Harold Gans:
Podrijetlo života Divlje vode u bujicama su urlikale uskim kanjonom. Mračni stjeno-viti krajolik na trenutak je obasjao bljesak munje popraćen grmljavinom. Ali nije bilo nikoga tko bi to mogao promatrati; nije bilo životinja, ptica, kukaca niti bilo kakvog živog organizma. Svijet je bio beživotan, baš kao i čitav svemir.
A onda se dogodilo nešto izvanredno: započeo je život. Mješavina beživotnih kemijskih spojeva postala je živa. Ali kako? To je danas najveće neriješeno pitanje u znanosti. Znanstvenici imaju dobro formuliranu teoriju koja objašnjava velik dio misterije o tome kako je svemir započeo, ali u vezi podrijetla života, oni nemaju nikakve ideje. Znanstvenici imaju mnogo (oprečnih) ideja o okolnostima nastanka života, ali ne postoji znanstvena teorija o tome kako je on zapravo započeo. Primjerice, jedna je ideja da je mješavina beživotnih molekula u toploj bari spontano potaknula život, možda ubrzana udarom munje. Ovo zanemaruje činjenicu da je vjerojatnije da će udar munje uništiti bilo koji organski spoj koji bi mogao biti prisutan, a ne oživiti ga. Druga je ideja da je život započeo u blizini dubokih morskih termalnih otvora. Sve ove ideje, svaka bez ikakvih dokaza, bave se pitanjem gdje je život mogao nastati i koji je taj neophodan izvor energije mogao biti, ali ne rješavaju pitanje kako su beživotne molekule postale živi organizam? To je krajnja mi-sterija. Jedna od stvari koju sam otkrio na samom početku mog istraživanju na ovu temu bila je web stranica za "Nagradu za podrijetlo života" (ova web stranica više ne postoji). Ponuđena je bila nagrada od 1.000.000 USD svima koji bi mogli iznijeti znanstvenu teoriju koja detaljno opisuje kako je započeo život. Na web stranici je objašnjeno da je nagrada ukinuta 26. listopada 2013. jer tijekom trinaest godina otkako je natječaj za nagradu prvi put objavljen u prestižnim znanstvenim časopisima Nature i Science, suci za probir nisu odobrili niti jedan prijedlog da ga se proslijedi sucima više razine. Web stranica dalje kaže da je sva literatura o porijeklu života ili "ignorirala" ključno pitanje Strana 10
ili ga "namjerno gurnula pod tepih". Ključno pitanje opisano na web stranici bilo je "Kako je prebiotička priroda zadala ili programirala prvi genom" [kurziv je moj]. Genom je DNK organizma. To je u osnovi popis uputa, slično računalnom programu, koji kodira svaki detalj živog bića. To bi uključivalo vrstu organizma (npr. bakteriju Escherichia coli, ružu, Kraljevskog leptira, krokodila ili čovjeka), kao i specifičnosti poput boje, veličine, snage, inteligencije itd. Struktura DNK sastoji se od niza manjih molekula koji se nazivaju bazni parovi ili nukleotidi koji su međusobno povezani kako bi tvorili
Vjerojatnost nastanka života kao prirodnog kemijskog ishoda toliko je mala da nam govori da je nelogično pretpostaviti tu mogućnost. Ipak, život zasnovan na DNK postoji!
dugi molekularni lanac, ponekad dug milijarde baznih parova. U većini slučajeva dva takva molekularna lanca međusobno su povezana da bi tvorila dvostruku zavojnicu. Izbor specifičnih baznih parova i redoslijed kojim su povezani za ovu su dugu molekulu presudni da definira živi organizam. Ako je slijed parova baza slučajan, rezultati će biti molekula koja ne definira ništa, slično kao što slučajni niz slova ne sadrži informacije. Čak i ako je samo jedan bazni par od milijarda parova u DNK organizma netočan, organizam koji je tako nastao vjerojatno će imati fatalne nedostatke. To potkrepljuje činjenica da je mnoštvo ozbiljnih ili fatalnih bolesti (npr. rak jajnika, debelog crijeva i dojke, anemija srpastih sta-
nica, Tay-Sachsova bolest i određene vrste dijabetesa) uzrokovano jednom jedinom pogreškom u ljudskom genomu, koji je dug preko 3 milijarde baznih parova. Iz toga slijedi da je ključno pitanje o podrijetlu života, kako je smislena DNK spontano nastala od slučajnog odabira baznih parova, čak i pod pretpostavkom da su bazni parovi nekako bili dostupni u okolini? Jasno je da je teoretski moguće da bi se traženi parovi baza mogli slučajno povezati ispravnim redoslijedom kako bi stvorili DNK nekog održivog organizma. Pitanje je, kolika je vjerojatnost da se to dogodi negdje u svemiru bilo kad od stvaranja? ■ Mnogi komentari visoko cijenjenih znanstvenika ukazuju da je vjerojatnost spontanog stvaranja DNK vrlo mala. Pisalo se da je astrofizičar Fred Hoyle usporedio ovu vjerojatnost sa "mogućnošću da tornado koji prolazi kroz smeće može sastaviti Boing 747". Slično tome, belgijski biokemičar i dobitnik Nobelove nagrade Christian René de Duve, kada je govorio o spontanoj genezi RNK (koja je slična DNK, ali sa samo jednim lancem baznih pa— rova), pozvao je da se odbaci ishode čija je vjerojatnost toliko mala da bi ih se moglo nazvati čudima i one koji nisu podložni znanstvenom ispitivanju. Francis Crick, suotkrivač spiralne strukture DNK, podrijetlo života je nazvao "gotovo čudom".
Razmislite o ovome: Kad bih zakuhao vrlo velik lonac juhe s tjesteninom u obliku slova (kakvu možete naći u svakom dućanu) i izlio je na pod, kolika je vjerojatnost da bi se tisuće slova poredalo u dugom linearnom slijedu? I da bi slova tvorila pravilno napisane riječi? I da bi slijed riječi imao ispravnu sintaksu i imao smisla? Vjerojatnost da se sve ovo dogodi je očito izuzetno malena i teoretski je (ali nepraktično) izračunljiva. Kod DNK imamo posla s tisućama do milijardama "slova", a male pogreške u kodu obično su kobne! Činilo se da bih, kako bih doista razumio problem spontanog stvaranja DNK, morao točno izračunati vjerojatnost da se takav slučaj sluDivrej Tora
