RETRO y MV AGUSTA 750 TWIN TURBO & INJECTION
GROM IZ VEDRA NEBA Ne jedan nego čak dva turbopunjača, klipnjače i ventili od titana, monoamortizer s Yamahe YZ 250, masivni spojler na repu i navodni maksimum od 300 km/h. Dok razrogačeno gledamo danas ne baš elegantnu, ali tada vjerojatno super futurističku MV Agustu 750 Twin Turbo, nameću nam se dva pitanja. Da li je uopće moguće da je takav stroj postojao pradavne 1975. godine, a ako je i bilo moguće, kako to da dosad nismo čuli za njega? PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ
T
e 1975. godine je MV Agusta već jednom nogom u grobu, a Grof Domenico Agusta i s obje. Njegov brat Corrado je još 1972. godine većinski paket dionica predao državi, ali i dalje pokušava spasiti ono što se spasiti ne da. Barem je svima jasno da s postojećom mehanikom MV Agusta više nije konkurentna ni na cesti ni na pisti, pa se sredinom sedamdesetih razvija potpuno nova generacija modela. Nažalost, od većine njih neće biti ništa, pa tako ni od ove čudesne kreacije 750 Twin Turbo, unikatnog prototipa koji možda nikad ni nije mogao zaživjeti kao serijski model, ali je svakako trebao poslužiti za razvoje nove tehnike. I to kakve! Zapravo, ovdje se radilo o dva paralelna projektna blizanca za koje je bio zadužen Amerikanac Tommy Barber. A njemu je odmah bilo jasno da se ionako klimava koncepcija tadašnjih okvira MV Aguste neće moći nositi sa zahtjevima čudovišta kojeg treba stvoriti. Zbog toga je osmišljen novi i gotovo rešetkasti okvir, od krom-molibden legure čelika, pri čemu je motocikl posebno očvrsnuo u stražnjem dijelu.
126 y MOTO PULS travanj 2019.
Zbogom dvostrukim amortizerima, Yamaha je netom predstavila revolucionarni motokros model YZ 250 sa stražnjim monoamortizerom, a u MV Agusti nisu prezali od kopiranja tog rješenja. Zapravo, Barber i ekipa su otišli i dalje od toga, te su skinuli monoamortizer s Yamahe, malo ga modificirali i onda horizontalno ugurali u uski prostor između četverocilindričnog agregata i spremnika goriva. Ostalo je još samo učvrstiti prednji kraj, pri čemu su kod konstruiranja zračne prednje vilice inspiraciju tražili u tada avangardnom ovjesu Citroenovih automobila. Tako su nastala dva okvira za dva prototipa. U prvi prototip radnog naziva Injection, s brojem okvira Sybil 001, ugrađen je naizgled dobro poznati četverocilindrični agregat, ali je on u ovom slučaju bio oplemenjen smehaničkim ubrizgavanjem goriva. U kombinaciji s drugim modifikacijama to je bilo dovoljno da se 75 KS, koliko je razvijao 750 S America, pretvori u 90 KS. Ali to im nije bilo dosta.
nim nego čak dva turbopunjača, pri čemu je onaj manji radio na niskim brojevima okretaja. Primjećujete da je time, barem na papiru, ublažen problem s turbo rupom koji je, skoro cijelo desetljeće kasnije, terminalno mučio prvu i (posljednju) generaciju japanskih turbo motocikala. Ali turbopunjači su samo početak. Povećan je karter, zapremina četverocilindraša je porasla na 830 ccm, a „iznutrice“ su maksimalno olakšane. Tako su, a podsjećamo još jednom da se ovdje radi o prapovijesnoj 1975. godini, klipnjače bile od titana, a od istog materijala su izrađeni i usisni ventili. Veliki problem kod korištenja ne jednog, nego čak dva turbopunjača predstavlja stvaranje visokih temperatura, pa su tako ispušni ventili, glava cilindara i olakšani klipovi presvučeni posebnim plazma premazom razvijenim za rakete. Uz to, ispušni ventili su bili punjeni natrijem, koji kad se zagrije postaje tekućina te olakšava preuzimanje i odvođenje topline. Inače, to rješenje je odavno poznato iz avio industrije, a Raketna tehnologija Zbog toga je u okvir s oznakom Sybil 002 s obzirom na to je MV Agusta zarađivala novugrađen agregat s turbopunjačom. I to ne jed- ce na prodaji helikoptera, kako bi ih onda troši-
