RETRO y DUCATI SCRAMBLER
SEX, DRUGS & OFF-ROAD VREMENA SE MOŽDA MIJENJAJU, ALI POVIJEST SE PONAVLJA. POLA STOLJEĆA PRIJE NEGO ĆE REINKARNIRATI NJEGOVA NASLJEDNIKA PO MJERI DANAŠNJIH HIPSTERA, TALIJANI SU PREDSTAVILI ORIGINALNI SCRAMBLER, KOJI JE OSVOJIO HIPPY GENERACIJU I SPASIO DUCATI PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ
F
iat 500 je početkom 60-ih nokautirao talijansko tržište motocikala takvom žestinom da i tada još maloljetni Ducati već živi na (državnim) aparatima. Vrag je odnio šalu i malotko vjeruje u čudo, no ono svejedno stiže i to s druge strane Atlantika, gdje braća Berliner, prepredeni zastupnici za SAD, misle da još uvijek mogu unovčiti slavu koju je Ducati nekoliko godina ranije stekao na Grand Prix utrkama. No, pod uvjetom da talijanska marka, koja u to vrijeme proizvodi možda i najbrže sportske motocikle male zapremine, prilagodi svoju ponudu velikom američkom tržištu. Istina, nisu baš sve njihove ideje bile genijalne. Tako se nagovaranje Ducatija da stvori golemi Apollo V4, koji bi konkurirao HarleyDavidsonu, pretvorio u totalni fijasko, ali ne može se poreći da su Berlineri itekako dobro nanjušili da američki kupci traže lagan, praktičan i svestrani talijanski stroj. Toliko svestran da su Scrambler 250, kad se 1962. godine pojavio na tržištu, besramno reklamirali kao „4 u 1“ model koji se uz male preinake može pretvoriti u „dirt-track“ motocikl, vrhunsku sportsku jurilicu, pa čak i pravog cestovnog trkača. I zapravo nisu bili daleko od istine, bez obzira na to što je i slijepcu bilo jasno da je Ducati Scrambler, sukladno svom imenu i grubim terenskim gumama, preteča onoga što danas nazivamo enduro motociklima. Ideja nije bila revolucionarna, uostalom, u to vrijeme nije bilo ozbiljnijeg engleskog ili japanskog proizvođača, koji nije imao slično zamišljen terenski motocikl, nerijetko čak i identičnog imena Scrambler. Ipak, u Ducatiju su bitno ekstremnije pristupili cijeloj priči, uzevši čelični okvir s natjecateljskog i iznimno rijetkog modela Motocross 175, u kojeg
Godina proizvodnje Agregat Provrt i hod Maks. snaga Mjenjač Težina Kočnice Gume Spremnik goriva Maksimalna brzina
Kasniji modeli su se pripitomili za cestu, ali su i dalje predstavljali prekrasan komad tehnike. Među prvim su Ducatijevim serijskim motociklima koji su udomili dezmodromiku
su onda uglavili njihov tada najjači agregat iz sportskog cestovnog motocikla Diana. Uz pomoć bregaste osovine u glavi pokretane kraljevskim vratilom, genijalni inženjer Taglioni je iz 249 ccm navodno istisnuo respektabilnih 30 KS, dok je konačni i vjerojatno najvažniji pečat, onaj vizualni, dao tadašnji tehnički direktor Renzo Neri, oblikovavši blatobrane, sjedalo i spremnik goriva. Iako nije imao za ostale scramblere tako tipičan visoko podignuti auspuh, Ducatijev predstavnik je vjerojatno bio najljepši predstavnik svoje vrste, a stvari su krenuli i nabolje kad je koju godinu kasnije dobio produženi spremnik goriva s gumenim jastučićima i visoko podignuto stražnje svjetlo. Dobio je i mjenjač s
Ducati Scrambler 250
Ducati Scrambler 450
1972. godina 1 cilindar, 249 ccm 74 x 57,8 mm 18 KS @ 7.500 o/min 5 brzina 139 kg (suh) bubanj ø 180 / 160 mm 3,50 x 19 / 4,00 x 18 11 l -
1972. godina 1 cilindar, 436 ccm 87 x 75 mm 27 KS @ 6.500 o/min 5 brzina 145 kg (suh) bubanj ø 180 / 160 mm 3,50 x 19 / 4,00 x 18 11 l 130 km/h
5 brzina, a iako su deklarirane brojke blago splasnule na 27 KS, to je još uvijek bilo i više nego dovoljno da se motocikl težak samo 109 kg visoko propne na stražnji kotač. Uglavnom, Scrambler je u SAD-u postao pravi hit, no trebale su proći godine prije negoli su u Ducatiju shvatili kako bi se taj model mogao dobro prodavati i u Europi. I tu počinje drugi i nešto manje divlji dio priče o Scrambleru.
Bez grudnjaka, molim!
Dakle, 1968. godine Ducati dorađuje i širi ponudu Scramblera, te se modelima 125 i 250 pridružuju i oni s oznakama 350 i 450. Sve je izrađeno po načelno istoj ideji, ali u ipak malo smekšanoj izvedbi, pa se tako model 250 udebljao na 139 kg i distrofirao
na samo 18 KS pri 7.500 okr/min, dok najsnažniji model 450 raspolaže s 27 KS pri 6.500 okr/min i teži 145 kg. Isto tako, serijske gume su manje grube, a na spremniku goriva umjesto gumenih jastučića s vremenom nalazimo kromirane bočne stranice. Tako Ducatijev besteller tih kasnih 60-ih sve više postaje ikona stila prilagođena gradskim ulicama, pa ne čudi da se ponegdje spominje i kao Street Scrambler. Srećom, ako su ga i prekrstili za cestu, nisu iz njega uspjeli sasvim istjerati i nečastivi off-road duh, pa je Scrambler ostao taman dovoljno zabavan i prgav da vas ozlijedi na terenu, ako vam kojim slučajem nije uspio nauditi već kod baratanja podmuklom nožnom polugom startera. U svakom slučaju, Scrambler kupcima nudi tek umjerene performanse, ali i osjećaj nesputane slobode kao ključne riječi u kontekstu tog vremena. Štoviše, ne bi li dodatno privukao tadašnju hippy generaciju, Ducati je pokrenuo i smišljenu reklamnu kampanju u kojima poziraju mladi parovi - oni čupavi i brkati, one u „trapezicama“ i uskim majicama, dakako bez grudnjaka. Ipak, glavne zvijezde te kampanje nisu bili profesionalni modeli i manekenke, nego dvoje naturščika zaposlenih u Ducatiju. Franco je bio tadašnji testni vozač, a lijepa Elvira je radila u administraciji i uopće se nisu sramili kamera dok su sa Scramblerom izvodili vragolije u prirodi, jasno, ne koristeći pritom nikakvu zaštitu. No, dok su vani bješnjele sedamdesete, vrijedni Taglioni je zatvoren u svom uredu spojio jedan i jedan te dobio V2, otvorivši tako novo poglavlje u povijesti Ducatija u kojoj za jednocilindrične modele više nije bilo dovoljno mjesta. Ionako će Yamaha vrlo skoro modelom XT 500 naglavačke izvrnuti koncept off-road motocikla, pa se tako čini da je te 1974. godine Scrambler u posljednji tren iščeznuo sa scene. No, otišao je da bi se vratio, doduše, tek 4 desetljeća kasnije, ovaj put s V2 agregatom i ne toliko po mjeri slobodnih hippyja, koliko pomodnih hipstera. n Priču o motociklu koji je spasio Ducati započinje Scrambler 250 iz 1962. godine, namijenjen američkom tržištu
studeni/prosinac 2014. MOTO PULS y
127
