Antoine de Saint-Exupéry | Mali princ
IX. Mislim da je za bijeg iskoristio seobu divljih ptica. Ujutro, na dan odlaska, temeljito je doveo u red svoj planet. Pomno je očistio žive vulkane. Imao je dva živa vulkana. I to mu je bilo vrlo zgodno za podgrijavanje doručka. Imao je također i jedan ugasli vulkan. No, kao što je znao reći: »Nikad se ne zna!« Stoga je čistio i ugasli vulkan. Ako su dobro održavani, vulkani gore tiho i uredno, bez erupcija. Erupcije vulkana su kao požar u dimnjaku. Naravno, mi smo na Zemlji premaleni da bismo mogli čistiti vulkane. Zato nam zadaju gomilu nevolja. Mali je princ također iščupao posljednje izdanke baobaba, pomalo sjetno. Vjerovao je da se nikada neće vratiti. No, svi ti dobro poznati poslovi činili su mu se toga jutra silno ugodnima. A kad je posljednji put zalio cvijet i nakanio ga staviti pod zaklon zvona, osjeti da mu se plače. — Zbogom — rekao je ruži. No ona ne odgovori. — Zbogom — ponovio je. Cvijet zakašlje. Ali to nije bilo zbog prehlade. — Bila sam glupa — reče mu napokon. — Molim te, oprosti mi. Nastoj biti sretan. Iznenadilo ga je što mu ništa ne prigovara. Stajao je, sav zbunjen, sa zvonom u ruci. Nije shvaćao tu smirenu blagost. — Ma da, volim te — reče mu cvijet. — Nisi to znao, mojom krivnjom. Nije važno. Ali, i ti si bio glup, kao i ja. Trudi se biti sretan... Pusti to zvono. Ne želim ga više. — Ali vjetar...
35
