Antoine de Saint-Exupéry | Mali princ
XXV. — Ljudi se uguraju u brze vlakove — reče mali princ — ali više ne znaju što traže. Zato se uzrujavaju i vrte u krug... I još je dodao: — To nije vrijedno truda... Izvor do kojega smo stigli nije bio sličan saharskim izvorima. Saharski su izvori obične rupe iskopane u pijesku. Ovaj je podsjećao na seoski bunar. Ali tu nije bilo nikakvog sela, pa mi se činilo da sanjam. — Čudno je to — rekoh malom princu — sve je spremno: vitlo, vjedro i konop... On se nasmija, dotakne konop, pokrene vitlo. A vitlo zacvili kao što cvili stari vjetrokaz nakon što dugo nije bilo vjetra. — Čuješ — reče mali princ — probudili smo bunar i sad pjeva... Nisam htio da se napreže. — Pusti mene — rekoh — to je preteško za tebe. Polako sam izvukao vjedro do ruba bunara. Tu sam ga stavio tako da se ne prevrne. U mojim je ušima još trajao pjev vitla, a u vodi koja je još podrhtavala vidio sam kako podrhtava sunce. — Žedan sam te vode — reče mali princ — daj mi da pijem... Tada sam shvatio što je tražio! Podigao sam vjedro do njegovih usana. Pio je, zatvorenih očiju. Bilo je to slatko poput svečanosti. Ta voda nije bila obična voda. Rodila se iz hoda pod zvijezdama, pjesme vitla, napora mojih ruku. Bila je dobra za srce, kao dar. Tako su, kad sam bio dječak, svjetlost božićnog drvca, glazba ponoćne mise i nježnost osmijeha davale sjaj božićnom daru što bih ga dobio. — Ljudi kod tebe — reče mali princ — uzgajaju pet tisuća ruža u samo jednom vrtu... i ne nalaze ono što traže... — Ne nalaze... — odgovorih. — A ipak se ono što traže može naći u jednoj jedinoj ruži ili u malo vode... — Naravno — odgovorih. A mali princ doda: — Ali oči su slijepe. Treba tražiti srcem.
72
