>>>tehnika
Ram-Air
Eliksir dodatne snage ili samo marketinški trik? Prednosti Ram-Air sustava kao vrste blagog dinamičkog nabijanja motora čine se gotovo jednako neopipljivima kao i zračne struje na kojima se bazira cijela filozofija. Teorija pokazuje kako se tajna njegova djelovanja skriva u velikoj brzini, no u praksi se postavlja pitanje u kolikoj mjeri cilj doista opravdava sredstva
Uhvati vjetar
PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ FOTO: KAWASAKI
rednosti onoga što se danas uglavnom naziva Ram-Air poznate su odavno, a sam je princip ušao u širu primjenu 60-ih godina prošlog stoljeća, kada su američki „muscle“ automobili dobili isturene usisnike za zrak na prednjoj haubi - doduše, više kao estetski nego doista funkcionalni dodatak. U svijetu motocikala Ram-Air se vjerojatno po prvi put spominje na dvotaktnom Suzukiju GT 250 iz 1972. godine, no sustav kakvog danas podrazumijevamo pod tim imenom počinje se nazirati tek krajem 80-ih godina, kada
sportski modeli dobivaju aerodinamične oklope. U osnovi, ideja je jednostavna i logična. S porastom brzine povećava se i otpor zraka, a samim time značajno raste pritisak na prednjim oplatama motocikla. Zašto onda na njima ne „izbušiti“ rupu i putem kanala takve energijom nabijene molekule zraka usmjeriti u usisne grane i iskoristiti ih za bolje punjenje cilindara? Više zraka u cilindrima znači i mogućnost ubrizgavanja veće količine goriva, a to onda znači i povećanje snage. Dodatnom povećanju efekta doprinosi i što se u tom slučaju zrak zahvaća ispred motocikla, dakle tamo gdje je najsvježiji i „neza-
gađen“ toplinskim utjecajem pogonskog agregata. A što je zrak hladniji, to je i gušći, što nas opet dovodi do toga da se na njega može vezati više atoma goriva te se u konačnici dobije eksplozivnija smjesa i više snage. Ipak, Ram-Air ni načinom djelovanja ni ostvarenim efektom ne bi trebalo stavljati u isti koš sa turbo-punjačima i kompresorima koji u cilindre „guraju“ zrak pod pritiskom (značajno) većim od atmosferskog. Iako postoje teorije da Ram-Air pri velikim brzinama motocikla može vršiti takvu vrstu prednabijanja, realnije je da korištenje tog principa u većini slučajeva samo umanjuje gubitke koji inače nastaju u susta-
vu usisa. Naime, zbog dinamike plinova, ali i otpora koje nesmetanom protoku pružaju filtar zraka, izvedba usisnih kanala, leptirasta tijela, brizgaljke, usisni ventil i sve ostalo što se nađe na putu zračne struje, u usisu zapravo vlada podtlak, pa se tako u najboljem slučaju tek 90% zapremine cilindra uspije napuniti svježom smjesom goriva i zraka. RamAir kroz prisilno „guranje“ molekula zraka pomaže da se taj postotak ipak malo poveća.
Crna rupa Priča o Ram-Airu započinje s njegovim i golom oku vidljivim dijelom - usisnikom za zrak. Što su te „ralje“ bliže onoj točki gdje se stvara najveći zračni pritisak, to će efekt biti veći, no u konačnici samo pozicioniranje usisnika može uključivati i kompromise po pitanju pojednostavljenja same konstrukcije i usklađivanja s dizajnom motocikla. Kad smo već kod dizajna, neosporno je da su svakom novom generacijom
Ram-Air sustav zahvaća zrak ispred motocikla, tamo gdje je najhladniji. Kod jednostavnije izvedbe do zračne kutije vode dva kanala koji zaobilaze glavu okvira. Kod složenije izvedbe Ram-Aira zračna struja ide kroz glavu okvira, dakle najkraćim i najizravnijim putem 106
MOTO PULS
br. 134/3.-4./2013.
