenutih njemačkih izdanja.18 Jedan od rukopisa u kojima je kronika sačuvana pronašao je u arhivu grofova Černin u mjestu Jindřichův Hradec i u listu Politik u Pragu objavio Jan František Dvorský, a potom ga je pretiskao Franjo Rački.19 Po primjercima rukopisa koji su se nalazili u zbirci Mađarskog povijesnog društva (Magyar Történelmi Társulat) i rukopisnoj zbirci 14

O okolnostima nastanka Budinina prijevoda, kao i samom djelu vidi: Kidrič, “Obsega Sigeta”, 42-45. O Budininom prijevodu vidi i: Zvonar, “Sigetska tragedija”, 59-60. Za više izdanja Budinina djela vidi: Kosić, “Uvod u [sigetsku kroniku]”, 34.

Usp. Kosić, “Uvod u [sigetsku kroniku]”, 33. U literaturi srećemo i mišljenje da je autor Berta Geréczy, također jedan od rijetkih preživjelih branitelja (Novalić Đuro, “Grof Bartol Baboneg – pisac ‘Povesti Sigeta grada’”, Kaj. Časopis za kulturu i prosvjetu 4, Zagreb 1971., br. 9, 89-95), no ono je u historiografiji odbačeno. Usp. Zvonar, “Sigetska tragedija”, 69-71.

Spis je napisan ikavskom čakavštinom, a dugo vremena je bio poznat samo preko spomenutih prijevoda. Glagoljski rukopis spisa Podsjedanje i osvajanje Sigeta pronašao je Anton Kaspert u arhivu kneza Karla Auersperga u Losensteinleitenu (Kosić, “Uvod u [sigetsku kroniku]”, 38). O Črnkovu djelu vidi: Kidrič, “Obsega Sigeta”, 49, 72-97; Kosić, “Uvod u [sigetsku kroniku]”, 33, Zvonar, “Sigetska tragedija”, 62 i dalje. Latiničnu transkripciju glagoljskog teksta objavio je Kidrič, “Obsega Sigeta”, 50-72. Novo izdanje teksta objavio je Stjepan Ivšić, koji zastupa mišljenje da je glagoljski rukopis prijepis rukopisa pisanog latinskim pismom. Usp. Ivšić Stjepan, “Podsjedańe i osvojeńe Sigeta u glagoļskom prijepisu hrvatskoga opisa iz g. 1566. ili 1567.”, Starine 36, Zagreb 1918., 390-429, sama transkripcija objavljena je na stranicama 420-429. Za kasnija izdanja vidi: Kosić, “Uvod u [sigetsku kroniku]”, 38; Zvonar, “Sigetska tragedija”, 62-63. U novije vrijeme tezu, po mom mišljenju nedovoljno utemeljenu, da Ferenac Črnko, koga naziva Ferenc ili Ferenec Černko, nije bio Hrvat već Ukrajinac te da je jezik kojim je pisao kajkavština varaždinsko-čakovečkog kulturnog kruga, dok je čakavski i glagoljicom pisao kasniji prepisivač, iznosi Ivan Zvonar (Isti, “Sigetska tragedija”, 57, 67).

O tome vidi i Kidrič, “Obsega Sigeta”, 48-49.

Usp. Kidrič, “Obsega Sigeta”, 48.

Rački Franjo, “Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Nacrtao M. Mesić. Troškom Matice ilirske. U Zagrebu 1866. Str. 298. XC.”, Književnik. Časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanost 3, Zagreb 1866., 692-696.

347

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

povijesne komisije Mađarske akademije znanosti (Magyar Tudományos Akadémia), kroniku je objavio Samu Barabás.20 Devedesetih godina 16. stoljeća nastao je još jedan prijevod Črnkova djela, također samo djelomično sačuvan. Radi se o prijevodu koji je 1594. izradio Reichardt Sorscha, a nosio je naslov Belegerung der vhestung Sigeth.21 Sačuvani dijelovi Sorschina prijevoda (obuhvaćaju događaje od 15. lipnja do 17. lipnja) i posveta do nas su došli u sedamnaeststoljetnom prijepisu u nadbiskupskoj biblioteci u Kroměřížu,22 a objavio ih je Barabás.23 Prijevod Reichardta Sorsche zanimljiv nam je posebno stoga što je Sorscha na njemački prevodio direktno iz hrvatski pisanog rukopisa, a ne iz latinskog prijevoda, kao što je bio slučaj kod ranije spomenutih prijevoda. Rukopis koji je Sorscha koristio bio je u posjedu njegova oca, koji je osobno sudjelovao u obrani Sigeta, a o čemu nam svjedoči sam Sorscha u posveti Adolfu Schwarzenbergu ili Nikoli Palfyju iz 1598. kojom je popratio rukopis.24 Moguće je da je otac Reinhardta Sorsche bio jedan od trojice zarobljenih vojnika koje su Turci poslali da carskoj vojsci jave o padu Sigeta.25 Iz posvete saznajemo i da je, kao što je već spomenuto, spis bio napisan hrvatski, te da se radilo o latiničnom rukopisu (mit lateinisch buegstaben in crabatischer sprach verfast ist).26 Sorscha ondje spominje i kako je u kući svoga oca čitao okupljenim vitezovima iz te knjižice i kako im je to često izmamilo suze na oči.27 Ovdje bih još željela istaknuti da nam je primjer Reichardtova oca zanimljiv i stoga što neposredno pokazuje da su uz Hrvate i Mađare, iako rijetki, i Nijemci bili među braniteljima Sigeta. Na kraju bih još željela spomenuti da je, osim u onovremenim djelima na njemačkom jeziku čija je tema bila upravo opsada Sigeta, Nikoli Šubiću Zrinskom i ovom prijelomnom događaju pažnja bila posvećena i u nekim djelima šire tematike na njemačkom jeziku. Tako su nam sačuvane dvije knjige, obje tiskane u Baselu prije kraja 16. stoljeća, koje se bave ovim zbivanjima. Prva od njih, objavljena 1579. kod S. Henripetrija, djelo je Alfonsa de Ulloa, a nosi naslov Beschreibung des letzten Ungerischen

Barabás, Codex epistolaris, 493-501.

Barabás, Codex epistolaris, 489, 491.

Kidrič, “Obsega Sigeta”, 49.

Barabás, Codex epistolaris, 489-493.

O adresatu posveti vidi: Kidrič, “Obsega Sigeta”, 49, Barabás, Codex epistolaris, 492.

Kidrič, “Obsega Sigeta”, 89-90.

Barabás, Codex epistolaris, 491.

... seittemall ich noch vor dreissig jharen solich plechlein zu villmahlen in versamblung ritterlichen leüth in meines vatters hausz zu vorlesen, weitters daruon zu conuersieren, hochwierdig zu rhüemen, und ohne scheich auch offt diesen rittershöldt zubewainen gehordt und gesehen (Barabás, Codex epistolaris, 492). Cijela posveta objavljena je na stranicama 489-492.

348

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

Zugs oder Kriegs, so im jhar M.D.LXV. und M.D.LXVI.28 Druga je tiskana kod S. Henripetara u zadnjim godinama 16. stoljeća, točnije 1596. Nosila je naslov Hoffhaltung des Türckhischen Keysers, a autor joj je Nicolaus Höniger.29 Opsada i pad Sigeta, koji su, kako smo vidjeli, pobudili živi interes suvremenika, prolaskom vremena nisu izgubili na privlačnoj snazi. Postali su neizostavan dio nacionalnih narativa Hrvata i Mađara, a njihov odjek u stoljećima koja su slijedila nalazimo i u književnostima drugih naroda, napose Nijemaca i Austrijanaca. No, to je tema za neku drugu priliku.

Sl. 1. Naslovnica augsburškog izdanja History Von Eroberung der ansehnlichsten Vesten Sigeth iz 1568.

Sl. 2. Naslovnica knjige Alfonsa de Ulloa Beschreibung des letzten Ungerischen Zugs oder Kriegs, so im jhar M.D.LXV. und M.D.LXVI (Basel, 1579.)

O autoru vidi: Bellomi Paola, “Alfonso de Ulloa”, Christian-Muslim Relations 1500 - 1900, sv. 6, ur. David Thomas, Leiden 2014., s. v. Alfonso de Ulloa, http://referenceworks.brillonline.com/entries/christian-muslimrelations-ii/alfonso-de-ulloa-COM_26564, pristupljeno 30. rujna 2017.

O Hönigeru vidi: Albert Peter P., “Nikolaus Höniger von Königshofen, ein badischer Pfarrer und Schriftsteller des 16. Jahrhunderts”, Zeitschrift für die Geschichte des Oberrheins, n. s. 39, Karlsruhe 1926., 219-286.

349

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

Vrela i literatura: Albert Peter P., 1926., “Nikolaus Höniger von Königshofen, ein badischer Pfarrer und Schriftsteller des 16. Jahrhunderts”, Zeitschrift für die Geschichte des Oberrheins, n. s. 39, Badische Historische Kommission, Karlsruhe, 219-286. Barabás Samu (prir.), 1899., Codex epistolaris et diplomaticus comitis Nicolai de Zrinio. Zrinyi Miklós levelek és okiratok, sv. 2, Monumenta Hungariae historica – Diplomataria, sv. 30, Magyar Tudományos Akadémia, Budapest. Bellomi Paola, 2014., “Alfonso de Ulloa”, Christian-Muslim Relations 1500 - 1900, sv. 6, ur. David Thomas, Brill, Leiden, on-line izdanje. Bryan Michael, 1889., Dictionary of Painters and Engravers, Biographical and Critical, novo prošireno izdanje, ur. Walter Armstrong i Robert Edmund Graves, sv. 2. L-Z, George Bell and sons, London. Campbell Gordon, 2003., The Oxford Dictionary of Renaissance, Oxford University Press, Oxford. Hammer-Purgstall Joseph von, 1834., Geschichte des Osmanischen Reiches 2, Hartleben, Pest. Historia di Zigeth ispugnata da Suliman re de’ Turchi, l’anno 1566. Nuovamente mandata in luce. Con privilegio, 1570., Bolognino Zaltieri, Venetia. Historia Sigethi, totius Sclavoniae fortissimi propugnaculi, quod a Solymanno Turcarum imperatore nuper captum Christianisque ereptum est, ex Croatico sermone in Latinum conversa per M. Samuelem Budinam Labacensem. Cum gratia et Privilegio Caes. Maiest. etc. Viennae Austriacae ex Officina Caspari Stainhoferi, 1568., Caspar Stainhofer, Vienna. Histori von Eroberung der ansehlichen Vesten Sigeth, welche der Türkisch Kaiser Solimanus im Jar 1566 den 7. Septembris eingenomen. Erstlich von einem ansehlichen des Herrn Graven von Serin selign diener in Crabatischer Sprach beschriben, und den, so auch mit und bei gewesen, in Lateinisch, jetzt aber dem gmainen man und sunst meniglich zu gefallen in Teutsch transferiert, 1568., Caspar Stainhofer, Wien. History Von Eroberung der ansehnlichsten Vesten Sigeth Welche der Türkisch Kaiser Solymanus, im Jahr 1566. den 7. Septembris eingenommen, Erstlichen von einem ansehenlichen deß Herrn Graffen von Serin seligen Diener, in Crabatischer Sprach beschriben, vnd von denen so auch mit vnd beygewesen in Lateinisch. Jetz aber meniglich vnd sonderlich allen Hohen Potentaten, zu einer Christlichen warnung vnd Nachgedenken, wie die, diser zeit hoch beschwerliche schwebende innerliche Krieg, abgeschnitten, zu Frieden vnd ainigkeit gebracht werden, Vnnd disem erschräklichen mächtigen Wütterich dem Türgken künfftig, desto mehr vorstand vnd abbruch geschehen möge, Ins Teutsch Transferiert, 1568., Hans Zimmermann, Augsburg. Höniger Nicolaus, 1596., Hoffhaltung des Türckhischen Keysers, S. Henripetri, Basel. Ivšić Stjepan, 1918., “Podsjedańe i osvojeńe Sigeta u glagoļskom prijepisu hrvatskoga opisa iz g. 1566. ili 1567.”, Starine 36, JAZU, Zagreb, 390-429. Jurković Ivan, 2007., “Nikola Stariji i Nikola Sigetski“, Povijest obitelji Zrinski. Zbornik, ur. Zoran Ladić i Đuro Vidmarović, Matica hrvatska, Zagreb, 11-19. Kidrič France, 1912., “Obsega Sigeta v sodobnem hrvaškem opisu”, Časopis za zgodovino in narodopisje 9, Zgodovinsko društvo v Mariboru, Maribor, 42-97. Klaić Vjekoslav, 1980., Povijest Hrvata 5, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb. Kolumbić Nikica, 1986., “Sigetska epopeja od manirizma do kasnog baroka”, Sigetska epopeja od Karnarutića do Vitezovića (1584-1684). Zbornik radova sa znanstvenog kolokvija u povodu 400. obljetnice izdanja “Vazetja Sigeta grada” Brne Karnarutića (Venecija 1584) i 300. obljetnice izdanja “Odiljenja sigetskog” Pavla Vitezovića (Linz 1684) / Senj i Zadar, 26. i 27. studenog 1984., ur. Nikica Kolumbić, Hrvatsko filološko društvo Zadar - RO “Narodni list” Zadar, OOUR Novinsko-izdavačka aktivnost, Zadar, 1-14.

350

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

Kosić Ivan, 2016., “Uvod u [sigetsku kroniku] Franje Črnka”, Nikola Šubić Zrinski i Sigetska bitka u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. U povodu 450. obljetnice, ur. Ivan Kosić, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zagreb, 33-41. Kovács Kálmán, 2011., “Literarische Bearbeitungen der Belagerung von Szigetvár und ihre Quellen”, Wissenschaftliche Beiträge der Károly-Eszterházy-Hochschule. Germanistische Studien 8, Károly-Eszterházy-Hochschule, Eger, 9-20. Mesić Matija, 1866., Život Nikole Zrinjskoga Sigetskog junaka, Matica ilirska, Zagreb. Militia et Litterae. Die beiden Nikolaus Zrínyi und Europa, 2009., ur. Wilhelm Kühlmann, Gábor Tüskés i Sándor Bene, Max Niemeyer Verlag, Tübingen. Novalić Đuro, 1971., “Grof Bartol Baboneg – pisac ‘Povesti Sigeta grada’ ”, Kaj. Časopis za kulturu i prosvjetu 4, Anđela Vokaun Dokmanović et. al., Zagreb, br. 9, 89-95. Pálffy Géza, 2009., “Verschiedene Loyalitäten in einer Familie. Das kroatisch-ungarische Geschlecht Zrinski/Zrínyi in der ‘supranationalen’ Aristokratie der Habsburgermonarchie im 16. und 17. Jahrhundert”, Militia et Litterae. Die beiden Nikolaus Zrínyi und Europa, in ur. Wilhelm Kühlmann, Gábor Tüskés i Sándor Bene, Max Niemeyer Verlag, Tübingen, 11-32. Pálffy Géza, 2010., “A szigetvári Zrínyi Miklós a Magyar Királyság és a Habsburg Monarchia arisztokráciájában”, Zrínyi Miklós élete és öröksége. A 2008. november 7-8-án Zrínyi Miklós születésének 500. évfordulója alkalmábol Szigetváron rendezett konferencia előadásainak szerkesztett szövege, ur. Zoltán Varga, Szigetvári Várbaráti Kör, Szigetvár, 28-48. Rački Franjo, 1866., “Život Nikole Zrinjskoga, sigetskoga junaka. Nacrtao M. Mesić. Troškom Matice ilirske. U Zagrebu 1866. Str. 298. XC.”, Književnik. Časopis za jezik i poviest hrvatsku i srbsku i prirodne znanost 3, Franjo Rački, Vatroslav Jagić i Josip Torbar, Zagreb, 590-596. Schneider Artur, 1923., “O nekim manje poznatim portretima Nikole Zrinskog”, Narodna starina 2, br. 5 (2), Josip Matasović, Zagreb, 161-164. Škrivanić Gavro, 1957., “Turski pohod na Siget 1566.”, Vesnik Vojnog muzeja Jugoslovenske narodne armije 4, Vojni muzej Jugoslovenske narodne armije, Beograd, 185-214. Ulloa Alfons, 1578., Beschreibung des letzten Ungerischen Zugs oder Kriegs, so im jhar M.D.LXV. und M.D.LXVI, S. Henripetri, Basel. Varga Szabolcs, 2016., Leonidasz a végvidéken. Zrínyi Miklós (1508-1566). Kronosz Kiadó Magyar Történelmi Társulat, Pécs – Budapest; englesko izdanje: Varga Szabolcs, 2016., Europe’s Leonidas: Miklós Zrínyi, Defender of Szigetvár (1508-1566), Research Centre for the Humanities, Hungarian Academy of Sciences, Budapest. Weber Karl von (prir.), 1857., Aus vier Jahrhunderten. Mittheilungen aus dem Haupt-Staatsarchive zu Dresden, sv. 1, Bernhard Tauchnitz, Leipzig. Zvonar Ivan, 2016., “Sigetska tragedija u očima jednog komornika i jednog vojnika (U povodu 450. obljetnice opsade i pada Sigeta)”, Kaj. Časopis za književnost, umjetnost i kulturu 49, Kajkavsko spravišče, Zagreb, br. 5-6, 57-81.

351

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

... und die laidige Zeittung pracht, das Zigeth von den Veinden erobert. Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom jeziku Sažetak U radu se nastoje prikazati neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom jeziku, odnosno spise na njemačkom jeziku koji govore o tim događajima, a nastali su neposredno ili u prvim desetljećima nakon pada Sigeta. Na prvom mjestu ovdje se treba spomenuti izvješće upućeno iz tabora carske vojske u Győru saskom knezu Augustu, koje sadrži svjedočanstvo jednog od preživjelih branitelja, koga su Osmanlije pustile iz zarobljeništva kako bi odnio vijest o padu Sigeta carskoj vojsci. Osim ovoga izvješća sačuvano nam je i više prijevoda na njemački spisa o opsadi i padu Sigeta Ferenca Črnka. U slučaju njemačkog prijevoda pod naslovom Histori von Eroberung der ansehlichen Vesten Sigeth koji je 1568. objavljen u dva izdanja, u Beču i Augsburgu, radi se zapravo o prijevodu latinskog prijevoda hrvatskog originala, koji je izradio Samuel Budina i koji je bio objavljen iste godine u Beču. Na Budinin prijevod oslanja se i tek djelomično sačuvana (za razdoblje 7.-9. rujna 1566.) njemačka kronika. No, u njoj nalazimo opisane i događaje koje ne nalazimo kod Budine. Prijevod naslovljen Belegerung der vhestung Sigeth, koji je devedesetih godina 16. stoljeća izradio Reichardt Sorscha, napravljen je direktno iz hrvatskog originala. Zanimljivo je da je Sorschin otac bio sam sudionika obrane, što nam pokazuje da uz Hrvate i Mađare među braniteljima Sigeta nalazimo i Nijemce.

352

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

... und die laidige Zeittung pracht, das Zigeth von den Veinden erobert. Einige Zeugnisse der Zeitgenossen über die Belagerung und den Fall von Sziget in deutscher Sprache Zusammenfassung In der Arbeit werden einige Zeugnisse der Zeitgenossen über die Besatzung und den Fall von Sziget in deutscher Sprache dargestellt, bzw. Dokumente in deutscher Sprache, die über diese Ereignisse sprechen und die unmittelbar nach dem Falle von Sziget oder in den ersten Jahrzehnten danach entstanden. An erster Stelle soll hier der Bericht, entsandt aus dem Lager des kaiserlichen Heeres Győr an den sächsischen Fürst August, erwähnt werden, der das Zeugniss eines der Überlebten beinhaltet, den die Osmanen aus der Gefangenschaft entließen, damit er dem kaiserlichen Heere die Nachricht über den Fall von Sziget überbringe. Außer diesem Bericht wurden uns auch mehrere Übersetzungen ins Deutsche der Dokumente über die Besatzung und den Fall von Sziget von Ferenc Črnko erhalten. Im Falle der deutschen Übersetzung unter dem Titel Histori von Eroberung der ansehlichen Vesten Sigeth, die 1568 in zwei Auflagen veröffentlicht wurde, in Wien und in Augsburg, handelt es sich eigentlich um die Übersetzung der lateinischen Übersetzung des kroatischen Originales, das von Samuel Budina verfasst und in demselben Jahr in Wien veröffentlicht wurde. An Budinas Übersetzung hält sich auch die nur teilweise erhaltene (für die Zeitspanne des 7-9 September 1566) deutsche Chronik. Doch darin finden wir auch beschriebene Ereignisse, die bei Budina nicht vorhanden sind. Die Übersetzung mit dem Titel Belegerung der vhestung Sigeth, in den neunziger Jahren des 16. Jahrhundertes von Reichardt Sorscha gefertigt, wurde direkt aus dem kroatischen Original gemacht. Interessant ist, dass Sorschas Vater selbst Teilnehmer der Verteidigung war, was bezeugt, dass außer den Kroaten und Ungaren unter den Verteidigern von Sziget auch Deutsche zu finden waren.

353

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 343-354 Marija Karbić: Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom...

354

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Eduard Lacković, mag.cult. Ustanova za kulturne djelatnosti „Ante Evetović – Miroljub“ Valpovo Muzej Valpovštine Dvorac Prandau-Normann Valpovo edo0906@gmail.com

UDK: 726(497.543Valpovo) Pregledni rad Primljeno: 15.9.2017. Prihvaćeno: 17.9.2017.

Kapelica sv. Roka u Valpovu U radu je predstavljen jedan od najvrjednijih spomenika kulture u gradu Valpovu, ali i šire – Kapelica sv. Roka. Prema svome arhitektonskom sklopu, dataciji, multifunkcionalnosti izuzetno je raritetan primjer sakralnog objekta čija je vrijednost danas, nažalost, neprepoznata i marginalizirana.

Ključne riječi: Epidemija kuge, sv. Rok, Valpovo, Kapelica sv. Roka, Kripta, Josef Ignatz Hilleprand von Prandau, Gustav Hilleprand von Prandau, Rudolf I. Normann Ehrenfelški, Zemaljska udruga Podunavskih Švaba, Memorijalni centar Podunavskih Švaba

355

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Uvod Slavoniju su tijekom 18. stoljeća zahvatile dvije velike epidemije kuge – 1739. i 1795. godine. Uzrokovale su smrt nekoliko tisuća ljudi što je, prema današnjim okvirima, predstavljalo veliku tragediju. Za razliku od one iz 1739. godine epidemija kuge iz 1795. (koju je prema nagađanjima u Srijem prenio izbjeglica iz Bosne) uspješno je zaustavljena te se nije proširila na uže područje Slavonije.1 Crna se smrt, u crkvenim razmišljanjima, često povezivala s Božjom voljom te ju se tumačilo kao kaznu za ljudske grijehe. U to vrijeme velikih kužnih pošasti, vjera je imala enorman značaj te je ljudima davala snagu, osobito onu duhovnu. Budući da su u to vrijeme crkve bile zatvarane, svećenici su hrabro održavali mise na otvorenom i altruistično prilazili oboljelima dijeleći im sakramente, premda su i mnogi od njih stradali od zaraze. U svoj toj ljudskoj izbezumljenosti i strahu, bilo je i onih koji su spas u vjeri ponekad tražili u iracionalnim rješenjima; seljaci su tako umjesto čišćenja okuženih kuća, što su im preporučivali ondašnji liječnici, radije pozivali svećenike da ih poškrope „svetom vodicom“ i na taj način otjeraju „kužni otrov“. S druge strane, bilo je i onih koji su u tim teškim vremenima gubili vjeru u Boga i svećenike pa su u nekim selima u okolici Požege, kako je zabilježeno u jednom izvještaju zagrebačkom biskupu 1739. godine, mladići i djevojke skidali sa sebe odjeću te plugom zaoravali oko sela krug koji je predstavljao simboličku zaštitu od kuge.2 Naravno, Crkva je na takva rješenja reagirala vrlo žestoko i s velikom zabrinutošću. Za vrijeme dvije velike epidemije kuge u Slavoniji, posebno se štovao sv. Rok, zaštitnik od kužne epidemije, gube, rana, kolere, invalida, kirurga, od bolesti životinja, osobito pasa.3 U umjetnosti, sv. Rok se često prikazuje u svojoj hodočasničkoj odjeći sa nazupčenom školjkom, torbom, štapom i tikvicom, podižući svoju halju i pokazujući ranu na svome bedru. Često se vidi u društvu svoga vjernog psa.4 Nakon prestanka epidemije kuge u Vukovaru 1740. godine podignuta je zavjetna kapela sv. Roka, a iste godine tome su svecu podignuli kapelu i građani osječkog Gornjeg grada.5 Nakon druge velike epidemije kuge u Požegi je sagrađena zavjetna kapela sv. Roka 1796., a iste godine zavjetna kapelica posvećena tome svecu sagrađena je i u Valpovu koju je dao podići barun Josef Ignatz Hilleprand von Prandau. Oko same gradnje kapelice sv. Roka u Valpovu, postoji kontroverza koju pronalazimo u knjizi: Kanonske vizitacije, Knjiga III. valpovačko-miholjačko područje (1730.-1830.), 1

Skenderović, Robert. 2009. „Epidemije kuge – 1739. i 1795.“ U Slavonija, Baranja i Srijem, vrela europske civilizacije, prvi svezak, ur: Vesna Kusin, Branka Šulc, 307-313. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori

Isto.

Čuržik, Vilko. 1995. „Kapelica sv. Rok“ U Valpovačka župa, ur: Dragutin Slovaček, 52-53. Valpovo: Matica hrvatska, ogranak Valpovo

Isto.

356

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

urednika Stjepana Sršana gdje pečuški biskup Đuro Klimo 1754. godine navodi: „Postoji osim toga na kraju gornjeg grada nekoć podignuta oko vojnih vojarni zidana kapelica posvećena u čast sv. Roka, u kojoj se za vrijeme blagoslova usjeva i na blagdan sv. Roka služi misa te tamo vodi procesija.“6 Iz navedenog možemo zaključiti kako je u Valpovu postojala kapelica posvećena sv. Roku 42 godine prije gradnje Ignatzove kapelice, na temelju čega se postavlja pitanje – Je li Josef Ignatz iz Slika 1. Kapelica sv. Roka u Valpovu - Sadašnjost temelja podigao kapelicu sv. Roka, ili je postojeću rekonstruirao? Naglasak je, ipak, potrebno staviti na konkretne, vizualne i opipljive dokaze IGNATZOVE kapelice, koji će biti izneseni u nastavku ovoga rada, rada kojemu je cilj iznijeti krucijalnost kapelice sv. Roka za grad Valpovo i Valpovštinu te njenu primarnu svrhu, kojom raspolaže u današnje vrijeme.

Kapelica sv. Roka Prije same izgradnje kapelice sv. Roka u Valpovu na malenome brežuljku zvanom „Zeleni brijeg“, koji se nalazi uz cestu na sjeveru izvan grada postojalo je najstarije valpovačko groblje „Sveti Rok“, površine 30 hvati.7 O groblju na kojemu su pored

Slika 2. Groblje Sv. Rok na katastarskoj karti iz 1863. godine 6

Sršan, Stjepan. 2005. „KANONSKE VIZITACIJE U SLAVONSKOM KRALJEVSTVU 1754. – VALPOVO 1754.“ U Kanonske vizitacije, Knjiga III. valpovačko-miholjačko područje (1730.-1830.), ur: Stjepan Sršan, 61. Osijek: Državni arhiv, Đakovo: Biskupija Đakovačka i Srijemska

Sršan, Stjepan. 2005. „Župa Valpovo 22.-23.VII. 1829., Odsjek IX. Križevi, kipovi svetaca, groblje“ U Kanonske vizitacije, Knjiga III. valpovačko-miholjačko područje (1730.-1830.), ur: Stjepan Sršan, 527. Osijek: Državni arhiv, Đakovo: Biskupija Đakovačka i Srijemska

357

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

dvorjana pokapani i mještani Valpova može se saznati iz dvorske Matice umrlih koja je vođena već od 1727. sve do 1776. godine kada prestaje evidentiranje koje prelazi u župne Matice te na katastarskim kartama iz 1857. i 1863. godine.8 U vrijeme kada je u Slavoniji i Srijemu vladala velika epidemija kuge Josef Ignatz, sin prvog vlasnika valpovačkog vlastelinstva baruna Petra II. Hillepranda von Prandaua, dao je 1796. podići zavjetnu kapelicu sv. Roka kako bi se preko ovoga sveca i samoga Boga, izmolilo očuvanje i zaštita grada Valpova i valpovačkog vlastelinstva. O tome svjedoči i izvorni latinski tekst koji je uklesan na spomen-ploči u sredini pročelja kapelice, iznad ulaznih vrata:

Slika 3. Latinski tekst o izgradnji Prijevod latinskog teksta na hrvatski jezik, uklesan (1796.) i obnovi (1860.) kapelice sv. Roka u Valpovu je na spomen-ploči desno od ulaza u kapelicu:

Prema Kanonskim vizitacijama iz 1829. godine na starom groblju uz grad, kapelica sv. Roka ispovjednika izgrađena je od čvrstog materijala. Pod svodom je popločena opekom, ima samo jedan oltar i 4 svijećnjaka, od kojih su 2 bakrena, dok se sve ostalo donosi iz matice. Ima drveni toranj i u njemu se nalazi blagoslovljeno zvono, teško 60 funti9, izliveno u Grazu 1738. godine, koje je ovamo preneseno iz vlastelinske kapele. Do ove Slika 4. Prijevod latinskog teksta kapele ide procesija na 3. dan prosnih dana (utorak) i o izgradnji kapelice 1796. na blagdan svetog Roka (16. kolovoza).10 na hrvatski jezik

Prva obnova (1860.) Prvu veliku obnovu kapelice sv. Roka izvršio je sin Josefa Ignatza, barun Gustav Hilleprand von Prandau, 1860. godine. Ova kasnobarokna kapelica promijenila je svoj izgled te postala obiteljska grobnica valpovačkih vlastelina, baruna Hilleprand von Prandau. Barun Gustav je tom obnovom podzidao kriptu koja se proteže Slika 5. Prijevod latinskog teksta ispod čitave kapelice, a o samoj obnovi svjedoči i natpis o obnovi kapelice 1860. na istoj spomen-ploči koja govori o izgradnji: na hrvatski jezik 8

Najman, Stjepan, Milošević, Dragan. 2007. „Stara valpovačka groblja“ U Valpovački godišnjak br. 12, ur: Stjepan Najman, 96-109. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo

Oko 33,5 kg

Sršan, Stjepan. 2005. „Župa Valpovo 22.-23.VII. 1829., Odsjek III. Crkvene zgrade, Poglavlje I. Crkva“ U Kanonske vizitacije, Knjiga III. valpovačko-miholjačko područje (1730.-1830.), ur: Stjepan Sršan, 513. Osijek: Državni arhiv, Đakovo: Biskupija Đakovačka i Srijemska

358

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Obnovom i pregradnjom iz 1860. godine kapelica je dobila svoj konačan izgled, a kasnobarokna obilježja su potisnuta novim, neoromaničkim, koja su se u potpunosti zadržala sve do danas.11 Iznad glavnog pročelja, u neoromaničkom duhu, uzdiže se raritetni primjer u graditeljstvu Slavonije i čitave sjeverne Hrvatske uopće – zvonik na „preslicu“. Ovakav tip zvonika pronalazimo kod skromnijih građevina gdje su zvonici dio pročelja i često poprimaju oblik preslice s otvorima za zvona. Karakterističnost je to za zemlje poput Španjolske, južne Francuske, Italije, no primjere možemo pronaći i u našoj Dalmaciji te na otocima.12

Slika 6. Zvonik na „preslicu“

Gledajući s arhitektonskog aspekta, „…kapelica sv. Roka je jednobrodna građevina s polukružnim svetištem. Glavno pročelje je rastvoreno ulazom polukružnog lučnog zaključka, izvedenog u mekom kamenu pješčaru u kojemu su smještena drvena vrata s ukrašenim vratnicama. S lijeve i desne strane od ulaza nalaze se dvije kamene spomen-ploče s tekstom na hrvatskome jeziku o izgradnji i obnovama kapelice. Uglovi pročelja obogaćeni su lezenama, a zabat koji zaključuje glavno pročelje visećim arkadicama. Bočna su pročelja podijeljena udvojenim lezenama u polja, a svako je polje rastvoreno s po jednim prozorom pravokutnog oblika, blago zaobljenih gornjih kutova. Prozore uokviruju trakasti okviri obogaćeni stiliziranim zaglavnim kamenom. Iznad potkrovnog vijenca, uzdiže se dvoslivno krovište s pokrovom od ravnog glinenog crijepa.“13 Iznad krovišta se nalazi, već spomenuti, jedinstveni zvonik na „preslicu“ s malenim zvonom i križem na vrhu dvoslivnog krovića. Ispod vijenca je i kamena spomenploča s uklesanim latinskim tekstom o izgradnji kapelice 1796. godine. Slika 7. Interijer kapelice sv. Roka – Pogled prema svetištu 11

Stanić, Damir. 1998. „Zaboravljeni jubilej – 200 godina kapelice sv. Roka na Zelenom brijegu“ U Valpovački godišnjak br. 3, ur: Stjepan Najman, 111-120. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo

Enciklopedija likovnih umjetnosti, svezak 4, ur: Slavko Eatušić, Andre Mohorovičić, Mirko Šeper, 648. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1966.

Arhiv rimokatoličke župe Valpovo (Arhitektonski podatci su preuzeti iz novijeg rješenja Ministarstva kulture o dodijeli svojstva kulturnog dobra kapelici sv. Roka u Valpovu u Ulici J.J. Strossmayera, na k.č. 309, k. Valpovo. Klasa: UP-I-612-08/04-01/332, Urbroj: 532-10-1/8( JB)-04-2, Zagreb, 23. rujna 2004.)

359

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

U interijeru kapelice, brod od svetišta dijeli polukružni trijumfalni luk zaključen zaglavnim kamenom. Brod kapelice prekriva zrcalni svod, a zidovi broda se sastoje od tri para nasuprotnih prozorskih otvora, dok se u svetištu nalazi samo jedan par prozora. U svetištu, na mjestu nekadašnje oltarne menze, nalazi se zidani kvadar ravnih ploha te slika s prikazom sv. Roka i njegova vjernog psa.14

Kripta Odmah kod ulaznih vrata kapelice nalazi se otvor sa stubištem koji vodi u kriptu koja je gotovo istih dimenzija kao i sama kapelica. „Otvor se prekriva masivnim drvenim vratima, kako bi se nesmetano moglo ulaziti u kapelicu, a kada bi se htjelo u kriptu, vrata su se dizala. Interijer kripte je, kao i kapelica, podijeljen na brod i svetište, a u svetištu se nalazi i izvorna oltarna menza. Slika 8. Interijer kripte – Pogled prema izlazu Bočni su zidovi kripte ritmizirani polustubovima koji nose pojasnice koje su paralelne s bočnim zidom i na koje naliježu križno-bačvasti svodovi. Svetište kripte je presvođeno plitkim kupolastim svodom koji počiva na četverokutnoj osnovi.“15 U zidove kripte, horizontalno su urezana udubljenja u kojima se nalaze ljesovi valpovačkih vlastelina (barunske obitelji Prandau i grofovske obitelji Normann), a udubljenja su zatvorena crnim mramornim pločama s uklesanim imenima pokojnika. Na ukupno 17 ploča mogu se iščitati tekstovi pisani latinskim, mađarskim i hrvatskim jezikom. Mjesto u kripti za suprugu posljednjeg valpovačkog grofa Rudolfa I. Normanna Ehrenfelškog, groficu Julijanu Normann Ehrenfelšku rođ. Vest, ostalo je prazno. Naime, nakon smrti supruga 1942. godine i odlaska sina Rudolfa II. Konstantina s obitelji u Austriju, Julijana ostaje u dvorcu Prandau-Normann kao posljednji Slika 9. Nadgrobni spomenik grofice Julijane predstavnik grofovske obitelji sve do 1945. Normann Ehrenfelške i sina Rudolfa II. Konstantina u Austriji (MV-2350) 14

360

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

godine kada je komunističke vlasti iseljavaju iz dvorca.16 Godine 1952. odlazi kod svog sina u Austriju (dvorac Rothenthurn) gdje 1959. godine i umire.

Druga obnova (1926.) Druga obnova kapelice sv. Roka inicirana je od strane grofa Rudolfa I. Normanna Ehrenfelškog u srpnju 1926. godine. O obnovi svjedoči i hrvatski tekst koji je uklesan na spomen-ploči lijevo od ulaza u kapelicu: Obnovom je oko kapelice postavljena nova providna željezna ograda visine nešto više od jednoga metra, koja Slika 10. Spomen-ploča o obnovi kapelice 1926. godine se sastoji od debljih i tanjih stupaca. Na svakom završetku debljih stupaca nalazi se mali grčki križ, dok one tanje stupce krase završetci oblikovani poput plamena svijeće. U ograđenom dijelu zemljišta oko kapelice stoje dva groba. U prvom grobu, koji je ograđen ukrasnom providnom željeznom ogradom visine oko 60cm, prema natpisu na njemačkom jeziku, sahranjen je brat grofa Rudolfa I. Normanna Ehrenfelškog, Karl grof Normann Ehrenfelški, kaplar petog konjaničkog puka, koji je umro u 18. godini života 10. studenog 1877. godine. Na onom drugom, većem i ljepšem grobu s kojeg je, nažalost, skinuta ploča s natpisom, sahranjena je Ivana Flora pl. Radivojević

Slika 11. Grob Karla grofa Normanna Ehrenfelškog 16

Slika 12. Grob Ivane Flore pl. Radivojević rođ. barunice Hilleprand von Prandau

Paušak, Mirjana. 2015. „Valpovački vlastelini – Julijana Normann Ehrenfelška (1868.-1959.)“ U Katalog izložbe – Tiskana ostavština valpovačkih vlastelina, ur: Mirjana Paušak, 4-7. Valpovo: Ustanova za kulturne djelatnosti „Ante Evetović – Miroljub Valpovo

361

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

rođ. barunica Hilleprand von Prandau (1804.1878.), kći baruna Josefa Ignatza i njegove supruge Ane Marije rođ. grofice Pejačević.17 Smrću grofa Rudolfa I. Normanna Ehrenfelškog 1942. godine i dolaskom komunističke vlasti u Valpovo nakon Drugoga svjetskoga rata kapelica sv. Roka dugo vremena Slika 13. Završetci stupaca providne nije imala nikakvu funkciju. Tek je u drugoj željezne ograde polovici 20. stoljeća otpočela briga oko kapelice od strane Društva prijatelja starina iz Valpova koje je kapelicu koristilo i kao izložbeni prostor.18 Zbog proširenja ceste te izgradnje zgrade poljoprivrednog kombinata „Đuro Salaj“, prostor oko kapelice znatno je smanjen. Zatrpan je kanal sa slivnicima za odvod površinskih voda pa su temelji kapelice i kripte postali ugroženi vlagom.19

Obnova 2005. godine Prema pisanju mr. sc. Renate Trischler i arhitekta Milka Puncera20 godine 2005. započeo je veliki projekt – obnova i rekonstrukcija cijele kapelice sv. Roka u Valpovu potaknut od strane Njemačke narodnosne zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj sa sjedištem u Osijeku s ciljem osnivanja prvog Memorijalnog centra Podunavskih Švaba u Hrvatskoj u kapelici sv. Roka u Valpovu. Prije samog početka provedbe projekta ishođene su suglasnosti grofovske obitelji Normann i Rimokatoličke župe Valpovo koji su, uz uvjet da se kapelica obnovi prema svim konzervatorskim standardima, dali na korištenje kapelicu sv. Roka Njemačkoj narodnosnoj zajednici. I prije samog početka radova Njemačka narodnosna zajednica se uključila u obnovu pa su uređeni krov i oluka kapelice, bojom je zaštićena ograda te je iskrčena i kultivirana velika površina oko kapelice koja se i danas uredno održava. Realizacija ideje o obnovi kapelice i osnivanje prvog Memorijalnog centra Podunavskih Švaba u Hrvatskoj potaknuta je 2003. godine, a nakon što su obavljeni istražni radovi i sačinjeni cjelokupni elaborati o provedbi obnove i rekonstrukcije kapelice radovi na obnovi samog objekta započeli su u proljeće 2005. godine.21 17

Arhiv rimokatoličke župe Valpovo

Renata Trischler je izvršna direktorica Njemačke narodnosne zajednice, a Milko Puncer glavni projektant, voditelj i nadzornik radova na obnovi i rekonstrukciji kapelice sv. Roka u Valpovu. Prema: Trischler, Renata, Puncer, Milko. 2008. „Kapela sv. Roka u Valpovu – Budući memorijalni centar Podunavskih Švaba u Hrvatskoj“ U Valpovački godišnjak br. 13, ur: Stjepan Najman, 114-124. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo i Arhiv rimokatoličke župe Valpovo

Isto.

362

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Slika 14. Kapelica sv. Roka prije obnove (2006.)

Slika 16. Dio pozivnice za otvorenje prvog Memorijalnog centra Podunavskih Švaba u Hrvatskoj

Slika 17. Kapelica sv. Roka nakon obnove

Slika 19. Svetište kapelice sv. Roka nakon obnove

Slika 15. Kapelica sv. Roka prije obnove - Pogled sa zadnje strane (2006.)

Slika 18. Interijer kripte nakon obnove - Pogled prema svetištu

Slika 20. Interijer kapelice sv. Roka nakon obnove - Pogled sa svetišta

363

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Obnova i rekonstrukcija cijele kapelice sv. Roka, u izvedbi građevinske tvrtke „Dom“ iz Darde pod nadzorom glavnog projektanta Milka Puncera, privedena je kraju u proljeće 2008. godine, a učinjeni su mnogi zahvati s kojima je kapelici vraćen stari sjaj - obnova cjelokupne unutrašnjosti kapelice i kripte, pročelja i krovišta, vanjskog prostora, radovi na drenaži oko zgrade, radovi na sustavu ventilacije grobnice, novoj elektrifikaciji i dr.22

Memorijalni centar Podunavskih Švaba Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj iz Osijeka i Grad Valpovo 15. svibnja 2010. u kapelici sv. Roka u Valpovu otvorili su Memorijalni centar Podunavskih Švaba, uz prisutnost brojnih visokih uzvanika zajedno s obiteljima stradalih osoba. Memorijalni centar je prvi takav centar na prostoru Hrvatske.

Slika 21. Prethodna najava obilježavanja Dana progona i otvaranja Memorijalnog centra Podunavskih Švaba u Hrvatskoj

Slika 22. Pozivnica s programom obilježavanja Dana progona i otvaranja Memorijalnog centra Podunavskih Švaba u Hrvatskoj

U Memorijalnom centru su prikazane činjenice o naseljavanju Podunavskih Švaba u Hrvatskoj od kraja 17. stoljeća, njihov razvitak do 1945. godine te njihov tragičan kraj i praktički nestanak iz Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata kada su oni nepravedno od 22

Isto.

364

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

strane nove jugoslavenske komunističke vlasti proglašeni kolektivnim krivcima za nacističke zločine, oduzeta im je sva imovina i otjerani u logore smrti gdje je nad njima počinjen genocid od 1945. do 1948. godine. Logor u Valpovu je bio najveći s najvećim brojem žrtava na prostoru Hrvatske.23 Prema službenim evidencijama, broj umrlih se kreće oko 1500, a kroz logor je tijekom 1945. i 1946. godine prošlo oko 3.000 do 3.500 osoba.24 Memorijalni centar Podunavskih Švaba u kapelici sv. Roka institucija je muzejskog tipa sa stalnim postavom dokumentacije. Dokumentacijski dio odnosi se na popis svih žrtava logora u Hrvatskoj koji je postavljen na zidovima kapelice, a u središnjem dijelu kapelice nalazi se audio-vizualni sustav na kojem Slika 23. Spomen-obilježje ispred kapelice sv. Roka se prigodom posjeta Memorijalnom centru prikazuje film o povijesti Podunavskih Švaba u Hrvatskoj.25 U kapelici se svake godine, na blagdan sv. Roka (Rokovo) 16. kolovoza, održava misa zadušnica za pokojnike.

Zaključak Kapelica sv. Roka u Valpovu jedinstveni je primjer sakralnog i grobničkog graditeljstva na ovim prostorima. Ova isprva kasnobarokna kapelica, podignuta na „Zelenom brijegu“ u Valpovu u vrijeme kada je Slavoniju zahvatila druga velika epidemija kuge (1795. godine), služila je kao utočište stanovništvu koji su se zavjetovali sv. Roku i samome Bogu te se molili za očuvanje i zaštitu grada Valpova i valpovačkog vlastelinstva. Prvom velikom obnovom 1860. godine, od strane baruna Gustava Hillepranda von Prandaua, kapelica postaje obiteljska grobnica valpovačkih vlastelina - baruna Hilleprand von Prandau. Podzidavanjem kripte u kojoj se danas nalazi 17 23

Trischler, Renata, Puncer, Milko. 2008. „Kapela sv. Roka u Valpovu – Budući memorijalni centar Podunavskih Švaba u Hrvatskoj“ U Valpovački godišnjak br. 13, ur: Stjepan Najman, 114-124. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo i Arhiv rimokatoličke župe Valpovo

Arhiv rimokatoličke župe Valpovo

Službene internetske stranice Njemačke narodnosne zajednice-Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek. „Spomenici“. http://deutsche-gemeinschaft.eu/memorijalni-centar-podunavskih-svabau-hrvatskoj/ (22. srpnja 2016. godine)

365

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

grobova valpovačkih vlastelina, kapelica dobiva svoj konačan izgled, a kasnobarokna obilježja su potisnuta novim, neoromaničkim. O tome svjedoči i jedinstveni primjer u graditeljstvu Slavonije i čitave sjeverne Hrvatske uopće – zvonik na „preslicu“ koji predstavlja karakterističnost mediteranskih zemalja. Zaslugom posljednjeg valpovačkog grofa Rudolfa I. Normanna Ehrenfelškog, godine 1926. izvršena je druga temeljita obnova kapelice sv. Roka. Oko kapelice i njena dva vanjska groba postavljena je nova providna željezna ograda s predivnim završetcima u obliku malenog grčkog križa i plamtećih svijeća. Sredinom 20. stoljeća otpočela je briga oko ovog jedinstvenog spomenika kulture od strane Društva prijatelja starina iz Valpova, koje je kapelicu koristilo i kao izložbeni prostor. Industrijalizacijom grada Valpova, temelji kapelice i kripte s vremenom su postajali sve više ugroženi. S namjerom revitalizacije objekta 2005. godine započeo je veliki projekt obnove i rekonstrukcije cijele kapelice sv. Roka u Valpovu iniciran od strane Njemačke zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj sa sjedištem u Osijeku. Radovi su privedeni kraju u proljeće 2008. godine, a učinjeni su mnogi zahvati s kojima je kapelici vraćen stari sjaj. Ovom trećom temeljitom obnovom postignut je još jedan cilj – osnovan je prvi Memorijalni centar Podunavskih Švaba u Hrvatskoj u spomen na pripadnike njemačke i austrijske manjine, koji su nakon II. svjetskog rata, od strane jugoslavenske komunističke vlasti, proglašeni krivcima za nacističke zločine na ovom području te otjerani u logore smrti gdje je nad njima počinjen genocid od 1945. do 1948. godine. Jedan od takvih logora je bio i onaj u Valpovu kroz koji je, tijekom 1945. i 1946., prošlo oko 3.500 osoba, od kojih je život izgubilo njih 1.500. Memorijalni centar svečano je otvoren 15. svibnja 2010. godine kao institucija muzejskog tipa s mogućnošću prikazivanja filma o povijesti Podunavskih Švaba u Hrvatskoj te kao stalna izložba s popisom svih žrtava logora u Hrvatskoj. Ovaj jedinstveni spomenik kulture ukazuje na bogatu kulturno-povijesnu ostavštinu koju su nam iza sebe ostavili valpovački baruni i grofovi. Valpovština može i mora biti ponosna na ovo zaštićeno kulturno dobro, koje će omogućiti svome gradu da doista ostane slavan kroz tisuću godina, baš kao što je to jednom davno poželio istaknuti Valpovčanin fra Matija Petar Katančić.

366

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Literatura 1. Čuržik, Vilko. 1995. „Kapelica sv. Rok“ U Valpovačka župa, ur: Dragutin Slovaček, 52-53. Valpovo: Matica hrvatska, ogranak Valpovo 2. Enciklopedija likovnih umjetnosti, svezak 4, ur: Slavko Eatušić, Andre Mohorovičić, Mirko Šeper, 648. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, 1966. 3. Najman, Stjepan, Milošević, Dragan. 2007. „Stara valpovačka groblja“ U Valpovački godišnjak br. 12, ur: Stjepan Najman, 96-109. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo 4. Paušak, Mirjana. 2015. „Valpovački vlastelini – Julijana Normann Ehrenfelška (1868.-1959.)“ U Katalog izložbe – Tiskana ostavština valpovačkih vlastelina, ur: Mirjana Paušak, 4-7. Valpovo: Ustanova za kulturne djelatnosti „Ante Evetović – Miroljub Valpovo 5. Skenderović, Robert. 2009. „Epidemije kuge – 1739. i 1795.“ U Slavonija, Baranja i Srijem, vrela europske civilizacije, prvi svezak, ur: Vesna Kusin, Branka Šulc, 307-313. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori 6. Sršan, Stjepan. 2005. Kanonske vizitacije, Knjiga III. valpovačko-miholjačko područje (1730.1830.), ur: Stjepan Sršan, 61., 513., 527. Osijek: Državni arhiv, Đakovo: Biskupija Đakovačka i Srijemska 7. Stanić, Damir. 1998. „Zaboravljeni jubilej – 200 godina kapelice sv. Roka na Zelenom brijegu“ U Valpovački godišnjak br. 3, ur: Stjepan Najman, 111-120. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo 8. Trischler, Renata, Puncer, Milko. 2008. „Kapela sv. Roka u Valpovu – Budući memorijalni centar Podunavskih Švaba u Hrvatskoj“ U Valpovački godišnjak br. 13, ur: Stjepan Najman, 114124. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo i Arhiv rimokatoličke župe Valpovo Ostali izvori: 1. Arhiv rimokatoličke župe Valpovo 2. Službene internetske stranice Njemačke zajednice-Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek. „Spomenici“. http://deutsche-gemeinschaft.eu/memorijalni-centarpodunavskih-svaba-u-hrvatskoj/ (14. rujan 2017. godine)

367

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Kapelica sv. Roka u Valpovu Sažetak Godine 2016. obilježilo se 220 godina kapelice sv. Roka u Valpovu, ovog jedinstvenog spomenika kulture na ovim prostorima. Podignuta je 1796. godine na malenom brežuljku u Valpovu znanom kao „Zeleni brijeg“ od strane valpovačkog baruna Josefa Ignatza Hillepranda von Prandaua, u vrijeme druge velike epidemije kuge koja je zahvatila Slavoniju. Kasnobarokna kapelica je sagrađena u čast sv. Roku, zaštitniku od ove strašne bolesti, u kojoj se stanovništvo, zavjetujući se sv. Roku i samome Bogu, molilo za očuvanje i zaštitu grada Valpova i valpovačkog vlastelinstva. Prva velika obnova dogodila se 1860. godine kada je barun Gustav Hilleprand von Prandau podzidao kriptu u kojoj se danas nalazi 17 grobova valpovačkih vlastelina, baruna Prandau i grofova Normann. Kapelica je ovom obnovom dobila svoj konačan izgled, a kasnobarokna obilježja su potisnuta novim, neoromaničkim. O tome svjedoči i jedinstveni primjer u graditeljstvu Slavonije i čitave sjeverne Hrvatske uopće – zvonik na „preslicu“. Godine 1926. izvršena je druga temeljita obnova kapelice sv. Roka od strane posljednjeg valpovačkog grofa Rudolfa I. Normannna Ehrenfelškog. Oko kapelice i njena dva vanjska groba postavljena je nova providna željezna ograda s predivnim završetcima u obliku malenog grčkog križa i plamtećih svijeća. Sredinom 20. stoljeća otpočela je briga oko ovog jedinstvenog spomenika kulture od strane Društva prijatelja starina iz Valpova, koje je kapelicu koristilo i kao izložbeni prostor. Treća temeljita obnova kapelice pokrenuta je 2005. godine od strane Njemačke narodnosne zajednice – Zemaljske udruge Podunavskih Švaba u Hrvatskoj. Radovi su privedeni kraju u proljeće 2008. godine, a učinjeni su mnogi zahvati s kojima je kapelici vraćen stari sjaj. Obnovom je osnovan prvi Memorijalni centar Podunavskih Švaba u Hrvatskoj u spomen na pripadnike njemačke i austrijske manjine koji su nakon II. svjetskog rata, od strane jugoslavenske komunističke vlasti, otjerani u logore smrti gdje je nad njima počinjen genocid od 1945. do 1948. godine. Jedan od takvih logora je bio i onaj u Valpovu kroz koji je, tijekom 1945. i 1946. godine, prošlo oko 3.500 osoba, od kojih je život izgubilo njih 1.500.

368

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard Lacković: Kapelica sv. Roka u Valpovu

Die Kapelle des Hl. Rochus in Valpovo Zusammenfassung 2016 wurde 220 Jahre der Kapelle des Hl. Rochus in Valpovo gefeiert, dieses einzigartigen Kulturdenkmales in dieser Gegend. Gebaut wurde sie 1796 auf einem kleinen Hügel in Valpovo, bekannt als „Grüner Hügel“ seitens des valpovoer Barons Josef Ignatz Hilleprand von Prandau, zur Zeit der zweiten großen Pestepidemie in Slawonien. Die spätbarocke Kapelle wurde zu Ehre des Hl. Rochus, des Schutzpatrons von dieser schrecklichen Krankheit, erbaut und darin betete die Bewohnershaft, dem Hl. Rochus und Gott selbst Gelübden ablegend, für die Erhaltung und den Schutz der Stadt Valpovo und des valpovoer Landgutes. Die erste große Erneuerung geschah 1860, als der Baron Gustav Hilleprand von Prandau die Krypta unterbauen ließ, in welcher sich heute 17 Gräber der valpovoer Gutsbesitzer befinden, der Baronen Prandau und der Grafen Normann. Die Kapele erhielt durch diese Erneuerung ihr endgültiges Aussehen und die spätbarocken Merkmale wurden von neuen, neuromanischen verdrängt. Davon zeugt auch das einzigartige Beispiel in dem Bauwesen von Slawonien und ganz Nordkroatien allgemein – der Glockenturm in „Spindel“-form. 1926 erfolgte die zweite Erneuerung des Kapelle des Hl. Rochus seitens des letzten valpovoer Grafen Rudolf I. Normann von Ehrenfels. Um die Kapelle und deren zwei äußeren Grabstellen wurde ein neuer, durchsichtiger Eisenzaun gezogen mit wunderbaren Spitzeenden in Form eines kleinen griechischen Kreuzes und flammenden Kerzen. Mitte des 20. Jahrhundertes begann die Wartung dieses einzigartigen Kulturdenkmales seitens des Gesellschaft der Freunde von Aktiquitäten aus Valpovo, welche die Kapelle auch als Ausstellungsraum benutzte. Die dritte gründliche Erneuerung der Kapelle wurde 2005 seitens der Deutschen Gesellschaft – Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien gefördert. Die Arbeiten wurden im Frühling 2008 beendet und es wurden zahlreiche Eingriffe gemacht, mit denender Kapelle die alte Pracht zurückgegeben wurde. Mit dieser Erneuerung wurde die Gedenkstätte der Donauschwaben in Kroatien gegründet, zum Gedenken an die Angehörigen der deutschen und österreichischen Minderheit, die nach dem II.Weltkrieg seitens der jugoslawischen kommunistischen Macht in Todeslagern getrieben wurden, wo an ihnen von 1945-1948 ein Völkermord verübt wurde. Eines dieser Lagern war auch das in Valpovo, durch welches im Laufe der Jahren 1945 und 1946 ungefähr 3.500 Personen passierten, von denen 1.500 ihr Leben verloren.

369

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 355-370 Eduard LackoviÄ&#x2021;: Kapelica sv. Roka u Valpovu

370

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

Mihael Sučić, mag. hist. Muzej Slavonije sucozag@gmail.com

UDK: 323.281(497.5=112.2)”1941/1945” Pregledni rad Primljeno: 28.9.2017 Prihvaćeno: 18.10.2017.

Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera Na temelju manjeg dijela objavljenih izvora i dostupne literature autor analizira sudbinu Folksdojčera slavonskog naselja Veliškovci. To je istodobno i analiza odnosa vlasti prema spomenutima tijekom prve polovice 20. stoljeća. Fokus je priloga na život staraca, žena i djece do 15 godina od jesenskih mjeseci 1944. do ljetnih mjeseci 1946. godine.

Ključne riječi: Folksdojčeri, Veliškovci, Radni logor Valpovo

371

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

Uvod Proučavajući povijest prve polovice 20. stoljeća današnjih Valpovštine i Miholjštine možemo istaknuti pojedina naselja koja su doživjela velike demografske i gospodarske promjene uzrokovane širim političkim i drugim procesima. Jedno je od tih naselja i Veliškovci. Uzimajući u obzir veliku količinu literature, a naročito neobjavljenih pisanih i drugih povijesnih izvora vezanih uz demografske promjene i sudbine Folksdojčera u Veliškovcima članak je napisan u obliku okvirnog uvida u povijest veliškovačkih Folksdojčera. Cilj je priloga u prvom redu upoznati javnost s okvirnim demografskim, društvenim i političkim procesima koji su utjecali na razvoj jednog slavonskog naselja. Prema tome, nameću se neka pitanja na koja će se okvirno pokušati dati odgovor. U prvom redu koje su bile dobne skupine nekadašnjih Veliškovčanki i Veliškovčana koji su živjeli u slavonskoj ravnici do sredine 1940-ih godina. Također i je li njihova sudbina dio smišljenog plana od strane nove komunističke vlasti.

Definicija područja i razdoblja Proučavajući položaj naselja Veliškovci na osnovi prvih zemljovida od 18. pa do sredine 20. stoljeća možemo uočiti procese koji se sve češće znaju okarakterizirati kao procesi dugog trajanja, u ovom slučaju kontinuitet smještaja jednog naselja unatoč demografskim promjenama. Posebnost je šireg područja oko naselja Veliškovci da se okolišni faktori nisu u velikoj mjeri promijenili od prve polovice 18. stoljeća pa sve do prvih desetljeća 21. stoljeća. Otprilike se jedan, jedan i pol kilometara sjeverno proteže rijeka Karašica, a još sjevernije i rijeka Drava između kojih se nalazi šuma. Južnije se od naselja također nalazi jedna rijeka, rijeka Vučica i šuma, dok se istočno i zapadno nalazi prostrana slavonska ravnica. Uspoređujući navedene okolišne faktore na zemljovidima iz prethodna tri stoljeća, kako je već i spomenuto, vidljiva je jednaka rasprostranjenost istih.1 To je anomalija na prostoru današnjih Valpovštine i Miholjštine, naročito kada se promatraju šume jer su nestajale tijekom višestoljetnog djelovanja od strane ljudi. Naročito od sredine 19. stoljeća kada jača zanimanje obitelji Prandau pa Normann i naposlijetku Gutmann za razvojem šumarstva i drvno-prerađivačke industrije. Na temelju dosadašnjih saznanja možemo iznijeti tezu i da je u tome kontekstu došlo i do naseljavanja Folksdojčera u dotadašnje pretežito šokačko selo Veliškovci. Za jasniju je sliku promatranog područja potrebno spomenuti i sjeverni kopneni put koji je danas poznat pod nazivom Podravska magistrala. Točnije, to je jedan krak 1

Hrvatski državni arhiv (HDA), Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus; Valentić Mirko, ur., Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća – Virovitička županija ( sv. 6. ), Zagreb 2002, 194-195 i sekcija 24; The Second Military Survey (1806-1869), pristup 27. kolovoza 2017., http://mapire.eu/en/map/secondsurvey/?layers=osm%2C5%2C42&bbox=1203423.87183 52532%2C5310329.2280948255%2C2844679.7431745576%2C6636053.0466729235; Jelić Tomislav, ur., Školski atlas, 2. izd. Zagreb 2003, 34-35.

372

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

magistrale koji povezuje Osijek s Valpovom i Donjim Miholjcem nakon kojega se spaja kod Slatine s drugim krakom magistrale koji spaja Osijek s Našicama, Orahovicom i Slatinom. Taj je kopneni put bio važan za gospodarski razvoj naselja prema kojemu je isto bilo i orijentirano kako možemo vidjeti na zemljovidima.

Slika 1. Prikaz Veliškovaca 1780-ih godina2

Kako je već i spomenuto, naselje Veliškovce i Folksdojčere možemo povezivati od sredine 19. stoljeća pa do sredine 20. stoljeća. Zbog utjecaja javnosti pa i struke možemo primijetiti da je veće zanimanje javnosti za zadnjim godinama obitavanja Folksdojčera u slavonskoj ravnici nego za godinama njihova dolaska. Niti ovaj prilog nije iznimka osim u vidu definicije područja kojom se za sada samo želi dati mali osvrt i poticaj budućim istraživanjima o razlozima dolaska Folksdojčera u Veliškovce. Također i o njihovom odnosu prema drugim okolišnim faktorima, kako sredinom 19. stoljeća, tako i sto godina kasnije.

Demografska slika Veliškovaca Dok se proučava demografska slika Veliškovaca ne smije se izostaviti popis stanovništva Austro-Ugarske Monarhije iz 1910. godine. Do toga su popisa Folksdojčeri živjeli u Veliškovcima već nekoliko desetljeća. Uspoređujući s drugim naseljima Valpovštine i Miholjštine možemo primijetiti da su migracije ljudi u Veliškovce iz zapadnijih dijelova nekadašnje Habsburške Monarhije kaskale za drugim naseljima kao

Valentić Mirko, ur., Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća – Virovitička županija ( sv. 6. ), Zagreb 2002, sekcija 24.

373

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

što je Valpovo. Prvi su doseljenici pretežito bili obrtnici i trgovci, a onda s vremenom i poljoprivrednici.3 Pod utjecajem stalnih regionalnih i lokalnih migracija 1910. godine popisan je 621 stanovnik u Veliškovcima. Od toga je bilo 338 stanovnika koji su govorili njemački, 262 govornika hrvatskog, 3 srpskog, 2 mađarskog i 16 drugih jezika. U okolnim je naseljima također bilo govornika njemačkog jezika, ali neusporedivo manje. Tako se u Tiborjancima izjasnilo 7 stanovnika od ukupno 374, a u Gatu 89 od ukupno 551 stanovnika toga sela na dvije rijeke, Karašici i Dravi. Još možemo istaknuti naselja Valpovštine i Miholjštine s većim postotkom govornika njemačkog jezika kao što su Kunišinci gdje je bio 131 na ukupan broj od 790 i Golince gdje je popisano 144 od 816 stanovnika. Proučavajući konfesionalnu sliku stanovnika Veliškovaca 1910. godine možemo istaknuti da je bilo 616 rimokatolika, 2 Židova i 3 pripadnika Pravoslavne crkve. Broj se Folksdojčera s vremenom povećavao da bi do početka Drugoga svjetskoga rata prema procjenama dostigao ¾ od ukupnog broja stanovnika Veliškovaca.

Širi društveno-politički okvir Jugoslavenske se Folksdojčere tijekom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije od siječnja 1929. godine percipiralo kao narod koji se smatrao radno sposobnijim pa i bogatijim od šokaca i drugih ako samo promatramo prostor današnje Slavonije. O tome su detaljno pisali i Nikola Gaćeša i Vladimir Geiger.4 Folksdojčeri su zbog novih društveno-političkih okolnosti u novoj državi koja je 1918. godine zamijenila višestoljetnu državu ponovno krenuli u migracije, ali sada opet u nekadašnje zapadne dijelove Habsburške Monarhije. Iz toga je razloga u dvadesetak godina postojanja monarhističke Jugoslavije bilo malo manje od 50% poljoprivrednika i oko 30% radnika u ukupnom broju Folksdojčera.5 S vremenom su se organizirali u različite udruge među kojima se počeo isticati Kulturbund, to jest Švapsko-njemački kulturni savez. Do druge polovice 1930-ih godina u tome je savezu bilo samo 10% svih jugoslavenskih Folksdojčera. Pod jačanjem utjecaja Trećeg Reicha do početka 1940-ih godina ušlo je preko 90% jugoslavenskih Folksdolčera u spomenuti savez. Od tada počinje i svojevrstna kolaboracija Folksdojčera koja se nije previše razlikovala od kolaboracije drugih naroda bivše Jugoslavije pa i Europe koja je bila pod utjecajem Trećeg Reicha.6 Kao i što je zbog društveno-političkih okolnosti

Karaman Igor, Valpovačko vlastelinstvo: ekonomsko-historijska analiza, Zagreb 1962., V. i 28; Mažuran Ive, Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti, Valpovo 2004., 81.

Gaćeša Nikola, Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945.-1948, Novi Sad 1948., 209; Geiger Vladimir, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 23.

Mirnić Josip, Nemci u Bačkoj u Drugom svetskom ratu, Novi Sad 1974., 26-27.

Janjetović Zoran, „Logorisanje vojvođanskih Nemaca od novembra 1944. do juna 1945. godine“, Tokovi istorije 4, Beograd 1997., 163.

374

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

dolazilo do kolaboracije tako je i zbog osobnih razmišljanja, svakodnevnih događaja i procesa dolazilo i do suprotstavljanja vlasti Trećeg Reicha i Nezavisne Države Hrvatske. Nakon više od tri godine rata na prostoru je NDH od jesenskih mjeseci 1944. godine dolazilo i do ponovnih migracija Folksdojčera u pravcu istok-zapad. U sljedećih je malo više od pola godine od oko pola milijuna Folksdojčera s prostora Banata, Bačke, Baranje i Slavonije čak gotovo 300 000 potonjih napustilo navedene krajeve i otišlo u Austriju i Njemačku.7 Dok su trajale migracije nisu prestajali stalni sukobi između vojski Trećeg Reiche i NDH s jedne strane i partizana i Crvene armije s druge strane. Tijekom tih su sukoba partizani potpomognuti Crvenom armijom ulazili u gradove i krajeve diljem Vojvodine, Srijema, Slavonije pa tako i Valpovštine i Miholjštine u rano proljeće 1945. godine. Nova je komunistička vlast u spomenutim krajevima djelovala u zakonskom okviru koji su činili pojedini akti. Neki su od njih doneseni od kasne jeseni 1944. godine. Svakako možemo istaknuti akt Predsjedništva Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) od 21. studenog 1944. godine. U tome aktu postoje točke, to jest članci s kojima se državljanima Trećeg Reicha oduzima sva imovina neovisno o tome jesu li bili na strani spomenute države, odnosno njezine vlasti ili su bili neutralni.8 Još možemo samo spomenuti i Ukaz o općoj amnestiji i pomilovanju od 3. kolovoza 1945. godine kojim se u jednoj od točaka oduzima pravo na pomilovanje svim članovima Kulturbunda do 1941. godine.9 U takvim je okolnostima bila jasna sudbina svih onih Folksdojčera koji su ostali u svojim naseljima – prisilna migracija ili logor. Kroz logore je prošlo preko 80% od ukupnog broja Folksdojčera koji je od proljeća 1945. godine bio oko 200 000. Prema trenutačno dostupnim informacijama u tim je logorima do 1948. godine umrlo više od 50 000 ljudi. Za usporedbu, u Poljskoj je nakon 2. svjetskog rata od 4,5 milijuna umrlo do 60 000 Folksdojčera, a u Čehoslovačkoj od 2,5 milijuna do 30 000.10

Geiger Vladimir, Nestanak Folksdojčera, Zagreb 1997., 27; Geiger Vladimir, „Logori za Folkdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945.-1947.“, Časopis za suvremenu povijest 38, Zagreb 2006, 1085; Sučić Mihael, „Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan“, Essehist: časopis studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti 7, Osijek 2016., 106.

Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, br. 2., 1945., 13.

Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, br. 56., 1945., 509.

Sienkiewicz Witold i Hryciuk Grzegorz, Wysiedlenia, wypędzenia i ucieczki 1939–1959: atlas ziem Polski: Polacy, Żydzi, Niemcy, Ukraińcy, Warsaw 2008., 187; Spieler Silke, Vertreibung und Vertreibungsverbrechen 1945–1948., Bonn 1989., 40; Haar Ingo, „Straty zwiazane z wypedzeniami: stan badañ, problemy, perspektywy“, Polski Przegld Dyplomatyczny 5, Warszawa 2007., 17; Sučić Mihael, „Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan“, Essehist: časopis studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti 7, Osijek 2016., 107.

375

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

Sudbina Veliškovčanki i Veliškovčana Kao i mnogi drugi Folksdojčeri tako su i Folksdojčeri iz Veliškovaca bili upućivani prema zapadu ili od strane vlasti Trećeg Reiche ili od komunističke vlasti od proljetnih mjeseci 1945. godine. Svi ostali koji nisu imali sreće otići, napustiti svoj rodni kraj do ljetnih mjeseci 1945. godine završili su u većini slučajeva u Radnom logoru Valpovo. Radni logor Valpovo nastao je kao posljedica djelovanja komunističke vlasti koje je išlo u pravcu suzbijanja potencijalnih protivnika nove vlasti na čelu s Josipom Brozom Titom. Ti su potencijalni protivnici, to jest narodni neprijatelji mogli biti članovi svih nacionalnih skupina koje su obitavale na prostoru komunističke Demokratske Federativne Jugoslavije, to jest Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 29. studenog 1945. godine. Spomenuti je logor nastao tijekom prebacivanja logoraša njemačke narodnosti iz Sabirnog logora Josipovac, odnosno začeci su toga valpovačkog logora još u svibnju 1945. godine kada dolaze prvi Folksdojčeri, pretežito starci, žene i djeca. Važno je na ovome mjestu napomenuti da su u većini slučajeva i tijekom postojanja toga logora, ali i u drugim logorima logoraši u prvom redu bili spomenuti starci, žene i djeca. Trajao je otprilike godinu dana. U njemu je bilo Folksdojčera iz svih sjevernijih krajeva monarhističke Jugoslavije, odnosno od 1941. do 1945. godine sjevernijih i istočnijih krajeva NDH.11 Kao i svi drugi tako su i Folksdojčeri iz Veliškovaca prvenstveno bili starci, žene i djeca. Oni su sa svima ostalima bili smješteni u nekoliko baraka na prostoru kod valpovačke kapele sv. Roka na Zelenom brijegu prema Belišću. Između ostalog i na osnovi zapovijedi Josipa Broza Tita od 7. svibnja 1945. da se svi Folksdojčeri šalju na poljoprivredne radove i potonji su također slani diljem današnje Valpovštine pa i Slavonije i Baranje. Takav rad možemo okarakterizirati i kao robovski. U prilog iznesenoj tezi ide i uputa Okružnog NO Osijek od 9. srpnja 1946. godine Kotarskom NO Valpovo o „korištenju logoraške radne snage“, to jest iskorištavanju. Jasno se može uočiti u uputi da nadnice ne idu radnicima nego u Fond za obnovu zemlje. Okružni NO Osijek uopće ne dovodi u pitanje što radnici nisu plaćeni nego dovodi u pitanje koliko pojedina poduzeća uplaćuju nadnica u spomenuti fond.12 Prema dostupnim podacima tako su i žene, djeca do 15 godina i starci rodom iz Veliškovaca slani na vanjski rad na obližnja tada već državna dobra. To su bila državna dobra Belje i Retfala. Na državno su dobro Belje poslani Ana (rođena 1920.), Josip (rođen 1930.) i Kata (rođena 1908.) Evinger početkom 1946. godine, točnije 5. siječnja. Prema dokumentima komunističke vlasti radnici su slani i u obližnja naselja na vanjski rad. Tako recimo imamo dopis od 13. lipnja 1945. godine u kojemu se navodi da na ciglani u Veliškovcima ima 11 „slobodnih radnika“. U nastavku se dopisa još navodi: „Ujedno se stavlja do znanja da nijesam dobio traženu količinu radnika, od 130, već sam dobio 50 radnika, 13 žena i 11

Geiger Vladimir, ur., Radni logor Valpovo 1945.-1946., Osijek 1999., 9-16.

Isto, 130, 131.

376

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

djece koja nijesu sposobna za rad i to sam razpodijelio na gore navedene ciglane. Budući da ostali broj radnika još do danas nije prispio ovdje, ovime molim gornji naslov da užurba za potražnjom istih radnika.“ Tijekom istog mjeseca pročelnik Stjepan Nemet za istu ciglanu nekadašnjeg naselja s većinskim folksdojčerskim stanovništvom traži hranu za 11 slobodnih i 17 logorskih radnika.13 Na osnovi popisa upućenih na vanjski rad iz Radnog logora Valpovo 1945. i 1946. godine možemo vidjeti i da su pojedinci rodom iz Veliškovaca radili i druge poslove koji nisu uključivali niti rad na polju niti rad u ciglani. Tako je Julija rođena 1912. godine iz Veliškovaca bila 7. travnja 1946. izuzeta na rad kod izuzimatelja Logorske milicije. Za neke se navodi samo da su slani na vanjski rad, ali ne i gdje. To je slučaj kod Lize (rođene 1932.), Roze (rođene 1935.) i Terezije (rođene 1912.) Faj iz Veliškovaca. Za prve je dvije napisano da su djeca, a za posljednju da je kućanica. Sličan je slučaj bio i kod dvojice Šima Gajera iz Veliškovaca. Uz obojicu ne piše gdje su radili, ali piše da su radnici.14 Također su kao i svi ostali i veliškovčanski Folksdojčeri umirali od različitih bolesti. U prvom redu od tifusa, dizenterije, ali i od iznemoglosti od loših uvjeta života, a na koje je utjecao i rad na navedenim poljoprivrednim dobrima ili u ciglanama. Tako je 19. ožujka 1946. godine umrla u prostoru logora Valpovo Terezija Aman, rođena 1897. godine u Veliškovcima. Komanda je radnog logora napomenula da je potonja umrla od „kljenuti srca“, odnosno mišićne slabosti srca. Sahranjena je u roku jednog dana na valpovačkom groblju. Za neke se koji su umrli kao logoraši valpovačkog logora ne zna, nije zapisano gdje su pokopani. Možemo navesti slučajeve Ivana Hetiha (rođen 1861.) koji je rođen u Apatinu, a živio je u Veliškovcima i Kate Gajer (rođena 1878.). Oboje su umrli u listopadu 1945. godine.15 Veliškovčanke i Veliškovčani koji su izdržali težak i mukotrpan jednogodišnji logoraški život puštani su iz logora tijekom travnja i svibnja 1946. godine. Jedna je od primjera i Terezija Aman, rođena 1926. godine. Njezinu je otpusnicu u ime uprave logora potpisao drug Globočnik. Istog je dana, 29. travnja otpuštena i Kata Aman koja je rođena 1939. godine. Obje su morale: „otputovati u mjesto Veliškovci i javiti se narodnim vlastima.“16

Zaključak Na osnovi svega navedenoga možemo doći do nekih okvirnih teza koje će se moći tijekom daljnjih istraživanja produbljivati uz korištenje arhivske građe. Također ne smijemo izostaviti niti usmena izlaganja sudionika događaja iz 1930-ih i 1940-ih godina. U prikupljanju će potonjih veliku ulogu odigrati i metode oralne povijesti. 13

Isto, 33, 35.

Isto, 207, 217.

Isto, 270, 271.

Isto, 120,121.

377

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

Između ostalih možemo iznijeti tezu da je sudbina Folksdojčera iz Veliškovaca u skladu s planom politike komunističke vlasti prema svim jugoslavenskim Folksdojčerima. Od proljetnih su mjeseci 1945. godine u Veliškovcima ostali starci, žene i djeca do 15 godina. Naravno, bilo je i muškaraca koji su imali manje od 50 godina, ali oni su bili u manjini. Svi oni koji nisu uspjeli otići u Austriju ili Njemačku završili su u sabirnim i radnim logorima, prvenstveno u Radnom logoru Valpovo. Ondje su živjeli u lošim uvjetima i umirali, ali i slani na takozvani vanjski rad. Najčešće su radili na poljoprivrednim državnim dobrima, u ciglanama, ali i kod pojedinaca. U zadnjem su slučaju pretežito slane mlađe ženske osobe. Tezi da je odnos prema veliškovčanskim Folksdojčerima u skladu s planom kolonizacijske komunističke vlasti ide u prilog i činjenica da su u manje od tri godine Veliškovci naseljeni s Hrvatima iz Hrvatskog zagorja. Prema popisu iz 1948. godine u Veliškovcima je bilo 852 pretežito doseljena stanovnika.

378

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

BIBLIOGRAFIJA Gaćeša, Nikola. Agrarna reforma i kolonizacija u Jugoslaviji 1945. – 1948. Novi Sad: Matica srpska, 1984. Geiger, Vladimir. „Logori za Folkdojčere u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata 1945.- 1947.“ Časopis za suvremenu povijest 38, Zagreb, 2006: 1081-1100. Geiger, Vladimir. Nestanak Folksdojčera. Zagreb: Nova stvarnost, 1997. Geiger, Vladimir. Radni logor Valpovo 1945.-1946. Osijek: Njemačka narodnosna zajednica Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, 1999. Haar, Ingo. „Straty zwiazane z wypedzeniami: stan badañ, problemy, perspektywy.“ Polski Przegld Dyplomatyczny 5, Warszawa, 2007: 11-26. Hrvatski državni arhiv (HDA), Kartografska zbirka, Ichonographia districtus Valpoviensis cum suis pagis appertinentys et limitibus Janjetović, Zoran. „Logorisanje vojvođanskih Nemaca od novembra 1944. do juna 1945. godine.“ Tokovi istorije 4, Beograd, 1997: 151-164. Jelić, Tomislav. ur., Školski atlas, 2. izd. Zagreb: Alfa, 2003. Karaman, Igor. Valpovačko vlastelinstvo: ekonomsko-historijska analiza. Zagreb: JAZU, 1962. Mažuran, Ive. Valpovo: sedam stoljeća znakovite prošlosti. Valpovo: Ogranak Matice hrvatske Valpovo, 2004. Mirnić, Josip. Nemci u Bačkoj u Drugom svetskom ratu. Novi Sad: Prosveta, 1974. Sienkiewicz, Witold i Grzegorz Hryciuk. Wysiedlenia, wypędzenia i ucieczki 1939–1959: atlas ziem Polski: Polacy, Żydzi, Niemcy, Ukraińcy. Warsaw: Demart, 2008. Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, br. 2. 1945. Službeni list Demokratske Federativne Jugoslavije, br. 56. 1945. Spieler, Silke. Vertreibung und Vertreibungsverbrechen 1945–1948. Bonn: Kulturstiftung der deutschen Vertriebenen, 1989. Sučić, Mihael. „Sudbina jugoslavenskih Folksdojčera-splet nesretnih okolnosti ili plan“, Essehist: časopis studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti 7, Osijek, 2016: 105-110. The Second Military Survey (1806-1869). Pristup 27. kolovoza 2017., http://mapire.eu/en/map/se condsurvey/?layers=osm%2C5%2C42&bbox=1203423.8718352532%2C5310329.22809482 55%2C2844679.7431745576%2C6636053.0466729235. Valentić, Mirko, ur. Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća – Virovitička županija ( sv. 6. ), Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2002.

379

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 371-380 Mihael Sučić: Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera Sažetak Sudbina je Folksdojčera iz Veliškovaca bila jedna u nizu mnogobrojnih sudbina takozvanih narodnih neprijatelja kako ih je percipirala komunistička vlast. Na osnovi mnogobrojnih zakona koji su se donosili od jesenskih mjeseci 1944. godine komunistička ih je vlast od proljeća 1945. godine slala u Njemačku i Austriju ili u Radni logor Valpovo. U potonjemu su se zadržali do proljetnih i ljetnih mjeseci 1946. godine. Tijekom boravka su u valpovačkom logoru umirali u teškim životnim uvjetima. Na navedene je loše uvjete između ostaloga utjecao i vanjski rad na koji su slani i starci i žene, ali i djeca do 15 godina. Radili su u ciglanama, na državnim dobrima, ali i kod pojedinaca. Oni koji su ostali živi u većini su slučajeva napustili rodni kraj nakon što su dobili otpusnicu iz logora.

Die Siedlung Veliškovci – Beispiel der demographischen Änderungen und des Schicksales der Volksdeutschen Zusammenfassung Das Schicksal der Volksdeutschen aus Veliškovci war eines in der Reihe zahlreicher Schicksale der sogenannten Volksfeinden, wie sie von der kommunistischen Regierung perzipiert wurden. Aufgrund zahlreicher Gesetze, die seit den herbstlichen Monaten 1944 erlassen wurden, wurden sie von der kommunistischen Regierung von Frühling 1945 nach Deutschland und nach Österreich oder in das Arbeitslager Valpovo geschickt. In letzterem hielten sie sich bbis zu den Frühlings – und Dommermonaten 1946 auf. Während des Aufenthaltes starben sie im valpovoer Lager in schweren Lebensumständen. Auf die erwähnte Umstände wirkten, unter anderem, auch die Arbeit außerhalb, zu der auch alte Menschen und Frauen, aber auch Kinder bis 15 Jahren, geschickt wurden. Sie arbeiteten in Ziegelfabriken, auf Landgütern aber auch bei einzelnen Personen. Die Überlebenden verließen in den meisten Fällen ihre Heimat nach der Entlassung aus dem Lager.

380

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 381-386 Branislav Miličić, Jelena Červenjak Kmoniček: Novogodišnji koncert Bečkih...

Mr. sc. Branislav Miličić Muzej Slavonije Osijek Trg Svetog Trojstva 6 branislav.milicic@mso.hr Mr. sc. Jelena Červenjak Kmoniček OŠ „Dobriša Cesarić“ Neretvanska 10, Osijek Jelena.cervenjak@gmail.com

UDK: 656.835 Stručni članak Primljeno: 28.9.2017. Prihvaćeno: 2.10.2017.

Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara na poštanskim markama Republike Austrije unutar Filatelističke zbirke Muzeja Slavonije Autori se u ovom radu osvrću na filatelističku zbirku Republike Austrije Ivana Miličića, koja je dio Filatelističke zbirke Muzeja Slavonije. U radu su se osvrnuli na njen dio koji je tematski vezan za Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara. Uzgredice su dali i kratku povijest Novogodišnjeg koncert Bečkih filharmoničara. Zbirku je Muzeju Slavonije darovala njegova udovica Terezija Miličić.

Ključne riječi: filatelistička zbirka Republike Austrije Ivana Miličića, Muzej Slavonije, Republika Austrija, Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara, 381

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 381-386 Branislav Miličić, Jelena Červenjak Kmoniček: Novogodišnji koncert Bečkih...

Uvodne napomene Povod pisanju rada je obiteljska tradicija gledanja Novogodišnjeg koncerta Bečkih filharmoničara, a povezana je s prigodnim poštanskim markama Republike Austrije koja u Muzeju Slavonije potječe iz osobne zbirke osječkog trgovca i filatelista Ivana Miličića (1922.-2012.). Literatura o filateliji kao (mogućoj) muzejskoj građi vrlo je malobrojna kada s radi o literaturi ili člancima na hrvatskom jeziku. Ovim radom se zapravo nastojalo prikazati poštansku marku kao muzejski predmet i njezinu obrada kao muzejskog predmeta unutar jedne teme.

Ukratko o novogodišnjim koncertima Bečkih filharmoničara 1 Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara je prvi put izveden 31. prosinca 1939. godine pod dirigentskom palicom Clemensa Kraussa (1893.-1954.) te se on uzima za stvarnog pokretača Straussove tradicije na Novogodišnjim koncertima Bečkih filharmoničara i branitelja te tradicije. Prije toga je od 1929. do 1933. godine dirigirao Godišnjim koncertom Straussovih skladbi na Salzburškom festivalu, i to ga je potaknulo u oblikovanju programa budućih Novogodišnjih koncerata Bečkih filharmoničara. Prateći tijek koncerata od 1. siječnja 1941. koncert se izvodio u podne 1. dana Nove godine to s temeljnom vodiljom članova Bečkih filharmoničara da vrhunskim glazbenim interpretacijama ljudima diljem svijeta pošalju pozdrav u duhu nade, prijateljstva i mira. Glazbeni program je u isto vrijeme živahan i nostalgičan, a na početku Nove godine vedre i razigrane skladbe su nudile optimizam i zadovoljstvo. Prateći potom poratno vrijeme Bečki novogodišnji koncerti su u tim godinama održavani u teškim prilikama za Austriju. Još teže prilike za orkestar i filharmoničare zbile su se nakon iznenadne smrti maestra Clemensa Kraussa 1954. pa je tek nakon velikoga kolebanja što i kako dalje izbor pao na dirigenta Willija Boskovskyja (1909.-1991.). Izbor se vrlo brzo pokazao jako dobar jer je Boskovsky dirigirao Novogodišnjim koncertima sve do 1979. godine. Njegovo dirigiranje vratilo je duh zaboravljene Austrije, koju je uz nostalgičnu sjetu najviše obilježila magija glazbe obitelji Strauss.

Dirigent Clemens Krauss 1

Kada je zbog zdravstvenih razloga Boskovsky otkazao svoje dirigiranje Novogodišnjim koncertom 1980. godine filharmoničari su učinili bitnu promjenu te za dirigenta

Zbog relativno malog broja izvora podaci za Novogodišnji koncert preuzeti sa stranica: Dr. Clemens Hellsberg, The History of the New Year’s Concert, (osobni prijevod BM) dostupno na: https://www. wienerphilharmoniker.at/new-years-concert/history, https://hr.wikipedia.org/wiki/Novogodi%C5%A1nji_ koncert_Be%C4%8Dkih_filharmoni%C4%8Dara

382

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 381-386 Branislav Miličić, Jelena Červenjak Kmoniček: Novogodišnji koncert Bečkih...

odabrali međunarodno poznatog dirigenta Lorina Maazela (1930.-2014.) koji će Novogodišnjim koncertima dirigirati idućih šest godina. Nakon 1986. godine donesena je odluka da se za svaku godinu bira novi dirigent. Tako su dirigirali sljedeći dirigenti: Herbert von Karajan (1987.), Claudio Abbado (1988., 1991.), Carlos Kleiber (1989., 1992.), Zubin Mehta (1990., 1995., 1998., 2007., 2015.), Riccardo Muti (1993., 1997., 2000., 2004.) Lorin Maazel (1994., 1996., 1999., 2005.), Nikolaus Harnoncourt (2001., 2003.), Seiji Ozawa (2002.), Mariss Jansons (2006., 2012., 2016.), Georges Prêtre (2008., 2010.), Daniel Barenboim (2009., 2014.) i Franz Welser-Möst (2011., 2013.). Televizijski prijenos iz Musikvereina, prvi put je realiziran 1959. godine, a ostvaruje ga austrijska televizija ORF u suradnji s njemačkom ZDF, odakle se dalje prenosi putem Eurovizije. Uživanje u prijenosu Novogodišnjeg koncerta Bečkih filharmoničara postalo je tradicionalni dio novogodišnjeg rituala mnogih obitelji. Središnje mjesto u programu svakog Novogodišnjeg koncerta Bečkih filharmoničara zauzimaju djela obitelji Strauss uz koja se svake godine postavlja i težište na nekoliko djela odabranog skladatelja. Obično se izvodi dvanaestak djela s pauzom oko polovice programa. U novije vrijeme koncert počinje u 11:15 sati, a ukupno traje program s pauzama oko dva i pol sata. U drugom dijelu programa orkestru se u televizijskom prijenosu pridružuju parovi iz Baleta Bečke državne opere i Bečke narodne opere, koji plešu na različitim čuvenim mjestima u Austriji. Službeni program uvijek prate već ritualizirana tri bisa: prvi je brza polka po izboru dirigenta, koji prije izvođenja publici u dvorani i gledateljima TV-prijenosa spomene skladatelja i naziv djela, a drugi je čuveni valcer Na lijepom plavom Dunavu Johanna Straussa mlađeg, čijih nekoliko uvodnih taktova publika redovito prekida pljeskom. Tada se dirigent obraća nazočnima u dvorani i gledateljima širom svijeta, najprije kakvom kratkom prigodnom porukom koja se može odnositi na aktualni trenutak (poput recimo proširenja Europske unije), da bi potom uglas s Filharmoničarima svima poželio sretnu Novu godinu (njem. Prosit Neujahr!). Želje za sretno novo ljeto pojedini dirigenti često upute i na drugim jezicima osim njemačkog. Nakon izvođenja valcera Na lijepom plavom Dunavu, Filharmoničari koncert završavaju izvedbom svima dobro znanog Radetzkyjeva marša, tijekom kojega se dirigent u pravom trenutku okreće i “dirigira” publici, koja pak ritmičnim pljeskanjem rado sudjeluje u izvedbi. Odgovarajući pljesak kojim publika traži biseve nikada ne izostaje, ali je koncert 2005. godine pod palicom Lorina Maazela ipak okončan bez izvođenja Radetzkyjeva marša u znak poštovanja prema žrtvama cunamija u Indijskom oceanu od 26. prosinca 2004. Zlatnu koncertnu dvoranu Bečkoga glazbenog društva (Musikvereina) prigodom Novogodišnjeg koncerta ukrašavaju raskošni cvjetni aranžmani koje bečki cvjećari sastavljaju od cvijeća koje od 1980. godine tradicionalno poklanja grad Sanremo. 383

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 381-386 Branislav Miličić, Jelena Červenjak Kmoniček: Novogodišnji koncert Bečkih...

Program Novogodišnjeg koncerta Bečkih filharmoničara se svake godine izvodi tri puta: 30. prosinca kao pretpremijera, rezervirana za pripadnike austrijske vojske, 31. prosinca navečer kao Koncert novogodišnje večeri i napokon 1. siječnja kao Novogodišnji koncert. Obitelj Strauss a) 100. obljetnica Johana Straussa oca (24. rujna 1949., MSO 228138) b) 50. obljetnica Johana Straussa sina (3. lipanja 1949., MSO 228139)

150. obljetnica Bečkih filharmoničara (27. ožujka 1992., MSO 228140)

Novogodišnji koncert na poštanskim markama u zbirci Muzeja Slavonije Na poštanskim markama Republike Austrije Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara vrlo rado je prikazivana tema iako izravno motivi koncerta na markama novijeg su datuma, a ostali motivi koji se mogu povezati sa temom protežu se od prvih poštanskih maraka Druge Republike2. Filatelistička zbirka Ivana Miličića „Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara Republike Austrije“ obuhvaća vremensko razdoblje od 1945. do 2008. godine i sastavnica je

100. obljetnica Bečke državne opere 1969. (MSO228141, MSO 228142) 2

Austrijanci tako nazivaju Republiku Austriju od 1945. godine do danas

384

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 381-386 Branislav Miličić, Jelena Červenjak Kmoniček: Novogodišnji koncert Bečkih...

Dirigenti Novogodišnjeg koncerta Bečkih filharmoničara 2004.-2007.(MSO 228143-228146) a) Ricardo Muti b) Lorin Maazel c) Mariss Jansons d) Zubin Mehta

Filatelističke zbirke Muzeja Slavonije u Osijeku. Marke pripadaju zbirci poštanskih maraka Republike Austrije s temom značajnog simbola Republike Austrije i Beča. Zbirka je u odličnome stanju predana i složena prema godinama u album. U albumu se uz svaku stranicu sa markama nalazi i stranica sa na koju se upisuju inventarni brojevi od prvog broja u prvom redu stranice. Album se nalazi sada u Muzeju Slavonije gdje se stručno obrađuje. Tematska je obrada filatelističke građe mnogo složenija jer proizvođači filatelističke opreme ne proizvode originalne listove za pojedine filatelističke teme, a u tematskim zbirkama marke su često iz raznih zemalja što otežava muzejsku obradu tematskih filatelističkih zbirki i zahtjeva konzultiranje kataloga poštanskih maraka brojnih zemalja i više vremena.

385

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 381-386 Branislav Miličić, Jelena Červenjak Kmoniček: Novogodišnji koncert Bečkih...

Novogodišnji koncert Bečkih filharmoničara na poštanskim markama Republike Austrije unutar Filatelističke zbirke Muzeja Slavonije Sažetak Rad je zorno prikazao poštanske marke s temom jednog od simbola Republike Austrije i Beča - Novogodišnjim koncertom Bečkih filharmoničara te vrlo sažeto i kratko opisao način obrade te zbirke u Muzeju Slavonije u Osijeku. Pri tome je istaknuto da proizvođači filatelističke opreme ne proizvode originalne listove za pojedine filatelističke teme, a u tematskim zbirkama marke su često iz raznih zemalja što otežava muzejsku obradu tematskih filatelističkih zbirki.

Das Neujahrskonzert der Wiener Filcharmoniker auf den Briefmarken der Republik Österreich in der philatelistischen Sammlung des Museums Slawoniens Zusammenfassung Die Arbeit zeigt anschaulich die Briefmarken mit dem Thema eines Symbols der Republik Österreich und Wien – dem Neujahrskonzert der Wiener Filcharmoniker und beschreibt sehr kurzgefasst die Behandlungsweise dieser Sammlung im Museum von Slawonien in Osijek. Dabei wird betont, dass die Produzenten des philatelistischen Zubehörs keine originale Blätter für einzelne philatelistische Themen erzeugen und in thematischen Sammlungen sind die Briefmarken oft aus verschiedenen Ländern, was die museale Bearbeitung der thematischen philatelistischen Sammlungen erschwert.

386

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Nikša Nezirović dipl.ecc. Šamac, BiH niksa.nezirovic@gmail.com

UDK: 323.15(497.6=112.2)(091) Stručni članak Primljeno: 27.6.2017. Prihvaćeno: 30.6.2017.

Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac) Na osnovu raspoloživih dokumenata iz službenih i privatnih arhiva, autor je na temelju istraživanja analizirao naseljavanje, društveni i privredni život Nijemaca i Austrijanaca u Bosanskom Šamcu, tadašnjem središtu Bosanske Posavine. U radu je poseban dio posvećen i njihovom poslijeratnom nasilnom iseljavanju i smještaju u logore. Autor je u radu naveo većinu imena i prezimena šamačkih Nijemaca i Austrijanaca.

Ključne riječi: Bosanski Šamac, Nijemci i Austrijanci, naseljavanje, statistika, iseljavanje, logori.

387

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

O doseljenim obiteljima Kao i u drugim krajevima nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije tako su i u Bosni i Hercegovini živjeli Nijemci i Austrijanci kao najmlađa kolonizacijska skupina u jugoistočnoj Evropi.1 Pored tragova u srednjem vijeku o nazočnosti stanovnika njemačkog porijekla, najznačajnije razdoblje njihovog naseljavanja u Bosni i Hercegovini je od 1878. pa do 1941. godine. Tu su, kao i u Bosanski Šamac, grad na ušću rijeke Bosne u Savu, doselili najviše iz južne Mađarske (Bačke i Banata), te Šleske, Saksonije, Galicije, Austrije i drugih područja. Veliko značenje u tome imao je vrhbosanski nadbiskup Josip Štadler koji je za potrebe njihove kolonizacije u okolici Bosanskog Šamca kupio jedan obližnji spahiluk.2 Istodobno je i Austro-Ugarska Monarhija od bosanskih begova i aga otkupljivala zemljište u zlatu i osnivala njemačke kolonije, dajući svakom od doseljenika po 50 dunuma i novčanu pomoć za izgradnju kuće, štale, šupe, bunara i slično. Ti su naseljenici bili osnova austrijske politike njihova doseljavanja s namjerom da se ti gospodarski, ali i u drugim segmentima života zaostali krajevi uzdignu na jednu višu razinu i da se u Bosnu i Hercegovinu donese jedan novi razvijeni društveni sustav. U Bosanskoj Posavini su osnovali i oko 20 sela, kao i bosanske njemačke kolonije, uglavnom u Bosanskoj Posavini. Radi se o slobodnim neerarskim njemačkim kolonijama i erarskim njemačkim kolonijama.3 Cjelovite statistike o pridošlim Nijemcima i Austrijancima u Šamcu nema. Postoje necjeloviti podaci budući da su popisi vođeni prema različitim kriterijima. Tako su to ili popisi prema vjeroispovijedi, pokrajini odakle dolaze i slično, tako da se u njima ne navodi pripadnost njemačkom ili austrijskom kulturnom krugu. Jedini pokazatelj je jezik kojim su se stanovnici služili. Od šamačkih njemačkih i austrijanskih porodica i pojedinaca pominju se: Altgajer (Andrija, koji je bio učitelj u Šamcu inače bliski rođak Branimira Altgajera (vođe njemačke narodnosne skupine u NDH) na čiji je nagovor prešao u Osijek), Balog (ugostitelji-pivari, Franjo i Roza, porijeklom iz Austrije, roditelji čuvene pozorišne glumice prvakinje HNK u Osijeku Mice Balog-Gavrilović), Bandl (Štefan Bandl, porijeklom iz sjeverne Austrije, šef riječne agencije, 1860-1921, koji je imao brojno 1

Vladimir Geiger, „Skica za povijest Nijemaca i Austrijanaca u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na njihovu sudbinu tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću.“, Hercegovina, Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, god. XXVI, br. 1 (26), Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru – Studij povijesti i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Mostar, 2015. str. 266.

„Srpski sion“, Sremski Karlovci, god. XII, br. 7 od 17. 2. 1902., str. 110.

Ivan Balta „Njemačke kolonije u bosanskoj Posavini krajem 19. stoljeća“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice VGD Jahrbuch 2004. Urednici: Renata Trišler, Nikola Mak, Osijek, 2004. str. 212-215.

388

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

potomstvo, a njegov potomak je Bruno Bandl4 iz Osijeka), Blechl ( Josef Blechl, štampar u Šamcu, početkom 1930-tih, da bi se odselio u Prigrevicu kod Apatina, gdje štampa novine „Deutsche Volkszeitung“), Bonnert (Ivan, krojač iz Županje), Crnolatac5 (Nikola, porijeklom iz Zemuna, riječni loc, koji je sa porodicom stradao poslije rata), Černi Katarina (posjednica javne kuće), Ebner ( Josip, poreznik, porijeklom iz Tirola. Njegov potomak je Davor Ebner, frontmen, čuvene sarajevske pop grupe „Regina“), Firinger (zanatlije iz Starih Mikanovaca), Grubnić-Kumbert (službenici iz Austrije), Hanamann (Drenovci pored Županje, radi se o bratu čuvenog prof.dr. Franje Hanamanna, po imenu Aleksandar zvani Šandor, gradski vijećnik u Šamcu i njegova supruga Marija. Šamac je posjećivao i Franjo tokom lova), Ilinčić-Buchberger (zanatlije iz Beča), Joahimstaler (Emanuel, nadzornik puteva), Kralj ( Josipa, penzioner iz Austrije), Langer (Franjo, radnik, baštovan, mesar), Lorenz (Karolina, Lipin, Šlezija), Mahrolz Wilhelm (Duisburg, Njemačka, slikar - emigrant), Manz (Tomas, kovač, „ortsleiterom Bos. Šamca“), Mikula (Vinko, remenar iz Austrije), Albert Josip Müller (direktor Nadbiskupskog dobra Sv. Filomena pored Šamca), Nestlang (Rudolf, upravitelj kotarske ispostave), Neugebauer (zlatar i urar, otac Valtera i Norberta), Pavić (mlinar), Petr (Anton, sudski pristav), Pipal (Viktor, 1887-1971, rođeni Šamčanin, čuveni bečki slikar koga je lično austrijski savezni predsjednik imenovao za profesora), Rag (Ivan, sudski službenik), Reiter ( Josip, sudija), Reichenauer (Hubert, brijač, porijeklom iz Sudeta), Rittermann (Walerijan, apotekar i veleposjednik porijeklom iz Poljske, mada se u Šamac doselio iz Czernowitza, iz Bukovine), Ruiz (Ivan, pekar iz Pančeva), Russ (Karlo, veleposjednik iz Novog Grada, sa dva sina Anton i Adam), Schlafhäuser (Franz, ribar iz Apatina), Špachman (Karlo, Čeh, stolar iz Mirošova, Plzenska oblast, supruga Anna Sudetska Nijemica), Štraub ( Jakob, mesar iz Nepovac, Kula), SchweigerLerchenfeld (Alois Freiher Schweiger-Lerchenfeld, prvi upravitelj kotarske ispostave u Bos. Šamcu 1878-1880. godine), Tamaško/Harfman (Franjo, krojač iz Bogojeva, Apatin), Trutzl (Adolf, trgovac, umro 1917. godine u 65. godini života, jedan od prvih trgovaca u Bos. Šamcu), Varga (Aleksander, upravitelj pustare Dunđerski u Garevcu, mađarskog porijekla, pripadnik Kulturbunda), Wendling (Filip, opštinski službenik, iz njemačke kolonije Kadar, Galicijanac), Leder Franjo, A. Findler6 trgovac, loc Wenzl, Hochetlinger Rudolf iz 1908. godine (politički pristav I klase, vođa sreske ekspoziture

o čijem je “križnom putu” istraživao i pisao dr. sci. Vladimir Geiger.

Mate Rupić, Vladimir Geiger, Branko Ostajmer. članak, „Uhićenja i likvidacije u selima kotara Donji Andrijevci novim vlastima nepoćudnih osoba pred izbore za Ustavotvornu skupštinu 1945. godine.“ ČSP br. 1. Zagreb 2014. 79-100. str. 85.

Trgovac A. Findler iz Šamca u Bosni je prijavio trgovačkog putnika Johana Gautiera iz Rudolfsheima za otuđenje iznosa od 220 florina iz kase ovog trgovca. Putnik je uhapšen. Izvor: „Deutsches Volksblatt“, Wien br. 1626 od 13. 7. 1893., str. 6.

389

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

u Šamcu)7, Dellin (građevinski poduzetnik)8, poslove manipulativnog službenika u sreskoj ispostavi je obavljao Johan Stroka od 1907. do 1910. godine, a od 1913. godine poljoprivredni činovnik pa sve do 1918. godine je bio Oscar Lotz.9 Georg Melhen prvi šamački zubar. Koga su u gradu zvali Đorđe Karanfilović.10 Joseph Adamec je izdavao sobe za prolaznike.11, Alojz Huber, gostioničar u Bos. Šamcu inače iz Babine Grede, Jakov Stiker koji je bio pletar, Eduard Flambach je u Šamcu posao nadcestara obavljao od 1898. godine do 1906. godine. On je 1882. godine učestvovao kao Nijemac u osnivanju čitaonice u Valpovu. David Tot koga su Šamčani zvali „Tuca“- moler. Bio je moler i zidar. On je ostao zapamćen i kao nogometaš u lokalnom klubu u periodu 1936-1938., Amalija zvana „Malčika“ Müller kćerka Viktora i Marije Müller iz Gradačca (1911-2011), udata za šamačkog industrijalca italijanskog porijekla Vjekoslava Markussia zvanog „Điđika“ (1904-1986). Imala je sestru Vikicu koja je živjela također u Šamcu kao učiteljica. Reveland Fridrih ciglar, Friebel Ivan sedlar, Higl Jakob kovač, Knebl Ivan limar, Maks Ivan kovač, Distler Anton bačvar, Andres Franjo moler, Hieber Franz limar, Velhner Franjo limar, Kass Ivan12 stolar, Pert Roza13 trgovina mješovitom robom, Bosner Stjepan14 kovač (na njegovoj kovačnici je pisalo „Ispitani kovač“), Lobenwein Rudolf15 (sudski savjetnik, 1886-1929) umro je i sahranjen na katoličkom groblju u Šamcu. Knopf Koloman obućar. Ovaj Knopf Kalman/Koloman navodi se 1934. godine kao blagajnik beogradskog S. K. „Sloga“.16 Iz Đakova u Šamac je došao izvjesni Franjo Pfefer koji je u ortaštvu sa ing. Draganom Mesićem iz Zagreba formirao firmu „Mesić i drug“ koja je imala veliko skladište drva i svoj gater na mjestu današnje zgrade uprave „Vodvoda i kanalizacije“. Zahvaljujući ovoj firmi Šamac je 5. januara 1935. godine dobio električnu energiju. U Šamcu je kapelnik Sokolske muzike bio

Hof- und Staats- Handbuch der Österreichisch-Ungarisch Monarchie für das Jahr 1908., Wien, 1908., str. 1148.

Na katoličkom groblju u Šamcu postoji jedan spomenik na kome piše: Anna Dellin koja je tragično poginula 9. 12. 1909. u 5. godini života. Prema sjećanju građana djevojčica je pala sa šlepa u Savu. Vodena struja ju je odnijela pod šlep gdje se udavila. Njena majka se zvala Adela Dellin koja se nalazila u periodu od 27. 8. do 3. 9. 1912. u banji pored Graza. Tu je zavedena u spisak „Kurliste“ kao „Baummeistergattin in Bosnisch Šamac.“ Izvor: „Grazer Tagblatt „ br. 289 od 19. 10. 1912., str. 11.

Esad Tihić, Bosanski Šamac kroz historiju, od postanka naselja do završetka Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 2005. str. 87.

Esad Tihić, Bosanski Šamac kroz historiju, od postanka naselja do završetka Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 2005. str. 163.

Esad Tihić, Bosanski Šamac kroz historiju, od postanka naselja do završetka Drugog svjetskog rata, Sarajevo, 2005. str. 98.

Adresar Kraljevine SHS“ Beograd 1929. Naklada „Jugoslovensko Rudolf Mosse“ a.d. Beograd-Zagreb. str. 7-8.

U Popisu maturanata požeške gimnazije od 1901. do 1939., navodi se da je učenik od 1902./1903. bio Rudolf Lobenwein i da je isti maturirao 1908.

„Vreme“, Beograd, br. 4461od 12. 6. 1934., str. 10.

390

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Walentin Wolf koji je bio vrlo stručan. Tu funkciju je obavljao sve do 1937. godine.17 Brandsajner Terezija rođena 15. 10. 1902. godine u Apatinu, domaćica, koja je vjenčana 2. 3. 1937. za Salić Sulju rođenog 1898. godine porijeklom iz Gradačca. Oni su živjeli u Šamcu. Dok je na adresi Vojvode Mišića 10 u Šamcu stanovala Nemet Viktorija nezakonita žena Sulejmanović Age (1893.) piljara iz Bos. Šamca. Poslije Drugog svjetskog rata u Šamcu su kao ljekari - zarobljenici radili: dr. Šic (Schitz), a potom također njemački zarobljenik, oficir dr. Georg Kahel iz Karlsruea. Ostao je ovdje do 1950-tih godina, živio je u Filipovića kući u Slavonskom Šamcu. U narodu zvani dr. Švabo. U Bos. Šamcu se negdje može naći podatak da je živjela izvjesna Erlich Paula i pomen Erlichove pustare. Svakako da je bilo i učitelja koji su imali njemačka prezimena i imena i to: Ema Halwaks, Ljudevit pl. Müller, Katarina Masz, Elza König, njen muž Emil König je bio posljednji austrougarski upravitelj kotarske ispostave Bos. Šamac u periodu 1916-1918. godine.

Obilježje življenja Šamački Nijemci i Austrijanci su imali raznovrstan i bogat društveni život koji se ogledao u pismenosti, radinosti, štedljivosti i predanosti radu. Uključeni su u rad skoro svih poznatih društava u gradu opće društvenog značaja: Dobrovoljno vatrogasno društvo, Lovačko društvo, tamburaška, pjevačka, kulturna, vojnička, sportska ili pak cehovska društva. Donijeli su u Bosanski Šamac novi način odjevanja, življenja i pogleda na svijet čak i novosti u kulinarstvu. U to doba je nastao čak i jedan valcer pod nazivom „Veseli Šamčanin“ koji je izvođen na zabavama ali čije su partiture danas izgubljene. Djecu su odgajali u njemačkom duhu ali i poštovanju drugih. Osnivane su i njemačke škole posebno u njemačkim kolonijama. Nijemci su imali i svoje udruženje osnovano 1909. godine u Bosni i Hercegovini. U gradu Šamcu većinom su se zapošljavali kao državni službenici: geometri, putari, šumari, veterinari, liječnici, brodari, poštari, učitelji i drugi. Naravno da je bilo i trgovaca, zanatlija, posjednika i slično. Prema popisu stanovnika Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca iz 1921. godine na području Kotarske ispostave Bosanski Šamac 35 osoba govorilo je „njemačkim jezikom“. Isti podatak navodi sljedeći popis Kraljevine Jugoslavije iz 1931. godine.18

On je živio u Slavonskom Šamcu. Kao upraviteljica imanja porodice plemenitih Phillipović de Freudenberg iz Slavonskog Šamca pominje se izvjesna frau Wolf. To imanje se nalazilo dijelom na bosanskoj strani pored naselja Kadar i Vrbovac. Njihov sin je bio prof. dr. sc. Anđelko Wolf rođen u Slavonskom Šamcu 1922 – Zagreb 2007. ugledni epidemiolog i dermatovenerolog. Bio je i zamjenik direktora Medicinskog fakulteta u Rijeci.

Službeni popisi stanovništva za 1921. godinu i 1931. godinu.

391

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Posljedice Drugog svjetskog rata Početkom rata u Bosanskom Šamcu je 1941. godine formiran je Kulturbund, koji nije dugo egzistirao nego samo do dolaska njemačke vojske kada se osniva nova mjesna organizacija Njemačke narodne skupine.19 Folksdojčeri su svoje aktivnosti održavali u rekviriranoj trgovačkoj radnji veletrgovca Milana Jankovića koji je sa porodicom pobjegao u Beograd. U toj radnji je otvoren „Njemački dom“ odnosno „Heim“. Taj dom je u početku bio stjecište pripadnika njemačke nacionalne manjine ne samo našeg kraja nego i iz cijele Posavine. Bilo je to propagandno sjedište. Dom je imao i učiteljicu, koja je ujedno bila i njegova domaćica. Bila je to Elza Rag. U domu su održavana razna predavanja, dijeljene brošure, časopisi, letci i slično. Veoma aktivne u radu doma bile su: Vilma Hartman-Tamaško i MicikaMica Kumbert. Zanimljivo je da su u Kulturbund u početku bile uključene i neke porodice češke i mađarske nacionalne manjine ili su na drugi način bile motivisane da uđu u ovo društvo ukoliko su za pretka imali nekog čistokrvnog Nijemca. Prema različitim podacima u Bosni i Hercegovini je bilo potkraj 1941. godine 23.267 Nijemaca i tu brojku u svojim izvještajima spominju i Ministarstvo vanjskih poslova Njemačkog Reicha i Poslanstvo Njemačkog Reicha u Zagrebu u ljeto 1942. godine. Prva preseljavanja njemačkog stanovništva u NDH bila su potkraj 1941. godine i početkom 1942. godine iz dijelova gdje je počeo ustanak. Stoga Vlada Reicha i Vlada NDH potpisuju u Zagrebu 30. rujna 1942. godine Ugovor o iseljavanju Nijemaca s pojednih područja NDH (Vereinbarung zwischen der Deutschen Regierung und der Regierung des Unabhängigen Staates Kroatien über die Umsiedlung von Angehörigen des deutschen Volkstums aus bestimemten Gebieten des Unabhängigen Staates Kroatien in das Deutsche Reich). Prema tome iseljeno je ukupno 17.363 Nijemca među kojima i iz Bosanskog Šamca. Prema kopiji originalnog ugovora između Vlade Njemačkog Reicha i Vlade NDH preko mjestnog opunomoćenika i u organizaciji sjedišta Glavnog stožera iz Slavonskog Broda u selidbeno područje mjestnog opunomoćenika OB 4 sa sjedištem u Derventi pripadao je: Bosanski Šamac sa 106 osoba.20

Vladimir Geiger, članak „Sudbina Bosansko-hercegovačkih Nijemaca (II)., Politički zatvorenik, Zagreb, travanj/ svibanj/lipanj, 2015. br. 262-263. 25. Preuzeto iz: Hrvatski državni arhiv. Zagreb, Ministarstvo vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske, kut. 3. Utanačenje između vlade NDH i Njemačke vlade o selidbi pripadnika njemačke narodnosti sa stanovitih područja NDH u Njemački Reich od 30. rujna 1942.

392

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Neki od njih se nisu osjećali krivima te su ostali u Šamcu i dočekali oslobođenje. Te 1945. godine i oni su doživjeli sličnu sudbinu. Nasilno su pokupljeni i pritvoreni, oduzeta su im sva građanska prava i konfiskovana imovina. Proglasili su ih kolektivnim krivcima i neprijateljima. Komunistička vlast ih je progonila, hapsila i zatvarala u logore. Prošli su logore u Krndiji, Valpovu, Velika Pisanica itd. Šamački Nijemci iz Bosanske Posavine (Brčko, Bijeljina, Gradačac i Bosanski Šamac) uhićeni su i internirani najprije u logore Josipovac i Valpovo, odakle su trebali biti prognani u Austriju.21 Prema Izvještaju Sreskog Otsjeka za unutrašnje poslove Sreskog Narodnog odbora koji je upućen Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Sarajevo, te 1946. godine u Bosanskom Šamcu je živjelo još 3 folksdojčera dok je prije rata bilo njih 22. Doslovno se navodi: „za vrijeme predratno bilo im je glavno zanimanje: zanatlije. Imovno stanje srednje, političko vladanje loše, uglavnom svi članovi Kulturbunda. Mobilizaciji su se odazvali za vrijeme rata u neprijateljskoj vojsci, u većini slučajeva su bili petokolonaši i sarađivali sa okupatorom, a bilo ih je i takvih koji nisu sarađivali i rezervisano se držali i imali ispravno držanje prema Srbima, muslimanima, jevrejima itd. aktivno nije ni jedan učestvovao u NOP-u, niti ga je pomagao. Većina je bila u Kulturbundu, a trojica su bila u SS trupama i poginuli na Istočnom bojištu.“22 U Izvještaju Sreskog Otsjeka za unutrašnje poslove Sreskog Narodnog Odbora br. 2346/46 od 31. siječnja 1946. godine navodi se podatak da su u Šamcu za vrijeme rata i prije rata živjela 22 folksdojčera, pa se navode i njihova imena. Međutim taj podatak nije baš tačan. Naime u ovom spisku se navode 22 imena ali nisu tu svi članovi obitelji koji se također mogu smatrati Nijemcima.23 Imena te 22 osobe su: Langer Franjo (sada u Bos. Šamcu), Šlafajzer Franjo (sada u Sl. Šamcu), Šlafajzer Efika (sada u Sl. Šamcu), Šlafajzer Franc (sada u Sl. Šamcu), Pavić Stevo (sada u Sl. Šamcu), Pavić Djuka (sada u Sl. Šamcu), Pavić Marko Stevin (sada u Sl. Šamcu), Tomas Manc (u Zagrebu), Leder Franjo (u Sl. Šamcu), Pavić Josip Stevin (u Njemačkoj), Bonert Ivan (u logoru), Bandl Otto (u logoru), Rajhenauer Hubert (u logoru), Rus Antun (u Njemačkoj), Balog Franjo (u Njemačkoj), Černi Katarina (u Njemačkoj), Tamaško Franjo (u Njemačkoj), Grumbić Micika (u Njemačkoj), Vendling Filip (u Njemačkoj), Rak Elza žena Ivanova (u Gradačcu), Walter Franjo (u Njemačkoj) i Brandvajer Franjo (u Tišini kod Bos. Šamca). U spomenutom izvještaju Sreskog Otsjeka za unutrašnje poslove Sreskog narodnog odbora upućenog Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača o šamačkim folksdojčerima navode se i dvije osobe i to: „Walter 21

Vladimir Geiger, Branko Kranjčev, Radni logor Šipovac-Našice 1945.-1946. , Našice, 2015. str. 166.

Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Fond Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) za Bosnu i Hercegovinu, Inv. br. 59, rb. 67, kut. 6. Zahvaljujući ljubaznosti dr. sc. Vladimira Geigera iz Zagreba.

Poslat autoru ljubaznošću dr. sci. Vladimira Geigera iz Zagreba.

393

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Franjo koji je jedno vrijeme iza okupacije boravio u Šamcu, da bi 1944. godine otišao u Njemačku, nije se vratio te se sada tamo i nalazi. Brandvajner Franjo, zemljoradnik, slabog imovnog stanja, koji se nalazi na slobodi i sada živi u selu Tišina pored Bos. Šamca. On nije odveden u logor iz razloga što se nije ničim ogriješio o NOV, te imenovani nije ni bio član Kulturbunda niti se uopšte isticao kao Nijemac, te se isti nije ogriješio o naš narodni pokret.“24 Prateći te podatke i u potonjim desetljećima uočava se da je 1991. na području općine Bosanski Šamac živjelo 10 Nijemaca (prema naciji), a prema njemačkom jeziku koji su uzeli kao maternji njih 25.25

Slika iz lova u Bos. Šamcu, s lijeva na desno sjede: Anto Dujić (gradonačelnik i veleposjednik), Petar pl. Philipović (veleposjednik i trgovac iz Slavonskog Šamca) i Franjo Hanamann (izumitelj i univerzitetski profesor). Ljubaznošću unuke Ante Dujića, Jasne Despot iz Sarajeva.

Zvanični popis stanovništva za 1991. godinu.

394

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Zaključak Nijemci i Austrijanci u periodu svoga življenja u Bosanskom Šamcu od 1878. godine pa sve do završetka Drugog svjetskog rata su donijeli novi način života u jednu orijentalnu sredinu. Sa drugačijim pogledima na život, rad, sa svojom pismenošću, radinošću i upornošću uzdigli su ovu malu varošicu u rang zvanično proglašenog 1885. godine naseljenog gradskog mjesta. Kao i u drugim krajevima zemlje teško su doživjeli propast Austro-Ugarskog Carstva međutim konslidovali su svoje redove okrenuvši se svojim poslovima i vjeri, sa dolaskom nacista na vlast ipak nisu svi podlegli nacističkoj propagandi nego su zadržali dobre i bliske ljudske odnose sa drugim narodima i vjerama koji su živjeli u malom Bosanskom Šamcu. Na početku rata uključeni u redove vojske i drugih formacija, te u rad „Kulturbunda“ koji gasi svoj rad u Šamcu sa njihovim iseljavanjem prvo u Poljsku tokom rata, da bi pak oni koji su preostali po završetka rata doživjeli istu sudbinu kao i u drugim mjestima i našli su se pod udarom kolektivne krivnje za rat i stradanja. Prošavši skoro sve logore koje su nove vlasti formirale za njih ovi šamački Nijemci i Austrijanci su se našli uglavnom u dijelovima današnje Hrvatske i većih gradova te i u drugim zemljama gdje i danas žive njihovi potomci.

395

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Arhivski fondovi: Arhiv Bosne i Hercegovine, Sarajevo. Fond Zemaljska komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ) za Bosnu i Hercegovinu. Inv. br. 59, rb. 67, kut. 6. Zahvaljujući ljubaznosti dr. sc. Vladimira Geigera iz Zagreba. Privatna arhiva autora.

Literatura: Adresar Kraljevine SHS, Beograd 1929. Naklada „Jugoslovensko Rudolf Mosse“ a.d. BeogradZagreb. Balta Ivan, „Njemačke kolonije u bosanskoj Posavini krajem 19. stoljeća“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice VGD Jahrbuch 2004. Urednici: Renata Trišler, Nikola Mak, Osijek, 2004. Deutsches Volksblatt, Wien, br. 1626 od 13. srpnja 1893. Geiger Vladimir „Skica za povijest Nijemaca i Austrijanaca u Bosni i Hercegovini s posebnim osvrtom na njihovu sudbinu tijekom Drugog svjetskog rata i u poraću.“, Hercegovina, Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe, god. XXVI, br.1 (26), Filozofski fakultet Sveučilišta u Mostaru – Studij povijesti i Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Mostar, 2015. Geiger Vladimir, članak „Sudbina Bosansko-hercegovačkih Nijemaca“ (II), Politički zatvorenik, Zagreb, travanj/svibanj/lipanj, 2015. Geiger Vladimir, Kranjčev Branko, Radni logor Šipovac-Našice 1945.-1946. , Našice, 2015. Grazer Tagblatt, Graz, br. 289 od 19. listopada 1912. Hof-und Staats-Handbuch der Österreichish-Ungarisch Monarchie für das Jahr 1908., Wien, 1908. Popis stanovništva, 31. siječnja 1921., Opšta državna statistika, Beograd, knjiga I. Popis stanovništva, 31. ožujka 1931. Opšta državna statistika, Beograd, knjiga II. 1938. Popis stanovništva za 1991. godinu Rupić Mate, Geiger Vladimir, Ostajmer Branko. Članak „Uhićenja i likvidacije u selima kotara Donji Andrijevci novim vlastima nepoćudnih osoba pred izbore za Ustavotvornu skupštinu 1945. godine“, ČSP, br. 1, Zagreb, 2014. Srpski sion, Sremski Karlovci, god. XII, br. 7 od 17. veljače 1902. Tihić Esad, Bosanski Šamac kroz historiju, od postanka naselja do završetka Drugog svjetskog rata , Sarajevo, 2005. Vreme, Beograd, br. 4461 od 12. lipnja 1934.

396

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac) Sažetak U radu je u kraćim crtama istaknut uticaj i doprinos njemačkog i austrijskog stanovništva u najmlađoj austrougarskoj pokrajini te u gradu Bosanskom Šamcu na samoj obali Save, na samoj granici. Kako je Bosanski Šamac osnovan 1863. godine kao azilno mjesto za protjerane Muslimane iz Srbije vrlo brzo i to čak 1878. godine dolaze prvi doseljenici sa njemačkog govornog područja. U jednoj zaostaloj sredini ova skupina ljudi donosi elemente urbanog načina življenja i djelovanja. Bosanski Šamac dobija novi privredni zamah, sa modernim zgradama, ulicama, trotoarima, alejama te sa novim firmama i zanatlijskim radnjama postaje idealno mjesto za život ove skupine. Period njihovog naseljevanja svakako da je bio vrlo težak da bi pak njihovim potomcima ovi prostori postali nova i jedina domovina. Njegujuću svoju kulturu i najviše svoj njemački jezik zadržavaju svoje veza sa starom postojbinom, međutim ratni poremećaji ostavljaju traga i na ovoj populaciji. Konačno Drugi svjetski rat je uticao da ove nacionalne skupine danas skoro nema u Bosanskom Šamcu. Odselivši se sami ili pak protjerani od strane novih vlasti poslije 1945. godine ovi ljudi i njihovi potomci i dalje čuvaju uspomene na svoj grad i sretne periode svoga života. Smrću i onih posljednjih te gubitkom njihovih sjećanja i uništavanjem njihovih obiteljskih arhiva izgubio bi se bilo kakav trag o njihovom postojanju u ovom gradu, te ovaj rad želi bar na ovaj način to spasi i prezentuje široj društvenoj javnosti.

397

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 387-398 Nikša Nezirović: Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac)

Deutsche und Österreicher in dem Bosnischen Savegebiet (Rückblick auf Bosanski Šamac) Zusammenfassung In der Arbeit wird kurz der Einfluss und Beitrag der deutschen und österreichischen Bewohnern im jüngsten österreichische-ungarischen Landesgebiet sowie in der Stadt Bosanski Šamac an dem Ufer der Save, an der Grenze, betont. Da Bosanski Šamac im Jahr 1863 als Asylstelle für die aus Serbien vertriebene Mosleme gegründet wurde, kommen sehr schnell, und zwar schon 1878, die ersten Ansiedler aus dem deutschsprachigen Gebiet. In eine zurückgebliebene Umwelt bringt diese Menschengruppe Elemente einer urbanen Lebens- und Arbeitsweise. Bosanski Šamac bekommt einen wirtschaftlichen Aufschwung, mit den modernen Gebäuden, Straßen, Gehsteigen, Alleen sowie neuen Firmen und Handwerkergeschaften wird das ein idealer Ort zum Leben dieser Gruppe. Die Zeit ihrer Ansiedlung war sicherlich sehr schwer, und trotzdem wurde dieser Raum für deren Nachfahren zur neuen und einzigen Heimat zu werden. Ihre Kultur und insbesondere die deutsche Sprache pflegend erhalten sie ihre Bände mit der Urheimat, doch die Kriegsgeschehnisse hinterlassen auch auf diesem Volk ihre Spuren. Schließlich hatte der Zweite Weltkrieg zur Folge, dass diese nationale Gruppe heute aus Bosanski Šamac verschwunden ist. Selbst wegziehend oder nach 1945 seitens der neuen Regierung vertrieben pflegen diese Menschen und deren Nachfahren weiterhin die Erinnerungen an ihre Stadt und die glückliche Zeiten ihres Lebens. Durch den Tod auch der Letzten von ihnen sowie durch Verlust ihrer Erinnerungen und Zerstörung ihrer Familienarchiven würde jede Spur über ihre Anwesenheit in dieser Stadt verschwinden, so will diese Arbeit das wenigstens auf diese Weise retten und der weiteren gesellschaftlichen Öffentlichkeit vorstellen.

398

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

Ludwig Bauer, književnik Zagreb Njemačka zajednica Osijek

UDK: 821.163.42.09 Izlaganje sa znanstvenog skupa Primljeno: 12.9.2017. Prihvaćeno: 12.9.2017.

Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost podunavskošvapske građe Autor ovim tekstom analizira književni potencijal podunavskošvapske građe. Osvrtom na niz romana koji su se od devedesetih godina prošlog stoljeća pojavili u hrvatskoj književnosti, autor pokazuje afirmaciju bitnih istina o sudjelovanju i doprinosu Nijemaca i Austrijanaca hrvatskoj povijesti.

Ključne riječi: književna građa, Podunavski Švabe, roman, Slobodan Šnajder, suvremena hrvatska književnost

399

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

Roman Doba mjedi Slobodana Šnajdera u kratko je vrijeme dobio cijeli niz književnih nagrada u Hrvatskoj i u susjedstvu, a vrlo brzo preveden je i objavljen u Njemačkoj što unaprijed ukazuje i na književnu izvrsnost toga romana. Slobodan Šnajder zreo je pisac koji je svoj talent i spisateljsku visoku vrijednost pokazao u različitim oblicima književnoga stvaranja od dramskog izraza preko esejistike do proze, i uspjeh koji je postigao romanom Doba mjedi ne bi smio biti iznenađenje. Tom uspjehu svakako je, dakle, na prvome mjestu pridonijelo književno majstorstvo autora, ali ne bi trebalo zanemariti ni relevantnost književne građe koju roman obrađuje. U središtu je romana lik Podunavskog Švabe, a fabula je dobrim dijelom fokusirana na zbivanja u Drugom svjetskom ratu kada vjetrometina tragičnih povijesnih zbivanja tog junaka/ antijunaka baca po ratištima istočne Europe, dijelom u zloglasnoj uniformi SS-a koju mora nositi nezavisno od vlastite afilijacije i izbora. Autor tog svoga književnog junaka, a predložak je biografija autorova oca, stavlja i u širi povijesni kontekst – u uvodnom se dijelu romana prikazuju na sažet, duhovit i gotovo dramski intoniran način, glavne crte povijesti Podunavskih Švaba na ovim prostorima, posebice njihov dolazak, ali i prilagodba novoj sredini. O produktivnosti književne građe može se raspravljati s različitih aspekata, ali nedvojbeno je da značajno utječe na poetiku, kao i na recepciju književnoga djela. U tom pogledu posebno su značajne ratne teme koje a priori privlače značajniju čitateljsku pažnju pa su i recepcijski markantnije. U poetičkom smislu takva vrsta građe nameće dinamičniji prozni izraz što se i opet ogleda u recepcijskoj razini. Primjeri takve građe susreću se u prozama Mihaila Šolohova, Isaka Babelja, Guyja de Maupassanta, Antona Pavloviča Čehova ili suvremenoga hrvatskog pisca Miljenka Jergovića. Nesumnjiva privlačnost takve tematike koja se kod ovakvih majstora književnosti i adekvatno ogleda u obradi znatno pridonosi ugledu tih književnih oblika. Pritom je nekom hipotetičkom ocjenjivaču ili kritičaru teško odrediti koliko je za privlačnost takvih djela pa i njihovu literarnu valjanost presudno majstorstvo autora, a koliko neporecivi magnetizam književne građe. Je li Šolohov doista tako neprikosnoven majstor ratne proze ili je i tema ono što značajno utječe na finalni književni produkt – gotovo je nemoguće razlučiti. Tako postavljeno pitanje može se smatrati i sekundarnim – književno djelo nakon realizacije egzistira neovisno u odnosu na autora pa je za doživljaj toga djela, ali čak i za njegovu objektivnu književnu vrijednost, ako takva postoji, put do ostvarenja određene razine kvalitete. U svakom slučaju autorima koji se s uspjehom prihvaćaju tako privlačne tematike ne možemo negirati i priznanje za izbor efektne građe. Izbor građe književnoga djela može imati i dalekosežnije kulturološke ili socijalne posljedice. Da bi bilo jasnije na što time aludiram, spomenut ću djela Mati Maksima Gorkog i Germinal Emilea Zole. U širem kontekstu ta su djela imala funkciju analize i isticanja društvene nepravde i, u većoj ili manjoj mjeri, svojevrsne mobilizacije na borbu protiv te nepravde. Može se smatrati da je činjenica što su gimnazijalci u Jugoslaviji prije Drugoga svjetskog rata mogli dospjeti u zatvor ako bi se kod njih našao primjerak 400

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

romana Mati – iznimno afirmativna kritika autorove tendencije ugrađene u roman. Ipak, pitanje koliko takva upotreba građe, odnosno takva mjera angažiranosti kao što je to slučaj s Maksimom Gorkim umanjuje potencijalno objektivnu književnu kvalitetu, umjetničku sugestivnost djela, ostaje otvoreno. Povijest Podunavskih Švaba i pojedinaca koje može obuhvatiti takav zajednički naziv u posljednje se vrijeme pokazuje konstruktivnom i u određenoj mjeri privlačnom književnom građom. Time ne želim ustvrditi da su književna djela s takvom tematikom brojna, ali u posljednja dva-tri desetljeća takva se djela objavljuju, a prije ih nije uopće bilo i cijeli kompleks tema koji bi kao osnovu koristio dotičnu problematiku bio je zamagljen i zamračen nimbusom tabua i političke laži. Kada govorim o tabuiziranju ove tematike, onda u prvom redu aludiram na našu neposrednu okolinu, dakle, hrvatski kontekst i još više prethodni, jugoslavenski, ali se to u podjednakoj mjeri može odnositi i na cijelu istočnu Europu, nekadašnji Sovjetski Savez, pa čak i ostatak svijeta. Ipak, tunica est propior pallio, hrvatski se kontekst u okvirima o kojima je u ovom tekstu riječ nameće kao dobar primjer, ali i relevantan dio i pokazatelj onoga što se događa u nekoj mjeri i na široj europskoj skali. O potencijalu podunavskošvapske književne građe pisao sam u nekoliko navrata. Dio tih razmatranja odnosio se na pitanje identiteta. Nakon egzodusa Podunavskih Švaba iz područja bivše Jugoslavije, preostali pripadnici toga etničkog korpusa, odnosno njihovi potomci morali su prihvatiti sveopću šutnju o tom povijesnom događaju. On je bio izbrisan iz dnevno-političkog života, ali također i iz pamćenja pripadnika većinskoga naroda. Nametnuta etiketa o krivnji nametala je pak neizbježno mimikriju. Nitko od preostalih Švaba više nije bio Nijemac, svi su bili eventualno njemačkoga podrijetla. Pripadnost labavom i fleksibilnom jugoslavenstvu, uz nacionalnu pripadnost većinskom narodu, uz postojanje republičkog državljanstva bili su dovoljno komotan okvir da se problem pripadnosti ne osjeća kao posebno naglašen i akutan. Stanje uoči raspada Jugoslavije i razdoblje raspada bili su popraćeni jačanjem nacionalizama, nacionalnih mitova, fanatizma i šovinizma. O tome da je nacionalni identitet rezidualnih etničkih Nijemaca bio nasilno potisnut govori zanimljiv odnos triju generacija prema njemačkom jeziku. Pri kraju 20. stoljeća najstarija generacija još je uvijek znala i čuvala njemački jezik, iako se njime rijetko služila, srednja generacija, njihovi sinovi, nisu znali njemački jezik, ali su djeca tih sinova ponovno učila i usvajala jezik svojih djedova. Određena mjera demokratizacije društvenih odnosa dovela je do toga da se među pripadnicima svih triju generacija počne intenzivnije razmišljati o identitetu. U Godišnjaku Njemačke zajednice iz Osijeka (2002: 89) objavio sam esej pod naslovom Kulturni identitet Podunavskih Nijemaca kao književni izazov. Pojam kulturnog identiteta, kako sam tada zaključio, bio je adekvatniji stanju stvari od naglašavanja nacionalnog. Razmatranje kulturnog identiteta bio je također dobar put prema otkrivanju prikrivenih činjenica prešućene povijesti. A prešućivanje je bilo tako temeljito i djelotvorno da, primjerice, gotovo cijela generacija hrvatskih građana koja je započinjala 401

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

svoj radni vijek petnaestak godina poslije rata uopće nije imala predodžbe o tome kako su u Hrvatskoj značajan postotak stanovništva nekada predstavljali Podunavski Švabe i potomci Nijemaca i Austrijanaca. O tome su nešto znali oni doseljenici u Slavoniju i u Srijem koji su stigli s juga i uselili se u kuće koje su njihovi vlasnici uglavnom prisilno napustili posljednjih dana Drugoga svjetskog rata ili neposredno nakon njega. Nitko nije spominjao i uglavnom nije ni znao da je jedna od prvih uredbi nove Jugoslavije bila ona koja je svoje građane njemačkoga i austrijskog podrijetla lišila državljanstva, proglašavajući ih suradnicima okupatora. Naravno, preostali pripadnici, ili bolje rezidualni pripadnici njemačke i austrijske manjine ponešto su više i točnije znali o sudbini etničkoga korpusa iz kojega su potekli, ali su podjednako dobro znali da je o tome pametnije šutjeti, nerado su se ili nimalo poistovjećivali sa suradnicima okupatora, a o toj navodnoj ulozi suradnika okupatora znali su vrlo malo. Uvjeti za nacionalnu identifikaciju s precima bili su nepostojeći. Ovo posljednje promijenilo se dakle, ili se počelo mijenjati devedesetih godina dvadesetog stoljeća s intenzivnijim buđenjem nacionalizma i nacionalnih mitova u posljednjim danima jugoslavenske multietničke zajednice. Godine 1990. godine u Sarajevu1 je objavljen moj roman Kratka kronika porodice Weber, a objavljivanje toga romana općenito se smatra početkom širega kulturnog interesa za sudbinu Nijemaca i Austrijanaca u novijoj hrvatskoj povijesti. Buđenjem toga kulturnog interesa smatramo i utemeljenje simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, što je uslijedilo neposredno nakon objavljivanja moje knjige, a koji je kasnije postao tradicionalni, kao jedan od najznačajnijih oblika kulturnog djelovanja njemačke i austrijske manjine u Hrvatskoj. Iako je Kratka kronika porodice Weber, a u nešto promijenjenom društvenopolitičkom i kulturnom kontekstu otvorila vrata beletrističkoj obradi uvjetno rečeno naših njemačkih tema, trebalo je proći dosta vremena od pojave toga romana da se ta vrsta građe ponovno realizira u obliku romana. Vitalnost teme djelomično je potvrđena drugim izdanjem Kratke kronike porodice Weber, u Zagrebu 2001., što je pobudilo zanimanje za nepoznatu temu, ali i podjednako skrivena od očiju javnosti autora koji je bio prisiljen objavljivati u Sarajevu. Tek 2008. godine u Osijeku je objavljen sljedeći roman s podunavskošvapskom tematikom – Sretni Martin Tome Živka. O važnosti kulturnog doprinosa izdavanjem takvog romana govori činjenica da ga je Njemačka zajednica iz Osijeka objavila dvojezično, i na hrvatskom i na njemačkom jeziku. Godine 2009. objavljen je roman Ivane Šojat Kuči Unterstadt. Roman je dobio povoljne kritike, a još povoljnije ocijenjena je dramatizacija toga romana koja je odnijela 1

Roman nije mogao biti objavljen u Hrvatskoj jer ga je u rukopisu pratio glas antikomunističke proze. Roman je 1991. godine dobio nagradu Svjetlosti za roman godine.

402

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

više nagrada. Roman je ponovno pobudio veliko zanimanje za podunavskošvapsku tematiku, odnosno građa koju roman obrađuje još jednom je otkrivena. Uslijedio je čitav niz publicističkih ili novinarskih tekstova kojima se otkrivalo postojanje nekih tamo Podunavskih Švaba i njihovo prisustvo u nedavnoj povijesti Hrvatske. Moj roman Zavičaj, zaborav objavljen je 2010. i predstavlja svojevrsnu književnu summu2 svega onoga što sam svojim književnim i publicističkim interesom želio obraditi u području donaušvapske tematike. Tu valja podsjetiti da je ona fragmentarno prisutna i u nekim drugim mojim romanima u kojima je u najmanju ruku glavni književni lik njemačkog podrijetla. Roman je dobio visoke ocjene i vrijedne književne nagrade, među kojima je možda najznačajnija nagrada Meša Selimović s obzirom na to da se odnosi na područje kultura onih jezika koji se razumiju bez prevođenja; dakle, regionalna nagrada. I roman i nagrada pobudili su u izvjesnoj mjeri ozračje senzacije. Ponovno je podunavskošvapska tema ispala sasvim nepoznata i nova, ponovno je otkrivena mračna stranica povijesti – progon Podunavskih Švaba, ponovno je otkriven čak i autor o kojem je već ranije književna kritika izrekla sud prema kojemu bi slika hrvatske književnosti devedesetih godina bila sasvim drugačija da Bauerovi romani nisu bili objavljivani izvan Hrvatske i tada u Hrvatskoj praktički nedostupni. Uslijedili su intervjui, uslijedili su tekstovi o tragičnoj sudbini Podunavskih Švaba koji su bili prognani pod uglavnom neopravdanom tvrdnjom da su bili suradnici okupatora. Kada kažem neopravdanom, onda time ne želim umanjiti zločine onih pripadnika toga etničkoga korpusa koji su zaista počinili strašne zločine. Ostaje pak činjenica da su žrtve poslijeratnih progona većinom bili oni ljudi njemačkoga ili austrijskog podrijetla koji se nisu uprljali zločinima fašizma; poraženi fašisti povukli su se, pobjegli ili izginuli ranije. Zanimanje za podunavskošvapsku tematiku pružilo je priliku da se i na izvanknjiževnom planu kaže ponešto o onome o čemu je roman govorio, primjerice o doprinosu kulture njemačkoga jezika stvaranju moderne europske hrvatske kulture i civilizacije. Unutar kratkoga vremenskoga perioda mi koji o svemu tome nešto znamo dobili smo priliku da to i kažemo i napišemo. Roman je dakle probudio slojevito razumijevanje problematike, ali i književnosti koja se tom problematikom bavi. Ipak, kao što obično biva razumijevanje je popraćeno i apriornim nerazumijevanjem pa se primjerice u nekom pregledu suvremenoga hrvatskog romana pojavila ocjena da roman ima četiristo i nešto stranica i da predstavlja ljevičarsko skretanje ili zastranjivanje. Ljevičarstvom je dakle proglašeno parodiranje nekih režimskih ceremonijala iz vremena socijalizma, kao i središnji problem opisan u romanu: neopravdani progon Podunavskih Švaba. Dotični je pregled objavljen u časopisu Forum koji izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti! 2

Sintagma preuzeta iz prikaza Lidije Dujić Književna summa donaušvapskih tema: Ludwig Bauer, Zavičaj, zaborav objavljenog u Godišnjaku Njemačke zajednice (2011: 167-176).

403

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

Popularni Miljenko Jergović objavio je 2013. godine opsežan roman Rod, roman biografskog karaktera koji se gradi na sudbini porodice njemačkoga podrijetla. Imajući u vidu Jergovićevu spomenutu popularnost i ugled sasvim je razumljivo što je roman dočekan s velikom pažnjom. Ponovno su uslijedili valovi zanimanja za povijest Podunavskih Švaba i uopće Nijemaca i Austrijanaca kao sudionika hrvatske povijesti i civilizacije. Ponovno je s čuđenjem u javnosti otkriveno da je nekada u Hrvatskoj živjela brojna njemačka i austrijska manjina i da ostaci te manjine još uvijek postoje. S obzirom na to da je Jergović jedan od najprevođenijih suvremenih hrvatskih pisaca nije neobično da je roman ubrzo preveden na njemački, a čini se da je i ondje pobudio slično čuđenje i obnavljanje svijesti o prognanoj njemačkoj manjini, iako je najveći broj pripadnika te manjine dospio poslije rata upravo u Njemačku. Najveći uspjeh romana koji se temelji na podunavskošvapskoj građi postigao je roman Slobodana Šnajdera Doba mjedi koji je objavljen 2015. godine i ubrzo je dobio čak pet književnih nagrada, a gotovo je odmah i preveden na njemački, što se logički nadovezuje i na dotični broj nagrada i na prethodnu afirmiranost Šnajderovu na njemačkom govornom području. Šnajderov uspješni roman, koji je zapravo i svojom pojavom i uspjehom povod ovom razmatranju, fabulativno se odvija na dvije razine. Prva je razina posvećena dolasku dijela Podunavskih Švaba na prostore Hrvatske. Ta razina ispričana je u maniri legende u kojoj se miješa stvarno i fantastično, a takvo je pripovijedanje u funkciji toga da otpočetka plansko preseljavanje Nijemaca u područja uz Dunav koja su opustjela nakon protjerivanja Turaka čitatelji dožive kao svojevrsno prokletstvo. Vrlo svjesno agitator preseljenja oslikan je kao mitološki đavao. Obećanja koja su Nijemci dobivali pokazat će se nakon dolaska u tobožnju obećanu zemlju lažnima. Kao što je to u poslovici bilo odavno sažeto, prvu generaciju čekala je smrt, drugu nevolja, a treća se tek mogla najesti vlastita kruha; na njemačkom krilatica glasi: Tod – Not – Brot. Šnajder bilježi kako su pri ulasku lađa, tzv. ulmskih kutija s njemačkim migrantima u Austriju – predstavnici austrijskih vlasti uništavali njihove protestantske biblije i bacali ih u Dunav. Na taj su način doseljenici bili označeni kao buduće žrtve i kao svojevrsno roblje. Druga razina fabule povezana je s biografijom Đure Šnajdera, u stvarnosti autorova oca. Ta je biografija s jedne strane utemeljena na stvarnim činjenicama što je i prilično jasno objašnjeno, ali je s druge strane i izrazito simbolična. Za simboličan smisao biografske priče značajno je da se junak romana sasvim asimilirao u sredinu u kojoj se rodio, on je tipičan Slavonac, zapravo tipičan bekrija iz hrvatskoga lokalnog folklora. On ne drži previše do svoga njemačkog podrijetla, iako ga se ne odriče, on ne govori i gotovo uopće ne zna njemački, njemu nacizam nije nimalo blizak, nego je naprotiv suprotan njegovim životnim nazorima. Ipak, nakon njemačke okupacije u Drugom svjetskom ratu, njega proglašavaju Nijemcem i mobiliziraju u SS. Tu nije bilo nikakva izbora. Šnajder u romanu naprosto je igračka surove povijesti. Ta druga, u većoj mjeri faktička priča fokusirana je na Šnajderovu sudbinu u ratnim godinama, uglavnom na području 404

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

Poljske. Šnajder – junak romana opire se tome da sudjeluje u zvjerstvima esesovaca pa ubrzo postaje sumnjiv, a na kraju zbog toga, a i po logici svoje savjesti dezertira iz njemačke nacističke vojske i pridružuje se poljskim ustanicima. Kasnije će ga ratni vihor pridružiti ubačenim sovjetskim partizanima gdje će dobiti i svojevrsnu potvrdu o borbi protiv fašista, i ta će ga potvrda u novoj Jugoslaviji ne samo osloboditi progona zbog toga što je bio mobiliziran u SS, nego će mu pružiti i uvjete za nešto povoljniji start u novo društvu, odnosno – učinit će ga čovjekom od povjerenja, čovjekom koji se potvrdio u borbi protiv fašizma. Moguću linearnost ili eventualnu patetiku autor majstorski izbjegava razbijanjem monolitnosti teksta, uvođenjem zapravo sebe, budućega, još nerođenog junakova sina koji komentira očevu anabazu, ponekad i s ironijskim odmakom. Slobodan Šnajder koristi ovdje iskustvo uspješnoga dramskog pisca dajući svojoj prozi efektnu dozu drame. Šnajderovim romanom, kao najnovijim u nizu onih koji se koriste podunavskošvapskom građom, na rječit se način zaokružuju književni dometi te građe, ciljevi na koje je ona imanentno usmjerena, kao i književna istina o povijesnoj sudbini Podunavskih Švaba. Time ne želim reći da je tematska podloga ovim romanom iscrpljena, želim samo naglasiti da je zahvaljujući ovom romanu postala puno shvatljivijom i u književnom i u izvanknjiževnom, najširem smislu. Bilo bi ovdje umjesno sada se osvrnuti na razloge relevantnosti podunavskošvapske građe, i to u svjetlu činjenice da četiri i pol desetljeća nije funkcionirala kao književni temelj, a u novije se vrijeme predstavila književnoj publici i široj javnosti u nizu romana. Među korijenima današnje relevantnosti te građe svakako valja istaknuti da je progon njemačke i austrijske nacionalne manjine već zbog svoje nezakonitosti i okrutnosti bio prešućivan i zataškavan. Podaci o logorima u koje su dospjeli građani odjednom lišeni svih prava i proganjani naprosto zato što ih se moglo povezati s njemačkim porijeklom tako su temeljito bili skrivani da se tek danas, naporom povjesničara stekao uvid u broj i lokacije tih logora dok se broj onih koji su u logorima izgubili živote uopće ne može točno utvrditi. Na to se zataškavanje stvarnosti nadovezuje i poslijeratna indoktrinacija. Većinski su narodi na jugoslavenskim prostorima doista vjerovali da su svi etnički Nijemci i Austrijanci bili fašisti. Iako se uopće ne smiju zanemariti besprimjerni zločini koje su nacistički orijentirani folksdojčeri počinili, velikim dijelom i nad svojim susjedima, povijesna je istina vjerojatno bliže tome da su pripadnici njemačke manjine u manjem postotku aktivno sudjelovali u fašističkim formacijama nego pripadnici većinskih naroda, primjerice četnici i ustaše. U tom kontekstu bilo je komfornije vjerovati da su svi Švabe bili najveći fašistički krvoloci. Ta dva srodna faktora urodila su trećim: potrebom da se nakon vremenske distance artikulira puna istina, prvo književna, zatim društvena. Tu potrebu aktualiziralo je i kulturno djelovanje njemačke i austrijske manjine, ali i sama činjenica da se ta manjina usudila upozoriti na vlastito postojanje. Povjesničar 405

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

Vladimir Geiger i političar Goran Beus Richembergh u nekoliko su navrata naznačili da je u tom kontekstu i objavljivanje romana Kratka kronika porodice Weber djelovalo poput otponca. Moram naglasiti da sam i svojim književnim i publicističkim tekstovima ciljano i svjesno nastojao zastupati istinu o Podunavskim Švabama, i Nijemcima i Austrijancima uopće na našim prostorima. Smatram da je svojstvo podunavskošvapske građe i u tome da, kao što sam prethodno naznačio, imanentno predstavlja usmjerenje prema nekoliko esencijalnih ciljeva. Riječ je naravno prije svega o razobličavanju postojećih predrasuda koje su se u različitim vremenima od Drugoga svjetskog rata naovamo pojavljivale u prilično sličnim varijacijama. Smatram da bi se ono čemu podunavskošvapska građa objektivno, po sebi teži moglo svrstati pod četiri međusobno povezana zajednička nazivnika. Nadovezujući se na germanofobiju koja je stoljećima bila jedna od karakteristika europske civilizacije, stvorila se svijest o krivici baš svakog pripadnika njemačkoga naroda za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Pojednostavljeno rečeno, ishodišna zabluda ili, blaže rečeno, predrasuda mogla se sažeti u jednadžbu: NIJEMAC = NACIST = RATNI ZLOČINAC. Dakle, prvi je imanentni cilj korištenja podunavskošvapske građe upravo razobličavanje takve zablude. Drugi cilj i bitno obilježje donaušvapske građe kao književnog materijala jest u tome što naglašava potrebu da se jasno pokaže kako su progoni Nijemaca bili bez razumnoga i moralnog opravdanja, a njima su i Podunavski Švabe postali žrtve nacizma. Treći cilj koji ova građa nameće jest potreba ukazati na grubu istinu prema kojoj su Podunavski Švabe žrtve povijesti i političkih strategija sve od vremena Marije Terezije i polaska iz Ulma. Naseljeni u napuštena i nezdrava područja, oni su bili prepušteni sami sebi, a nakon uspostave prve Jugoslavije postali su građani drugog reda da bi nakon stvaranja nove jugoslavenske vlasti poslije Drugoga svjetskog rata postali neprijatelji. Ni u prvom niti u drugom slučaju odgovornost matičnih zemalja, Njemačke i Austrije, nije mogla dobiti oblik koji bi pripadnicima manjine pružio potpunu zaštitu. S obzirom na to da je prisustvo Nijemaca na današnjim hrvatskim prostorima nešto što datira od dvanaestog stoljeća na ovamo, kao i na to da su između njemačkoaustrijskih doseljenika koje su ovamo dovodili drugačiji ciljevi i kolektivno doseljavanih Podunavskih Švaba neizbježno postojale prirodne i logične veze, podudarnosti i miješanje, podunavskošvapska književna građa nalaže argumentirano ukazivanje na konstruktivan doprinos Nijemaca, Austrijanaca i pripadnika kulture njemačkoga jezika modernoj hrvatskoj kulturi, kao esencijalno europskoj, utemeljenoj na nacionalnom preporodu. Kada su me okolnosti navele da budem prvi koji će u književnosti probijati led, u vrlo dramatičnom smislu toga frazema jer bilo je to povezano i s ozbiljnim rizikom,

406

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

izrazito švapskom i do tada tabu temom3, bio sam svjestan karaktera, potencijala i naboja građe koju sam želio uobličiti u književnu istinu. Moj angažman bio je svjestan i programiran. Kratka kronika porodice Weber, uza sve ambicije da bude valjana književna struktura koja će publici pružiti čitateljski užitak, angažirano je željela promovirati književnu istinu koja pobija onu zlokobnu jednadžbu NIJEMAC = NACIST = RATNI ZLOČINAC. Opsežnim romanom Zavičaj, zaborav želio sam afirmirati književnu istinu koja govori o tri značajne spoznajne cjeline, ili shvaćanja što se spominju u gornjem tekstu kao imperativi koji pak proistječu iz korištenja, odnosno književne obrade podunavskošvapske građe u najširem smislu te riječi. Na ovome mjestu ne mogu se upustiti u analizu vrijednog doprinosa koji su cijelom ovom tematskom kompleksu dala djela Tome Živka, Ivane Šojat i Miljenka Jergovića. Ovaj tekst potaknut je prvenstveno pojavom najnovijeg romana u toma nizu – Doba mjedi. Mogu sa zadovoljstvom konstatirati da je svojom sugestivnošću i blistavom obradom građe Slobodan Šnajder dao velik doprinos afirmiranju onih književnih i objektivnih istina koje tematski krug nameće. Možda je najrječitije od svih nas opisao dovođenje njemačkih naseljenika – na prijevaru i bez sustavne brige o njima – u dijelove Podunavlja koje je Eugen Savojski očistio od Turaka. Posredno, ali vrlo uvjerljivo razobličena je i laž o profašističkom uvjerenju i djelovanja potomaka tih žrtvovanih doseljenika. Nije se uklopilo u koncept romana prikazivanje njemačkog doprinosa hrvatskoj civilizaciji i kulturi, ali ako imamo na umu da i autor romana Slobodanu Šnajder nosi u sebi barem nešto od poslovičnih vrlina njemačkih predaka – a pritom ne ciljam na krv ili na genetiku nego na vrline poput odgovornosti, ustrajnosti, dosljednosti koja se prenosi primjerom na nove generacije – onda smijemo i ovo književno djelu smatrati takvim prvorazrednim doprinosom.

Zbog te činjenice među pripadnicima njemačke i austrijske manjine, a prihvatio je to i poneki kritičar, o nizu romana sa srodnom tematikom kolokvijalno se govori kao o Bauerovom žanru.

407

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 399-408 Ludwig Bauer: Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost...

Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost podunavskošvapske građe Sažetak Polazeći od primjera višestruko nagrađenoga romana Slobodana Šnajdera Doba mjedi, esej analizira pojavu niza romana koji se u proteklih četvrt stoljeća bave položajem i sudbinom Podunavskih Švaba i drugih Nijemaca u Hrvatskoj. Tabuiziranje tih tema kroz dugi niz godina istaknuto je kao jedan od glavnih razloga potrebe da se o njima progovori u književnom obliku. Autor pokazuje i da korištenje takve građe nameće kao glavne ciljeve demaskiranje službenih laži, i to prvenstveno da se svi Nijemci u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata mogu gledati kao nacisti i suradnici okupatora. Tekst također upozorava na otkrivanje istine o tome da su Nijemci nakon rata bili neopravdano protjerani iz novostvorene Jugoslavije – upozorava na to da su i povijesno Podunavski Nijemci bili žrtve visoke politike jer ih se doseljavalo na prijevaru. Pažnja je posvećena i prešućivanom doprinosu Nijemaca i Austrijanaca nastanku moderne hrvatske, esencijalno europske kulture.

Der Roman ZEIT DES MESSINGS/DOBA MJEDI von Slobodan Šnajder und die literarische Produktivität des donauschwäbischen Stoffes Zusammenfassung Von dem Beispiel des mehrfach belohnten Romanes von Slobodan Šnajder Zeit des Messings /Doba mjedi ausgehend analysiert das Essay die Erscheinung einer Reihe von Romanen, die in dem letzten Viertel des Jahrhundertes die Lage und das Schicksal der Donauschwaben und anderer Deutschen in Kroatien behandeln. Das Tabuisieren dieser Themen durch eine lange Reihe von Jahren wurde als einer der Hauptgründe des Bedürfnisses, von ihnen in literarischen Form zu sprechen, betont. Der Autor zeigt auch, dass der Gebrauch solchen Stoffes als Hauptziel die Enthüllung ofizieller Lügen fordert, und zwar hauptsächlich jener, dass alle Deutschen in Kroatien zur Zeit des Zweiten Weltkrieges als Nazisten und Kolaborationisten der Besatzungskräften betrachtet werden können. Der Text weist auch auf die Enthüllung der Wahrheit darüber, dass die Deutschen nach dem Krieg ungerechterweise aus dem neuerschaffenen Jugoslawien vertrieben wurden, hin – macht darauf aufmerksam, dass auch durch die Geschichte die Donauschwaben Opfer der hohen Politik waren, weil sie betrügerish angesiedelt wurden. Auch auf den verschwiegenen Beitrag der Deutschen und Österreicher zum Entstehen der modernen kroatischen, im Wesentlichen europäischen Kultur, wird Aufmerksamkeit geschenkt.

408

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

Dr. sc. Dina Marković Osijek e-mail: dinamarkovic@net.hr

UDK: 821.163.42(091) Izlaganje sa znanstvenog skupa Primljeno: 29.9.2017. Prihvaćeno: 30.9.2017.

Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola Koristeći se znanstvenim čitanjem i uporištem u znanosti o književnosti rodova, vrsta i njezinoj literaturi, autorica pronalazi da je Heineovo pričanje Priča iz Zlatnoga vola, suvremeno novelističko domišljanje. Premda oblikotvorje svoga pričanja Heine popularno oslovljuje pričom, znanstvena terija suvremene književnosti novelu i noveliranje zorno razlikuje od priče i pričanja tipičnim, novelistički naglim kompozicijskim obratom sadržaja radnje koji uvijek završava iznenađujućom poantom. Istraživanje pokazuje da je upravo novelističko domišljanje najpogodniji lutajući sadržaj i oblik 64 novele u novelističkom ciklusu Priča iz Zlatnoga vola, čiji sadržaj ima široko metonimijsko značenje, kako u opisivanju unutrnjega grada Tvrđe, tako i dijelovima osječke gradske cjeline; Gornjega i Donjega grada s esekerskim sudbinama i njezinom poviješću 18. i 19. stoljeća.

Ključne riječi: Ervin Heine, domišljato uokvireno noveliranje 409

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

Uvod Uvodni dio ovoga rada promiče Heineov1 predgovor knjizi Priče iz Zlatnog vola2 u kojemu hrvatski pisac Ervin Heine upućuje čitatelje svojim „skitnjama po starim osječkim ulicama i vremenima“; svojoj opservaciji o „dvjesto godina jednog imena“ koje se „spominje u Zapisniku općine Osijek – Tvrđa već 1745. godine u kontinuitetu kao „zum Goldenen Ochsen“ ili „K Zlatnom volu“; svratištu koje je njemu, kao piscu, “najpogodnije odmorište.“ (2:5) Heine “najpogodnijim lutajućim sadržajima“ iz povijesti i novinskih izvješća o starom Esseggu, ali asocijativnim iskricama i o novom Gornjem i Donjem gradu Osijeku, prvenstveno i najčešće promatrajući i domišljajući osječki unutarnji grad; urbanu Tvrđu – njezine ulice, trg, kazalište, apotekarnicu, javnu kuću „N“, svratišta, gostionice i najučestalije pišući o svratištu „K Zaltnom volu“ kao središnjem i glavnom mjestu radnje i izvorištu „urnebesnih zbivanja“; svratištu čije ime dominira naslovom knjige, uokvirujući izunutra 64 novele . Naslovnim sintagmatskim dijelom riječi “priče“ pripovjedač, figurativnom slobodom, zamjenjuje riječ „novele“ kojima oblikuje svoje novelističko domišljanje. Književnoznanstvenom metodom autorica obrazlaže i primjerima potkrepljuje razlikovnost priče od novele i pričanje od noveliranja. Većini je čitatelja novelu „teško razlikovati od nekih jednostavnih oblika“3 kao što je priča pa ju i pisac pojednostavljuje rasprostranjenom upotrebom sintagme „pričanje priče“, premda je priča podređen pojam noveli analogijom pričanja naprama noveliranju budući su oblikotvorno priča i pričanje kraći od novele i noveliranja jer novela i noveliranje fabulativno kompozicijskim tijekom u svom trećem i završnom dijelu naglo skraćuje radnju koja se bitno razlikuju od priče i pričanja svojim poantiranjem kojim novela i noveliranje postižu nagli kompozicijskosadržajni obrat, ističući čitatelju nešto iznenađujuće novo i neočekivano. 1

Ervin Heine je rođen 19. travnja 1952. u Osijeku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Politologiju je studirao i diplomirao u Zagrebu pa se je zatim zaposlio u Osijeku i radio nekoliko godina kao profesor na CUO „Braća Ribar“ . Na Radio Baranji radi 1993. te od 1994. kao vanjski suradnik dnevnih novina „Glas Slavonije“, objavljujući većinu svojih priča. Izdavačka kuća Pan liber 1996. objavljuje mu knjigu Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, a 1997. Njemačka narodonosna zajednica/Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, objavljuje njegovu knjigu Priče iz Zlatnoga vola. Najkoncizniju misao o njegovu stvaralačkom radu, kao „hrvatskom politologu Ervinu Heineu koji je povijesno literarno i publicistički osvijestio srednjoeuropsku kulturu grada Osijeka“, napisao je i ocijenio Anđelko Milardović 1996. u svom nakladničkom pogovoru knjizi Priče iz povijesti srednjoeuropskoga Osijeka, na 179.-181. stranici. Heine je zadnje desetljeće svoga života ostao bez stalnoga posla i financijske sigurnosti, razbolio se je i umro nezbrinut i zaboravljen. Brižno se je starao o svojoj majci koja je živjela u starčkom domu od čije je mirovine živio dok je bila živa. Gradski su ga službenici našli, već duže vrijeme, mrtvoga u svojoj bijednoj dvorišnoj sobici bez grijanja, u Donjem gradu, te prema izjavi, gradske službenice, gospođe Ljerke Hedl i zahvaljujući njezinoj inicijativi, Grad ga je Osijek dostojanstveno ispratio na vječni počinak i podmirio sve troškove. Nitko od nadležnih ne zna gdje se nalaze izvornici njegovih rukopisa kao i njegovi zadnji književni rukopisi. Nitko ne zna tko je, tijekom smrtnoga uvida i pripreme za sprovedbeni pokop, pokupio ostavštinu u njegovu stanu i kod koga se sada nalazi.

Ervin Heine, Priče iz Zlatnoga vola, Njemačka narodnosna zajednica. Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 1997.

Milivoj Solar, Teorija književnosti, Školska knjiga, Zagreb, ¸1977.164.

410

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

Razradba Premda u svima 64-ima novelama postoji nagli kompozicijskonovelistički obrat, čime se priča rezlikuje od novele, slijede odabrani primjeri u kojima je najočitije novelističko uporište i uzor Heineova domišljanja. 2.1. Otresita Margareta.4 Susretu Margarete i Filipa u Sakuntale parku, u Gornjem gradu Osijeka, Heine pripisuje ljubav na prvi pogled, pokazujući trenutak Filipove zbunjenosti i njegovo nerazumno „bacanje čička“ u Margaretinu „neobično plavu i meku kosu ... satkanu od pahuljastoga pamuka“. Da bi postigao razlog naglom kompozicijskom obratu Margaretina post traumatska „odsijecanja kose“ Heine sudbonosno povezuje odluku s iznenađujućom poantom. (4:219.-212.) Primjer svjedoči da priča i novela biraju slobodno svoju temu širokoga područja ljudskih sudbina, događaje i zapažanja o životnim prilikama, ali novela uobičajeno donosi samo dobro omeđeni isječak poput Margaretine lijepe kose kao uobičajeni vremenski trenutak iz svakodnevlja koji čitetelja uvodi u samo središte zbivanja. 2.2. Šutljiva Ema5 Emina životna lokacija tragično vodi izvan zidina unutarnjega grada Tvrđe sve do mosta na Dravi i rijekom Dravom do stare vodenice. Dok lijepa Ema T. samoubojstveno u „lepršavoj vjenčanici skače i pada s mosta* u Dravu“, vodeničar Franjo H. uspijeva spasiti nesretnu ženu i osigurati joj, od napasnih znatiželjnika, miran tromjesečni oporavak na svojoj vodenici. Čitatelj ne doznaje što se zbivalo u tromjesečnom oporavku. Znatiželjnicima, među koje je Heine uvrstio i čitatelje, Franjo priča ono što novela kao novus novelus ili novina mora domisliti, naglo zaokrenuvši fabularni tijek :“Tek nakon deset godina, kada je Ema T umrla“ Franjo je ispričao Eminu sudbinu i razloge njezine „šutljivosti“ u vodenici, u kojoj je rodila dvoje djece i s Franjom izgradila „obiteljski“ dom. (5:175.–177.) Upravo proznu kratkoću kako priče tako i novele teško je razlikovati pa obje moraju svojim osobitim načinom pripovijedanja odrediti razlikovnost u komponiranju radnje kako sadržajno, tako i kompzicijski različitom fabulom svojih pripovjednih završetaka. U prvom primjeru središnja fabula o kosi dostiže svoj kulminacijsi tijek u odsijecanju kose kao realističnom detalju - isječku nečijega života na način da se naglo skraćuje i obrće tijek u novi i sudbonosno iznenađujući završetak. Na „krabuljem plesu u Gradskom vrtu“ Filip se „odjenuo u Caricu Mariju Tereziju samo zato da bi na glavu stavio dugačku periku nježne plave kose koju je zapamtio u Sekuntala parku“ . Slijedi 4

Otresita Margareta, Priče iz Zlatnoga vola, str. 209. – 212.

Šutljiva Ema, Priče iz Zlatnoga vola, Školska knjiga, str. 175. -177. * Most je mitsko mjesto i ključ za razumijevanje nesvjesnosti u samoubojstvenom ritualno-mitskom uzletu kao okrilatjele i poletjele s visina pri čemu je sudbonosna točka i sjecište skoka povezana s nebom gdje se tka njezina sudbina i gdje će se njezina duša ritualno-mitološkim pročišćenjem u vodi uzdignuti iz smrti u život.

411

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

nagli zaokret: „ Kada ju je zamolio za ples njene sive oči čudno su ga pogledale. On se nasmijao i rekao: „ Za čičke ćemo se kasnije pobrinuti. Margareti ispadne cigara iz ustiju i njih dvoje ponese glazba. U toj ludoj noći nikom nije bilo neobično što se carica i njen podanik zaljubljeno gladaju.“ (5:212.) Stoga novela u prvi plan usmjerava sažetost na način stanovita čitateljeva očekivanja upavo tolikom mjerom kratkoće fabulativnog komponiranja kojim se postiže razlikovna cjelovitost koja u konačnici naglo mora iznenaditi, očuditi i neočekivano se okrenuti. 3. Prostori i sudbine Heine je novelističkim, sadržajno-tematskim, domišljanjima uprizorio raznoliki život staroga Eseka/Osijeka najviše u unutarnjem dijelu tvrđave – grada koji pisac, u svim novelama, naziva Tvrđom; odnosno „Nutarnji grad“6 kakav se je izgradio tijekom 18. stoljeća na ruševinama otomanskoga carstva kao snažan fortifikacijski sustav, kasnije proširen izvan zidina unutarnjega grada, na sjeveru, prema Dravi s Vodenim vratima i širokim kanalom ispunjenim vodom. Uzvodnom lokacijom rijeke Drave, Heine novelistički objelodanjije garnizonsko kupalište s pontonima, sa sandolinama veslačkih klubova „Gusar“ i „Neptun“ ( 2:167-8), s parobrodima, sa željezničkim mostom preko Drave. Novela „Pod mostom“ ilustrira život dvaju beskućnika koji komično ovisi o brzini zauzimanja podmostovne pozicije u starom buretu i o brzini otimanja papirnatih kartona kojim su se pokrivali stari ekerski beskućnici. (2:32.-35) Dravom su plovili putnički parobrodi i mnoge privatne brodice kao i čamci kojima se plovilo uzvodno od Gornjega, a nizvodno do Donjega grada. (2: 99,126.-7) Logitudinalno se zapadnim dijelom Drave išlo u Gornji grad Osijek sve do Retfale (2:32,84) Izvanjski dio Tvrđe, Gornji grad, imao je željznički kolodvor s Guttmanovom željznicom, gornjogradsko groblje i gradsku klaonicu „koju su Esekeri popularno zvali „Pakao“ u kojem je odrasla mala Irma s nepunih pet godina nakon majčine smrti i „postala ljubimica svih radnika gradske klaonice“, ali novelistička joj je sudbina promijenila životni tijek u simbolični „vijenac od ljubičica“ ( 2:78.-80) Istočnim dijelom stari su Esekeri mogli konjskim tramvajem ili kočijama u Donji grad, na Jelačićev trg s tržnicom, a s njega pješke do „donjogradskog groblja“. (2:80) Tvrđavsko je groblje bilo na pola puta između Donjeg i Gornjeg grada na Državnom drumu gdje je bila poznata gostionica i svratište „ Kod Topalovića“ (2:14) Grad Esek/Osijek je vrlo brzo razvio raznovrsni obrt (primjerice, Heine navodi zanat najstarijega fotografa g.Knitela čije su fotofrafije „nezaobilazne i samo one mogu dočarati dio vremena koje je nepovratno prošlo i značajan su element u zaokruživanju slike o nestalom svijetu.“ (2:92.-94.) U novelama su zabilježeni 6

Kao interpretaciju novovjekovno zvezdasto urbane forme renesansno-baroknoga urbanizma s glavnim trgom, pravokutnom uličnom mrežom stambenih zgrada s pročeljima reduciranog baroknog izričaja čija je izgradnja započela i dovršena tijekom 18. stoljeća (1712.- 1742.) temeljem završnoga projekta koji je izgradio austrijski arhitekt Maximilian Gosseau de Henef, zanesenjački zaljubljen u slavonski ambijent; trajno živio, umro i pokopan u današnjem Nuštru“ napisao je u svom predgovoru Vesentinov grad, akademik Andrija Mutnjaković u knjizi: Helena Sablić Tomić, U osječkom Nutarnjem gradu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb - Osijek, 2017. na str. 7.

412

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

mnogobrojni cehovi i tvornice kao Tvornicu žigica „Drava“, Povischilova tvornica namještaja, Osječka tvornica svile, Šećerana i malu Reinitzova tvornica sapuna, donjogradska ciglana i posebice trgovina Osječke filijale zemaljskoga koncerna „Duhan“. (2: 74,76,77,87,95,195) Čitajući novele čitatelj doznaje da je, zahvaljujući gospodarstvenoj i poduzetničkoj učinkovitosti, Esek/Osijek nadogradio i kulturu u ujedinjenim trima općinama sjedinjenoga grada Osijeka koji je 1809. godine dobio pravni i politički status slobodnoga kraljevskoga grada u sklopu Austro – Ugarskoga Kraljevstva pa je temeljem toga postao grad političkoga i socijalnoga pluralizma i bio je poželjno mjesto boravka u Kraljevstvu7 u kojim su se, svakodnevno mogla čitati novinska glasila, „Slawonische press“ o crnoj kronici i dnevne osječke novine „Die Drau“. (2:61, 94-95.) Tim svima, predhodno nabrojanim, interesantnim povijesnim činjenicama Heine najžešće novelistički domišlja neočekivanu sudbinu pa „ U esekerskoj pivnici“, primjerice riječima „umirovljenoga glumca“ koji naglas čita „noticu“ kako su „ na dan ujedinjenja triju osječkih općina ... gradonačelnik i veliki virovotički župan viđeni zajedno u novom Hrvatskom narodnom kazalištu na premijeri „Romea i Julije“ i zatim, poslije predstave, sa suprugama u separeu Hotela „Central“, natjećući se tko će više počastiti prisutne goste rundama piva, svježih kobasica, krvavica i čvaraka i tako sve do ... jedan sat iza ponoći, prepirući se svojim uvjeravanjima o plaćanju računa“ i to prvo hoće platit samo gradonačelnik, ali mu neda župan virovitički jer želi samo on platit cijeokupan račun i tako „tvrdoglavo i ustrajavši pri svome!“ (2:148 ) Kako obična priča ne bi završila pričom nego novelom Heine zaokreće radnju u suprotnom, neočekivanom i vrlo iznenađujućem smjeru, dovodeći „ gosta građanina s hrpom sitnih i krupnih novčanica natkonobaru, namirivši račun i obraćajući se, istovremeno, dvama „veleštovanim čelnicima“ jer je „vrijeme za spavanje“ pri čemu čelnici „slatko nasmijani“ glasno obećavaju da “nikada više neće dopustiti da građani plaćaju njihove cehove i to sa željom da će se „na godinu ponovo naći na istom mjestu, ali ovaj put u režiji čelnika Virovitičke županije i grada“ što su, kuloarske priče i potvdile da se njihovo „obećanje ostvarilo... gozbom kakva se nije pamtila još od rimskih vremena“ da bi Heine, na kraju, šokirao „zlim jezicima“ koji su tvrdili „da im je to uspjelo jer su tijekom godine novac pomalo izvlačili iz džepova građana.“ (2: 152.-3.) Stari su Esekeri mogli, poput mnogobrojnih europskih građana, boraviti, ne samo u kavanama po uzoru na bečke kavane nego i u gradskim parkovima Donjega i Gornjega grada, posebice u vrtovima od kojih je najveći bio Gradski vrt. (2: 65,69,99,188,212) Mogli su se voziti konjskim tramvajem s glavnim polazištem iz Tvrđe prema Gornjem i Donjem gradu pa su mogli na gornjogradsku tržnicu koja je bila na glavnom osječkom trgu zvanom Žitni trg ili su mogli na donjogradski Trg bana Jelačića s tržnicom koju su okruživali kaldrmasti drumovi kojima su jurile kočije s konjima. (2: 14,87,98,100,124,125,136,165,171) Zanimljivo je da Heine spominje samo jedamput i Novi grad, odnosno „Nojštat.“ (2:66) kao o sjedinjenom 7

Fridrich Wilhelm von Taube¸ Slavonija i Srijem, 1777./1778., Osijek, Državni arhiv u Osijeku, 2012. str. 153.-159.

413

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

dijelu grada Eseka/Osijeka. Čitatelji postaju svjedoci kako pripovjednim načinom iz novele u novelu, najzanimljivije detalje esekerskoga života pisac locira u dvama prostorima; prvo u najstarijim dijelu Tvrđe i drugo iznan Tvrđe u Gornjem gradu; odnosno dvama prevladavajućim smjerovima; prvim u unutarnjem gradu Trgom svetoga Trojstva i drugim smjerom u izvanjskom gradu, gornjogradskim Žitnim trgom - prvoom gradskom tržnicom (2: 51,60,218,250, ) prema dvama kavanama „Grand“ i „Royal“. (2:93,151) Često su stari Esekeri posjećivali gostionice sa svratištima izvan Tvrđe: „K Mostu“, „Kod Tačkovića“, i „Crvenom kokotu“ (2:13,15,112.168,220), ali su najradje i najčešće išli „K Zlatnom volu8 koji se je nalazio u unutarnjem gradu Tvrđe, blizini Glavnoga trga ili trga svetoga Trojstva; u blizini samoga srca ortogonalno barokne urbanističke koncepcije, prvotno zvanoga Vinski trg koji je na svom istočnom dijelu nekada imao i dodatni Solarski trg i to na mjestu današnje Ekonomske škole, nekadašnje Ženske gimnazije. Na sjevernom dijelu, Franjevačkom su ulicom stari Esekeri mogli ulaziti u Trg Vatroslava Lisinskog da bi zapadnim dijelom Glavnoga trga mogli doći, bivšom Patkinom ulicom, danas J. Bosendorferovom, u treći i najmanji trokutasti trg, u negdašnji Jezuitski trg, danas Trg Jurja Križanića sa spomeničnom skulpturom sv. Ivanu Nepomuku ispred Crkve svetoga Mihaela arhanđela, ispred lijepe barokne crkve ispod čijih se temelja nalazi Kasim pašino grobište s negdašnjom Kasim pašinom džamijom. (2:227.) Upravo je Heineu kao piscu Priča iz Zlatnoga vola, najprivlačnije odredište Trg svetog Trojstva9 ; centar zvjezdanoga grada i Heineovo novelističko središte svijeta - mikrokozmos u kojem je sjedinuo sve Esekere/Osječane s pridošlicama u slobodi njihovih ulaženja i izlaženja simboličnim prostorom kulturnoga hrvatskoga i multinacionalnoga ishodišta i uhodišta; u prvotnom začetku širjeg franc – jozefskog konteksta s čežnjom prepoznavanja bečke atmosfere urbanoga života10 i ulazišta svih i svega prema svemu i svima. Stoga pisac nije slučajno, prvom novelom, svoje čitatelje i novelističke sudionike uputio i doveo na Trg svetoga Trojstva i s glavnoga trga uputio ih njihovim staleškim statusom ravno u prvo, najstarije esekersko kazalište u zgradi Generalkasarne, na „njihova mjesta“, omogučivši građanima da gledaju predstavu, ali i neprimjetno ostvaruju svoju skrivenu urbanu slobodu „noćima u kočijama“, u „ajnfortima ili zamračenim kutovima noćnih birtija“. (2:11,101,108,179,186) Primjerice, oni u „foajeima hofiraju“ poput udane barunice P, koja u kazalištu, premda je majka četvero djece, podrhtava pred dvadesetogodišnjim „uzdrhtalim mladićem“ i to prvenstveno s piščevim razlogom razotkrivanja skrivenoga iza građanske uglađenosti starih Esekera. (2:110,114,216) Heine, ne samo kao novelist, nego i kao putopisac najčešće vodi „stare Esekere“ u esekerske pivnice, (2:148:153) u gostionice svratišta 8

O čemu u knjizi piše na sljedećim stranicama: 9, 17, 20, 24, 26, 27, 39, 48, 49, 62, 63, 90, 91, 92. 106, 107, 110, 135, 137, 162, 184, 187, 189 i 220.

Spomenutoga na sljedećim stranicama: 27, 84, 109, 183. i 184.

Kojega Heine opisuje u istoimenoj noveli Ostvareni san. Premda je „Frediju ... knjiga omogućila da se vine u gledalište teatra s kojeg je slušao zamišljene dijaloge koji su odzvanjali u njegovoj glavi “neostvarena čežnja za odlasci-ma u novo „ bajkovito uređeno kazalište“ koje mu je omogućila „milostiva Gita“. (2:170)

414

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

gdje su mogli prepričavati i filozofirati, nadmudrivati se i ogovarati jedni druge. Pustio ih je slobodno i svakodnevno hodati trgom, a nedjeljom šetati do kasno u noć, lutati bez straha jedva osvijetljenim ulicama i uličicama Tvrđe, živjeti u njezinim kućama, svađati se u njezinim „haustorima“ i dvorištima ili se bar jedamput u životu provozati konjskim tramvaje iz Tvrđe u Gornji i Donji grad. (2:236) Beskućnike je udomio ispod dravskoga mosta, a maskirane je „švalere“, poslije osječkoga Karnevala, „potpuno anonimne“ uveo je u javnu kuću „N“ u Tvrđi. (2:20.-22.,32.-35,134,139,140,141) Potiho je ulazio i izlazio iz njihovih skrivenih intima s dozom čaplinovskoga humora s kojim je uvijek u svim novelama, iznenađujuće, postizavao nagle obrate u kompozicijskim završetcima radnje; očuđujući poantom koju čitatelji nisu očekivali. (2:40.-42.) U unutranjem gradu Tvrđe; glavno i najposjećenije mjesto je svaratište „K Zlanom volu“, čiji je vlasnik bio Džozef, upisan kao Jozo i kršten u kao Josef. ( 2:188, 191) On je u svome svratištu osigurao umjetnicima četverokutni „stamtisch“. (2:110.) Za razliku od kazališta, koje je bilo stalno mjesto visoke, bogatije i obrazovanije srednje građanske klase koja je živjela lagodnijim životom rezerviranih i privilegiranih mjesta kako u kazalištu, tako i svuda u gradu gdje se nije moglo besplatno ući, siromašnija srednja i niža klasa mogla je cijele dane uz pivo u pivnicama, uz dim, uz buku i razbijanje po gostionicama i svratištima razmatrati političko i socijalno stanje grada i pričati svoje komične i tragične životne priče. 3.1. Esekersko kazalište i Plavooki Romeo Sudbine starih Esekera, Heine najčešće povezuje sa stvarnim urbanim prostorima; često s Trgom svetoga Trojstva na kojemu dominira sjeverno pročelje najveće zgrade glavnoga Generalata u kojem se je smjestilo prvo glumište unutarnjega grada Tvrđe, koje je, staleški, bilo mnogima „nedostignuta čežnja za ostvarenim snom“. (2:171) Bilo je to mjesto s kojega se širio građanski duh pa je već prvom novelom Heine zorno opisao nevidljivi život kazališta11 kao mjesto igre i tipičan fenomen urbane kulture obrazovanoga građanstva bez koga nema grada pa je Heine kazalište pokazao kao svojevrsni uvid u društvenu igru života sa svojim vremenom. Upravo zato Heine zorno, glavnom glumcu Romeu, u prvoj noveli „Plavooki Romeo“ domišlja novu, iznenađujuće neočekivanu sudbinu što pričanje u priči nikada ne ostvaruje. (2:7.-9.) Romeo je glumac provincijskoga i putujućega bečkoga kazališta. Odsjeo je u svratištu „K Zlatnom volu“ i zaigrao u predstavi Romeo i Julija, ne osvajajući svojom dramskom ulogom i riječima velikoga dramskoga pisca nego prvenstveno priupitnim izvanknjiževnim ukusom; on “ljubičasto-plavim“ očima osvaja srca esekerskih dama. Kako je očima u cijelosti osvojio i biljeterku Agnezu, tako je osvojio i ravnatelja koji je sam sebi priznao da osječko kazalište nema glumca poput lijepookoga bečkoga Romea koji može napuniti 11

Vlado Obad, Njemačke putujuće držine na pozornici osječkog kazališta, u: Krležini dani u Osijeku 2007., 100 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku/Povijest, teorija, praksa – hrvatska dramska književnost i kazalište. Zagreb – Osijek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU; Odsjek za povijest hrvatskog kazališta; Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku; Filozofski fakultet Osijek, 2008. str. 30.-5.

415

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

blagajnu. Da bi esekersko kazalište imalo takovoga korisnoga glumca, radi kojega je kazalište uvijek prepuno Osječana, ravnatelj je domislio plan kako zauvijek zadržati plavookoga glumca u Osijeku s razlogom svjesnoga napora da se publika pridobije, a blagajna napuni pod svaku cijenu. Umjesto da se plavooki glumac vrati, sa svojom bečkom, putujućom družinom. u Beč što bi bio logičan kraj kratke priče, pisac noveli domišlja nagli i neočekivano iznenađujući obrat kompozicijskim završetkom. Takav tipični novelistički kompozicijski završetak slijede i sve ostale 64 novele u knjizi, utemeljujući piščevo domišljanje redovitoga zbivanja, suprostavljanjem protivzbivanja pa će ostarjeli esekerski glumac Johann, prema ravnateljevu naputku, odigrat svoju zadnju, „veliku životnu ulogu“ prijetnje plavookom ljepotanu na način da neće moći stići na svoj „posljednji randevu s Agnezom“ dok će ga ravnatelj štititi i skrivati „preko Drave, u Krunskoj utvrdi tri dana“ od naoružana razbojnika, pri čemu će bečko putujuće kazalište napustiti Osijek bez svoga glumca. (2:9) Ubacivanjem novoga protivzbivanja, tihi se i ravan fabulativni tijek uznemiruje i naglo preokreće u nepredvidljivo i novo zbivanje koje će prouzročiti neočekivano poantiranje. Slijedi „novelistička poanta s naglim isticanjem nečega što je osobito značajno za ono što obrađuje novela“. (3: 164) Heine je novelistrički iznenadno promijenio, ne samo pripovjedni tijek nego i tijek ljudske sudbine što je u sadržajno novelističkom smislu temeljni cilj autorova novelističkoga domišljanja; plavooki će Romeo zauvijek ostati u Osijeku „u stalnom angažmanu“ esekerskoga kazališta Generalathaus – Theatera u zgradi Generalkasarne na Trgu sv. Trojstva u Tvrđi, ne samo kao glavni esekerski profitabilni glumac nego i kao Agnezin suprug i zadovoljan otac koji je „stoički nosio teret popularnosti među osječkim damama“. (2:7.-9.) Heine je, temeljem povijesne faktografije kazališnoga života12 18. i 19. stoljeća, gradio domišljajuće poveznice između pojedinačnih ljudskih sudbina i općeg kazališnoga značaja u kulturnom ozračju unutarnjega grada Tvrđe.. Međuodnosi novelističkih likova djeluju istinito, ne zato što njihova pojedinačna obilježja odgovaraju stvarnoj povijesti nego zato što su opisani vrlo prijemčivo sa znalačkim zapletima radnje kao da su likovi stvarni, kao da su preslikani iz stvarnosti, pri čemu Heine najviše nastoji naglim kompozicijskim zaokretima zaprepastiti svoje čitatelje. 3.2. Esekeri na Glavnom trgu Unutarnjega grada Heineu je Glavni trg ili Trg svetoga Trojstva, bio široko otvoren, simbolično uređen i povijesno stilizirani urbani prostor unutarnjega grada Tvrđe, okružen dominantnim zgradama javnih funkcija sa sjedištem političke, gospodarske i kulturne moći čiji su ciljevi uvijek bili usmjereni očuvanju urbane demokracije o uzajamnosti komunikacije ili u najgorjem slučaju sa suprotnim ciljevima koji su se, u povijesnom smislu, uvijek ispisivali po spomeničnim pločama svoga vremena s raznovrsnim sretnim i manje 12

Kamilo Firinger, Prvih 85 godina osječkog kazališta; Osječko kazalište u prvoj polovici 19. stoljeća/Spomen – knjiga o pedesetoj godišnjici narodnog kazališta u Osijeku, Osijek, 1957.

416

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

sretnim događanjima jakih društveno-političkih i socijalno-psiholoških obilježja kolektivne svijesti i njezina identiteta. Trg svetoga Trojstva je simbolizirao raskrižje povezano s ulicama okolo trga kojima su u središte dovodile i odvodile dolaznike i odlaznike prema mogućim susretima, okupljanjima i javnim objavama, odmorištima i komunikaciji o najbitnijim događanjima u gospodarskom i kulturnom životu. Trgom su najčešće prolazili i dokoni prolaznici prema mjestima dokolice kada bi sjeli i promatrali koje je mjesto u gradskoj uličnoj kavani slobodno, moguće slobodno u pivnici ili moguće i u kušaonici vina. Sva ta privlačna mjesta nalazila su se na Trgu svetoga Trojstva; prvotno Vinskom trgu iz 1729. godine koji je nastajao uporedno s izgradnjom vojne tvrđave. Isti je Glavni trg, tijekom svoje političke povijesti, simbolično mijenjao svoje nazive te je imao, osim naprijed opisana uobičajena obilježja, i uslužnu ulogu trga na kojem se je prodavalo i kušalo vino, a u sjeverozapadnom kutu bio je i Solarski trg s uslužnim uredom i skladištem za prodaju soli. Kvadratičnog i geometrijski skladnoga baroknoga oblika s osam ulica imao je i još danas ima, u srcu svoga središta, spomeničnu skulpturu Svetoga Trojstva iz 1877. godine kao zaštitnički znak zavjeta protiv kuge koja je, osim u mnogim europskim i hrvatskim gradovima, harala Osijekom i Slavonijom. Kip svetoga Trojstva okružuju fontanski zdenci djetelinačno oblikovani baroknim obličjem sa crvenim kamenovima oko kojih je bio uređen prvi javni perivoj 1700. godine. Kraj jednog od zdenaca, Heineovom novelističkom domišljenosti „ ...stajala je na trgu Neva, čekajući, kao i svi ostali okupljeni, znak za početak nastave.“ Promatrao ju je Roko koji se je, još kao školarac, zaljubio u Nevu, baš na Trgu svetoga Trojstva na kojem je „mladež žučno prepričavala protekle ljetne raspuste.“ a Roko je sada držao u ruci „Pismo od Neve.“. Sve je to Roko zapisao u svojoj „džepnoj bilježnici“ svojevrsnom „dnevniku“ kojega je mnogo godina kasnije „prelistavao u kutu „Zlatnoga vola“ okružen „znatiželjnicima koji su ga natjerali da ga njima pročita“ premda je već bio u „šepavom braku“ , a „Neva davno s roditeljima u Pešti“ ali, uslijedit će Heineovo kompozicijsko iznenađenje o Nevi koja je „tu negdje“ i koja „će zauvijek ostati u gradu na Dravi.“ (2:184: 8.) Gradski se magistrat i komorska direkcija, u baroknom stilu iz 1702. godine, nalazila gdje se i danas nalazi Gradski muzej na istočnoj strani trga. Do Magistrata bila je kuća prvoga osječkoga gradonačelnika Daniela Vesentina, a susljedno od 1722. do 1728. godine na zapadnom dijelu trga barokna je zgrada Glavne straže – sjedište garnizonske blagajne i komande grada, upravo na mjestu srušenoga otomanskoga carstva negdašnje poznate Sahat kule koja južnim dijelom ide do južnoga kuta Biskupsko dječačkog sjemeništa s grbom J.J.Strossmayera u gornjem kutu prvoga kata zgrade, danas glazbene škole. Ovom povijesnom faktografijom unutarnjega grada Tvrđe, Heine ne opterećuje svoju novelističku meditaciju kao što ju je logično morao koristiti u svojim putopisnim opservacijama budući faktografija povijesnoga preobilja ometa noveliranje koje je pisac znalački usmjerio samo na isječke iz života starih Esekera, na sudbonaosni detalj koji u nekom iznenađujućem sklopu mijenja životni smjer u neočekivanom pravcu. Osim kazališta i zanimljivih sudbina u najstarijoj kazališnoj kući, poput „ljubavnoga trokuta“ Karčike, Gertrude i Jozrfa „u dramskom ansamblu“ (2:108.-111.) Generalske vojarne, 417

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

stari su Esekeri mogli ponekada gledati predstavu putujućih družina ili u svatištima ili i u „konjskom tramvaju“ u „sajamskim danima kada su glumci iz Hrvatskoga sokola u tramvaju ismijavali „glavonje“ iz državne vlasti pa isti nisu mogli izbjeći „batini tajne policije“ (2:98.-101.) Konjski je tramvaj razlog kompozicijskom obratu „kada je kondukter na brzinu pokupio nekoliko deka u donjogradskim tramvajskim štalama ... radi napadalog, pravog sibirskoga snijega“ (2:137) Heineov razlog humoristična stila „Nespretnih okolnosti“ s kojima se je preljubnik Karlo B., u svratištu K Zlatnom volu, borio pišući i čitajući ljubavno pismo uz pomoć dušebrižnih prijatelja. Heineov humorizam osvaja i simbolično naslovljenom novelom Kuće „N“ u Tvrđi koju pisac niti locira, niti, opisuje, niti imenuje pravim imenom nego u nju dovodi maskiranog mladića Augusta P. Gusta da „prvi put“, poput starijeg brata, bude u „društvu bijele žene“. S odmjerenom dozom humora čitatelj prati preplašenoga, promrzloga i pripitoga Gusta koji prikuplja snagu u „Zlatnom volu“ uz dušebrižničkoga, besposličara Pepe, koji Gustinom ispijanju čaja preporuča „treću rundu mornarskoga pića“ od kojega se Gusta jedva drži na nogama i kao takav ulazi u kuću „N“ i pada u obzirni zagrljaj iskusne žene od koje je odmah htio pobjeći, ali nije jer mu Heine novelistički domišlja sudbonosni zaokret kojim je „maskirami švaler“ odmah zaspao u krevetu žene, a ona je odlučila da „ionako ne želi noćas više raditi“ pa je Gusta ujutro „ u žurbi izletio iz kuće „N“ samo poljubivši „neobično nježan i bijeli ten.“ ( 2:20.-2.) Na istom je trgu u Tvrđi, Heine novelistički domislio zanimljivu sudbinu ljekarniku Erihu i njegovoj jedinoj ljekarnici u Tvrđi ne određujući joj lokaciju nego je dopustio čitateljevoj mašti naslutiti pomoću sklopljenih riječi „ na jednom kraju Tvrđe“ jer njegovoj ljekrnici prijeti konkurencija „nove ljekarne“ na „drugom kraju Tvrđe“ i to s “mladom i lijepom apotekaricom Anom N.“ koja je „nedvojbeno stigla iz Praga“ i koja je pedesetogodišnjem Erihu postala opasna „ugroza“ . I u ovoj noveli „raspoloženi“ dušebrižnici čekaju u „Zlatnom volu„ središnjem i prometno najfrekventnijem mjestu, kako u Tvrđi, tako i u Pričama iz Zlatnoga vola, u kojemu se kroje i pretresaju sve informacije pa tako i oko tajanstveno i zagonetno „uporne samoće Ane N“ o kojoj stari Esekeri nisu uspjeli ništa doznati osim što su zaključili da se s njom „ druže tamne, nečastive sile“. Kada je Erih odlučio „ispitati stvar“ jedne je „nedjelje ujutro otišao Ani N objasnivši joj da je vrijeme da ode“, a ona se je tomu “razveselila“. U Heineovu domišljnju zatim slijedi znalački fabularnonovelistički zaokret – vrlo stručno kompozicijsko preusmjeravanje novim, šokantnim sadržajem koji je Heine tako presložio da je Anu i Eriha odveo u Anin dom, u „praški bordel – inače njezino radno mjesto“ otkuda je došla u osječku Tvrđu pa se je Erih, nakon „svoje borbe s nečastivim“ i zalugom Heineova humoristična stila, sretno vratio svom poslu u preostalu, jedinu ljekarnicu u Tvrđi. (2 : 20.-2.) Zanimljivo je napomenuti da, o tom istom, nekad zvanom Glavnom trgu, nema niti jednog Heineovog novelističkoga domišljanja o sudbinama, gore opisanog lokaliteta Biskupskoga dječačkoga sjemeništa ili bilo kojega sjemeništa isusovačkoga reda, posebice franjevačkoga u kojima je bilo jako žarište kulture i obrazovanja, premda pod udarom 418

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

jozefinske reforme i carske odluke 1783. godine i unatoč njoj, mnogi su sjemeništarci, studenti i profesori bezbrojno puta i dalje prolazili Trgom svetoga Trojstva, iz dvaju i prema dvama smjerovama u trgove pred svojim sjemenišnim rezidencijskim zgradama i školama, čuvajući brižno svoje, od javnosti nedostupno skrivene sudbine do kojih nije mogao ili nije htio moći dosegnuti domišljajni humoristični um Ervina Heinea koji se je bio, pretežito, usmjerio urbanim posjetiteljima središnjice žarišnoga izvorišta svojih Priča iz Zlatnoga vola; gostionici i svratištu „K Zlatnom volu“ što je i naglasio naslovom svoje knjige. 3.3. K Zlatnom su volu Najviše su dolazili i odsjedali u Džozefovom svratištu „K Zlatnom volu“ razni gosti i glumci putujućih glumišta, najčešće svakodnevno stari Esekeri, srednjeg staleža koji su raspravljali o najnovijim događajima u gradu Trojednoga kraljevstva. Ponekad su umniji ljudi imali pravi razlog razgovarati o, primjerice, „nastanku fotoaparata i o dugogodišnjim naporima koji su stvorili mogućnost izrade fotografija“ i „o portretima jednog od najstarijih esekerskih fotografa g. Knitela“ (2:91.-94.) Često bi ljudi, poput Wilima N. dolazili ispijati “jutarnju kavu“ (2:48.) Mnogi su besposličari dolazili nadmudrivati se, prepirati i svađati. Bilo je i „pripitih žena“ poput „razočarane Karoline koja je već prijepodne gucnula rakije“ (2:38). I preljubnici su se skrivali u svratištu. Okupljali bi se i oni koji su sve o svemu i svakomu htjeli doznati, posebice o „onom što ne bi trebali da znaju“. ( 2:34.) U „Zlatnom volu“ plesao se je na momačkim večerima „bećarac sve do jutra“. (2:107) Najviše su dolazili ljubitelji dramske umjetnosti plitkih džepova. Gledali su predstave amarterskih dramskih družina koje bi se zatekle u svratištu i čiji bi glumci imali rezervirana sjedišta u „četverokutnom stamtischu“ u kojem su se krojile sudbine, otkrivali i potvrđivali talenti, predviđale se glumačke karijere i ogovarale ili klevetale nedostupne i nedostižne osobnosti. Zašto je, primjerice „Karlo B. treći dan došao u „Zlatni vol“ bez svoje nježnije polovice“ i kako je svoje razloge „pismom opravdavao“ sa „skupinom“ dušebrižnika oko sebe „nagnutih nad otvorenim pismom“ odgovor je dao Heineov domišljajni, šaljivi i šarmantni stil . (2:135.-138.) Zašto inspektor Lagani, ključna lančana veza u kompoziciji svi 64 novelističkih domišljanja, često razmišlja, traži odgovore i razrješava kriminalne probleme starih Esekera, baš „za stolom u „Zlatnom volu“ ( 2:62,162) domislio je samo sveznajući autor svojih novela, Ervin Heine uvijek iznenadivši neočekivanim novelističkim završetkom koji se temelje na dvama konstruktivnim metodama; prvo na unutarnjem povezivanju novele sa zanimljivim zgodama iz esekerskoga života i iznenađujuće promjenljivim ljudskim sudbinama, koje Heine sve povezuje, najčešće u najpoznatijem svratištu gostionice unutarnjeg grada Tvrđe „K Zlatnom volu“ i drugom metodom vanjskoga uokviravanja Heine ciklizira šezdesetčetiri, sadržajno, različite novele u jedinstvenu cjelinu vremena i prostora osječkoga urbanoga milieua; u često oslovljenoj prostornoj sredini svratišta i gostionice“ K Zlatnom volu“.

419

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

Zaključak Ići, hodati prostorima unutarnjega grada Tvrđe, Gornjim i Donjim gradom Osijeka; njezinom poviješću, zapisima i novinskim izvješćima o starom Eseku, značilo je Heineu, kao piscu, živjeti život u domišljanju, u doticanju i oživljavanju davno usnulih Esekera i događaja iz njihovih života. Fakciji povijesne i novinske građe Heine domišlja fikciju te nerazdvojivo isprepliće prošlost iz promatračkoga rakursa sadašnjosti u metonimiji suživota i zajedništva, u solidarnosti prošlosti sa sadašnjosti i obrnuto budući je autor Ervin Heine ugradio svoj duhovno domišljajući udjel o suživotu s ljudima što bijahu zauvijek napustili svoj Osijek, svoje zanimljive ili nezanimljive živote i omiljena esekerska mjesta poput Glavnog trga i na njemu najstarijeg kazališta, apotekarnice, kuće „N“, gostionica i svratišta i u unutarnjem gradu tvrđe najposječenije svratište „K Zaltnom volu“ u kojem su, novelističkom domišljenosti pisca, svi oživjeli i nadišli tu prostorno-vremensku razdvojenost i zauvijek ostali u domišljenom književnom životu. Taj Heineov iskorak iz sebe samoga i zakoračaj prema dalekim ljudima esekerske prošlosti piščeva rodnoga grada znak su Heineove neuvjetovane privrženosti Osijeku u kojem, i čitatelji, sudjeluju u imaginarnom oživljavanju njezine povijesti, putujući njezinim urbanim krajolikom i recepcijski komunicirajući s odabranim predhodnicima novelističkoga svijeta Heineovih Priča iz Zlatnog vola.

Literatura Firinger Kamilo, Prvih 85 godina osječkog kazališta; Osječko kazalište u prvoj polovici 19. stoljeća / Spomen - knjiga o pedesetoj godišnjici narodnog kazališta u Osijeku, Osijek, 1957. Heine Ervin, Priče iz Zlatnoga vola, Njemačka narodnosna zajednica, Zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek, 1997. Mutnjaković Andrija, Vesentinov grad; u knjizi: Helena Sablić Tomić, U osječkom Nutarnjem gradu, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, Zagreb – Osijek, 2017. Obad Vlado, Njemačke putujuće družine na pozornici osječkog kazališta, u: Krležini dani u Osijeku 2007., 100 godina Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku/Povijest, teorija praksa – hrvatska dramska književnost i kazalište, Zagreb – Osijek, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe, HAZU; Odsjek za povijest hrvatskoga kazališta, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku; Filozofski fakultet, Osijek, 2008. Solar Milivoj, Teorija književnosti, Školska knjiga, zagreb, 1977. Taube von Friedrich Wilhelm, Slavonija i Srijem 1777./1778. Osijek, Državni arhiv u Osijeku, 2012.

420

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola Sažetak Heineova čežnja za proučavanjem povijesti svoga rodnoga grada Osijeka i namjera da povijest umjetnički rekonstruira, duboko je ukorijenjena u intelektu i u imaginaciji pisca. Svakodnevno putopisno lutanje i promatranje unutarnjega grada - Tvrđe, prelistavanje muzejsko arhivske rađe sa starim fotografijama, čitanje starih novinskih izvješća „Die Drau“ kao i događaja iz crne kronike „Slawonische pressa“, proučavanje znanstvenopovijesnih otkrića u povezanosti materijalne i duhovne sveze, suočavanje s otkrivenim i skrivenim kulturnim pamćenjem, pronašli su književno utočištu u novelističkom domišljanju Priča iz Zlatnoga vola, nadmašujući jednostavnost priče složenošću kompozicijsko fabularnoga tijeka koji redovito u svima 64-ima naovelama iznenaduje poantom svojih naglih sadržajnih obrata U njima je Heine stare Esekere 18. i 19. stoljeća novelistički domišljeno smjestio u osječki urbani krajolik, u ambijent unutarnjeg grada Tvrđe s njezinim ulicama, kućama i sudbinama na glavnom Trgu svetoga Trojstva na kojem je bilo najstarije kazalište Generalathaus – Theatera u zgradi Generalkasarne, najstarija ljekarnica, pošta, javna kuća „N“, dućani i škole, gostionice, svratišata i najposjećenije svratište „K Zlatnom volu“. U svim tim prostorima Heine je novelistički domislio iznenađujuće i neočekivano nove sudbine. Obrazac naglih novelističko kompzicijskih obrata zorno se obrazlaže i tumači u sljedećim novelama: Otresita Margareta, Šutljiva Ema i detaljno prvom novelom „Plavooki Romeo“ sa zanimljivim kompozicijskim zaokretom radnje kada bečki glumac, lijepooki Romeo, postaje esekerski glumac i novi Eseker. Isti novelistički obrazac je u svima 64-orima novelama; u noveli Ljekarnik, u kojoj Erih, u najstarijoj ljekarnici Tvrđe s razlogom postaje glavni subjekt Heineova humoristična domišljnja. Zanimljiv je zaokret i u noveli Maskiran švaler u kojoj mladi Gusta prvi put dolazi u javnu kuću “N“, ali je još zanimljiviji način Heineove domišljatosti kojom je Gusta izjurio iz kuće „N“. Najposjećenije je svratište „K Zlatnom volu“ u kojem se susreću stari Esekeri, novelistički odmjeravajući kulturne i nekulturne doseze gradskih urnebesnih zbivanja. Heine nije umanjio niti zanimljive veze s izvanjskim dijelom Tvrđe; u jedinstvenom i slobodnom kraljevskom gradu Osijeku; u Gornjem i Donjem gradu; sa Žitnim trgom u Gornjem gradu i Jelačićevim u Donjem gradu; s kavanama Grand hotela i Royala, novim Hrvatskim narodnim kazalištem, Glavnim kolodvorom i Gutmanovom želejznicom, Sakuntale parkom, Gradskim vrtom blizu kojega je Sirotište za napuštenu djecu i u svakom imenovanom prostoru po jedna iznenadujuće preusmjerena ljudska sudbina. Novelističku vezu Donjeg s Gornjim gradom sve do lijepoga Gradskoga vrta na sjevernom dijelu Osijeka povezivao je, kako u povijesnoj zbilji, tako i u Pričama iz Zlatnoga vola, poznati osječki konjski tramvaj i u tramvaju glumačka ekipa Hrvatskoga sokola, koja uveseljava stare Esekere, ismijavajući političke prilike i „glavonje“ u Trojednom kraljevstvu, zaradivši batine koje nisu uspjeli izbjeći tajnoj policiji. Paralelno su kamenitim drumovima jurili konji s kočijama u kojima se je vozio viši stalež, lako i domišljeno, zajedno sa autorom Priča iz Zlatnoga vola, prelijećući u novelističkom domišljanju, ne samo prostorne granice nego i vremenske budući je Heineu vrijeme put bez pravca po kome se kreće amo tamo; uzdužnim i poprećenim presjecima.

421

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

Heines novelistische Ausdenken der Geschichten aus dem Goldenen Ochsen Zusammenfassung Heines Sehnsucht nach der Erforschung der Geschichte seiner Geburtsstadt Osijek und sein Vorhaben, die Geschichte künstlerisch zu rekonstruieren ist tief in dem Intellekt und der Imagination des Schriftstellers verwurzelt. Das alltägliche reisebeschreiberische Herumwandern und Betrachten der Innenstadt – der Festung, das Blättern des musealisch-archivistischen Stoffes mit alten Fotografien, das Lesen alter Zeitungsberichte „Die Drau“ sowie der Ereignisse aus der schwarzen Chronik der „Slawonischen Presse“, die Erforschung der wissenschafts-historischen Entdeckungen in der Verbundenheit des materiellen und gestigen Bandes, die Konfrontierung mit entdecktem und verborgenem Kulturgedächtnis fanden literarischen Fluchtort im novelistischen Erdenken der Geschichten aus dem Goldenen Ochsen, die Einfachheit der Geschichten durch die Verwicklung des kompositions-fabularen Laufes, der regelmäßig in allen 64 Novellen durch die Poante ihrer jähen inhaltlichen Wendungen überraschen, übetreffend. In ihnen placierte Heine die alten Esseker des 18. und 19. Jahrhundertes novelistisch bedacht in die osijeker städtische Umwelt, in das Milieu der Innenstadt der Festung mit ihren Straßen, Häusern und Schiksalen auf dem Hauptplatz der Heiligen Dreifaltigkeit, auf dem das älteste Theater war, das Generalathaus – Theater im Gebäude der Generalkaserne, die älteste Apotheke, die Post, das Bordel „N“, Geschäfte und Schulen, Gatshäuser, Gasthöfe und der meistbesuchte Gasthof „Zum goldenen Ochsen“. In allen diesen Räumen erdachte Heine novelistisch die überraschende und unerwartete neue Schicksale. Das Muster jäher novelistischen Kompositionswendungen wird in folgenden Novellen anschaulich begründet und erläutert: Die barsche Margarete, Die schweigsame Ema und genau mit der ersten Novelle „Blauäugiger Romeo“ mit interessanter Kompositionswendung der Handlung, als der wiener Schauspieler, der schönäugige Romeo, essekerischer Schauspieler und neuer Esseker wird. Dasselbe novelistische Muster ist in allen 64 Novellen vorhanden; in der Novelle Der Apotheker, in welcher Erich, in der ältesten Apotheke der Festung mit Grund zum Hauptsubjekt von Heines humoristischen Erdenken wird. Interessant ist die Wendung auch in der Novelle Der maskierte Liebhaber, in welcher der junge Gusta zu ersten Male in das Bordel “N“ kommt, aber noch interessanter ist die Art von Heines Findigkeit mit welcher Gusta aus dem Hause „N“ rennt. Der meistbesuchte Gasthof ist „Zum goldenen Ochsen“, in welchem sich die alten Esseker treffen, novelistisch die kulturellen und nichtkulturellen Reichweiten der städtischen Ereignissen erörternd. Heine verminderte auch die interessanten Verbindungen mit dem äußeren Teil der Festung nicht; in der einheitlichen und freien königlichen Stadt Osijek; in der Ober- und Unterstadt; mit dem Weizenmarkt in der Oberstadt und dem von Jelačić in der Unterstadt; mit den Cafés des Grand Hotels und Royals, mit dem neuen Kroatischen Volkstheater, dem Hauptbahnhof und der Gutmanschen Bahn, dem Sakuntala-Park , dem Stadtpark in dessen Nähe das Heim für verlassene Kinder ist und in jedem genannten Raum ist ein überraschend umgeleitetes Menschenschicksal. Die novelistische Verbindung der Unter- und Oberstadt ganz bis zum schönen Stadtpark in dem nördlichen Teil von Osijek verband, wie in der historischen Wirklichkeit so auch in den Geschichten aus dem goldenen Ochsen, die bekannte osijeker Pferdestraßenbahn und in der Straßenbahn die Schauspielgruppe des Kroatischen Falken, welche die Osijeker unterhielt, die

422

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

politischen Umständen und die „Großköpfe“ im Dreifaltigen Königsreich auslachend und Prügel von der Geheimpolizei verdienend, der sie nicht ausweichen konnten. Paralel damit rasten auf den Steinstraßen Pferde mit Kutschen, in denen die höheren Stände fuhren, leicht und erdacht, zusammen mit dem Autoren der Geschichten aus dem goldenen Ochsen, in novelistischen Erdenken nicht nur die räumlichen sondern auch die zeitlichen Grenzen überfliegend, da für Heine die Zeit ein Weg ohne Richtung ist, auf dem er sich hin und her bewegt; in längs und quer gestellten Schnittpunkten.

423

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 409-424 Dina Marković: Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola

424

PRILOZI

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 427-432 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana

Dr. sc. Branko Hanžek znanstveni savjetnik, Zavod za povijest i filozofiju HAZU, Zagreb bhanzek@hazu.hr Prof. em. dr. sc. Ivo Soljačić Zavod za tekstilnu tehnologiju Tekstilno-tehnološki fakultet, Zagreb isoljac@ttf.hr

UDK: 514(497.5)(091)

Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana (Osijek, 17. lipnja.1909. – Zagreb, 2. veljače 1976.). Ing. Herman Mates ima vrlo velikih zasluga u prvim poslijeratnim godinama za ustroj i razvoj znanosti posebno fizike i ektroinženjerstva. Bio je prvi direktor Uprave za gradnju instituta za fiziku zatim tehnički direktor Instituta za fiziku „Ruđer Bošković“ Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti ( JAZU) iz kojeg se razvio suvremeni Institut „Ruđer Bošković“. Na vlastiti zahtjev premješten je u Institut za elektroprivredu gdje je Mattes postao i prvim direktorom Instituta. Pod njegovim rukovodstvom, Institut je mnogo pridonio intenzivnoj izgradnji i naglom razvoju hrvatske elektroprivrede.

Ključne riječi; Herman Mates dipl. Ing., Institut za fiziku Ruđer Bošković JAZU, Institut za elektroprivredu, Savez inženjera i tehničara, Bilten dokumentacija inostrane stručne literature 427

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 427-432 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana

Životopis Rodio se u Osijeku. Otac mu je bio ing. Josip Mattes, viši savjetnik državnih željeznica i docent Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a majka mu je Marija Mattes rođena Štimac. Imao je brata Leona Mattesa. Viši tečajni ispit na prvoj realnoj gimnaziji u Zagrebu položio je 25.6.1928.. Nakon toga polazio je Visoku tehničku školu u Darmstadtu (Njemačka) te položio pripremni diplomski ispit (Diplom vorprüfung). Nakon toga nastavio je sudij na strojarsko-inženjerskom odsjeku Tehničkog fakulteta Sl.1. Herman Mattes Sveučilišta u Zagrebu. dana 20.3.1933. Još dok su brat Leon i on studirali preminuo im je otac ing. Josip Mattes dne 13. svibnja 1936. godine. Otac Josip je od šk. g. 1923./24. pa sve do smrti bio honorarni nastavnik za predmet „ Lokomotive „ na bivšoj Tehničkoj visokoj školi i kasnije Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Istovremeno je bio zaposlen kao stalni službenik državnih željeznica. Dana 31.3. 1939. položio je Herman Mattes diplomske ispite na strojarsko-inženjerskom odsjeku, elektrotehničkom smjeru Tehničkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na temelju toga podijeljen mu je naslov inženjer (Sl.3). Godine 1951. počeo je, uz pomoć drugih stručnjaka, raditi na osnivanju Instituta za elektroprivredu tako da se smatra jednim od osnivača te radne organizacije. I nakon odlaska u mirovinu, 1965. godine, bio je radno i društveno aktivan sve do iznenadne smrti.. Umro je u Zagrebu 2. veljače 1976., a smrt

Sl. 2. Potpis H. Mattesa

428

Sl.3. Diploma H. Mattesa

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 427-432 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana

ga je zatekla na funkciji generalnog sekretara Jugoslavenskog nacionalnog komiteta za velike električne mreže, CIGRE. CIGRE je skraćenica prema francuskom: Conference internationale des Grands Reseaux Ėlectriques.

Kretanje u službi Od 8.5.1939. do 15.7.1941. radio je kod Zagrebačkog električnog tramvaja u svojstvu inženjera konstruktora u elektro-odjelu. Od 3.3.1942. do 19.5.1945. prekinuo je svoju djelatnost zbog ratnih zbivanja. Od 9.7.1945. do 31.7.1945. radio je u električnoj centrali u Zagrebu u svojstvu ravnatelja. Od 1.8.1946. do 7.3.1947. boravio je, po nalogu Predsjedništva Vlade FNRJ na stručnoj specijalizaciji u Francuskoj i SAD. Nakon povratka u zemlju od 31.7.1947. do 1.3.1949. radio je u Ministarstvu elektroprivrede FNRJ, gdje je dao znatni stručni doprinos. Za njegovo daljnje unapređivanje bilo je vrlo korisno vrijeme provedeno u Berlinu (1948. osam mjeseci). Od 1.3.1949. do 14.6.1949. radio je kao Stručni suradnik u institutu elektrogospodarstva u Ljubljani. Od 15.6.1949. do 1.3.1951. radio je u svojstvu načelnika u Saveznoj planskoj komisiji, što je bilo značajno za unapređenje elektroenergetskog snabdjevanja države. Kao istaknuti stručnjak postavljen je 2.3.1951. na dužnost direktora Uprave za gradnju instituta za fiziku gdje je ostao do 1.4.1952. Od 2.4.1952. do 31.8.1953. radio je kao tehnički direktor Instituta za fiziku „Ruđer Bošković“ Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (dalje:JAZU) iz kojeg se razvio suvremeni Institut „Ruđer Bošković“. Na vlastitu molbu, zbog želje da što više doprinese razvoju elektroprivrede, premješten je iz Instituta za fiziku „Ruđer Bošković» u novoosnovani Institut za elektroprivredu. Ovaj premještaj malo ćemo detaljnije opisati. U svojstvu direktora Uprave za gradnju Instituta za fiziku JAZU preveden je Mattes dana 12.5. 1952. iz zvanja višeg industrijskog inžinjera, kao službenik Predsjedništva Vlade NR Hrvatske u zvanje višeg referenta u VI. plaćeni razred. Predsjedništvo JAZU je na svojoj sjednici 15.I.1953. unaprijedilo Mattesa, službenika JAZU, u zvanje savjetnika V. plaćenog razreda s obrazloženjem da se za položaj administrativnog i tehničkog direktora Instituta za fiziku JAZU traži naročita sposobnost s kojom Mattes raspolaže i vrlo uspješno rješava složene poslove. Ipak komisija Vlade NR Hrvatske za personalne poslove, nije, dopisom br. 286. – 1953. od 3. veljače 1953., bila suglasna s prijedlogom da se Mattes unaprijedi u takvo zvanje i u taj plačevni razred. Dana 17. lipnja 1953. Mattes piše molbu za premještaj u Institut za elektroprivredu u Zagrebu s obrazloženjem da želi raditi u svojoj struci u kojoj se usavršavao. Stoga moli svoje razrješenje dužnosti tehničkog direktora. Dana 6.7.1953. pokrenut je postupak za premještanje ing. Hermana Mattesa iz Akademijina instituta za fiziku u Institut za elektroprivredu. JAZU je rješenjem br. 4029/1953 od 10.7.1953. premjestila Mattesa u Institut za elektroprivredu u istom zvanju i istom plaćenom razredu. Na temelju rješenja o premještaju direktor Instituta za elektroprivredu donio je rješenje da se Mattes preuzima na službu u institut za elektroprivredu te se postavlja za vršioca dužnosti šefa elektroenergetskog odjeljenja istoga Instituta. Tako je Mattes bio u istom zvanju, ali sa 33% većom mjesečnom plaćom. To rješenje vrijedilo je od 429

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 427-432 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana

31.9.1953. godine. Želja za rad u struci i osjećaj da će biti društveno korisniji poslije premještaja bili su za njega presudni. Od 1.9.1953. Herman Mattes radio je na Institutu za elektroprivredu gdje je bio vršioc dužnosti šefa elektroenergetskog odjeljenja. Uskoro je Mattes postao i prvim direktorom Instituta za elektroprivredu. Za njegovo vrijeme, pod njegovim rukovodstvom, Institut je mnogo pridonio intenzivnoj izgradnji i naglom razvoju hrvatske elektroprivrede. Osim operativnog djelovanja razvijen je i studijski rad radi pravilnog usmjerenja i perspektivnog razvoja elektroprivrede. Po tome je Institut postao prepoznatljiv ne samo u zemlji već i kod znanstvenih i stručnih ustanova u inozemstvu. Umirovljen je dana 31. 5. 1965. kao dugogodišnji direktor toga Instituta.

Ostalo društveno djelovanje Njegov društveni ugled zbog visoke stručnosti bio je vrlo velik tako da je izabran za Predsjednika Saveza inženjera i tehničara Hrvatske (danas Hrvatski inženjerski savez) koju dužnost je obavljao od 1952. do 1954. godine. Mattes je inicirao osnutak Elektrotehničkih društava u Zagrebu, Krapini, Osijeku, Sisku, Rijeci, Slavonskom Brodu, Splitu, Šibeniku, Zadru i Puli. Bio je zaslužni i počasni član Saveza mašinskih i elektrotehničkih inženjera i tehničara Jugoslavije, Saveza inženjera i tehničara Hrvatske i Saveza elektrotehničkih inženjera i tehničara Hrvatske. Također je radio u društvu Nikola Tesla, Narodnoj tehnici i Tehničkom muzeju u Zagrebu. Uza sve to bio je i jedan od osnivača i prvi predsjednik nogometnog kluba Dinamo u Zagrebu. Nadalje, surađivao je u časopisima Elektroprivreda, Energija, Tehnika, Elektrotehnički vjesnik, Bilten dokumentacija inostrane stručne literature (Sl.4), a bio je glavni i odgovorni urednik tog istog Biltena 1950. i 1951. godine.

Sl. 4. Slika unutrašnjosti korica Biltena... čiji je glavni i odgovorni urednik bio Herman Mattes

430

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 427-432 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana

Učestvovao je na međunarodnim kongresima CIGRE 1950 . i 1952. u Parizu, kao i na IV. zasjedanju Svjetske konferencije za energiju u Londonu 1950. godine. Za svoj dugogodišnji predani rad dobio je priznanja i nagrade muđu kojima se naročito ističe orden zasluga za narod sa srebrnim zracima kojim je odlikovan 1971. godine.

Literatura: Arhivska građa pri knjižnici Arhitektonskog, Građevinskog i Geodetskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu; Osobni dosje Hermana Mattesa, Kadrovska služba HAZU; In memoriam: Herman Mattes, Energija, god. 25 (1976), br. 3–4, str. 130; B. Markovčić: In memoriam: Herman Mattes, Elektroprivreda, 1976., br. 3–4, str. 182; Autori se zahvaljuju gospođi Zori Žitnik, zaposlenici Središnje knjižnice Fakulteta elektrotehnike i računarstva na Sveučilištu u Zagrebu, na ljubaznoj i svesrdnoj pomoći u traženju građe o Hermanu Mattesu.

431

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 427-432 Branko Hanžek, Ivo Soljačić: Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana

Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana (Osijek, 17. lipnja.1909. – Zagreb, 2. veljače 1976.). Sažetak Ing. Herman Mates ima vrlo velikih zasluga u prvim poslijeratnim godinama za ustroj i razvoj znanosti posebno fizike i ektroinženjerstva. Bio je prvi direktor Uprave za gradnju instituta za fiziku zatim tehnički direktor Instituta za fiziku „Ruđer Bošković“ Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti ( JAZU) iz kojeg se razvio suvremeni Institut „Ruđer Bošković“. Na vlastiti zahtjev premješten je u Institut za elektroprivredu gdje je Mattes postao i prvim direktorom Instituta. Pod njegovim rukovodstvom, Institut je mnogo pridonio intenzivnoj izgradnji i naglom razvoju hrvatske elektroprivrede. Vrlo su velike zasluge i u njegovu društvenom djelovanju, bio je predsjednik Saveza inženjera i tehničara, a posebno ističemo da je bio i jedan od osnivača i prvi predsjednik nogometnog kluba Dinamo. Mnogo je radio i u izdavačkoj djelatnosti. Između ostalog bio je glavni i odgovorni urednik Biltena dokumentacija inostrane stručne literature.

Nutzliche gesellschaftliche Tätigkeit von Mattes Ing. Herman (Osijek, den 17. Juni 1909 – Zagreb, den 2. Februar 1976). Zusammenfassung Ing. Herman Mates hat große Verdienste in den ersten Nachkriegsjahren für die Gestaltung und Entwicklung der Wissenschaft, insbesondere der Physik und Elektroengineering. Er war erster Direktor der Verwaltung für den Bau des Institutes für Physik, danach technischer Direktor des Institutes für Physik „Ruđer Bošković“ der Jugoslawischen Akademie der Wissenschaft und Kunst ( JAZU) aus dem sich das moderne Institut „Ruđer Bošković“ entwickelte. Auf eigene Forderung wurde er in das Institut für Elektrowirtschaft versetzt, in dem Mattes der erste Direktor des Institutes wurde. Unter seiner Leitung trug das Institut dem intensiven Bau und der steilen Entwicklung der kroatischen Elektrowirtschaft bei. Sehr große Verdienste hat er auch in seiner gesellschaftlichen Tätigkeit, er war Präsident des Verbandes der Ingenieure und Techniker, besonders betonen wir, dass er einer der Gründer und erster Präsident des Fußballclubes Dinamo war. Viel arbeitete er auch in der Verlagtätigkeit. Unter anderem war er Haupt- und verantwortlicher Redakteur des Bulletins der Dokumentation ausländischer Fachliteratur.

432

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 433-436 Stjepan Najman: Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto

Stjepan Najman Ogranak Matice hrvatske u Valpovu

UDK: 796

Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto U radu je prikazan društveni život Valpovčanina Darka Kopfa, sportaša, mornara i glazbenika.

Ključne riječi: Darko Kopf, Valpovo, Lovran, potezanje konopca, Jadranski susreti, rukomet, mornar.

433

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 433-436 Stjepan Najman: Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto

Rođen 13. lipnja 1944. u staroj valpovačkoj obitelji čiji su preci, najvjerojatnije, došli još u vrijeme početka Valpovačkog vlastelinstva na poziv baruna Antuna Petra Prandaua. Taj dobroćudni dvometraš ostao je u sjećanjima starih Valpovčana po nastupu u, tada popularnoj a danas legendarnoj, TV-emisiji Jadranski susreti. Nastupao je za ekipu Lovrana u najatraktivnijoj disciplini potezanja konopca. Godine 1973. Lovran, sa Darkom u ekipi, postaje pobjednik Jadranskih susreta u toj disciplini. Iste godine ekipa Lovrana, ponovno sa Darkom, nastupa u Metkoviću na natjecanju ‘’Prva smotra jadranskih konopaša’’ i u finalu osvaja drugo mjestu izgubivši od domaćina. Zanimljivo je što se ovo natjecanje odigralo na Darkov rođendan 13. lipnja. Odmah se nameće pitanje kako se jedan Valpovčanin, Slavonac, tih godina našao u ekipi konopaša, mjesta u Kvarneru!? Kako je život, obično, nepredvidiv pokazalo se to i u Darkovom slučaju. Naime, Darko je od malena želio biti moreplovac, no otac je smatrao da je sigurnije završiti poljoprivrednu školu. U srcu Slavonije to bi trebalo značiti, možda ne lagodan, ali siguran život. Tako je Darko se upisao u poljoprivrednu školu u Poreču. Tu pohađa dva razreda te nakon pauze od godine dana u Požegi završava srednju poljoprivrednu školu. Nakon toga još uči i za preciznog mehaničara. Pomalo i nemirna duha odlazi trbuhm za kruhom u Lovran. Darkov život kao da je dio dobrog akcijskog filma. Naime, dolaskom u Lovran radio je, između ostalog, kao izbacivač u noćnim barovima. Ipak, dobiva posao u trgovini kožne galanterije u Lovranu u kojoj radi više godina. 434

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 433-436 Stjepan Najman: Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto

Nakon nastupa u ekipi konopaša Darko ipak dolazi u situaciju ostvariti svoj dječački san - ploviti. Plovio je za novoosnovanu njemačku tvrtku iz Hamburga na mjestu strojara uglavnom po europskim morima. U Valpovu je od ranih omladinskih dana bio poznat pod nadimkom Gelender što nije neobično s obzirom na njegovu visini od dva metra i korpulentnost. Kako je potekao iz sportske obitelji i sam se bavio sportom. Mama Ljerka je bila odlična odbojkašica i sa ekipom Društva za tjelesni odgoj Partizan bila prvakinja Jugoslavije 1956. godine, a sestra Dunja odlična atletičarka (petoboj) kojoj je trenerica bila Milka Babović. Darko je zapamčen kao član rukometnog kluba ‘’Jovalija’’ Valpovo u sezonama 1965. – 1967. U vrijeme boravka u Lovranu igrao je za tamošnji rukometni klub. Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća Darko se vraća konopcu. Ovaj puta u Slavoniji nastupao za ekipu Valpova na Olimpijadi starih sportova u Brođancima u disciplini potezanje konopca. Naravno, vrlo uspješno. Tadašnje novine su javljale kako je ekipa Valpova bez konkurencije. Ekipa, koju je okupio, je trenirala kod njega u dvorištu; nisu imali sparing partnera pa su konopac povezali za stablo višnje. Koliko su bili snažni govori činjenica da su stablo višnje iščupali iz korijena. Pored sporta u mladim je danima nastupao na priredbama sa tadašnjim orkestrima Valpovštine. Svirao je berdu i pjevao. Većina repertoara su mu bile pjesma Toma Jonesa. Tih osamdesetih godina jedno je vrijeme radio u struci za koju se u mladosti školovao – poljoprivredi. U plasteniku Kombinata Valpovo uzgajao je povrće. No, došao je rat i sve je uništeno. Umro je 29. rujna 2014. godine u osječkoj bolnici i pokopan na valpovačkom groblju.

435

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 433-436 Stjepan Najman: Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto

Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto Sažetak Dječačku želju, biti mornar, Darko Kopf ostvaruje zahvaljujući svom nemirnm duhu. Kao izdanak sportske obitelji ostvaruje zapažene rezultate u rukometu i disciplini potezanje konopca osobito u popularnoj TV-emisiji Jadranski susreti gdje nastupa za ekipu Lovrana.

Darko Kopf – Seemann, Sportler und noch einiges Zusammenfassung Den Jungenwunsch Seemann zu werden, erfüllte sich Darko Kopf dank seines unruhigen Geistes. Als Sporss einer Sportlerfamilie erzielt er bedeutende Resultate in Handball und der Disziplin Strickziehen, insbesondere in der populären Fernsehensendung „Jadranski susreti“ wo er für die Mannschaft von Lovran auftritt.

436

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 437-442 Zlatko Bender: Prikaz „Godine kulture 2016.“

Zlatko Bender Društvo prijatelja Austrijanaca u BiH Banja Luka Bosna i Hercegovina

UDK: 008:321

Prikaz „Godine kulture 2016.“ (Osvrt na austrijsko – bosanskohercegovačke kulturne veze) U radu autor u kratkim crtama opisuje „Godinu kulture“ vezanu uz oživljavanje i razvijanje stoljetnih veza Bosne i Hercegovine i Austrije. Rad je jedna vrsta opisa tijeka događanja u 2016. godini vezanih uz navedenu „Godinu kulture“ i jedna je vrsta osvrta na austrijsko-bosanskohercegovačke kulturne veze.

Ključne riječi: Godina kulture, 2016., Austrija, Bosna i Hercegovina

437

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 437-442 Zlatko Bender: Prikaz „Godine kulture 2016.“

Tijek događanja Program obilježavanja „Godine kulture“ počeo je 26. siječnja 2016. godine prezentacijom kataloga izložbe naslovljene ”Prostor, oblik, dodir” iz fondusa Muzeja suvremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci. Izložba je bila prilagođena i slijepim i slabovidnim osobama nastojeći tako pratiti suvremene muzeološke standarde i profesionalne izazove. Stoga je uz izložbeni katalog namijenjen općoj javnosti izložba imala i tekstove postavljene na zidovima izložbenog prostora napisane na Brajevom pismu. Budući da je ta izložba, u „Godini kulture, potaknula stoljetne veze Bosne i Hercegovine s Austrijom ambasada / veleposlanstvo navedene republike je financirala tiskanje toga kataloga. To dakako nije bilo čudno budući da je nazočnost Austro-Ugarske Monarhije na ovim prostorima od Bosansko-hercegovačkog ustanka1875. godine, odnosno točnije njene upravne vlasti od 1878. godine. Još snažniji austrijski utjecaj slijedio je u razdoblju Aneksijske krize i nazočnost K. und K. Monarhije do završetka Prvoga svjetskoga rata, tj. propasti navedene Monarhije.

Svečano otvaranje izložbe

Čitanje Brajevog pisma

U nastavku obilježavanja “Godine kulture 2016.“ početkom veljače, točnije 8. veljače, svečano je otvorena navedena “Godina”, i to „Razgovorom o kulturi“. Tom se prigodom na svečanom skupu održanom u Narodnom kazalištu u Sarajevu brojnim uzvanicima i gostima obratio Sebastijan Kurz, savezni ministar za Evropu, integracije i inozemne poslove. Tom prigodom je, između ostalog istaknuo, da je u cijelosti namjera „da se u Godini kulture Austrije i Bosne i Hercegovine javnosti naših dviju zemalja omogući bolje, suvremeno međusobno razumijevanje.“ U nastavku je istaknuo da „je regija zapadnog Balkana vezana za Austriju, ne samo privredno/ gospodarski, nego i kulturno, i to kroz godišnje projekte za težišne zemlje u okviru austrijskih inozemnih poslova u oblasti kulture. Pored programa u Austriji ostvarenje projekata za težišne zemlje bit će prožet raznim aktivnostima naše Ambasade u Sarajevu. Pri tome važne povezujuće točke proizlaze iz naše duge i raznolike zajedničke historije, kao i utjecaja brojnih pojedinaca iz Bosne i Hercegovine koji žive u Austriji i u njoj čine, po brojnosti, četvrtu grupu stranih državljana. U cijelosti nam je namjera da u 438

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 437-442 Zlatko Bender: Prikaz „Godine kulture 2016.“

Godini kulture Austrije – Bosne i Hercegovine tijekom 2016. publici naših dviju zemalja omogućimo bolje međusobno razumijevanje na suvremenim temeljima. Bit će mi drago, ako i vi budete sudjelovali u različitim događajima i prigodama koje se nude.“

Savezni ministar za Evropu Sebastijan Kurz

Potom je pozdravnu riječ izrekao ambasador/ veleposlanik Bosne i Hercegovine u Austriji Tomislav Leko naglasivši: „Ponosni smo, što ćemo u 2016. godini biti u fokusu razmijene sa inozemstvom u oblasti kulture i zahvaljujem Saveznom ministarstvu za Evropu, za izvrsnu mogućnost, da prezentiramo kulturu naše zemlje“.

NJ. E. Martim Pammer

Potom je riječ preuzeo NJ. E. Mag. Martin Pammer, izvanredni i opunomoćeni austrijski ambasador / veleposlanik u Bosni i Hercegovini te naveo, između ostalog, „da Bosnu i Hercegovinu sa Austrijom povezuje mnogo toga npr. historijski događaji, nebrojeni mostovi i veze među ljudima, gotovo susjedska mreža kooperacija među ustanovama i organima uprave, u oblasti privrede, tj. gospodarstva, sporta, iz umjetnosti i umjetničkog stvaralaštva i mnogo toga drugoga“. U nastavku prigodne riječi istaknuo 439

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 437-442 Zlatko Bender: Prikaz „Godine kulture 2016.“

je da je namjera Austrije da se tijekom 2016. godine te dvije zemlje – koje su u jednom povijesnom razdoblju bile jedna država – bolje upoznaju putem predstavljanja aktualnih događaja u kulturi, i to od likovne umjetnosti, preko filma i glazbe do književnosti i znanosti“. U nastavku se osvrnuo na prekogranično posredovanje u kulturi i na cilj da omogući bolju zajedničku suradnju među stanovnicima te dvije zemlje i na snažniju međudržavnu povezanost koja se temelji na razmjeni u oblasti kulture sve do unapređenja nastave jezika, književnost i zemljopisa sve do dodjele stipendija, razmjene lektorica i lektora, suradnje u pisanju udžbenika do potpore suvremenoj umjetnosti i još puno toga. U nastavku svoga govora Pammer je naveo „da se ipak ne poznajemo potpuno, pa nam je namjera da se tijekom 2016. godine putem kulture i kulturnih programa bolje upoznamo“.

Posebice je bila istaknuta, pored veleposlanstva i Vanjsko- trgovinskog centra, nazočnost Austrije u Bosni i Hercegovini putem Austrijske biblioteke, brojnih ureda za obrazovanje K- education, te ranijih partnerstva poput onog iz 1984. između olimpijskih gradova Sarajeva i Innsbrucka, i to kao primjera spleta veza koje su postale neprekidne. U nastavku govora vezanog na tu temu istaknuto je da gotovo nema mjesta u Austriji

440

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 437-442 Zlatko Bender: Prikaz „Godine kulture 2016.“

bez “Bosanki/ Bosanaca i Hercegovki/Hercegovaca, pa jedva da postoji neko u Bosne i Hercegovine bez neke veze s Austrijom. Naime, u različitim demografskim valovima od 1966. godine pa nadalje oni su u Austriji gastarbajteri / gostujući radnici/ radnice. Posebice je naglašena 1992. godina kada je Bosna i Hercegovina bila izložena ratu pa brojni stanovnici bježeći od rata dolaze u Austriju; više od 200.000. U potonjim godinama su se gotovo svi pridošli dobro integrirali u svim segmentima života pa čak i sporta. Zahvaljujući toj dobrodošlici brojn i povratnici nakon završetka rata omogućili su dolazak austrijskog kapitala u Bodnu i Hercegovinu. Pa je tako npr. u Derventi 13 “austrijskih” poduzeća čini jedan visoko tehnološki klaster. Očito je bilo u svemu navedenome da se tijekom 2016. godine bolje upoznaju te dvije zemlja i narodi te je upriličeno i ostvareno više od 50 pojedinačnih kulturnih programa, i to od likovne umjetnosti preko filmske i glazbene do književnosti i znanosti. Tijekom “Godine kulture” obilježena je i 100. godišnjica od otvaranja modernog rudnika, kojeg su 1916. otvorili Austrijanci u vrijeme trajanja Prvoga svjetskoga rata, jer su ih na to prisilile ratne prilike i velika potreba za željezom. Ruda iz toga rudnika je uglavnom korištena za snabdijevanje ugarskih / mađarskih i austrijskih željezara koje su zahvaljujući tome radile punim kapacitetom. Ovaj kratki prikaz najvažnijih događanja u sklopu „Godine kulture“ dao je osvrt na obnovljene i snažne austrijske i bosansko-hercegovačke veze koje su stoljetne, a odnose se ne samo na jačanje i razvijanje kulturnih veza nego i gospodarskih što se može uočiti u opisanim događajima i provedenim aktivnostima.

441

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 437-442 Zlatko Bender: Prikaz „Godine kulture 2016.“

Prikaz „Godine kulture 2016.“ (Osvrt na austrijsko – bosanskohercegovačke kulturne veze) Sažetak

U radu autor u kratkim crtama opisuje „Godinu kulture“ vezanu uz oživljavanje i razvijanje stoljetnih veza Bosne i Hercegovine i Austrije. Rad je jedna vrsta opisa tijeka događanja u 2016. godini vezanih uz navedenu „Godinu kulture“ i jedna je vrsta osvrta na austrijsko-bosanskohercegovačke kulturne veze.

Darstellung des „Jahres der Kultur 2016“ (Rückblick auf die österreichisch-bosnisch-herzegowinische Kulturverbindungen) Zusammenfassung In der Arbeit beschreibt der Autor kurzgefasst das „Jahr der Kultur“ verbunden mit der Neubelebung und Entwicklung der jahrundertenlange Verbindung zwischen Bosnien und Herzegowina und Österreich. Die Arbeit ist eine Art von Beschreibung des Laufes der Ereignisse in dem Jahr 2016 verbunden mit dem genannten „Jahr der Kultur“ und ist eine Art Rückblick auf die österreichisch-bosnisch-herzegowinische Kulturverbindungen.

442

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 443-448 Vesna Schmee: Osuđeni bez krivice

Vesna Schmee Nemački kulturni centar “Gete” Sremska Mitrovica

UDK: 323.281(497.113=112.2)

Osuđeni bez krivice

Jedna izreka kaže: “Bolje je osloboditi 100 krivih nego kazniti jednog nevinog”. Dobro je poznato šta se dogodilo sa Nemcima u jesen 1944.god. Na silu su proterani i iseljeni iz svojih kuća,na silu odvojeni od svojih njiva I oranica, na silu su napustili svoje susede i prijatelje. Nisu se osećali krivima,ali većina je to učinila jer nova vlast su, novi zakoni. Neki nisu otišli,smatrali su da nema potrebe,nisu se ničim ogrešili. To je bila greška, stradali su , njihove kosti su rasute po mnogim stratištima,za koje se i danas ne zna. Oni koji su otišli,mislili su da je to samo privremeno stanje,euforija, vratiće se. Nikad se nisu vratili. Sve ono što nisu mogli poneti ostalo je negde zakopano. Ostavljeno da život ponovo živi kada se vrate. Ne može se porediti Isusov križni put do mesta na kom će ga razapeti, ali ovaj put je sličan golgoti. Patnja,glad,bolest,smrt bile su propratni deo ovog puta. Šta se dogodilo onima koji su ostali? Žene, deca,stari i nemoćni (nedužan narod) smešteni su u logore za likvidaciju po Vojvodini i Hrvatskoj prisiljeni na težak fizički rad, izgladnjavani,prepušteni teškim bolestima bez adekvatne zdravstvene nege. Do zatvaranja logora veliki broj je preminuo. Preživeli su kasnije otišli u Austriju ili Nemačku. “Novembra 1944. godine, krvoproliće dogodilo se u Rumi (13.400 stanovnika od kojih 6.050 Nemaca) Tokom mnogih noći brojni Nemci brutalno su ubijeni, najpre u Hrvatskom domu a kasnije u Raušovoj ciglani. 443

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 443-448 Vesna Schmee: Osuđeni bez krivice

A. Krojcer izveštava: ‘’Čim su partizani ušli u Rumu, u jesen 1944. godine, počeli su da hvataju sve folksdojčere. Nemci iz Rume i okolnih opština, koji su ostali u ‘Narodnoj republici Hrvatskoj’ posle evakuacije nemačkog življa, pokupljeni su i zatvoreni u Hrvatskom domu. U noći, pristigla je velika grupa partizanskih ubica, među njima i jedan harmonikaš. Oni su se postrojili u drugoj velikoj sali. Svi su imali bodeže privezane za sare čizama ili za pasom. Harmonikaš je stao na prag vrata koja su vodila iz jedne sale u drugu. Folksdojčerima je naloženo da legnu na pod, tesno zbijeni. Kad je zavladala mrtva tišina, komandir je dao znak harmonikašu, koji je odsvirao melodiju jednog ‘’kola’’ i čitava grupa partizana uplesala je u salu. Družina ubica gazila je preko nepomičnih tela folksdojčera, stalno vičući i kličući, dok su bodežima probadali ljude pod svojim nogama, sve dok nisu završili klanje. Tokom sledeće dve noći ponovljene su iste krvave orgije sa novim grupama žrtava. Svako jutro, nemačke žene su morale da peru krv sa zidova i patosa’’. Neki razumni Srbi su izgleda protestovali kod novih vlasti protiv masovnog ubijanja u centru Rume. U svakom slučaju, stiglo je naređenje da se prekine sa masovnim ubijanjem u Hrvatskom domu. Otad su folksdojčere samo dovodili u Hrvatski dom I po ponoći svučene gonili u Raušovu ciglanu. Ruke dvojice po dvojice Nemaca bile su vezane zajedno žicom. U ciglani morali su ponovo da legnu, licem prema zemlji. Dželati bi gazili po telima žrtava i džepnim lampama osvetljavali njihove vratove i ubijali ih mecima. Taj je proces trajao sve dok više nije bilo živih folksdojčera. Leševi su prekriveni krečom. 444

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 443-448 Vesna Schmee: Osuđeni bez krivice

Jedan mladić iz Rume je takođe bio ustreljen u vrat, ali nije umro, nego se samo onesvestio. Pošto su ubice napustile scenu, on se osvestio i kako je bio u gornjem redu mrtvih, uspeo je da se oslobodi. Uprkos rani, uspelo mu je da pobegne u kukuruzište i da se probije do mađarske granice”.1 60 godina je prošlo i onda u jesen svog života skupili su hrabrost da dođu i posete svoju postojbinu,I svoj zavičaj kao poslednji oproštaj od onog života kojeg su imali nekad. Žrtva nema naciju i veru, žrtva je žrtva. Ovo je priča o ljudima koji su prživeli i koje sam lično upoznala, koji su mi ispričali fragmente tih nemilih godina,golgotu I posledice koje su trajno ostale u njihovom životu. Dom nije mesto, dom je osećaj! O fizičkom izlišno je govoriti,psihička bol je ostala trajna. Tema ove priče:osuda bez krivice,živi sa tim. 1

Arbeitskreis Dokumentation: Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Vol I-IV, Izdavač: Donauschwäbische Kulturstiftung, München, 1991. – 1995., skraćeno: LW I... Arbeitskreis Dokumentation, Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944 –1948. Die Stationen eines Vőlkermordes. Izdavač: Donauschwäbische Kulturtiftung Münhen, 3. izdanje 2000, skraćeno: VDJ. Schieder, Theodor et al.,: Dokumentation der Vertreibung der Deutschen in Jugoslawien; Izdavač: Bundesministerium für Vertriebene, Flüchtlinge und Kriegsbeschädigte, Bonn, 1961. Skraćeno: Dok. V. Identični reprinti: Deutscher Taschenbuchverlag (dtv. reprint 3274), Münhen 1984. i Weltbild-Verlag, Augsburg 1994.

445

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 443-448 Vesna Schmee: Osuđeni bez krivice

Da ne bi bili zaboravljeni po drugi put, neka trajno budu zabeležena njihova imena,to je najmanje što zaslužuju. Ima ih na stotine,lično poznanstvo,kontakti, bolne ispovesti ostavljaju dubog osećaj tuge. Osvrnuću se samo na nekoliko imena. Boog Maria – Rizi, na putu do Trauna (Austrija) ostala bez majke I bake.Sa ocem radila na raščišćavanju grada,od otpada stare cigle zidali sebi kuću. Weger Georg I Anna ,mladi verenici,na putu dobili teži oblik dijareje I vaške,naporno radili celog života, izrodili četvoro dece. Rupp Josef I Theresia mladi bračni par u konvoju stigli do Pfocheima,svoju kuću opremili identičnim nameštajem kao u svojoj ostavljenoj kući u Vojvodini,zadržali tradicionalni način kuvanja kao u svom zavičaju. Qitter Jochan I Anna, posle izlaska iz logora Svilara (Sr. Mitrovica) u kojoj su ostali bez svoje dvogodišnje devojčice. Nastavili život nedaleko od Študgarta,iza njih su ostale dve ćerke. Toraitter Andreas I Eva, posle konvoja naselili se u okolini Minhena, dugo neprihvaćeni u svom novom okruženju,Andreas često sanjao da je ptica I da leti iznad svog atara u Sremu. Ove sudbine nisu samo male ljudske priče već dokument o jednom vremenu koje nijednog slušaoca ne mogu ostaviti ravnodušnim.

446

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 443-448 Vesna Schmee: Osuđeni bez krivice

Nemci osuđeni bez krivice Sažetak Tema ovog rada je progon i stradanje nevinih ljudi Nemačke nacionalnosti,većinom dece,žena i starih ljudi na prostoru Vojvodine. Masovno ubijanje,logori ili put u nepoznato bila je sudbina većine podunavskih Nemaca te 1944. godine. Ima li opravdanja za počinioce? Poslužiću se Sokratovom misli „Ljudi nisu namerno zli,nego iz neznanja. Treba znati šta je dobro da bi dobro činili“.

Deutsche ohne Schuld verurteilt Zusammenfassung Das Thema dieser Arbeit ist die Vertreibung und der Leidensweg unschuldiger Menschen deutscher Nation, meistens Kinder, Frauen und alten Menschen im Raum der Vojvodina. Massenmorde, Lager oder Reise ins Unbekannte war das Schicksal der meisten Donauschwaben in dem Jahr 1944. Gibt es eine Rechtfertigung für die Täter? Ich bediene mich mit dem Gedanken von Socrates - „Menschen sind nicht absichtlich böse, sondern aus Unwissenheit. Man soll wissen was gut ist, um Gutes zu tun“.

447

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 443-448 Vesna Schmee: OsuÄ&#x2018;eni bez krivice

448

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 449-450 In memoriam: Darko Varga

In memoriam: Darko Varga (17. travnja 1956., Osijek – 30. srpnja 2017., Osijek)

U jeku najtoplijega ljeta 2017. godine u Gradu na Dravi odjeknula je tužna vijest kako nas je iznenada napustio dugogodišnji sudionik naših znanstvenih simpozija „Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu“, Darko Varga. Otišao je u žaru istraživanja i pisanja, gotovo opsesivno posvećen još jednom u nizu velikih projekata koji su ga okupirali posljednjih desetak godina. Ostala je nedovršena monografija o osječkom električnom tramvaju na kojoj je, kao i na svakom dotadašnjem projektu, iskrenom strašću amatera-povjesničara radio bez prestanka gotovo godinu dana, zanemarujući svoje zdravlje. Upravo s temom „Gradonačelnik Osijeka dr. Vjekoslav Hengl i osječki električni tramvaj“ proizašlom iz istraživanja za tu monografiju, sudjelovao je 2016. godine na našem Simpoziju. Od Angsterovih orgulja u Baranji, preko doprinosa Slavonaca sudjelovanjem na Svjetskoj izložbi u Parizu, preko malo poznatih podataka iz obiteljske prošlosti Adama Zrinskog sve do obitelji Mitterpacher iz Bilja i njemačkih utjecaja na organizaciju osječke konjske željezenice – sve su to teme kojima se maksimalno posvećivao, radovao svakom novom dokumentu i otkriću i iz tog, gotovo dječjeg oduševljenja svoje članke za ovaj „Jahrbuch“ pisao „naširoko i nadugačko“ i na muke ponekad stavljao recenzenta i urednicu. Znao je često, šaleći se na vlastiti račun, za sebe reći kako „kopa po dokumentima i arhivima poput terijera“. Radovao se što je i sam, svojim doprinosom rasvjetljavao doprinos Nijemaca i Austrijanaca hrvatskom civilizacijskom krugu, ponajviše u Baranji koju je promovirao kao multikulturnu sredinu razumijevajući sve njezine skrivene tajne i komplicirane povijesne i političke odnose. Darko Varga je uvijek bio spreman na prijateljsko druženje i ugodan razgovor, a ovim našim skupovima zasigurno će nedostajati njegova pozitivna energija. Počivao u miru. Renata Trischler 449

DG Jahrbuch, Vol. 24, 2017. str. 449-450 In memoriam: Darko Varga

Bibliografija članaka objavljenih u „Godišnjaku Njemačke zajednice – DG Jahrbuch“2008. Josef Angster – poznati graditelj orgulja iz Baranje 2009. Crtice iz povijesti naseljavanja Nijemaca u Baranju 2010. Prilozi za političku biografiju baruna Antuna Gustava Hillebrandt von Prandaua 2011. Slavonci na svjetskoj izložbi u Parizu 1867. godine 2012. Tragom pisama Princa Eugena Savojskog iz Bilja, Zmajevca i Zemuna 2013. Odjeci željezničke nesreće kod Osijeka 1882. 2014. Dvije Austrijanke u životu Adama Zrinskog 2015. Baranjska plemićka obitelj Mitterpacher od Mitternburga iz Bilja 2016. Austrijski i njemački utjecaji na funkcioniranje i organizaciju osječke konjske željeznice (konjskog tramvaja)

450

UPUTE AUTORIMA Časopis “GODIŠNJAK NJEMAČKE ZAJEDNICE – DG JAHRBUCH” (ISSN 1849-8159), kojega publicira Njemačka zajednica – Zemaljska udruga Podunavskih Švaba u Hrvatskoj, Osijek objavljuje istraživanja iz povijesti njemačkoaustrijske nacionalne manjine u Hrvatskoj i susjednim državama. Članci se objavljuju na hrvatskom ili, iznimno, na njemačkom jeziku. Objavljuju se radovi koji nisu tiskani u drugim časopisima, niti predani u tisak. Izvodi, sažeci, sinopsisi, magistarski radovi, disertacije te izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima ne smatraju se objavljenim radovima. U dodatku časopisa mogu se objaviti prikazi knjiga ili njihove recenzije, kraći prijevodi, osvrti i vijesti iz područja koje obuhvaća časopis. Radovi se šalju u Uredništvo časopisa elektroničkim oblikom (e-mail: rtrisler@ gmail.com), a moraju zadovoljiti sljedeće tehničke propozicije: • Maksimalni obujam rada (uključujući tablice, grafikone, slike i sheme) je 25 stranica A-4 formata (prored 1,5), sažetka disertacije 2 stranice, sažetka magistarskog rada 1 stranica, pregleda knjige 1 stranica (prored 1). • Tekst mora biti pisati u Microsoft Word for Windows, verzija 6.0 ili viša, Font Times New Roman. Sve margine su 2,5 cm. • Cijeli rad treba pisati veličinom slova 12, osim naslova rada (14), naslova i sadržaja tablica (10) te sažetaka (10). Naslov rada i poglavlja treba pisati velikim podebljanim slovima. • Grafikoni, slike i sheme trebaju biti čisti, pregledni i snimljeni u Winword obliku te editirani kao integralni dio rada tj. u tekstu gdje dolaze. U naslovima i tablicama ne smiju se nalaziti fusnote. • Početak odlomka (pasusa) u tekstu ne treba uvlačiti. Odlomke treba razdijeliti tipkom ENTER. Treba koristiti automatsku numeraciju stranica (pozicija dolje desno). • Puna imena i prezimena autora, sa zvanjima, e-mail adresom kontakt autora i adresama ustanova u kojima rade (veličina slova 10, kurziv) stavljaju se na vrhu prve stranice lijevo. U slučaju da rad zahtijeva pisanje fusnota, poželjno je koristiti automatske fusnote veličine slova 10. • Citirani autori u radu ne smiju biti podebljani niti pisani velikim slovima. Primjer citiranja: Bezina Petar, “Samostani klarisa u Hrvatskoj”, Sveta Klara Asiška i naše vrijeme, Zbornik Kačić 26, Split 1994., 269-294. Ukoliko se radi o zasebnoj knjizi onda je npr.: Cuvaj Antun, Građa za povijest školstva kraljevina Hrvatske i Slavonije od najstarijih vremena do danas, sv. I., Zagreb 1910.

Radove će recenzirati najmanje 1 recenzent iz odgovarajućeg područja. Autori mogu predložiti recenzenta za svoj članak, a ukoliko to ne učine, odredit će ga Uredništvo. Recenzenti obavljaju kategorizaciju radova: izvorni znanstveni članak, pregledni znanstveni članak, prethodno priopćenje, izlaganje na znanstvenom skupu, stručni članak. Rad može biti objavljen i bez recenzije u dijelu časopisa “Prilozi sa Znanstvenog skupa”. Svi radovi dobivaju UDK klasifikacijski broj (rad se kategorizira prema određenim područjima). Radovi u pravilu sadrže: NASLOV: treba biti što kraći, informativan, pisan velikim tiskanim (podebljanim) slovima, font 14. APSTRAKT: navode se podaci o načinu istraživanja, korištenoj metodologiji i postignutim rezultatima. Abstrakt treba biti napisan kurzivom (font 10). Optimalna dužina je oko 100 riječi. Uz abstrakt, rad treba sadržavati ključne riječi bitne zbog uključivanja u informacijske sustave, a koje treba pisati podebljanim slovima u kurzivu (font 10). UVOD: izlaže se ideja i cilj provedenih istraživanja, a može se dati vrlo selektivan osvrt na literaturu, ako nema posebnog poglavlja “Pregled literature”. RASPRAVA: u pravilu sadržava opis metodologije primijenjene u istraživanju za članak te donosi bit članka. ZAKLJUČAK: sadrži sintezu istraživanja i rezultata. Pri njegovom pisanju važna je postupnost u izlaganju. LITERATURA: popis literature se donosi na kraju rada, a piše se abecednim redom s rednim brojem ispred prvog autora, s punim podacima (autori, godina, naziv reference, izdavač, mjesto izdavanja, stranice). Autore ne pisati velikim slovima. SAŽETAK: Kratak sadržaj s najvažnijim zaključcima piše se na kraju članka na hrvatskom jeziku, opsega do jedne kartice. Piše se na posebnom listu, a Uredništvo prevodi sažetak na njemački jezik. Zadnju verziju rada, ispravljenu prema primjedbama recenzenata, treba poslati Uredništvu e-mailom. Rukopisi radova se ne vraćaju.

Godišnjak - Jahrbuch 2017

Articles inside

UPUTE

IN MEMORIAM: Darko Varga

Vesna Schmee Osuđeni bez krivice

Zlatko Bender Prikaz „Godine kulture 2016.“ (Osvrt na austrijsko – bosansko-hercegovačke kulturne veze

Stjepan Najman Darko Kopf – mornar, sportaš i još ponešto

Branko Hanžek Ivo Soljačić Korisno društveno djelovanje Mattes ing. Hermana (Osijek, 17. lipnja.1909. – Zagreb, 2. veljače 1976

Ludwig Bauer Roman DOBA MJEDI Slobodana Šnajdera i književna produktivnost podunavskošvapske građe

Nikša Nezirović Nijemci i Austrijanci u Bosanskoj Posavini (Osvrt na Bosanski Šamac

Branislav Miličić Jelena Červenjak Kmoniček Novogodišnji koncert Bečkih fi lharmoničara na poštanskim markama Republike Austrije unutar Filatelističke zbirke Muzeja Slavonije

Mihael Sučić Naselje Veliškovci – primjer demografske promjene i sudbine Folksdojčera

Zoran Janjetović Građa o Folksdojčerima u fondovima BIA-e u Arhivu Srbije

Eduard Lacković Kapelica sv. Roka u Valpovu

Erwin Trischler Franjo Folk – značajan donator Muzeju Slavonije

Mirela Müller Povezanost multimedija na razvoj kompetencija inozemnih studenata njemačkog jezika

Gustav Baldauf, ravnatelj Obrtne škole i Građevno-stručne škole u Zagrebu (1914.-1920

Stanko Piplović Nadvojvoda Franz Ferdinand u Dalmaciji i Istri

Ivan Ćosić Bukvin Leopold (Seibl) Sajbl

Ivan Peklić jiDoprinos Ljudmila Hauptmanna hrvatskoj historiografi

Jasminka Najcer Sabljak Silvija Lučevnjak er i slikar Hugo Conrad von HötzendorfZaboravljena baština obitelji Pfeiff

Marko Lovrić Mit Gott für Kaiser und Reich: Austrijski utjecaji na razvoj hrvatske kinematografi je i fi lmske kulture do 1918. godine

Jasenka Kranjčević Studenti arhitekture u Beču i vizije turizma na hrvatskom Jadranu

Arijana Kolak Bošnjak Der Lucifer – varaždinski list na njemačkom jeziku

Anamarija Lukić Miljenko Brekalo List „Narodna obrana“ o pitanju jezika u gradu Osijeku (1902. – 1914.)........................................................1

Marija Karbić Neka svjedočanstva suvremenika o opsadi i padu Sigeta na njemačkom jeziku ..............................................3

Krešimir Belošević „Dobrodošli“ u Kneippova lječilišta

Dubravko Habek Francisca Szümerthinn – Artis Obstetriciae Magistra

Dina Marković Heineovo novelističko domišljanje Priča iz Zlatnog vola ...............................................................................40

Petar Kerže Ljubomir Pribić Nijemci i Austrijanci utemeljitelji i članovi osječkih sportskih društava (I. dio

Filip Šimetin Šegvić Fin de Siècle Zagreb i kulturni prijelazi u Habsburškoj Monarhiji druge polovice 19. stoljeća ......................26