SPORT y MOTOGP
ČUDA SE DOGAĐAJU
Statistički gledano, s još uvijek barem tri vozača u igri za naslov, ova sezona je jedna od prevrtljivijih i neizvjesnijih u živućem sjećanju. Realno gledajući, da mu u Silverstoneu nije eruptirao pogonski agregat, Marquez bi već jednom nogom bio novi/stari prvak. Medicinski gledano, samo tri tjedna nakon što je slomio nogu na dva dijela Rossi se ne bi trebao boriti za pobjedu, kao što je to bio slučaj u Aragonu. No, u MotoGP-u se povremeno događaju čuda, a ove godine i bitno češće nego obično PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ
O
dakle početi? Konačno, od našeg posljednjeg javljanja dogodio se kvintet MotoGP utrka vrijednih pamćenja, pa kako onda na ovom ograničenom prostoru izbjeći sve ono što će u konačnici možda ispasti nevažnim da bi se našlo mjesta za sve ono što bi se moglo pokazati presudnim? Tada smo bili točno na poluvremenu i na vrhu su, u samo 26 bodova razlike, bila petorica vozača. Sada smo već zagazili u posljednju četvrtinu i u 28 bodova razlike su još trojica najupornijih. Ona druga dvojica, Pedrosa i Rossi, imaju 54 i 56 bodova minusa i s još maksimalno 100 bodova na stolu realno nemaju šanse za ukupnu pobjedu. Doduše, isto su rekli i za Trumpa, pa on sad fino zarađuje na prodaji predsjedničkih suvenira. U sva-
94 y MOTO PULS rujan 2017.
kom slučaju, Rossi je već zaslužio titulu povratnika godine na ime toga što se u Aragonu borio za pobjedu samo tri tjedna nakon što je slomio obje kosti u desnoj potkoljenici i završio na operacijskom stolu. Rekli bi mladost ludost da u Rossija nisu stare kosti. Ali u njega je očito još uvijek i mladenačka žeđ za utrkivanjem, pa je tako nakon nesretnog pada na hard-enduru propustio samo jednu utrku, i to baš onu u svojem dvorištu, odnosno Misanu. No, izuzmemo li to čudesno ozdravljanje, božji prst je najviše dolazio do izražaja kod Marqueza. Podsjetimo se, on je prvu polovicu sezone ispratio na vrhu poretka i s pobjedom u Sachsenringu. Drugo poluvrijeme je otvorio sjajnom pobjedom u Brnu, kada je na stazi koja se evidentno sušila već nakon samo jednog kruga otišao po motocikl opremljen slickovima. Do trenutka kad su njegovi glavni
protivnici na kišnim gumama tek počeli naslućivati koliko je to bila dobra ideja, Marquez je već bio brži desetak sekundi po krugu. No, tko ne riskira ne profitira, a iako Marquez ne profitira baš svaki put, važno je to da isto tako rijetko kada baš sve prokocka. Bilo je to vidljivo i na idućoj utrci u Austriji s doista frapantnom završnicom. Tu je Dovizioso s Ducatijem u pretposljednji zavoj utrke ušao kao vodeći, a posljednjem zavoju je ionako nemoguće odrasti pretjecanje. Ili smo tako mislili. No, Marquez je pokušao. Netko bi to mogao okarakterizirati potezom očajnika, no onda bi se morali prikloniti sveopćem ludilu s revidiranjem povijesti pa jednako etiketirati neke slične pokušaje Rossija u najboljim danima. Uglavnom, Marquez je uočio mrvicu slobodnog prostora i jednostavno se sunovratio pored Doviziosa, naizgled igrajući na sve ili ništa. Na kraju je umalo i pao, ali se i čudesno spasio, pa ako mu se rizik i nije isplatio, u smislu da je Dovizioso svejedno pobijedio, Marquez tu nije baš ništa izgubio.
Tko ne riskira…
Uslijedila je utrka u Silverstoneu koji sa svojim sve grbavijim asfaltom pomalo podsjeća na motokros stazu. I tu se dogodilo još jedno čudno. Naime, iza Marqueza se nakon najduže ravnice prolomio oblak dima, što je bila prva takva havarija pogonskog agregata na nekom motociklu Repsol Honde, za vrijeme utrke, u posljednjih deset godina. Dakako, da se Marquez u tom trenutku borio za pobjedu i čovjek se mora pitati što bi danas bilo da je onda bilo. Odnosno da nije bilo.
