Šeher Banja Luka 81

Š E H E R BANJA LUKA

MAGAZIN SAVEZA BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ / MAGASIN UTGIVEN AV RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

Riječ urednika

Čeka nas burno i toplo ljeto…

… i još jedno druženje na jubilarnom „Vezenom mostu“

Poštovani čitaoci, dragi prijatelji!

Šeher Banja Luka, prvo je, i jedino, banjalučko glasilo koje se izdaje izvan našeg grada, i u ove majske dane slavi svoj četrnaesti rođendan. Nevjerovatno brzo je prohujalo ovih 14.godina, kao da je to bilo juče, kada smo, na moju inicijativu, startali naš magazin. Prve godine su bile teške, nije bilo lako naći adekvatne i kvalitetne saradnike i ljude koji će slati svoje priloge. Naravno, bez velikih ekonomskih zahtjeva i sa velikim razumijevanjem za predani volonterski i zahtjevni rad. Nije bilo lako naći sponzore, a veliku zahvalnost dugujemo nesebičnoj porodici Golalić, ljudima koji su imali sluha i želju da nam pomognu i još uvijek to rade.. Nurko, Zlatan i Amir imaju posebno mjesto u postojanju Šeher Banjaluke i zato im još jednom hvala.

Nažalost, u ovom sadašnjem svijetu se dobrano kuha i zvecka oružjem. Strahoviti prizori stižu iz Ukrajine i Sudana, mnogo nevinih civila strada, a ponajviše starije osobe i djeca. Kada smo već kod djece, da spomenem zadnje događaje u Srbiji koji zorno oslikavaju u kojem pravcu ide današnje društvo. Roditelji često nemaju puno vremena za svoju djecu, razgovaraju sa njima, prosječno, nekoliko minuta na dan i nemaju punu kontrolu nad korištenjem telefonije i interneta. Sve to dovodi do dječje izoliranosti, manjku empatije i agresivnom ponašanju. Škole, nažalost, postaju nesigurna mjesta u kojima se provodi nasilje, prodaje droga, nosi oružje, napadaju nastavnici i drugo školsko osoblje. Još ako je u tim zemljama lako doći do oružja, posljedice mogu biti katastrofalne. U SAD-eu su vijesti o ubistvima u školama postale toliko česte da više nikoga ne mogu iznenaditi, ali kada se to desi u regionu, onda se moramo dobro zamisliti. Krivca nije lako naći, spominju se političari, školski sistem, roditelji, televizija, internet, policija ..... Ovo što se desilo u Beogradu je velika opomena i vrijeme je da se vlasti počinju ozbiljnije i odlučnije baviti ovom problematikom. Veliki su protesti na ulicama Beograda, ali da li će to donijeti konkretne rezultate pokazat će vrijeme. Tv emisije koje podrivaju mržnju, netrpeljivost, kič, šund, agresiju, nasilje, nemoral ne mogu biti dobri primjeri ni za koga, a kamoli djecu i omladinu. Treba ih u potpunosti zabraniti i kazniti. Ožalošćenim roditeljima i njihovim porodicama iskreno saučešće i nadam se da se takva monstrouzna djela neće nikad ponoviti.

A sada malo o ljepšim temama. Završen je izuzetno posjećen i kvalitetan sajam knjige u našem glavnom gradu. Lijepo je bilo vidjeti i mnogo omladine i djece koje zanimaju knjige. Imamo opširan izvještaj sa lica mjesta, a i sam sam se uvjerio koliko je značajan ovaj događaj za ljubitelje lijepe riječi. Sreo sam mnoge prijatelje i saradnike, kupio i dobio poneku knjigu i proveo nezaboravne sate u lijepo okićenoj Skenderiji. A sada nam predstoji Vezeni most, na kojem se uveliko radi i priprema obiman program. Prognoze govore da bi ovo ljeto moglo biti jedno od najtoplijih u zadnje vrijeme. Sreća, pa da u Našoj domovini, Bosni i Hecegovini imamo puno vodenih tokova, prelijepih rijeka i jezera, a ni bazena nije manjak, pa ćemo se hvatati hladovine i kupanja. Banjalučane čekaju obale Vrbasa, Vrbanje i Suturlije a „švedska plaža“ je lijepo uređena i čeka nas.

I u ovom broju, kao i u prethodnim, možete pročitati mnogo interesantnih priloga, osvrta i reportaža naših dopisnika širom svijeta. Oni su se i ovaj put potrudili da Šeher izgleda kao profesionalna novina. Vi, naši vjerni čitaoci, sponzori, naša udruženja i institucije, dobit ćete uskoro, na vaše adrese, i ovaj novi broj magazina “Šeher Banja Luka”. Nadam se da ćete uživati u čitanju, a slobodno nam pišite ako imate kakvu zamjerku ili kakav prijedlog, da bismo još više poboljšali sadržaj magazina.

Na ovoj stranici možete čitati sve dosadašnje brojeve “Šeher Banje Luke”. http://issuu.com/savezbl

Na kraju da se vama, koji ste nam već poslali dobrovoljne priloge, u ime naše male redakcije i u svoje lično, iskreno zahvalim na pomoći i razumijevanju, i nadam se da će vam se pridružiti i mnogi drugi naši čitaoci.

OSNOVAN/GRUNDAT 2009. Izdavač/Utgivare

SAVEZ BANJALUČANA U ŠVEDSKOJ RIKSFÖRBUNDET BANJALUKA I SVERIGE

ISSN 2000-5180

Glavni i odgovorni urednik/ Chefredaktör och ansvarig utgivare

Mirsad Filipović

Urednik/Redaktor

Goran Mulahusić

Grafička obrada/Grafisk arbete

Gunić Zlatan, Art-studio EMMA

Lektor/Korrekturläsare

Ismet Bekrić

Blagajnik-Ekonom/Kassör-Ekonom

Zlatko Avdagić

Redakcija/Redaktion

Goran Mulahusić

Enisa Bajrić

Fatima Mahmutović

Nedžad Talović

Dopisnici/Korrespondenter

Ismet Bekrić (Slovenija)

Radmila Karlaš (BiH)

Mersad Rajić (Kanada)

Ljubica Perkman (Njemačka)

Reuf Jakupović (Švedska)

Dr Severin D. Rakić (Australija)

Dinko Osmančević (BiH)

Džana Mujadžić (Francuska)

Adresa redakcije/Redaktionens adress

Šeher Banjaluka, Holmsvägen 9, 59136 Motala

Telefon: +46(0) 739 872 284

Internet: www.blsavez.se

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

List izlazi dvomjesečno

Godišnja pretplata:

6 brojeva 150 SEK plus poštarina

Pretplata i reklame

+46(0)

E-post: mirsad.filipovic@hotmail.com

Rukopisi, crteži i fotografije se ne vraćaju

Vaš urednik

Ni jedan dan bez novog retka...

Savez Banjalučana u Švedskoj ima 1.200 članova u 11 lokalnih organizacija. Uspješna 2022. godina, prva nakon pandemije korone.

Švedska je jedna od skoro stotinu zemalja svijeta u koje su putevi progonstava odveli Banjalučane, koji su u ovoj srdačnoj skandinavskoj zemlji našli dostojno utočište i osnovali i svoje udruženje – Savez Banjalučana – koji danas ima 1.200 članova u 11 lokalnih organizacija. Kako u ovim vremenima epidemija i novih uslova djeluju Banjalučani, kako se okupljaju i programiraju svoje buduće aktivnosti? Odgovori na ova pitanja traženi su, i dogovarani, 18. marta 2023. u Halmstadu gdje je, u organizaciji Centra za aktivnosti (Aktivitetscentrum), (Andersbergsringen 2), održana redovna Godišnja skupština Saveza Banjalučana u Švedskoj, kojoj su prisustvovala 33 delegata iz 8 lokalnih udruženja (od ukupno 11), nisu bili delegati iz Alveste, Göteborga i

Örebra. Sjednicom je predsjedavao aktivista Mesud Barjaktarević, dok su u predsjedništvu bili Nusreta Garčević, Halid Demirović, Lejla Arnautović i Zlatko Avdagić.

Opširan dnevi red

Skupština je razmatrala čak 17 tačaka dnevnog reda, među kojima su najznačajnije Izvještaj o radu i Finansijski izvještaj za 2022. godinu, te Plan rada i Finasijskog budžeta za 2023. godinu.

Brojne aktivnosti i sadržaji

U iscrpnom Izvještaju o radu za 2022. godinu navode se brojne aktivnosti: godišnja skupština u Örebru, sajam knjige u Sarajevu,

kongres SSD BiH, kao i uspješna suradnja sa BH. savezom žena i omladine u Švedskoj, APU-mrežom, Bošnjačkim kulturnim centrom i BiH ambasadom u Stockholmu. Poseban značaj ima „Vezeni most“ u Banjaluci, koji je trajao devet dana s brojnim sadržajima i uz učešće aktivista: Jasmin Hamula, Mesud Mulaomerović, Fatima i Mujo Metaj, Enisa Bajrić, Fatima Mahmutović, Lejla Arnautović i drugi, kao i suradnici: Ismet Bekrić, Elvir Mujačić, Rasim Dizdarević Slobodan Marić, Narcis Hadžiselimović, Hazim Maglajlić, Zlatan Gunić, Andrej Zamola i drugi.

Banjalučani u 100 zemalja svijeta

U izvještaju se navodi da su Banjalučani protjerani i raseljeni u više od 100 zemalja:

Piše: Fikret Tufek

Foto: Goran Mulahusić

Hrvatska, Srbija, Slovenija, Švedska, Norveška, Danska, Finska, Island, Njemačka, Švicarska, Engleska, Francuska, Irska, Italija, Češka, Slovačka, Austrija, Holandija, SAD, Kanada, Australija i druge zemlje.

Osipanje članstva

Prošle su zlatne godine Saveza kada je u periodu od 1996. do 2003. u Švedskoj imao oko 5.000 članova i više desetina lokalnih udruženja. Da bi se osvijetlio put Saveza Banjalučana, i sačuvala njegova historija, planira se monografija o 25 godina Saveza, koja treba da izađe do iduće godine. Velik je i doprinos magazina „Šeher Banja Luka“, u informisanju, kulturno-umjetničkom stvaralaštvu, posebno književnosti, te povezivanju Banjalučnaa širom svijeta, ali ga je sve teže izdavati zbog troškova štampe i distribucije, pa se razmišlja i dvomjesečnom izlaženju: 6 brojeva.

Sadržajan plan aktivnosti

Uz sve poteškoće i osipanje članstva, zaključak je skupštine da se aktivnosti u 2023. godini pojačaju i da se Savez Banjalučana u Švedskoj kroz rad i programske sadržaje ojača i omasovi.

Kao značajne aktivnosti ponovo se planira održavanje „Vezenog mosta“ u Banjaluci u ljeto 2023. godine, a Savez Banjalučana u Švedskoj će manifestaciju pomoći i ove godine finansijski; uz to održaće se i svi drugi sadržaji kao seminari i proslava značajnih datuma bh. historije.

Planira se i jesenji Susret Banjalučana u Švedskoj. Zadnji susret, održan u Alvesti 2022. godine, sa slabim odzivom, odrazio je

Godišnja skupština Saveza Banjalučana

nosti smo uspjeli realizovati, a tu u prvom redu mislim na tradicionalni „Susret Banjalučana“, koji je, nažalost, dva puta otkazan u 2020. i 2021. godini, zbog pandemije korona virusa. Susret je uspješno održan u Alvesti 2022. godine. Bili smo prisutni na „Vezenom mostu“ u Banjaluci, održavali smo redovne sjednice glavnog odbora, a redovno je uspješno izlazio i naš magazin „Šeher Banjaluka“. Udruženja i sekcije u Savezu Banjalučana u Švedskoj (Riksförbundet Banja Luka i Sverige - RFBLiS) bile su aktivne na humanitarnom polju, a obilježavali smo i naše državne praznike. Otprilike iste aktivnosti planirane su i 2023. godine.

Zabrinjava nas, da nam opada članstvo, dok se mladi sve teže odlučuju, da se uključe u rad Saveza. U narednom periodu moramo svi više poraditi kako bi se ovaj negativni trend zaustavio. Savez Banjalučana u Švedskoj sada ima 11 lokalnih udruženja sa više od 1.200 registrovanih članova, a vrijeme kada smo imali pedesetak udruženja i sekcija sa više od 5.000 članova ostalo je davno iza nas. Hvala domaćinima iz Halmstada na odličnoj organizaciji skupštine Saveza Banjalučana u Švedskoj...

realno stanje nakon pandemije korona virusa. Planira se učiniti sve da ovogodišnji „Susret Banjalučana 2023“ bude puno bolji i sa sadržajima koji će privući članstvo. Pominju se Norrköping i Motala kao mogući kandidati, o čemu će se odlučiti naknadno.

Naredna sjednica Glavnog odbora Saveza Banjalučana u Švedskoj planira se 27. maja 2023. godine.

Mirsad Filipović, predsjednik:

- Možemo biti zadovoljni s našim djelovanjem u prošloj godini. Većinu planiranih aktiv-

Zlatko Avdagić, blagajnik:

– Ostvarili smo ukupne planirane prihode u 2022. godini, dok su rashodi bili nešto veći, što ćemo nadoknaditi većim aktivnostima na ostvarrivanju još boljih prihoda i štednjom. Finasijska dokumenta prihvatili su naš interni revizor Nazareta Bašić i Švedska reviziona firma „Motek“ Jonas Hovlund, auktoriserad revisor. Došlo je do značajnog pada članstva tokom godina pandemije korona virusa: 2020. i 2021., što se nastavilo i u prošloj 2022. godini, znači opao je interes kod članstva, na čemu svi mo-

Zineta Hadrović, predsjednica udruženja domaćina, zaželjela je uspješan rad delegatima saveza

Predjednik Saveza Banjalučana je otvorio skupštinsko zasjedanje

ramo biti angažovani, da bi se Savez Banjalučana u Švedskoj oporavio i vratio u stanje značajnijeg rada i djelovanja.

Razgovori sa književnicima

Skupština je bila lijepa prilika da svoje knjige predstave autori, naši članovi, Branko Tomić i Enisa Bajrić, koje su delegati pomno pratili, postavljajući im i niz pitanja. O svojoj knjizi „Put u nepoznato“ Enisa Bajrić je između ostalog rekla:

- To je moja prva knjiga, napisana na

nagovor rodbine i prijatelja, u kojoj sam opisala moj život u Banjaluci i izbjeglištvo u nepoznato, u Švedsku, našu drugu domovinu, koja nam je sve pružila. Zamišljeno je bilo da knjiga bude na švedskom i da se Šveđani upoznaju s onim šta smo doživjeli, onda smo odlučili da se štampa i na bosanskom, tako da su u jednoj knjizi sadržaji na dva jezika. Bio je to put strahote i užasa, put u nepoznato, pa sam knjizi i dala takav naziv: „Enisina priča / Put u nepoznato“ - „Enisas bok Vägen till det okända“. To je moja autobiografska ratna ispovijest.

Poslije zbirke reportaža “Švedskom Bosna probeharala” (2017), te značajnih monografija o bh. olimpijcima „Olimpijski spomenar“ (2017) i stogodišnjem razvoju nogometa u BiH: „Fudbalska riznica bh. nogometa“ (knjiga prva 1903-1992 i knjiga druga 1992-2019) (2019), Branko Tomić je svoj spisateljski opus obogatio knjigom o slavnoj ekipi gimnastičara iz 1960-ih: “Crnci” iz FIS-a“ (2020), kao i romansiranom autobiografijom ”Od Drvara do Ledenog mora” (2022). O toj najnovijoj ispovijesti novinar i publicist Tomić kaže:

- Romansiranu autobiografiju “Od Drvara do Ledenog mora” posvetio sam majci, koja mi je udahnula život; rodnom gradu, čijom se istorijom ponosim i ne dam, koliko mogu, da je rušitelji skrnave, kao i ljudima, koji su mi u prelomnim trenucima života i rada pomogli da sve savladam. Knjiga je prožeta događajima šireg značaja koji su obilježili moj životni i stvaralački put od rodnog krajiškog zavičaja Drvara do sjevera Evrope i Norrköpinga, gdje sam se nastanio u februaru 1994. godine, i iz kojeg sam bio jedan od urednika u listu ”Bosanska pošta”, sve do prestanka njegovog izlaženja septembra 2015. godine.

„Stare staze“

Na kraju ovog izvještaja o godišnjoj skupštini Saveza Banjalučana u Švedskoj, možemo naglasiti zajedničku želju da se, nakon izvjesnog zatišja zbog zdravstvene situacije, ponovo dođe na „stare staze“, da se ponovo poveća broj aktivnih članova, i da, kako se to kaže, ni jedan dan ne bude bez nekog retka, bez nekog rezultata u ostvarivanju planiranih, i željenih, rezultata.

Radno predsjedništvo: Lejla Arnautović, Halid Demirović, Mesud Bajrektarević, Nusreta Garčević i Zlatko Avdagić

Branko Tomić je predstavio svoju novu knjigu

Delegati iz Malmea: Ibrahim Hadžidedić i Mesud Mulaomerović

Delegati iz Laholma Naida i Mensur Ribić

U

Nasmijana lica raspoloženih učesnika poslije završetka uspješne skupštine

Nail Vajrača, delegat iz Landskrone

Enisa Bajrić i njen Put u nepoznato

prvom planu:

Počasni građanin?

Teško breme dužništva

Piše: Edin OSMANČEVIĆ

Za nezaposlene postoje biroi rada, za alkoholičare postoje klinike za odvikavanje od alkohola, ali ko pomaže onima koji su u problemima sa kreditima?

I dužnici su ljudi, zar ne? Upravljanjetokom svog novcanije samo stvarprivatne ekonomije već odražava način kako pojedinac upravlja svojim životom. Pitanje svih pitanja - da li je korektno i ispravno svu odgovornost za financijsku nesolventnost jednog dužnika prebaciti samo na njegova pleća? Naravno da nije!

U svakom društvu, pa tako i kod nas, postoje različite percepcije kako se gleda na dužnike. Neki ih osuđuju nazivajući ih „respikućama“ nesposobnim da organizuju svoj život i planiraju ličnu ekonomiju, dok drugi pokazuju veći stepen razumijevanja. Različiti stavovi su posljedica (ne)informisanosti različitih aktera u društvu, odnosno stepena njihove spoznaje kako funkcioniše privatna ekonomija i kreditno tržište. Stanje prezaduženosti ne podrazumijeva samo odgovornost dužnika, već i kreditnih organizacija koje su dužnika doveli u takvo stanje. Indolentnost društvene zajednice, da im se pomogne u saniranju dugova, vode ka samoizolaciji i vegetiranju vlastitim životom.

Društvo kao cijelina ima odgovornost, ne samo da pomogne ovoj kategoriji ljudi pružajući im mogućnost za ekonomsku rehabilitaciju,nego i da djeluje preventivno kako bi se spriječilo njihovo prezaduživanje! Proces sanacije dugova ne podrazumijeva oprost istih već servisiranje njihove otplate u vremenskom roku od 3 do 5 godina, čime se dužnicima osigurava zadržavanje egzistencijalnog minimuma dok se otplata vrši „viškom“ sredstava, odnosno iznosaiznad egzistencijanog minimuma. Nakon isteka ovog roka, ukoliko dužnik ne vrati preostali dio duga, isti se otpisuje.

Takva win-win strategijaje od koristi svim akterima, od dužnika, povjerioca, kreditnih organizacija pa do društvene zajednice. Osjećaj beznađa i nemoći pojednica da utiče na svoju ekonomiju destruktivna je po svakog, jer utiče na životni kvalitet stvarajući stanje društvene izolacije i modernog ropstva. U našoj državi ima mnogo pojedinaca i porodica, koji su zatvorenici jedne teške ekonomske situacije iz koje nema izlaza bez aktivnijeg učešća društvene zajednice.

Ponuda kredita u BiH je danas velika. Reklame, kako one koje dobivamo putem pošte, tako i teve-reklame, posebno se intenziviraju pred godišnje odmore i praznike kada je i najveća potreba za novcem.Ponekad je dovoljno odgovoriti na telefonsku ili mailponudu mikrokreditne organizacije pa da se na bankovnom računu nakon nekoliko minuta deponira novac. U potrebi za novcem često se zaboravlja na činjenicu da je upravo kamata faktor koji utiče na troškove kredita što, posebno u vremenu njihovog rasta kakvo je danas, vodi do nelikvidnosti dužnika.

Što znači biti „prezadužen“?

Prezaduženost je stanje u kojem jedna osoba ne može otplatiti svoje dugove. Problemi koji nastaju kao posljedica prezaduženosti su dugoročni. Stanje prezaduženosti podrazumijeva veliku psihosocijalnu patnju ne samo onoga ko ima dugove već i za njihovu rodbinu.

Koji su razlozi nastanka prezaduženosti?

I nauka je saglasna da nijedan čovjek ne želi dospjeti u stanje prezaduženosti i da u svakom čovjeku postoji jedan psihološki nagon koji ga „tjera“ da bude ekonomski neovisan. Često, stanje prezaduženosti

ne ovisi o samo jednom pojedinačnom slučaju, već su u pitanju veliki broj isprepletanih faktora. Svaki čovjekmože dobiti otkaz sa posla, razboljeti se i ostati nemoćan za dalji rad.Lični ekonomski bankrot može proizićii kao posljedica razvoda braka. Zajedničko im je nedostatak ekonomski marginala da se uredno nastavi servisiranjekredita.

Konsekvence prezaduživanja?

Psihofizička oboljenja Veza izmedu dužničkog stanja i psihofizičkih oboljenja je očita . Dužnik je pod stalnim ekonomskim stresom. Simptomatične su bolesti poput srčanih oboljenja i oboljenja krvnih sudova, visokog pritiska , čira na želucu, te depresije, agresivnosti , iritacije, nesanice, pasivnosti, osjećaja napuštenosti i drugih psihooboljenja. Statistika ukazuje da je broj samoubistava kao posljedica prezaduživanja takođe u rapidnom rastu.

U odbrani od traume , dužnici često razvijaju mehanizam odbrane ili „bijega“ od problema koji se manifestira u osjećaju lažne bespomoćnosti, nadi da će im , možda, igra na sreću donijeti riješenje problema ili neko drugi platiti njihov dug . Dužnik odgovornost prebacuje na drugog, postaje pasivan i svoj teretne tako rijetko pokušava riješiti upotrebom narkotika.

Za porodicu

Problem dužnika se često prenosi na cijelu porodicu .Koliko je djece u takvim porodicama pogođeno danas niko ne zna. Životni standard pada i često je pretočen u puko preživljavanje.

Za društvo

Dužnici manje konzumiraju, rade u manjem obimu kao posljedica psihofizičkih oboljenja te na taj način doprinose u manjem obimu poreskim uplatama u državnu kasu. Njihove potrebe za zdravstvenom njegom, socijalnom pomoći , te pomoći za nezaposlene rastu što dodatno opterećuje budžet.

Insitucionalna odgovornost

Zašto u BiH još uvijeknije donešen Zakona o sanaciji kredita (Zakon o bankrotu) kada se zna da bi mogućnost proglašenja ličnog bankrota mogao biti posljednji spas za sve veći broj zaduženih građana? Da li je ikoga od nadležnih u organima vlasti briga o ovoj kategoriji ljudi? Da li je naše društvo, u ovom vremenu grubog kapitalizma, totalno izgubilo osjećaj empatije, razumijevanja i solidarnosti?

Nepostojanjem ovog Zakona financijski nesolventni dužnici su ostavljeni na milost i nemilost povjeriocima, bankama i kreditnim institucijama. Dužnik bukvalno može bit izbačen na ulicu, ostajući bez imovine čime mu se ugrožava njegovo osnovno pravo na život.

Odgovornost bi trebala ležati prije svega na općinama/komunama. Njihova uloga u podršci saniranja dužništva je centralna kako bi on bio efektivan i ciljan na rezultat koji se želi postići. Donošenjezakona o saniranju dužništva zahtijeva i preformulisanje i pojašnjenje odgovornost svake bh. opštine/komunegdje bi se prethodno donešeni Zakon, rehabilitacija dužnika i preventiva u smislu pružanja savjeta o upravljanju privatne ekonomije stavili u fokus.

Razloge zašto ovaj Zakon još nije vidio svjetlo dana treba tražiti, prije svega, u sprezi političkog i financijaskog lobija kojem nije u interesu njegovo donošenje.

Neosporno je da je cijena nedjelovanja vlasti u BiH ogromna po čitavu društvenu zajednicu.

PS.

Autor članka je savjetnik pri Geteborškoj komuni za Budžet i sanaciju dužništva.

„Dajte nam šansu“

Jedna sarajevsko-štokholmska humanitarna priča: Kako pomoći osobama sa posebnim potrebama u razvoju!

Napisao: Edin OSMANČEVIĆ

Sramna afera Pazarić ogolila je neviđeni kriminal i srednjovjekovnu torturu osoba sa poteškoćama u razvoju i ujedno sudbinski vezala dvije hrabre bosanskohercegovačke žene - Ines Kavalac i Indiru Alikaflić. Indira je predsjednica humanitarne organizacije „Naša djeca“ (Våra barn) u Štokholmu i BiH, dok je Ines majka djeteta rođenog sa dijagnozom cerebralne paralize i direktorica Udruženja porodica djece i osoba sa poteškoćama u razvoju „Dajte nam šansu“. Ove dvije sjajne žene upravo je ujedinila borbenost, optimizam i odlučnost, da mijenjaju bosansko-hercegovačko društvo nabolje, mijenjajući i konzervativne i stereotipne poglede koja onemogućavaju inkluziju jednog od najranjivijih slojeva naše populacije u društvo, a time i ostvarivanja njihovog osnovnog ljudskog prava na rad i život.

Porodica je ključ opstanka djeteta s teškoćama u razvoju

Biti roditelj djeteta sa posebnim potrebama, nije lako.

O tome Ines Kavalec kaže:

„ Kada saznate da ste roditelj djeteta sa poteškoćama, zapravo da je uspostavljena dijagnoza ili da se sumnja na odstupanje psihofizičkog razvoja vašeg djeteta, doživljavate pravi šok. U tom trenutku se morate pomiriti sa samim sobom, pa i sa gubitkom jednog sna. Svi mi, a pogotovo mi žene koje imamo urođeno majčinstvo, sanjamo kako ćemo imati uspješnu djecu. I onda se desi nešto o čemu niste ni pomislili, dobijete dijete sa poteškoćama u razvoju i tada ulazite u potpuno nepoznat svijet. Tada ste ljuti, tužni, bijesni, tad mislite i da niste dovoljno jaki da budete roditelj djeteta sa poteškoćama u razvoju. Jer to nije samo borba za djecu s poteškoćama, odnosno osobe s invaliditetom, već za opstanak cijele porodice. Imati člana sa teškoćama u razvoju, znači da cijela porodica trpi i da je cijela porodica sa poteškoćama u razvoju, samo zato što sistem otpočetka ne prepoznaje i ne podržava porodice koje imaju člana sa teškoćama u razvoju. Moja borba traje već trinaest godina, tako da želimo ukazati da je porodica ključ opstanka djeteta s teškoćama u razvoju i da nemamo ništa od toga ako sve pružimo djetetu, a ništa ne pružimo porodici.“

Zajedno sa drugim roditeljima, Ines je „zasukala rukave“, što je 24. marta 2011. godine urodilo osnivanjem udruženja simboličkog imena „Dajte nam šansu“. To je prvo udruženje ovog tipa u BiH i kao neprofitna, nevladina, altruistična organizacija objedinilo je porodice djece i osoba sa poteškoćama u razvoju, bez obzira na dob, stepen i vrstu poteškoća. Njihov angažman je najbolji primjer da BiH jednog dana može biti osviješćeno društvo koje prepoznaje potrebe porodica djece i odraslih osoba sa poteškoćama u razvoju i sistemski ih rješava uvažavajući njihovo dostojanstvo, različitosti i mogućnosti. A, historijski gledano, biće bosansko-hercegovačkog društvo se upravo temelji na takvim vrijednostima tolerancije, uvažavanja drugog i drugačijeg, empatije i razumijevanja u smislu kao „kad na sebe obujueš tuđe cipele i u njima hodiš da shvatiš koliko je u njima teško hodit“.

Velika podrška

Prvi Servis centar otvoren je 28. maja 2014. godine, uz podršku USAID-a i Općine Novi Grad, a sa zvaničnim radom počelo se 2. juna iste godine, u naselju Alipašino polje, u sarajevskoj općini Novi Grad. U decembru 2017. godine otvoren je i Servis centar “Dajte nam šansu 2” u općini Stari Grad Sarajevo, Obala Kulina Bana 28. Usluge Centra su besplatne. Cilj je promovirati potrebu za Servis centrima u zemlji, ali i djelovati na području izmjena i dopuna zakona koji su u vezi sa porodicama osoba i djece sa poteškoćama u razvoju pri ćemu se teži ka tome da postanu referentni centar za ove porodice, i sva pitanja koja se tiču problematike sa kojom se susreću.

Širok je spektar usluga podrške Servis centra „Dajte nam šansu“: Psihološka podrška i edukativno-suportivne radionice, Boravak –kratki, cjelodnevni, Kratki predah, Mobilni tim, Socio-medicinske usluge, Pravna i informativna podrška, Radno-okupaciona usluga za sve uzraste, Interventa usluga, Opservacija i Podrška na terenu, u domu porodice. Više o ovim aktivnostima može se pročitati na njihovoj webbstranici www.dajtenamsansu.org .

Vrijedni rad članova ovog udruženja prepoznala je i Uprava Grada Sarajeva. Bivši gradonačelnik Sarajeva, Abdulah Skaka, 7. septembra 2020 godine Udruženju je dodijelio Zlatnik Grada Sarajeva za doprinos u oblasti podizanja kvaliteta života porodica koje imaju djecu / osobe s poteškoćama u razvoju / invaliditetom. Udruženje je prepoznato kao udruženje od značaja za Kanton Sarajevo, temu je Općina Novi grad dodijelila plaketu za rad od važnosti za općinu, a takvo priznanje dobili su i od Kantona Sarajevo.

Ovakvi dometi u radu ne bi bili mogući bez podrške brojnih javnih institucija, domaćih i stranih organizacija, poslovnih kompanija i dobrih osoba voljnih da pomognu realizaciju naše vizije, naših ciljeva, ali u međuvremenu i onog glavnog – svakodnevnih operativnih akitvnosti koje su od centralnog značaja za naše korisnike i korisnice.

Edukativni centar

Ines Kavalac nam je predstavila projekat buduće uspostave „Edukativnog centra“ koji će se implementirati uz podršku Međunarodne organizacije, Vlade KS, Općine Novo Sarajevo i privatne kompanije Hifa Petrol, a koji će biti smješten u prostorijama bivšeg novosarajevskog vrtića „Ciciban“. Naime, udruženje je prepoznalo devastirani objekat vrtića „Ciciban“ na području Općine Novo Sarajevo kao najadekvatniji za uspostavu jednog ovakvog centra, nakon čega je Udruženje odmah uputilo inicijativu JU „Djeca Sarajeva“, premijeru Kantona Sarajevo i resornom kantonalnom ministrastvu da se ovaj objekat vrtića ustupi na raspolaganje Udruženju „Dajte nam šansu“, a da će Vlada Kantona Sarajevo i Općina Novo Sarajevo dati punu podršku za provođenje daljih aktivnosti u realizaciji ovog projekta. Završni radovi na rekonstrukciji objekta trebali bi biti gotovi do septembra ove godine što će u znatnoj mjeri olakšati rad udruženja.

Njihov rad je podržala između ostalih i humanitarna organizacija „20 kruna za čovjeka“ iz Švedske, na čijem se čelu nalaze Emira Havdić Ćof, Narcisa Jonson i Larisa Ćof, te gospodin Per Vannesjö zajedno sa suprugom Binellom Nezić Vannesjö, vlasnikom tri industrijska koncerna iz Västeråsa. Njihovi članovi su sakupili 162 000 švedskih kruna koje će donirati centru te u maju obezbjedili studijsku posjetu renomiranim instutucijama u Švedskoj koji rade sa djecom sa posebnim potrebama za šest članova osoblja od kojih je jedna iz udruženja „Naša djeca“ .

Priča o udruženju „Dajte nam šansu“ zaslužuje pažnju bh. zajednice jer nas uči, kako lijepo reče Ines, da „ne zaboravimo i zapostavljamo nikoga u vremenu potrebe“. Iako je njen sin Denis preminuo u 20-oj godini života, Ines kaže da su ljudi i uposlenici servisnog centra njena druga porodica, koja a ljubavlju radi svoj posao u podršci svim mamama, očevima, supružnicima, bračnim parovima koje imaju djecu sa poteškoćama u razvoju.

Denis je bio i ostao mami Ines životni i motivacioni pokretač.

Poželimo im našu punu podršku na putu izgradnje pravednijeg i humanijeg bh. društva!

U Madridu se zavihorila bh. zastava

Ključanka Zejna Krantić – svjetska prvakinja

Ključanka Zejna Krantić u Madridu je 18. marta ove godine osvojila titulu prvakinje svijeta u verziji WKN HDH u MMA kategoriji do 52 kg. Svoju protivnicu, prvakinju Italije Robertu Zocco, savladala je, tehničkim nokautom, u 90-oj sekundi meča, te je nakon evropske dodala i titulu svjetske prvakinje.

Kada su se emocije stišale, Zejna Krantić je za medijsku aganciju BHDINFODESK iz Birminghama kazala: “Za ovu borbu pripremla sam se puna tri mjeseca, svaki dan sam imala dva treninga koji su i psihički i fizički bili izuzetno zahtjevni. Koristim priliku da se zahvalim mojim članovima kluba Megurocastilla iz Madrida i trenerima

Chinto Mordillo i Karla Benítez, ova titula pripada i njima. Inače, titulu sam proslavila sa više od hiljadu vjernih navijača u madridskoj sportskoj dvorani Pabellón deportivo Fontanar.”

Pripremio: Namik Alimajstorović

Prijateljica BiH

Britanska zastupnica Fleur Anderson – patron BH UK Networka

Piše: Lejla SOLAKOVIĆ

BH UK Network je nedavno bio suorganizator Parlamentarne proslave Dana nezavisnosti BiH. Ceremonija je održana u Westminster-u uz prisustvo velikog broja britanskih parlamentaraca.

Tim povodom razgovarali smo sa zastupnicom Fleur Anderson i izrazili svoju želju,da bude novi patron naše organizacije. Naša prijateljica i saradnica sa zadovoljstvom je prihvatila našu pruženu ruku saradnje i s ponosom objavila na svom Twitter profilu: “Imam privilegiju biti patron BH UK Networka”.

Aktivistkinja Fleur Anderson je tokom i nakon rata u više navrata bila u našoj domovini. Inače je član Laburističke partije, a također i Svestranačke parlamentarne grupe za Bosnu i Hercegovinu.

Podsjećamo, da su pored Fleur Anderson već duži niz godina patroni BH UK Networka i Jennifer Stone-Wigg MBE, dr. Waqar Azmi OBE, Alicia Kearns MP i Robert McNeil MBE.

BH UK Network

Promocija nove kn

Prije promocije mog novog romana “Ej drugovi jel’ vam žao” u Sarajevu, Nerzuk Ćurak, uz Marjana Hajnala, recenzent istog, predložio je da o knjizi govori i prof. dr Sarina Bakić.U promovisanje je već bila uključena i urednica mog romana prof. dr Dijana Hadžizukić, profesorica književnosti na Fakultetu humanističkih nauka u Mostaru, koja je doktorirala baš na romanu, i ja sam u trenu pomislila da će nas u tom slučaju biti previše. Nisam željela da “smaramo” publiku. Poslije će se pokazati da su mnogi ostali bez knjige baš zato što su htjeli da čuju i posljednju riječ sa tog “smaranja.” Jasmin Imamović, direktor Kulturnog bosanskog centra (KBC), ustvrdio je da tako posjećenu promociju jedne knjige nikad nisu imali. Bilo je prisutno nešto više od stotinu ljudi,

Piše: Radmila Karlaš

njige

kako će mi oni upueni poslije reći. Da, Sarina. Mlada profesorica, docentkinja sa Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, sociologinja kulture. Nerzuk je kazao da je pročitala moj roman, da joj se jako dopada i da bi voljela govoriti o njemu. Pa dobro, posmislila sam, neka bude. Kada sve to posmatrate iz udaljene perspektive, iz svog tugovanja za netom preminulom majkom, jer šta je šest, sedam mjeseci u tom procesu, kao što je bio slučaj sa mnom, vi ste više posmatrač, do učesnik. Savršeno sam čula i razumjela Sarinu i u nekoj drugoj, sretnijoj okolnosti, osjećala bih se lijepo što se neko vješto “ubacio u knjigu” i što se tako savršeno razumio sa njenim likovima. I što tako dobro razumije i “jezik” građevina. Ali, ja sam bila podvojena, bila sam i nisam bila tu. Izmaglica. Uz to umor, dva puta u Sarajevo za tako kratko vrijeme na velikim hladnoćama i moja zimogrožljivost uzimali su danak, koji će poslije eksplodirati u užasnu upalu sinusa i sve što uz to ide. Organizam je sam rekao kad je dosta. Ali, tad se nije primijetilo ništa od ovoga. Bar se nadam da nije. Reflektori FACE TV koja je snimala cijelu promociju udarali su nam malo u oči, ali sam ipak mogla da razaznam moju Jasenku, koju znam od svoje jedanaeste godine, njenog Žiku, Rinka Golubovića, Mirsada Filipovića, imenjaka našeg Mirse F. iz Motale, fra Milu Babića, prof.dr sa Franjevačke teologije iz Sarajeva i mog prijatelja i mnoge druge. Volim ljude. I svakako bi mi prijalo u onim drugim okolnostima da se s njima fotografišem, pričam (bio je čak i jedan đak mog oca), ne mogu reći da mi nisu prijali i tad, ali više kao melem na ranu, moju duboku ranu koju je isvrdlao bol za mojima. Opkollili su me sa svih strana. Moja Jasenka kaže da je to bila jedinstvena scena. Masa ljudi dodatno čeka u redu da poptpišem knjigu. Zašto tati ne mogu da pričam o ovome, sandžije kroz mozak i dušu. Slikanje, potpis, priča. Prvi put me nisu ispratili. I sada će me prvi put dočekati pusta kuća. Opet sandžije. Njima, s neizmjernom ljubavlju, piše na početku knjige. Da, naravno da hoću, opet slikanje. Nestalo je knjiga, viče asistent iz KBC-a. Jasna, drugarica, ima još neku količinu u stanu na Mejtažu. Trči na taxi, ali ljudi pitaju, žele knjigu odmah. Komešanje, rukovanje, grljenje, poneka suza, “banjalučka delegacija” koja živi u Sarajevu, zauzela busiju. Rinko, Mirso i ostali, divni drugari. I pitanja su im umna, trudim se da budem optimista glede situacije, naročito mladih i njihove budućnosti ovdje. Možda da više ubijedim sebe, do njih. A “moja” Sarina kaže da sam tako duhovota. Da, ima humora u romanu, o čemu je pisao Nerzuk Ćurak, kako je on rekao nenametljivog humora koji je jako teško postići u tako zahtjevnoj kompoziciji. Pričamo poslije u kafeu pored hola. Pokušavam objasniti Rinku kako mi je mama nedavno objašnjavala da smo mi rod. Ne neki naročiti, ali ipak. Preko bakinih tetaka, nažalost zaboravila sam tu maminu priču, ona je bila savršen pripovjedač i imala je nevjerovatno pamćenje. Uglavnom, mi smo rod tipa kao što je i strina rod, a zapravo nije krvni. Ali, i to se pika. Hvala tebi, Sarina, kažem ja. Ona se prethodno javno zahvalila meni. I mislim zaista tako u svom okrnjenom i poharanom mozgu. Onda pomislim na riječi Ismara Mujezinovića, autora grafičkog dizajna za moju knjigu, kako se on nastoji odužiti svojim roditeljima tako što ih stalno ima u njegovoj umjetničkoj kreaciji. Ismar uzgred i piše i komponuje i snima dugometražne i kratkometražne filmove. Vašim roditeljima Radmila, bilo bi drago da nastavite. Pa evo nastavljam, mislim tad, nastavljam i kad sam rasparčana na atome. Dijana Hadžizukić, urednica, koja je jedna posebna priča, gleda me svojim jasnim, plavim očima i kaže; Jesi li zadovoljna, Radmila. Bilo je krasno. Ona zna sve moje Scile i Haribde, sve. A tad se prvi put vidimo uživo. Klimnem glavom. Sjetim se krasnih riječi Marjana Hajnala, njegovog strpljivog iščitavanja rukopisa, baš kad je moj tata bio pri kraju. Potom Nerzuka, koji mi piše da mu je čast da mu povjeravam rukopis na čitanje. Njemu, valjda meni. A onda urednica, moja Dijana kojoj vrištim preko mailova za tatom, a onda za mamom. Drago mi je da ću je uskoro i ponovo vidjeti u Mostaru. Naime, upravo je ona uredovala promociju za 29. april u mostarskoj biblioteci. Da, osjećam da se moji atomi ponovo skupljaju i da nisam lebdeća prikaza. Ima mnogo načina da roditelji budi zauvijek tu. Ja sam pronašla svoj. Sigurna sam da ću ih osjetiti u Neretvi i u Starom mostu i ma gdje kročim. I ma šta da napišem. I sad dok ovo pišem. Baš sad.

EJ DRUGOVI JEL' VAM ŽAO EJ DRUGOVI JEL' VAM ŽAO

Priče nas zbližavaju.

Elif Šafak je napisala da smo svi satkani od priča – onih koje su se desile, onih koje se dešavaju u ovom trenutku i onih koje su u potpunosti oblikovane u našoj mašti kroz riječi, slike, snove i beskrajni osjećaj zapitanosti nad svijetom oko nas i načinom na koji funkcioniše. Neuljepšane istine, najdublja razmišljanja, djelići sjećanja, nezacijeljene rane. Stoga, ne biti u mogućnosti ispričati svoju priču,biti ušutkan, znači biti dehumaniziran. Udara na samu egzistenciju čovjeka: tjera ga da preispituje vlastiti zdrav razum, valjanost njegove verzije događaja. Stvara u nama duboku i egzistencijalnu tjeskobu. Kada izgubimo glas, nešto u nama umire.

Radmila nije izgubila glas.

Iako se roman Ej drugovi jel' vam žao, Radmile Karlaš čita i razumijeva iz više uglova, iako svako za sebe može preuzeti i proživjeti možda samo jedan narativ od nekoliko narativa unutar Radmiline priče o ljubavi, za mene je ovaj roman prije svega jedan veliki homage, izraz poštovanja prema Sarajevu kojeg Radmila naziva Grad sa velikim početnim slovom i to, naglašavam, kroz prizmu velikog arhitekte Karla Paržika o kome recimo današnje mlade generacije gotovo ništa ni ne znaju. Zemaljski muzej, palača Marijin dvor, Vijećnica, Sarajevska sinagoga, Evanglistička crkva koju danas znamo kao Akademiju likovnih umjetnosti, zgrada Fakulteta islamskih nauka, Hotel Evropa, zgrada Univerziteta u Sarajevu, Narodno pozorište, zgrada tadašnje Zemaljske banke naša popularna Čeka – sve su to obrisi Sarajeva, njegovi centralni simboli oko kojih su se razvili naši životi i sve ono što je Sarajevo. Sve ove građevine, pa i građevine u Radmilinom romanu su početne tačke svačijeg sjećanja na Sarajevo i tačke spajanja za sve nas kojima je i dalje Sarajevo lični centar svijeta i oko kojih će se, a duboko se i sa tugom nadam, okupljati opet i generacije iza nas. Kako ne bi postao, ono što mi sociolozi nazivamo anti-gradom. Gradom koji pobija sam sebe.

Jedan od glavnih elemenata ovog romana jeste da je Radmila priču o ljubavi dvoje ljudi ispričala kroz priču o ljudima i zgradama. Dodajem, i pričom o Hagadi. Prekrasnom pričom o putovanju i sudbini Hagade kojom mnoge ljude naša Radmila nanovo podsjeća da su i Jevreji uz svoju specifičnu i osobenu kulturu bili i ostali dio opšte bosanskohercegovačke kulturne i istorijske baštine.

Ljudi, zgrade, knjige jesu srž svake urbane sredine. Ljubav jeste srž i smisao naših života. Još uvijek duboko vjerujem da svi ljudi koji su svoje ljubavi i svoje živote makar i djelomično proživjeli u Sarajevu, imaju ili su imali rijetku privilegiju da ih je na neki način obilježio ovaj naš magični grad, koji spletom kultura, identiteta, istorije, svojim nikad

dovoljno objašnjenim i definisanim duhom i svakodnevnicom, ostavlja duboke tragove i u onima koji danas žive daleko od ovog našeg grada, daleko od naše zemlje. I Radmilina junakinja Iris, a takvih hrabrih, osjećajnih, vatrenih i sa idealima ženskih likova treba još više, u konačnici ponovo napušta svoje Sarajevo, ali je ono čini svim što ona jeste, ma gdje se nalazila. Sarajevo ostavlja duboke tragove na ljudima, burna i nevjerovatna istorija ovog ranjenog grada vijekovima je oblikovala Sarajlije, i one rođene u Sarajevu i one koji su došli u njemu da žive, a koji su svi zajedno, čini se, predodređeni da dijele njegovu sudbinu i u svojim ličnim životima.

Radmila nas također u svom romanu podsjeća na ono što smo bili kao ljudi u najtežim vremenima kroz istoriju – humani, solidarni, zbratimljeni.

U vremenu i prostoru u kojem danas živimo svi svjedočimo da je neizvjesna čak i svakodnevnica naših teških života i turbulentnih godina nagrizla i gotovo izbrisala elementarne civilizacijske vrijednosti, uz prijetnju da se izgubi ona najvažnija bosanskohercegovačka supstanca – građanska solidarnost, jednakost, antifašizam, mnogi građanski običaji, briga za drugog, briga za grad, briga za komšiluk. Moram naglasiti da negativne konotacije i kvalifikacije vezane za, a u kontekstu ovog romana naše bolje prošlosti, dolaze od onih koji svoju prije svega političku poziciju, pa i ostale pozicije, nastoje izboriti ili održati simplificiranom neargumentiranom raspravom te onih koji su izrasli iz nacionalizma i drugih sličnih spektara civilizacijskih antivrijednosti.

Istorija Sarajeva, pa i cijele Bosne i Hercegovine naučila nas je da je, i nakon svakog pada, moguće ponovo se izdići, baš kao i Radmila ovim svojim romanom, moguće je ostati onaj stari i biti čak i bolji, da nam našu prošlost, naše porijeklo, naša sjećanja, niko – niti drugi ljudi, niti bilo koja ideologija ne može oduzeti.

S druge strane, u jednom opštijem smislu, interkulturalni karakter Bosne i Hercegovine treba biti mnogovidljiviji i prisutniji u svim porama našeg društva, u strukturi stanovništva, vlasti, religijskim objektima, obrazovanju, medijima, kulturi, te u svakodnevnom životu. Većina dobronamjernih ljudi u svijetu gledaju Bosnu i Hercegovinu upravo zbog njene multietničnosti, multireligioznosti, prožimanju različitih kulturnih identiteta te autentičnom načinu života kroz istoriju.

Ja sam Radmilin roman doživjela sa ovakvim osjećanjima koje sam pokušala pretočiti u riječi pa evo i podijeliti sa svima vama koji ste došli na ovu promociju – na tome joj želim reći, jedno veliko hvala iz srca.

Najviše od svega, hvala ti i što nas ovim svojim romanom Ej drugovi jel' vam žao, podsjećaš na jednu od najvažnijih istina: koliko su samo pogrešni, pogubni i ukleti nacionalizmi i šovinizmi svake vrste. Jer donose destrukciju, tminu, bezdušnost i na kraju opšte tupilo. Svemu ovome smo i danas svjedoci. Većina nijemi, za razliku od tebe Radmila.

Hvala na pažnji a Radmili Karlaš čestitam iz srca.

prof. dr. Sarina Bakić 09.02.2023. BKC, Sarajevo

Bara 5 km från flyggplatsen Rijeka

Vi har öppet hela året

Privat strand, Restaruang och Pizzeria tillhörande själva pensionat

Mer informatio på

TREPERAVA SVJETLOST

120 pjesnika za 120 godina Hrvatskog kulturnog društva

promocije

Napisao: Dinko OSMANČEVIĆ

“Treperava svjetlost” naslov je jedne pjesničke panorama koja osvjetljava i 120 godina “Napretka” i tim povodom približava nam stihove i 120 pjesnika ovog Hrvatskog kulturnog društva utemeljenog 14.septembra 1902.godine. Glavni ciljevi Društva bili su promovisanje hrvatskog jezika i kulture, stipendiranje talentovanih učenika i studenata i izdavačka djelatnost, pokrenuta već 1906., štampanjem Hrvatskog narodnog godišnjaka.

Poetska panorama

Djelovanje “Napretka” možemo podijeliti u dvije faze; prvu, od utemeljenja 1902., pa do prekida aktivnog rada 1949. U toj fazi, od izdavačke djelatnosti izdvajaju se upravo Godišnjaci. (Rad Napretka zvanično nikada nije zabranjen, ali, u teška vremena rezolucije Informbiroa, nije se gledalo s naklonošću na bilo kakvo nacionalno udruženje, pa tako i na “Napredak”, te je rad “Napretka” utihnuo 1.aprila, zbog “nemogućnosti održavanja skupštine” jer, usljed pritisaka, nije bilo članstva.) I drugu fazu, od obnove, 1990, pa sve do današnjih dana. Od 1991. godine, posebno je značajna izdavačka djelatnost ovog udruženja, koja prati i „Šopove dane na Plivi”, zatim nagradu”Anka Topić”, radove sa simpozijuma o Ivi Andriću, Popis bosanskohercegovačkih pjesnikinja od 1908. do 2008., kao i mnoga druga izdanja.

Panorama je upravo objavljena da bi objedinila, na jednom mjestu, sve značajne pjesnike koji su objavljivali svoju poeziju u „Napretkovim” izdanjima, a koji su bili članovi, simpatizeri i prijatelji „Napretka”, a da su i živjeli u vrijeme „Napretkovog” bitisanja. Dakle, a za potpisnika ovih redova ono i najvažnije, iako se radi o panorami iza koje stoji nacionalno udruženje, u knjizi su zastupljeni radovi autora svih nacionalnosti i vjeroispovijesti iz Bosne i Herce-

“Napredak” – sa

u Banjaluci

govine i regiona – riječ je o jednoj multietničkoj poetskoj, rekao bih, antologiji.

Upravo zbog svega toga, dakle zbog svih preduslova da bi se pjesnik mogao naći u knjizi, kao i zbog značajnog broja autora koji su ušli u mogući izbor, a njih je bilo gotovo hiljadu, rad na ovoj panorami možemo okarakterisati kao jedan veliki, rudarski posao. Trebalo je izabrati najbolje radove, koji su se ikad pojavili u Godišnjacima ili svim drugim „Napretkovim” izdanjima, i pri tom ne oštetiti nikoga.

„Vitez” i Ante Zirdum

Izdavač „Treperave svjetlosti” stoga nije slučajno jedna od najaktivnijih „Napretkovih” podružnica, ona u Vitezu. Naime, spiritus movens ili duša svih književnih aktivnosti u Vitezu, od književnih večeri, brojnih konkursa, festivala i promocija knjiga, ugledni je bosanskohercegovački i hrvatski književnik, Anto Zirdum.

Anto Zirdum je rođen u Poljarima, kod Dervente, 4.juna 1956, pa ga u tom gradu, u književnim krugovima, u šta sam se i sam uvjerio, i danas smatraju “svojim” autorom. Porodica mu se rano seli u Zenicu, gdje završava osnovnu i srednju školu, a pedagoški fakultet završava u Rijeci. Radi se o istaknutom književniku, sa dvadeset i pet objavljenih knjiga. Do penzionisanja, radio je kao prosvjetnopedagoški inspektor u Travniku.

Danas je Anto Zirdum u mirovini, ali kao što smo vidjeli, ne miruje, već se prihvatio velikog, ali pomalo i nezahvalnog posla, priređivanjem jedne ovakve panorama. Kažemo - nezahvalnog posla, jer je izuzetna čast biti u društvu velikana kao što su Ivo Andrić, Silvije Strahimir Kranjčević, Anka Topić, Vladimir Nazor, Tin Ujević, Nikola Šop, Marko Vešović, Marko Martinović Car, Gradimir Gojer, Šimo Ešić, Mile Stojić, Anto Zirdum, Jasmina Hanjalić, Miljenko Jergović, Melida Travančić, Maja Stanojević… pa je sigurno da će biti i onih nezadovoljnih, koji se nisu našli u ovom izboru. A upravo ova, nabrojana, imena razlog su zašto sam sklon, već sada, ovu knjigu nazivati antologijom.

u Zagrebu. Organizator promocije u Banjaluci je podružnica HKD „Napredak” u našem gradu, koja djeluje već četvrtu godinu nakon obnove, a o čijim aktivnostima smo već ranije pisali na stranicama Šehera. Domaćin događaja bio je Katolički školski centar “Blaženi Ivan Merz” u Banjaluci, čiji profesori i učenici predstavljaju istinski primjer suživota, tolerancije i multikulturalnosti.

Profesorica Brankica Novaković i direktorica Sanja Hajder prepustile su svojim učenicima slobodu da sami izaberu pjesnike čije će pjesme pročitati na promociji. Pokazalo se da učenici preferiraju upravo najmlađe pjesnike iz panorame, Ivana Volića i Vladanu Perlić, kao i Anđelka Vuletića, Marinu Kljajo Radić, Antu Gavrića, Branka Serdara, Veselka Koromana, Sanju Babić Đulvat, Petra Gudelja i Dragutina Domjanića.

Priređivača panorame, Antu Zirduma, oduševio je učenički izbor pjesnika, pa se i sam najviše zadržao na onim najmlađim pjesnicima, mladim nadama, čija svjetlost tek treba da zatreperi pravim sjajem.

Zirdum je govorio i o priređivanju same knjige, za čiju je realizaciju imao svega pet mjeseci što je za ovako obiman posao ipak malo vremena. Po vlastitom priznanju, priredio ju je ipak s lakoćom, poučen radom na slične dvije knjige. Prva je “Izgubljene zvijezde”, prigodna stopjesmica bosanskohercegovačkih pjesnika od 1908. do 2008., a pripremao ju je punih deset godina, dok je druga stopjesmica za djecu, “Pupoljci sanjare vezeni most”, koju je pripremao “samo” pet godina.

Prisutne na književnoj večeri pozdravila je i predsjednica banjalučke podružnice HKD “Napredak” Ružica Ševarika, koja je istakla da predstavljanje ovakvih knjiga ima svoj duboki smisao u ovom vremenu i na ovim našim prostorima. A posebnu čar ovoj književnoj večeri dali su svojim nastupom učenici Muzičke škole, odsjek flauta, koji su oduševili prisutne.

Na kraju, sa sigurnošću možemo reći da su brojni prisutni na promociji panorame “Treperava svjetlost” svjedočili jednom izuzetno zanimljivom druženju i razišli su se svojim kućama bogatiji za nova znanja.

Banjalučka promocija

Poetska panorama “Treperava svjetlost”, 120 “Napretkovih” pjesnika, ugledala je svjetlost dana prošle godine, tačno na obljetnicu, a nakon promocija u Vitezu, Sarajevu, Tuzli i Mostaru, na red je došla i promocija panorama u našem gradu. Banjalučka promocija održana je 17.februara ove godine, dan kasnije održana je promocija

IGOR GALO, SCENARIST I REDATELJ DOKUMENTARNOG FILMA O PULSKOM FILMSKOM FESTIVALU

”Sunce, čije si ti ime?”

Čudan je i teško objašnjiv taj fenomen dragosti i dragovanja, vezanih uz spoznaju da se pripada istom jatu. Ljudima našeg podneblja je osobito drago da je neko njihov, iz istog plemena, a posebno ako su sljedbenici iste religije. Ovo posljednje toliko je dominantno, njima toliko bitno, zanemarujući čak sve ideološke i statusne razlike, da po prećutnom automatizmu tu identifikaciju smatraju presudnom u određenju svih tokova organizovanja njihovog porodičnog i društvenog života. Nimalo slučajno filmski glumac Igor Galo (u ovom slučaju scenarist i redatelj filma posvećenog historijatu Pulskog filmskog festivala, poznatog po skraćenici FJIF – Festival jugoslavenskog igranog filma) pitanjima upućenim Suncu uvodi gledatelje u dramatičan zaplet razgradnje tkiva SFRJ. Gradacijski, ironičnim tonom intonirana pitanja recituje Enes Kišević („Pripadnost“):

„Sunce, čije si ti ime? Kojoj galaksiji, kojoj naciji, kojem narodu pripadaš? Pa ne možeš ti tako hodati, danas na istoku, sutra na zapadu! Ti moraš da se odlučiš čije si! Da se izjasniš konačno! Mi to moramo znati u slučaju tvoje smrti, gdje ćemo te pokopati? U kojoj zemlji? U kojem kraju? U kojoj četvrti?“

Takvim raspoloženjem, tako artikuliranim pitanjima, tom uvertirom, do bolne katarze vodi Igor Galo sve nas kojima je Jugoslavija značila isto što i krvotok bitisanja u centru europskog kontinenta, a na

periferiji tri monoteističke religije koje su se lomile baš tu, na tom geografskom, geopolitičkom, geostrategijskim čvorištu, ali su se slomile i u srcu svakog pravog Jugoslavena. Dok nama nije bilo bitno ko je ko, kako se zove, da li se, kojem bogu i kako moli, ako je čestit čovjek, ili je principijelni internacionalist, komunističkih ideoloških nazora, dotle je raznoraznim kameleonima to bilo najbitnije. I na tom kamenu je ugravirana mapa kojoj je tek nakon pola vijeka zatomljenog kleronacizma vraćen predznak nacionalšovinističkog dragovanja u najcrnjoj formi. Nikome od njih nije mogao biti drag Aristotel, tek neki samo običan Grk, živio nekad toliko davno da je zanemarljiva njegova sentenca o Platonu „Drag mi je Platon, ali mi je istina draža!“. Da nije bilo tog napadnog, patološkog dragovanja zbog „svojih i svoga“, ne bi se taj lijepi epitet drag slijepio sa imenom koje će uskrsnuti iz pepela, sa kojim će se staviti znak jednakosti između žrtve i zločinca. Svake je dragosti lišeno to ime, osuđenog ratnog zločinca, Dragoslava-Draže Mihailovića. Oni drugi će to vješto iskoristiti da uskrsnu nadbiskupa Stepinca, poglavnika Pavelića, krvnika Luburića i svu ostalu svitu najvećih zlikovaca u povijesti. Treći će perfidno resetovati Handžar diviziju, groteskno prozirno minorizirajući njenu ulogu u Holokaustu.

Film Igora Gala „1991. Adio Jugo film, adio Jugo festival, Adio Jugoslavija… vidimo se u slijedećem ratu“ predstavlja s jedne strane, one ljepše, odu jednom vremenu, u kom su se do vrhunca iz-

Piše: Marjan Hajnal

raza probili kanoni estetički oblikovanih stremljenja jedinstvu, harmoniji, ugledu za primjer ne samo u domenu svjetske kinematografije, već i kao pepoznatljiv pečat originalnog razvoja socijalizma niklog iz ničeg nakon totalne ratne destrukcije, a s druge strane, film prezentuje tragični, ponovljen i vjerovatno konačni fijasko države, koja to prema odluci njenih grobara nije smjela biti.

Po svom položaju Pula je blizu Titu omiljene oaze u Jadranu, malog arhipelaga Brijuni koji broje četrnaest otoka, a upravo Titu se mora priznati zasluga da je tokom cijelog rata favorizovao teatarsku umjetnost, što će u periodu poslije oslobođenja i povratka Istre i Dalmacije u okrilje Jugoslavije postati okosnicom razvoja Yu-kinematografije. Uz rajski raskošnu ljepotu tog otočja i znamenitu rimsku arenu u Puli, mudro je Tito podsticao izazov i stranim promatračima, umjetnicima i državnicima, da svake godine budu sudionici prerastanja manifestacije filmskih ostvarenja u prepoznatljiv festival domaćeg igranog filma, iz čijeg će se krila naknadno izdvojiti festival kratkometražnog filma. Nametnuti rat pogodio je kao razorni zemljotres najvišeg stupnja poglavito jugoslavensku kulturu i umjetnost, zabranjivani su pisci i pjesnici u udžbenicima, a uslijedio je pogromaški odnos prema glumcima i redateljima, što su na svojoj koži osjetili mnogi „izdajnici“, kao Mira Furlan, Miodrag Petrović Čkalja i brojni drugi, bačeni na margine, zaboravljeni, ili, međusobno trajno podijeljeni prema ukusima, direktivama i ucjenama poteklim iz lokalnih novokomponovanih tabora. Ako su se Velimir Živojnović i Boris Dvornik navodno pomirili, upitno je koliko je bilo moguće da se istinski premosti jaz stvoren među njima. U najveće tragike uvrstio se Bekim Fehmiu, nije izdražao licemjerje, oportunost, krah i laž.

Paralelno sa minucioznim prikupljanjem dokumenata, historiografke građe o jugoslavenskoj filmskoj produkciji, Igor Galo je već od prvih nagovještaja krize jugoslavenskog društva pratio tokove svjesno tempiranog upropaštavanja jugoslavenstva i vizionarski pripremao dokumente i čitav niz intervjua sa poznatim ličnostima koji su bili aktivni sudionici u stvaranju jugoslavenske kinematografije. Igor piše o tim vremenima:

„Negdje pred sam raspad Jugoslavije, što će reći kasne osamdesete, počeo sam snimati razne događaje, skupove… na videu ili na fotografijama, bez neke posebne koncepcije, ali kao da sam osjećao

da nam slijede događaji koji će nam promijeniti živote. Početkom dvehiljadite pomislio sam da će ti zapisi vrijediti za svojevrsnu kroniku “tranzicije k demokraciji”. Nakon toga shvatio sam da je FJIF i njegovo nasilno ukinuće zapravo najbolje ilustrira uzlet, razvoj i raspad Jugoslavije. Sve sugovornike sam ja snimio, s njima razgovarao u različitim prilikama, gdje god sam stigao. Pronašao sam i dobio na korištenje arhivske materijale JU kinoteke, Filmskih novosti, Kinoteke Hrvatske, Kinoteke Makedonije i drugih izvora, kojim sam ilustrirao razdoblje nakon WWII u Puli i Istri. Praktično, bilježio sam sve što mi je bilo dostupno. Imam obimu arhivu, čak za TV seriju. Ovo što ćete pogledati je sabijena verzija vrlo opširne i kompleksne teme – prvenstveno moj subjektivni pogled, moja interpretacija vremena kojem sam svjedočio, bez pretenzija da ima neku historiografsku težinu.“

Igorova je odlika da nije samo glumac, već je i analitičar oštrog i preciznog pera. Kao Albrecht Dürer on već duži period na društvenim mrežama portretira stanje kolektivne svijesti u poslijeratnim tvorevinama. Utoliko, ma koliko se skromno ograđivao na „subjektivan pogled i bez pretenzija da njegov film ima neku historiografsku težinu“, on je zapravo tim svojim filmom o povijesti, usponu i kraju FJIF u Puli ovjekovječio jednu epohu, u svjetskim okvirima i standardima, vrhunskog filmskog stvaralaštva, tako da će pripadnici potonjih vremena zainteresirani za film imati dragocjenu baštinu dokumenata koje je Igor okupio u ovom svom filmu. To je film o našim glumcima i redateljima, tehničkom osoblju, iz naroda, prirodni, ljubazni, opušteni, neki po prvi put na moru, daleko iznad izvještačenog glamura nekih drugih festivala. Gledajući na jednom mjestu sva ta nama draga lica, poznata sa malih i velikih ekrana, slušajući njihov glas, zahvaljujući Igorovom filmu o Puli i Festivalu, imamo nesvakidašnju priliku još jednom se prisjetiti sretnih vremena, kad su svi ti ljudi bili naši. Ona druga „dragovanja“ samo među „svojima“, ne vrijedi više pominjati. Kao svaki talog potonuće na dno močvare koju su stvorili i u kojoj su bezimeni. Naše Jugoslavene, „filmadžije“, glumce, redatelje, tek će proučavati na filmskim akademijama širom svijeta, a i već ih imaju zastupljene u svojim edicijama, enciklopedijama i kinotekama.

Tel Aviv, 25.3.2023.

Godine stagnacije

OBILJEŽENO RATOVIMA, BUNAMA, KUGOM, POŽARIMA...

Tekst i foto: Adem Čukur

Od izmještanja sjedišta Bosanskog pašaluka iz Banjaluke u Sarajevo 1639. godine, pa do dolaska Austrougarske 1878.godine na naše prostore, nastaje dugi period stagnacije u razvoju grada, a u pojedinim periodima i njegovog opadanja. To je vidljivo, između ostalog, i iz podatka da je grad u vrijeme svog najvećeg razvoja u Osmanlijskom periodu u XVII-om vijeku imao 3.700 kuća / po slobodnoj procjeni 12.000 do 15.000 stanovnika, da bi Austrougarsku okupaciju 1878. dočekao sa 9.650 stanovnika. Tako je svojevremeno neizlječiiva zarazna bolest kuga harala Banjalukom 1690. i 1732. godine (kada je umrlo oko 7.000 ljudi), te u periodu između 1813. i 1818. godine. A jaka zima 1690. godine produžila se do kasnog proljeća, uništivši usjeve, pa je te godine gradom zavladala dotad nezapamćena glad koja je odnijela dosta ljudskih života , a zabilježeni su i slučajevi kanibalizma.

Bitka za Banju Luku 1737.

U ovom dugom periodu u dva navrata dolazi do značajnog upada trupa Austrijske vojske u grad; 1688. pod vodstvom Ludovika Badenskog nakratko ga je i osvojila. U gradu je najviše nastradao Gornji Šeher kojeg je austrijska vojska pri povlačenju zapalila i skoro u potpunosti razrušila. Godine 1737. odigrala se jedna od najvećih bitaka u viševjekovnoj istoriji grada. O toj bici u knjizi Mate Džaje ”Banjaluka u putopisima, zapisima i legendama” objavljen je izvod iz knjige ” Enciklopedija Jugoslavije ”, sv I. koji glasi:

”1737. g. prodrli su Austrijanci u Banjaluku pod komandom generala Hildburgshausena sa zadatkom da zauzmu Banjaluku i da prodru u dolinu Bosne i Drine. Veliki je vezir preporučio bosanskom veziru Ali-paši Hakimoglu ‘da izbje-

BANJA LUKA KROZ PROSTOR I VRIJEME

Gradski most sa tvrđavom Kastel na gravuri iz XIX-og vijeka, mjesto gdje se godine 1737 odigrala jedna od najvećih bitaka u istoriji grada

Arhivski snimci magazina ”Šeher Banjaluka”

gava borbu’. Ali-paša nije prihvatio savjet velikog vezira, već je s vojskom, sastavljenom u većini od domaćih Muslimana, iznenada napao austrijske čete koje su se ulogorile na Banjalučkom polju. General Hildburgshausen je pozvao komandanta banjalučke tvrđave da se preda, a ovaj je odgovorio topovskom paljbom, a Hildbergdhausen otpoče cerniranjem Banjaluke i sistematskim napadom s linije Lauš Brdo - ušće Vrbanje na tvrđavu. Ovu je predstavljala citadela-kastel u južnom kutu rijeka Crkvene i Vrbasa, zaštićena sa juga i zapada vodenim rovom, a opasana bastioniranim 6-8 metara visokim i 2 m debelim zidovima, povezana mostom s predgrađem na na desnoj obali Vrbasa. Posada, blagovremeno pojačana, cijenjena je na 5.000 ljudi. I pored žilavo aktivne odbrane, napadač je 31. VII poseo desnu obalu Vrbasa , 3 / VIII zauzeo je ispred trvđave jurišne transeje i spremao se da noću 4./5. VIII izvrši opšti juriš na lijevoj obali Vrbasa, dok je slabi odred generala Baranya trebalo s desne strane da prodre preko mosta u tvrđavu. Za to vrijeme Ali-paša krene vojsku od Travnika preko Jajca u selo Podrašnicu (izmedju Jajca i Sitnice), sačeka ”pobjedničke čete od Ostrovice pod Mehmed-begom Fidahićem” i odluči da napadne opsadu na desnoj obali Vrbasa. Vezirova je vojska vještim manevrom iznenadila austrijsku vojsku 4. VIII izvršivši oko podne opšti napad na Baranya i pojačanja. Mehmed-beg Fidahić na desnom krilu obiđe s konjicom pješadiski front, udari snažno u lijevi bok, gdje se nalazila konjica, raspršte je i unese nered i paniku u cijeli neprijateljski raspored. Tek pred noć 4./5. VIII borba je prestala. Austrijanci su tog dana imali oko 6000 mrtvih (veći dio se utopio u Vrbasu) i 3000 ranjenih, protivnički gubici su mogli biti nešto manji. Ali moralni poraz je bio takav da je Hidbugshausen već 5.VIII napustio Banju Luku.”

U XVIII-om i XIX-om vijeku veliki požari su četiri puta poharali čaršiju u Donjem Šeheru pri čemu je svaki put izgorjelo na desetine dućana. Dućani su nakon požara obnavljani, ali za razliku od prvobitnih, novi su u XIX-om vijeku građeni od tvrdih materijala. U cijelom navedenom periodu grad se unekoliko prostorno širi; na prostoru sa desne strane Vrbasa mahale Mejdan, Stupnica i Kulmahala dobivaju svoje skoro konačne okvire, a pored naselja Gornji Šeher, Novoselija, Sitari, Čaire, Pećine, Dolac, Pobrđe,...vremenom se vrši parcelizacija zemljišta i započinje izgradnja naselja Hiseta, Nove varoši ... Sam kraj vladavine Osmanlija u graditeljskom smislu obilježen je izgradnjom željezničke pruge normalnog kolosijeka od Banjaluke do Dobrnjina / Bosanskog Novog, izgradnjom bezistana / Pokrivene čaršije sa trideset dućana, te izgradnjom samostana trapista ”Marija Zvijezda” u Delibašinom selu od 1869. Godine.

Legenda o Safikaduni

Za banjalučku čaršiju i tvrđavu Kastel vezana je najljepša banjalučka legenda – Legenda o Safikadi, neizmjernoj i tragičnoj ljubavi dvoje mladih. Publicista Aleksandar-Aco Ravlić je zabilježio tri verzije legende, a jedna od njih glasi: Mlada i lijepa Safikada zapela je za oko stasitom turskom askeru (vojniku, pr. a.). Ali i on se njojzi dopao. Zidine starog grada Kastela i čaršijski zakoni nisu bili prepreka njihovoj ljubavi.

Naredba o iznenadnom pokretu sultanovih askera bila je strahovit udarac njihovoj, još nedoživljenoj, sreći. Na posljednjem

sastanku zakljinali su se jedno drugom na vjernost, a Safikada je na kraju kroz plač rekla: ”Bit ću ti vjerna do groba.” Sutradan, uoči polaska turske askerije, Safikaduna je, protivno svim običajima, došla da isprati svog mladića. Bilo je to nekako oko podneva kad top sa kule označava polovinu dana. Čim je topdžija upalio fitilj, Safikaduna je hitro stala pred top i iz sveg glasa povikala: Vjerna sam ti do groba. A kad je top oglasio podne, Safikaduna je bila među mrtvima. Njen grob se nalazi u ulici izmedju Džamije Ferhadije i tvrđave Kastel. Odavno je postala tradicija da zaljubljeni posjećuju taj grob i pale svijeće u ima vječne ljubavi.

Grob Safikade uz Ferhad-pašinu ulicu između džamije Ferhadije i tvrđave Kastel

Ulica između džamija Ferhadije i Arnaudije

Era golgetera Fišera

I sretna i sjetna prisjećanja velikog centarfora

Muhameda Ibrahimbegovića Fišera: Uvijek vjeran svome Naprijedu i svome Borcu, a najviše dresu sa brojem 9.

Piše: Željko TICA

Tamo, preko Vrbasa, uvijek se igrao najbolji fudbal, tamo su se prosto rađali golgeteri. Oni najbolji, zna se, odlazili su u banjalučki Naprijed. Tim fudbalskim putem išli su Omer Jusić, Pašo Bećirbašić, Sead Šatrić, Muhamed Ibrahimbegović...

- Ono što nas sve „veže“, to je da smo odrasli u blizini, da smo igrali raja protiv raje, da smo svi počeli u Naprijedu, a onda nas je put odveo u Borac - priča Muhamed Ibrahimbegović Fišer, nezaboravni golgeter banjalučkog Borca, koji je njegov dres obukao tek iz drugog pokušaja.

Golgeterska „žica“

- Jedno vrijeme sam trenirao u juniorima Borca kod Alije Osmančevića Hahe. On mi je rekao da nisam igrač za taj klub. Naravno, zaboljelo me je to, tužan i razočaran vratio sam se u Naprijed, ali čvrsto odlučan da kad-tad dokažem da su grdno pogriješili u procjeni mojih fudbalskih kvaliteta.

Tadašnji treneri Naprijeda, Brane Krivokuća i Dobrivoje Sabljić, osjetili su da 17-godišnji Ibrahimbegović ima golgetersku „žicu“.

- Sa specijalnim ljekarskim pregledom igrao sam za prvi tim. Naprijed je tad nastupao u Krajiškoj zoni, imao je sjajnu ekipu, bili su to: Omerbašić, Vlajić, Dž. Smajić, Tahirović, Salihagić, F. Ališić, Dervišević, Šašivarević... Uspjeli smo da osvojimo Kup braće Podgornik, u finalu smo pobijedili Borac sa 2:1, ja sam postigao oba gola.

Sve mu se „poklopilo“ u krajiškom derbiju protiv Slobode iz Novog Grada na Mejdanu.

- Novljani su bili vodeći klub Krajiške zone, jurišali su na drugoligaško fudbalsko društvo. Došli su na Mejdan čvrsto ubijeđeni da će pobijediti, napraviti još jedan korak ka šampionskim počastima. Pobijedili smo ih sa 2:1, što je tada bilo veliko iznenađenje. Postigao sam oba gola, proglašen sam za igrača utakmice. Drugi gol bio je istinsko remek-djelo, kada sam sa ivice šesnaesterca pogodio suprotan ugao čuvara mreže Novljana Alunovića, koji se nije ni pomjerio. Nikad neću zaboraviti taj tim Naprijeda, izgledao je ovako: Mašić, Hrustić, Ekinović, Duraković, Vlajić, Žujić, Kojić (Dž. Smajić), Tahirović, Ibrahimbegović, Latifić, Gorić (Dervišević). Na toj utakmici bio je tadašnji trener Borca Gojko Zec...

Veliki borac – u Borcu

I Zec ga je pozvao u Borac, odmah mu je ukazao povjerenje.

- Od prvog trenutka vjerovao je u mene. Na moju veliku žalost, Zec, koji je bio sjajan trener i u klub uveo dosta novina, otišao je, a umjesto njega je postavljen Ivan Čabrinović. Za mene su tad nastupili teški dani, nigdje me nije bilo, za njega kao da nisam postojao. Mislio sam da dignem ruke od svega, da se ponovo vratim u svoj Naprijed. Bolio me je takav odnos, jer su igrali slabiji od mene.

Ni Čabrinović se nije dugo skrasio na kormilu, zamijenio ga je Boris Marović.

- Zec me je otkrio, a Marović je moj fudbalski otac. Njemu mogu da zahvalim što sam postao prvotimac Borca. On mi je pružio šansu koju sam dugo čekao. Na debiju protiv prvoligaša Borca postigao sam gol, potom sam bio strijelac protiv Radničkog u Nišu, po dva puta zatresao mrežu

Proletera i Čelika i „devetka“ je postala moje fudbalsko vlasništvo. Odigrao je za Borac utakmice i utakmice, evidenciju nije vodio, ali misli da ih je bilo između 400 i 500. Neke pamti... - Sa Čelikom smo vodili veliku bitku za opstanak, oni su nam došli u goste. Znalo se, ko pobijedi blizu je svog cilja. Na Gradskom stadionu igrao se 90. minut, mnogi su pomislili da ćemo se sunovratiti ka drugoligaškim vodama, a onda sam zatresao mrežu Vujačića. Gradski stadion je prosto „eksplodirao“ od radosti. Bio je to zlatan pogodak, za pamćenje. Vrijedan opstanka u prvoligaškom društvu. Bilo je još golova, ali ovaj mi je jedan od najdražih u karijeri. Pamtim i mečeve sa Partizanom, Dinamom, Hajdukom, Crvenom zvezdom. Dinamo smo, čini mi se da nas je vodio Bobi Spasojević, u prvenstvu pobijedili sa 5:1, da bi nam se oni samo nekoliko dana kasnije revanširali u Kupu. Ili ona kup utakmica sa Zvezdom na „Marakani“, kada je Abid Kovačević prosto „eksplodirao“. Zasjenio je Zvezdine zvijezde Petrovića Pižona, Savića, Šestića…, savladali smo ih sa 4:1, ja sam ušao u igru, zamijenio sam Smileskog.

Golmani su od njega strahovali

Gotovo preko noći Ibrahimbegović je postao strah i trepet za protivničke odbrane, golmani su od njega strahovali. Nema čuvara mreže kojeg nije savladao.

- Padali su reprezentativci, Petrović iz Zvezde, Marić iz Veleža, dinamovac Stinčić, Dalanović, „jedinica“ Olimpije, Mešković iz splitskog Hajduka, „Željin“ čuvar Janjuš... Bili su to sjajni golmani, ali volio sam ih vidjeti na koljenima.

U prvoj sezoni u kojoj je dobio pravu šansu postigao je devet golova, da bi u drugoligaškom društvu čak 22 puta zatresao mrežu. Prvoligaški povratak je obilježio sa 11, a onda u narednoj sezoni 12 golova…

- Kad je Borac ispao iz lige poslije one fudbalske režije u Zagrebu i Boru, te sezone zajedno sa Pejovićem iz Crvenke podijelio sam prvo mjesto kao najbolji strijelac Druge lige „zapad“. Svojim golovima doprinio sam ekspresnom povratku Borca u elitu.

Nije se bojao duela, bio je beskompromisan, čuveni zagrebački TV komentator Ivan Tomić ga je nazvao banjalučki džambo-džet.

- Nisam bio nimalo nježan, tukao sam se sa centarhalfovima. Žalili su se mnogi da sam grub, ali još više bih ja to mogao reći za njih. Kad oni nisu birali sredstva da me onemoguće, e onda im ni ja nisam ostajao dužan. Centahalfovi poput Hatunića, Blaškovića, Miljkovića, Alajbegovića, Šišića, Kozića... bili su prave fudbalske gromade, snažni momci, takav sam bio i ja, pa kad smo se sudarili, sve je prštalo. Golgeter mora da bude neustrašiv, čak i drzak. Bez toga nema golova. Nikad nisam prvi započinjao kavgu, ali nikad nisam ni uzmicao.

Jedini je fudbaler Borca u istoriji koji se našao u klubu 50 jugoslovenskih strijelaca.

- U jugo-eliti postigao sam 78 golova. Najbolji sam Borčev strijelac i u Evropi sa šest pogodaka. Pet sam dao Rimelanžu, a jedan Anderlehtu, koji je te godine osvojio Kup kupova, Borac ga je jedini savladao, dok sam

ja postigao pobjedonosni gol. Zašto da krijem, drago mi je zbog toga, to je Borčeva fudbalska istorija.

Preko „grane“

Iz Borca se otisnuo preko „grane“, dvije godine branio je boje turskog Fenerbahčea.

- I opet sam bio najbolji klupski strijelac. Osvojio sam sa „Fenerom“ titulu i Kup. Turci su ludi za fudbalom, stadioni su uvijek bili puni. A kako navijaju i slave uspjehe, to je prava ludnica.

Karijeru je završio tamo gdje je i počeo njegov fudbalski uzlet, na Gradskom stadionu.

- Borac je tada bio drugoligaš. Igrao sam sa Malbašićem, Sredojevićem, braćom Raičević, Topićem... Žao mi je što nisam odigrao oproštajnu utakmicu, tadašnje kupsko rukovodstvo zaboravilo je ne samo na mene nego na još neke igrače, koji su zaslužili da se na pravi način oproste od dresa i kluba kojem su mnogo dali.

Jedno vrijeme trenirao je banjalučki Naprijed.

- To je moja fudbalska ljubav. Sa Naprijedom sam 1989. osvojio prvo mjesto u Međuopštinskoj ligi. Preko Lijevča i kroz baraž stigli smo do Republičke lige. Imali smo sjajnu ekipu, branio je Ferenčak, igrali su Gračanin, Omerkadić, Ljutić, Balaban, braća Filipović, Pehadžić... U debitantskoj sezoni u Republičkoj ligi bili smo „hit“, osvojili smo peto mjesto.

Kad zaborave na veterane

Jedno vrijeme nije dolazio na Gradski stadion - Mnogo toga se izmijenilo, promijenilo, došli su neki novi ljudi, na nas veterane su zaboravili. Nikad neću zaboraviti kad me je, dok sam gledao jednu utakmicu Borca, a bila je ciča zima, vidio iz novinarske lože Željko Tica, sa kojim sam odrastao preko Vrbasa, igrali smo u Naprijedu. Došao je do mene na tribine i rekao mi: „Ideš sa mnom u novinarsku ložu, tebi je tamo mjesto, a ne na tribinama.“ To me je istinski dirnulo. Tada su mnogi gledali kako se zovem, čak i oni sa kojima sam nekad bio prijatelj. To se ne zaboravlja.

Kad su ga pozvali, vratio se u Borac. Postao je član klupskog rukovodstva. Bio je sportski direktor, koordinator za sportska pitanja. U to vrijeme Borac je osvojio Kup BiH, šampionsku titulu, dva puta igrao u Evropi...

- Borac se vratio tamo gdje mu je i mjesto, u vrh fudbala BiH. On uvijek mora težiti borbi za trofej, za izlazak na evropsku scenu. Veliku stvar u tom periodu uradio je Željko Kopanja. On je bio ta pokretačka snaga koja je Borac izvela na stazu uspjeha. Nažalost, Borac je opet na pogrešnom putu. To nije dobro, to se mora promijeniti - kaže Muhamed Ibrahimbegović Fišer, nekadašnji nezamjenljivi prvotimac Borca.

I njegov najbolji strijelac na prvoligaškoj i evropskoj fudbalskoj sceni.

To je već klupska istorija...

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine Riznica duha

Među prve kulturne, obrazovne i naučne institucije osnovane nakon Drugog svjetskog rata spada i Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, koja je osnovana 22. maja 1945. godine. OsnovanajekaoNarodnabiblioteka – centralnazemaljskabibliotekaUredbomoNarodnojbiblioteciFederalneBosneiHercegovine, objavljenomuSlužbenomlistuFederalneBosnei Hercegovine, 31. oktobra1945. godine.

Funkcije i zadaci Biblioteke su već tada bili definisani Uredbom Ministarstva prosvjete Federalne Republike Bosne i Hercegovine, prema kojoj ova biblioteka vrši funkciju nacionalne, centralne (matične), naučne i razvojne, a sa razvojem univerziteta u BiH, i univerzitetske funkcije koja će vremenom postati jedna od njenih glavnih funkcija, a od 1957. godine i sastavni dio naziva.

Kulturno, univerzitetsko i informacijsko središte BiH

Narodna biblioteka je 1951. godine smještena u prostorije Vijećnice, čime je ova ustanova dobila osnovne uvjete za rad. Osnovana su odjeljenja za nabavku, prijem, klasifikaciju i katalogizaciju, odjeljenje za periodiku, za rijetke knjige, rukopise i specijalne zbirke, bibliografsko odjeljenje, a kasnije služba centralnog kataloga i međubibliotečke pozajmice, te matična služba. Zakonom o bibliotekama Bosne i Hercegovine, donesenim 1957. godine, Biblioteci je pridodata i univerzitetska funkcija, pa je ona tako postala Narodna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine. Prva čitaonica u prostorijama Vijećnice otvorena je 1964. godine, sa 300 korisničkih mjesta.

U narednih više od 40 godina, do 1992. godine, Biblioteka je izrasla u tipičnu nacionalnu, državnu biblioteku, respektabilno kulturno, univerzitetsko i informacijsko središte Bosne i Hercegovine, sa fondom koji je do 1992. godine narastao na oko 2,5 miliona publikacija.

Formiranje univerziteta, te njihovih fakulteta, utjecalo je na to da NUBBIH proširi svoju nabavnu politiku na stranu, naučnu i referensnu građu, da poduzme korake ka modernizaciji, uvođenjem automatske obrade podataka, osavremenjivanje kataloga, intenziviranje izrade tekuće bosanskohercegovačke bibliografije, međubibliotečke pozajmice i razmjene, te naposljetku i formiranjem Referalnog centra za naučne informacije.

Ustrajavanje u misiji kulture i obrazovanja

Tokom rata 1992-1995. uništeno je oko 80 % bibliotečke građe i umjetničkih djela, kompletna informacijska infrastruktura od 25 kataloga sa više od 7 miliona kataloških listića, arhiva, namještaj i jedinstvena građevina, prelijepa Vijećnica.

Uprkosplanetarnomstradanju, ovaustanovaustrajavausvojojmisijikulture, obrazovanjainaukei pružauslugeakademskojikulturnojzajednici, nastojećidapratievropskeisvjetskestandardeuoblasti informacijsko-bibliotečkedjelatnosti, aradiinadigitalizacijiiočuvanjuodpropadanjanajosjetljivijegdijelaknjižnogfondauOdjeljenjuSpecijalnihzbirki (NacionalnogspomenikaBiH), kojegčinerukopisi, stareirijetkeknjige, kartografskaigrafička, te muzičkazbirka, aštopredstavljakulturnoblago BosneiHercegovine.

NacionalnaiuniverzitetskabibliotekaBosnei

Hercegovinesvojuuniverzitetskufunkcijuobavlja krozdjelovanjeNacionalnogCOBISScentrakojikao takavobavljasljedećefunkcije: planiranje i usklađivanje aktivnosti u vezi s povezivanjem biblioteka u COBISS sistem, osiguravanje računarskih kapaciteta za rad sistema i centralnih servisa, osiguravanje programske opreme COBISS i korisničke dokumentacije za uzajamnu katalogizaciju, za lokalno bibliotečko poslovanje i za druge servise, upravljanje uzajamnom bazom podataka COBIB, organiziranje obrazovanja i stručna pomoć bibliotekama i drugim korisnicima programske opreme i servisa COBISS, utvrđivanje osposobljenosti stručnih bibliotečkih radnika za učešće u uzajamnoj katalogizaciji, stručna pomoć bibliotekama u konverziji i prijenosu podataka iz drugih sistema.

SastavnidiosistemaCOBISS.BHjeiinformacionisistemoistraživačkojdjelatnostiuBosnii HercegovininazvanE-CRIS.BH(www.ecris.ba). ECRIS.BHsadržipodatkeoistraživačima, istraživačkimorganizacijama, odjeljenjimaiprojektima uBosniiHercegovini.

Kontinuiran razvoj aplikacija COBISS sistema čini sistem aktualnim i za bibliotekare i za korisnike.

E-CRIS sistem omogućava praćenje naučne produkcije jedne zemlje, te kreiranje personalnih bibliografija naučnih radnika, što povećava vidljivost naučnih rezultata i dostignuća.

Pored navedenih zadataka i aktivnosti, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine radi na stručnom osposobljavanju i educiranju bib-

Pripremili: Dr. Ismet Ovčina i Mr. Adelaida Grabovica

Foto: NUBBIH

liotekara iz cijele Bosne i Hercegovine, organizira brojna stručna savjetovanja, konferencije i kurseve u okviru Centra za permanentno obrazovanje bibliotekara. Glavni cilj permanentnog obrazovanja koje sprovodi ovaj Centar je osposobljavanje zatečenog i kadra koji se zapošljava u biblioteke za propisno, stručno, savremeno i kvalitetno obavljanje: osnovnih poslova u bibliotečko-informacijskoj oblasti i priprema za polaganje stručnih ispita, složenih stručnih poslova i posebnih, specijalnih stručnih poslova.

Naučne informacije, katalozi, čitaonice, građa…

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine sjedište je i nacionalnog centra za ISBN, ISSN, ISMN, DOI te CIP (katalogizacija u publikaciji).

Uz redovne usluge za korisnike koje obuhvataju:

• Referalni centar za naučne informacije;

• Katalog (upis, narudžba i posudba građe, informacije, tematsko pretraživanje, upute,edukacije u pretraživanju online kataloga i baza podataka, kopiranje, skeniranje, te evidencije, statistike);

• Čitaonice;

• Smještaj građe;

• Zaštita, restauracija i konverzacija građe;

• Međubibliotečka pozajmica;

• Registar naučnih institucija, naučnog kadra i infrastrukturnih ulaganja u FBiH / E-CRISS;

• Austrijska biblioteka;

• Čitaonica Eugene Schulman;

• Digitalizacija građe.

Specijalne zbirke kao nacionalno blago

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine svojim korisnicima nudi fondove Specijalnih zbirki koje su u julu 2020. godine proglašene nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine, što njene zbirke, Zbirka starih i rijetkih knjiga, Zbirka i arhiva rukopisa, Kartografska zbirka, Grafička zbirka, Muzička zbirka čini još vrijednijim pisanim naslijeđem.

Građa Specijalnih zbirki NUBBiH je raznovrsna u pogledu sadržaja, u pogledu grafije i jezika na kojima je pisana ili štampana. Koristi se prvenstveno za naučnoistraživačke radove, kako bosanskoherce-

govačkih tako i stranih naučnih i kulturnih radnika.

Odjeljenje periodike i službenih publikacija kao dio Sektora nabavke, obrade, periodike i službenih publikacija, bavi se kataloškom obradom kontinuiranih izvora u cilju zaštite, čuvanja i rekonstrukcije ove građe. U sklopu odjeljenja nalaze se :

• Nacionalni ISSN centar za Bosnu i Hercegovinu;

• Zbirka stare periodike i službenih publikacija;

• Kataloška obrada kontinuiranih izvora (domaćih i stranih) i unos stanja fonda;

• Čitaonica stare periodike;

• Tekući magacin periodike.

Odjeljenje periodike i službenih publikacija obrađuje kontinuirane izvore u svim njenim oblicima, štampanom ili elektronskom.

Obrađenu građu čine štampane serijske publikacije, online serijske publikacije, integrativni izvori, digitalizovana stara periodika dostupna u digitalnim kolekcijama i serijske publikacije objavljene na CD-u, flash memoriji (tekstualne i zvučne datoteke) i sl.

Promocija književnosti za djecu

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine dugi niz godina intenzivno radi na promociji književnosti za djecu i mlade, a samim tim i autora ove književnosti. Aktivnosti poput promocija, izdavanja dječijih knjiga dovele su do logičnog slijeda da je NUBBIH postala i nominacijsko tijelo za nominaciju kandidata iz Bosne i Hercegovine za Memorijalnu nagradu „Astrid Lindgren“, od 2007. Godinu, koju svake godine dodjeljuje švedska

vlada.

Astrid Lindgren, najpoznatija po knjizi o avanturama hrabre djevojčice Pipi Duge Čarape, jedna je od najpoznatijih autorica književnosti za djecu i mlade. Za svoj je rad Astrid Lindgren nagrađena brojnim švedskim i međunarodnim nagradama, između ostalog i nagradom Hans Christian Andersen, najprestižnijim svjetskim priznanjem na području dječje književnosti, a od 2003. godine švedska vlada u njezinu čast dodjeljuje nagradu ALMA (Astrid Lindgren Memorial Award), čiji je cilj promicanje dječje književnosti i književnosti za mlade.

Memorijalna nagrada Astrid Lindgren nagrađuje autore, ilustratore, usmene pripovjedače i promotore čitanja koje nominiraju svjetske organizacije i biblioteke.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka BiH od 2007. godine je nominacijsko tijelo za nominaciju kandidata iz Bosne i Hercegovine za Memorijalnu nagradu „Astrid Lindgren“, pritom ispunjavajući sve uslove predviđene navedenim standardima. Fond nagrade od 530.000 € najveći je u svijetu za dječiju i književnost za mlade, te druga najvrijednija nagrada za književnost u svijetu.

Podrazumijeva se da Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine obavlja i druge aktivnosti u skladu sa zahtjevima vremena i digitalne tranzicije i korisnika, a rukovodeći se standardima IFLA-e i drugih meritornih bibliotečkih asocijacija u Evropi i svijetu. Pokazao je to i ovogodišnji međunarodni sajam knjiga u Sarajevu, na kojem ova riznica knjiga uvijek ima i svoj štand, na kojem se okupljaju autori naučnih, publicističkih i literarnih djela, među kojima i oni iz dijaspore.

Vrijeme između dva broja našega, i vašega, magazina bilo je i dalje u svijetu u znaku sukoba i teških, neželjenih riječi, ali i traženja puteva rješavanja, i zacjeljivanja, tih otvorenih pitanja, i rana, a tom nagovještaju nekog ljepšeg ozračja uveliko doprinose i ljepše riječi, koje dolijeću sa stranica knjiga i iz srca mnogobrojnih pisaca i umjetnika, i sa usana onih koji te knjige promoviraju na sajmovima, književnim susretima i u svim prilikama kada pjesma može da stane i pred prijetnje, pa i cijevi.

Da, na svu sreću, to je vrijeme i knjige, o kojem pišemo na više stranica, izvještavajući sa književnih promocija i u Švedskoj, i u Banjaluci, i u Sarajevu, s aprilskog internacionalnog sajma knjiga.To je ujedno i najava još jednog »živog izdanja« susreta »Vezeni most« u Banjaluci, jula ove godine, kada će ova manifestacija prijateljstva i ljubavi, te svekolike umjetnosti i sporta, obilježiti svoj značajan jubilej – 20 godina kako zajedno nastojimo da lijepe riječi nadjačaju svaku mržnju i sve ono što na to podstiče.

TREPERAVA SVJETLOST

Ovo Vrijeme knjige donijelo nam je, prvo u Geteborgu, svojevrstan sajam izdanja i literarnog stvaralaštva u dijaspori, koji je organiziralo Društvo pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj, pokazujući se, zatim, i kao izuzetan učesnik 34. Internacionalnog sajma knjiga i učila u Sarajevu, na kojem su imali i svoj štand i veoma zapažene promocije novih knjiga i prevoda svojih članova – pisaca i prevodilaca Izeta Muratspahića,Harisa Tucakovića, Enise Popović Čengić, Midhata Ajanovića, Anese Kozarac, Samira Deumića i dr. Zamolili smo predsjednika ovog društva, prof. dr. Izeta Muratspahića, da nam za ovaj broj napiše poseban prilog o ovoj, slobodno možemo reći, evropskoj književnoj misiji.

Susret saradnika i prijatelja: Zlatko Lukić, Mirsad Filipović, Šime Ešić i Muharem Serbezovski

Svjetlost nad

otvorenim stranicama

Poziv na drugovanje sa knjigama – u svjetlu Sajma knjiga u Sarajevu i novih značajnih izdanja

Foto: Mirsad Filipović

A pjesnička riječ bljesnula je i na stranicama jednog zajedničkog izdanja naših autora iz Danske,kao što bi zasijala i »Hladna suza na kamenu vrelom«, kako se i zove ta knjiga za koju jedan od pjesnika, Denis Dželić, napisa »da je dobila krila«. Uz njega, u ovoj svojevrsnoj antologiji zastupljeni su pjesnici: Muamer Avdić, Emir Bajrović, Dino Čopelj, Dževad Drljević, Elmedin Jamaković, Adisa Šeho Ovčina i Nermin Šaran, te prozaist Vezuv Bašić Knjiga se je inače okitila sajamskom nagradom za promociju literature naših pisaca u dijaspori.

Iz Banjaluke stigle su lijepe vijesti o promociji značajnih djela naših autora, Banjalučana; prvo je pjesnik, prozaist, dramski pisac i esejist Ranko Pavlović predstavio u Vijećnici Banskog dvora svoja Izabrana djela u 16. knjiga, a zatim je gost međunarodnog festivala književnosti »Imperativ« bio banjalučki pisac Amir Alagić koji živi i stvara u Puli, a koji je u svom rodnom gradu promovirao upravo roman »Ogledalo za krletku«, koji je tematski i duhovno vezan i za njegov zavičaj i sjećanja na djetinjstvo. (Ova značajna izdanja naći će svoja mjesta i u julskom prilogu »Vezeni most 2023.).

Banjaluka je bila domaćin i jednoj panorami poezije, lijepog naslova »Treperava svjetlost«, u kojoj treperi 120 izabranih pjesama, za 120 godina Hrvatskog kulturnog društva »Napredak«, koje je i u banjalučkoj kulturi i umjetnosti utisnulo duboke tragove. U ovom broju pišemo opširnije o ovom pjesničkom daru, čije ćemo stihove, sigurno, čitati i u našim narednim izdanjima. Blok »Vrijeme knjige« približava nam posebno i jedan vrijedan naslov banjalučke književnice i kolumnistke našega magazina Radmile Karlaš – »Oj drugovi jel’ vam žao«.

PORUKE JOŠ JEDNOG SAJMA KNJIGA

Svjetlost je posebno čudesno treperila i sa otvorenih stranica brojnih knjiga i drugih publikacija, izloženih na 110 štandova 34. Internacionalnog sajma knjiga i učila u sarajevskoj Skenderiji. A među 120 izdavača bili su i oni koji su, na ukupno 60 promocija u »Bosanskoj kući«, središnjem mjestu ove velike smotre knjiga, predstavili i nove naslove autora iz dijaspore, banjalučkih autora te redovnih učesnika susreta »Vezeni most« u Banjaluci, među kojima su i dobitnici nagrade »Vezeni most – Nasiha Kapidžić Hadžić«. Tako je prošlogodišnja dobitnica ovog priznanja, autorica brojnih knjiga proze i poezije, Valerija Skrinjar Tvrz, dobitnica i jedne od najvažnijih sajamskih nagrada – za izdavački poduhvat: za svoju »Bosansku trilogiju«, romane o Bosni »Na svojoj, na plemenitoj«, »Jutro u Bosni« i »Bosna i Soča«, čiji je izdavač »Lijepa riječ« iz Tuzle. Na promociji ovog opusa na Sajmu knjiga istaknuto je da se u djelima ove slovensko-bosanskohercegovačke književnice »prepliću bosanske, i balkanske, sudbine i drame, u širokom životnom luku od skoro šest stoljeća«, te da se tu »nadahnuto oslikava bosanski duh i

Piše:Ismet BEKRIĆ

upućenost jednih naroda na druge«. Ljudi moraju živjeti zajedno –poruka je ovih čudesnih stranica ispisanih o zemlji u kojoj autorica nije rođena, ali koju doživljava kao svoju, plemenitu.

Izdavačka kuća »Lijepa riječ« iz Tuzle, koja svakog jula dolazi u Banjaluku sa izložbom svojih knjiga, na ovogodišnjem Sajmu knjiga oživjela je i sjećanja na veliku Banjalučanku, pjesnikinju Enisu Osmančević Ćurić, njenom knjigom »Sunčana strana djetinjstva«, koja nas vraća u njeno djetinjstvo i u njen zavičaj – grad na obalama Vrbasa.

Predstavljajući ovaj poetski spomenar, ovu priču koja traje, njen urednik i pjesnik Šimo Ešić ponovo je naglasio ono što je krasilo Enisinu poeziju, da je »pisala divnu poeziju… Samosvojnu. Tanki lirski plet. Pun vedrine, kao djetinjstvo. Ne one vedrine koja pokreće na grohotan smijeh, nego one tihe, dražesne, koja plamti u nama i zadržava nam osmijeh na usnama, godinama poslije pročitanih stihova…«

»Za našu poetsku vezilju život je jedna čudesna, beskrajna pjesma. A dio te pjesme, tog poetskog treptaja, svakako je i ova knjiga koju nam je, kao dio veza u zajedničkom stvaranju ljepote, ostavila Enisa Osmančević Ćurić, kao odsjaj djetinjstva i zavičaja, i kao svoj slap u proticanju i sjećanju…« Čitamo u pogovoru ove nadahnute, i sjetne i sretne knjige, kojega je napisao pjesnik Ismet Bekrić, a kojega ćemo u cjelosti objaviti u idućem broju, u prilogu »Vezeni most«, susreta kojega je početkom ovog stoljeća pokretala i Enisa, ostavljajući nam mnogo sunca svoje dobrote.

»Lijepa riječ« je pažnju posvetila i novim knjigama svojih autora, i dobitnika nagrade »Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most«

- Muhidina Šarića, koji je za svoju novu proznu knjigu »Prva ljubav prvi put« dobio nagradu Društva pisaca BiH, kao za najbolju knjigu za djecu u protekloj godini, i Ismeta Bekrića, čije je novo lektirsko izdanje zbirke pjesama »Jesen u gradu« ovog puta objavljeno u ćirilici. Među izdanjima autora iz dijaspore, od kojih su mnogi upravo odabrali »Lijepu riječ«, spomenimo i zanimljiv roman mlade spisateljice iz Slovenije Selme Skenderović »Zašto šutiš, Hava?« (Zakaj molčiš, Hava?), koji je dobio i nagradu izdavača za najbolju knjigu mladog autora. Djelo je sa slovenskog jezika na bosanski prevela Valerija Skrinjar Tvrz (o ovom izdanju možete više pročitati i u ovom broju).

RADOST STVARANJA I ČITANJA

Izdavačka kuća Planjax iz Tešnja ponovo je bila u središtu sajamskih događanja i susreta; smjenjivale su se promocije, razgovori i podjele nagrada i priznanja u literaturi za djecu, kojoj se posvećuje posebna pažnja, nagradnim konkursima, naučnim skupovima i djelovanjem Instituta za dječiju književnost. Ovog puta na ovoj svečanosti knjige podijeljene su i nagrade »Planjaxovo pero«, za najbolje priče za djecu, a od ove godine i nagrada »Dječiji osmijeh«, za najbolji rukopis novog dometa u ovoj literaturi. Prvi dobitnik ovog priznanja, sjetimo se, i prvi je dobitnik nagrade, koju krase imena Nasihe Kapidžić Hadžić i »Vezenog mosta«, pjesnik, prozaist i izdavač Šimo Ešić, za bajkovite »Pustolovine Žirka Nemirka«

Primajući ovu nagradu, knjigotvorac i knjigoljubac Šimo Ešić je naglasio, da je posebno srećan da je primio nagradu koja je dobila ime po dječijem osmijehu, jer i on je čitavog svoga života upravo želio da svojim stihovima i prozom probudi osmijehe na dječijim licima. Pisati za djecu, znači prije svega – radovati se, i tu radost dijeliti i sa svojim malim i velikim čitaocima.

Među brojnim autorima, koji su ovog aprila promovirali svoje

nove knjige, bila su i dva Banjalučana u dijaspori, ali srcem u Banjaluci. To su Džabir Maglajlić, koji nam je poklonio čudesnu monografiju stvorenu kistom i stihovima, posvećenu svome, i našem, gradu i svojim prijateljima, i u Banjaluci, i širom svijeta, U ovom broju donosimo i tekst Banjalučanina u Sarajevu Muharema Krzića, i nekoliko cteža sa stranica ovog izdanja, koje će oživjeti i na stranicama našeg julskog broja, tematski posvećenom i »Vezenom mostu«.

A promocija druge knjige pozvala nas je, svojim stihovima, notama i crtežima, na »Brod kapetan-Adriana«, kojega su zajednički ukrasili Kemal Handan, pjesmama posvećenim djeci i djetinjstvu, Sakib Jakupović, svojim notama u koje je »obukao« pjesme, i ilustrator Emir Isović koji je knjizi poklonio i poseban kolorit. O ovoj nesvakidašnjoj knjizi, čija je promocija proglašena najboljom na ovom sajmu, pročitajte više u daljem drugovanju sa knjigama.

A u to drugovanje na najbolji način uvest će vas Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, koja se u svojoj punoj svjetlosti i ulozi predstavila i na ovogodišnjem prazniku knjige u Sarajevu. Vrijeme knjige vrijeme je i za drugovanje sa knjigama! (Priredio: Ismet BEKRIĆ)

Jedna od mnogobrojnih promocija

Veoma raznovrstan izbor, zaključio je Damir Jeginović

U okviru XXXIV Internacionalnog Sarajevskog sajma knjiga i učila 2023., Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine predstavila je svoju bogatu izdavačku produkciuizložbom i promocijom tri najnovija izdanja: „Vijećnica – NUB BiH u potrazi za identitetom“; „Bosna i Hercegovina na geografskim kartama do 20. stoljeća“, te „Ismet Mujezinović: restauracija i konzervacija umjetničkih djela NUB BIH“

Knjiga Vijećnica – NUB BiH u potrazi za identitetom, usko je povezana sa obilježavanjem 25./26. augusta 1992. Godine, datuma stradanja, i svjedoči zapravo o tužnoj sudbini ove institucije u poratnom periodu, koja nije prevazišla implikacije ratnih dešavanja.

Promotori knjige su bili Ibrahim Spahić, počasni član NUB BiH, prof. dr. Adnan Busuladžić i autor dr. Ismet Ovčina, koji je ujedno i glavni i odgovorni urednik publikacije. Recenzije potpisuju mr. sci. Amra Rešidbegović i prof. dr. Adnan Busuladžić.

„Knjiga Vijećnica – NUB BiH u potrazi za identitetom, prije svega, ima namjeru i obavezu da i na ovaj način sumira i podsjeti sve nadležne na borbu Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine za pravno-finansijski status, ali i borbu za rješavanje njenog statusa u zgradi Vijećnice, u koju je smještena 1951. godine, kada se Administrativno-upravna funkcija Vijećnice usmjerava ka kulturnom naslijeđu i nauci“, istakao je na promociji autor publikacije, dr. Ismet Ovčina.

NUB BIH je na ovogodišnjem Sarajevskom sajmu knjiga promovisala i izdanje iz Kartografske zbirke Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine - „Bosna i Hercegovina na geografskim kartama do 20. stoljeća“. Promotori

Značajni izdavački projekti

Kandidati za nagradu „Astrid Lindgren“ za 2024. godinu: Bajruzin Planjac i Fahrudin Kučuk

Tekst: Medina Mašić Sipović

su bili voditelj Grafičke i kartografske zbirke NUB BiH, Teufik Osmanović, priređivač publikacije; prof. dr. Adnan Busuladžić, recezent i dr. Ismet Ovčina, glavni i odgovorni urednik.

U ovoj publikaciji opisano je i predstavljeno 49 karata na kojima je prikazana Bosna i Hercegovina. Najstarija karta koju posjeduje NUB BiH jeste Sclavoniae, Croatiae, Carniae, Istriae, Bosniae finitimarumque regionum nova descriptio, njemačkog kartografa Augustina Hirschvogela, koja je nastala u Nürnbergu 1565. godine. Među starim i vrijednim kartama nalazi se i Mercatorova karta Sclavonia, Croatia, Bosnia cum Dalmatiae parte, zatim karta Partie meridionalle du Royaume de Hongrie, Croatie, Dalmatie, Bosnie..., kao i karta La Croazia, Bosnia, e Servia edi nuova projezione. Katalog je pored bibliografskog opisa karata donio i preslike jednog broja njih te njihove detaljne opise, a popraćen je i uvodnom studijom o kartografiji općenito te kartama i kartografima koji su zastupljeni u katalogu.

Krajnji cilj izrade i štampanja kataloga jeste na jednom mjestu obuhvatiti, prezentirati i adekvatno predstaviti vrijednu građu svim zainteresovanim korisnicima, istraživačima, naučnim radnicima u zemlji i inostranstvu.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, kao svoj doprinos zaštiti i prezentaciji kulturnog naslijeđa u ovoj godini pripremila je još jedno značajno izdanje pod nazivom „Restauracija i konzervacija umjetničkih djela Grafičke zbirke Nacionalne i univerzitetske biblioteke BiH, Ismet Mujezinović“

NUB BiH u svrhu očuvanja umjetničkih slika koje se nalaze njenim fondovima, a čuvaju se u Grafičkoj zbirci, pokrenula je

projekt restauracije i konzervacije ovih umjetničkih djela. Realizacija zamišljenog višegodišnjeg projekta započeta je umjetničkom slikom Ismeta Mujezinovića, na kojoj je oslikan pejzaž bosanske mahale.

Za realizaciju aktivnosti predviđene projektnom aplikacijom, restauracija i konzervacija umjetničke slike Ismeta Mujezinovića i opis postupka restauracije i konzervacije, NUB BiH je angažovala restauratora, prof. Sanjina Lugića, ujedno i promotora izdanja.

Sa ovim novim izdanjem NUB BiH je uspješno dovršila još jedan projekt s namjerom promocije i zaštite baštine koju posjeduje i čuva, te će sa ovom praksom nastaviti i u budućnosti, kako bi i ostale umjetničke slike iz svog fonda sačuvala i produžila im njihov vijek trajanja, a na sveopće dobro budućih generacija i naše države.

Dodjelom nagrada i posebnih sajamskih priznanja, završen je XXXIV Internacionalni Sarajevski sajam knjiga 2023, pod motom „Autorska prava i slobode“. Stručni žiri donio je odluke o najboljim u 18 kategorija kao i o dobitnicima posebnih i specijalnih sajamskih priznanja.

Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine je pored aktivnog predstavljanja svoje izdavačke produkcije i nekoliko sajamskih promocija svojih posljednjih izdanja, konkurirala i za nagradu ovogodišnjeg sajma.

Prema odluci stručnog žirija, Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine je dobila nagradu u kategoriji Umjetnost i arhitektura: „Sarajevo throught the history: from a neolithic settlement to a metropolis and years of urbicide“ autora emeritusa Mehmeda Bublina.

U okviru ovogodišnjeg Sarajevskog sajma knjiga NUB BiH je promovisala i kandidate za ALMA 2024. Na osnovu odluke Komisije za nominaciju bosanskohercegovačkih autora za ALMA 2024., Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine kao ovlašteno nominacijsko tijelo iz BiH za Astrid Lindgren Memorial Award za 2024. godinu kandidirala je dva istaknuta bosanskohercegovačka pisca i promotora čitanja za djecu i mlade. Nominacija za autora pripala je književniku Fahrudinu Kučuku, dok je nominacija za promotora čitanja za djecu i mlade pripala književniku Bajruzinu Planjcu

Dodjela nagrada i priznanja za najbolje autore i izdavače koje se ceremonijalno dodjeljuje po završetku Sajma predstavlja krunu bogatog programa i vrijedan podsticaj autorima i izdavačima za izvanredan izdavački i naučno-istraživački rad i opći doprinos društveno-kulturnoj zajednici.

Dr. Ismet Ovčina prima zasluženu nagradu

Vrlo zapažen govor: Mr. Adelaida Grabovica

Nagrađeni učesnici ovogodišnjeg sajma

Bogata izdavačka produkcija NUB BIH-a

Završen 34. Internacionalni sajam knjige u Sarajevu

VRLO USPJEŠAN NASTUP NAŠIH PISACA

Prijatno iznenađenje na ovogodišnjem 34. Internacionalnom sajmu knjiga u Sarajevu, održanom od 12. Do 17. aprila, priredilo je Društvo pisaca, prevodilaca i bibliotekara iz Švedske, koje je po prvi put imalo vlastiti štand i niz zapaženih promocija svojih djela u sajamskoj ”Bosanskoj kući”. Čak trinaest članova Društva uspjelo je, usprkos radnim obavezama, putovati u Sarajevo i uzeti aktivno učešće na ovoj veličanstvenoj promociji nastavnih učila i literarnog stvaralaštva. Izložbeni štand Društva posjetio je veliki broj posjetilaca Sajma, kao i mnogi poznati književnici, prevodioci i kulturni radnici, koji su sa velikom pozornošću i hvalom iznosili vlastita mišljenja o djelima naših autora i njihovim promocijama, a posebno o radu i aktivnostima samoga društva.

Ovdje treba svakako napomenuti da je Društvo bh. književnika, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj, kako to stoji i u njegovom statutu, dobrovoljna, demokratska, nepolitička i neprofitna organizacija koju čine pisci, prevodioci i bibliotekari aktivni u Skandinaviji. Osnovano je 3. marta 2019. godine u Göteborgu i od tada se aktivno bavi promocijom i razvojem našega jezika, književnosti, prevodilaštva, čitalačke kulture i kulturne razmjene, kako u dijaspori, tako i u matičnoj zemlji. Društvo već godinama koncem mjeseca februara održava vlastiti popularni dvodnevni Sajam knjige u Göteborgu, a ni u vrijeme pandemije nije prestajalo sa radom, već je priređivalo svake druge srijede online književne večeri sa poznatim našim piscima, kako iz dijaspore, tako i iz domovine.

Učešće na Sajmu knjiga u Sarajevu smišljena je strategija valorizacije rada našega društva i uspostavljanja saradnje sa svim drugim sličnim organizacijama. Namjera je bila da se pisci i njihova djela učine vidljivijim, jer su se dosad nalazili na margini i književnog stvaralaštva u zemljama gdje žive, ali i u domovini Bosni i Hercegovini.

Na Sajmu su hronološkim redom održane sljedeće samostalne promocije:

Izet Muratspahić: „Dramer från Bosnien-Hercegovina” (prvi i dosad jedini izbor bh drama na švedskome jeziku); Mubera Šabanović: „Bezvremena ljubav“ i „U vrtlogu ljubavi“; poetske zbirke Enisa Popović Čengić: „Mojih šesnaest kućnih prozora“ i „Ples sa bojama“; Samir Deumić: „romani „Krug“ i „Tragom aška“; Anesa Karaica: „Tačka“; Midhat Ajanović: „Bolovanje“, roman, te izdavač „Daorson“, koji je ovom prilikom predstavio čak trinaest svojih djela raznih autora.

Posebno je bilo značajno i specijalno književno veče naših autora u svečanom VIP salonu na Skenderiji, koje je održano u subotu 15. aprila u 18.00 sati, a gdje su naši pjesnici imali priliku da javno recitiraju svoju poeziju i čitaju odlomke iz proznih djela.

Na kraju, uspješnost rada našega Društva, njegovih članova i kvalitet književnih ostvarenja koja su predstavljena na Sajmu, potvrđuju i čak tri nagrade koje smo dobili, a to su:

Nagrada Društvu pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj za najbolju promociju djela „Hladna suza na kamenu vrelom“. Radi se

Piše: Izet Muratspahić

Izet Muratspahić, Branko Tomić, Haris Tucaković, Ibrahim Spahić, Edhija Hadžimusić Mahić, Damir Petrinić i Enisa Popović Čengić

zajedničkoj knjizi u kojoj su objavljeni radovi devet bh. stvaralaca koji žive i rade u Danskoj. Inicijator nastanka ovog djela je Muamer Mušo Avdić, a među autorima u knjizi je i naš član Vezuv Bašić;

Nagrada za najbolju prvu knjigu objavljenu kod izdavača učesnika na Sajmu za djelo „Krug” autoru Samiru Deumiću i Izdavač „Daorson“, Skövde, dobio je nagradu za cjelokupnu izdavačku produkciju u dijaspori.

Dakle, ako sumiramo nastup Društva pisaca, prevodilaca i bibliotekara u Švedskoj na ovogodišnjem 34. Internacionalnom sajmu knjige u Sarajevu, možemo biti sasvim zadovoljni. Ostvarili smo zapažen uspjeh i bili pravo osvježenje ove velike manifestacije knjige i književnog stvaralaštva, ostvarili mnogobrojne kontakte, upoznali

mnogo važnih ljudi i, što je možda najvažnije, stekli iskustva kako da još bolje radimo i još se bolje pripremimo za naredni sajam.

Ono što bih ja još pridodao jest da bi bilo dobro da naši savezi i društva u Švedskoj nastoje uključiti u svoje programe aktivniju saradnju sa našim društvom i da organiziraju redovite književne večeri i slične sadržaje, kako bi naši pisci imali prilike da promoviraju svoja djela i ovdje, u zemlji u kojoj žive i stvaraju. Dobar primjer je Savez Banjalučana u Švedskoj koji poklanja veliku pažnju našim stvaraocima u dijaspori, objavljujući njihova djela i njihove recenzije u svom magazinu „Šeher Banjaluka“, jedinom listu koji redovno izlazi u Skandinaviji i jedinom banjalučkom magazinu koji izlazi u dijaspori. Čak su se potrudili i da na našem sajamskom štandu u Sarajevu dostave određen broj ovog lista koji je dijeljen posjetiocima.

Dugogodišnji prijatelji i saradnici našeg magazina, Enisa i Zlatko

Vrijednu nagradu je dobio Semir Deumić

Nagrada za izdavačku djelatnost: Haris Tucaković

Valerija Skrinjar Tvrz, Selma Skenderović i Šime Ešić

Zašto šuti Hava

Selma Skenderović:U biti važi, da li je neka osoba dobra, ili nije…

Selma Skenderović, bosanska Slovenka ili slovenska Bosanka, već prve godine svog književnog stvaralaštva krunisala je vrijednim priznanjem koje joj otvara puteve pisane riječi – postala je pobjednica Festivala mlade literature Urška za 2020. godinu. JSKD – Javni sklad kulturnih dejavnosti objavio je nedavno njenu nagrađenu zbirku kratkih priča Zakaj molčiš, Hava? (Zašto šutiš, Hava?), v kojoj se umjetnički bavi s raznolikim, pa i teškim temama, kao što su pitanja identiteta, tuđine, pripadnosti.

Kako, zapravo, Hava, koja je došla u Sloveniju iz BiH, doživljava svoj položaj tuđinke?

Autorica Selma Skenderović o svojoj je knjizi je napisala, da je sastavljena od 15 priča, u kojima se tematika drugih naroda prepliće i sa drugačijim pogledima na one koji su na nekom rubu. Upravo zbog tog straha pred odzivima drugih glavna protagonistka Hava dugo se ustručavala da govori naglas. Po godinama šutnje odlučila je o tome, i uopšte o svim sferama života, progovoriti, bez zlih namjera, ali otvoreno.

»Osjećala sam potrebu da napišem ovakvu knjigu, jer je ova tematika u slovenskoj literaturi veoma rijetko tretirana, ako je i uopće«, kaže Selma Skenderović. »Riječ je o rušenju predrasuda. Željela bih, da bi bar jedan čitalac ili čitateljka čitajući ovu knjigu shvatili, da nije važno koje si narodnosti ili vjere. Stvarno se uvažava samo to, da li je neka osoba dobra ili nije.«

A sada, kad je ova zanimljiva i nagrađivana knjiga zaživjela i u prijevodu na bosanski jezik, iz pera uvažene književnice Valerije Skrinjar Tvrz, koja također živi i stvara u dva jezika, njena autorica Selma Skenderović sve više shvaća ulogu literature u povezivanju i međusobnom uvažavanju.

»Moj dolazak u Sarajevo, na Sajam knjiga, na kojem je moja zbirka priča dobila nove čitaoce, spoznajem da je književna riječ čudesni most, i da su narodi Balkana, i ovih prostora, i bliži nego što smo to mislili«, rekla je Selma Skenderović na promociji, 16. aprila 2023. godine, kad je dobila i nagradu izdavača za najbolju knjigu mladog autora. »Literatura je otvorena za dijalog među mladima, i pomaže nam da se bolje razumijemo.«

Već na početku predstavljanja ove unikatne knjige – treba se vratiti i njenim izvorima; njen autor Džabir Maglajlić iz poznate je, i mnogobrojne, porodice Maglajlića, koja je kroz stoljeća zadužila Banju Luku, dajući doprinos u raznim oblastima ljudske aktivnosti, o čemu upečatljivo svjedoče i nazivi pet ulica, nekoliko škola i ustanova, imenovani po njezinim istaknutim pripadnicima.

Moglo bi se dugo pričati o njima kroz povijesni tok vremena, ali nekoliko činjenica kazuju da su u svakom vremenu svoga bitisanja, od dolaska predaka iz kasabe Maglaja, oduvijek bili na pravom putu povijesnih događanja. Preci su im sudjelovali u obrani Bosne na području Maglaja, kao prvi Reisu ‘L Ulema pradjed Ibrahim Maglajlić, priključivši se 1878. godine pokretu otpora austro-ugarskoj okupaciji. A potomci su se prihvatili obrazovanja čak i ženskih pripadnika, što im je omogućilo da daju Banjoj Luci i Bosni i Hercegovini veliki broj istaknutih muslimanskih intelektualaca, izuzetnog osjećaja za opći napredak. Tako je kadija Maglajlić bio 1941. godine potpisnik Peticije predane vlastima NDH u Zagrebu, u kojoj je tražena obustava progona sugrađana pravoslavne vjeroispovijesti. Nažalost, zbog toga su završili u fašističkim zatvorima, pa i sam kadija. Kasnije se cijela porodica priključuje NOB-u, a četvorica sinova i kćerka Vahida ginu u partizanima.To je jedina žena heroj u SFRJ, a i njezin brat Šefket također je svoju hrabrost krunisao odličjem heroja.

Na tom stvaralačkom i pravom putu je i autor ove monografije »Kistom i perom – moja i naša Banja Luka« (izdavač »Planjax«), koji svojim temperamentom, porodičnom tradicijom, školovanjem, aktivnim učešćem na svim poljima, a posebno sporta i slikarstva, uspijeva nastaviti tradiciju natprosječnosti, i u tome ne mogu ga spriječiti niti agresija, iz 1992., ni sve prateće porodične nedaće, niti prognaništvo Banjolučana.

Sebi je, kao cilj, odredio da ponovo objedini diljem svijeta raseljene Banjolučane, njihove potomke i sve koji dođu do ove knjige, jer ovo je knjiga sjećanja na zajednički život Banjolučana svih nacija i vjera u našem gradu i progonstvu, vjerno opisujući taj kolorit našeg zajedničkog života, koji je krasio natprosječni uspjeh naše zajednice u

Knjiga sjećanja na zajednički život

O knjizi »Kistom i perom – moja i naša Banja Luka« Džabira Maglajlića, na promociji na Međunarodnom sajmu knjiga u Sarajevu, 14. aprila 2023.

Piše: Muharem KRZIĆ

sveučilišne profesore, naučnike, industrijalce, slikare, književnike, glumce, muzičare, novinare, istaknute pojedince na svim poljima umjetnosti, fudbalere, tenisere, košarkaše, rukometaše, atletičare, šahiste, čak kajakaše i boksače, koji su sudjelovali u svim reprezentacijama bivše Jugoslavije, kao i dobitinci međunarodnih srebrenih i zlatnih Olimpijskih medalja. Jednom riječju, nosila je oreol trećeg najuspješnijeg grada u Jugoslaviji po svim mjerilima.

I u progonstvu, diljem svijeta, brojna su imena uspješnih Banjolučana, slikara svjetskog glasa, kemičara s najvišim priznanjima, sveučilišnim profesorima, biznismenima, odličnim tehničkim profesionalcima, književnicima, diplomatama. Džabir Maglajlić je uspio takvu Banju Luku ponovo oživjeti u našim sjećanjima - riječju i slikom. Riječju su mu pomogli sugrađani iz prognaničke dijaspore, a slikarstvom ne samo da je kao u filmskom nizu uspio oslikati karakteristična sjećanja već pokazati da je umjetnost trajna kategorija življenja.

I današnji Banjolučani, starosjedioci i novopridošli (voljom ili nevoljom), moći će da shvate svu veličinu življenja u harmoničnoj višenacionalnoj sredini. Nije moguće nikome ostati netaknut prema portretima ili oslikanim pejsažima, koji se još mogu vidjeti ili naslutiti, uz stihove i riječi koje dodatno pobuđuju raznovrsne emocije i iznenada shvati da su, i tako prividno rasuti, raseljeni, povezani i danas sačuvani za buduće generacije isprepletenih vijencem vodenih tokova i brzaka rijeke Vrbas i pritoka Vrbanje, Suturlije, Švrakave, ponegdje pregrađenim branama protiv zaborava. I zato su shvatljive riječi muftije Ibrahima ef. Halilovića, kada 1993., na žalbe i pitanja sugrađana zbog terora, i srušenih džamija: “Pa zar ima išta gore da nam se desi”, smireno odgovara da ima:”Ne daj, Bože, da smo mi rušili crkve.”

I bez obzira na nametnute promjene nadošlog doba, znakove nasilne urbanizacije u gradu, ova osebujna knjiga, vrijedno svjedočanstvo o našem gradu i njegovim žiteljima, pomaže nam da prebrodimo žal za Banjom Lukom i prelijepom mladošću, a mlađim generacijama može biti svjetionik nade i vjere u bolje sutra, jer ovaj grad je ipak samo dio naše domovine.

HLADNA SUZA NA KAMENU VRELOM

Idejni tvorac projekta uvaženi pjesnik i slikar Muamer Mušo Avdić kaže:

Narod koji nema svoje pjesnike, najpogodniji je za nestanak. U poeziji su ubilježeni njegovi vječiti znakovi indentiteta. Prateći nekolicinu istaknutih autora koji žive i rade u Danskoj, javila se ogromna želja za izdavanjem zajedničke knjige kao trajni i čvrsti dokaz postojanja ljudi iz Bosne i Hercegovine koji ne žele i neće da zaborave svoju jednu i jedinu domovinu Bosnu i Hercegovinu, svoju tradiciju, kulturu i običaje. Ovo je prva zajednička knjiga grupe autora koji žive i rade u Danskoj, ima izuzetnu vrijednost jer ovo je prva knjiga bosanskohercegovačkih autora čija se poezija i proza našli u ovoj jedinstvenoj knjigu. Sa ovom knjigom je dokazana i potvrđena ljubav i povezanost prema Bosni i Hercegovini, ali i kao dokaz da naši ljudi pokušavaju da očuvaju sve vrijednosti naše domovine. Sama želja za očuvanjem našeg jezika je urodila plodom našeg povezivanja, uzajamnog poštovanja i uvažavanja.

U knjizi su predstavljeni: Vezuv Bašić, Muamer - Mušo Avdić, Emir Bajrović, Dino Čopelj, Dževad Drljević, Denis Dželić, Elmedin Jamaković, Adisa Šeho Ovčina i Nermin Šaran.

Izdavač te knjige je Udruženje za kulturu - Nova svjetlost Sarajevo (KNS).

Hladna suza na kamenu vrelom dobila je zahvalnicu od BH Radio Odense, kao izraz ljubavi prema Bosni i Hecegovini, a na ovogodišnjem Sajmu knjiga u Sarajevu dobila je nagradu za najbolju promociju djela na sajmu.

Knjiga me je oduševila. Napisao sam na Facebooku:

Postoji pjesma nam pjesmama, postoji ljepotica nad ljepoticama, postoji i knjiga nad knjigama.

„Hladna suza na kamenu vrelom“, bila je u svima nama uspavana dok smo je budni snivali u bijelim noćima, u nemirnim snovima, pokrivena blagim čaršafima sjete i čemera. Bila je u meni onog jutra kada sam prvi put ugledao sunce Danske dok je kovnoj autobusa sa prognanicima tumarao zlatnim poljima uljane repice. Gledao sam kroz prozor u cvijetove crvenih makova koji su rasli po strani uz cestu, slamnate krovove kuća...

Ovo je knjiga koju su pisci pisali knjizi, ne sebi, ne čitaocima. Bilo je suđeno od Fortune da ugleda svjetlo dana i bude zapažena.

Knjiga je stećak koji kao kameni brod plovi Danskim morima i fjordovima. U hercegovačkom kamenu uklesanom bosanskim sevdahom drijema historija.

„Hladna suza na kamenu vrelom“ je most koji veže i plete naše snove.

Moćna je ova knjiga-ljepotica, osjetio sam snagu kad se spustila na moj dlan. Privio je uz sebe, mirisala je na novorođenu bebu, neiskvareno i čisto. Negdje sam napisao da najljepše miriše ljubav, odmah iza nje dolazi miris nove knjige.

Osjetio sam kako ova knjiga miriše ljubavlju, listovi joj prekriveni patinom vremena, zapahnu me jutarnji povjetarac, nanese mirise ruža iz avlije, razliše se boje rijeka, hladovinu aleja, žubore Neretva, Vrbas, Sava, Una...

Ova knjiga otvori vrata sobe u kojoj pišem, pusti samoću van, osjetih se bogat jer imam osam prijatelja po peru i deveru.

Autori: Muamer Mušo Avdić, Denis Dželić

Piše: Ismet BEKRIĆ

Živeći svoje prognaničke godine u Kaliforniji, na obalama Pacifika, Banjalučanin Kemal Handan sanjao je svoju “zlatnu rijeku” Vrbanju, i svoju nostalgiju pretakao u stihove. Tako su nastajale njegove dvije knjige pjesama: “Usnula planeta” (2011) i “Arija iz akvarija” (2012) u kojima je oživljavao slike i odsjaje djetinjstva i zavičaja. Pjesnik se vratio izvoru svojih nadahnuća, boraveći češće u banjalučkom naselju kraj pitome rječice Vrbanje, da bi sve te rasute i skupljane godine okupio na stranicama nove pjesničke zbirke, iz koje je isplovio jedan čudesni brod, na kojem je i pravi kapetan, Adrian…

I tako, da bi zaboravio nehumanost i teške i tužne slike rata i prognaničkog života, “pesnik je posegnuo za detetom u sebi i podario nam mudru radost življenja i odrastanja”, napisala je profesorica Ljiljana Mojsilović Stojanović u svojoj recenziji. “Utešio je sebe, obradovao i, kroz igru, poučio decu ali i oplemenio odrasle.”

Pjesme treće Handanove zbirke inspirisane su i stvarnim likovima, najčešće djecom, koja imaju svoja stvarna imena i svoje svakodnevne želje i snove, igre i radosne trenutke. Kapetan Adrian, zapravo sam pjesnik, primio ih je na svoj, i njihov, brod, da bi se, nakon mnogih maštovitih putešestija i igrarija, našli i u lijepoj luci jednog Sajma knjiga, u Sarajevu, i da bi tu među korice i

PROMOCIJE Stihovi u muzičkom ruhu

Pjesnik Kemal Handan kao kapetan posebno raspjevanog broda – knjige “Brod kapetan-Adriana” – koja se na svojoj maštovitoj plovidbi malo “zaustavila” i na Sajmu knjiga u Sarajevu.

latice primili sve one koji nisu zaboravili da su i odrasli, zapravo, samo velika djeca.

“Dječiju družinu sa svih meridijana Kemal Handan ukrcava na “Brod kapetanAdriana”. Započinje plovidba kojoj kraja nema, kojoj nauditi ne mogu ni bure i oluje spoljašneg svijeta, na kojoj caruju igra i ljubav.” Tako je, između ostalog, o ovoj knjizi napisala i banjalučka profesorica Ljiljana Stanar.

Draž ove zbirke je i u tome, da je stihove odjenuo u note, u muziku, Handanov prijatelj, svestrani banjalučki muzički umjetnik, kompozitor, Sakib Jakupović, koji, kako u svojoj recenziji ističe prof. dr Dragana Cicović Sarajlić, “stvara muziku za djecu prožetu iskrenim i dubokim osjećajima…” I

zaključuje: “Ovakve pjesme mogu doprinijeti razvoju muzičkih sposobnosti, emocija, mašte, pozitivnih crta karaktera, izgrađivanju muzičkog ukusa, bogaćenju vokabulara novim pojmovima, oplemeniti dijete i uljepšati mu život.” To je zapravo zajedničko djelo pjesnika i kompozitora, kojem se je, svojim ilustracijama, pridružio i Emir Isović dajući ovome još jednu dimenziju, likovnu.

A kad su se riječi, note i boje splele, onda nije ni čudo da je i sama promocija ovog izdanja dobila na Sajmu nagradu za svoju neposrednost i maštovitost..

Pa, zaplovimo malo u stihove, note i boje ove zbirke, koja će nas dovesti i na obale Vrbasa, na još jedan “Vezeni most”.

Ove godine banjalučki književnik Ranko Pavlović obilježava punih šest decenija od svoje prve pjesničke zbirke „Nemir sna“. Tim povodom izdavačke kuće „Besjeda“ iz Banje Luke i „Prometej“ iz Novog Sada objavile su njegova Izabrana djela u dva kompleta sa ukupno 14 tomova.

Komplet za odrasle čitaoce sadrži izbor iz njegovog bogatog proznog i poetskog stvarealašta, dosad objavljenog u više od 50 knjiga. Naslov prvog toma je APSOLUTNA TIŠINA (pjesme u slobodnom stihu), drugog KAMEN KRAJ PUTA (soneti), trećeg STRIC I ISIDORA (kratke priče), četvrtog KNJIGA O KLJUČU (pripovijetke 1), a petog SPOZNAJA BEZ ADRESE (pripovijetke

Uz 60-godišnjicu književnog rada Ranka Pavlovića:

IZABRANA DJELA U 14 TOMOVA

Ta čudesna poetska nit

Ranko Pavlović na dobrto posjećenoj promociji svojih Izabranih djela na Međunarodnom sajmu knjiga u Beogradu

2). U šesti tom uvrštena su dva romana (GROMADA i NEBESKE KOSTURNICE), a u sedmi još dva romana (JAHAČI I OSTALI i KAKO UHVATITI LEPTIRA). Osmi tom, naslovljen PRIČA ĆE SAČUVATI KNJIGU, donosi izbor Pavlovićevih eseja i ogleda.

U drugom kompletu, takođe iz 50-ak djela za najmlađe, u šest knjiga uvršteno je ono najbolje iz stvaralaštva za djecu ovog plodnog pisca, odavno zastupljenog u čitankama i lektiri, nagrađenog mnogim priznanjima za književna ostvarenja namijenjena najmlađim stvaraocima, među kojima su i „Mali princ“. „Princ dječijeg carstva“, „Vezeni most – Nasiha Kapidžić Hadžić“ i druga. KAD ZINU PATIKE naslov je izbora pjesama, a slijede

Banjalučka “Besjeda” I novosadski “Prometej” objavili su Izabrana djela za djecu i odrasle Ranka Pavlovića u 14 tomova.

Izabrana djela Ranka Pavlovića dobila su najprestižniju nagradu na Međunarodnom sajmu knjige u Banjaluci – za izdavački poduhvat

Pripremila redakcija

FRULA OD MJESEČINE (priče 1, za mlađi uzrast), LOMAČA ZA VJEŠTICE (priče 2, za stariji uzrast), BAJKE, te romani TAJNE KRALJEVOG GRADA i KAKO SE ISPRIČALA NEISPRIČANA BAJKA.

Na Međunarodnom sajmu knjiga u Banjoj Luci septembra prošle godine Pavlovićeva Izabrana djela izdavačima su donijela nagradu „Moštanica“, najprestižnije sajamsko priznanje za izdavački poduhvat godine.

Izdavačke kuće „Prometej“ i „Besjeda“ priredile su mi, u susret mom, vrlo mi dragom jubileju, veliku radost – kaže Pavlović. – Zoran Kolundžija i Nenad Novaković, kao urednici načinili su pravi izbor kojim sam sasvim zadovoljan.

Krajem marta ove godine u prepunoj Vijećnici Banskog dvora u Banjaluci promovisana su Pavlovićeva izabrana djela, čime je ujedno obilježena i 60-godišnjica književnog stvaralaštva ovog pisca koji iza sebe ima vrlo bogat opus namijenjen odraslim čitaocima i djeci. Prof. dr Sanja Macura, ističući raznovrsnost žanrova u Pavlovićevom stvaralaštvu, koje karakteriše posebna vrsta topline i dobrote, rekla je da bi se cjelokupan studijski program teorije književnosti mogao protumačiti kroz njegovo djelo, dok je

Trajanje književne riječi

O bogatom književnom opusu Ranka Pavlovića, koji je među prvima dobio i nagradu „Nasiha Kapidžić Hadžić – Vezeni most“, pisat ćemo i u idućem broju našeg magazina, koji će posebnim prilogom obilježiti i značajan jubilej – dvije decenije susreta „Vezeni most“. Pisac će za naše čitaoce odabrati i neku od svojih brojnih priča. A sada, uz ovu informaciju o promocijama Pavlovićevih Izabranih djela, istaknimo onu značajku njegovog književnog stvaralaštva, koju je sam spomenuo u razgovoru na stranicama „Nezavisnih novina“ u Banjoj Luci: Trajanje. Riječ je o kontinuitetu njegovog nadahnuća i bogatstvu žarova, od književnosti za djecu i drama do poezije, proze i esejistike.

književnik Ranko Risojević posebnu pažnju posvetio njegovoj neprekinutoj poetskoj niti koja se jednako uočava i u njegovoj poeziji i prozi, u dramskim tekstovima, pa i u esejima.Željka Avrića posebno je istakla svježinu njegovih soneta i originalnost kratkih priča koje uspešno korenspondiraju sa dometima tog žanra u svjetskim okvirima.

Narednog dana promocija je održana u organizaciji Narodne biblioteke „Veselin Masleša“ u Laktašima, kada je u ovoj ustanovi svečano otvorena i kolekcija od poklonjenih više od 1300 knjiga koje je ovaj pisac darivao iz svoje kućne biblioteke. Ranije je nešto više od 1500 knjiga poklonio Narodnoj biblioteci „Ivo Andrić“ u Čelincu, u kojoj je takođe održana vrlo uspjela promocija njegovih Izabranih djela. U Tesliću, zavičajnom gradu njegovog djetinjstva, čiji milje čitaoci prepoznaju u njegovim pričama za mlade i odrasle čitaoce, još ranije je otvoren Pavlovićev legat s velikim brojem knjiga, dokumenata, priznanja i njegovih predmeta.

Prva promocija Izabranih djela Ranka Pavlovića održana je na beogradskom Međunarodnom sajmu knjiga, u svečanoj sali koja nosi ime Duška Radovića, a prva u Bosni i Hercegovini u Doboju, gradu u kome je, u izdanju „Paralela“, objavljen njegov pjesnički prvenac. Možda je baš ta činjenica privukla veliki broj posjetilaca u Narodnoj biblioteci i uticala na stvaranje izuzetno prijatne atmosfere.

Komplet za odrasle sadrži osam knjiga pjesama, pripovijedaka, romana i eseja

Komplet Izabranih djela za djecu obuhvata šest Pavlovićevih knjiga

„Najnoviji roman prozaika Amira Alagića koji već godinama živi na istarskom poluotoku, dedićevski nazvan „Ogledalo za krletku“, osvaja nepretencioznom, diskretnom emotivnošću koja se ne može lažirati. Riječ je o netipičnom autofikcijskom romanu koji počinje poput okrutnog krimića vijestima o stvarnom masovnom ubojstvu koje se dogodilo 1988. godine u okolici Banje Luke, da bi se onda nenadano pretvorio u intimnu dramu jedne privlačne utopljenice čije posljednje dane pokušava istražiti strastveni i tajanstveni, a pomalo i opsesivni Banjolučanin koji živi u Puli. „Ogledalo za krletku“ tako postaje i srčana kronika Banje Luke, koja je za autora, ali i mnoge druge grad s tri lica, ali i složeni literarni eksperiment kao stvoren za filmsku ekranizaciju.“

Ovako o novom djelu Banjolučanina u Puli, Amira Alagića, piše Denis Derk u zagrebačkom „Večernjem listu“, nakon što je proglašen najboljim domaćim romanom u 2022. godini prema izboru ovog uglednog dnevnog glasila. Sa svojim romanom autor je u aprilu ove godine došao i u svoj rodni grad, mjesto radnje, da ga predstavi u okviru festivala literature „Imperativ“ .

O ovom romanu „divne i dirljive melankolične ljepote“, kako je u Expressu istakao Želimir Periš, svakako će biti još riječi na stranicama našeg magazina, a sad ga našim čitaocima i sugrađanima i u gradu i širom svijeta želimo predstaviti s nekoliko odlomaka, po izboru samog autora.

PROMOCIJE Literarni eksperiment

Roman Amira Alagića „Ogledalo za krletku“, za kojega kritika kaže da dočarava i srčanu kroniku Banje Luke, predstavljen na izvoru svoje stvarnosti i fikcije.

Pripremila redakcija

Zaborav je najsigurnije utočište

Amir Alagić: Odlomci iz romana „Ogledalo za krletku“

I Poglavlje: Malo tko je znao da je ta proljetna noć 1988. godine, koja je započela mahnitim pohodom za kojeg je rastrojeni Drago Udovčić nožem sasjekao i usmrtio troje ljudi, od čega dvoje djece, a ranio njih osam, završila još jednom smrću. Nekoliko kilometara nizvodno, u šipražju pod Venecija mostom, zorom je pronađeno žensko tijelo. »Mislio sam da je neko smeće«, kasnije će govoriti Denis Šabić koji je tog prohladnog jutra, u sklopu tjelovježbe, uzvodno gurao čamac dajakom u namjeri da od Rebrovačkog mosta stigne sve do Novoselije. Već je bio prošao dobrih dvadeset metara kraj nje kad se odlučio vratiti i bolje pogledati. »Kao da me nešto povuklo nazad.« Plutala je među raznobojnim najlonskim vrećama i ritama, zavučena duboko u šaš. Dugačkim dajakom s čeličnim vrhom prokrčio je put i podbo kaput načinjen od bouclé tkanine čiji su se sivo–crni čvorići i petljice rastočili u vodi. Sledio se kad ju je okrenuo. U grču otvorene oči i blago spregnute pomodrjele usne na snježnobijelom licu izbrazdanom bičevima smeđe kose, stvorili su sliku koju Denis Šabić nikad neće zaboraviti. »Bila je tako lijepa«, reći će mi trideset godi na kasnije. Drago Udovčić bježao je i krio se od milicije puna dva dana. Sve raspoložive snage bile su usmjerene na njega, a slučaj smrti nepoznate žene zadržan je u tajnosti i ostavljen po strani, da bi ga uskoro okarakterizirali kao samoubojstvo. Jedini tragovi nasilja bile su tamne modrice na leđima utopljenice načinjene vrhom dajaka, za što je bio optužen Denis Šabić. Ali on je imao čist alibi. Do iza ponoći pio je s društvom u Kajaku otkud su prešli u kuću Zorana Šipke u susjedstvu, gdje su orili još koji sat dok ih njegova majka nije potjerala na spavanje. Četvorica su ostala, prespavavši na podu u kuhinji, što je pred milicijom posvjedočila i Zoranova majka Darinka Šipka, a među njima je bio i Denis Šabić. Kasnije je utvrđeno da je smrt nastupila oko ponoći, barem šest sati prije pronalaska tijela, u vrijeme kad je, što je nekoliko desetaka svjedoka moglo potvrditi, Denis Šabić, gol do pasa, pijano urlikao i pjevao: »Volim te, Bahro...« sve dok nije, zajedno s društvom, izbačen iz lokala i otpraćen daleko niz ulicu. Već je zorom, još uvijek pijan, krenuo uz Vrbas. »Tad sam bio jak kao bik«, govorio mi je, onako ćelav, debeo i podbuhao, gol do pojasa, sa zlatnim lančićem oko vrata, do filtra popušenom cigaretom među požutjelim prstima i bocom piva pod nogama. Tihi smrad vode, tako usko vezan za djetinjstvo, lebdio je u zraku. U gradu nije bilo mosta s kojeg te večeri nesretna žena nije skočila. Za svaki, od Venecije, preko Gradskog i Zelenog, pa sve do onog u Karanovcu, postojao je svjedok koji ju je vidio kako stoji uz ogradu. Jedan ju je čak ugledao i na Rebrovačkom, gotovo kilometar nizvodno od mjesta na kojem je nađena. Pet dana kasnije, na tratini podno Kastela, pronađene su cipele, lijepo složene jedna kraj druge, položene na kameni zidić, visok taman toliko da ih voda ne može odnijeti kad se podigne brana i Vrbas nadođe. Pronašao ih je Cvijeto Tadić, u to doba patolog u bolnici Paprikovac, zanesenjak koji je od tolikih smrti što su mu prošle kroz ruke na svijet gledao kroz paravan umišljaja i sna. »Niko mi nije trebao reći da su njezine. Odmah mi je sve bilo jasno.« Još iste večeri ih je odnio u mrtvačnicu. »Pasale su joj kao salivene«, reći će mi, ne bez ponosa. Tako je utopljenica zaigrala makabričnu ulogu Pepeljuge, a milicija, sapeta većim brigama, jedva je dočekala da slučaj proglasi samoubojstvom.

Tako bi i ostalo da se u rano proljeće 2018. godine u policijskoj postaji u Puli nije pojavio Antun Blažević i prvoj policajki na koju je naišao navodno rekao: »Ja sam ubio Anju Bakul.«

XXIV. poglavlje: Rođen sam u ludnici, na onom istom mjestu gdje je Anja Bakul provela gotovo četiri mjeseca života i otkud je, zapravo, započelo njezino putovanje prema obali Vrbasa, tamo pod visokim zidom Kastela. Nedugo po mom rođenju rodilište je preseljeno u novoizgrađenu bolnicu na Paprikovcu, a kompleks dotrajalih baraka ograđenih visokom ogradom, na koju su nadogradili bodljikavu žicu, prenamijenjen je u odjel psihijatrije.

Mama je bila jedna od starijih rodilja. Imala je gotovo dvadeset i devet. Tog je dana u rađaoni kraj nje ležala neka jako mlada djevojka, gotovo dijete, koja je satima vriskala i urlikala od bolova. Dolazile su joj sestre i babice, provirivali doktori, tješili je i smirivali, pa malo psovali i prijetili šamarima, pokazivali na moju mamu ukazujući joj kako je ona mirna, a onda ih na dugo vrijeme ostavljali same. Tijekom beskrajnih sati neizvjesnosti, uz nesnosnu dernjavu, mama s njom nije uspjela progovoriti ni riječi. Nije znala otkud dolazi niti joj je zapamtila ime, a godine su učinile da joj zaboravi i lice. Sve čega se sjećala jest da je djevojka bila jako mlada, da je strašno vrištala, da su u jednom trenutku sestre i doktor ušli u sobu, da su je pokušavali poroditi ovako i onako, da je jedna sestra sjela na djevojčin trbuh, da su krici postali nepodnošljivi, a onda je najednom sve stalo. Više nije bilo psovanja ni tješenja, ušutjeli su sestre i doktor, umuknula djevojka, i mojoj se mami učinilo da u toj tišini nešto fatalno nedostaje. Okrenula se i vidjela beživotno tijelo novorođenčeta gdje, poput ustrijeljena plavog zeca, visi naopačke u ruci babice koja ga je potom strpala u limeni lavor i tutnula pod djevojčin krevet. Tamo je ostalo satima. Najednom tiha i mirna, djevojka je nijemo i u čudu gledala oko sebe, sklapala ruke u prazan zagrljaj i širila oči kao da pokušava razriješiti kakav nesporazum, dok joj je babica govorila: »Ajde, nije to ništa. Mlada si. Biće djece.« Nedugo potom sam se rodio. Zrak je još uvijek mirisao na smrt kad sam prvi put zakmečao.

Kamo god da sam otud krenuo, ludnica se nekako gegala za mnom, uglavnom smjerna i blagonaklona, no zauvijek ludnica. Dopratila me i u Pulu, slijedila po ulicama i podstanarskim stanovima, tiho skupljala godine s mojih leđa, toliko ih je nakupila da su već odavno pretekle one banjalučke, a onda bi najednom uz tutanj bljesnula, kao onda kad sam prvi put ugledao Antuna Blaževića, potom za svakog sljedećeg susreta, dok bih se lomio pitajući se trebam li mu prići, ni sam ne znajući što reći čovjeku koji, baš poput trulih baraka kompleksa bivšeg rodilišta, ograđenih bodljikavom žicom, hoda za mnom odmalena, slijedi me u stopu, izvan svakog stvarnog i svjetovnog razloga, sve dok me s novinske naslovnice konačno nije povukao za kragnu gotovo me udavivši...

(…)

XIX poglavlje: Dvadeset i drugog dana od smrti Anje Bakul Ćićo stoji na prečki, krivi glavu i kljuca svoj odraz u ogledalu koje je već odavno, još od vremena njegovih imenjaka i prethodnika, na više mjesta sitno kvrcnuto. Sipina kost ugurana je između rešetki, kraj nje je i komad suhonjave mrkve, no kao da se svega zasitio, on uporno krivi glavu i vrti okom pred ogledalom, malo kriješti i čvrčvolji, pa ga opet čvokne kljunom, a onda se najednom pomjeri ustranu i posve primiri. Napuhao je vrat, uvukao kljun pod bradu i stisnuo krila. I dalje gleda u ogledalo, ali u njemu više ne vidi ni sebe ni svoju rođenu krletku, već vanjski svijet i u tom svijetu mnogo veći kavez od njegovog. U njemu su se, na prostranoj ugaonoj garnituri, rasporedili muškarac i dječak. Sjede povijeno i isturaju glave prema televizoru, ponekad dreknu i zamašu rukama, no uglavnom šute i napeto zure u zeleni ekran po kojem promiču šarene točke, a neki čovjek otud ne prestaje brbljati i galamiti, da bi mu Ćićo najradije odgovorio kriještanjem. Ipak drži kljun zatvoren i nastavlja promatrati. Čini mu se da se dešava nešto važno. Žena se povremeno pojavi s krpom u ruci, nagne se i zaviri, pa brzo napusti taj golemi kavez. Ćićo se osvrće i vidi da su njegova vrata čvrsto zatvorena.

Deda i ja gledamo finalnu utakmicu Kupa maršala Tita. Borac je poveo jedan nula protiv Crvene zvezde, nije još puno ostalo do kraja i pred našim očima se najednom počinje ostvarivati nešto domaločas nepojmljivo. Započelo je mrcvarenje živaca, rastežu se minute kao slina izgladnjela psa. Dada to ne može izdržati. Izmišlja poslove u kuhinji samo da ne mora gledati. Tek se povremeno došulja i proviri na ekran pa utekne čim crveno–bijeli uzmu loptu. Otamo nas sluša, prati svaki glas i krik po kojem pokušava razaznati što se događa. Dedi je to pomalo smiješno pa je zariva. Drekne da je pao gol, a ona dotrči iz kuhinje. Poslije ga kroz smijeh psuje i udara krpom, a on diže ruke u zrak i crveni se od dragosti i visokog tlaka. Opet šutimo i smjerno gledamo. Vrijeme i prostor mijenjaju obličje, gube se poznate konture dnevne sobe i sve što preostaje jest osjećaj putem kojeg ću jednom moći prizvati sjećanja. Kao da su nam se u grudi zavukli svi štiglići koje smo imali i sjenice koje nismo, pa sad otud pokušavaju umaći lepećući krilima i udarajući na sve strane. Dedino lice posve je crveno, oči mu se cakle. Ponekad vikne: »Joj, jest ovaj hatljav!« kad nekom našem otmu loptu. Što više imaš za izgubiti, toliko ozbiljnije prihvaćaš stvari. Iz kuta ugaone garniture dovukli smo se pred sam televizor. U grlu mi pišti ekspres lonac. Dada iz hodnika Dedi viče da pazi na tlak, a on joj odgovara: »Hani!« i odmahuje rukom. To njegovo hani, s kratkim a i naglaskom na prvom slogu, ne znači dušo ili srce, nego šuti ili ohani. I baš tad sudac dosuđuje penal za Crvenu zvezdu. Kao da je kroz nas po podu pljusnula kanta hladne vode. Dada stoji u hodniku i ustrašeno nas gleda. Briga za Dedino zdravlje u njoj nadrasta brigu za rezultat. Nas se dvojica ne usuđujemo pogledati jedan u drugog, držimo televizor na oku kao da ćemo time sačuvati Borčevu mrežu. Dragan Stojković Piksi postavlja loptu vidno ispred bijele točke. Odmiče se i tad se čini da su pred njim dvije lopte. Sudac mu nešto govori, pa se vraća i konačno je namješta kako treba. Trenutak prije nego što će opaliti zatvaram oči i pokušavam proniknuti u budućnost. Vidim Slobodana Karalića kako se baca na pogrešnu stranu, a lopta polako i slobodno ulazi u gol. Vidim klasično i dosadno, bezbroj puta viđeno izvođenje penala. Mirim se sa sudbinom prije nego što me sustigla, valjda ću tako lakše prihvatiti realnost. Otvaram oči. Možda zbog svoje nadmenosti, a možda i zbog osjećaja krivnje što je dosuđen nepostojeći penal, pa sad želi okajati sučeve grijehe i stvari vratiti u ravnotežu, Piksi kilavo i traljavo izvodi panenku, a Karalić jednostavno prima loptu objema rukama i stišće je uz grudi. Bio je to udarac malog djeteta, kao da se dogodila neka greška duboko u sistemu. Skačemo i urlamo, a Dada nam zbunjeno i prestrašeno prilazi iz hodnika. Još uvijek nije sigurna što se dogodilo. Glasovi koje ispuštamo su nejasni. U zvuku se sreća i tuga katkad lako pomiješaju.

Ubrzo pristižu prvi čestitari. Kako je začuo zvono na vratima, Deda viče da se pripremi meza i ide u drugu sobu po lozovaču. »Ovde se slavi«, govori, više sam sebi, kao da još uvijek ne vjeruje što se upravo dogodilo. Na ekranu igrači u crveno–plavim dresovima razdragano i izbezumljeno trče po terenu, grle se i ljube, mašu navijačima i kamerama, a ja nanovo uviđam da nogomet ne igraju patuljci, no iz nekog razloga to teško prihvaćam. Ton je stišan i njihovo veselje je osuđeno na nijemost, a žamor u sobi sve je veći. Okupili su se ljudi, jede se i pije, i u razgovoru već pomalo zaboravlja na utakmicu. Ćićo okreće leđa ogledalu i skače na ljuljačku. Kad preglasno zakriješti i nadglasa nas, mi se smijemo i govorimo kako i on navija za Borac. Sljedeće večeri u grad se vraćaju igrači. Njihova ću imena recitirati Dedi na samrtnoj postelji. Stoje na prostranoj terasi u dnu nebodera na Trgu Edvarda Kardelja, ljube pehar, skaču i pjevaju: »Procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup maršala.« Umorni su i mamurni. Kliče im i pozdravlja ih na tisuće razdraganih ljudi. I ja među njima. U veselju se zaboravlja još svježa krv na Grabu. Anju Bakul ionako malo tko pamti. Zaborav je najsigurnije utočište nesretnika. I onih koji će to tek postati.

Svakodnevicu tišine sokaka, pored Leške, remetila je buka djece kad se iza ćoška Hamzagine kuće pomole dvojica vječni’ lutalica, Vehab il’ Munib, sa pletenom korpom punom bjeli’, okrugli’ pošećereni’ kitira, stisnuti’ u slatke grude, ružičaste i drage ko i sam snijeg. Oni se odma’ rastrče prema kućama, tražeći od matera il’ očeva, ako su kod kuće, dinar za grudu kitira. Za dobra vremena, korpa se brzo praznila a djeca uživala u slatkom zalogaju veselo krckajući zaslađeni zalogaj. Ponekad, kad nisu bili poslušni, te iz bilo koji’ razloga bivali kažnjeni, majke im nisu davale ni taj dinar, a ustvari su krile od njih da se nije moglo priuštiti kupovanje kitira skoro svaki dan. Međutim, naviknuti na nejmanje, mir’lisu se sa sudbinom i bili su sretni kad dođe dan da dobiju dinar za grudu kitira.

Posebnu radost im je donosl’o saznanje da se bliži kraj Ramazana i da će uskoro Bajram. Za Bajram biće i nešto bajramluka a sa njim i koji dinar za kitire i kino. Sva djeca iz džemata su redovito nastavljala da se, sa paljenjem kandilja, odlazi kući i, uz iftar, sluša kako im se matere i očevi dogovaraju šta će se spremati za Bajramski ručak.

-Sutra je Vel’ki petak, treba nos’ti Vitre (Sadaka Fitr). Poslaću djecu nek odnesu Čebiri, hodžinci il’ Zumri Korićki. Nek prouče Jasin za umrle. Sevap je- dogovarali bi se njihovi roditelji kome i kol’ko dati ovu sadaku. Znala se ona najmanja potrebna mjera koja je Kuranom određena i koju treba dati al’ ako se ima više tim bolje. I njima i onome kome se nose Vitre. Djeca nisu ništa pitala dok su bez riječi odnosli smotuljke para ovim dragim pobožnim ženama govoreći im da ih je mati poslala da im predaju ovaj smotuljak i da one znaju šta je im je raditi. Pri njihovu povratku u sokaku već blista blago treperenje noći.

Kad je došla Lejlei-kadr, noć Božije milosti i moći, noć u kojoj se uslišavaju molbe pravi’ vjernika, oni’ koji se iskreno mole, većina matera i očeva su o’šli u džamiju i poslije te noći, u džematu se navel’ko osjetila groznica priprema za nastupajući Bajram. Ostala su još tri dana. Matere su pripremale jela, ćerke pomagale, sinovi odlaz’li u granap i na pijacu po potrebne zerzevate, osjećala se neobična, jedva primjetna, živost i svečano tiha atmosfera u cijelom sokaku, džematu pa i u čaršiji. Pomalo uvijena skromnošću i stidljiva, radost se ipak osjećala u srcima ljudi a pogotovu djece. Iza zidova, avlije su mirisale pitama, sogan dolmama, jahnijom, baklavom, gurabijama, halvom. Pendžeri su maglom skrivali tajne džematske spreme za nailazeći svjetli praznik, njihov Bajram.

-Šta spremaš za Bajram? Imal’ bujruma? Hoćel’ bit’ baklave? Halve? Ružica?- to su najčešće teme razgovora na placu, u kafani, na posijelima il’ preko taraba, na sokaku. Groznica stariji’ prešla je i na

Moj sokak

djecu pa su sve češće i oni zapitkivali jedni druge šta im matere prave i spremaju za Bajram. Obične dječije razgovore zam’jenile su priče o hrani.

-Moja mati pravi burek i sirnicu, pa sogan dolmu, biće i jahnije, svem’ se čini, i jedva čekam da se naumačem onog safta - govore jedni a drugima voda iz usta curi ko da već jedu jela što im matere spremaju. Ni druga djeca nisu zaostajala u fali i nadmudrivanju između sebe iznoseći tajne šta se kod njih sprema za svečani dan i ručak.

Napokon je došo akšam koji ispratio posljednji dan časnog Ramazana najavljujući kraj dugačkog posta i djeca su znala da se uskoro očekuje dolazak Bajrama. Kuće su bile spremane, ponjave oprane, ćilimi isklofani, pendžeri očišćeni, unutrašnjost džematski’ kuća blista od mirisa i čistoće. Zna se da je prvi dan Ramazana rezerviran za familiju jer nejma ljepšeg Bajrama od proslave Bajrama u svom, na svom i sa svojima.

Djeca su bila uzbuđena i većina ih jenemirno spavala. Srca se napuhala ko baluni, puna neke neobične sreće. Znali su da je sutra dan kad će đuture krenuti u obilazak kuća po džematu i čestitati praznik svojim komšijama, svojim džematlijama i rođacima. Neka od djece koja nisu, od silna uzbuđenja i nestrpljenja, mogli spavati, ustala su vrlo rano da bi, mnogi od njih, zatekli praznu kuću pa su sjed’li na sećijama čekajući roditelje sa povratka iz Potočke il’ Medreske džamije, poznatije ko Daudije, a gdje su džematlije, svake godine, klanjali Bajram namaz. U njoj su se Petkom sakupljale komšije iz džemata i klanjale džuma namaz.

Medreska džamija je bila vrlo blizu, u njihovom džematu i nalazi se sa desne strane raskršća Medreske ulice i Kozarske, tačno na mjestu gdje završava Kozarska, a počinje Titina ulica. Kad se izbije iz ulice Fadila Maglajića prema Titinoj, pogledom se udaralo na ogromne i debele zidove Daudije il’ Medreske džamije (Tamo je danas zgrada sa stanovima na gornjem boju i radnjama u donjem boju.) Priča se da je Medreska džamija il Daudija sagrađena u XVI. stoljeću a da ju je sagradio neki Davud po kojem je dobila ime, Daudija džamija. Džamija je bila skladna građevina sa lijepom kamenom munarom a imala je vrlo jake kamene zidove. Preko puta nje, nešto kasnije, taj isti Davud izgradio je i najstariju banjalučku medresu pa se po toj Medresi ova džamija zvala još i Medreska džamija a cijeli džemat se nazvo Medreski potok. Atik il’ Stara medresa je bila prizemna zgrada drvene građe, ko i većina drugi’ stari’ medresa u Bosni. Kažu da je imala jednu veću predav’nicu (dershanu) i više manji’ avlija za stanovanje učenika. Atik medresa je dotrajala i srušena je nekol’ko godina poslije prvog svjetskog rata. Medreska džamija je, nažalost svi’ džematlija i cijele čaršije, a odlukom vlasti, grubo porušena početkom šezdeseti’ godina.

Iako nije bila dotrajala, a kako su tadašnje vlasti govorile, bila je

Nastavak iz prethodnog broja

Piše: Mersad RAJIĆ

to draga džematska džamija koja je, ope’ politikom tadašnje vlasti, srušena nešto kasnije, oko 1959. god’ne. Ako su neke od džamija možda i bile dotrajale, sigurno je da su se mogle poprav’ti. Tadašnja vlast nije pokazala veliki interes za njihovu popravku, nit je pritekla u pomoć sa novčanim sredstvima, a za što Islamska zajednica nije imala nikakve mogućnosti, pa je muslimanski narod ostaj’o bez svoji’ bogomolja, zatečen datim uvjetima i tihim, nečujnim pritiscima i izgovorima tadašnje vlasti. Tako su džamije nestajale, jedna po jedna, uz sav čemer i žalost oni’ koji su takve vijesti primali ko udarce groma, al’ bez šoka samo zbog nemoći da nešto učine, pomireni s onim što je zades’lo i njih i njihove džamije. Razočarani, došaptavali su se među sobom, ukočeni’ pogleda, skrhani, zamrznuta pamćenja, patili su tiho ne pokazujući šta ih je snašlo i kol’ko je to za njih bolno.

-Vela havle, vela kuvete, šta se ovo radi, što im džamije smetajučuo bi se tihi šapat nemoćni’ ljudi po ćoškovima kuća, iza debeli’ zidova njihovi’ avlija, više ko bolni jecaj. To su bili mučni znaci nemoći i zakašnjelog bola, teške sumnje, mučnog prisjećanja prošlog, vječne bosanske smutnje i prazni’ pitanja.

Bilo im je teško, al’ niko ih nije pit’o, nije se marilo za njihovo mišljenje, a da jeste, sigurno ne bi dozvolili, kidala se veza, pređašnja, kid’o se pređeni put, novi koji dolazi biće još teži, još bolniji..., ali mnogi to nisu znali, jer nisu mogli vjerovati.

-Šut’e djeco, jezik glavu si’će, ne kazujte ništa što se neđe govori. Ako i čujete neku, prav’te se da niste čuli - savjetovale bi matere djecu ko da su i same bile u nekakvu mučnom strahu. Strahu od nekog novog početka, nekog novog pasijaluka. Njihovog.

Pored Medreske džamije još je 13 džamija bilo srušeno il’ preneseno u druge čaršije. Zašto? Odgovor je uvjek bio skrivan i zakukuljivan varljivim uvjeravanjem za nečiju dobrobit . Umjesto da održavanjem sačuva naslijeđeno, svaka nova vlast omalovažava, negira i ruši sve ono što je prethodna izgradila i time tvrdoglavo zatirala vlastitu istoriju i prošlost misleći valjda da će istorija Bosne i bosanskog naroda započeti sa njihovim dolaskom na vlast, a da je sve ono

što je postojalo prije njih, bilo tuđe i nečije i da takva prošlost mora biti izbrisana i poravnata sa zemljom.

Time sigurno žele postići jedan jedini, onaj neljudski cilj, a to je brisanje bosanske prošlosti, baštine i naslijeđa. Dok savremeni svijet ulaže mnogo napora i sredstava da sačuva svoju prošlost i nastoji da je oživi i održi, na bosanskim prostorima nove vlasti prosto dave sve ono što je pripadalo našoj prošlosti i bosanskoj tradiciji. Svi se putevi time još više samo zatiru i nestaju u torovima.

Tako se tvrdilo i da je Daudija dotrajala i da je treba obavezno srušiti, al’ je vlastima ipak uzelo dosta vremena, da je poruše, mnogo više nego što su predviđali, zbog tvrda kamena i kvalitetna rada za vrijeme njene izgradnje. Ipak, nakon više pokušaja, danas je ostalo samo sjećanje na omeđenu prazninu i tamom srušenu ljepotu, jedno tužno sjećanje na ograđenu pustoš na svetom mjestu. Još jedan put je nestaj’o spomenik prošlosti ko žrtva izgradnje torova.

Zadnju filmsku koprodukciju Najsretniji Čovjek Na Svijetu, makednoske rediteljice Teone Strugar Mitevske, omogućile su Belgija, Bosna i Hercegovina, Danska, Francuska, Hrvatska, Slovenija i njezina kuća iz Skoplja „Sestre i Brat Mitevski”. Fikcija od 135 minuta najprije je prikazana na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Veneciji, čuvenoj Mostri, u zvaničnom programu Orizzonti. Napisan sa četiri ruke, u suradnji sa sarajevskom profesoricom i scenaristicom Elmom Tataragić, koja je proživjela događaje na kojima je scenario baziran, film je sniman 25 dana u zatvorenom prostoru poznatog hotela Holiday Inn, sa 40 glumaca među kojima je bilo 17 profesionalnih.

Priča slijedi 45-godišnju Asju, službenicu osiguranja iz naselja Dobrinja, što vjeruje kako je još uvijek moguće susresti ljubav i oformiti obitelj, pa se upisuje na speed dating, organizovan u hotelu. Partner joj je godinu stariji Zoran, zaposlen u banci, sretno oženjen i otac dječaka. On ne traži životnu suputnicu, nego oproštaj od svoje prve žrtve, koju je teško ranio kada je bio sniper u 17 godini, nasilno uvučen među pripadnike srpskih paravojnih jedinica.

Glavne uloge tumače Jelena Kordić Kuret, Adnan Omerović, Izudin Bajrović, Labina Mitevska, Vedrana Božinović, Irma Alimanović, Ana Koslovska i Siniša Vidović.

Redateljica Mitevski rođena je 14. ožujka 1974. godine u Skoplju, cineastica sa šest proljeća, nastupa u teatru i glumi u tv serijama. Kasnije je surađivala sa poznatim oblasnim rediteljima, pa dobila stipendiju čuvene filmske ustanove Tisch School of the Arts iz New Yorka, gdje je živjela pet godina. Već 2008. godine izlazi iz anonimnosti zahvaljujući dugometražnom, igranom ostvarenju Ja sam iz Titovog Velesa.Film je prikazan na 80 svjetskih manifestacija sedme umjetnosti, i dobio više od 20 međunarodnih priznanja. Impresivno ostvarenje, nesvakidašnjeg naziva Kada Dan Nije Imao Ime, također je adaptacija istinitog događaja kojom rediteljica skreće pažnju na uobičajne agresije i nemire na rodnom tlu. Film je bio projiciran u programu Panorama, na 67 Berlinale-u. Dvije godine kasnije, 2019., ostvarenje također napisano sa bosanskohercegovačkom scenaristicom, pod nazivom BogPostoji, Ime Mu Je Petrunija, na istoj manifestaciji dobija priznanje Okeumskog žirija.

U zadnjem djelu, pripremanom dvije godine, u središtu rediteljičinih zanimanja je suvremeno Sarajevo ali i način na koji se Bosna i Hercegovina oporavila od bratoubilačkog rata. Teona Strugar Mitevska nije živjela rat a već nekoliko godina živi i radi u Brusselsu, sa sinom Karliokom što aktualno studira filozofiju, u francuskom, južnom gradu Toulouse. Rediteljica se bavila anketiranjem i dokumentiranjem građe nekoliko mjeseci prije odluke da snimi ostvarenje posvećeno kolektivnoj memoriji i mogućnostima oprosta.

Film projiciran na Toronto Film Festivalu nagrađen je u Atini poznatim FIPRESCI priznanjem, dok je na kraju 14 Festivala des Arcs u Francuskoj dobio najznačajniju nagradu, Grand Prix, ali i priznanje Mlade publike.U Portorožu film je nagrađen za najbolju koreografiju, šminku i.Vidjeli su ga i građani Trsta, Haife, Kijeva, nedavno i Stockholma i Sarajeva,a bio je makedonski kandidat za Oscara. Na kraju mjeseca upoznat će ga i žitelji Genève.

Sloboda bića, sloboda življenja, sloboda izbora – to je sve

čemu težimo

Najsretniji čovjek na svijetu-na europskom putu promocija, o čemu smo razgovarali i sa rediteljicom Teonom Strugar Mitevski: Uspostaviti dijalog da bismo bili slobodni

Teona Strugar Mitevski:

Pravi osjećaji mogu postati vidljivi

Nedavno smo susreli Teonu Strugar Mitevsku, koja je ljubazno odgovorila na nekoliko pitanja nakon pariške premijere u poznatoj dvorani 7 Parnassiens, smještene u mitskoj cetvrti Grada svjetlosti, čuvenom Montparnasse.

- U ovom dopadljivom, zbornom ostvarenju sa 40 glumaca, što ostavlja poseban trag na duh publike, najprije ste razradili temu kolektivne memorije. Vi ste Crnogorka i Makedonka, a ispričali ste priču iz BiH, baziranu na istinskim događajima. Podrazumijeva li poduhvat duže idetaljnije djelatnosti i pripreme?

- Film je triptik : ljubav – sloboda – bol/patnja. Likovi su kao freske što lebde u njemu. Sloboda bića, sloboda življenja, sloboda izbora, to je sve čemu težimo. Samo oni koji su iskusili neslobodu znaju pravo značenje pojma. Sloboda je oslobađanje, oslobađanje sebe od prošlosti, u slučaju naše filmske historije; upostaviti dijalog da bismo bili slobodni. Kolektivna historija je zajedničko sjećanje na bol, željela sam shvatiti kako se ljudsko biće može osloboditi tog osjećaja, da bi stvorilo budućnost. Već kroz procese oslobađanja upravo historije i onoga što se smatra njezinom kolektivnom i prihvatljivom činjenicom, kroz transgresije, kroz postojanje u kojem -vrijeme

Piše: Džana MUJADŽIĆ

Džana i Teona

Ekipa filma

izlazi iz spoja-, kako kaže Hamlet, i kroz velikodušnost novog koje daje, dijeli i topi se u solidarnosti sa bolom drugog, koji ima svoju intimnu priču unutar zajednice!

Elma je ranjena tokom opsade Sarajeva. A onda, nakon rata, kada je studirala film na Akademiji dramskih umjetnosti u Sarajevu, pozvana je u radionicu glume gdje je upoznala “čovjeka”. Zamoljeni su povjeriti najgore i najteže, preživljene događaje pa ih podijeliti s ostalim učesnicima, baš kao u filmu. Njihov susret je bio savršena prilika za iniciranje ostvarenje spona sa prošlošću. Ostala je u kontaktu s ovim čovjekom, iako shrvana konfliktnim osjećanjima pa samim, nesvakidasnjim susretom.

- Obraditi istinski događaj koji je iskusila vaša koscenaristica je kompleksnije i teže. Na šta ste najviše obratili pažnju? Koje su prednosti ali nepogodnosti raditi sa 40 glumaca, među kojima je samo 17 profesionalaca?

- Prije osam godina Elma mi je rekla da bi htjela oblikovati svoju priču. Ali šta uraditi? Napisati historijsko ostvarenje? Koga je danas briga za historijskim filmovima? Ali odjednom sve se pokrenulo: prije tri godine, bila sam na Sarajevo Film Festivalu sa sestrom Labinom. Smjestile smo se u poznati hotel Holiday Inn, veliku žutu zgradu, važno mjesto za opsade Sarajeva. Sjedile smo u hodniku i ispričala sam joj Elmino ratno iskustvo. Labina je rekla: „Zamislite da priču ovdje realiziramo, počnemo razgovarati sa stanovnicima koji su preživjeli blokadu grada, i pronađemo način suvremenijeg pogleda i tumačenja uspomena.” Pozvali smo Elmu koja je odgovorila: „Super! Kada počinjemo pisati?”

Odrasla sam u Jugoslaviji, majka mi je Crnogorka, otac Makedonac. Nestanak Jugoslavije je nestanak sigurnosti za ostvarenje budućnosti i svega obećanog mojoj generaciji, dok smo odrastali. Rat je uzeo sve. Snimanje filma je na neki način lično putovanje za razumijevanje. A post moderno Sarajevo je ultimativni simbol nekadašnje ljepote postojanja, ljepote koja nam svima pripada.

Na kraju film završava na neki, zajednički način, ispunjen svjedočanstvima o pretrpljenim traumama, što postaju dio nečeg novog, nove povijesti i budućnosti što se nadograđuje nad smrću. Nestajanje u ovoj priči, označava početak ponovnog postojanja jer oni nadilaze specifičan historijsko-politički narativ iz scenarističke i rediteljske, ali i glumačke perspektive.

Uzdižu se na razinu individualnih identiteta, koji svoje marginalizirane priče uzdižu do intimnih rana, borbe, suza- nadam se svima bliskim.

Dilema je bila velika. To je nešto što sam u sebi neprestano preispitivala. Odrasla sam u Skoplju i studirala sam u Sjedinjenim Državama dok je Sarajevo bilo pod opsadom.. Gledala sam rat izdaleka, čula sam ga preko moje obitelji, iako u Makedoniji sukoba gotovo da i nije bilo. Ali ovaj rat nas je sve pogodio, svi smo bili dio jedne zemlje, Jugoslavije. To je uticalo na naše živote, na ovaj ili onaj način. Naravno, ne znate šta je rat osim ako ga zaista niste iskusili, ne znate istinsko značenje razaranja kako fizičkih, tako i duhovnih. Dok smo pisali scenario, posvetili smo mnogo vremena istraživanju, anketirali i ispitivali na licu mjesta mnoštvo Sarajlija. Nekolicinu iskustava smo upisali u scenarij. Tek tada sam shvatila kolika sam neznalica, koliko malo znam šta to, zapravo, znači. Bez obzira koliko mi je Elma bliska. Ali sa njenim blagoslovom, ne osjećam se kao prevarantica.

Po mom shvatanju, svaki film je podijeljen između sadržaja, priče, konteksta, koji je okruženje u koje ugrađujem priču ali i doživljaje: kretanje kamere i likova, kadriranje, odabiranje boja, zvuka...svega što zovemo “ mizanscena”/la mise-en-scène/. Ovaj film sam zamislila kao neodvojiv ansambl. Odlučila sam iskoristiti ideje učitelja glume Sanforda Meisnera. Njegova tehnika je izlazak iz sebe, zaboravljanje, odvajanje od dijaloga. Tako pravi osjećaji mogu postati vidljivi. Također se radi o razrađivanju okolice, cijelog okruženja. Svjesno i nakon dugih razmišljanja, stvorila sam trupu od četrdesetak glumaca, sedamnaest njih su profesionalni, ostali statisti. Vježbali smo šest sedmica, a zatim jednu sedmicu na setu. I snimali smo tri i po sedmice. Puno vježbam i snimam, prilično brzo. Morala sam dugo ponavljati, jer imati četrdeset ljudi na setu, to je kao da četrdeset slobodnih atoma leti uokolo. Uvježbavanje vam omogućava organizaciju kaosa, a potom stvoranja prostora za improvizaciju koja otkriva određene istine, ranije neuhvatljive.Bila sam šefica trupe, istovremeno, nastojeći stvoriti veoma demokratsko iskustvo svim djelatnicima. Bilo je sve za jednog, jedan za sve! Mi jednostavno nismo bili Tri mušketara. Bili smo četrdeset mušketara koji su zajedno radili i plesali, prema zajedničkom cilju. Upozorila sam glumce: ne tražite kameru, ona će vas naći!. Neki od njih, većinom stariji, bili su zbunjeni pitajući se šta to radimo? Koji je cilj cijelog poduhvata? Potom, tri dana kasnije, toliko su bili u procesu stvaranja, postavi ‘vođe’ našeg ‘čopora’. Bilo je zajedništva, prilično dopadljivog i lijepog.

- U prethodnim ostvarenjima, osvrtali ste se na nezahvalan položaj balkanske žene. U vašem šestom i zadnjem igranom filmu, one su vidljive, savršeno stvarne, pa čine sastavni dio događaja, u koji su se sasvim uklopile. Čini se da ih upravljaju. Radi li se o evoluciji njihovog statusa, ili još jednoj zamci

?

- Sve je to gore navedeno, oslobođenje je rad u sadašnjosti, koji se stalno razvija: dva koraka naprijed, jedan korak nazad!Asja je oslobođena žena, ona zna šta je i tko je. Važno je istaći pozitivne slike i ugodna iskustva!

- Unošenje nekolicine flash-back scena rata i opsade Sarajeva, koja je trajala 44 mjeseca, odnijevši skoro 12.000 života, proizilaze iz vašeg nastojanja podsjećanja destruktivnih posljedica 30 godina, nakon konflikta?

Možda im je namjena istači kaos i duboki ambis, kroz koji su prošli građani, ili nešto drugo?

- Ludwig Wittgenstein u jednom od svojih spisa radikalno insistira na tome da zlo, nasilje, užas ne smijemo mjeriti brojem žrtava. Godine 1944., usred užasa Drugog svjetskog rata, primijetio je: „Nijedna kolektivna patnja ne može biti veća od one, koju može pretrpjeti svaka, pojedinačna osoba. Cijela planeta ne može osjetiti više bola od jedne duše!” Dakle, Wittgensteinova istina o zlu ne može imati mjerljive pokazatelje, ne može se mjeriti brojkama i statistikom.Zločin je jedinstven i nedopustiv, bez obzira da li ga doživljava jedna ili više osoba. Postoje određene slike koje se svi posjedujemo, kodirane u našem pamćenju. A u Sarajevu je jedan od najvećih problema tokom rata bila nabavka hrane i vode. Dogodilo se mnoštvo strašnih masakra sa desetinama žrtava, ubijenih dok su čekali u redu za vodu. To su Asjina ali i Elmina, najtragičnija iskustva. Nastojala sam poštovali njezinu preživljenu, potresnu priču o gubitku prijatelja i obraditi je kao moj humani zadatak.

- Iako su dvije glavne ličnosti, Asja i Zoran uspjeli pomirenje, vidljive su nezahvalne okolnosti u BiH. Zemlja se polako ali sigurno prazni, žitelji masovno odlaze...Postoji li mogućnost njezinog oživljavanja?

- Čežnja za slobodom i oslobođenjem, kao i čežnja za ljubavlju, dva su značajna stuba filma. Istina za dvoje je jednostavna, -kaže Alain Badiou- ijer je slušanje onog drugog, pa stvara novu istinu o različitosti. Na kraju krajeva, ljudska bića vole istinu bez obzira koliko je teško usvojiti. Badiou ističe da težimo istini čak i kada toga nismo svjesni..Opraštanje dolazi tek nakon preuzimanja odgovornosti, tako da je Zoranu oprošteno!

Mislim da se, dok razgovaramo, zvanično u svijetu vodi četrdesetak ratova, možda čak i više. Stoga je bitnije nego ikad poduzeti sve mjere predostrožnosti raščiščavanja odgovornosti i utvrđivanja krivice, kada se rat završi. Bosna je zemlja koja je još uvijek, duboko povrijeđena i izuzetno podijeljena. Ništa nije urađeno kako je trebalo. Dejtonski sporazum je toliko složen, da je u osnovi onemogućio upravljanje zemljom. Nadam se da je Europa nešto naučila iz ovog iskustva, te da nećemo učiniti istu grešku s Ukrajinom. Bitno je suočavanje sa svojim demonima, osobnom historijom, strahovima, vlastitim užasima i bolom jer je to jedini način da krenemo naprijed i izgradimo nešto pozitivno. Kada smo se, napokon, odlučili za snimanje filma Elmina i moja ideja je bila da na prostorima bivše Jugoslavije započnemo razgovor o tim dešavanjima, zašto i kako svi možemo dalje. I evo nas: mi umjetnici, smo hrabri, hrabriji od političara, naravno da guramo naprijed.

- Vaše aktualno, filmsko ostvarenje, je međunarodna koprodukcija.Kako ste je postigli?

- Sretna sam što iza sebe imam dobru zaleđinu: producente, distributere, finansijere, koji vjeruju u potencijal i kvalitet mojih filmova. Valjda imam sreće, a uporna sam kao bik, nijedna planina nije previsoka ili nemoguća za uspinjanje i postizanje naumljenog.

- Najsretniji Čovjek Na Svijetu je našao svoje mjesto na prestižnim manifestacijama, planetarne, sedme umjetnosti: u Venciji, Torontu, Arrasu, dvostruko je nagrađen na Arcs Film Festivalu, projiciran je u Kievu, nanovo nagrađen u Ateni i Portorožu. Oduševio je publiku Carcassonnea, Brusselsa, Pariza..Jeste li očekivali ovako veliko zanimanje publike i značajan uspjeh, što se neprestano povećava?

- Kad sam bila mlađa, plakala sam ako/kad nisam dobila nagradu, danas mi to zaista nije važno. Snimati filmove, izražavati sebe, svoje ideje, učiniti ovaj svijet boljim mjestom za postojanje- moja je jedina, aktualna goruća želja i ambicija. Nakon što je film završen, svu energiju i polet ulažem u distribuciju, u mnogome važniju od i priznanja, jer je umjetnost opipljiva. Najprije u kino dvoranama, gdje publika masovno dolazi.. Veoma dobro sam upoznala američku, moćnu mašineriju, iza holivudskih filmova, iza mojih filmova ne stoji ništa od toga, samo ja. To je ono što radim: putujem i branim osobne filmove!!

- Možete li, ukratko, objasniti slijedeći projekt što ga već obrađujete na engleskom jeziku: o albanskoj humanitarki iz Makedonije, koja će, ubrzo, postati čuvena Majka Tereza?

-Sedam dana u životu Anjeze Gonxe Bojaxhiu, 1940. godine, prije nego što je postala Majka Tereza, ona koju danas poznajemo. To je priča o 40-godišnjoj ženi na ivici odluke sto joj mijenja život, to je priča o osobi koja stoji iza mita, iza svetinje.

Pola stoljeća nakon sunarodnjakinje Ingrid Bergman, Ruben Östlund, dvostruki dobitnik Zlatne palme, presjedavat će zvaničnom žiriju glavnog programa dugometražnih cjelovečernjih ostvarenja, 76. izdanja Međunarodnog Filmskog festivala u južnom francuskom gradu Cannes-u, koji treba da se održi od 16. do 27. maja.Tim povodom je između ostalog naglasio:

- Sretan sam i ponosan, pa neizmjerno zahvalan, jer mi je povjerena čast, biti presjedavajući značajanog žirija dugometražnih filmova. Koja sreća biti sa kanskom publikom, čiji je ukus najistančaniji na svijetu. Iskreno smatram da vizuelna kultura prolazi kroz poseban, još neviđen period. Sedma umjetnost je jedinstvena. Svi je dijelimo. Zajedno gledati djela je razumjeti više od pokazanog jer izmjenjujemo iskustva i zapažanja. Tako smo upućeni na posebnost

Autor šest dugometražnih filmova, reditelj je dva puta bio uvršten u program Izvjestan pogled, osvojivši nagradu žirija, prije ulaska u glavni program u kojem je, najprije,dobio Zlatnu palmu za The Square, na 70. izdanju, čuvenog festivala, potom prošle godine za film Triangle of Sadness, koji je trijumfirao i na SFF-u.

Nakon filmskih studija u Göteborgu, 2004. godine je snimio prvi cjelovečernji film,The Guitar Mongoloid. Ostvarenje s elementima dokumentarca opisuje mariginalne ličnosti suvremenih gradskih sredina.Kratki film Autobiografical Scene Number 6882, okupio je sve sastojke budućeg rediteljevog djela, čiji se kvalitet najavljuje na najvišoj umjetničkoj razini. Film je bio u programu Izvjestan pogled 2008. godine. Dva proljeća kasnije,

Snima se...

Međunarodna koprodukcija

”Ekskurzija”

- novi film Une Gunjak

Bosanskohercegovačka redateljica Una Gunjak, nastanjena u Londonu, čiji je prvi film ”Kokoška” nagrađen 2014. godine Priznanjem europske kinematografije za najbolje kratko-metražno ostvarenje, aktualno je na post produkciji dugometražnog, igranog filma pod nazivom “Ekskurzija”/Excursion/. Radi se o međunarodnoj koprodukciji između Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Francuske, Norveške i Srbije.Scenario, koji je obradila cineastica, priča o veoma mladoj djevojci Iman, za koju se zanima stariji mladić. Njezin razred se, uveliko, priprema za ekskurziju kojom će se obilježiti kraj godine ali i završetak osnovnog obrazovanja. Tračevi o djevojčicinoj trudnoći sve su glasniji, pa stavljaju poduhvat u pitanje, kao i odlazak cijelog razreda. Iman se neočekivano nađe u nezavidnom polozaju, pa nastoji na najbolji način prebroditi kritike, optužbe i nepisane zakone balkanske provincije.

Una Gunjak je istakla kako je rad s mladima, tek izašlim iz djetinjstva, za nju bio poseban izazov. Najteže je bilo da grupa shvati kako je na snimanju a ne pred “selfijima”, pa ne treba pozirati niti okretati najprivlačniji dio lica i tijela prema kamerama, nego glumiti! Mladi su predivni onakvi, kakvi jesu, u “prirodnom” stanju, podvukla je rediteljica.

Cjelokupni budžet ostvarenja, od 511. 292 eura,a u njega ulažu Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Sarajevski filmski fond, HAVC, Sonfond, Srpski filmski centar, Hubert Bals Fund i Eurimages.

Ovaj film sniman je u Kantonu Sarajevo, od 22. travnja do 29. svibnja

Sedma umjetnost je jedinstvena...

... ističe švedski cineast

Ruben Ostlund, predsjednik

76. izdanja Festivala u Cannes-u

Piše: Džana MUJADŽIĆ

Incident by a Bank osvaja Zlatnog medvjeda za najbolji kratki film šezdesetog Berlinalea. Treće dugometražno ostvarenje pod nazivom Play, nanovo u Cannesu, projicirano u programu Petnaestorica reditelja 2011. godine, opisuje sukobe gradskih bandi, pobuđujući oštre rasprave švedskog društva. Snow Therapy je u sklopu programa Izvjestan pogled, 2014. godine. Tema mu je univerzalna jer obrađuje obiteljske odnose i teško usvajanje pogrešaka u odgoju. Ostlund ponovo proučava provokativnu dijalektiku i njezin potpis. Izvorne okolnosti postavlja u okvir socioloskog ispitivanja društva, praćene korozivnim humorom. Prije šest godina u The Suareu je proučio umjetničko iskustvo i njegov uticaj na svijest. Prošle godine je pokazao kroniku luksuza brodskog putovanja, analizirajući klasnu borbu razvijenih zemalja Starog kontinenta.

Pristalica sedme umjetnosti u prirodnom stanju, bez lažnih činitelja, upućuje gledatelje na njezino ispitivanje, neprestano se obnavljajući pa Festival u Cannesu upućuje poseban pozdrav skandinavskom cineasti, pozivajući ga da presjedava ovogodišnjem glavnom žiriju.

Kao Francis Ford Coppola ili Emir Kusturica, treći reditelj, koji je dva puta nagrađen Zlatnom palmom, bit će jedna od glavnih ličnosti festivala.

- Predsjedavajući ovoj filmskoj manifestaciji, najprivlačnijoj na svijetu, uključujem se u kolektivnu svijest, podešavajući refleksije i rasprave o umjetnosti. Zato poručujem - svi, zajedno u kino, da skupa gledamo filmove!

Una GUNJAK

Rođena 15. jula 1986. godine u Sarajevu (Bosna i Hercegovina)

Rođena i odrasla u Sarajevu, Una Gunjak danas živi u Londonu, gdje je prije nekoliko godina magistrirala montažu na Nacionalnoj filmskoj i TV školi. Studirala je i film u Torinu, Italija, režirala reklame i radila kao montažerka nagrađivanih filmova na prestižnim festivalima. Bila je nominovana za nagradu BAFTA i osvojila nagradu za najbolju montažu. Njen kratki film The Chicken predstavljen je na 53. sajmukritike u Cannesu.

2022. godine.Direktor fotografije je Matthias Pilz, montažerka Clémence Diard, a direktor zvučne koncepcije Igor Čamo. Dekoraciju je uradila Emina Kujundžić, a kostime Katarina Pilić. Casting je povjeren Timki Grin /Grahic/, dok je šminkerica Lamija Hadžihasanović-Hamerac. Glavne uloge tumače: Asja Zara Lagumdžija, Nađa Spaho, Maja Izetbegović, Mediha Muslimović, Izudin Bajrović i Muhamed Hadžović.

Una Gunjak je scenaristica, montažerka i rediteljica, rođena je u Sarajevu 1986. godine. Studirala je u Torinu, pa u Velikoj Britaniji, gdje je položila magisterij montaže na Nacionalnoj školi za film /National Film and TV School/. Prije režiranja, obrade scenarija i produciranja, bila je montažerka mnoštva dokumentarnih i dugometražnih ostvarenja. Njezin film Kokoška /Chicken/, prikazan na Festivalu u Cannes-u, 2014.godine, na Nedjelji kritike, dobio je i nagradu Europske filmske akademije pa projiciran u okviru natjecateljskog Međunarodnog programa, Sundance Film Festivala. Predstavljen je na još 270 festivala i smotri svjetske sedme umjetnosti i osvojio je 70 nagrada.

Priča o Djeda Mrazu

Prvjenac Emira Kapetanovića, o temi iz bosanskohercegovačke stvarnosti

„Ne skreći sa staze” naziv je prvog dugometražnog ostvarenja Emira Kapetanovića kojega podržavaju Sarajevski Filmski fond, zagrebački HAVC, Srpski Film centar, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo i grad Bugojno. Film je procijenjen na 600.000 eura, pa producenti još uvijek traže potencijalne partnere ali i difuzere. Snimanje je započelo 11. marta 2023. u Bugojnu, a završit će se do kraja godine. Premijera je predviđena početkom 2024.

Film se oslanja na istiniti događaj: Prije nekoliko godina postojale su glasne rasprave o svrsi predstavljanja Djeda Mraza u bosankohercegovačkim, obrazovnim ustanovama. Priča slijedi grupu glumaca što putuje po cijeloj BiH, pa i u najudaljenijim mjestima i selima predstavlja teatarsku postavku o Djedu Mrazu. Djeca su oduševljena, stariji manje. Ekipa se susreće sa zabranama, “etničkim” stereotipima koje drugačije tumače muslimani i katolici. Mirvad Kurić, rediteljeva supruga Žana Marjanović, Miraj Grbić, Mirza Tanović, Kristen Winters, Goran Kostić, Vanesa Glođo, Armin Omerović i Rijad Gvozden tumače glavne ličnosti. Scenario je obradio Igor Duraković. Izvršni producent je Depo portal iz Sarajeva, u koprodukciji s hrvatskim Eurofilmom i srbijanskom kućom Emote. Partneri su CKA Charlama, FTV i Cinema TV.

Banjalučko proljeće

Karneval za sve generacije

- Kako su pripreme druge manifestacije Banjalučkog proljeća poodmakle, kulturne djelatnosti grada pozivaju građane Banjaluke i okolice, da se što prije prijave za učešće na popularnom karnevalu. Zabava i dobro raspoloženje su zagarantirani, a jedini uvjet je - doći kostimiran! Najoriginalnije odjeveni učesnici dobiće vrijedne nagrade - istakla je Milada Šukalo, savjetnica gradonačelnika za društvene djelatnosti. Priprema se i raskošna dvodnevna zabava 27. i 28. idućeg mjeseca, za sve generacije.

- Za vrijeme trajanja karnevala, predviđene su dvije cjeline. U subotu, 27.maja, organizujemo međunarodnu smotru za odrasle, a dan kasnije će defilirati djeca predškolskog uzrasta i učenici iz osnovnih skola. Mnoštvo plesnih klubova ce uljepšati povorke.

Svečanost se priprema drugi put uz podršku Centra za obrazovanje i rad sa djecom i omladinom MIS.Sadržaj izdanja 2023. je slobodan, a uvjet za učešće su još neviđeni kostimi. Ipak, broj učesnika je ograničen pa predškolske ustanove mogu predstaviti 20 učesnika dok su đaci srednjih škola, članovi udruženja i klubova pozvani sa po 15 karnevalista.

Prijave se primaju do 12. maja, na telefon 065/775-77 ili na e-mail marijana.maran@banjaluka.rs.ba

European Film Challenge

Ode Emina u Cannes

Mlada i nadarena glumica Emina Mahmutagić, Sarajka poznata iz više nagrađivanog ostvarenja Aide Begić”Snijeg”, dokazala se i kao uspješnafilmofilka. Pobjednica drugog, ovosezonskog, izdanja European Film Challenge pozvana je na Međunarodni filmski festival u Cannes-u, čije se 76. izdanje priprema između 16. i 27. maja, na jugu Francuske. Radi se o strokontinentalnoj zajednici gledanja filmova iz prvog reda i korištenja unutrašnjih informacija, filmskih preporuka za gledanje vrhunskih, ekskluzivnih ostvarenja sa brojnih, europskih festivala.

Vrijedno je potsjetiti da slijedeći krug, čiji pobjednik/ca odlazi na čuvenu venecijansku Mostru, najstariji filmski festival Europe, započinje ovih dana. Zainteresirani će sve podatke pronaći na web strani europenfilmchallenge.eu pana FaceBook strani european film challenge BIH ili instagramu /ufrbih/.

Međunarodni projekt financira MEDIA Kreativne Europe, a ostvaruje Fondacija za kinematografiju te Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, uz partnerstvo RGS i Antene Sarajevo.

Promocije keranih radova

Radionice tradicionalne Banjalučke kere i u Kozarcu i Travniku

ovaj tradicionalni ručni rad, dobro je došao.Iskusne kerilje, kojih je, nažalost, sve manje u našem gradu, svojim nesebičnim podučavanjem strpljivo pokazuju kako obraditi goblen i na najljepši način iskerati stolnjak, broš, naušnice, obraditi maramicu, koja se nekad tradicionalno koristila na svadbama kad bi se, uz grančicu ruzmarina, kačila na rever gostima.

Tekst i foto: Zinajda Hrvat

Banja Luka je oduvijek bila grad bogate istorije, kulture i tradicije. Nažalost, u današnje vrijeme se malo pažnje posvećuje tradicionalnim zanatima i ručnim radovima koji su krasili naše domove do početka 21. vijeka.U svakoj našoj kući mogao se vidjeti kerani stolnjak ispod stakla na trpezarijskom stolu ili heklani miljeić na komodama,bosanski ćilim u sobi, bakrene džezve i sahani i drvene sehare za djevojačko ruho kao ukrasi. Početkom 21. vijeka, u procesu globalizacije i naše težnje da se što više približimo zapadnom načinu i stilu života, kerani i heklani stolnjaci i miljeići, bosanski ćilimi i sećije, neprimjetno se nestajali iz naših kuća.A u tom procesu, nismo bili svjesni da gubitkom vlastite tradicije i kulture, gubimo i svoj identitet.

A šta je čovjek bez identiteta? Da li naša djeca treba da poznaju svoju tradiciju i kulturu ili da prihvate neku novu, da bi imali komforan i lagodan život? To treba svi da se zapitamo.

Radionice Banjalučke kere

Danas, u sklopu banjalučkog MDD „Merhamet“ djeluje Aktiv žena koji održava radionice banjalučke kere i svako ko želi da nauči

Nije to lak posao jer se sve obavlja tankom šivaćom iglom i koncem “Ljiljan“ bež ili bijele boje. Ali želja za očuvanjem tradicije, za učenjem nečeg što je gotovo izumrlo na našim prostorima, jača je i svaka nova kerilja je puna entuzijazma i želje da savlada ove vještine.Uz ugodno druženje, kafu,čaj i bosanske lokume, nauče se nove mustre,koje se kod kuće vježbaju i sa svakim novim redom kerilje su sretnije, jer su nešto sačuvale od zaborava.U sklopu promocije keranih radova, banjalučke kerilje su učestvovale i na izložbi kreativaca u „Emporiumu“, na platou Ferhadije i u prostorijama MDD “Merhamet“ u sklopu manifestacije „Vezeni most“ 2022. godine.

Kozarac: Probuđene želje

Početkom marta ove godine , na poziv udruženja žena „Kozarac“ i njihove predsjednice gospođe Emire Sivac, predstavnice aktiva žena MDD „Merhamet“ posjetile su ovo udruženje i njihove vrijedne članice postupno uvodile u tajne kere. Iako je to bio naš prvi susret, divne Kozarčanke su nas dočekale s osmjesima i dobrodošlicom kakvu samo možemo doživjeti u našoj zemlji.Nakon prvog dijela radionice Banjalučke kere, za koje su sve članice izrazile veliko interesovanje zbog želje za očuvanjem još jednog segmenta bosanske tradicije, naše domaćice su nas počastile svojim domaćim

specijalitetima.Tako je na stolu bila domaća pileća supa, poznata kozaračka kvrguša, razne vrste pita, baklava, lokumi, torte i kolači uz kafu, limunadu i domaće cijeđene sokove od aronije, jabuke...

Nakon drugog dijela radionice i razmjene brojeva telefona, mi smo se vratile u Banjaluku pune predivnih utisaka i presretne jer smo uspjele da probudimo želju za keranjem kod naših domaćica u Kozarcu.U iščekivanju njihove posjete Banjaluci i našem udruženju pri MDD „Merhamet“ Banja Luka, nastavljamo sa našim radionicama u gradu na Vrbasu.

Travnik: „Sačuvajmo od zaborava“

Članice Aktiva žena MDD “Merhamet“ Banja Luka ,Atifa Kika Duna, Enisa Musić i Fatima Čavka Hotilovac su 10. marta 2023.godine, na poziv JU Zavičajni muzej Travnik, učestvovale i na promociji Banjalučke kere u Travniku, u sklopu projekta očuvanja nematerijalne kulturne baštine „Sačuvajmo od zaborava“ i snimanja stare, skoro zaboravljene verzije sevdalinke o Travniku, uz saz i harmoniku.Naša Kika Duna je otpjevala sevdalinku „Kad mašina kroz Travnik maršira“ i snimila spot, na što smo posebno ponosni. Direktorica JU Zavičajni muzej Travnik, gospođa Fatima Maslić, auditorijumu je predstavila banjalučku keru i njen istorijat, što je mnogima bila nepoznanica, a izložbeni primjerci i naše članice, Enisa i Fatima, praktično su im pokazale proces nastanka nekih od radova Banjalučke kere.

Naše aktivnosti se nastavljaju i dalje uz nove planove,a ovim putem pozivamo sve vas da sačuvamo tradicionalnu Banjalučku keru zajedno i zaštitimo je pri UNESCO-u.Tradicija je nešto od čega ne smijemo da odustanemo i da zaboravimo naše vrijedne majke i nane, koje su sebe utkale u svaki novi bod keranog rada!

Emigrantski put jednog

Banjalučanina: Imao sam divan

život, a onda su došle devedesete...

Preko Gašinaca do Saint Louisa...

Kad jednom odeš...

Hodam svojim stazama iz prošlosti...

Nakon dugo vremena vraćam se u naš banjalučki magazin, ”Šeher Banju Luku”. U sjećanjima oživljavaju devedesete godine u mom rodnom gradu.Imao sam divan život i perspektivu radeći u ”Auto Hrvatskoj”. Život bez kredita, stan, novo vozilo. I, što je najvažnije, predivanbrak sa mojom Osmančevićkom, koji traje.

Nisam vjerovao, početkom devedesetih godina, da ću život vjerovatno završiti u Saint Louisu u Sjedinjenim Američkim Državama. Ali, život piše romane, i ne zna se gdje ćemo biti sutra.

Radeći u „Auto Hrvatskoj” skoro svaki dan bio sam u Zagrebu i nisam vjerovao mojim suradnicima da je bolje da se preselim u Zagreb. Bio sam uvjerenja da će ludilo devedesetih godina preći preko nas bez posljedica, ali to se nije desilo. Drago mi je bilo što sam iz svog rodnog vjekovnog grada izišao jako kasno, da vidim promjene kod svojih prijatelja, koji su većinom postali Banjalučani sedamdesetih godina, poslije zemljotresa.

Moj emigrantski put krenuo je sedmog novembra 1994. godine odlaskom u Nepalski bataljon, zatim Gašince i napokon Saint Louis, 28. aprila 1995. godine.

Odlaskom iz Banje Luke i dolaskom u pomenute kampove razočarao sam se u svoje sugrađane. Nismo mi bili baš zainteresirani pomoći jedni drugima u nevolji, čast izuzecima. Prije odlaska iz rodnog grada skinuo sam tri vojna poziva i radio na radnoj obavezi preko dvije godine.

U te dvije zadnje godine života u Banjoj Luci svaki dan sam sve više i više mrzio svoj rodni grad. Želio sam da doživi sudbinu Sarajeva i patnje Sarajlija. Dolaskom u Saint Louis, kreće druga priča, početak života u drugoj državi, učenje drugog jezika, drugih običaja i tradicije.

Poslije divnog prijeratnog života i sigurnosti koje sam imao živeći u našoj predivnoj domovini, i početka života u drugoj državi, bio sam primoran boriti se za svoj emigrantski status.

U to doba u Saint Louisu živjelo je nešto više od tri hiljade mojih zemljaka, većinom iz Prijedora i Srebrenice. Naravno, svaki početak u drugoj državi je veoma težak, a ja i supruga smo počeli raditi u smjenama u jednoj tvornici hrane.

Koliko su Amerikanci, zaposleni u istoj tvornici, znali o nama i geografiji, govore pitanja koje su postavljali, kao: Koliko se vozi do moje domovine putničkim vozilom? Vjerujte mi, radio sam iviše od dvije stotine sati u dvije sedmice, moj rekord bio je 225 sati, jer preko noći htio sam se vratiti na neki normalni prijeratni kolosijek. Naravno, taj put je bio dug i trnovit. Loši uslovi stanovanja, težak život i male plate nisu sprečavale moje Bosance i Hercegovce da se druže. Hvala Bogu, ipak na kraju sam uspio. Sada moja porodica živi jedan normalan život, dostojan čovjeka.

Gledajući današnju situaciju u Saint Louisu, gdje živi više od 70.000 naših zemljaka, prilično smo udaljeni jedni od drugih. Zelena novčanica, “Dolar”, udaljio nas jedne od drugih. Najveće bogatstvo naše emigracije u United State je da je veliki broj naših sugrađanadošao sa završenom školom, gdje se pokazalo da smo najkvalitetnija emigracija u zadnjihsto godina. Danas imamo veliki broj naših sugrađana na visokim odgovornim mjestimavelikih kompanija, veliki broj ih ima privatni obrt, restorane, prodavnice sa našim proizvodima...

Svaki dan sve više Amerikanaca uživa u čarima naše tradicionalne hrane. Na našu veliku žalost, jedan dio naših sugrađana krenuo je stranputicom. Odlaskom u Kasina, kockanjem i velikim dugovima našli su se na ulici. Najviše ih druži se po vjerskim ustanovama,najviše u našim džamijama, kojih ima u pet u Saint Louisu.

Imamo veliki broj naših restorana, barova, ali muzika tamo nije po mom ukusu. nemate gdje izaći vikendom u noćnim satima

Ljutim se kada naši sugrađani kažu:”Lako je njima, oni imaju, jer žive u dijaspori, a nitko se ne zapita kakve je kvaliteta življenja nas u dijaspori”

Eto, toliko o nama koji živimo u DIJASPORI, nećemo o političkoj situaciji u našoj voljenoj jedinstvenoj Bosni i Hercegovini, jer vidim da se polako vraćamo sa mržnjom u nesretne devedesete godine. Prošle godine sam bio u Banjoj Luci, rješavajući mnoge probleme sa vjerovatnoćom povratka. Grad je predivan, najveće bogatstvo imamo u zelenoj rijeci Vrbas, koja mu daje posebnu ljepotu. Veliki broj restorana je lociran na obalama Vrbasa i tu možete uživati u mirisu vode i tradicionalnim jelima.

Piše: Nerko GALEŠIĆ

Hodam svojim stazama iz prošlosti, vraćaju mi se sjećanja kao da je bilo jučer, čujem graju djece, koji uživaju na ulicama.

Miris lipe, opija me pomiješan sa mirisom ruže iz susjednog dvorišta. Parkić pun, a miris Mujinog ćevapa širi se cijelim gradom.

Korzo puno, a slatki ćošak, preko puta Senke, čeka da se skupimo pa u život.

Dom kulture čeka da dođemo, Naravno ulazi se kroz podrum preko uglja, pa u plesnu dvoranu. Čekamo popularne sastave da krenu sa svirkom.

Pro Et Contra sa Šemarom, Kombo 5 sa Nandijem, Stari znanci sa Sakibom Jakupovićem, Plavi ansambl, Muchacosi sa Buretom, Braco Skopljak, Enes Bašić, Caja i Emir Bašić, Atif Turčinhodžić sa bratom Nijazom,

Popularni izleti na Šehitluke

Nadir Garčević, Sandra Kulijer, moj Sead Galešić sa Meteorima, izvinite, pojedine sam sigurno zaboravio. Divna muzika, baca nas u trans, ne želimo da se završi.

Sjećanja na prvomajske proslave, parade, majske uratke, gdje smo svi uživali.

Na našu veliku žalost, toga više nema,

Sjećanje na Incelov bazen, večeri uz gitaru na Vrbasu, uživanje u kupanju, i krađi kuruza pored rijeka Vrbanje i Suturlije.

Nema više toga, jer grad čine ljudi, koji ne žive u svom gradu, koji imaju druge države gdje nastoje svoj rodni grad prenijeti kroz razna druženja, ali SJEĆANJA OSTAJU U NAŠIM SRCIMA, a neki drugi poslijeratni Banjalučani uživaju u našem rodnom gradu.

Proslava 1. maja

Banjalučki Džez orkestar

Brane, Tefa, Nagib, Caja i Nadir: Grupa TNT

Legendarni Meteori sa frontmenom Mićom Maričićem Zeleni Vrbas i njegovi dajaci

Karađoz

AUTOROVA BIOGRAFIJA

Rođen sam u srijedu, 11. 02. 1953. u 07:15 u Zagrebu, dakle u znaku Vodenjaka, a i u podznaku. Pamtim mlijeko u prahu i Trumanova jaja. Od prve godine živio sam u Banjaluci, gdje sam se školovao. Prvu priču sam napisao sa četrnaest godina, a prvu sam objavio sa dvadeset. Cijelo vrijeme gimnazijskih dana pišem, uglavnom pripovijetke i dramske tekstove. Poslije gimnazije sam studirao dvije godine pravo, a usput slušao i predavanja iz književnosti na Pedagoškoj akademiji u Banjaluci. Putovao sam i nastupao čitajući svoje “rane radove” od Triglava do Đevđelije jer sam kao dijete iz mješovitog braka vjerovao u “bratstvo i jedinstvo”.

Sa dolaskom demokracije i rata odlazim u Švedsku, a prethodno sam izbjegao pet regrutacija u vojsku RS. U izbjegličkom logoru u Ystadu predajem bosanskoj djeci maternji jezik, povijest i zemljopis od 5. do 8. razreda. Zajedno sa Senadom Angelov i Mehmedom Mešićem sam autor čitanke i radne sveske “Naši mostovi” za bosanski jezik koje su finansirali Ministarstvo prosvjete Kraljevine Švedske. U Stockholmu radim kao animator kulturnih manifestacija u bosansko-švedskom udruženju “Ljiljan” i voditelj recitatorskodramske sekcije za djecu i omladinu. Radim u redakciji “Glasa BiH”

Iz recenzije Dr. Davora Beganovića:

U Karađozu Lukić pokušava uspostaviti kontinuitet bosanske prošlosti i sadašnjosti. Fiktivni teatar koji će se odigravati pred raznolikim vlastodršcima uvijek će služiti samo jednoj svrsi – njihovu ismijavanju i razgolićavanju. No, što se više približavamo sadašnjem trenutku ti će vlastodršci postajati sve suroviji, a šale koje se s njima budu zbijale imat će sve češće kobne posljedice. Provala zla kulminirat će u pokušaju ubojstva posljednjega Karađoza koji se u fantazmagoričnoj sceni, već gotovo mrtav susreće sa svojim precima, a oni mu omogućuju da se otrgne sudbini, otkrivajući mu tamni izlaz iz pakla kazamata. Preci su svi oni glumci banjalučkoga teatra sjena koji su se nas svoj način, humorom i izrugivanjem, opirali silnicima čiji je jedini cilj bio suzbijanje upravo takve vesele melankolije. Taj će mu bijeg omogućiti i pronalazak dramskoga teksta njegova oca (i taj će se vrijedni rukopis kriti u sehari) u kojemu će legendarna Safikada španskim kraljevima održati lekciju vjerske tolerancije.

(Stockholm, 1993/95.), i objavljujem eseje u kulturnom listu Bošnjaka “Behara” (Zagreb, 1995). Prelaskom u Norvešku radim kao dopisnik za europsko izdanje “Oslobođenja” 1995/96., “Bosanske pošte” (Oslo, 1995/98.), “Bosanske riječi” (Göteborg 1996.) i na radio “Beharu” u Oslu 2000.

Između 1996. i 2000 četiri puta se vraćam u BiH i radim na radiju, redakciji novina i televiziji (sve u Federaciji), ali u zemlji koja je podijeljena između političara i tajkuna ne uspijevam nigdje jer ne želim pripadati ni jednoj političkoj stranci. Zato od 2002. lutam Europom (Köln, Frankfurt, Amsterdam, Beč, Dubrovnik) i zaustavljam se u Sarajevu. Nastojim prezentirati radove koji su nastali u u egzilu međutim pošto nisam bio u domovini “kad je grmilo” ne uspijevam ništa.

I dalje vjerujem da ima nade za nomade i pišem, pišem, pišem… Nudim izdavačima sve ono što Bosna nema, a treba imati (“Bosansku seharu”– zbirku poslovica, “Bosanski rodoslovi”– genealoške karte bosanske kraljevske dinastije Kotromanića i visokog plemstva) – međutim to njih ne interesira. Demoraliziran prelazim u Split i tada nastaje moj književni uspon…

Iz recenzije prof. Enesa Topalovića:

Grad kakav je Banjaluka sa svojom prošlošću zaslužio je ovakav roman. Zbog protesta za izgubljenim gradom nastao je roman koji je vrlo upečatljivo oslikao njegov voljeni grad. Prateći jednu banjalučku obitelj u razmaku od sedam stotina godina Lukić daje razvoj grada i odnose u gradu ali kroz prizmu glavnih junaka čiji se članovi tradicionalno bave uslovno rečeno kazalištem: u srednjem vijeku, u doba Kraljevine Bosne oni su dvorske lude, dolaskom osmanske vlasti bivaju karađozi (i to im postaje prezime), kao i u austrougarsko doba, da bi u doba Kraljevine Jugoslavije samo pričali viceve jer postepeno atrofira njihov kreativni i pobunjenički gen. Zadnji izdanak obitelji samo piše grafite u Banjaluci 1992. u kojoj je započelo etničko čišćenje. Romanom defiliraju Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Ferhatpaša Sokolović, Omerpaša Latas, Ivan Frano Jukić, Adem Ćejvan i Alija Mahmutović – Ale, dakle osobe koje su ostavile svoj trag na gradu i Banjalučanima. Sve su to samo naizgled slučajni susreti jer sudbina je iznad svega, ona režira živote likova, ona se ponavlja neprestano kao povijest: čas je epopeja, čas je ironija. Nadasve duhovito, elokventno i edukativno za sve one koji ne poznaju Banjaluku i mentalitet Bosanske Krajine.

III. JASEN (1527.)

Nastavak iz prošlog broja

Fuadaga se diže i izađe iza platna. Preznojen, držao je još uvijek u rukama pljosnate figure likova iz predstave. – Ja ti burazeru ne mogu više, a i ne znam. Ne mogu, jer sam se skuhao od vatre. Ognjište mi je oprljilo guzicu, a brate ni ne znam što bih ti više pričao...? Što se mene tiče večerašnja predstava je gotova.

– ...Brate Fuade, kakva je to sila bila?! – zapita Jasen kada je došao sebi od iznenađenja. Žena i sin i dalje su zurili u platno očekujući da će se još nešto desiti.

– Buraz moj, to ti je posao. Drugog za te posla u Carevini nema... Vjera ne da – da živ insan izvodi kerefeke27, a da mu se lice vidi. Nema paše, ni vezira koji bi ti to dozvolio. Nego, bujrum28, samo ovako, kako si vidio. Amin!

– Pa koga ja smijem zajebavati? – u čudu zapita Jasen.

– Sve se zna. Gledaj ovu dvojicu. – Fuadaga mu pokaza likove od brezove kore – Uzmi ovu dvojicu na zub; Hadži Evad, on ti je k'o đoja pametan, ali tako samo izgleda, inače je dupe–glava, a ustvari je lukav. Ovaj drugi ti je Bekri Mustafa, on ti je seljače, ono gorštačko, zulumćar u duši i pijanac koji uvijek nastoji izvući neki ćar29 od prvog. Imaš i Mehmed efendiju, njemu je sve ravno do mora. Tu ti je i cicija Moša, a glavni ti je ovaj hairlija u mojoj desnoj ruci – Karađoz. On ti je isto što i ti; đoja budala, ali taj baš zna znanje! On je šeret, a ja bih još rek'o da je on onaj pametni Bošnjo, koga ni kadija ni muftija ne mogu smuntati.30 Osim njih, mogu se pojaviti i drugi insani, ali trebaš znati što ćeš s njima u toj igri? Svaka čaršija ima: derviša, hamala31, telala32, haramiju33, đizliju34, džambasa35... U pašu i sultana ne diraj, ako ti je draga glava... Znaš, vlast se slabo razumije u šalu.

– ...Meni se baš svidjelo šta si radio iza čaršafa. – kao dijete reče Jasen – Je li ženo, Vrbase, je l' de da je bilo dobro?!

Žena Kosana i sin Vrbas još uvijek su bili pod utiskom Fuadagine igre, tako da nisu ni čuli šta ih Jasen pita.

– ...Ja ti tu više ništa ne znam. Evo ti ovaj ćitab36. Rekao si da znaš čitati. U njemu su neka objašnjenja i pravila igre... Ti si vičniji u svemu ovome. Sad ti je sjesti i skontati kako da igraš ovu igru. A kada skontaš nešto dobro, ti mi javi, da te predstavim Ilah paši. Samo čuvaj se jezika. Od njega nema oštrije sablje... Ako nešto laneš što nije po volji paši, mogli bi za čas i ti i ja ostati bez glave!

– ...Ah, i nad pašom ima paša... Hvala ti brate rođeni – kako ti veliš: burazeru. Spasio si me od gladi... Jebo te život! Turci su pametni! Tko bi rekao dao ovako nešto oni imaju?!

– U karađozu nema psovanja. Mani se jebatanja! Na tanku žicu im sviraj, a onda na kraju predstave, zakajlaj37 im harbiju38, ali na njihov način. 4.

U međuvremenu je iskrsnuo jedan sasvim mali problem. Kada je Jasen pripremio svoju prvu predstavu karađoza i kada je Fuadbeg odgledao tu igru i potvrdio da nije opasna po njihove vratove i glave, najavio je Ilah paši da u Banjaluci postoji karađoz. Ilah paša, kao oduševljeni ljubitelj karađoza pristao je da se predstava igra na njegovom divanu, za prvi dan ramazana 934. godine po Hidžri39. Ptica budilica starog vojskovođe prisjeti ga da upita Fuadagu tko je zapravo Karađoz? Na Fuadagin odgovor da je u pitanju jedan Bošnjak, koji, eto, nije ni krstjanin40, ali ni katolik, ni pravoslavac, pa čak ni Mojsijeve vjere, ali je dobar k'o kruh, Ilah paša odmahnu rukom i reče da samo pravovjernik može i smije igrati karađoz.

Tu se ništa nije dalo učiniti za predstavu, ni za Jasena osim onog što se desilo: Fuadaga je nagovorio svoga pobratima Jasena da se odrekne onog viška kožice sa svog visuljka, kako bi ta žrtvica spasila i agin i pašin obraz, jer je Ilah paša već najavio da će se na divanu igrati karađoz. Po pričanju Fuadaginom, Jasena zaista ništa nije boljelo prilikom obreda. (kakav je to musliman kojeg boli sunećenje?!) – i karađoz se mogao igrati. Još uvijek krvavih gaća, jučerašnji Jasen, a današnji Jusuf odigrao je svoju prvu predstavu u povijesti Banjaluke, koja naravno, nije ušla u zvanični gradski ljetopis.

Kasnije je Jusuf mozgao: ”Baš je igra zaguljena stvar. Ako hoćeš igrati, moraš živu kožu derati sa sebe. Moraš krvariti i krvareći igrati da bi preživio. Zajeban sam posao izabrao... Ali što je – tu je. Što ja mogu, kada jedino znam u životu – igrati se...? Ipak, sada mi je najviše žao što kao musliman i dalje moram potajno vino da pijem. A znam da ga vala i begovi i age kriomice piju, rekao mi je to moj burazer Fuad. Što ja mogu što volim katkad popiti. Onda sam, čini mi se, bolji Karađoz. Što ću?! Znam da ću zbog toga u džehenem41. Pa red je onda da ovaj život proživim u ovom dženetu – u Banjaluci...!

Nastavak u sljedećem broju

26 hrsuz – lopov, kradljivac.

27 kerefeke – gluposti, ovdje se misli na glumu.

28 bujrum – izvoli.

29 ćar – korist, zarada.

30 smuntati – prevariti, slagati.

31 hamal – nosač.

32 telal – izvikivač obavijesti na trgu u gradu, ili na licitacijama.

33 haramija – razbojnik.

34 đizlija – nemoralna žena, bludnica.

35 džambas – trgovac konjima.

36 ćitab – knjiga.

37 zakajlati – zabiti.

38 harbija – u osnovno, značenju šipka kojom se nabija naboj kod puške kremenjače, ovdje se misli na muški spolni organ.

39 934. godina po Hidžri je 1527. godina po gregorijanskom kalendaru.

40 krstjanin – pripadnik Crkve Bosanske.

41 džehennem – pakao.

POMAGAČI

Žena mužu peče jaja za doručak.

Odjednom muž uleti u kuhinju i poče vikati:

- Pazi, pazi! Ulij još malo ulja! Oh, Bože!

Pečes ih previše istovremeno.

Previše! Okreni ih!

Sad ih okreni!

Treba još ulja?

Zalijepit će se!

Pazi! Rekao sam ti da paziš!

Nikad me ne slusaš dok kuhaš!

Nikad!

Okreniih! Požuri! Jesi li luda?

Jesi li posve poludjela?

Ne zaboravi ih posoliti.

Znas da uvijek ih zaboraviš posoliti.

Posoli ih, posoli! Posoli!

Žena ga zaprepašteno pogleda:

- Šta je s tobom?

Misliš da ne znam ispeći jaja?

- Htio sam ti samo pokazati kako to meni izgleda kad ja vozim, a ti mi "pomažeš".

JEDAN

Ivica:

- Danas smo učili brojati do pet.

Tata:

- Da čujem kako brojiš?

Ivica:

- Dva, tri četiri, pet.

Tata:

- A gdje ti je jedan?

Ivica:

- U zadaćnici (teci).

NEMA SVJEDOKA

Pita pacijent liječnika:

- Doktore, je li opasan ovaj lijek što ste mi ga prepisali?

A doktor mudro odgovori:

- Niko nam se nije žalio od onih što su ga uzimali, Bog im dao pokoj duši!

ŠUTNJA

Razgovaraju dvojica prijatelja:

- Nisam rekao ni jednu jedinu riječ ženi već tjedan dana.

Onaj drugi ga upita:

- A zašto?

Ovaj mu odgovara:

- Pa, nisam je htio prekidati!

PRVI PUT NA OPERI

Mali Ivica prvi put sjedi u publici i sluša operu.

- Mama ko je onaj što maše štapom?

- Dirigent.

- A zašto prijeti onoj debeloj teti?

- Ma, ne prijeti joj!

I dalje Ivici nije jasno:

- A zašto onda ona vrišti?

PREVENTIVA

Bakica dolazi kod ginekologa i zatraži kontracepcijske pilule. Doktor se iznenadi i zapita:

- Recite bakice a zašto vam trebaju te pilule?

- Znate doktore, te me pilule jako smiruju. Smiruju?

- Da,doktore! Stavim svako jutro jednu svojoj unuci u mlijeko, i onda sam mirna cijeli dan.

MALA STVAR

Jedna žena pita svoju prijateljicu:

- Kako ti je suprug?

- Upravo se vratio iz bolnice. Operisali su mu slijepo crijevo.

- Šta je to?

- Jedna mala stvar ispod trbuha, koja ne služi ničemu.

- Hm, pa onda bi i moj suprug mogao otići na takvu operaciju.

PIJANSTVO

Dvojica pripita najbolja druga, razgovaraju o seksu.

- Reci mi, molim te, jesi li bio ikada toliko pijan da svoju dragu poljubiš u pupak?

Ovaj drugi odmahujući rukom odgovori:

- Još i pijaniji.

ZELJA

Baba se prijekorno obraća unuku:

- Eeee sine, da su meni tvoje godine....

- Eeee baba, da su meni tvoji lijekovi.....

NEZGODA

Godinu dana nakon što je otišao trbuhom za kruhom u Njemačku, piše sin svojim starim roditeljima:

- Draga majko i oče! Nažalost, nisam vam

više u mogućnosti slati novac, jer me skupo košta to što mi je pukla guma u Helginom autu.....

Prokleti sud mi je odredio paprenu alimentaciju!!!

DEMOKRACIJA

Pita učiteljica Pericu:

- "Perice, znaš li ti što je to demokracija?"

- "Znam, to je kad dvije budale imaju više prava nego jedan pametan."

RECEPT

Jedna gospođa dođe u apoteku i traži arsenik. Apotekar:

- "Budući se radi o jakom otrovu, moram vas pita za što vam je potreban?"

- "Želim otrovati moga muža."

- "Žao mi je, ali u tom slučaju vam ga ne mogu dati."

Gospođa otvori torbicu, iz nje izvadi jednu fotografiju na kojoj se vidi njen muž i žena od apotekara kako vode ljubav i pokaže mu je .

- "Oprostite gospođo, nisam znao da imate recept."

BUĐENJE

Odsjeo čovjek u hotelu u Crnoj Gori i naručio buđenje u 7:30 ujutro. Zvoni telefon ujutro i čuje se glas sa recepcije:

- "Halo, jeste li vi naručili buđenje u 7:30?"

- "Jesam."

- "A što ne ustaješ jado, već je pola jedanaest."

BAKTERIJA

Izašao Haso na ispit na medicinskom fakultetu i postavi mu profesor pitanje:

- "Kolega, da li vi meni možete odgovoriti na pitanje: ŠTA JE TO BAKTERIJA?"

Haso razmišlja koju sekundu i onda kaže profesoru.

- "Tačno objašnjenje na latinskom ti ne znam

- ali na Bosanskom znam."

Profesor će na to:

- "Pa dobro - hajde objasni ti to meni na bosanskom, samo da je tačno."

I odgovori Haso ovako:

- "Bakterija je šejtan baja, koja živi u havi i kad uđe u insana i ufati fursata, ne odeš li hećimu za heftu dana - ne gine ti dženaza."

MATERNJI JEZIK

- Zašto se jezici zovu "maternji"?

- Zato jer očevi rijetko dolaze do riječi!

Pripremio: Vlado BOJER

PLIVIT ROŠTILJSKI KONCEPT

Sa ponosom predstavljamo naš novi Plivit roštiljski koncept koji je nastao u saradnji sa šefom Edinom Džematom.

Ovaj roštiljski koncept sadrži 94% junećeg mesa, a ostalo su začini koji nemaju nikakvih E-brojeva. Čisti proizvodi bez nepotrebnih sastojaka. Više od godinu dana smo u suradnji sa Edinom Džematom radili na razvoju ovog koncepta i na kraju možemo reći da smo veoma zadovoljni i sretni sa konačnim rezultatom. U asortimanu možete pronaći Startbox, Balkan grillbox, ćevape i pljeskavice. Uskoro u prodavnicama!