Fran
Mikulčić www.mikulcic.com
Priča o Emmi ili kako slijediti srce i zaigrati igru života?
Život je igra, zaigrajte je! "Nije se osjećala razočaranom, ali joj se intuicija javljala slikama idealnog života i osjećajima ispunjenosti i unutarnjeg mira. Samo nešto treba učiniti drukčije. Što još nikad nije – slijediti srce i igrati"
N
avodno postoje samo tri vrste priča. Prva je poput one o hrabrom krojaču. Gdje junakinje i junaci svojom hrabrošću, mudrošću i sposobnošću svladavaju prepreke i ostvaruju životne ciljeve. Druga je ona kada djevojka upozna mladića, žena muškarca, ili obrnuto. Priče su to o ljubavi, romansi, strasti i svemu što uz njih ide. Ovisno o autoru i zgodi, nekad im je kraj tužan, nekad sretan. Treća vrsta govori o prosvjetljenju. Netko nešto nauči, netko promijeni mišljenje, netko vidi svijet na drukčiji način… Priča o Emmi treća je vrsta priče. Ne kažemo da Emma nije prošla svoj put „od zero to hero“. Jer jest. Ne kažemo da nije imala ljubavnih drama. Jer jest. Kažemo da je Emma promijenila sebe jer je vidjela život na drukčiji način. Vidjela ga je kao igru.
Život je mnoštvo igara
Možda je puka slučajnost da je Emma naletjela na „Emmu“. A možda ništa nije slučajno. „Emma“ je bila samo njezina igra. Nije to mobilna igra u kojoj palcima stišćete drago kamenje. To je mentalna igra u kojoj umom, srcem i dušom otkrivamo svoje skriveno drago kamenje. Iskopavamo ga, obrađujemo i poliramo. Emma je primije-
tila da je ona poput samo njoj posvećene mastermind-grupe. Poput vođenja dnevnika s popisom zadataka i izazova koje treba proći. Poput grupne terapije s prijateljicama i kolegicama koje gledaju svijet na drukčiji način. „Emma“ je Emmu podučavala životu kroz igru. A Emma je kao igračica u igri svog života nešto shvatila. Nije život igra. Jedna. Život je mnoštvo igara. Koje se događaju istodobno i po različitim pravilima. Emma nije bila sasvim obična žena. Iako bi slučajnom prolazniku djelovala tako. Ma, nitko od nas nije sasvim običan. Emma je dijelila mnogo toga zajedničkog s drugim ženama, a imala je i nešto sasvim svoje. Jedinstveno i posebno. Emma je znala da nije pametno uspoređivati sebe i svoj život s drugima – trudila se to ne činiti, ali nije svaki put uspjela. Emma je znala da treba preuzimati odgovornost za sve što život pred i na nju baci – trudila se to činiti, ali nije svaki put uspjela. Emma je znala da njezini pozitivni osjećaji, sreća i veselje znače kvalitetu njezina života – trudila se imati ih, ali nije svaki put uspjela. Vrlo slično nosila se i s prehranom, vježbanjem, učenjem, odlučivanjem, motivacijom i ispunjavanjem tih zadataka. Emma je imala kreativan um. Bila je tog svjesna. Samo joj se često činilo kako baš
nema kontrolu nad njim. Činilo joj se da joj se slične situacije ponavljaju. I to ne one koje bi je činile sretnom.
Prepoznati šapat srca
Kao da je učenica u školi koja redovito odlazi na dopunsku nastavu. Emma se nije samoosuđivala ništa više od drugih ljudi. Barem je tako vjerovala. Prepoznavala je prilike u kojima samu sebe sabotira i slušala taj glas u svojoj glavi: „Evo tebe opet.“ Klonila se neuspjeha malo češće nego što je težila ispuniti svoje želje. Nije se osjećala razočaranom, ali joj se intuicija javljala slikama idealnog života i osjećajima ispunjenosti i unutarnjeg mira. Kao da joj je sve tu blizu, na dohvat ruke. Samo nešto treba učiniti drukčije. Što još nikad nije – slijediti srce i igrati. Navodno postoje samo dvije vrste priča. Prva je ona u kojoj su junakinje i junaci netko drugi. Njih čitamo i o njima slušamo. Zamišljamo kako je njima i što bismo učinili mi. Kako bismo se mi osjećali. Druga je ona u kojoj smo mi to sami. Junakinje i junaci. Priča o „Emmi“ druga je vrsta priče. Samo, o njoj se ne čita i ne sluša. Nju se igra. Emma ju je zaigrala. I igrala ju je odlično. Zato naša priča više ne govori o njoj - sada govori o vama. Zato što je vaš red za igru.
49
