oduševile
219 € | 1.650,06 KN MJESEČNO
Mješovita potrošnja goriva od 4,9 do 5,3 l/100 km. Mješovita emisija CO₂ od 110 do 119 g/km. Do 10 godina jamstva uz Toyota Relax: 3 godine tvorničkog jamstva + do 7 godina ili 185.000 km (što prije nastupi) dodatnog jamstva koje se aktivira obavljanjem redovitih servisa kod ovlaštenog Toyota partnera prema uputi proizvođača. Za detalje vezane uz Toyota Relax, posjetite www.toyota.hr ili kontaktirajte ovlaštenog Toyota partnera. C-HR Hybrid 219,00 EUR/mj. Mjesečna rata je nepromjenjiva i odnosi se na financiranje u EUR putem financijskog leasinga u suradnji s Toyota Financial Services* u trajanju od 60 mjeseci, s fiksnom nominalnom kamatnom stopom od 5,50 %, administrativnim troškom od 150 EUR-a za potrošače, a 230 EUR-a za pravne osobe i obrtnike te uz pretpostavljenu kilometražu vozila od 50.000 km za ugovoreni period. Učešće iznosi 8.694,85 EUR, s ostatkom vrijednosti 12.730,80 EUR. EKS za potrošače iznosi 5,72 %. Vlasništvo nad vozilom, Primatelj leasinga stječe ispunjenjem svih ugovornih obveza te plaćanjem ugovorenog ostatka vrijednosti financiranja. Ukupan iznos plaćanja za potrošača kod korištenje opcije kupnje iznosi 34.715,65 EUR (*) Toyota Financial Services trgovačko je ime pod kojim posluje Toyota Tsusho Leasing Croatia d.o.o. Slika je simbolična.
IMPRESSUM U FOKUSU
ZA NAKLADNIKA
Siniša Krajač
Hrvatski olimpijski odbor
Trg Krešimira Ćosića 11 10 000 Zagreb
GLAVNA UREDNICA
Ninna Lara Vidaković
IZVRŠNI UREDNIK
Ante Drpić
UREDNIŠTVO
Vinko Knežević, Ana Popovčić, Jura Ozmec, Danira Bilić, Gordana Gaćeša, Saša Ceraj, Radica Jurkin
PRODUKCIJA
M 14 d.o.o (Jet-set magazin)
Velimira Kljaića 4 10 000 Zagreb
TISAK
Grafički zavod Hrvatske Mičevečka ul. 7 10000 Zagreb
NAKLADA
3200 primjeraka
Naslovnica: Darko Tomas / CROPIX
Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.
www.hoo.hr
e-mail: hoo@hoo.hr
Sportaši i mediji ZIMSKI EYOF
str. 12
Najava za ZOI u Milanu i Cortini d’Ampezzo
str. 20
str. 24 PREPOZNAVANJE SPORTSKIH TALENATA
Kako i kada usmjeriti djecu u pravi sport
DRUGA STRANA braće Sinković
str. 32
str. 36 SPORT I REKREACIJA KAO STIL ŽIVOTA Mario Mlinarić (predstavnik HOO-a za sport na lokalnoj razini)
str. 40 JOSIP ČORAK
Srebrni junak iz Münchena
str. 58
MIMI VURDELJA
SAVJETI O ZDRAVLJU: Ravnoteža između kiselina i lužina
Tin Srbić je jedan od onih hrvatskih olimpijaca koji nas je razmazio rezultatima. U ožujku je još malo „nadopunio“ svoju kolekciju odličja u Svjetskom kupu: prvo u Dohi srebro, a zatim u Bakuu bronca. Već je došao do brojke od 21 medalje na ovom natjecanju, a svi znamo da tu nije kraj. Njegovi uspjesi dolaze gotovo u isto vrijeme kada je oduševila i hrvatska mlađejuniorska reprezentacija na Međunarodnom turniru Little Tiger Cup u Rigi (Latvija) s četiri medalje u osam finala. Da, stigli su neki novi klinci koji su naša svijetla budućnost. Očito se dobro radi u hrvatskim klubovima, a talenti nadiru...
Rezultat vrijedan divljenja postigla je streljačica Anna Ćukušić
U najvažnijim trenucima u estonskom Tallinnu mladoj Solinjanki nije zadrhtala ruka; izdržala je, a nagrada je najveća moguća - naslov europske juniorske prvakinje u disciplini zračni pištolj 10 metara. Mjesec dana ranije, Bjelovarčanin Miran Maričić i Petar Gorša prošli su zahtjevne kvalifikacije Svjetskog kupa u Kairu, a u sjajnom finalu Miran je uspio doći do bronce, dok je Petar bio nešto slabiji što je bilo dovoljno za sedmu poziciju. Početkom travnja odličan nastup imali su naši trapovci na Svjetskom Kupu u ciparskoj Larnaci gdje je Anton Glasnović osvojio zlato. Antonu je to pojedinačno treće zlato u Svjetskom kupu.
Foto: Instagram
Uprethodnom broju Olimpa nekako smo proročanski najavili kako je pitanje vremena kada će se naše dvije „skijaške princeze“ popeti na postolje u Svjetskom kupu. To se i dogodilo – prvo je to napravila Zrinka Ljutić, pa nakon nje i Leona Popović. Špindlerov Mlyn ostat će zabilježen kao mjesto gdje se ispisala nova povijest hrvatskog skijanja nakon nevjerojatnih rezultata koje je u svojoj eri ostvarivala nenadmašna Janica Kostelić. Ljutić je u češkom skijalištu obranila treću poziciju iz prve vožnje i slalom okončala kao – treća, prvo postolje u karijeri u tom natjecanju.
Nevjerojatan dan zagrebačke skijašice upotpunila je Popović. Riječanka je bila peta, što joj je u onome trenutku bio plasman karijere. Bilo je to prvi put da su dvije Hrvatice završile među pet najboljih u istoj utrci Svjetskog kupa. Taj 29. siječnja 2023. bio je briljantan dan!
Zatim je uslijedila završnica sezone u Soldeu (Andora) gdje je Popović pokazala da pripada svjetskom vrhu u slalomu.
Nakon što je bila druga u prvoj vožnji, na istoj poziciji ostala je poslije drugog „laufa“. Dvije lude vožnje!
Tako sada imamo četiri Hrvatice u povijesti koje su se penjale na postolje u Svjetskom kupu - Popović i Ljutić pridružile su se odabranom društvu Janici Kostelić i Ani Jelušić. Spomenimo da je Leona sezonu završila kao šesta slalomašica, a Zrinka kao 12. Sigurni smo da će se ubrzo popeti i na najvišu poziciju pobjedničkog postolja.
Dine Levačić (Instagram)
Foto: CROPIX arhiva, osobna arhiva
Hrvatska je zemlja velikih sportaša koji mijenjaju povijesne knjige sporta. Jedna od onih koja će zauvijek biti upisana u njih je i Dina Levačić. Splićanka je preplivala 23 kilometra
širok Cookov prolaz na Novom Zelandu te je tako postala tek 23. osoba u svijetu koja je preplivala svih sedam velikih svjetskih maratona (Oceans Seven). I najmlađa žena ikad!
Prije toga pokorila je prolaz Catalina u Kaliforniji, kanal La Manche u Europi, prolaz Moloka’i na Havajima, Tsugaru u Japanu, Gibraltarska vrata i Sjeverni kanal između Sjeverne Irske i Škotske.
Do ovog sportskog pothvata stigla je na svoj 27. rođendan (14. ožujka).
Uz mnogobrojne čestitare, ona je zapravo sama sebi dala najljepši dar za koji je mukotrpno trenirala mjesecima. Sav taj trud isplatio se tijekom tih 11 sati u nepredvidivim novozelandskim vodama. Nisu je mogli zaustaviti ni visoki valovi, ni niske temperature… To je bio njezin dan.
Ministrica Nikolina Brnjac primila je Dinu Levačić, a prijamu su nazočili (slijeva nadesno) i Josip Pavić (MINTS, državni tajnik za sport), Siniša Krajač (glavni tajnik HOO-a) i Tomislav Družak (MINTS, državni tajnik)
Nema riječi kojom bismo bolje opisali Varaždinku Janu Koščak (16). Tinejdžerica iz Atletskog kluba Sloboda ostvaruje rezultate koji se čine gotovo nemogućim. Ali sasvim je moguće kada je u pitanju Jana - zbog rada, upornosti, discipline, odricanja, obitelji, oca-trenera Patrika….
Imamo
i velikog aduta u badmintonu, sportu koji laganim, ali sigurnim koracima u našoj državi grabi prema naprijed. Tako je najbolja badmintonašica Hrvatske, 16-godišnja Jelena Buchberger, postala pobjednica Europskog kupa do 17 godina u konkurenciji 500 igračica. Bila je konstantna, na turnirima tijekom cijele godine uvijek u završnici, a uspjeh je još senzacionalniji ako se zna da je mlada nada prije toga izbivala s terena gotovo četiri mjeseca zbog ozljede stopala. Velike čestitke tinejdžerici iz Velike Gorice!
Mlada atletičarka ruši nacionalne rekorde kao od šale, ne samo u svojoj dobnoj kategoriji, nego i one koje su postavljale starije djevojke. Njezinih postignuća ne bi se posramile ni cure u seniorskoj konkurenciji i to na europskoj razini. Teško je spomenuti sve rezultate koji su dogodili u prvim mjesecima 2023., ali nekako su dva izazvala najveću pozornost. Na mlađeseniorskom (U-23) dvoranskom prvenstvu Hrvatske sredinom siječnja, u skoku u vis preskočila je ljestvicu na visini od 190 centimetara (sad je već na 191 cm) i tako oborila U-18 rekord (183 centimetra) kojeg je još od 2000. godine držala Blanka Vlašić!
No, njezin krajnji cilj ni nije biti najbolja visašica nego najsvestranija atletičarka, pa je krajem veljače ugrabila svjetski rekord u petoboju u kategoriji do 18 godina. I to pod antibioticima, jer se natjecala prehlađena! Na dvoranskom prvenstvu Hrvatske slavila je s 4585 bodova te je tako nadmašila najbolji rezultat Norvežanke Henriette Jæger od 4414 bodova. Atletska dvoranica na Zagrebačkom velesajmu svjedočila je čudesnoj djevojčici kako ispisuje povijest.
Hrvatska eto ima iznimnu sportsku nadu za koju se slobodno može reći da je zapravo - već tu!
Sjuniorskog Svjetskog prvenstva u Kazahstanu (Ščučinsk) biatlonac
Matija Legović vratio se s dva odličja. Ovaj
17-godišnjak tako je pokazao kako imamo pravo na optimizam i u biatlonu. U disciplini pojedinačno 12,5 km, oko vrata je stavio broncu, a pet dana kasnije popeo se stepenicu više na postolju - u disciplini sprint 7,5 km bio je srebrni.
Ovi će mu rezultati zasigurno biti još veći poticaj za nova postignuća.
Na15. Submania otvorenom kupu u ronjenju na dah, na bazenu Utrina u Zagrebu, Mirela Kardašević preronila je 258,5 metara i time postavila novi svjetski rekord u disciplini dinamika s perajama (DYNBF). Samo sedam metara nedostajalo joj je da obori svjetski rekord i u dinamici s monoperajom. S rezultatom od 266 metara osvojila je prvo mjesto u ženskoj kategoriji. Prvi put u Hrvatskoj, ronioci su imali priliku natjecati se u disciplini endurance 8x50m (cilj je što prije preroniti 50 metara, nakon čega mogu izroniti i uzeti dah te ponovno roniti dužinu bazena od 50 metara - i tako osam puta). Naš reprezentativac Hrvoje Škorić osvojio je drugo mjesto s vremenom 5:05 minuta.
Na Europskom mlađeseniorskom prvenstvu u Sarajevu 18-godišnja
Hana Arapović “pomela” je konkurenciju i osvojila zlatnu medalju. Najprije je pobijedila Portugalku Matos (za plasman u četvrtfinale), potom braniteljicu naslova Rumunjku
Zahariju (za prolaz u polufinale) te Njemicu Griesel, da bi u finalu pobijedila Njemicu Klee. Arapović je prošle godine osvojila europski
Top 10, bila je europska juniorska prvakinja u parovima i osvajala bronce u mješovitim parovima, ali u pojedinačnoj konkurenciji joj je nedostajalo malo sreće. Sada se i to promijenilo! Nakon tri četvrtfinala, u Sarajevu je otišla do kraja. Velik je to uspjeh za obitelj Arapović, ponajprije za Hanu, ali i za oca Darka, koji je ujedno i izbornik mladih stolnotenisačica.
Posljednji put Hrvatska je osvojila zlatno odličje na mlađeseniorskom Europskom prvenstvu 2017. u Sočiju, kada je europski prvak postao Tomislav Pucar.
dobre vijesti nisu ni ovoga puta izostale, pa krenimo redom. U siječnju su Nikola Mektić i Mate Pavić bili najbolji na turniru u novozelandskom Aucklandu. Isti mjesec Ivan Dodig je s američkim partnerom Austinom Krajicekom igrao finale Adelaidea (Australija), a u veljači otišao do kraja u Rotterdamu (Nizozemska). U ženskoj konkurenciji „plodna“ je bila veljača. Petra Martić je u austrijskom Linzu igrala finale, a Donna Vekić podigla je pehar u meksičkom Monterreyju.
No nije to bilo sve. Na niže rangiranim turnirima (ITF i Challenger) također je bilo uspjeha. Mili Poljičak je prvog mjeseca 2023. osvojio tuniški Monastir, a Zvonimir Babić u paru s Nijemcem Niklasom Schellom turnir u Veigy Foncenexu (Francuska).
U veljači je Borna Gojo igrao finale Monterreyja, a Franko Škugor je s Rumunjom Victorom Vladom Corneom bio najbolji u talijanskom Roveretu.
Na Challengeru u Zadru slavio je Nino Serdarušić s Francuzom Manuelom Guinardom i tako podigao novi trofej u karijeri.
Kod tenisačica se na dva turnira tijekom siječnja i veljače u Portu istaknula Tara Würth koja je na prvom dogurala do finala s Francuskinjom Alice Robbe, da bi na drugom bila još bolja - pojedinačno finale te opet finale parova (s Portugalkom Matilde Jorge). Čestitke svima!
Nismo zaboravili ni na našu reprezentaciju u Davis kupu. U kvalifikacijama je Hrvatska u Rijeci srušila Austriju 3-1 i osigurala natjecanje po skupinama. Bravo za Bornu Ćorića, Bornu Goju, Nikolu Mektića, Ivana Dodiga, Ninu Serdarušića i izbornika Vedrana Martića, jer naši su dečki opet među elitom.
Kakva dominacija hrvatskog jedrenja na Europskom prvenstvu u talijanskoj Andori!
Tonči Stipanović osvojio je naslov europskog prvaka u klasi
ILCA 7 (bivši Laser), peto zlato u karijeri na ovom natjecanju!
Srebro je osvojio još jedan
hrvatski jedriličar Filip Jurišić, sportaš godine za 2022.,prema
izboru HOO-a
Pohvale, dakako, idu i njihovom
treneru Jozi Jakeliću. Taj
cijenjeni i samozatajni stručnjak kao da ima čarobni štapić...
Foto: CROPIX arhiva, HOO, InstagramKrajem ožujka razveselili su nas karatisti s nastupima na seniorskom Europskom prvenstvu u španjolskoj Guadalajari, vrativši se u domovinu s četiri odličja. U muškoj konkurenciji raspoloženi Enes Garibović (-84 kg) došao je do velikog srebra, a Anđelo Kvesić do brončane medalje (+84 kg), i to ozlijeđen!
Srebra su oko vrata stavile i članice naše ženske reprezentacije u borbama (Lucija Lesjak, Mia Greta Zorko, Sadea Bećirović i Lea Vukoja), dok je naša kumite momčad (Enes Garibović, Anđelo Kvesić, Ivan Martinac, Jakov Bunjevac, Ivan Kvesić, Ante Mrvičić i Zvonimir Živković) bila treća.
Spomenimo kako je iz ciparske Larnake, gdje je održano EP za mlađe seniore, juniore i kadete, stiglo čak sedam medalja. Bravo svima!
Na dvama Grand Slam turnirima olimpijka Barbara Matić (70 kg) osvojila je srebro. Prvo u Taškentu (Uzbekistan) gdje je u neizvjesnom finalu presudio golden score koji je otišao na stranu suparnice, a drugo srebro osvojila je potkraj ožujka na Grand Slamu u Antalyji (Turska) te tako po tko zna koji put dokazala da priprada samom svjetskom vrhu.
dvije maratonke, Bojana Bjeljac i Matea Parlov Koštro, ispunile su normu za Olimpijske igre u Parizu 2024., ali i za Svjetsko prvenstvo u Budimpešti ove godine. Bojana je još u prosincu na utrci u Valenciji završila 12. s vremenom 2:26:08, a Matea je bila senzacionalna i najbrža u konkurenciji maratonki u Hannoveru s 2:25.45. Obje su „debelo“ nadmašile osobne rekorde. Naša olimpijska delegacija dobila je tako dva jaka aduta za nastup u Gradu Svjetlosti.
SEKSISTIČKI PRIKAZ SPORTAŠICA
IZRAZITO JE ŠTETAN JER IH
SVRSTAVA U LADICU NEOZBILJNOG
SADRŽAJA. IPAK, I TU JE VAŽNO NE
UPADATI U ZAMKU KRAJNOSTI JER
NIJE SVAKI PRIKAZ SPORTAŠICE
U BIKINIJU ILI HALJINI S DUBOKIM
PROREZOM SEKSIZAM
Pojavnost sportaša i sportašica u medijima višestruko je značajna. Osim što može pridonijeti razvoju njihove sportske karijere u pogledu osiguravanja pokroviteljske podrške, ima i važan društveni utjecaj u domeni kreiranja pozitivnih uzora djeci i mladima . Znamo da su neki sportovi, sportaši i sportašice veći miljenici medija u odnosu na druge, što je često i opravdano, jer je obično riječ o najboljim promicateljima naše domovine u svijetu . Ipak, možemo se pitati trebamo li na sport gledati tek kao na vrt s nekoliko prekrasnih biljaka ili možda prije kao na raznovrsni arboretum? Je li krajnje vrijeme mijenjati medijsku paradigmu u praćenju sporta?
Mjerljivi parametri gledanosti, čitanosti i klikanosti jako su važni za funkcioniranje i opstanak svakog medija, no zasigurno se ne bi smjeli svi sadržaji, pa čak niti u komercijalnim medijima, svesti samo na one koji privlače najviše pažnje. Red društveno-političkih afera, malo nogometa i zabave, pa sve začinjeno viralnim bizarnostima i pikanterijama iz života javnih osoba, tek je karikirani medijski prikaz stvarnosti. A ne zaboravimo, mediji su snažan oblikovatelj svijeta u kojem živimo iz čega proizlazi i njihova društvena odgovornost. Sve ovo ukazuje na potrebu određene mjere kako ne bi
došlo do potpune trivijalizacije medijskog sadržaja, ali niti do upitne poslovne održivosti nekog medija.
Kada govorimo o sportskom segmentu medija, možemo zaključiti kako brojni sportovi i njihovi glavni akteri prolaze ispod radara. Premda se posljednjih godina uočava određeni pomak, jasno je da u specijaliziranim sportskim rubrikama i minutama postoji još puno prostora za sveobuhvatniji pristup sportu. Opravdano se nameće pitanje zašto danas, u trivijalnostima prezasićenom medijskom prostoru, vrijede ”old school” novinarskourednički kriteriji samo za one koji ulažu najviše truda u ono čime se bave? Nekima je dovoljno da negdje otputuju, obuku novu haljinu, udebljaju se ili smršave i već su dobili svoj dio medijskog kolača, ali će za znanstvenike već trebati neko važno otkriće, a za sportaše, izuzmemo li pojedine muške kolektivne sportove, olimpijska, svjetska ili europska medalja. A vrlo dobro znamo da se uspjeh ne mjeri jednim metrom: nekome je to zlatna medalja, nekome 14. mjesto, a nekome je uspjeh već i sam plasman na
natjecanje. Sve to dakako ovisi o konkurenciji i sportu. S obzirom na to da se pored dominantnih sportova teško probiti u specijalizirane sportske medije, nameće se kao nužnost da sportaš/ica napravi iskorak izvan tih uskih granica.
Osim što je s medijske strane potrebno revidirati način praćenja sporta, pristupiti tome inkluzivnije, jednako tako
današnje digitalno okruženje zahtijeva i od sportskih aktera drugačiju vrstu komunikacije prema javnosti. Gotovo se podrazumijeva da sportaši i sportašice aktivno i ciljano upravljaju svojim online imageom ako računaju na podršku pokrovitelja. A mnogim je
U SVIJETU KOJEG SVE VIŠE KREIRA
UMJETNA INTELIGENCIJA, SVE
UKAZUJE NA TO DA ĆE NAŠA
TEMELJNA DUŽNOST U BUDUĆNOSTI
BITI MLADE LJUDE NAUČITI
RAZLUČIVANJU STVARNOSTI OD
“FEJKA”, ISTINE OD LAŽI. UPRAVO
SPORTAŠI NAJBOLJE PROMIČU
VRIJEDNOSTI I KVALITETE KOJE
MOGU POSLUŽITI MLADIMA KAO
ALATI U NOŠENJU S
DIGITALNIM IZAZOVIMA
glavna urednica magazina Gloria IN Sport je važan element suvremene kulture, pa igrači na najvišim profesionalnim razinama uživaju status celebrityja, jednak onome glumačkih ili glazbenih zvijezda. Zašto smo opčinjeni vrhunskim sportašima? Zato što su to superjunaci iz stvarnog života, ljudi čiji talent, predanost, fizičke sposobnosti i spremnost na žrtvovanje u ime cilja doista zaslužuju divljenje. Interes javnosti za nekog sportaša ili sportašicu raste sukladno njihovim uspjesima te se paralelno s tim počinje proširivati na sfere izvan sportskih terena. Ili ukratko - ljudi žele doznati što više mogu o svojim idolima, a to „više” uključuje i detalje iz privatnog života, zbog čega se imena vrhunskih sportaša u jednom trenutku iz sportskih “presele” u celebrity rubrike časopisa i portala. Mi se kao medijska kuća iznimno trudimo ispratiti od početka do kraja svaku lijepu i motivirajuću sportsku priču, s posebnim naglaskom na postignuća i inspirativne uspjehe žena sa sportskih terena, koje zaslužuju posebnu podršku, jer su još uvijek slabije plaćene i medijski manje praćene od muških sportaša.
sportašima upravo to “tlaka”, nešto čime se najradije ne bi bavili; usredotočeni su na postizanje rezultata i tome su maksimalno posvećeni. Ljudi se jednostavno razlikuju prema svojim komunikacijskim vještinama i osobnostima. Tako je, primjerice, ekstrovertnim tipovima prirodnije davati sebe van, dok će introvertima takav vid komunikacije s javnošću biti opterećenje.
Premda osobne karakteristike čine razliku, one nisu odlučujuće, najvažnije je imati jasnu komunikacijsku strategiju kako objave ne bi donijele više štete nego koristi.
Budući da se pokrovitelji u svojim odlukama vode logikom medijske vidljivosti, sve su ovo razlozi zašto
MORANA PALIKOVIĆ GRUDEN, dopredsjednica HOO-a, predsjednica Hrvatskog klizačkog saveza, predsjednica Komisije za ravnopravnost spolova u sportu Ova 2023. godina posebno je obilježena neposredno prije 8. ožujka, uvođenjem 40-postotne kvote za podzastupljeni spol u Statutu Hrvatskog olimpijskog odbora. Ta će statutarna odredba pomoći ubrzanju procesa rodne ravnopravnosti u području sporta. Posebno mjesto u realizaciji tog procesa imaju mediji koji tako imaju priliku posvetiti veću pažnju i sportašicama i trenericama i sutkinjama i menadžericama, jer su u svim kategorijama podzastupljene.
Spomenimo i projekt “Glas žena u sportu” koji je, kroz edukativne radionice, usmjeren na ujednačavanje tretmana sportašica i sportaša u medijima, smanjivanje seksizma uz isticanje njihovih sportskih rezultata, s naglaskom na njihovu kvalitetniju komunikaciju s medijima.
Radi se i na pripremanju sadržaja za medije te poboljšanju prezentacije ženskog sporta na društvenim mrežama, uz naglasak na medijsku pismenost. U planu je i program obrazovanja sportske administracije koji priprema Hrvatska olimpijska akademija (HOA) u suradnji s Komisijom za ravnopravnost spolova HOO-a, a putem kojeg će se sudionici obrazovati i u odnosima sporta i medija kao i o ravnopravnosti spolova. Postignuta vidljivost omogućit će ravnopravnu i fer participaciju te potaknuti interes javnosti kako bi se zacrtani ciljevi postigli do Olimpijskih igara 2024. godine u Parizu.
pojedini sportaši angažiraju profesionalce da upravljaju njihovom medijskom vidljivošću, da ih savjetuju oko načina komunikacije s pratiteljima na društvenim mrežama, dogovaraju njihova pojavljivanja na društvenim događanjima i tomu slično.
Isticanje pozitivnih uzora izrazito je važno poglavito danas kada digitalni sadržaji imaju ogroman utjecaj na mlade. Svakodnevno su bombardirani velikom količinom različitih (dez)informacija o prehrani i izgledu, zagušeni su bezvrijednim “junk info” sadržajima, suočavaju se s nerealnim usporedbama i očekivanjima, ali i s digitalnim uznemiravanjem, “boolanjem” i nasiljem.
U svijetu kojeg sve više kreira umjetna inteligencija, sve
direktorica i glavna urednica Media Servisa
Vrlo često se u medijskom prostoru može steći dojam kako su pozicije za sportske teme rezervirane samo za popularne sportove, odnosno da se takvim temama pristupa selektivno. Kroz programske sadržaje Media servisa nastojimo publici približiti različite sportske discipline i događaje, često nedovoljno medijski zastupljene, što može biti ponekad izazovno jer proizvodimo program za čak dva milijuna slušatelja. Zanimaju nas „mali“ sportovi, žene u sportu, djeca, rekreativni sport, lokalni sportski događaji, zapravo pozitivne perspektive svih sportskih priča. Kroz naše multimedijske platforme, programske sadržaje Media servisa prenosi više od 50 radijskih postaja u Hrvatskoj te brojni ostali mediji. Sportska redakcija stoga ima veliku odgovornost, ali i neograničene mogućnosti samostalno obrađivati teme ili intervjue različitog spektra. Pristup informacijama i dostupnost sportaša od izuzetne je važnosti, posebno u vrijeme kada sadržaj možete snimiti, obraditi i plasirati udaljeno. Ono što primjećujemo je da je publici posebno zanimljiv sadržaj usmjeren prema mladima. Mladi se poistovjećuju s temama koje su im bliske. U današnje vrijeme modernih tehnologija kada djeca i mladi puno više vremena provode pred ekranima, mediji imaju veliku ulogu u njihovoj motivaciji. I tu je sport ključan, ali i suradnja sporta i medija, kako bi zajedno radili na tome da zainteresiramo mlade za rekreativni ili profesionalni pristup sportskim aktivnostima.
ukazuje na to da će naša temeljna dužnost u budućnosti biti mlade ljude naučiti razlučivanju stvarnosti od “fejka”, istine od laži. Upravo sportaši najbolje promiču vrijednosti i kvalitete koje mogu poslužiti mladima kao alati u nošenju s digitalnim izazovima.
Posljednjih godina svjedočimo društvenom fenomenu o kojem se u stručnim krugovima govori sve više. Riječ je o mentalnom zdravlju djevojčica na što ukazuju iskustva brojnih škola diljem Hrvatske. Zbog izrazite osjetljivosti ove materije, u javnosti se o tome istupa s posebnim oprezom. No, svakako je nužno pronaći način kako kao društvo odgovoriti na ovu negativnu pojavu. Sportašice, trenerice, ženske ekipe,
SPORTAŠICE, TRENERICE, SPORTSKE DJELATNICE ZASLUŽUJU
BITI MEDIJSKI VIDLJIVE, JER OSIM
ŠTO TAKO PREPOZNAJEMO NJIHOVA
POSTIGNUĆA I PODRŽAVAMO
RAZVOJ NJIHOVE SPORTSKE
KARIJERE, ISTIČEMO IH I KAO
POZITIVNE UZORE DJEVOJČICAMA
I DJEVOJKAMA
sportske djelatnice zaslužuju biti medijski vidljive jer osim što tako prepoznajemo njihova postignuća i podržavamo razvoj njihove sportske karijere, ističemo ih i kao pozitivne uzore djevojčicama i djevojkama.
Muškarci čine većinu publike sportskih medija, a više ih j e i među gledateljima u dvoranama i na stadionima. Sport se percipira kao suvremena muška arena, a muškarac srednjih godina kao najpoželjniji akter potrošačkog društva.
Možda upravo zato na portalima sportašice nerijetko služe više kao zabavni kutak za oči gdje je naglasak na njihovom izgledu, odjeći ili tijelu. I nije to nikakva novost: od početaka likovne i audio-vizualne umjetnosti, uključujući i fotografiju, žena i muškarac uvijek su postavljani u relaciju promatrača i promatrane. Naravno, ima sportašica koje koketiraju sa seksepilom i to treba također prihvatiti kao njihov izbor. No nedvojbeno, seksistički prikaz sportašica izrazito je štetan, jer ih svrstava u ladicu neozbiljnog sadržaja.
Ipak, i tu je važno ne upadati u zamku krajnosti jer nije svaki prikaz sportašice u bikiniju ili haljini s dubokim
prorezom seksizam. Bitan je kontekst i koja se poruka šalje. S druge pak strane, većinu publike lifestyle časopisa i rubrika čine žene, pa se možemo pitati je li prisutnost sportašica, trenerica i sportskih djelatnica u tim medijima ujedno i način kako se mogu približiti kao kvalitetan i vrijedan uzor mladim djevojkama, a tako ujedno i doprijeti do svoje publike?
Pomiriti ulogu sportašice kao aktivnog subjekta u sportskoj areni s njezinom ženskom stranom, umijeće je koje se da svladati.
I
DJELATNICA U TIM MEDIJIMA
UJEDNO I NAČIN KAKO SE MOGU
PRIBLIŽITI KAO KVALITETAN
I VRIJEDAN UZOR MLADIM
DJEVOJKAMA, A TAKO UJEDNO I DOPRIJETI DO SVOJE PUBLIKE?
Uz takozvane nedominantne sportove, ekipni sportovi u ženskoj konkurenciji najslabije su zastupljeni u sportskim minutama i rubrikama. Da osvješćivanje po ovom pitanju može uroditi određenim pomacima, barem kada je televizija u pitanju, ukazuje usporedna analiza Agencije za elektroničke medije provedena na trima najgledanijim nacionalnim televizijama. Zastupljenost ekipnih ženskih sportova u sportskom segmentu vijesti u analiziranom razdoblju 2016. iznosila je 3,7 posto, dok je 2021. taj postotak iznosio 6 posto. U spomenutom međurazdoblju provedene su aktivnosti s ciljem boljeg praćenja ženskog sporta u elektroničkim medijima. Pomaci postoje i u tv prijenosima. U veljači ove godine Vijeće za elektroničke medije donijelo je novi popis značajnih događaja koji definira kulturne i sportske događaje od nacionalnog značaja, a koji trebaju biti javno dostupni na televizijskim programima slobodnog pristupa. Njime je ukinuta dosadašnja diskriminatorna praksa po kojoj popis nije uključivao prijenos ili snimke finala svjetskih i europskih prvenstava u rukometu, košarci i vaterpolu u ženskoj kategoriji. Novi popis ne radi razliku između muške i ženske konkurencije u bilo kojem događaju.
Svakako ovdje treba istakuti i ulogu Sportske televizije (SPTV) - to je nacionalni kanal u Hrvatskoj s najvećim programskim udjelom promocije žena i rodne ravnopravnosti. U 2022. godini emitirali su 715 sati premijernog programa isključivog sadržaja posvećenog hrvatskom sportu i nastupima hrvatskih sportaša i klubova i 80 sati premijernog programa promocije žena u sportu.
KITI IVETA, PR savjetnica
Odnosi s javnošću u sportu dolaze do punog potencijala. Taj odnos je potrebno graditi sustavno i kontinuirano, a ne stihijski i periodično. Isto tako, reputacija koja se gradi godinama može biti narušena u sekundi. Zbog čestih kriza u svijetu sporta, PR stručnjaci moraju imati znanja kako reagirati kako bi sportaši u krizi snosili što manje posljedice. Prije svega sportaši su uzori i tako se trebaju ponašati na svim poljima, a ne samo na sportskim terenima. Vremena se mijenjaju, a javnost sve više zanimaju i druge informacije osim sportskih rezultata, osobito s pojavom društvenih mreža. Fokus nije samo na sportskim (ne)uspjesima sportaša već puno šire. Od sportaša se, kako na borilištu, tako i u odnosu s medijima, očekuje profesionalan pristup, dostupnost medijima unatoč rezultatima – bez obzira jesu li pobijedili ili izgubili, očekuje se da ispune svoje medijske i sponzorske obaveze. Emocije? One su danas dopuštene više nego ikad prije, pokazuju iskrenost i činjenicu da su sportaši samo obični ljudi. Upravo to njihova publika očekuje i poštuje.
Kada je riječ o upravljanju društvenim mrežama, sadržaju i oprezu da se ne našteti sportskoj karijeri, treba znati da je danas više nego ikad važno pametno i kvalitetno balansirati između profesionalnog i privatnog. Fanovi, mediji, sponzori, javnost žele znati sve o svom idolu. Odgovornost sportaša je velika, vlastitim primjerom moraju pokazati što znači profesionalnost, odgovornost, trud. Mislim da je najvažnije što putem mreža sportaši mogu demistificirati svoje uspjehe odnosno jasno i u realnom vremenu bez filtriranja prikazati kroz kakve sve izazove prolaze na putu do uspjeha. I ma koliko društvene mreže bile izvrstan alat za promociju, stvaranje baze navijača, za komunikaciju s njima, promociju sporta i sponzora, ne treba smetnuti s uma kako one u sekundi mogu postati i prokletstvo učinite li samo jedan pogrešan korak. Što se granice tiče, svatko je postavlja za sebe, pa tako i sportaši, no činjenica je da im društvene mreže ni u kojem slučaju ne smiju predstavljati distrakciju ili opterećenje.
Piše: VINKO KNEŽEVIĆ
Fotografije: HOO & CROPIX ARHIVA
Šesnaesto zimsko izdanje Europskog olimpijskog festivala mladih (EYOF) od 21. do 28. siječnja u talijanskoj Furlaniji i Julijskoj krajini (Friuli Venezia Giulia) predstavljao je svojevrsnu najavu za događaj koji će uslijediti za tri godine - Zimske olimpijske igre u Milanu i Cortini d’Ampezzo.
EYOF se vratio u Italiju – Aosta je bila domaćin premijernog izdanja prije 30 godina, a Lignano Sabbiadoro, također u regiji Friuli Venezia Giulia, priredio je ljetno izdanje 2005. Te davne 1993. godine, dok je ideja o kontinentalnom „festivalu sporta i mladosti“ bila još u povojima, 708 sportaša i sportašica iz 33 države ogledalo se u pet različitih sportova. Tri desetljeća kasnije, u izdanju zimskog EYOF-a 2023. nastupilo je oko 1300 mladih sportašica i sportaša u dobi od 14 do 18 godina,
pristiglih iz 47 država Starog kontinenta. Mnoge od njih, a posebice osvajače medalja (uključujući i značajan udio od ukupno 1200 volontera), možemo očekivati na talijanskom sjeveru i na „velikim Igrama“ 2026. godine. Među sportovima na programu XVI. zimskog EYOF-a upoznali smo i skijaško planinarenje koje je uvršteno na popis sportova za ZOI 2026. Zanimljivo je da se na sedmodnevnim višesportskim igrama 14 zimskih sportova raspršilo na čak 11 odredišta u tri države: osim u Italiji, natjecanja su se održavala u Austriji (Spittal) i Sloveniji (Planica). Planetarno poznata Planica ugostila je skijaške skokove i nordijsku kombinaciju, a Spittalhokejašice na ledu. U trendu sa siječanjskim ulaskom Hrvatske u „Europu bez granica“ (tzv. schengenski prostor), i sport se - u doslovnom smislu - još jednom pokazao „rušiteljem“ granica.
Hrvatska je nastupila s osam sportaša i sportašica u pet sportova, a najbliži odličju bio je biatlonac Matija Legović kojeg je jedan pogodak dijelio od pobjedničkog postoljaZIMSKI EYOF 2023. Dora Ljutić Matija Legović Dora Ljutić i Matija Legović
Uniline d.o.o.
Bože Gumpca 38, Pula www.uniline.hr info@uniline.hr
+385 52 390 000
/Uniline travel company
/company/Uniline
24. 6. – 2. 7. 2023.
Otkrijte Hrvatsku s Unilineom – vaš najbolji izbor za organizaciju sportskih događaja, kampova i priprema.
Smještaj
Hotelski management
Izleti
Transferi & Rent a car
Aviokarte
MICE & sportska događanja
ZIMSKI EYOF 2023.
Budući da EYOF ne prakticira međudržavna sudomaćinstva, ni zimski EYOF 2023. službeno nije promoviran kroz sudomaćinstvo triju država, nego samo kao domaćinstvo talijanske regije Furlanija-Julijska krajina. Sve što se događalo izvan talijanskih granica na tragu je teze o „ujedinjavajućoj snazi sporta“ čelnika svjetskog olimpizma Thomasa Bacha i hvalevrijednih dobrosusjedskih odnosa u trokutu Italija - AustrijaSlovenija.
Hrvatska je na zimskom EYOF-u nastupila s osam sportaša i sportašica u pet sportova: Dora Ljutić i Karlo Filipec (alpsko skijanje), Filip Crnić i Matija Legović (biatlon), Martin Prantl (brzo klizanje na kratke staze), Leona Garac i Borna Kuprešak (skijaško trčanje) i Meri Marinac (umjetničko klizanje). Svi su oni opravdali poziv u nacionalnu vrstu za zimski EYOF, ali… Osim petog mjesta biatlonca Matije Legovića koji je u sprint-utrci na 7,5 kilometara ozbiljno zakoračio prema pobjedničkom postolju, da bi mu na kraju ipak „iskliznulo“ ispod stopala (zbog nedovoljne preciznosti u pucačkom dijelu natjecanja), dometi naših uzdanica bili su uglavnom na razini skupljanja iskustva.
No, to je jedan od dobitaka svakog EYOF-a jer i predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša često ističe da EYOF - u obje svoje inačicemladim sportašima i sportašicama ponajprije treba služiti za stjecanje prvih iskustava na višesportskim natjecanjima. Pritom, medaljaški su bljeskovi dobrodošli… Matija Legović definitivno je bljesnuo i bez osvojenog odličja. Priželjkujemo da jednog dana postane i nasljednik Jakova Faka, brončanog hrvatskog olimpijca iz 2010. (kasnije i srebrnog slovenskog olimpijca iz 2018.). Naravno, Legoviću želimo samo trofejni put po uzoru na Faka, ne i sportsko-životni pravac koji je našeg Mrkopaljca odveo pod zastavu „dežele“.
Još jedno ime potvrdilo se na ovom EYOF-u kao vrijedan potencijal. Kada se na startu ženskog veleslaloma pojavi 87 skijašica, a hrvatska predstavnica zauzme 17. mjesto (ili 21. među 88 skijašica u slalomu), to se mora apostrofirati kao najava perspektivne karijere. Dora Ljutić, 17-godišnja skijašica iz druge najpoznatije hrvatske „obiteljske radionice“ zimskih sportova, dometima na EYOF-u zaintrigirala je domaće sportske krugove, a one olimpijske - s punim je pravom počela sanjati.
Skupa s Legovićem, bila je i stjegonošica na svečanosti otvaranja EYOF-a u Trstu, a time su oboje dodatno zacementirali status predvodnika „novog vala“ budućih uspješnih hrvatskih zimskih sportaš(ic)a. Nećemo ih vidjeti na XVII. izdanju zimskog EYOF-a 2025. kojem je domaćin Gruzija, odnosno gruzijska destinacija Borjomi-Bakuriani. Tamo će nas predstavljati neki novi „zimci“, koji će zasigurno iznova skrenuti pozornost na neiscrpni izvor sportskih talenata iz države u kojoj, kako bi rekao legendarni Antun Vrdoljak, „snijeg pada samo za Božić - i to ne svake godine“.
ALPSKO SKIJANJE
Dora Ljutić - 21. (od 88) u slalomu; 17. (od 83) u veleslalomu; 18. (od 60) u super G-ju
Karlo Filipec - 42. (od 99) u slalomu; 46. (od 99) - u veleslalomu; 57. (od 67) u super G-ju
BIATLON
Filip Crnić - 33. (od 69) u sprintu na 7,5 km; 19. (od 68) u utrci na 12.5 km; Matija Legović - 5. (od 69) u sprintu na 7,5 km; 13. (od 69) u utrci na 12.5 km
BRZO KLIZANJE NA KRATKE STAZE
Martin Prantl - 25. (od 32) na 500 m; 29. (od 32) na 1000 m; 27. (od 32) na 1500 m
SKIJAŠKO TRČANJE
Borna Kuprešak - 61. (od 66) na 7.5 km slobodno; 60. (od 62) na 10 km klasično
Leona Garac - 55. (od 65) na 5 km; 55. (od 62) na 7.5 km klasično
UMJETNIČKO KLIZANJE
Meri Marinac - 23. u kratkom programu; 19. u slobodnom programu; ukupno 22. (od 29)
Kako uputiti dijete u pravi sport?
Kako prepoznati njegov talent, afinitete i kako mu osigurati prave uvjete? S kojim se najvećim problemom današnja djeca suočavaju...? O svemu tome
porazgovarali smo s proslavljenim
trenerom Joškom Vlašićem i Darijom
Šimićem, bivšim hrvatskim nogometnim
reprezentativcem, skautom FC-a Milan
i odnedavno novim članom Uprave NK
Dinamo. Istaknuli smo i nekoliko
sjajnih primjera svestranih sportaša
poput legendarnog košarkaša
Tonija Kukoča i mlade
vrhunske sportašice
- sedmobojke Jane
Koščak
Oprepoznavanju sportski nadarene djece te njihovom usmjeravanju u pravi sport, o uvjetima treniranja te o kvaliteti treninga popričali smo s
JOŠKOM VLAŠIĆEM, proslavljenim hrvatskim trenerom, najpoznatijim po tome što je otac Blanke
Vlašić, jedne od najboljih atletičarki s ovih prostora i srebrne olimpijke iz Rija.
Za Olimp se dotakao teme o kojoj se malo govori – kako odabrati pravi sport za dijete i u kojoj dobi je to najbolje napraviti. Vlašić kaže: “Sveto trojstvo sporta, odnosno ono što je ključno pri razvoju svakog mladog čovjeka su talent (koji treba biti prepoznat), metodologija rada na talentu i uvjeti (u kojim se to događa).” U tom je duhu i on usmjeravao talent i brusio vještinu svoje djece. Kao svestranom atletičaru koji se u mladim danima odlučio za jednu od najtežih disciplina - desetoboj, cijeli život mu je bio vezan uz sport, ali uvijek su se supruga Venera (koja se bavila skijaškim trčanjem, košarkom i atletikom) i on držali toga kako roditelji djecu trebaju prvenstveno voljeti da bi se, prije svega, razvili kao ljudi i osobe.
“Ljubav i podrška roditelja su ključne, a sve ostalo dolazi nakon toga. To je katalizator koji nema alternativu.”
No, s druge strane, kompleksna tema današnje djece u sportu ipak se malo razlikuje od dana kad je Vlašić svoju djecu uveo u tajne sporta. I to je zapravo najveći izazov trenerima…
“Generalno, danas su stvari sve složenije i kompleksnije. Djeca su izbombardirana mnoštvom sadržaja. Naime, današnja su djeca sve zrelija, i kad krenu u školu već imaju formiranu osobnost i sfere interesa. Po meni je najvažnije što ranije kod djeteta prepoznati talent i usmjeriti ga u ono za što je najtalentiranije”, kazao je Vlašić i dodao nekoliko, za roditelje budućih sportaša, sjajnih savjeta:
“Odgoj djece mora biti obavijen ljubavlju i tolerancijom, što je važno za emotivni razvoj. Također, potrebno je da se dijete kroz igru suoči s mnoštvom sadržaja i iskustva, a kad se počne ozbiljnije baviti sportom, roditelji su prva linija koja mora spoznati što djetetu više leži i što ga motivira te onda odabrati ono što dijete može. Ima djece koja su multitalentirana, no to su slatke brige za roditelje. U Hrvatskoj ima puno takvih primjera…”, kazao nam je Vlašić koji se dotakao i najvećeg problema u Hrvatskoj, a vezan je za sportsku infrastrukturu. Naime, jako puno današnjih uspješnih sportaša odabralo je sport koji im inače
nije bio prvi izbor, upravo zbog sredine u kojoj su odrasli
“U takvom slučaju jako je važna procjena te sredina u kojoj dijete živi. Naime, često se u nekim sredinama postavlja pitanje može li se u tom okruženju podržati takav talent. Dakle, puno toga je vezano za lokaciju gdje dijete živi. No, uspjeh je okidač za motiviranost i kad dijete doživi uspjeh ima veću motivaciju”, kazao nam je Vlašić.
LJUBAV I PODRŠKA RODITELJA SU KLJUČNE, A SVE OSTALO DOLAZI
NAKON TOGA. TO JE KATALIZATOR
KOJI NEMA ALTERNATIVU.” (Joško Vlašić)
Na koji način takav talent odvesti na pravi put i napraviti hodogram od inicijalnog pa do onog gdje se to radi najbolje na svijetu? Kad su u pitanju talentirana djeca koja su predodređena za uspjeh, Vlašić je jasan i čvrstog stava: “Samo ću kratko reći kako bi u tom smislu roditelji, ali i država, trebali napraviti sve kako niti jedan talent u bilo kojoj sferi ne bi propao! U tom bi slučaju prosperitet bio zagarantiran”, siguran je Vlašić. Ukratko se još, na naše pitanje o treningu i usmjeravanju svoje troje djece u sport, osvrnuo na Blanku, sina Marina koji je trenirao košarku i bacanje diska te najmlađeg sina Nikolu, vrhunskog nogometaša koji je stigao i do statusa prvotimca u hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji. “S obzirom na Venerine i moje sportske uspjehe te fizionomiju, ne čudi što su nam djeca naslijedila sjajnu motoriku. Po tome su nam slični, a opet s druge strane svatko za sebe - poseban. Kad sam razriješio dilemu kojim sportom bi se uspješno mogla baviti moja djeca, trebalo je u hodu stvarati preduvjete koji mogu podržati svaki stadij od početka do željenog cilja. U našoj zbilji regularni uvjeti za to ne postoje u potrebnoj mjeri, te je na roditeljima da to omoguće.“ ispričao je za Olimp Vlašić koji je, nakon što se prestao aktivno baviti atletikom,
ulagao u sebe kako bi postao što bolji trener svojoj djeci. No, uza sve to, nesebično je pomagao i drugima koliko je mogao, a puno energije trošio je kako bi im omogućio što bolje uvjete za rad što nije bilo nimalo lako, jer bez sportske infrastrukture (koja je i danas problem u većini gradova) nema uspjeha.
“Blanki, Marinu, Nikoli te Luki uspjeli smo osigurati poprilično dobre uvjete za razvoj. Naravno, negdje se znalo pogriješiti, bilo da sam grešku napravio ja, bilo da smo dali povjerenje krivim ljudima… Temeljem tih iskustava, i dobrih i lošijih, te solidnog materijalnog statusa Nikola je ‘pobrao’ najbolje. S njim sam radio na svakom detalju kako u kondicijskom tako i tehničkom dijelu nogometa. Kad je stigao u Hajduk sa 12 godina bio je fizički moćan, imao sjajnu nogometnu tehniku i sve sustave koji su osiguravali kontinuitet trenažnog procesa”, ponosno je istaknuo Vlašić.
DARIO ŠIMIĆ odgovorio nam je na pitanja o odabiru pravog sporta za djecu, roditeljskoj i trenerskoj ulozi te prepoznavanju talenata. “Djeca dosta prirodno pronađu svoj sport. Možda ne iz prve, ali ako ih se pusti, prati kroz igru, osluškuje, promatra što im ide, čemu se vesele... lako se mogu vidjeti afiniteti, pa i predispozicije.
Činjenica je da mnogi roditelji nekako „navode“ djecu na odabir određenih sportova, a tu je i sredina u kojoj dijete odrasta što nikako ne treba zanemariti. Svaka sredina ima svoje specifičnosti, svoje sportske legende koje su mnogima uzor, a tu je i neko genetsko nasljeđe. Roditelji sportaši ili bivši sportaši možda će bolje uvidjeti talent ili mogućnosti svog djeteta... zato i imamo dosta slučajeva uspješnih sportaša kojima su treneri bili ili još uvijek jesu – roditelji.” kaže Šimić i dodaje:
“Onim roditeljima koji se nisu bavili sportom svakako bih preporučio da ne forsiraju odabir sporta, jer zbog nedostatka znanja mogu biti previše subjektivni, stvoriti pritisak djeci, posebno svojim očekivanjima. Treba pustiti djecu, posebice u vrtićkoj dobi da se kroz igru okušaju u raznim sportskim aktivnostima. Već tu će se vidjeti spretnost, gipkost, način na koji dijete trči gura, hvata ili baca loptu. Svaki dobar odgajatelj ili kasnije profesor tjelesnog već će uočiti talent...”
Konstataciju da je puno uspješnih vrhunskih sportaša kojima sport u kojem su se realizirali nije bio prvi izbor, Šimić komentira: “To je razlog više za roditelje male djece da ne budu toliko opterećeni odabirom sporta... Naime, svaki sport je dobar! Prvenstveno zato jer je metafora života – uči djecu disciplini, savladavanju prepreka, fair playu, ustrajnosti... Primjerice, moj Roko
koji je sad nogometaš, trenirao je prvo plivanje, pa stolni tenis, pa gimnastiku... Bazni sportovi poput gimnastike i džuda odlična su priprema za gotovo sve sportove. Naravno, mnogo je djece koja prvo krenu na nogomet, pa onda iz nogometa u ostale sportove.” konstatirao je sa smješkom legendarni hrvatski nogometni reprezentativac, član “brončane” postave s SP-a u Francuskoj 1998. godine.
Ulogu trenera smatra iznimno važnom: “Odabir trenera nije uvijek moguć. Posebice u kolektivnim sportovima u kojima uglavnom ne možete baš utjecati na to, dok je u individualnim sportovima to donekle moguće. Jako je bitno da dijete prirodno respektira trenera, da postoji taj „klik“. Naravno i da trener točno zna što i kako treba raditi s kojim djetetom, ne samo djetetom već sportašima svih uzrasta... da ima taj individualni pristup i dovoljno kvalitetan rad da od sportaša izvuče najbolje.”
Slažemo se jer znamo za slučajeve kad su treneri bili najzaslužniji za stvaranje vrhunskog sportaša, a ima i slučajeva da su se djeca prestala baviti sportom jer nisu kliknuli s trenerom, posebice nakon što su promijenili sredinu ili klub.
Na pitanje o uočavanju talenta što mu je svojevremeno i bio posao kao skautu FC-a Milan, odgovorio je: “Talent se relativno lako može uočiti, ali bez truda, ulaganja i određenih uvjeta on se neće pokazati u svoj svojoj raskoši. Posebice prije puberteta. Dakako, uočit ćete volju za rad, upornost, pobjednički mentalitet, pa čak i tehniku... no ne možete predvidjeti koliko će dijete narasti, otežati... A rad s djecom u razvoju posebno je osjetljiv, posebice u sportovima poput tenisa, gimnastike, atletike i sl. u kojima se već u mlađoj dobi mogu očekivati vrhunski rezultati koji stvaraju određeni pritisak.”
Dotakli smo se i ulaganja u neki talent što se obično ogleda u posebnim pripremama, boljoj opremi ili dodatnom radu. “To sam i sam prolazio kao igrač, pa mogu slobodno reći da smo nas nekoliko koji smo nakon grupnog imali i individualne treninge, svatko sa svojim
ONIM RODITELJIMA KOJI SE NISU BAVILI SPORTOM SVAKAKO BIH PREPORUČIO DA NE FORSIRAJU ODABIR SPORTA, JER ZBOG NEDOSTATKA ZNANJA MOGU BITI PREVIŠE
SUBJEKTIVNI, STVORITI PRITISAK DJECI, POSEBNO SVOJIM OČEKIVANJIMA. TREBA PUSTITI DJECU, POSEBICE U VRTIĆKOJ
DOBI DA SE, KROZ IGRU, OKUŠAJU U
RAZNIM SPORTSKIM AKTIVNOSTIMA.
trenerom, bili prethodnici tog individualnog pristupa i rada u hrvatskom nogometu. Taj dodatni, individualni rad u većini kolektivnih sportova je bonus, no i s tim treba biti oprezan.” kaže Šimić i dodaje: “Današnji sport posebno je intenzivan, a tu ponajprije mislim na raspored natjecanja, utakmica... stoga je u današnje vrijeme velika mudrost menadžiranje fizičke forme, ali i kvalitetno odmaranje. I za kraj, ono što je zapravo polazište svega je - obitelj. Ljubav i neizmjerna podrška dodatno su gorivo svakom talentu!”
KOŠARKAŠA I SJAJNOG GOLFERA
Kad se govori o svestranoj djeci u sportu jedan od zanimljivijih primjera je Toni Kukoč, proslavljeni hrvatski košarkaš i vlasnik tri naslova NBA prvaka. Prvi sport kojim se Kukoč u rodnom Splitu ozbiljnije počeo baviti je stolni tenis u kojem se često znao sučeljavati sa Zoranom Primorcem, a nakon toga je trenirao nogomet u Hajduku (u generaciji sa Slavenom Bilićem, Alenom Bokšićem i ostalima).
Iz Hajduka mu je najveća uspomena broj 7 na dresu koji je odabrao i nosi ga tijekom cijele svoje sportske karijere zbog tadašnje zvijezde “bilih”Slaviše Žungula, svog najvećeg uzora.
Shvativši da ima puno boljih nogometaša od njega, a obzirom da je jako brzo izrastao do 207 cm logičan izbor bio je - košarka. Napornim i predanim radom u gotovo savršenoj karijeri stekao je status jednog od najboljih europskih košarkaša svih vremena. Sa sretnom Hajdukovom sedmicom na dresu… Tri puta bio je sa splitskom Jugoplastikom prvak Europe, a nakon toga uz rame Michaelu Jordanu igrao je važnu ulogu u osvajanju tri naslova NBA prvaka s Chicago Bullsima.
Nakon odlaska u košarkašku mirovinu i odrađenih 13 NBA sezona, posvetio se golfu koji je svakodnevno igrao i brzo napredovao, pa nikoga nije iznenadilo što je pet godina nakon svoje posljednje NBA utakmice, u ljeto 2011., postao i prvak Hrvatske u golfu te jedan od boljih NBA košarkaša među golferima. Bolji čak i od Michaela Jordana. Koliko je postao ovisan o golfu govori i njegova izjava. “Golf je najbolja igra koju je čovjek ikad izmislio! To je sport koji te ne ostavlja ravnodušnim, ili ga voliš ili ne. Jako je zarazan i zbog toga što se stalno boriš s terenom i samim sobom.
Kad me pitaju koja je najveća razlika između košarke i golfa volim to ovako reći: da bi postao vrhunski košarkaš stalno moraš biti maksimalno fizički spreman, a s druge strane golf na dosta visokoj razini možeš igrati praktički dok možeš stajati na nogama”, kazao nam je Kukoč koji je usprkos operaciji kuka nastavio igrati golf na kojem se često vidi s Jordanom, najvećim košarkašem svih vremena, također velikim ljubiteljem golfa.
“Michael je dobar, igramo često zajedno. No, bolji sam od njega što i hendikep govori. Ajde da sam u nečem bolji od njega”, sa smiješkom nam je jednom prilikom rekao Kukoč.
No, tajna njegova uspjeha su roditelji koji su mu usadili ljubav prema sportu te činjenica kako gotovo nema sporta u kojem se nije okušao.
Naime, majka Radojka i otac
Ante, puno puta su znali reći kako su važnu ulogu u njegovom košarkaškom stasanju odigrali koordinacija pokreta i radna navika koje je stekao u stolnom tenisu.
To nam je potvrdio i prof. Slavko Trninić koji je s visokim ljevorukim Kukočem svakodnevno radio na košarkaškoj tehnici i u njemu vidio nešto posebno. I upravo njegov primjer trebao bi biti putokaz svim trenerima koji rade s djecom. Kad je Kukoč svečano primljen u Košarkašku kuću slavnih u Sprinfieldu, čime je postao peti Hrvat koji je to uspio, u govoru se prisjetio i svojih početaka. “Sportom sam se počeo baviti s osam godina, a karijeru su mi definirale dvije momčad i dva grada. Moj rodni grad Split u Hrvatskoj i moja momčad Jugoplastika te Chicago u Illinoisu i Chicago Bullsi.
NAKON ŠTO SE OKUŠAO U STOLNOM
TENISU I NOGOMETU, NAPORNIM
I PREDANIM RADOM IZA SEBE JE
OSTAVIO GOTOVO SAVRŠENU KARIJERU
U KOJOJ JE STEKAO STATUS JEDNOG
OD NAJBOLJIH EUROPSKIH KOŠARKAŠA
SVIH VREMENA. SA SRETNOM
HAJDUKOVOM SEDMICOM NA DRESU…
Za mene je Split jedan od najvećih sportskih gradova na svijetu, dao je tako puno vrhunskih sportaša u mnogim sportovima. U mojim počecima najvažniji su bili treneri Igor Karković, Petar Bezelj i Zoran Grašo. Slavko Trninić naučio me osnovama košarke i to je bio ključ u mom razvoju u igrača kakav sam postao. Imao sam sreće što sam imao mnoge sjajne trenere poput pokojnog Krešimira Ćosića, Moke Slavnića i dvojice s kojima sam osvojio sve u Europi, Božidara Maljkovića i Željka Pavličevića”, kazao je u svom emotivnom govoru pred cijelim svijetom Kukoč, jedinstveni sportaš koji je i danas uzor mnogim mladima koji dolaze.
“Ajde da sam u nečem bolji od MJ-a”
SAMO JEDNU STVAR - NASTUP NA OLIMPIJSKIM IGRAMA ZA HRVATSKU!
Od malih nogu Varaždinka Jana Koščak (16), djevojčica iz Atletskog kluba Sloboda, pokazivala je nevjerojatan talent za gotovo sve atletske discipline, pa su vrlo rano ona i njen otac Patrik, koji joj je ujedno i trener, zaključili kako je najbolji izbor - sedmoboj.
Takva raznolikost i gotovo savršena fizička građa za većinu atletskih disciplina rijetko se viđa, pa je Jana počela obarati rekorde još u mlađim dobnim kategorijama. Tada je bilo jasno da je zvijezda rođena. U svijetu atletike odjeknulo je kad je preskočila 190 cm u skoku u vis čime je za sedam centimetara nadmašila dvoranski rekord Blanke
Vlašić! Naravno, treba imati na umu da je Blanka prije nego je proslavila 17. rođendan preskočila
193 cm čime je najavila sjajnu karijeru.
Ali isto tako treba naglasiti kako je Jana ‘sedmobojka’.
“Drago mi je kad me uspoređuju s Blankom jer je skakala 208 cm i atletska je legenda, ali treba shvatiti da se ja ne bavim skokom u vis, odnosno da imam još šest disciplina. Kako se neću razvijati samo u skoku u vis vjerojatno neću doseći njezine rezultate. Imam i druge discipline na koje se fokusiram”, kazala je nedavno za Sportske novosti Jana za koju svi atletski treneri i stručnjaci govore kako je talent kakav se rađa jednom u 50 godina.
Za one koji ne mogu shvatiti koliko je naporno nastupati u dva dana u sedmoboju to izgleda ovako: prvi dan na rasporedu su discipline 100 m prepone, skok u vis, bacanje kugle i utrka na 200 m, a drugi dan skok u dalj, bacanje koplja i utrka na 800 m. U dva dana uz jako malo odmora odraditi na vrhunskoj razini sve nabrojene discipline za mnoge atletičare izgleda kao nemoguća misija. Ako ovako nastavi, jer već iza sebe ima nekoliko čudesnih rezultata te državnih rekorda u mlađim dobnim kategorijama, nije nemoguće da jednoga dana osvoji i olimpijsku medalju.
Koliko je Jana svestrana govori i podatak kako je nedavno skočila u dalj 6,15 metara čime je dodatno popravila mlađejuniorski i juniorski dvoranski državni rekord koji je od 2011. godine držala Antonija Radić (6.11). Nakon toga je u dva navrata popravljala mlađejuniorski rekord na 60 m prepone. Ne samo to, njenih 8.26 sekundi je najbolji ovogodišnji rezultat na svijetu u U-18 kategoriji! Uostalom, prošle godine je Jana osvojila zlatnu medalju u sedmoboju na Europskom
mlađejuniorskom prvenstvu u Jeruzalemu. Statističari su izvukli podatak kako je njenih 6106 bodova peti najbolji rezultat svih vremena u tom uzrastu! Nedavno se Jana još jednom upisala u povijest kad je u skromnoj atletskoj dvorani na Zagrebačkom velesajmu postavila novi svjetski rekord u petoboju u kategoriji do 18 godina! Naime, na dvoranskom prvenstvu Hrvatske pobijedila je s 4585 bodova čime je nadmašila rekord Norvežanke Henriette Jæger koja je skupila 4414 bodova! “Evo me, stojim na nogama. Ma, čak i nije toliko teško sad kad sam srušila svjetski rekord. Ne događa se to svaki dan. Ali, nemam previše vremena za odmor, sutra je
ZA ONE KOJI NE MOGU SHVATITI
KOLIKO JE NASTUP U SEDMOBOJU
NAPORAN, TO IZGLEDA OVAKO: PRVI DAN SU NA RASPOREDU DISCIPLINE: 100 M PREPONE, SKOK U VIS, BACANJE
KUGLE I UTRKA NA 200 M, A DRUGI DAN
SLIJEDE: SKOK U DALJ, BACANJE
KOPLJA I UTRKA NA 800 M
već škola”, kazala je uvijek nasmijana Jana. Toliko nadarena skakačica u vis rijetko se rađa, a još je uz to i sjajna i u sprinterskim disciplinama. A napreduje i u ostalim disciplinama pa je tako nedavno postavila osobni rekord u bacanju kugle (14.37 m). “Da, inače mrzim kuglu! To mi je katastrofa na natjecanjima”, priznala je jednom prilikom Jana, djevojka za koju danas znaju baš svi svjetski treneri sedmoboja.
Svi se slažu kako je Jana čudo od djeteta, a kad je pitaju što joj je cilj kratko kaže i ponavlja isto: “San mi je nastup na Olimpijskim igrama, kao i svakom sportašu. Ako ne u Parizu 2024. godine, onda u Los Angelesu 2028. godine. Također, želim postizati druge, još bolje rezultate, nastupati za reprezentaciju Hrvatske i čuvati se ozljeda.”
“Divim se Blanki i drago mi je kad me uspoređuju s njom, ali ja još imam šest disciplina!
Dvostruki olimpijski pobjednici uživaju veliku medijsku pažnju pa se pomno prate sva njihova natjecanja, ali i treninzi, forma, statistika uspjeha... No sada otkrivamo i njihovu drugu stranu. Kakvi su “na suhom”, kako se snalaze na snijegu, na teniskom terenu, u kuhinji...
Razgovarala: MARIJA LESKOVEC
Fotografije: CROPIX arhiva, HOO, privatni arhiv
Ambicije i ciljevi za ovu godinu?
Valent: Uvijek idemo na najviše pa ćemo kao i uvijek dati sve od sebe za pobjedu na natjecanju. Martin: Dosadašnje iskustvo je pokazalo da uvijek treba ciljati na sam vrh. Prošle godine imali smo mali, da tako kažem - kiks na SP-u i vjerujemo da se to, nakon što smo detektirali problem, više neće ponoviti. Nadamo se da ćemo osvojiti EP, da ćemo se na SP-u boriti za zlato, a samim time osigurati i nastup na Olimpijskim igrama sljedeće godine što je glavni cilj.
Osvojili ste sve što se može osvojiti, uspješno mijenjajući discipline. Gdje nalazite motivaciju za daljnji rad?
Valent: Najveća motivacija nam je ljubav prema veslanju i treniranju. Mi živimo to što radimo, istinski uživamo u sportskom životu i nadam se da ćemo u sportu ostati što duže.
Martin: Ništa nam ne predstavlja problem ili prepreku, ni rano ustajanje, ni iznimno naporni treninzi. Motivacija nam je sada, nakon svih dosadašnjih uspjeha, ući u taj najuži krug sportaša od možda tri ili četiri čovjeka na cijelom svijetu, koji imaju tri olimpijska zlata u veslanju!
Tijekom zime pripreme odrađujete u planinama. Koji ste sport odabrali i zašto?
Valent: U zimskom periodu najviše se bavimo skijaškim trčanjem, budući da je to sport „najbliži“
veslanju. Naime, tu radi cijelo tijelo, nema nikakvog opterećenja na zglobove, dugo držimo puls i možemo trenirati po 5-6 sati dnevno.
Martin: Svake zime idemo u Alpe na skijaško trčanje koje obojica jako volimo, a uz to nam ne pate koljena i na otvorenom smo, što je za nas jako važno. Ja i inače volim ići u planine, tamo se osjećam ispunjeno.
Koliko znamo volite i bicikliranje. Koje su vam omiljene rute i koliko sati tjedno biciklirate?
Valent: Čim počne lijepo vrijeme bicikliramo dvaput tjedno minimalno dva sata. To su naši popodnevni treninzi.
Idemo iz Zagreba prema Karlovcu, Pisarovini, Zagorju, Samoboru... – na sve strane i tome se uvijek veselimo. I u slobodno vrijeme vozim bicikl, svaki dan ga koristim kao prijevozno sredstvo na jutarnji trening.
Martin: Bicikliranje je zasigurno jedan od najboljih oblika rekreacije i uistinu ga obožavam.
Opišite nam dan odmora, dane kada vesla miruju, od jutra do odlaska na spavanje.
Valent: Pod slobodne dane računamo četvrtak i nedjelju kada imamo samo jedan trening. Ostatak dana tad provodim s obitelji. Volimo šetati po prirodi, učimo igrati neke nove društvene igre, a volimo i kuhati zajedno!
Martin: Pa nemamo dan odmora kroz godinu (smijeh)! Istina, imamo godišnji odmor tri tjedna poslije SP-a ili Olimpijskih igara. Onda ne moramo trenirati i najčešće otputujemo negdje, ali ja i tada ubacim neku rekreaciju –barem sat vremena dnevno da se bolje osjećam.
Kako biste opisali jedan drugoga?
Valent: Obojica smo tvrdoglavi, ali Martin se lakše naljuti izvan čamca, a ja u čamcu.
Martin: Ozbiljni smo u treningu, utrkama i u poslu, ali ostalo vrijeme se volimo zezati.
Nakon 15 godina zajedničkog rada, kako bi vas trener Nikola Bralić opisao?
Valent: Kao radišne, uporne osobe koje vole to što rade i koje daju sve od sebe. Ponekad i tvrdoglave (smijeh). Znamo ga i razljutiti, to je najčešće kad su u pitanju nekakva snimanja i medijske i sponzorske obveze, to mu ne bude baš drago...
Da u Jarunu uhvatite zlatnu ribicu koja ispunjava po tri želje, koje bi to bile?
Valent: Moje su se želje sve ostvarile, i sportske i obiteljske. Stoga bih zaželio da me ribica ostavi na miru (smijeh).
Martin: Zaželio bih da mogu ovako nastaviti živjeti do kraja života jer mi je doista lijepo.
Sportski uzori?
Valent: Slovenski trofejni veslači Čop i Špik. Na pripremama smo vidjeli koliko rade, kako su postigli sve te uspjehe, što nas je nadahnulo da i sami počnemo trenirati puno više, jer je takvim pristupom sve moguće.
Martin: Dok smo bili juniori braća Skelin su nam bili najveći uzor. U to doba bili su daleko najbolji veslači, a mi smo bili presretni kad smo dobili priliku natjecati se i razmjenjivati iskustva s njima. Istaknuo bih i slovenskog olimpijca i nositelja svjetskog zlata Iztoka Čopa od kojeg smo jako puno naučili.
Da niste profesionalni veslači bili biste…
Valent: Sigurno bih bio neki sportaš.
Martin: Kuhar! Jako volim kuhati u slobodno vrijeme.
Imate li kakvih dodatnih vještina?
Valent: Hobi su mi nogomet, tenis, stolni tenis, a volim i s tatom odigrati pokoju partiju belota.
Martin: Mislim da smo dokazali da nismo za pjevanje (smijeh). Znam i volim kuhati, to mi je istinski hobi!
Anegdota s natjecanja?
Valent: Na putu za Olimpijske igre u Rio izgubio sam putovnicu. Svi članovi delegacije, uključujući brata i trenera su nastavili put, a ja sam ostao na aerodromu i čekao novu putovnicu. Bar su sastavili čamac dok sam ja došao (smijeh)
Poruka mladima koji se žele baviti veslanjem, ali i općenito uspjeti u sportu.
Valent: Vjerujte u sebe i ne odustajte. Slušajte trenera i uživajte u svemu.
Martin: Budite uporni, a svaki trening odrađujte što bolje možete i pritom uživajte u tome što radite. To je najbitnije općenito u životu, a ne samo u sportu.
-33 %
2 x 90 g
2, 26 € 17,03 kn
+ 30 Zlatnih bodova
REDOVNA CIJENA
3,39 € | 25,54 kn
Flips
BOBI
Šifra 293648
39 € 25,54 kn
Šifra 293682
-71 %
4 x 1,5 l
3, 15 € 23,73 kn
+ 30 Zlatnih bodova
REDOVNA CIJENA
10,99 € | 82,80 kn
Voda
JAMNICA
-24 % 75 pranja
11, 99 € 90,34 kn
+ 50 Zlatnih bodova
REDOVNA CIJENA
15,93 € | 120,02 kn
Deterdžent
FAKS
-33 % 77 pranja
3, 99 € 30,06 kn
+ 30 Zlatnih bodova
REDOVNA CIJENA 5,99 € | 45,13 kn
Omekšivač VIOLET CORAL SEA
petrol.hr
-31 %
1 x 16 rola
4, 49 € 33,83 kn
+ 30 Zlatnih bodova
REDOVNA CIJENA
6,59 € | 49,65 kn
Toaletni papir
VIOLETA, STRONG&SOFT
Mario Mlinarić, poznato i omiljeno televizijsko lice, magistar kineziologije i profesor fizičke kulture, Guinnessov rekorder i ambasador HOO-a za sport na lokalnoj razini oduvijek ukazuje na to da je svaki oblik kretanja bolji nego nikakav te bi volio u svakom djetetu probuditi volju i želju za zdravim, pozitivnim životom.
Živjeti zdravim životom u današnje vrijeme postalo je pravim izazovom. Sa svih strana okruženi smo restoranima brze prehrane, 24 sata dnevno mediji nas ‘bombardiraju’ reklamama s proizvodima koji štete našem organizmu, moderna tehnologija (mobiteli, tableti, računala), internet, brojni kanali na televiziji jednostavno nas guraju u udobne naslonjače, a nevjerojatno ubrzani ritam života ne ostavlja nam previše vremena za sebe. Ljudi se prepuštaju nezdravom životu…
Kako se pomaknuti, kako se pokrenuti? Jer život je samo jedan i brzo prolazi. Ima nešto u genima, nešto u sreći, ali najviše je na nama, mi moramo donijeti odluku - hoćemo li živjeti zdravo ili ćemo se prepustiti brojnim porocima koji vrebaju iza svakog ugla.
Budem sutra, budem prekosutra, neki sljedeći tjedan, mjesec… Stalno odgađamo, dok nije kasno, a onda je - kasno. Srećom postoje ljudi koji su spremni uskočiti i izvesti nas na pravi put, put s kojim bi bili zadovoljniji sa sobom, sretniji i što je najvažnije od svega zdraviji. Jedna od tih osoba je Mario Mlinarić, poznato i omiljeno televizijsko lice, magistar kineziologije i profesor fizičke kulture. Idealan sugovornik kada govorimo o zdravom načinu života, pravilnoj prehrani i ispravnom načinu treniranja…
Mario već godinama upozorava na važnost zdravog života i pravilnu prehranu, stoga nas je zanimalo koji su razlozi njega osobno naveli da se posveti takvom načinu življenja i da u to uključi što više osoba posebno mladih. “Od najranijeg djetinjstva sport je bio moja glavna vodilja. Kroz sport sam naučio što znači upornost, disciplina, pobjeda, poraz, tim, prijateljstvo, zdravlje... Rukometna ekipa bila je moja obitelj. U svom treneru vidio sam prijatelja, motivatora, kritičara, roditelja te nadasve stručnjaka, koji mi je uvijek znao dati pravi savjet u pravo vrijeme. Upisao sam kineziološki fakultet i specijalizirao kondicijsku pripremu. Jedno duže vrijeme fokus mog rada bio je isključivo na kondicijskoj i mentalnoj pripremi profesionalnih sportaša. Od svakog svog sportaša naučio sam nešto novo, a njihov uspjeh i zadovoljstvo bili su moja glavna inspiracija. S vremenom sam shvatio da se ta inspiracija ne temelji samo na osvojenim medaljama sportaša. Ukazujući na važnost sporta, zdravog života i pravilne prehrane počeli su mi se javljati mnogi, među kojima su i mladi i stari, sportaši i
rekreativci, pa čak i oni koji se nikada nisu bavili sportom. Iz tog razloga počeo sam prikazivati gratis treninge, planove prehrane, savjete. Oduvijek ukazujem na to da je svaki oblik kretanja bolji nego nikakav i volio bih u svakom djetetu probuditi volju i želju za pozitivnim i zdravim životom. Jednom kada se stvore zdravi temelji, onda je sve lakše kroz život. Osjećaj kada pomogneš čovjeku da postane zdraviji i sretniji, jednostavno je neprocjenjiv. Upravo to potiče me da nastavim dalje, da zdrav život postane navika.” otkriva. Prema zadnjem istraživanju, odnosno podacima s kongresa o debljini prošle godine, Hrvati su najdeblji u Europi, kao cijela nacija smo na drugom mjestu, a svako treće dijete ima problema s prekomjernom težinom. “Pretilost je doista veliki globalni problem, a potresna je činjenica da su Hrvati po debljini na drugom mjestu. Još je potresnija informacija o broju naše pretile djece. No teško je generalizirati i dati jedan konkretan razlog. Zdravstveno stanje jedne nacije ogledalo je standarda življenja, kulture, edukacije, organizacije, stečenih zdravih navika od najranije dobi. Paralelno tome, tempo života je sve brži, ljudi imaju sve manje vremena za sebe i tako sve više zanemaruju svoje zdravlje. Brojevi doista ne ukazuju na dobro, no iskreno se nadam i vjerujem da će se situacija nekako ipak popraviti.” smatra Mario.
Sto nam se pitanja još vrtilo po glavi. Kako nagovoriti Hrvate na vježbu, zdraviju prehranu, kad nas sa svih strana ‘bombardiraju’ s nezdravim proizvodima?
“Tužno je vidjeti da krafne i cigarete prevladavaju u rukama naših učenika i studenata. Treba raditi na tome da zdrav život postane navika od najranije dobi. Sport bi trebao biti zabava i sastavni dio svakodnevice
HOO-a ZA SPORT NA LOKALNOJ RAZINI
Zahvaljujući svojem predanom radu dobio je brojne nagrade i priznanja: ‘’BeActive Hero’’ ambasador Europske komisije (Ministarstvo turizma i sporta RH), ambasador Europskog tjedna sporta (Ministarstvo turizma i sporta RH), ambasador sporta na lokalnoj razini (Hrvatski olimpijski odbor), ambasador hrvatskog školskog sporta (Hrvatski školski sportski savez), pobjednik popularnog TV reality showa ‘’Farma’’, a u svojim rukama drži tri Guinnessova svjetska rekorda u guranju vozila.
svakog djeteta. U vrtićima i školama naglasak bi trebao biti na zdravlju i zadovoljstvu svakog djeteta. Educirajmo djecu o sportu, zdravlju i zdravoj prehrani, ne zanemarujmo sate tjelesnog odgoja, uvedimo zdravu hranu u sve vrtiće, škole i fakultete. To bi bilo dovoljno za početak.” siguran je Mario.
Kako uopće djeci objasniti što je zdravije i bolje za njega, ako mu roditelji i prijatelji nisu pravi primjer? Mario objašnjava: “Naravno da je poželjno da svaki roditelj bude uzor i primjer svom djetetu, no ponekad to nažalost nije ostvarivo. Sportski klubovi, vrtići, škole, fakulteti igraju veliku ulogu u razvoju zdravih navika, a svaki dobar trener, nastavnik, rođak ili prijatelj može imati pozitivan utjecaj. Jedan naizgled nevažan trening, meč ili jedna riječ može biti prekretnica u životu jednog djeteta
Često tražimo motivaciju u krivim ciljevima, a zapravo je najveća sreća biti zdrav.”
O glavnim ciljevima svog programa, projekata treninga
Mlinarić je poznat po svojim online izazovima ‘’MM Trening’’ i cjeloživotnom projektu ‘’Zdrav život postaje navika’’, trener je na TV Reality showu
‘’The biggest loser’’ (RTL - HR), voditelj TV Reality showa ‘’Survivor’’ (Nova TV - HR), motivacijski je govornik, istaknut kao vrhunski trener kondicijske pripreme i mentalne snage za brojne profesionalne sportaše (Ivano Balić, Mirko Filipović, Marin Čilić…). Međunarodno priznat zbog svoje stručnosti u funkcionalnom treningu i predanosti razvoju i implementaciji inovativnih fitness tehnika, poznat i po svom angažmanu u brojnim maratonima i dobrotvornim događanjima, a osim sportske stručnosti, hrvatskoj javnosti Mario je znan i kao TV voditelj te se čak okušao i kao glumac u serijama.
i zdrave prehrane kaže: “Moj cilj je ljudima zdrav život postane navika i da više počnu cijeniti sebe i svoje najmilije. Moja je vizija pomoći ljudima da uživaju u kvalitetnom i pozitivnom životu. Već pet uzastopnih godina organiziram online izazove koji uključuju gratis treninge, planove prehrane, savjete, nagrade, zabavu. Kroz razne programe prikazane su vježbe s vlastitim tijelom, namijenjene svim dobnim skupinama. Grupa pod nazivom „Zdrav život postaje navika“ broji preko 17.000 ljudi koji su promijenili svoj život i svoje navike. Preko 120.000 pratitelja redovito sudjeluje u MM Trening izazovima, a tradicionalan je postao i naš 25-dnevni Izazov na Jarunu. Posebni programi treninga prilagođeni su i djeci. Svi projekti su gratis i namijenjeni su neograničenom broju ljudi, a svaki trening je zabavan, uz puno smijeha i pozitivne energije.”
Za kraj - Marijeva poruka za ljude posebno mlade, a da je vezana uz zdravi život. “Sretan čovjek je zdrav čovjek, i zato cijenite i čuvajte svoje zdravlje. Trening, zdrava prehrana i odmor neka budu vaša svakodnevica”.
Do ljudi spremnih na malo odricanja, kako bi zdravije živjeli, Mario dopire i preko društvenih mreža Facebook & Instagram. Broj pratitelja na Mario Mlinarić FB stranici veći je od 121.900, uz visoku interakciju aktivnih pratitelja. IG profil Mario Mlinarić u kratkom razdoblju privukao je više od 27.100 pratitelja. FB grupa Marija Mlinarića pod nazivom ‘’Zdrav život postaje navika’’ okuplja više od 17.000 članova. Riječ je o ciljnoj skupini lojalnih pratitelja Marija Mlinarića čiji interesi su sport, tjelovježba, zdrava prehrana, outdoor aktivnosti te ostale zdrave navike. U 2022. godini Facebook reach je 1,264.000, a na Instagramu 1,151.000. MM Trening projekti proglašeni su vodećim projektima u Hrvatskoj i regiji te kao takvi privlače pažnju javnosti i medija.
Priča o hrvaču Josipu Čorku i njegovom osvajanju olimpijskog srebra gotovo je filmska. Sasvim je slučajno završio u Zagrebu, da bi kasnije ispisao povijest hrvatskog sporta
Pišu:
Fotografije: osobna arhiva
Legendarni hrvatski sportaš Josip Čorak, koji će u lipnju proslaviti 80. rođendan, jedan je od rijetkih hrvača s ovih prostora koji se može pohvaliti olimpijskom medaljom.
Njegov senzacionalni uspjeh osvajanja srebrene medalje na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine grčko-rimskim stilom u poluteškoj kategoriji, mnoge je stručnjake tada iznenadio. Naime, Čorak se hrvanjem ozbiljnije počeo baviti poprilično kasno, u dobi od 16 godina u HK Partizan u Gospiću.
Kad je imao 23, odlučio se s prijateljima i poznanicima pokrenuti novi hrvački klub u Zagrebu koji je simbolično nazvao HK Lika, po kraju iz kojeg dolazi. Naime, vuče podrijetlo iz Smiljana, mjesta u Lici koje je u svijetu poznato po izumitelju Nikoli Tesli.
A koliko je Čorak vezan za klub Lika, govori i podatak kako je u tom klubu od osnutka pa do umirovljeničkih dana radio kao natjecatelj, trener i voditelj struke.
I danas se njegovo ime izgovara s velikim poštovanjem jer ga smatraju jednim od najvažnijih ljudi u osnivanju hrvačkih škola i kampova kroz koje su prošli mnogi hrvači koji su ostvarili zapažen uspjeh.
Na pitanje kako je pored svih sportova izabrao baš hrvanje sa smiješkom je odgovorio:
- A kojim bi se sportom bavio kada sam iz Like? Hrvanje je neka vrsta našeg tradicionalnog sporta. Bacanje kamena s ramena i hrvanje dio su našeg folklora, naše narodne baštine. Hrvanje je uostalom čovjekov prirodni
“PRVA DJEČJA NADMETANJA SU UPRAVO
U TOME – TKO ĆE PRIJE DO CILJA I TKO ĆE
KOGA NADVLADATI I OBORITI NA ZEMLJU.
HRVANJE JE KAO SPORT SAMO NASTAVAK
PRIRODNOGA PORIVA UOKVIRENOGA PRAVILIMA”
poriv. Pogledajte samo djecu. Prva dječja nadmetanja su upravo u tome – tko će prije do cilja i tko će koga nadvladati i oboriti na zemlju. Hrvanje je kao sport samo nastavak prirodnoga poriva uokvirenoga pravilima - kazao je Čorak.
No, posebna priča je njegov dolazak u Zagreb u koji je stigao igrom slučaja. Spletom okolnosti umjesto u Karlovcu – gdje je namjeravao nastupati za tada popularni klub Željezničar - Čorak je slučajno završio u Zagrebu. I tu i ostao.
- Bio sam iznimno jak i prirodno nadaren i želio sam se ozbiljnije posvetiti nekom sportu. Privlačio me je vrlo dobar klub, karlovački Željezničar.
Godine 1960. spakirao sam nešto stvari u torbu, skupio ono nešto malo dinara i sjeo u vlak za Karlovac. Umoran i gladan zaspao sam, a probudilo me je tek svjetlo zagrebačkog kolodvora. Valjda je sudbina odlučila da postanem i ostanem građanin ovog gradaprisjetio se Čorak. Danas je tako nešto nezamislivo, no u gradu u kojem
ČORAK JE U
SVOJOJ BOGATOJ
KARIJERI ČAK 11
PUTA BIO PRVAK
BIVŠE JUGOSLAVIJE
U KATEGORIJAMA
OD 97 DO 100
KILOGRAMA (POLUTEŠKA
KATEGORIJA).
OSVAJAO JE
ODLIČJA I NA
MEDITERANSKIM
IGRAMA, A IMA I
DVIJE MEDALJE
S EUROPSKIH PRVENSTAVA
nikog nije poznavao i bez novaca da prespava na toplom, snalazio se kako je znao i mogao. Priča kao idealan scenarij za film. Jer ipak govorimo o budućem osvajaču olimpijske medalje…
- Dva dana sam obilazio grad, a znao sam i prespavati na klupi zagrebačkog parka Zrinjevac. Drveće i zelenilo neodoljivo me podsjećalo na moju rodnu Liku. Osjećao sam se kao kod kuće... A onda sam slučajno sreo jednog poznanika koji je trenirao u Lokomotivi. Pozvao me da odem s njim na trening, što sam objeručke
prihvatio - dobro pamti Čorak. Poznata je i priča kako se za „snažnog dečka iz Like“ vrlo brzo pročulo i u tada poznatom klubu Prvomajska. Sve je bilo dogovoreno i taman kad je trebao potpisati pristupnicu za novi klub, došlo je do preokreta. I to zbog kobasica! Da, dobro ste pročitali - za njegov dolazak u klub Sljeme upravo to je prevagnulo.
- Sreo sam u Zagrebu prijatelja koji je hrvao za Sljeme. Pitao me, što ću u Prvomajskoj jesti, valjda željezo. A, Sljeme je nudilo smještaj u samačkom hotelu i obilje kobasica. Nisam se dugo premišljao, ovo posljednje je prevagnulo - sa smiješkom se prisjetio Čorak.
I tako je njegov slučajan dolazak u Zagreb ispao pun pogodak jer je nizao uspjeh za uspjehom. Slovio je kao borac za kojeg poraz nikad nije opcija. U bogatoj karijeri čak je 11 puta bio prvak bivše Jugoslavije u kategorijama od 97 do 100 kilograma odnosno u poluteškoj kategoriji. Osvajao je odličja i na Mediteranskim igrama, a ima i dvije medalje s europskih prvenstava: na EP 1969. godine u Modeni osvojio je zlatnu medalju, a u Istočnom Berlinu 1970. stigao je do bronce. Također treba reći kako je Hrvački klub Lika, s Čorkom na čelu, 1971. i 1975. osvojio Kup europskih prvaka.
No, vrhunac karijere svakako je bio München 1972. kad je u 30. godini života osvojio srebrenu olimpijsku medalju.
- Na početku olimpijskog turnira, već u drugom kolu, protiv jednog Poljaka, teško sam ozlijedio menisk. No, uspio sam ga ipak pobijediti, a onda i nekako nastaviti natjecanje.
U borbi za zlato suparnik mi je bio Rus Rezenacev koji je proglašen najboljim hrvačem desetljeća i bio je nepobjediv. Prije tog smo se borili tri puta i sva tri puta je bilo neodlučeno. Iskreno, jedva sam izvukao tu posljednju borbu da ne izgubim gušenjem; napravio sam sve da izdržim i na kraju sam poražen na bodovesjeća se Čorak.
Podatak kako je Josip Čorak proglašen sportašem 20. stoljeća u Ličko–senjskoj županiji dovoljno govori kakav je trag ostavio. A svoje bogato iskustvo dugi niz godina prenosio je na buduće hrvače jer se jednakim žarom posvetio trenerskom poslu. Ali uz to je i dalje naporno
DATUM I MJESTO ROĐENJA
14. lipnja 1943., Rastoka kod Gospića
Klubovi: Partizan (Gospić), Lokomotiva (Zagreb), Lika (Zagreb), Sljeme (Zagreb)
ODLIČJA
Olimpijske igre
München, 1972. srebro (grčko-rimski stil, -90 kg)
Svjetska prvenstva
Edmonton, 1970. ekipno bronca (grčko-rimski stil)
Europska prvenstva
Modena, 1969. pojedinačno zlato (grčko-rimski stil, -82 kg) i ekipno bronca
Istočni Berlin, 1970. pojedinačno bronca (grčko-rimski stil, -97 kg) i ekipno srebro
Mediteranske igre
Tunis, 1967. srebro (grčko-rimski stil, -97 kg) i srebro (slobodni stil, -97 kg)
Izmir, 1971. zlato (grčko-rimski stil, -90 kg)
Jugoslavenska prvenstva
1971., 1975., 1976. prvak (grčko-rimski stil, poluteška kategorija)
trenirao te je bio itekako aktivan među veteranima. U toj je konkurenciji osvojio pregršt medalja po čemu je još uvijek svjetski rekorder. Naime, u razdoblju od 1994. do 2005. godine čak 11 puta je osvajao zlatne medalje na svjetskim hrvačkim prvenstvima za veterane grčko–rimskim i slobodnim stilom...
Kad se govori o usmjeravanju djece u pravi sport i izbor pravog trenera, Čorak je nedvosmislen:
- Od dana kad sam se počeo baviti hrvanjem puno se toga promijenilo i danas novac igra važnu ulogu. No, kad govorimo o našim najuspješnijim sportašima, često se pokaže kako obitelj igra ključnu ulogu.
Dva najpoznatija primjera su obitelji Kostelić i Vlašić. Ukratko, Ante Kostelić i Joško Vlašić žrtvovali su „sve živo“ da njihova djeca postignu rezultat. I uz to su školovani treneri.
Eto, ta dva primjera sugeriraju kako uspijevaju tzv. obiteljski projekti. No, to treba popraviti. Jer nemaju svi nadareni sportaši takve očeve. Kad sam ja krenuo u hrvanje bio sam samouk, a tko zna dokle bih dogurao da sam imao neku takvu osobu iza sebe... – završio je naš slavni hrvač.
Zastupnik u Gradskoj skupštini, humanitarac…
Uz sportsku karijeru Josip Čorak je od svog slučajnog dolaska u Zagreb, oduvijek bio iznimno aktivan u društvenom životu glavnog grada. Tako je u dva mandata bio zastupnik Skupštine Grada Zagreba, a u vrijeme Domovinskog rata bio je inicijator velikog broja humanitarnih akcija. Osim toga, u razdoblju od 2000. do 2006. godine obnašao je dužnost zamjenika pročelnika u Gradskom uredu za obrazovanje, kulturu i sport. Jedno vrijeme bio je i na poziciji direktora tvrtke za upravljanje gradskim objektima, a godinama je bio vrlo aktivan i u Hrvatskom olimpijskom odboru. Za sve što je napravio za hrvatski sport dobio je i nekoliko priznanja od kojih je najpoznatije Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara kojim ga je odlikovao Predsjednik Republike Hrvatske. Uza sve to, 2010. godine dobio je Državnu nagradu za sport Franjo Bučar za životno djelo.
Mladenovićevi radovi slikovito i životno portretiraju jedno dugačko razdoblje te dokumentiraju nastanak i razvoj našeg sporta, prate rast generacija sportaša, kako na terenu, tako i izvan njega
Piše: PETRA HUSAIN PUSTAJHrvatski športski muzej preuzeo je dragocjenu fotografsku građu, ostavštinu sportskog fotoreportera Radiše Mladenovića, kojom je muzejska zbirka fotografija obogaćena za preko 50 000 fotografija i negativa. Umirovljen i iznimno cijenjen sportski fotoreporter, čija je bogata i osebujna karijera započela u redakciji dnevnika Borba 1948., te se nastavila u Sportskim novostima od 1954. i SN reviji od 1976. do umirovljenja 1990., aktivan i u mirovini, kroz svoj je radni vijek pratio i snimao nastanak i rad brojnih klubova, razvoj mnogih sportaša, bilježio svakodnevicu, sportska igrališta, publiku i sportaše izvan konteksta u kojem ih inače pratimo.
Njegovi radovi slikovito i životno portretiraju jedno dugačko razdoblje te dokumentiraju nastanak i razvoj našeg sporta, prate rast generacije sportaša, kako na terenu, tako i izvan njega.
Tijekom karijere duge 70 godina, Mladenović je izlagao svoje radove te osvojio brojne nagrade od kojih treba istaknuti izložbu sportske fotografije u Rimu uoči OI (1960.) i Jugoslavenske sportske fotografije (1969. i 1972.). Nagradu za životno djelo Milan Milanović dobio je 1987. godine, a vrhunac njegove izvanredne karijere ostvaruje se ulaskom u Kuću slavnih hrvatskog fotonovinarstva 2014. godine, odnosno nagradom
„Franjo Bučar“ koju je osvojio 2022. Umjetnički karakter Mladenovićevih radova potvrda je njegova talenta da obuhvati sve potrebne segmente te fotografijom prenese emociju, trenutke izdvojene iz realnosti koji su jednim „klikom“ ostali zabilježeni u povijesti. Na spomen njegova imena mnogi će reagirati pohvalom iznimnog talenta, dodajući pri tome kako je najviše fotoreportera na terenu stajalo upravo iza njega, budući da su znali kako bira najbolje kadrove snimanja. Njegovo iskustvo, tehnike kojima se koristio te ljubav prema sportu i poslu kojim se i danas bavi, priskrbili su mu naziv predvodnika nove generacije sportskih fotoreportera.
1 Slavko Kovačić i Vahid Halilhodžić 2 Dragutin Šurbek
3 Mara Torti nakon osvojene svjetske bronce (Beograd, 1973.)
4 Navijači 5 Utrka kroz Jugoslaviju
6 Zlatko Šimenc
Danas je lakše, moderna tehnologija baš sve pamti, a nekada su samo najbolji od najboljih bili jači od „zuba vremena“. Usmena predaja, zapisi na komadu papira i novinski članci bili su internet prošlosti na kojem je bilo mjesta samo za veličanstvene osobe. Takva je bio i Marijan Matijević čija je 145. obljetnica rođenja (1878.) bila 10. siječnja ove godine.
Sportaš, hrvač i humanitarac, tako bi ga danas zvali, dok je onda bio „Herkul zlatnog srca“, „Hrvatski Samson“, „Najjači čovjek na svijetu“, „Junak iz Like“, koji je na svijet došao u Dubokom Dolu (nedaleko Gračaca) i koji se ponosio svojim podrijetlom. Uvijek je to isticao i odmah ispravljao one koji su mislili da je Austrijanac ili Mađar, jer je živio u Austro-Ugarskoj Monarhiji. On je bio Hrvat, samo Hrvat!
Matijević je bio borac koji nikad u životu nije izgubio niti jednu borbu, sa svojih 170 cm i ni 100 kilograma rušio je moćnim rukama „divove“, suparnike 30 centimetara više i 40 kilograma teže. Padali su prvak u teškoj atletici Hugo Weber, svjetski boksački prvak Primo Carnera, te drugi gladijatori onoga doba koji su se voljeli kititi naslovom „najjačeg na svijetu“ sve dok nisu naletjeli na našeg Ličanina. Godine 1904. godine postao je svjetski hrvački prvak u Ankari, a najviše tursko odličje mu je dodijelio posljednji turski sultan, Abdul Hamid I.
O Matijevićevim pothvatima govori se i dandanas. Oni izazivaju nevjericu kod slušatelja, jer su toliko nevjerojatni, nedostižni, nemogući. Tako je, primjerice, držao teret od 1200 kilograma na leđima, trgao željezne lonce, konjske potkove, žvakao kovani novac, u zubima držao pivsku bačvu od 50 kilograma i u isto vrijeme u zraku podizao drugu jednake kilaže! Ima još toga: rukama je zabijao čavle u daske pa ih čupao van prstima, bacao suparnike iz ringa kao od šale, maljem su mu razbijali kamenje na prsima…
Zvuči ludo? Postoje i legendarne priče kako je konopcem povukao dva zavezana trgovačka broda,
Marijan Matijević bio je borac koji nikad u životu nije izgubio niti jednu borbu. Sa svojih 170 cm i niti 100 kilograma rušio je moćnim rukama „divove“, suparnike 30 centimetara više i 40 kilograma teže
kao i zrakoplov koji nije mogao uzletjeti jer je on pridržavao uže. Jedna od čudesnijih priča je i ta da je bio jedini kršćanin na carigradskom dvoru koji nije kleknuo pred sultanom „jer se klanja samo onome tko je jači od njega“. A takvih nije bilo! Niti u jednom kutku zemaljske kugle, jer je Matijević, osim Europe, prolazio i države Sjeverne i Južne Amerike, Kinu, Tursku… I sve oduševljavao svojom natprirodnom snagom.
Svi koji su ga gledali pitali su se u čemu je tajna. Ona je napokon otkrivena u Chicagu: liječnici su napravili rendgenske snimke koje su pokazale da Matijević na rukama, prsnom košu i vratu ima dvostruko koštano tkivo. No, nije samo to bio razlog čudesne snage - imao je i ogromno srce, pravo ličko!
To se vidjelo ne samo u borbama, nego i u njegovoj velikodušnosti i plemenitosti. Većinu svoje zarade, plaću, nagrade od nastupa i mečeva davao je ili Crvenom križu ili osobno onima kojima je trebalo. Pomagao je stradale u ratu, podmirivao dugove u lokalnim trgovinama, donirao novac za liječenje i hranu siromašnima. Čak je financirao istraživanja Nikole Tesle s kojim je bio dobar prijatelj, a doveo je i električnu energiju u Županju koja je postala njegov drugi dom. Bio je i otac 11-ero djece s Irenom Kohn. Petero ih je umrlo još u dojenačkoj dobi, pa je ostalo šestero nasljednika - Ljubica, Marko, Mira, Štefica, Nikica i Zdenka.
Preminuo je sedam dana poslije zadnje hrvačke borbe, koju je naravno dobio. Pomalo zvučni neobično, ali razlog je bila upala pluća koju je zaradio znojan na propuhu. Najjači čovjek svog vremena otišao je tiho 21. prosinca 1951., u 74. godini u Zagrebu, a pokopan je na Božić u Županji. Žalosti samo što ni u jednom mjestu u kojem je ostavio traga nije dobio niti kip, školu, ulicu ili trg sa svojim imenom. Tužno...
Ante Bakovića odlazi i jedan dio hrvatske sportske povijesti jer otišao je čovjek koji je dao golemi doprinos sportu kroz brojne sportske institucije. Uz domoljublje, obitelj i poduzetništvo, njegov život bila je i odbojka
Fotografije: HRVATSKI ODBOJKAŠKI SAVEZ
Uupoznao sam ga početkom 1994. kada je Baković bio novoizabrani predsjednik Odbojkaškog kluba "Mladost", a ja jedan od urednika
Radija Velika Gorica. Upravo te 1994. Baković je s Mladostašicama osvojio naslov viceprvaka Europe za hrvatsku odbojku, koja je od svega najviše obilježila njegov život te zajedno s Nevenom Baračem pripremio klub za prvu privatizaciju u vrhunskom sportu u Hrvatskoj već sljedeće godine.
Jednog sunčanog 24. ožujka 2013. na terasi bistroa Hotela Esplanade vodili smo jedan od zanimljivijih razgovora u životu. Bilo je to dan nakon što je nogometna reprezentacija Hrvatske u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo u Brazilu pobijedila Srbiju sa 2:0.
„Vidiš, Max, kako reprezentacija igra dobro kad je vodi tvoj prijatelj Igor Štimac... Sve ide dobroobitelj mi je super, Gotovina i Markač oslobođeni su u Haagu, ja sam otvorio novu poslovnu stranicu. Imam samo još jednu životnu želju – da što prije ponovo preuzmem hrvatsku odbojku i vratim je na staze slave iz 90-ih.“
Prisjetili smo se tom prilikom nekih derbija Dinama i Hajduka, ali i nekih odbojkaških utakmica Mladosti između 1993. i 1997. godine. A u tim pričama o Dinamu i Hajduku, Ante je uvijek govorio da svaka kuća mora imati jednu "košulju bilu", ali i da nakon Hajduka najviše voli Dinamo jer je on jedan od simbola Zagreba u koji se on doselio i kojeg najviše voli nakon svog Tomislavgrada. Tada mi je ispričao i jednu fantastičnu anegdotu iz 90-ih, koje smo se njegov životni prijatelj i suputnik, predsjednik zajednice utemeljitelja HDZ-a, Mario Kapulica i ja prisjetili na dan Antinog sprovoda
DOMOLJUB
JE
u siječnju ove godine. Dakle, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u HDZ-u svečano pušta u rad internetsku stranicu HDZ-a. Između ostalih u društvu glavnih ljudi mladeži i u dobrom raspoloženju kaže Bakoviću odlazeći iz stranačkih prostorija – „Ajde bok hajdukovac“, a Baković odgovori predsjedniku „Bok dinamovac“ i „da mu pet". Usprkos Tuđmanovoj averziji prema tom imenu, Antu je još više volio.
“Ante Baković nije bio političar koji se bavio domoljubljem. On je bio domoljub u politici kao i svemu što je radio. Zbog njegove ga je otvorenosti, iskrenosti i neposrednosti dr. Franjo Tuđman, s kojim je dijelio mnogo a ne samo datum rođenja, osobito volio. I Andrej Plenković je u našem Anti gledao iskrena prijatelja kojeg je cijenio i poštovao.” riječi su kojima se od njega oprostio Kapulica.
Vruća nedjelja 31. srpnja prošle godine. Zvoni mi telefon oko podneva, iz Splita me zove doktor Dragan Primorac. „Max, ja s prijateljem krećem iz Splita, organiziraj se nekako i dođi do Zadra, da iznenadimo našeg Antu na finalu kvalifikacija i ulazak hrvatskih odbojkašica u Svjetsku ligu, najjače natjecanje na svijetu“. I tako je i bilo.
Hrvatske odbojkašice pobijedile su Belgijke 3:1. Petnaest minuta nakon pobjede, sjedimo sami u sobi, Baković i ja, i razgovaramo. Vraćaju se uspomene...
„Jel' vidiš, održao sam još jedno obećanje - kad sam preuzeo Savez 2017., gubili smo od Albanije i Savez je bio pred raspadom…“.
Zvoni telefon. Iz Hercegovine s neke svadbe na kojem mu je kći Iva, zove Mate Bulić. Emocije su kulminirale...
Zloćudna bolest s kojom se borio hrabro, diskretno i ponosno, Anti nije dopustila da na čelu Saveza bude i početkom ovog lipnja, kada će Hrvatice zaigrati tu Svjetsku ligu. Ali kao što je sve u životu radio temeljito i do kraja, tako je i pripremio, svjestan svega, da Savez ostavi u sigurnim rukama njegove dugogodišnje odbojkaše suradnice i direktorice Saveza – Valentine Bifflin, i novog predsjednika Frane Žanića kojeg je odabrao i pripremao za svog nasljednika. Mladen Pleše, novinar sa 50-godišnjim iskustvom, veliki poznavatelj sporta i peterostruki glavni urednik važnih hrvatskih tjednika, dvotjednika i dnevnika, bio je bliski Bakovićev suradnik u odbojci: „Max, znaš da sam uvijek prezirao patetiku. Ali Ante Baković je čovjek koji će zlatnim slovima ostati upisan kao najvažniji čovjek u modernoj povijesti hrvatske odbojke, jer je preuzeo Savez 2017. kada je bio u dužničkom ropstvu, a svojim je vezama, utjecajem i vjerodostojnošću u samo četiri godine od hrvatskih reprezentacija stvorio institucije s dignitetom, a Hrvatski odbojaški savez napravio jednim od tri najorganiziranija u zemlji. Hrvatska odbojka danas je u svijetu ugledna, a Savez poželjni partner“.
Za kraj, samo jedan detalj: na otvaranju novih prostorija Hrvatskog odbojkaškog saveza, 27. 4. 2021. godine, u vrijeme pandemije, kao osobni gosti Ante Bakovića došli su Ary Graca, predsjednik Svjetske federacije, i Aleksandar Boričić, predsjednik Europske federacije. To je prvi puta u povijesti da su na otvaranju prostorija jednog nacionalnog saveza bili prisutni predsjednik svjetskog i kontinentalnog odbojkaškog saveza. Činjenica da su komemoracija u hotelu Westin i sprovod na zagrebačkom Mirogoju u siječnju ove godine bili društveni događaji najviše kategorije (ali ne izlog za pokazivanje, nego mjesto na koje su posljednje poštovanje Bakoviću došli izraziti najrazličitiji mogući ljudi iz hrvatske povijesti posljednja tri desetljeća), definitivna su potvrda sjajnog i neponovljivog života Ante Bakovića.
ANTE BAKOVIĆ rođen je 14. svibnja 1967. godine u Tomislavgradu, a 1991. diplomirao je u Zagrebu na Fakultetu prometnih znanosti. Sudionik je Domovinskog rata, odlikovan Spomenicom Domovinskog rata i Spomenicom Domovinske zahvalnosti te Redom hrvatskog trolista i Redom hrvatskog pletera. Ukazom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana dobio je čin bojnika Hrvatske vojske. Sportsko-dužnosničku karijeru započeo je 1993. kao predsjednik Hrvatskog akademskog odbojkaškog kluba Mladost, a uspješnim radom u odbojci iskazivao se sve do prerane smrti. Godine 2002. postaje član Skupštine Zagrebačkog športskog saveza te po drugi put predsjednik HAOK Mladost. U tom je razdoblju klub postigao brojne velike uspjehe u domaćoj i međunarodnoj konkurenciji te hrvatskoj reprezentaciji podario neka od najvećih odbojkaških imena. Dvije godine kasnije (2004.) dolazi na čelo Hrvatskog odbojkaškog saveza, kao predsjednik s vrlo teškom zadaćom – biti domaćin i organizirati EP za žene 2005., što je obavio na trijumfalan način i sa spektakularnim uspjehom. Godine 2017. ponovno je izabran za predsjednika HOS-a. Čvrstom rukom, jasnom vizijom, nepristranim te beskompromisnim odlukama i ozbiljnim restrukturiranjem donosi preokret u hrvatsku odbojku i podiže HOS u sam vrh hrvatskog sporta. Odlukom Vlade RH imenovan je članom Nacionalnog vijeća za sport, a na izbornoj Skupštini HOO-a u listopadu 2020. izabran je za člana Vijeća HOO-a Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, od kojih izdvajamo nagradu Svjetske odbojkaške federacije (FIVB) za uspješan rad, a u ljeto 2020. reizabran je za predsjednika HOS-a. Na toj je dužnosti izgarao, unosio cijelog sebe sve dok teška bolest nije uzela maha.
S lijeva nadesno: Zlatko Mateša, Andrej Plenković, Samanta Fabris, Nikolina Brnjac, Valentina Bifflin i Ante Baković
IN
sportski djelatnik i dobitnik više priznanja
Veslačku karijeru započeo je u Veslačkom klubu Krka, a sportski vrhunac postigao je kao član zagrebačkog veslačkog kluba Trešnjevka.
Veslao je još i za zagrebačke klubove Mladost i Zagreb. Tijekom uspješne karijere uglavnom je veslao kao član posade dvojca s kormilarom, disciplini u kojoj je postizao vrhunske rezultate i u šibenskoj Krki. Na državnom prvenstvu u Splitu osvojio je naslov prvaka s Nevenom Guberinom i kormilarom Josom Begom.
Kao jugoslavenski reprezentativac i jedan od najboljih veslača svijeta, nastupio je na Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. godine (u dvojcu s kormilarom koji su pored njega sačinjavali Slavko Janjušević i kormilar Zdenko Balaš), gdje su ispali u prednatjecanju.
Nastupio je dvaput i na EP-u u dvojcu s kormilarom i to 1963. u Kopenhagenu s Mirkom Štagljarom i kormilarom
Mladenom Vahčićem te 1964. u Amsterdamu u istom sastavu kao i na OI te godine u Tokiju.
Guberina je veslao i na Mediteranskim igrama 1963. godine u Napulju gdje je u dvojcu s kormilarom osvojio zlatnu medalju.
Nakon završetka uspješne karijere radio je kao trener u zagrebačkoj Trešnjevci, odgojivši brojne hrvatske vrhunske veslače. Njegovi veslači uspješno su veslali na
brojnim velikim natjecanjima, pa i na svjetskim prvenstvima.
Guberinine zasluge za veslački sport su nemjerljive jer se nije radilo samo o velikoj veslačkoj strasti, zanosu i marljivosti, predanosti i pravom sportskom entuzijazmu, nego je Guberina imao i talent koji se mogao prepoznati u njegovom stručnom radu nakon veslačke karijere. U svojoj misiji prepoznavanja talenata, na samo njemu objašnjiv način, znao je prepoznati koji će veslač ostvariti veliku karijeru i to čak među mladićima koji se nikada ranije nisu uhvatili vesla.
Kako je u tim detaljima vukao vidovite poteze, tako je bio precizan i uspješan u predviđanju i većih planskih projekata bitnih za klubove u kojima je radio, kao i uopće za veslanje.
U svom radu uvijek je zastupao načela pravednih mjerila i zdrave konkurencije kao pozitivnog poticaja u razvoju sportskih i ostalih uspjeha, vodeći računa o razvoju veslanja kako u klubovima gdje je radio, tako i općenito u Hrvatskoj.
Dobitnik je velikog broja društvenih i sportskih priznanja. Pokopan je na Gradskom groblju Kvanj u Šibeniku.
IN MEMORIAM FRANJO JURJEVIĆ (Bjelovar, 22. studenog 1932. – Zagreb, 24. prosinca 2022.)
Nedavno je, u 91. godini života, preminuo jedan od najstarijih hrvatskih olimpijaca i član prvog Nadzornog odbora HOO-a
Rođeni Bjelovarčanin započeo se aktivno baviti sportom kao član Gimnastičkog kluba Bjelovar. Po dolasku u Zagreb, gdje upisuje pravni fakultet, nastavlja s gimnastikom. Član je zagrebačkih gimnastičkih klubova najprije Zagreb - 1, a potom Novi Zagreb. Godine 1952., ostvario je san svakog sportaša - nastupio je na Olimpijskim igrama (u Helsinkiju).
Pojedinačno je u višeboju završio na 149. mjestu, a ekipno su bili deseti. Pored Jurjevića momčad su sačinjavali hrvatski gimnastičari: Dušan Furlan, Ede Mađar, Ivan Jelić, Ivan Čaklec, Franjo Jurjević i Antun Kropivšek, te Sreten Stefanović iz Beograda i Karel Janeža iz Ljubljane. Nastupio je Jurjević i na SP-u u gimnastici 1954. godine u Rimu, gdje je u višeboju završio na 94. mjestu (pojedinačno), a s reprezentacijom Jugoslavije osvojio je deseto mjesto. Na SP-u 1958. godine u Moskvi, pojedinačno je završio na 68. poziciji, dok je s
reprezentacijom bio šesti. Na EP-u 1955., u Frankfurtu, u višeboju u pojedinačnoj konkurenciji završio je na 21. mjestu, a 1957. na EP-u u Parizu (u istoj disciplini) bio je 27. Nakon završetka natjecateljske karijere bio je aktivan dužnosnik u Gimnastičkom klubu Novi Zagreb, kao i u Hrvatskom te Jugoslavenskom gimnastičkom savezu.
Jurjević je bio i vrlo aktivan u osnutku Hrvatskog olimpijskog odbora 1991. godine, kada je postao član prvog Nadzornog odbora HOO-a.
Njegovom smrću gotovo da se zatvara još jedno veliko razdoblje hrvatske sportske povijesti, jer je s Igara u Helsinkiju 1952., među živima još samo jedriličar Tito Barač, koji je bio pričuva.
Posljedni ispraćaj bio je na krematoriju zagrebačkog groblja Mirogoj.
MEMORIAM ANTE GUBERINA (Šibenik, 24. veljače 1940. – Šibenik, 21. veljače 2023.)
U 83. godini napustio nas je istaknuti veslač,
U svojih 91 godinu života ostavio je dubok trag u hrvatskoj sportskoj povijesti
Njegova sportska priča započinje kada je, s nepunih 15 godina, pristao natjecati se na državnom juniorskom prvenstvu u Zagrebu samo zato što je, kako je priznao, želio vidjeti Zagreb. Hrabro je prihvatio stazu na 1500 m i onako bez treninga stigao, naravno, posljednji. Nakon toga počeo je trenirati vaterpolo i 1950. godine ušao je u prvu momčad Juga.
Cijelu vaterpolsku karijeru proveo je u Jugu, gdje je 1962. i završio s igranjem. Pripadao je generaciji koja je tri puta zaredom - 1949., 1950. i 1951. - osvojila prvenstvo Jugoslavije.
Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je od 1950. do 1961. godine, odigravši 150 utakmica. Bio je prvotimac državne reprezentacije koja je osvojila brončanu medalju na EP-u u Beču 1950., srebrnu medalju na OI u Melbourneu 1956., srebrnu medalju na EP-u 1958. u Budimpešti, zlatnu medalju na Mediteranskim igrama u Beirutu 1959. te četvrto mjesto na OI u Rimu 1960. godine. U Melbourneu je, kako je govorio, reprezentacija bila vrlo blizu zlata, ali su Mađari u finalu pobijedili s 2:1.
S NEPUNIH 15 GODINA PRISTAO
JE NATJECATI SE NA DRŽAVNOM
JUNIORSKOM PRVENSTVU U ZAGREBU
SAMO ZATO ŠTO JE, KAKO JE PRIZNAO, ŽELIO VIDJETI ZAGREB. HRABRO JE
PRIHVATIO STAZU NA 1500 M I ONAKO
BEZ TRENINGA STIGAO, NARAVNO, POSLJEDNJI. NAKON TOGA POČEO JE
TRENIRATI VATERPOLO I 1950. GODINE
UŠAO JE U PRVU MOMČAD JUGA
Godine 1957. proglašen je u anketi Narodnog sporta najboljim sportašem Hrvatske.
Tijekom vaterpolske karijere, tadašnje jugoslavenske vlasti su mu tri puta oduzimale putovnicu. Prvi put još kao 18-godišnjaku s izrazitim osjećajem pripadnosti Hrvatskoj kao svojoj državi. Srećom, ti prekidi u treningu (ponekad dugi i nekoliko mjeseci) te sprečavanje sudjelovanja na nekim natjecanjima nisu usporili njegovu sjajnu sportsku karijeru.
Diplomirao je pravne znanosti u Zagrebu 1956. godine,
gdje je 1964. stekao i doktorat. Radio je u brodarskom poduzeću Atlanska plovidba iz Dubrovnika, gdje je obnašao razne odgovorne dužnosti, uključujući i funkciju savjetnika generalnog direktora.
VIŠE PUTA JE BIO ČLAN DRŽAVNE DELEGACIJE NA DIPLOMATSKIM KONFERENCIJAMA, A DVA PUTA I ŠEF
DELEGACIJE PRI PRAVNOM ODBORU
UNCTAD-A (KONFERENCIJA UJEDINJENIH NARODA O TRGOVINI I RAZVOJU) U ŽENEVI. OBJAVIO JE NEKOLIKO KNJIGA
I VIŠE OD 50 STRUČNIH RASPRAVA.
GODINE 1994. DODIJELJEN MU JE TROFEJ HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA ZA ŽIVOTNO DJELO
Godine 1986. izabran je za redovnog profesora Sveučilišta u Splitu, a 1989. otvorio je u Zagrebu odvjetnički ured. Od 1986. do 1990. obavlja i funkciju predsjednika Znanstvenog saveza za pomorstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Na prvim višestranačkim izborima 1990. godine izabran je u izbornoj jedinici Dubrovnik za saborskog zastupnika, i to kao nezavisni kandidat. Kao zastupnik vodio je nekoliko radnih tijela Sabora. Predstavljao je Hrvatsku na nekoliko zasjedanja konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Haagu tijekom rujna i listopada 1991. godine. Od siječnja 1994. do 2001. obavljao je dužnost predsjednika Komisije za državne granice RH.
Više puta je bio član državne delegacije na diplomatskim konferencijama, a dva puta i šef delegacije pri pravnom odboru UNCTAD-a (Konferencija Ujedinjenih naroda o trgovini i razvoju) u Ženevi. Objavio je nekoliko knjiga i više od 50 stručnih rasprava. Godine 1994. dodijeljen mu je trofej Hrvatskog olimpijskog odbora za životno djelo. Pokopan je na dubrovačkom groblju Boninovo.
Tog jutra 8. veljače, medijski prostor munjevito je obišla vijest da nas je napustio „trener svih trenera“, samo dan prije 88. rođendana. Čovjek od naroda kako su ga još zvali, oduvijek je bio poseban... Nije bio samo govornik iz čijih su usta i psovke izgledale nekako pitomo, simpatično i smiješno, nego je bio prije svega vrhunski trener i izbornik, strastveni sportski djelatnik iza kojeg stoje rezultati.
U dugogodišnjoj karijeri vodio je 19 klubova u Švicarskoj, Hrvatskoj, Grčkoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Kini i Iranu, a trenirao je i pet reprezentacija (Švicarsku, Hrvatsku, Iran, BiH, kinesku U-23).
U njegovom bogatom i ispunjenom životu, osim obitelji, supruge Zdenke i troje djece (Barbara, Katarina i Miroslav), strše dva nezaboravna uspjeha ili bolje rečeno pothvata.
Prvi je ostvaren 1982. godine kad je „tata“ stavio bijeli šal i odveo Dinamo do naslova prvaka nakon duge 24 godine posta. S tim je trofejom Ćiro za navijače postao „bog“, a generacija predvođena Velimirom Zajecom, Zlatkom Kranjčarom, Markom Mlinarićem i Stjepanom Deverićem upisala se u klupsku besmrtnost.
Drugi veliki pothvat ostvaren je na Svjetskom nogometnom prvenstvu 1998. u Francuskoj, gdje je imao bezrezervnu potporu nogometnih veličina poput Zvonimira Bobana, Davora Šukera, Roberta Prosinečkog, Igora Štimca, Slavena Bilića, Marija Stanića… I odmah - bronca!
Bila je to prva velika medalja seniorske selekcije na najvećoj mogućoj nogometnoj smotri na koju smo se plasirali kroz iglene uši. Ali tako je uvijek bilo s Ćirom: dramatično, uzbudljivo i zanimljivo!
Jednim činom u Francuskoj „kupio“ je sve, ponajviše simpatije domaćina prvenstva. Naime, uz sebe na klupi držao je kapu francuskog policajca koji je nastradao na Mundijalu u sukobu s njemačkim huliganima. Tim je potezom oduševio cijeli svijet.
Iza njega ostale su brojne velike pobjede i rekordi, ali kao njegov najveći uspjeh mnogi će istaknuti činjenicu da je s ovog svijeta otišao kao miljenik mnogih generacija. Dokaz tome su i komemoracija te sprovod na zagrebačkom Mirogoju - na posljednji počinak ispratile su ga legende hrvatskog nogometa i sporta, politička elita, uspješni ljudi i razni moćnici iz poslovnog svijeta…
Šibenčanin Petar Nadoveza bio je legendarni nogometaš, trener, sportski direktor i voditelj nogometne škole Hajduka
Udresu drugoligaša Šibenika (čiji je dres nosio od 1959. do 1963.) zapazio ga je bivši Hajdukov nogometaš pokojni Vojko Andrijašević i doveo u Split. Nadoveza je uvijek isticao da ga je nogometnoj abecedi učio pokojni šjor Stojan Mileta pritom naglašavajući da je Mileta u Šibeniku bio ono što je u Hajduku bio Luka Kaliterna. Do odlaska u belgijski Lokeren 1973., za Hajduk je odigrao 460 utakmica i postigao 296 zgoditaka
S Hajdukom je osvojio naslov prvaka Jugoslavije u sezoni 1970./71. te Kup u sezoni 1966./67. i 1972. godine. Najbolji strijelac prvenstva bio je u sezonama 1965./66. s 21 postignutim zgoditkom i 1970./71. s njih dvadeset. Kao nogometaš Hajduka Nadoveza je odigrao i jednu utakmicu za reprezentaciju Jugoslavije.
Nakon završetka igračke karijere prihvaća se trenerskog posla. Osim Hajdukovih mlađih uzrasta, u nekoliko navrata trenira prvu momčad Hajduka, zatim dvaput matični Šibenik, potom reprezentaciju Gabona, klub Bizerta iz Tunisa, te slovenske klubove Potrošnik, Olimpiju, Beltnice i Muru. S Hajdukom je kao trener
osvojio Kup u sezoni 1983./84., a iste sezone igrao je i u polufinalu Kupa UEFA.
Na trenerskoj klupi Hajduka u sezoni 1999./2000. osvojio je Kup Hrvatske, a s ljubljanskom Olimpijom 1996. Kup Slovenije. Bio je trener Hajduka i u većem dijelu 2000./01., kada je osvojeno prvenstvo.
Od 2003. ponovno radi u Hajdukovoj omladinskoj školi, a 2004. iznova postaje trener seniorske momčadi koju je preuzeo tri kola prije kraja i doveo ju do osvajanja naslova prvaka. Nakon završetka sezone odmah se vratio na poziciju šefa Hajdukove nogometne škole. U dijelu šampionske sezone 2004./05. savjetnik je glavnog trenera, a od 2005. do 2006. sportski je direktor Hajduka. Pero Nadoveza nositelj je Zlatne kapetanske trake Hajduka i Trofeja Splitskog saveza športova Fabjan Kaliterna. Godine 2008. dobitnik je Trofeja podmlatka HNS-a. Umro je u Podstrani, u 81. godini, a pokopan je na splitskom groblju Lovrinac.
...u pričama drugih, intervjuima, na fotografijama, videosnimkama, povijesnim knjigama i - u mislima...
Poštovani čitatelji, u pripremi je izlazak samostalnog časopisa „Povijest sporta“ koji je predviđen za drugu polovicu 2023. godine. Prvi broj „Povijesti sporta“ izašao je 12. svibnja 1970. kao stručno glasilo tadašnjeg Saveza za fizičku kulturu Hrvatske. Od tada pa do danas izašla su 203 broja ovog lista.
Osnutkom samostalne hrvatske države, časopis „Povijest sporta“ dolazi pod okrilje Hrvatskog olimpijskog odbora, te od 1996. godine i 108. broja, mijenja ime u „Povijest hrvatskog sporta“. Zadnje samostalno izdanje bio je broj 120 koji je izašao 1998, a godinu poslije izrasta u sasvim novi časopis –„Olimp“, unutar kojeg je, kao njegov središnji dio, zadržan i podlistak „Povijest hrvatskog sporta“.
Razvojem časopisa Olimp i izdavačke djelatnosti HOO-a, stvorila se želja i potreba za ponovnim osamostaljivanjem časopisa koji će na taj način moći posvetiti veći prostor temama iz sportske povijesti.
Pozivamo sve povjesničare sporta, istraživače, kroničare i autore koji se bave poviješću sporta, a zainteresirani su da im članak bude objavljen u listu „Povijest sporta“ da svoje radove pošalju na e-mail adresu: ana.popovcic@hoo.hr. Uz tekst potrebno je dostaviti popis literature i izvora. Od autora se očekuje da prije slanja provedu i gramatičku provjeru teksta. Slikovne priloge (ako se šalju) ne umetati u tekst, već ih treba poslati zasebno.
Svi poslani članci bit će pregledani od uredništva koje će izabrati one koji će biti objavljeni. Svi tekstovi koji su već poslani, bit će uzeti u obzir za objavu.
Ana Popovčić urednica „Povijesti sporta"
Ono što je prema Pierreu de Coubertinu trebala biti veličanstvena proslava u njegovoj domovini, na njegovom terenu i u njegovoj organizaciji, u konačnici se pretvorilo gotovo pa u - fijasko
Ogroman uspjeh prvih modernih Olimpijskih igara održanih 1896. u Ateni značio je čvrste temelje modernom olimpijskom pokretu, ali je donio i jedan problem: Grci, ali i veliki dio međunarodne javnosti, sportaši, čak i neki članovi MOO-a, željeli su da se Igre zadrže u Grčkoj i organiziraju svaki put u Ateni.
To je bilo potpuno suprotno Coubertinovoj ideji koja nikako nije davala prednost Grčkoj kao domaćinu; on je zapravo planirao da se prve moderne Olimpijske igre održe 1900., i to u Parizu, usporedno sa Svjetskom izložbom. No, oduševljenje olimpijskom idejom ipak je rezultiralo ranijom organizacijom i Grčkom kao prvim domaćinom. Istovremeno je odlučeno da se druge OI održe 1900. u Parizu, na čemu je Coubertin sada inzistirao, suprotno svim drugim željama. No, kako to često bude u životu –kada na nečemu apsolutno inzistiramo, to najčešće ne završi onako kako smo željeli. Ono što je po Coubertinu trebala biti veličanstvena proslava u njegovoj domovini, na njegovom terenu i u njegovoj organizaciji, u konačnici se pretvorilo gotovo pa u fijasko.
Pierre de Coubertin namjerno je vezao Olimpijske igre uz Svjetsku izložbu jer se nadao se da će pod okriljem Svjetske izložbe mladi olimpijski pokret dobiti veliki publicitet. Naime, Svjetska izložba u Parizu bila je spektakularna i divovska manifestacija čiji je cilj bio pokazati dosege proteklog stoljeća i dati poticaj novom. Posjetilo ju je više od 50 miljuna ljudi. Posebno za izložbu sagrađeno je mnoštvo objekata koji su nakon izložbe većinom srušeni, a nekolicina onih koji su zadržani danas su ponos Pariza, kao što su Eiffelov toranj (koji je sagrađen kao ulaz na izložbu), Gare de Lyon (kolodvor Lyon), Gare d’Orsay (danas pretvoren u Muzej d’Orsay), most
Alexandra III. (vjerojatno najpoznatiji pariški most), Grand Palais, La Ruche, Petit Palais.
U sklopu izložbe, puštena je u rad prva linija pariškog metroa, prvi put kao novina prikazan je zvučni film, pokretne stepenice, dizelski motor itd. Već iz ovih nekoliko podataka jasno je da je izložba bila ogroman i iznimno važan događaj, i razumljiva je bila Coubertinova želja da Olimpijske igre na određeni način profitiraju od toga.
No, direktor Svjetske izložbe, Alfred Picard, kojem je glavni cilj bio pokazati modernu i naprednu Francusku, smatrao je da je održavanje obnovljenog antičkog sportskog natjecanja „apsurdni anakronizam“. U konačnici je došlo do brojnih nesuglasica, a Pierre de Coubertin se čak povukao iz organizacije i bio krajnje nezadovoljan rezultatom. Brojni predmeti i dokumenti svjedoče o neslaganju organizatora. Na plakatima, ulaznicama, medaljama i suvenirima češće se nalazi izraz „Exposition Universelle“ (naziv svjetske izložbe) nego riječ „Olympic“. Na jednom se dokumentu nalazi naslov „Program Olimpijskih igara 1900.“, a u drugom se sportska natjecanja nazivaju „Natjecanjima u tjelovježbi i
OVO SU JEDINE OI NA KOJIMA JE BILO VIŠE SUDIONIKA NEGO GLEDATELJA, A
MNOGI NATJECATELJI SVE DO PRIMANJA
MEDALJA UOPĆE NISU ZNALI DA SU NA
OLIMPIJSKIM IGRAMA
sportu“ bez ikakvog spominjanja olimpizma. Naravno da ni mnogi gledatelji i natjecatelji nisu znali kojem od dva međunarodna događaja prisustvuju, a neki povjesničari i danas raspravljaju koje su discipline uopće bile zastupljene na tim Olimpijskim igrama. Igre su jednostavno utopljene u Svjetsku izložbu i gotovo izgubile bilo kakav identitet. Održane su bez prevelikog publiciteta i odjeka u javnosti, bez ceremonija otvaranja i zatvaranja, a razvučena
Mi u Realu volimo izazove. Postavljamo visoke ciljeve. Treniramo i usavršavamo vještine. Planiramo napade, branimo ideje. Sportski stav donosi rezultate. I zato smo ponosni na svoje uspjehe.
POVIJEST OLIMPIJSKIH IGARA: PARIZ 1900.
natjecanja (vezana na trajanje izložbe) održavana su dulje od pet mjeseci, od 14. svibnja sve do 28. listopada. Osim toga - natjecanja u veslanju i jedrenju održana su u sklopu odjela „Materijali za trgovačku mornaricu“, biciklizam u sklopu odjela „Uređaji za intelektualni i moralni razvoj radničke klase“ i tome slično. Također, ovo su jedine OI na kojima je bilo više sudionika nego gledatelja, a mnogi natjecatelji sve do primanja medalja uopće nisu znali da su na Olimpijskim igrama (mnogi ni nakon toga). No, kako god, Igre su održane i ispisano je novo poglavlje olimpijske povijesti. Na pariškim OI nastupilo je
1226 natjecatelja u 19 različitih sportova i 95 disciplina. Ovaj je podatak donekle birokratska odluka, jer je MOO tek puno godina kasnije precizno definirao koja natjecanja će priznati kao olimpijska a koja neće. Svakako velika novina i napredak bilo je uključivanje žena u natjecanja. Naravno, ne u sva natjecanja, već samo ona za koja se smatralo da su primjerena za „nježniji spol“ – tenis, golf, kroket, jedrenje i konjički sport. Na ovom mjestu treba spomenuti i da je Coubertin, uz sve svoje vrline, ipak bio i proizvod svojeg vremena
NA PARIŠKIM IGRAMA NASTUPILO JE 1226
NATJECATELJA U 19 RAZLIČITIH SPORTOVA I 95 DISCIPLINA. OVAJ JE PODATAK DONEKLE
BIROKRATSKA ODLUKA, JER JE MOO
TEK PUNO GODINA KASNIJE DEFINIRAO
PRECIZNO KOJA NATJECANJA ĆE PRIZNATI
KAO OLIMPIJSKA, A KOJA NEĆE. SVAKAKO
VELIKA NOVINA I NAPREDAK BILO JE
UKLJUČIVANJE ŽENA U NEKA NATJECANJA
i odgoja, pa je tako smatrao da se žene apsolutno ne bi smjele natjecati. Njegova ideja Olimpijskih igara bila je da su one rezervirane za muškarce, kojima bi nagrada za nastup trebao biti pristojan pljesak ženske publike.
Danas se kao službeni plakat OI 1900. u Parizu uzima plakat za olimpijsko natjecanje u mačevanju koji prikazuje žensku natjecateljicu u punoj opremi, ali suvremeni
gledatelj najčešće nije svjestan toga da je ona tu samo kao dekoracija. Zanimljivo je i da je prva žena olimpijska pobjednica bila Amerikanka Hélène de Pourtalès (rođena Helen Barbey), koja je zlato osvojila kao članica ne američke već švicarske mješovite jedriličarske ekipe. U pojedinačnim nastupima prva olimpijska pobjednica je britanska tenisačica Charlotte Cooper. Na programu je bilo i sportova kojima je to bilo jedino sudjelovanje na olimpijskom programu u povijesti – automobilističke i motorističke utrke, kriket, kroket, baskijska pelota, i pomalo bizarno - letenje balonom, povlačenje užeta, plivanje s preprekama i podvodno plivanje (što je zapravo ronjenje). Također, ovo su bile jedine Olimpijske igre na kojima su korišteni živi golubovi kao mete na streljačkom natjecanju - potpuno nadnaravno iz današnje perspektive. Još jedna bizarnost je i podatak da se na mačevalačkom turniru u početnim fazama amaterskog natjecanja u floretu ocjenjivao stil, a ne stvarni bodovi i rezultat. To je značilo da su neki natjecatelji eliminirani bez izgubljene borbe, a drugi su se uz izgubljene borbe plasirali dalje. Na ovom turniru osvojena je i prva hrvatska olimpijska medalja. Osvojio ju je pod zastavom Austro-Ugarske Slunjanin Milan Neralić u sablji, i to u onoj puno zahtjevnijoj kategoriji profesionalaca (gdje su se bodovale pobjede, a ne stil).
Postoji pregršt ovakvih neobičnih detalja sa II. Igara u Parizu, no svakako treba naglasiti da su na njima ipak nastupili i prikazali svoje sposobnosti najbolji sportaši onoga vremena. Kako je već spomenuto, Igre su završene i zatvorene gotovo potpuno neprimjetno, uz veliko razočaranje Pierrea de Coubertina, koji je kasnije prokomentirao: „Čudo je da je olimpijski pokret uopće preživio ovu proslavu“.
Ali uistinu je preživio, i usprkos usponima i padovima, Olimpijske igre održane su i četiri godine kasnije te u nadolazećim desetljećima uistinu postale sve ono čemu je Coubertin težio (ali uz sudjelovanje žena).
LITERATURA: Zdenko Jajčević, Antičke olimpijske igre i moderni olimpijski pokret do 1917. godine, Libera Editio d.o.o. Zagreb, 2008. Blago olimpijskih igara, Znanje d.d. Zagreb, 2008.
MIMI VURDELJU MNOGI SPORTAŠI NAZIVAJU SVOJOM “DRUGOM MAMOM”, STOGA NAM POZNATA NUTRICIONISTICA I VODITELJICA ZDRAVSTVENE SKRBI O SPORTAŠIMA U HOO-U U SVOJIM KOLUMNAMA
PIŠE O PREHRANI KAO JEDNOM OD NAJVAŽNIJIH FAKTORA ZDRAVOG ORGANIZMA I UČINKOVITOSTI SPORTAŠA NA SPORTSKIM TERENIMA
Najvažniji i jedini mogući uvjet za ozdravljenje akutnih i kroničnih bolesti poput alergija i reumatskih bolesti, jest normalizacija ravnoteže između kiselina i lužina. To vrijedi ne samo za sportaše, nego, naravno, i za sve ostale
tjelesna aktivnost. Tome je pomogla današnja denaturirana prehrana, prepuna bojila i konzervansa.
Poremećena ravnoteža između kiselina i lužina čest je uzrok, među ostalim, i upale želučane sluznice.
Iskustva govore da bismo za protutežu određenoj količini mesa trebali uzimati sedmerostruku količinu povrća, što je, hraneći se na prosječan način, nemoguće.
Za neutralizaciju viška kiselina, organizmu trebaju minerali, među ostalim kalij i natrij. Pritom posebnu ulogu ima kalcij uskladišten u kostima i zubima, najvećim centrima kalcija.
Porast kiselina u organizmu (lokalno ili u cijelom organizmu) često rezultira umorom i nesanicom, a nerijetko tijelo reagira s boli, obično vrlo jakom. Kiselost dnevno izlučene mokraće može se kontrolirati uz pomoć indikator - lakmus papira (kupljenog u ljekarni). Taj papir pokazuje vrijednost od pH 4,o do oko pH 7,5. Ako je izmjerena vrijednost uvijek ispod pH 6,2 ili oko 5,0 onda je opasnost na pomolu. To je alarm, jasan znak da treba mijenjati prehranu i možda na neko vrijeme prijeći na uzimanje lužnatih proizvoda sa znatno više minerala.
VOĆE VALJA JESTI KAO PRVI JUTARNJI OBROK
UZ PIJENJE SVJEŽE ISCIJEĐENOG VOĆNOG SOKA
TE JEDAN SAT PRIJE GLAVNOG JELA I TRI SATA
NAKON JELA
Cjelokupno vegetativno upravljanje čovječjih stanica ovisi o ravnoteži kiselina i lužina te od minerala, elemenata u tragovima, vitamina, aminokiselina, masnih kiselina i enzima. Stalna kontrola stupnja kiselosti iznimno je važna, a ravnoteža kiselina i lužina štiti nas od mnogih bolesti današnje civilizacije. Zbog suvremenog načina života, većina ljudi ima previše kiselina. Posljedica toga su tvrdi mišići i neugodni bolovi. Tome je više uzroka, a najvažniji je prijelaz s biljne na bjelančevinastu prehranu i nedovoljno kretanje, odnosno nedostatna
Najvažniji i jedini mogući uvjet za ozdravljenje akutnih i kroničnih bolesti poput alergija i reumatskih bolesti, jest normalizacija ravnoteže između kiselina i lužina. Promjenom prehrane i povećanim unosom lužina može se također utjecati na smanjenje srčanih bolesti, poput infarkta srca.
Opća uputa bila bi sljedeća: za normaliziranje metabolizma organizmu je hitno potrebna promjena prehrane. Stoga je korisno zapamtiti - jedite dnevno 5-6 obroka svježeg
voća i povrća (ako je obrok žlica za juhu). Voće je lako probavljiva namirnica koja trune u netom uzetom obroku. Stoga voće valja jesti kao prvi jutarnji obrok uz pijenje svježe iscijeđenog voćnog soka te jedan sat prije glavnog jela i tri sata nakon jela.
Jednako tako valja reći da u istom obroku nikada ne jedemo kiselo i polukiselo sa slatkim voćem. Primjerice, nećemo jesti kivi i dinju, ili kivi i bananu. Jest ćemo kiselo i polukiselo voće zajedno, a slatko voće zajedno u istom obroku.
Svakako treba smanjiti i unos šećera, a kavu, čaj i sokove treba piti bez šećera. Izbjegavajte masne živežne namirnice poput masnog mesa, kobasica i punomasnih mliječnih proizvoda. Osobe sklone hiperaktivnosti ili emocionalnim poremećajima, trebaju izbjegavati umjetno obojene živežne namirnice i ne piti previše čaja, kave i alkohola.
Izbjegavati treba i rafinirano bijelo brašno i slične rafinirane, manje vrijedne namirnice. Svakako treba piti najmanje dvije litre vode dnevno. Pritom se preporučuju prirodna, natrijem siromašna, mineralna voda.
Tijelo na prehladu reagira hiperprodukcijom kiselina, kao i kod žena za vrijeme menstrualnih tegoba. Šećer je kradljivac lužina jer prilikom svoje razgradnje troši kalcij, stoga oni koji uzimaju puno slastica često imaju manjak kalcija. Preopterećenje kiselinom organizam neutralizira mineralima, a to su kalcij, magnezij, kalij, želljezo, cink i drugi. Pritom važnu ulogu ima kalcij pohranjen u zubima i kostima, jer predstavlja najveću zalihu minerala. Za probleme zuba i pojavu karijesa česti su “krivci” upravo višak kiselina i nedostatak lužina. Možemo reći da su danas ljudi sve više zainteresirani za ravnotežu kiselina i lužina, jer je to najvažnije pitanje metabolizma, to jest pravilne izmjene tvari u organizmu. Dobra neutralizacija kiselina vodi nas k tjelesnom i duševnom zdravlju, ljepoti i vitalnosti.
Nikako ne treba zaboraviti da na povišenje kiselosti u organizmu, osim prehrane, utječu i stres, agresivnost, žalost, srdžba i dakako tjelesna neaktivnost.
Djelotvoran učinak u snižavanju kiselosti imaju radost, mir, zadovoljstvo, kretanje, san i - ljubav. Promjena prehrane znači uzimanje pretežito lužnate hrane što gotovo trenutačno otklanja simptome kao što su ekcemi, nečista koža, kožni osipi, alergije, giht, reuma, migrena, podložnost infekcijama, tvrdoća ili neugodni bolovi u mišićima.
KAD MI SPORTAŠI DARUJU ČOKOLADU
UVIJEK IH U ŠALI PITAM – KAJ ME ŽELITE
ZAKISELITI? NAIME PRETJERANA KISELOST
JEDNOSTAVNO PRISILJAVA TIJELO DA IZ VITALNIH
ORGANA I KOSTIJU ‘KRADE’ MINERALE KAO ŠTO
SU KALCIJ, KALIJ, MAGNEZIJ I NATRIJ KAKO BI SE
KISELOST NEUTRALIZIRALA
Zaključimo, uravnotežena kiselo - lužnata prehrana trebala bi se sastojati od 25-35 % kiselih i 65-75% lužnatih prehrambenih hranjivih tvari.
I još jedan savjet - obroke pripremajte ex tempore –dakle svježe te zaboravite na slatkiše i uzmite kvalietan multimineralni pripravak.
Ubrzano življenje s obiljem obaveza i nemogućnost dnevnog konzumiranja izbalansiranih obroka, možete kompenzirati uzmite li svako jutro multimineral u obliku odobrenog gotovog pripravka. Zaštitit ćete organizam i prevenirati pojavu kiselosti.
KISELOST DNEVNO IZLUČENE MOKRAĆE MOŽE SE
KONTROLIRATI UZ POMOĆ INDIKATOR - LAKMUS
PAPIRA (KUPLJENOG U LJEKARNI). TAJ PAPIR
POKAZUJE VRIJEDNOST OD PH 4,O DO OKO
PH 7,5. AKO JE IZMJERENA VRIJEDNOST UVIJEK
ISPOD PH 6,2 ILI OKO 5,0 ONDA JE OPASNOST NA POMOLU.
NAMIRNICE KOJE POSTIŽU KISELOST
• šećer, saharin i druga umjetna sladila
• orasi, masnoće i ulje iz oraha, alkoholna pića, soja
• perad, meso i mliječni proizvodi
• ocat, coca-cola i slična pića
• većina kemikalija i medikamenata
NAMIRNICE KOJE PODIŽU LUŽNATOST
• sve zeleno lisnato povrće
• podzemno povrće (mrkva, celer, šparoga, kelj)
• većina plodova; sve sjemenje i jezgričasti plodovi (sezam, suncokret), svi izdanci (pšenica, grahorice)
• alge ili morska trava (bogati jodom)
• morska sol
• voće (kiselo - kupine, maline, grejp, limun, limeta, naranča, ananas, kisele šljive, šipak, kisele jabuke, jagode, mandarine; polukiselo - jabuka, marelica, borovnica, trešnje, kivi, nektarine, papaja, breskve, ribizl; slatko - banane, datulje, sušeno voće, grožđe, lubenica, dinja, mango, smokve, slatke šljive, slatke jabuke, slatke kruške.
Napomena: ne miješajte u istom obroku kiselo i polukiselo voće sa slatkim voćem, a kiselo i polukiselo voće ne jedite neposredno iza glavnog obroka.
Zdravstvena komisija Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) održala je 29. ožujka u zagrebačkom hotelu Hilton Garden Inn edukaciju na temu „Zdravstveni pregledi sportaša“, na koju se odazvalo više od 100 zdravstvenih djelatnika u sportu te sportaša, trenera i sportskih dužnosnika.
Predsjednik HOO-a Zlatko
Mateša pohvalio je rad i istaknuo dragocjenu ulogu HOO-ove Zdravstvene komisije „u skrbi za očuvanje zdravlja hrvatskih sportaša“, a čelnik Komisije Miran Martinac otvorio je skup govoreći o važnosti preventivnih zdravstvenih pregleda sportaša i sportašica. Potom su uslijedile iznimno zanimljive prezentacije
članova Komisije i njihovih gostiju. Od Dragana Primorca saznali smo alarmantne brojke o smrtnosti povezanoj sa srčanim oboljenjima, ali i preporuke za budućnost.
Izlaganje na temu genetike i novih iskoraka u prevenciji iznenadne srčane smrti kod sportaša završio je preporukom: uvesti genetiku u postupke testiranja. O zdravstvenim pregledima sportaša u medicini rada govorila je Marina Milaković iz Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ), naglasivši kako u Europi postoje države koje ne inzistiraju na obveznim preventivnim pregledima, dok su ih kod nas čak i pojedini sportski savezi počeli regulirati internim pravilnicima.
Izražavajući zadovoljstvo što govori prije kardiologa
Mladena Jukića, pulmolog Marko Jakopović je priopćio podatak da čak 25 posto sportaša u sportovima u kojima je važna izdržljivost, boluje od neke kronične respiracijske bolesti, najčešće astme.
A kardiolog Jukić je bio još konkretniji u prezentaciji zdravstvene problematike sportaše, s naglaskom na svoje područje. Iznenadne srčane bolesti postale su stvarnost i u sportu pa je dodatno zapanjujuća bila informacija koju je izrekao - da preventivni pregledi sportaša u SAD-u ne podrazumijevaju i EKG snimanje. Razlog - cijena pregleda.
Miroslav Smerdelj ukazao je na potrebu ortopedskih pregleda adolescenata u sportskim ambulantama jer upravo u njihovoj dobi sve kreće u dobrom ili „zakrivljenom“ smjeru. Temu o zdravstvenom i epidemiološkom kartonu sportaša olimpijca koju je izradio Damir Jemendžić, uslijed njegove spriječenosti, predstavio je Dinko Pivalica, kao kolega i član Zdravstvene komisije HOO-a koje se itekako zalaže za uvođenje spomenutog kartona. O epidemiološkim aspektima zdravstvenog pregleda sportaša govorio je Krunoslav Capak te istaknuo važnost
prihvaćanja cijepljenja, posebno pri putovanju sportaša u područja Globusa u kojima su konstantno prisutne određene bolesti, poput malarije, trbušnog tifusa, rubele… Cjelovitu obradu sportaša i stručnog osoblja (trenera) koje je preboljelo Covid-19 stručno je pojasnio Igor Borić. Iz njegova izlaganja intrigantan je podatak, utemeljen na istraživanju, o 17 postotnom udjelu sportaša kojima je Covid ostavio kronične posljedice.
Kraj prvog dijela edukacije na temu zdravstvenih pregleda paraolimpijaca, a posebno problema njihove klasifikacije, bio je u znaku predavanja Milana Miloševića
Drugi dio programa obilježila su dva panela na temu „Zdravstveni pregledi sportaša i trenera u programima HOO-a“, a sudionici su bili upravo sportaši i trenerisedmerostruki olimpijac
Zoran Primorac, aktualni olimpijci Martin i Valent Sinković te Tin Srbić, a s njima u društvu sjedili su Nikola Bralić i Lucijan Krce. Voditeljica HOO-ove zdravstvene skrbi sportaša Mimi Vurdelja bila je i voditeljica ovog panela, a to je učinila na vrlo praktičan način tako da se panel pretvorio u zanimljive razgovore o primjerima iz svakidašnje prakse.
Završni panel na temu „Zdravstveni pregledi sportaša kao važan segment zdravstvene skrbi o sportašu“ okupio je predstavnike i iz drugih područja sustava sporta. Osim državne tajnice Ministarstva zdravstva Marije Bubaš, te Krunoslava Capka, Dinka Pivalice, Davora Plaveca i Tomislava Madžara, sudjelovao je i državni tajnik Ministarstva turizma i sporta Josip Pavić te HOO-ova direktorica za pravne i zajedničke poslove Biserka Vrbek Od Davora Plaveca se moglo saznati da je u Hrvatskoj 233.000 registriranih sportaša, od kojih je 52 posto u dobi do 18 godina, te da svi oni trebaju imati regulirane zdravstvene preglede o trošku države. Pravilnik o tome je u izradi, a jedinstveni zaključak je da isti treba biti primjenjiv u praksi i dostupan svima. Panel je moderirao predsjednik Zdravstvene komisije HOO-a Miran Martinac koji je zahvalio svima na sudjelovanju i informirao ih o mogućnosti dobivanja besplatnog zbornika radova „Ozljede sportaša - prevencija, dijagnostika, liječenje“, u kojem su na gotovo 400 stranica otisnuta predavanja s prošlogodišnjeg tečaja, također u organizaciji HOOove Zdravstvene komisije. Velika je vjerojatnost da će i ovogodišnja edukacija biti uskoro publicirana u obliku zbornika. (hoo/vk)
Dugogodišnji partner hrvatskih olimpijaca i Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO), Plava Laguna bila je organizator još jednog sportskog događanja - vikend 25. i 26. ožujka bio je u znaku rekordnog izdanja Plava Laguna Polumaratona u Poreču na kojem je sudjelovalo više od 1100 natjecatelja, najviše njih iz Italije, Slovenije, Austrije i Hrvatske.
Najbrža u ženskoj konkurenciji bila je Slovenka Simona Dolinar Majdič s rezultatom 1h 30 min, a Talijan Alessio Milani obranio je lanjski naslov u muškoj kategoriji s rezultatom 1h 12 min.
Osim polumaratonske, održana je i utrka na 10 kilometara, a dan ranije bio je osmišljen za obitelji i rekreativne utrke Pepi Kids Run i Family Run.
Ovogodišnje događanje imalo je i humanitarni karakter: Plava Laguna je sav prihod od kotizacija za obiteljsku utrku Family Run donirala Centru za inkluziju i podršku zajednici Poreč. Goran Vrus, direktor utrke istaknuo je: „Utrka je bila fantastična, atmosfera sjajna. Trkači su posebno bili zadivljeni lokacijom koja je u sjajnim vremenskim uvjetima pružila natjecateljima sve što mogu poželjeti. Plava Laguna Polumaraton iz godine u godinu raste, a želja nam je da postane prepoznatljiv sportski event na europskoj karti. Tako bi u predsezoni imali veliki polumaraton, a u jesenskom terminu veliki triatlon pod brendom Ironman 70.3, koji se ove godine održava drugi put i to 15. listopada. To je sjajna promocija zdravog života i destinacije Poreč te potvrda Plave Lagune kao domaćina uspješnih sportskih događanja“.
Tako su lijepo vrijeme, dobra organizacija i predivna lokacija doprinijele uspješnosti još jednog Plava Laguna Polumaratona, ali kao i uvijek najzaslužniji su bili svi koji su sudjelovali na natjecanju, od trkača do navijača. Svojim su sportskim duhom, veseljem i pozitivom, učinili da atmosfera u Zelena Resortu kroz cijeli vikend bude zaista posebna. Pratite informacije o utrci na plavalaguna. com i ne propustite Plava Laguna Polumaraton dogodine!
Komisija za marketing i komunikacije Europskih olimpijskih odbora (EOO) dala je punu podršku Gradu Splitu za kandidaturu i možebitno domaćinstvo Europskih igara 2027. godine. Epilog je to redovne sjednice Komisije, održane 5. travnja u splitskom hotelu Ambasador, pod predsjedavanjem njezina čelnika, Rumunja Mihaia Covaliua. Spomenuta Komisija u aktualnom mandatu ima 18 članova iz isto toliko europskih država, a među njima je i direktor marketinga
HOO-a Ranko Ćetković, koji je u organizacijskom smislu bio i jedan od domaćina ovog događaja. Deset
članova uživo je sudjelovalo u radu sjednice, dok su se ostali pridružili videovezom. Uz razmatranje redovnih aktivnosti Komisije, praćenje i nove prilike te usporedbu s
najboljim praksama ostalih kontinentalnih udruga, na razini akcijskog plana usuglašena je Strateška agenda 2030. U dijelu sjednice koji je tematski bio vezan za komunikacije
i medije, osim pregleda rezultata EOO-ove televizije (streaming), predstavljena je i Sportska televizija (SPTV) koja je u stopostotnom vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora. Dosadašnje hvalevrijedne domete i aspektiranost SPTV-a za budućnost predstavio je glavni urednik Jura Ozmec.
Posebna točka dnevnog reda bila je prezentacija o gradu Splitu - kandidatu za domaćinstvo Europskih igara 2027. Zamjenik gradonačelnika Splita Antonio Kuzmanić predstavio je iznimne mogućnosti grada pod Marjanom za taj događaj, izazvavši 42-minutnom prezentacijom vidno oduševljenje svih nazočnih. Članove Komisije na sjednici u Splitu pozdravili su predsjednik HOO-a
Zlatko Mateša i glavni tajnik
Siniša Krajač, a tijekom zahvalnog govora HOO-u za domaćinstvo sjednice, predsjedavajući Covaliu uručio je Mateši prigodnu plaketu. (hoo/vk)
Budući da je rođen bez desne potkoljenice, sportaš i olimpijac morao je biti od rođenja.
Javila su se ukupno 32 školska sportska društva (ŠSD) osnovnih i srednjih škola RH koja su poslala 55 radova. Rezultati ocjenjivačkog suda: OSNOVNE ŠKOLE:
1. mjesto: Dunja Kutnjak (III. OŠ Čakovec, Čakovec) – intervju s Kristijanom Vincetićem / 2. mjesto: Elena Abramović (OŠ Petar Zrinski, Šenkovec) – intervju s Filipom Udeom / 3. mjesto: Filip Sučić (OŠ Ljudevita Modeca, Križevci) – intervju s Brankom Zorkom
SREDNJE ŠKOLE: 1. mjesto: Nika Baić (Novska) –intervju s Anom Gradečak / 2. mjesto: Luka Županec (Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću, Zabok) –intervju s Ivicom Kostelićem / 3. mjesto: Morana Škrtić (Duga Resa) – izmišljeni intervju s
Alex Morgan
Od radova osnovnoškolaca
Izdvajamo pitanje Dunje
Kutnjak paraolimpijcu
Kristijanu Vincetiću koji je, kao plivač sudjelovao na četirima paraolimpijskim igrama. Danas
trenira plivače „redovne populacije“ u PK Dubrava te neumorno radi na podizanju svijesti i odnosu društva prema osobama s invaliditetom.
S OBZIROM DA STE ROĐENI S INVALIDITETOM I MORALI STE SE SUOČITI S TIM OD NAJRANIJEG DJETINJSTVA, KAKO STE SE KAO DIJETE NOSILI S TIM? KAKAV JE BIO ODNOS VAŠIH UČITELJA I VRŠNJAKA PREMA VAMA? Mogu ti reći da s tim stvarno nikad nije bilo problema. Normalno sam sudjelovao u svim aktivnostima. Učitelji nikad nisu rekli da ne mogu nekamo ići. Kad smo išli u školu u prirodi, recimo tu u Zagrebu na Sljeme, nisam sam mogao uči u protezu, ali učitelji su bez problema pomagali. Što se tiče vršnjaka, mislim da sam neko vrijeme čak imao i nadimak „Terminator“, Naprosto trebaš to prihvatiti kao činjenicu da si poseban i s tim živjeti Tu nema rasprave. Ako si dozvoliš da ti to stvara probleme, onda ostani doma, zatvori se i piši zadaću.
Ali onda si sam od toga napravio bauk.
Od radova
srednjoškolaca
izdvajamo pitanje Luke Županeca iz intervjua s olimpijcem Ivicom Kostelićem.
NA KOJE JE VAŠE
OSOBINE UTJECALO BAVLJENJE SPORTOM I KAKO VAM ONE POMAŽU U SVAKODNEVNOM ŽIVOTU?
Upornost, vjerovanje u svoj rad i odnos prema onom što radiš - hrabrost i odlučnost, koncentracija i fokusiranost, posvećenost nekom cilju. Sport je vrlo čista stvar i to je ono božanstveno u njemu. Pomicanje vlastitih granica u natjecanju je ono iz čega čovjek može jako puno naučiti i prenijeti to znanje u druge sfere života.
Natječaj Školski sport i olimpijski pokret na temu „Moj intervju s olimpijcem“ rezultirao je zanimljivim radovima
Uz pozdravnu riječ i želje za uspješnim radom vodećih dužnosnika HOO-a Zlatka Mateše i Siniše Krajača, Izvršni odbor Međunarodnog odbora mediteranskih igara (MOMI) održao je 11. ožujka sjednicu u zagrebačkom hotelu Sheraton. U obilju izvješća koja su se odnosila na aktualni trenutak mediteranskog pokreta i prezentaciju domaćina budućih natjecanja, doneseno je i nekoliko značajnih odluka. Od kada je 2021. godine izabran za čelnika MOMI-ja, nekad uspješni talijanski veslački olimpijac Davide Tizzano (zlatna odličja na OI-ju 1988. i 1996. u četvercu na pariće) priželjkuje novi iskorak pokreta koji okuplja 26 država Sredozemlja, među kojima su i one koje nemaju izlaz na Sredozemno more, ali tradicijom te povijesnim vezama i utjecajima gravitiraju prema tom području.
U svrhu moderniziranja mediteranskih igara na zagrebačkoj je sjednici odlučeno da se krene u izmjene i dopune programa sportova. Tako će radna skupina MOMI-ja istražiti sportove koji među mladima imaju popularnost, nisu skupi u pogledu infrastrukture
Težeći za čvršćim povezivanjem sporta i akademske zajednice, Hrvatski olimpijski odbor (HOO) dogovorio je suradnju s trima visokoškolskim kineziološkim ustanovama iz Zagreba, Splita i Osijeka. Potpise na sporazum stavili su: predsjednik HOO-a dr. sc. Zlatko Mateša te dekanica i dekani kinezioloških fakulteta (KIF) - prof. dr. sc. Vesnica Mlinarević (Osijek), prof. dr. sc. Mario Baić (Zagreb) i prof. dr. sc. Damir Sekulić (Split). Suradnja će se ponajprije ostvarivati u području djelovanja Centra za istraživanje i razvoj vrhunske sportske pripreme (CIRSP), koji je prošle godine utemeljen kao radna jedinica pri HOO-u, a svaki Kineziološki fakultet dat će doprinos u obliku najnovijih dostignuća sportskih znanosti i praktičnih iskustava svojih eksperata. Podršku CIRSP-u davat će i u razvoju znanja o posebno zahtjevnim dopunskim segmentima sportske pripreme, surađivat će na području izobrazbe, ali i cjeloživotnog stručnog usavršavanja trenera i ostalog stručnog kadra te u brojnim drugim aspektima djelovanja. Zalagat će se i za izgradnju sustava vrhunskog sporta, primjerenog stupnju gospodarskog i socijalnog razvoja Hrvatske.
i drugih preduvjeta, a trenutačno nisu u programu MI-ja. Velika je vjerojatnost da bi u program Igara mogla ući dva nova sporta - breakdance i teqball, ali „mediterancima“
će u fokusu biti i drugi dosad neuvršteni sportovi.
Od važnijih odluka za izdvojiti je i prihvaćenje Etičkog kodeksa MOMI-ja, prvi put u sedam desetljeća djelovanja udruge, kao i jednog prijedloga humanitarne naravi. Novac koji MOMI ima rezerviran za stipendije sportaša bit će iskorišten za pomoć sportašima u potresom stradalim regijama Sirije i Turske. U provedbi te odluke sudjelovat će i hrvatska predstavnica u IO-u MOMI-ja Ljiljana Ujlaki Šubić (HOO) koja je ujedno i predsjednica MOMI-jeve Komisije za solidarnost, kulturu i obrazovanje.
Članovi vodećeg tijela MOMI-ja (pristigli u Zagreb iz desetak država) nazočili su u subotu navečer svečanosti u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija kojom su Hrvatski olimpijski odbor i Veleposlanstvo Republike Francuske u Hrvatskoj na Večeri francuske šansone obilježili „500 dana do Olimpijskih igara u Parizu“. (hoo/vk)
Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša izrazio je zadovoljstvo činjenicom da se sporazumom HOO-a s KIF-ovima „okuplja sve znanje koje imamo i koje jamči prosperitet i budućnost hrvatskog sporta“ te dodao da „ne dvoji kako će tri vrhunske institucije iz Zagreba, Splita i Osijeka prihvatiti CIRSP kao željeno dijete i skupa ga dalje razvijati“. Zahvalio je inicijatoru ovog sporazuma, ravnatelju CIRSP-a prof. dr. sc. Igoru Jukiću, koji je izvijestio nazočne da se rad Centra zahuktao i da se već krenulo s operativnim suradnjama. Dekan Mario Baić najavio je da će zagrebački KIF nastojati dati puni doprinos razvoju (novo)uspostavljenih partnerskih odnosa, a istaknuo je i otvorenost za provedbu svih projekata koji će uslijediti. Njegov splitski kolega, dekan Damir Sekulić, kazao je kako bi „akademska zajednica trebala biti servis stručnim tijelima u sportu, a sada je prilika da se to i realizira“. Dodao je da se suradnja akademske zajednice i sportskih tijela eksponencijalno poboljšala otkad je za glavnog tajnika HOO-a došao Siniša Krajač (također nazočan na događaju). Dekanica osječkog Kineziološkog fakulteta Vesnica Mlinarević nazvala je ovaj čin povijesnim za najmlađi KIF u državi, dodavši da se veseli svim budućim projektima s HOO-om i drugim istovrsnim fakultetima.
Bilo je govora i o odrednici iz novog Zakona o sportu kojom se uvodi stručni nadzor nad radom nacionalnih sportskih saveza, a o čemu je referirala HOO-ova direktorica za pravne i zajedničke poslove Biserka Vrbek. (hoo/vk)
HOO-a i triju kinezioloških fakulteta u Hrvatskoj
Izdvojili smo izjave petero naših vrhunskih sportaša koji su se našli u samom vrhu velikih međunarodnih natjecanja. Što ih je učinilo jačim, bržim i uspješnijim te što treba imati na umu na putu do odličja...
Treba biti uporan i duboko vjerovati u ono što radiš. Tako mi je svaki uspjeh dodatna motivacija da se nikad ne predam i da nastavim dalje.
ANTON GLASNOVIĆ, streljaštvo
1 3 2
ŠTO ZNA ŽELJA ŠTO JE NEMOGUĆE?
MATEA PARLOV KOŠTRO, maraton
Moraš samo trenirati... kad te boli glava, trbuh, noga, leđa, kad ti se ne da, kad bi se radije hitio s balkona, svejedno ćeš trenirati više nego svi ostali skupa i to je to - dosta jednostavno. Tako ćeš postati svjetski prvak.
Najbitnije je vjerovati u sebe i svoje sposobnosti. Znati koliko vrijediš i biti svjestan što si sve prošao... koliko je truda, muke, krvi i znoja bilo potrebno da dođeš do vrhunske razine. Sa samopouzdanjem izaći na borilište i ići prema cilju, korak po korak. Moram priznati da mi je u ostvarenju vrhunskih sportskih rezultata pomoglo i iskustvo stečeno na studiju zagrebačkog FER-a na kojem sam magistrirao.
ENES GARIBOVIĆ, karate
TIN SRBIĆ, gimnastika
LEONA POPOVIĆ, alpsko skijanje
Kada te netko bodri, motivacija raste. Zato smo pripremili posebnu ponudu za sve sportaše – profesionalce, rekreativce i amatere.
→ Provjeri više na www.allianz.hr/sport
