Djeca
P
rije ili kasnije svaki roditelj poviče na dijete, no važno je da vikanje ne prijeđe u naviku i ne postane odgojna metoda jer ono to nije. Ne samo što su istraživanja pokazala da vikanje (kao, uostalom, ni drugi agresivni pristupi djeci, poput fizičkog kažnjavanja) ne pomažu u popravljanju ponašanja djece već ga pogoršavaju, nego ono uništava djetetovo samopouzdanje. Vikanje zastrašuje dijete i motivira ga na promjenu eventualno samo zato što vas se boji, a ne zato što je svjesno da je određeno ponašanje ružno i neprimjereno. Pitanje je želimo li da nas djeca slušaju zato što nas se boje, želimo li da imaju nisko samopouzdanje, želimo li da i sama počnu vikati kad budu ljutita? To sigurno ni jedan roditelj ne želi, a upravo to je ono što se vikanjem postiže. Vikanje je na neki način ulaznica u začarani krug: dovodi do još goreg ponašanja, a ono do još više vikanja i tako unedogled. Osim toga, vikanje s vremenom prestaje biti učinkovito jer ako stalno vičete, dijete će se, prije ili kasnije, početi isključivati i više vas neće doživljavati. I, naposljetku, vikanjem djecu ne učite kako da kontroliraju vlastito ponašanje, a to je vaša uloga - da budete uzor i model ponašanja svom djetetu. Ako vičete na dijete zato što je uzelo igračku nekom drugom djetetu, time ga nećete naučiti vještini rješavanja problema na miran način, nego ćete ga naučiti da je vikanje prihvatljiv način ponašanja kad nečim nisi zadovoljan. Moje vikanje je moj tantrum - i ne želim da se ponovi, kao ni onaj dječji Bio je u mome domu jedan strašan period kontinuiranog vikanja. Svi smo vikali, djeca su vikala - bilo zato što su se svađala, bilo zato što netko od njih nije bio zadovoljan nečim, suprug je vikao u pokušajima da ih dovede u red, a ja sam vikala na njega da prestane vikati. Izgubila sam i sama kompas nekoliko puta i, protivno svim mojim principima, izvikala se na dijete i poslije toga se danima osjećala grozno i ispričavala se djetetu. Iako mi inače svi prigovaraju da sam razmazila svoje troje djece jer ne dopuštam vikanje na njih, uvijek se trudim razgovarati i dogovarati, smiriti situaciju, objasniti što nije
48
DOKTOR U KUĆI LIPANJ 2021.
ODGOJ BEZ VI Ostati miran kad vam dijete kida živce na komadiće svojim ponašanjem, neposluhom, ružnim riječima i tko zna čime još, može se činiti kao nemoguća misija, ali na djetetove tantrume i ispade reagirati vlastitim tantrumima vjerojatno je najgore što možete učiniti. Odgoj bez vikanja je moguć, ali za to treba vremena, truda i prakse. Do tada će biti pogrešaka, ali važno je da to i ostanu - pogreške. Piše NINA ČIČA, foto iSTOCK valjalo i onda da to zajedno ispravimo... sve to kako bih ih nečemu naučila, a da ih pritom ne zastrašujem i ne ponižavam, bilo je situacija u kojima se i meni dogodila eksplozija. Vikanja. Čini mi se da sam na tantrum svog djeteta nekoliko puta odreagirala vlastitim tantrumom. I sramim se toga, ali to je realnost. Čitam ja marljivo sve savjete kako postupati i odgajati djecu na blag način i primjenjujem ih, pronalazim i sama nove načine i metode, ali nije lako. Ako se zapitate kako to da vam se
i dalje događaju ispadi unatoč tome što se stvarno trudite i držite svih savjeta, odgovor je vjerojatno zbog toga što je stvarni život nešto drugo od laboratorijskih uvjeta za kakve su obično svi savjeti napisani. Većina savjeta je vrlo korisna i učinkovita, ali naići ćete na razne probleme u praksi, kao što sam i ja naišla. Savjeti su, na primjer, uvijek napisani kao da imate samo jedno dijete, idilične uvjete i vremena napretek. A nije tako ako ih imate troje, deset minuta da stignete na vrijeme u vrtić jer u doba
