Korizma: Poziv na obraćenje (480)

Poziv na obraćenje

vlasnik

Franjevačka provincija Bosna Srebrena

nakladnik FMC Svjetlo riječi d.o.o.

ravnatelj Janko Ćuro

glavni urednik Vili Radman

redakcija Janko Ćuro, Monika Galić, Ivana Pekušić, Vili Radman

pretplata Emil Perković

marketing Monika Galić

lektura Ana Papić

grafičko oblikovanje Lorko Kalaš

adresa uredništva

Zagrebačka 18, BiH – 71000 SARAJEVO

tel: +387 (0)33 72 62 00

fax: +387 (0)33 81 22 47

viber: +387 (0)60 33 88 018

redakcija@svjetlorijeci.ba

uprava@svjetlorijeci.ba

uredničko vijeće

fra Zdravko Dadić, fra Janko Ćuro, fra Damir Pavić, fra Josip Ikić, fra Vili Radman

godišnja pretplata

BiH 45 KM; Hrvatska 30 €; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90 USD/110 AUD

bankovni računi – km

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 1610000035150095

UniCredit Bank d.d. BiH 3386902222774709

devizni računi

Raiffeisen bank d.d. BiH, Sarajevo 502012000-36371

IBAN: BA391611000001251358,

SWIFT: RZBABA2S

UniCredit Bank d.d. BiH, 25021420101

IBAN: BA393386904812029659,

SWIFT: UNCRBA22

račun u hrvatskoj

Samostan sv. Ilije, Prilaz Sv. Marije Anđeoske 1, HR - 10040 Zagreb - Dubrava

Br. računa: HR 0323600001500028007

račun u njemačkoj i austriji

Kreissparkasse Traunstein-Trostberg

Kontoinhaber: Vislav Krijan (Svjetlo riječi)

Konto: 40504862

IBAN: DE76 7105 2050 0040 5048 62

BIC: BYLADEM1TST

tisak Radin print culture, Sveta Nedelja

List Svjetlo riječi je upisan u registar medija u Ministarstvu obrazovanja, nauke i informiranja Kantona Sarajevo pod rednim brojem ŠM 35/99. od 27. 4. 1999. godine.

ISSN 1512-6986

Riječ čitateljima

Kao vrijeme priprave korizma svoju istinsku vrijednost i sadržaj dobiva iz onoga što slijedi nakon nje: proslave Uskrsnuća Gospodnjeg, najvećega kršćanskog otajstva. Temeljni joj je naglasak na obraćenju, dok njezino vremensko trajanje konkretno pokazuje veličinu, ozbiljnost i dubinu otajstva na koje se kršćani pripravljaju. Započinje na Čistu srijedu, obredom pepeljanja uz poziv Obrati se i vjeruj evanđelju!

S pojmom obraćenja vraćamo se zapravo na izvore kršćanstva: pustinju, Ivana Krstitelja i Isusa iz Nazareta. Praznina pustinje onemogućava distrakciju i bijeg od sebe, „sileći” nas na suočavanje s vlastitom duhovnom stvarnošću. Pojam obraćenje od početka određuje kršćanstvo: na njegovu početku stoji Isusov poziv na obraćenje upućen njegovim sljedbenicima jer je kraljevstvo Božje blizu. U evanđeoskom se navještaju pojam obraćenja i pojam kraljevstva Božjega uzajamno pretpostavljaju –novo se vino ulijeva u nove mješine!

Dveri se kraljevstva nebeskoga otvaraju onima koji se, kucajući na njih, i sami mogu otvoriti Božjoj vladavini u svojim srcima. Za svakodnevnoga čovjeka, čija je stvarnost uvelike od Boga otuđena, to pretpostavlja ono što se u evanđelju naziva metánoia: životni preokret, cjelovitu i temeljitu promjenu životnoga usmjerenja prema Bogu –obraćenje. Onima koji se okrenu Bogu otvaraju se nova, doduše uska vrata koja vode u Njegovo kraljevstvo, a stazom koja do njih vodi ne hode mnogi – poručuje nam evanđelje. Nagrada je novi život u Bogu, novi identitet onoga koji bijaše mrtav, a onda u Bogu oživljen.

Snaga novoga identiteta u Bogu pokazuje se u povijesti kršćanstva. Ako je istina da je krv mučenika sjeme kršćanstva, onda se može reći da su obraćenici ona svježa krv koju Duh Sveti stalno ulijeva u krvotok svoje Crkve obnavljajući tako njezin organizam. Uistinu, većina likova koji su ponajviše utjecali na tijek te povijesti bili su na različite načine obraćenici. Što bi bila povijest kršćanstva bez obraćenika poput, primjerice, Pavla iz Tarza, Augustina Hiponskog, Franje Asiškog ili Ignacija Lojolskog? Oni nam jasno pokazuju bit poslanja

Naslovna stranica:

Ilustracija

Crkve: da istodobno bude živi odgovor na Isusov poziv na obraćenje i poziv drugima na obraćenje Isusu – sol zemlje i svjetlost svijeta!

FRA VILI RADMAN urednik@svjetlorijeci.ba

S pojmom obraćenja vraćamo se zapravo na izvore kršćanstva

Put križa

Poštovani, kako je nostalgija prisutna u svima nama rasutima po bijelom svijetu, prisjetih se ovog događaja koji se dogodio dok smo bili djeca pa sam ga pokušao sažeti u priču, sa željom da pokažem ljudima da je Put križa naša svakodnevica, a ne samo obred u korizmi…

Godine su učinile svoje, korak je sve kraći, sporije se hoda, ali opet Bogu hvala pa ne boli ništa.

Idem polako prema crkvi dobro poznatom stazom i gledam kako se malo toga izmijenilo a toliko je vremena prošlo. A tolike godine su prošle. Vrbas i dalje teče, možda čak čišći nego prije, samo po okolnom kamenjaru ima više trave i grmlja nego prije a i to mi je razumljivo, jer nema više ni ovaca ni krava da pasu. Nitko više ne siječe ni grabovo granje za odlage ili potpale, ne nose se brimena drva na leđima. Eh kad se toga sjetim.

Petak je i danas je Put križa. Vidim, ispred male crkve se okupilo više naroda nego inače jer zadnji petak pred Uskrs Put križa nije u crkvi nego se

uspinjemo uz brdo Grabež i to nekako u čovjeku budi poseban osjećaj. Već su se rasporedili tko će nositi križ a tko svijeće i povorka lagano krenu prema prvoj postaji. U mislima mi se stvori slika nas dječurlije koji smo išli u školu odmah blizu crkve i kako smo čekali svakoga petka da završi škola pa da trčimo prema crkvi, jer tko prvi dođe on će nositi križ a druga dvojica svijeće, a sva trojica su oblačili ministrantska odijela. Bijela odijela sa crvenim okovratnikom, ukrašena šavovima boje zlata. Četvrti je uvijek nosio klupicu ili klecalo za fratra i on se nije oblačio pa se i nije puno otimalo za četvrto mjesto.

„Prva postaja: Isusa osuđuju na smrt”, govorio je fratar a ja spazih u blizini moga školskog prijatelja kako pognute glave sluša i sjetih se događaja dok smo još bili djeca gdje su ga okrivili ni kriva ni dužna. Fratar nastavlja čitati a meni kroz glavu prolaze sjećanja.

Mi smo u selu imali trgovinu a pored nje i malu livadu gdje smo mogli igrati nogometa a da nas nitko od susjeda ne potjera. Valjda je to bila ničija zemlja. Često bi nas stari trgovac zamolio

da mu nešto pomognemo, prenesemo, a zauzvrat bi nam ponudio neku jabuku ili čak kocku šećera.

Tog dana, sjećam se, u trgovinu je navratila neka starija žena, čak mislim da je iz susjednog sela, da kupi neke sitnice. Kupila je, znam, litar ulja u staklenoj boci i stavila je u crni ceger kojeg je spustila na pod pored sebe te iz pregače počela vaditi zavežljaj u kojem su bili novci. Odjednom je boca s uljem skliznula i razbila se a mrlja od ulja poče se širiti po podu. Svi smo odjednom zastali, gledali smo staricu pa se mi između sebe zgledali. Starica prvo obori glavu, zagleda se u razliveno ulje, zatim podiže glavu i pokaza prstom na dječaka do mene i reče „Ti si mi mali razbio bocu!” Svi smo se zgledali uokolo a nije nam bilo jasno zašto netko od nas kad je boca sama skliznula i razbila se. Starica je odmah pitala: „Čiji si ti mali? Vodi me kući da ti roditelji plate štetu!”

Starica krenu za dječakom a i mi svi za njima. Malo smo se oporavili od prvog šoka pa smo bivali sve glasniji i glasniji i govorili da mi nismo razbili, da on nije razbio, ali badava. Kako kuća nije

Da, želim se pretplatiti na reviju Svjetla riječi

Šaljite mi moj primjerak na adresu:

Pošaljite mi uplatnicu poštom

Uplatit ću na vaš bankovni račun

Godišnja pretplata: BiH 45 KM; Hrvatska 30 €; Švicarska 75 CHF; Zapadna Europa 55 €; Prekooceanske zemlje 90

bila daleko brzo smo stigli. Dječak je stalno ponavljao „ja znam da ja nisam”.

Dječakova majka je izišla iz kuće te saslušala staricu. Mi smo uglas govorili da to nije istina, da je boca sama pala, ali badava. Dječakova majka je izvadila iz unutarnjeg džepa nekog prsluka mali smotak novčanica i uz ispriku za svoga sina dala starici novce. Nama djeci je bilo krivo a posebno njenom sinu jer mu njegova mama nije povjerovala, iako zna da nije bio kriv.

Sada kad se sjetim tog događaja znam da nije bilo ni bitno je li dječak kriv ili nije, nego je njegova majka prepoznala potrebu te žene, i da su joj to bili možda jedini novci za to ulje.

Svi mi imamo svoj Križni put. Svakoga od nas su ponekad krivo optužili, osudili. Svatko od nas padne kroz život pa se digne i nastavi put.

Svatko od nas ima i svoga Šimuna Cirenca, koji ga podupire na putu i Veroniku koja će nam pružiti rubac i tako sve dok nas ne polože u grob.

„Pomolimo se”, molio je fratar dalje i vrati me iz moje prošlosti nazad. Narod polako ustade i krenu za križem pjevajući.

Vinko Dramac, Frankfurt am Main

Šaljite nam svoje prijedloge i komentare: redakcija@svjetlorijeci.ba

+387 60 33 88 018

ili nam pišite:

FMC Svjetlo riječi

Zagrebačka 18

BiH - 71 000 Sarajevo

6

Korizma – poziv na obraćenje

52

Avignon: Duša Provanse

Župa bl. Alojzija Stepinca, Orašje: U Posavini se može lijepo živjeti

Identitet i povijest

Bračna ljubav

Vehid Hajduković: Olakšati život drugima

KORIZMA – POZIV NA OBRAĆENJE

OBRAĆENJE NIJE SAMO PRIVREMENO POSPREMANJE NEREDA KOJI SMO SAMI

NAPRAVILI, NI PROMJENA PONAŠANJA UVJETOVANA SLIKOM KOJU ĆE DRUGI

IMATI O NAMA. OBRAĆENJE JE PROCES PRIZNANJA VLASTITIH GRANICA I

NEMOĆI, PRIZNANJE VLASTITE GREŠNOSTI. NA TOM PUTU ČOVJEK POSTAJE

OTVOREN ZA SUSRET S BOGOM KOJI GA ONDA IZNUTRA PREOBRAŽAVA SVOJOM

DOBROTOM I MILOSRĐEM

PIŠE: FRA DANIJEL NIKOLIĆ

Slavljenjem mise pepelnice na Čistu srijedu i obredom pepeljanja ušli smo u korizmu, vrijeme duhovne pripreme za Uskrs – središte liturgijske godine Crkve. Sam pojam korizma potječe od latinske riječi quadragesima a znači četr-

desetnica, tj. razdoblje od 40 dana. Broj od 40 dana podsjeća nas na neke biblijske događaje: trajanje potopa na Zemlji (Post 7,17); dane kad je Mojsije ostao na Sinaju s Bogom (Iz 34,28); godine koje su Izraelci proveli u pustinji (Br 14,34); put Ilije u pustinji (1 Kr 19,8); te 40

dana boravka i iskušenja Isusa u pustinji (Mk 1,12). Četrdeset je simboličan broj kojim Stari i Novi zavjet predstavljaju posebne trenutke iskustva vjere naroda Božjega, broj koji izražava vrijeme iščekivanja, pročišćenja, povratka Gospodinu, svijesti da je Bog vjeran svojim

obećanjima. U svim ovim događajima iz Biblije postoji vrlo jak odnos između Božjega iskustva, osobito iskustva njegove milosti, i posta.

Još od ranoga kršćanstva korizma je bila razdoblje određeno da se katekumeni pripreme za krštenje, a već kršteni na obnavljanje svojih krsnih obećanja u noći Svete ili Velike subote. Korizma je, zapravo, za sve vjernike milosno vrijeme određeno za pokoru s ciljem obraćenja i obnavljanja milosti koju smo dobili na krštenju. U ostvarivanju te pokore, pravi nasljedovatelj Krista pokazuje svoj osobni stil sačinjen od posebnih oznaka: post, molitva i dobra djela (milostinja). Taj stil pokazuje tri bitne oznake novoga života u Kristu: isprazniti svijest od sebeljublja, a ispuniti je ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.

Korizma – vrijeme obraćenja i pokore

U grčkom prijevodu Staroga zavjeta, nazvanom Septuaginta, kao i u Novom zavjetu koji je napisan izvorno grčki, subjektivni stav koji se tražio za oproštenje grijeha uglavnom je izražen pojmom metanoia. Vulgata taj pojam općenito prevodi s pokora i obraćenje. Dakle, sva ta tri pojma imaju isto značenje te se mogu međusobno izmjenjivati. Pojam metanoia znači promjenu uvjerenja ili stava koji je netko ranije prihvatio. Znači također i nezadovoljstvo s prijašnjim načinom djelovanja.

Tako u proročkom propovijedanju metanoia (obraćenje, pokora) zahtijeva novi stav u odnosu s Bogom koji popravlja onaj prijašnji. Obratiti se znači vratiti se Bogu (1 Sam 7,3). Jasno je rečeno da taj povratak Bogu nije iskren ako sa sobom ne donosi promjenu ponašanja, odnosno volju da se ubuduće poštuje i vrši volja Božja. Tako je kod Amosa izričito rečeno da tražiti Boga (Am 5,4) znači tražiti dobro a ne zlo (Am 5,14). Kod Hošeje pokora znači povratak u prvotno stanje, to jest na

prijateljstvo s Bogom (Hoš 3). Kasniji proroci više inzistiraju na potrebi osobnoga unutarnjeg obraćenja (usp. Jer 3,10; 4,3-4), na obraćenju srca (usp. Ez 33,14-15). A kod svih proroka provlači se pouka da se taj unutarnji stav pokaže i na izvana, koristeći se tradicionalnim znakovima izraelske tuge kao što je post, kidanje odjeće, nošenje kostrijeti.

vlastitih granica i nemoći, priznanje vlastite grešnosti. Na tom putu čovjek postaje otvoren za susret s Bogom koji ga onda iznutra preobražava svojom dobrotom i milosrđem. Korizma kao poziv na obraćenje jest prije svega poziv na nutarnju promjenu čovjeka koja će biti vidljiva u izvanjskim djelima pokore i milosrđa na koja nas Isus poziva. A djela pokore su gotovo bezvrijedna ako nas iznutra ne mijenjaju i ne čine od nas ljude osjetljive za potrebe drugih.

Korizmena vježbanja

Isus također započinje svoje propovijedanje riječima obratite se (Mk 1,15; Mt 4,17), a što je poziv na korjenitu promjenu čovjeka, na odvraćanje od zla. Korjenita promjena, tj. obraćenje uvjet je da se slijedi Isusa. Stoga obraćenje znači odvraćanje od zla i otvaranje prema Bogu. Osim toga, Isus traži i vjeru, vjeru u Božju praštajuću i spasiteljsku ljubav, a što je vidljivo iz brojnih njegovih izlječenja koja pretpostavljaju vjeru. „Samo se u vjeri može prihvatiti Isusa, samo vjera može dati snage krenuti za Isusom, samo vjera može otvoriti oči koje bi bile u stanju prepoznati i prihvatiti Božje djelovanje u Isusu kao uistinu spasiteljsko djelovanje” (B. Lujić).

Isto tako, obraćenje nije samo privremeno pospremanje nereda koji smo sami napravili, ni promjena ponašanja uvjetovana slikom koju će drugi imati o nama. Obraćenje je proces priznanja

Od davnina post, molitva i milostinja činili su okosnicu korizme u životu vjernika. Liturgija ih naziva korizmenim vježbanjima. No, pod utjecajem sekularizacije čini se da sve više nestaju i gube svoj religiozni smisao, napose post i nemrs. Mnogi jedva znaju kad je post i nemrs i što to znači. Ili, ako to i čine, čine ne iz religioznih razloga nego radi zdravlja ili vitke figure. Post u kršćanstvu ima prije svega veliku religioznu vrijednost. Mi postom nasljedujemo Krista koji je 40 dana postio u pustinji, postom krotimo svoju sebičnu narav, ispaštamo za počinjene grijehe. Osim toga, ono što uštedimo od uzdržavanja od jela, pića, pušenja i raznih užitaka, trebalo bi podijeliti siromašnima. Tako post ima i društveni karakter jer mislimo i brinemo se za one u potrebi te činimo djela milosrđa.

Post i milostinja imaju svoj pravi smisao ako su inspirirani molitvom. Jer molitvom nasljedujemo Krista koji se često molio svome Ocu, tražeći smisao svoga djelovanja i puta, da bi mogao svoju volju uskladiti s Očevom voljom. Zato je korizma vrijeme molitve, ozbiljnosti i nutarnje sabranosti, vrijeme u kojem kršćani izbjegavaju bučne zabave i razna slavlja. Posebno je ljudima draga pobožnost Puta križa jer se u toj pobožnosti čovjek patnik poistovjećuje s Kristom patnikom. Sva korizmena vježbanja pozivaju i potiču na obraćenje,

Obratiti se znači vratiti se Bogu (1 Sam 7,3). Jasno je rečeno da taj povratak Bogu nije iskren ako sa sobom ne donosi promjenu ponašanja, odnosno volju da se ubuduće poštuje i vrši volja Božja

Litanije imenā

DOGODI mi se – i to češće – da mi kroz misli, kroz prisjećanja koja ne zamiru niti blijede, navru imena ljudi koji su me na različite načine obdarili, čak životno odredili. Bez ikakva naprezanja, u opuštenosti, jedna za drugim slijede imena, kojima mi je Bog – otkad pamtim – govorio, i ne prestaje govoriti. Poput litanija nižu se imena kojima ništa nije potrebno pridodati, nijedan pridjev, nijednu poveznicu, nijednu zgodu. Toliko su obilna. Izričem ih u sebi sa zahvalnošću i blagoslivljanjem. Uistinu: svako je od njih zaodjeveno mojom zahvalnošću, sam blagoslov.

Jedna za drugim slijede imena mojih roditelja, svih onih koji su im prethodili, imena moga brata i sestara, moje obitelji. Imena moje supruge, djece, unučadi, snaha i zeta. Imena mojih prijatelja – i onih s kojima dijelim život, i onih koji su otišli pred nama, i onih s kojima sam se prestao susretati, a s kojima sam u nekim danima dijelio dragocjenost života. Imena onih koji su me uvodili u svijet Duha, onih koji u tom neizrecivom svijetu idu preda mnom, idu uz mene.

U meni su živa i imena onih koje sam samo nekoliko puta, pa i samo jednom, susreo. I imena onih s kojima me povezuje tek neki posredan dodir. Naravno, i imena onih čiji su se tragovi upisali u moju dušu, čiji pogledi iz tko zna kojih vremena i svjetova bdiju u meni, jeka čijih glasova mi razgovijetno zbori.

Spominjem se i onih kojima ni imena ne znam a s kojima sam nedugo ili prije mnogo godina podijelio tek neki naoko usputan trenutak. Žive su u meni okolnosti – pa i samo bljesak, katkada snažan, katkada blag – tih trenutaka koji ne prestaju napajati moju dušu. Spominjem se i onih koje sam samo u prolazu vidio kako žive, kako proživljavaju svoju radost ili bol, kako se jedni prema drugima odnose.

Ne izostavljam ni imena onih koji su me na različite načine povrijedili, čak se trudili nauditi mi, jer je i iz toga, zasigurno Božjom voljom, njegovom zauzetošću, za mene, za moj život, proizišao blagoslov koji me je na nov način ohrabrio, na nov način uputio, poveo me putovima koje nisam ni slutio, a koji su danas sav moj poznati svijet, dom koji nalazim kamo god krenuo.

Svi oni donosili su svoje obilje – ili i samo poneku mrvu, zasigurno dragocjenu – u središte moga bića, koje doživljavam svojim srcem, u čemu prepoznajem Božju ljubav.

Kako da im ne zahvalim, kako da ih ne blagoslovim, kako da ih Bogu čitavim srcem uvijek iznova ne preporučim?

Te drage litanije imenā, litanije zahvalnosti i blagoslova, krijepe me neizrecivo, potiču na raspoloživost životu, onom kojem me Bog svojom ljubavlju usmjerava. Onom izvan kojega mi ne bi bilo moguće na životni način ga susresti.

Stjepan Lice

„Requiem” za ubijene franjevce

U subotu, 18. veljače, u organizaciji Franjevačke teologije u Sarajevu održan je koncert Requiem zagrebačkog mješovitog zbora „Euterpa”, posvećen pokojnim franjevcima provincije Bosne Srebrene i Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, koji su ubijeni tijekom Drugog svjetskog rata. Zbor „Euterpa” sastavljen je od bivših i sadašnjih studenata Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.

Pod dirigentskom palicom Marije Anđele Biondić, izvedene su skladbe Krešimira Klarića Ave Maria, Dore Pejačević Ave Maria (povodom obljetnice smrti Dore Pejačević) i Gabriela Fauréa Requiem, op. 48. Solisti su bili Marko Antolković (sopranist) i Jurica Jurasić Kapun (bariton), uz pratnju Adele Žganec na violini i Krešimira Klarića na orguljama.

Na kraju svečanosti sve prisutne pozdravio je mr. art. prof. fra Emanuel Josić, koji je zahvalio na dolasku svim prisutnima, kao i zboru „Euterpa” kome ovo nije bio prvi nastup na Teologiji, a izrazio je želju da ne bude ni posljednji. Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić u završ-

nom je govoru istaknuo da su „pobijena braća svima nama zalog da živimo mir, dobro i ljubav u današnjem svijetu”. (fra Filip Jakov Šero)

Studijski duhovno-teološki i pastoralni dani Bosne Srebrene

U sklopu proslave 800 godina franjevačkog Pravila (Regula bullata 29. XI. 1223.), što ga je papa Honorije III. potvrdio sv. Franji i na taj način prihvatio u Crkvi novi Red s posebnim karizmama, Vijeće za duhovnost i trajnu formaciju provincije Bosne Srebrene odlučilo je organizirati Studijske duhovno-teološke i pastoralne dane. Tako je 9. i 10. veljače u samostanu sv. Bonaventure u Visokom održani prvi, a planirano je da se u mjesecu studenom održi i drugi turnus

Studijskih dana. Na ovom prvom okupilo se 30 franjevaca zajedno s provincijalom i pojedinim članovima Uprave.

Predavanje na temu „Središnje mjesto Evanđelja u našem (kršćanskom/franjevačkom) životu” održao je dr. fra Anto Popović. Nadalje, o Pravilu i njegovoj službi izgradnje i razvoja bratskih odnosa govorio je fra Josip Jozić. Euharistijsko slavlje prvoga dana predslavio je u samostanskoj crkvi provincijal fra Zdravko Dadić, koji je u oba dana bio raspoloživ i za osobne razgovore onima koji su za to imali potrebu.

„Franjevačka ekleziologija u službi zajedništva i sinodalnosti u Crkvi” naziv je predavanja koje je izložio fra Marinko Baotić, dok je zadnje predavanje održao fra Marinko Pejić na temu „Dobrota i besplatnost. Naš minoritski stil prisutnosti u svijetu”, nakon kojega je uslijedila kratka rasprava. Na kraju je dijaloško predavanje za mlađe franjevce održao fra Božidar Štrkalj, koji je govorio na temu „Duhovno-pastoralni izazovi mlađe braće”. Bila je to prigoda da mladi franjevci razmjene svoja prva lijepa ili manje lijepa pastoralna iskustva. Svetu misu drugoga dana predslavio je pročelnik Vijeća i definitor Provincije fra Stipo Kljajić, koji je zahvalio svim sudionicima, osobito predavačima na spremnosti i trudu za pripremu izlaganja.

(fra Franjo Radman)

Foto: fra Dario Laštro

Ljudska obitelj

Dobrota stvaranja

podudara se

s nadvladavanjem samoće, i to nadvladavanje događa se u činu prihvaćanja

drugoga, iz ljubavi. I to u sferama sve širih odnosa, od bračnoga para do djece, i od obiteljskoga bratstva do zajedništva sa svim ljudskim bićima

Treće poglavlje dokumenta Papinske biblijske komisije o biblijskoj antropologiji govori o ljudskoj obitelji. Ova tema obrađena je u dokumentu kroz prizmu triju naslova: prvi naslov govori o „ljubavi između muškarca i žene” (br. 158-207), drugi o „ljubavi između roditelja i djece” (br. 208-235) i treći o „bratskoj ljubavi” (br. 236-264).

U ovom broju Svjetla riječi doneseno je tumačenje odlomka o stvaranju muškarca i žene (Post 2,21-25) koje je izloženo na početku trećega poglavlja (br. 152-157).

Nije dobro da čovjek bude sam (Post 2,18)

Činjenica da je Stvoritelj oblikovao ljudsko biće kao muškarca i ženu (Post 1,27; 2,21-23) poziva na pažljivo promatranje ove konstitutivne razlike unutar ljudskoga bića. Riječ je ne samo o jednakom dostojanstvu dvaju spolova nego i o idealnom odnosu ljubavi. Božanski dah koji je učinio živim prah koji je oblikovao Stvoritelj očituje svoju vitalnu snagu u sporazumnom susretu između čovjeka i žene iz kojega proizlazi život. Dobrota stvaranja podudara se s

nadvladavanjem samoće, i to nadvladavanje događa se u činu prihvaćanja drugoga, iz ljubavi. I to u sferama sve širih odnosa, od bračnoga para do djece, i od obiteljskoga bratstva do zajedništva sa svim ljudskim bićima.

Stvaranje prvoga ljudskog para (2,21-25)

U Post 2,21-25 dva su glavna pripovjedačka momenta: prvi predstavlja Božje djelovanje koje stvara muškarca i ženu (2,21-22), a drugi je susret para, s ljudskim uvažavanjem božanskoga djela (2,23-24).

Ovaj opis u 2,21-25 ne želi biti izvještaj o onom što se materijalno dogodilo, jer biblijski pisac koristi književnu vrstu simboličke vrijednosti. Traži se, dakle, razborito shvaćanje ovoga biblijskog teksta. Svi tumači priznaju važnost sadržaja i poruke ovoga teksta. Međutim, postoje interpretacijske razlike kako u pogledu cjeline odlomka tako i glede nekih detalja.

Dva značenja riječi adam

Hebrejska riječ ’ādām ima dva značenja u pripovijedanju drugoga poglavlja Knjige Postanka. U prvom dijelu ovoga pripovi-

jedanja (2,4-20) ’ādām označava ljudsko biće općenito. Međutim, u opisu stvaranja prvoga ljudskoga para (2,21-25) isti termin ’ādām upotrijebljen je da označi mušku osobu, zbog izričite korelacije sa „ženom” (2,22-23.25). Kasnije, u četvrtom i petom poglavlju, ova ista riječ ’ādām postaje vlastito ime (Adam) praroditelja ljudskoga roda (4,1.25; 5,1-5).

Dva tumačenja stvaranja

žene u Post 2,21

Dvoznačnost povezana s riječju ’ādām promicala je dva načina tumačenja odlomka u 2,21-23. Prema prvom, tradicionalnom, tumačenju odlomak opisuje stvaranje žene, koje izvodi Stvoritelj služeći se materijalom („jedno od rebara”) uzetim od čovjeka (2,21). To potvrđuje ’ādāmova izjava: „ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta” (2,23). Na taj način, sugeriraju neki tumači, biblijski pisac je domišljato preokrenuo očevidnost da svi muškarci proizlaze „od” žene, pripovijedajući da je u početku žena proizišla od čovjeka. Apostol Pavao kreće se u tom pravcu kada piše: „Jer kao što je žena od muža, tako i muž po ženi; a sve (dolazi) od Boga” (1 Kor 11,12). Odatle proizlazi dvostruka pouka: s jedne strane, ona uzajamnoga priznavanja, jer „u Gospodinu, ni žena bez muža, ni muž bez žene” (1 Kor 11,11), a s druge strane postavljen je pisamski temelj za hijerarhijski red u obitelji i u zajednici (1 Kor 11,7-10),

PRIREDIO: DR. FRA ANTO POPOVIĆ

Mjesta svetošću prožeta

Gospino svetište – Marija Radna (Rumunjska)

Čudotvorni lik Djevice Marije

TEKST I FOTO: FRA DAMIR PAVIĆ

Drevna Bosna Srebrena, majka svih franjevačkih provincija na našim prostorima, koncem 14. stoljeća zauzimala je ogroman prostor koji je sezao od Apulije na jugoistoku Italije pa sve do Karpata i Crnoga mora. Upravo nošen željom upoznati prostranstva kojima su nekoć kročile stope moje subraće franjevaca, zaputio sam se prije nekoliko godina preko Rumunjske prema obali Crnoga mora. Nikakvi prethodni planovi i istraživanja, kako to već i biva kada se čovjek otisne na put u nepoznato, nisu me mogli pripremiti na nezaboravno iskustvo ljepote krajolika i divnih ljudi koje sam doživio tijekom putovanja. Jedno od njih je čarobno Gospino svetište Marija Radna. Ondje sam stigao u kasnim večernjim satima, malo prije nego što su se zatvorila vrata crkve. Dirnula me gesta vlč. Andreasa Reinholza, čuvara svetišta od 2003., nakon što su se iz njega povukli posljednji franjevci: srdačno me primio na konak i upoznao me s poviješću ovoga mjesta. Njegovom zaslugom u potpunosti su obnovljeni crkva i samostan. On je jedan od maloga broja preostalih Nijemaca u ovom dijelu Rumunjske koji su nekada činili dvije trećine Temišvarske biskupije.

Rumunjsko mjestašce Radna, istočno od grada Arada, leži na desnoj obali rijeke Moriš (rum. Mureş) koja izvire u Karpatima, vijuga kroz Rumunjsku ulijevajući se na koncu u mađarskom Segedinu u rijeku Tisu. Pokrajina u kojoj se nalazi svetište Marija Radna pripada Temišvarskoj biskupiji, jednoj od šest katoličkih biskupija s latinskim obredom. Zanimljiva činjenica je da u ovoj biskupiji živi stara hrvatska dijaspora koja se spominje u izvorima još u 13. stoljeću. U sedam hrvatskih sela živi oko šest tisuća Hrvata podrijetlom iz Bosne koji su organizirani u tri hrvatske župe: Karaševo, Klokotič i Lupak.

Prvi spomen ovoga mjesta seže u daleku 1325. kada je ugarsko-hrvatski

kralj Karlo Robert Anžujski u Radni osnovao samostan posvećen sv. Ljudevitu Tuluškom. Upravljanje samostanom povjerio je franjevcima. Radna je osvajanjem Temišvara 1552. došla pod vlast Osmanlija. Najznačajniji događaj s kojim je i započela povijest ovoga svetišta zbio se 1695. godine. Tada su turski vojnici zapalili franjevačku kapelicu koja je posve izgorjela. Na zgarištu kapelice vjernici su pronašli neoštećenu sliku Djevice Marije. Nije prošlo puno vremena i glas o ovom očitom zahvatu neba proširio se cijelim krajem i vjernici su spontano dolazili na hodočašće da iskažu štovanje liku Presvete Djevice. Kada je 1709. u Aradu izbila kuga, vjernici su se zavjetovali i hodočastili u svetište Marija Radna i pošast je prestala. Godine 1895., povodom 200. obljetnice prvoga Gospina čuda, crkva je obnovljena i ukrašena novim mramornim oltarom. Pokojni papa sv. Ivan Pavao II. 1992. uzdigao je crkvu Marije Radne na čast manje bazilike, izjavivši tom prigodom da je Marijina prisutnost u ovom svetištu očuvala vjernike tijekom teškoga vremena komunističke vlasti.

Pored spomenutoga čuda neoštećene Gospine slike, danas smještene u središnjem dijelu prezbiterija iznad glavnoga oltara, u kronici ovoga svetišta zabilježene su nebrojene milosti koje su se dogodile po zagovoru Blažene Djevice Marije: čudesna ozdravljenja, neobjašnjiva izbavljenja od smrtnih opasnosti, trudnoće u kasnoj dobi i mnoga druga čudesa.

Postoji anegdota o posjetu cara Josipa II. svetištu Marija Radna. Tom prigodom, zadivljen ljepotom crkve i franjevačkoga samostana rekao je: „Da nisam car u Beču, volio bih biti gvardijan u Radni!” Dijelim mišljenje ovoga cara o ljepoti i privlačnosti ovoga mjesta. Stoga, ako vam se pruži prilika, posjetite ovo Gospino svetište i uvjerite se vlastitim očima.

VIJESTI

Obljetnica stradanja sluge Božjega fra Lovre Milanovića

U petak, 3. veljače, u crkvi sv. Ivana Krstitelja u Donjoj Tramošnici, na misi su se okupili vjernici i hodočasnici kako bi obilježili obljetnicu mučeničke smrti sluge Božjega fra Lovre Milanovića. Misno slavlje predvodio je vikar provincije Bosne Srebrene fra Janko Ćuro, a u koncelebraciji je, uz župnika fra Josu Oršolića, bilo još 15-ak svećenika.

U svojoj propovijedi fra Janko je govorio o svetosti i mučeništvu: „Vjere će i života biti na ovoj zemlji dok budemo nasljedovali svece i spremno živjeli poput njih. Ne trebamo se bojati svetoga, pa makar postali i mučenici, jer svet život nikada ne gubi ljepotu i sjaj ni ovdje na zemlji, a pogotovo ne u Božjem Kraljevstvu.”

Misno slavlje pjevanjem je animirao zbor  Mirjam iz Tolise, pod vodstvom s. Kate Rukavina. Slavlje su svojim nošnjama uljepšali i članovi KUD  Bijela. Nakon mise u Galeriji Fra Lovro upriličen je zajednički ručak.

Za ovu obljetnicu župljani su se pripremali trodnevnicom koju su predvodili fra Ilija Alandžak, fra Bono Tomić

i fra Stipan Radić. Dan poslije obilježavanja obljetnice stradanja fra Lovre Milanovića organizirano je i tradicionalno hodočašće na njegov grob.

Provincija Bosna Srebrena pomaže stradale od potresa u Turskoj i Siriji

U teškim trenucima stradanja ljudi i brojnih građevina uslijed razornog potresa u južnoj Turskoj i sjevernoj Siriji Franjevačka provincija Bosna Srebrena odazvala se pozivu za pomoć. Provincijal Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić i ekonom provincije fra Vinko Sičaja posjetili su u petak, 17. veljače, Središnjicu Caritasa Bosne i Hercegovine i tom prilikom uručili dar Franjevačke provincije Bosne Srebrene i Humanitarno-karitativne organizacije „Kruh sv. Ante” u iznosu od 20.000 KM za stradale od potresa u Turskoj i Siriji. Dobročinitelje je primio ravnatelj Caritasa Bosne i Hercegovine mons. Tomo Knežević koji je zahvalio za dar

i za odluku da dar Bosne Srebrene za stradale u Turskoj i u Siriji ide preko Caritasa Bosne i Hercegovine. U razgovoru su kazali kako će Franjevačka provincija Bosna Srebrena na nedjelju najbližu spomendanu sv. Ante dodatno prikupljati darove za stradale od potresa u Turskoj i u Siriji. Svojim darom priključili su se generalnom ministru Reda fra Massimu Fusarelliu i njegovim riječima koje je ovih dana iz Kolumbije poslao braći franjevcima koji djeluju u Siriji, posebno u gradu Aleppu: „Draga braćo u Siriji, i dalje sam uz vas i vaš narod u ovoj drami smrti i boli. Dobro znam” –stoji u poruci poslanoj agenciji SIR – „da je naša nazočnost i pomoć koju nudite veliki znak, kao što su to činila braća Svete zemlje kroz stoljeća. Pratim razvoj događaja i pomoć koju dobivamo kao narudžbu. Bratski zagrljaj koji čeka da nas vidi u tako ranjenoj zemlji. Mir i dobro s blagoslovom svetog Franje. Pozdravljam sve fratre koji su tu, jednog po jednog.”

Svojim darom franjevci Bosne Srebrene dio su karitativnih aktivnosti za stradale u Turskoj i u Siriji: Crkve u Bosni i Hercegovini, nacionalnog i nad/biskupijskih Caritasa, svih dobročinitelja i svih dobrih ljudi, prenijela je mrežna stranica Caritas.ba.

(Župa Donja Tramošnica)

„Herceg-Bosno, srce ponosno!”

Portal Faktograf dobiva ozbiljne novce kako bi provjeravao i ispravljao činjenice u medijima, a Facebook ga je postavio za svoga glavnog kontrolora, odnosno cenzora objava na toj društvenoj mreži na hrvatskom jeziku. I osobno sam se tako našao na udaru njihove cenzure kad sam u jednom postu uoči zagrebačkoga dočeka Vatrenih spomenuo Herceg-Bosnu…

pokušala prekrojiti republičke granice”. Pritom ni riječi o priznanju BiH kao cjelovite države od strane Hrvatske, sporazumu o vojnoj pomoći, pomaganju bošnjačke strane u oružju, humanitarnoj pomoći i zbrinjavanju izbjeglica… Malo nelogično za jednog agresora.

Takvih paušalnih ocjena i tvrdnji ne bi se posramili ni senzacionalistički tabloidni mediji pod kontrolom srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića koji i u pjesmi/parodiji rock sastava „Let 3” koja će Hrvatsku predstavljati na pjesmi Eurovizije, a koja se očito sprda s Putinom, vidi slavljenje Oluje i progona Srba iz Hrvatske. No, taj izvjesni portal dobiva ozbiljne novce kako bi provjeravao i ispravljao činjenice u medijima, a Facebook ga je postavio za svoga glavnog kontrolora, odnosno cenzora objava na toj društvenoj mreži na hrvatskom jeziku. I osobno sam se tako našao na udaru njihove cenzure kad sam u jednom postu uoči zagrebačkoga dočeka Vatrenih spomenuo Herceg-Bosnu.

Gotovo da nema svadbe, a ni kakvoga važnijeg društvenog događaja, a kamoli kakve utakmice na kojoj igra Hrvatska, a na kojoj se ne zapjeva „Lijepa li si”. Riječ je o jednoj od najpopularnijih pjesama Marka Perkovića Thompsona, koju uz njega izvode Mladen Grdović, Mate Bulić, Miroslav Škoro i Giuliano, a čije je stihove – prema ZAMP-u – uz Thompsona napisao i Alen Nižetić. Dakako, riječ je o jednoj o najizvođenijih hrvatskih domoljubnih pjesama koja slavi hrvatsko zajedništvo, a koju mnogi smatraju i neslužbenom hrvatskom himnom. Dapače, svojedobno su je slušatelji Narodnoga radija proglasili najljepšom domoljubnom pjesmom, a hrvatski navijači i pjesmom reprezentacije. Stoga ne čudi što su naši Vatreni predvođeni izbornikom Zlatkom Dalićem, nakon velikoga uspjeha na nedavno održanom Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru, baš kao i nakon Rusije 2018., na službenom doče-

ku u Zagrebu poželjeli čuti baš tu pjesmu koja povezuje sve hrvatske krajeve s Herceg-Bosnom u kojoj također žive Hrvati.

Subjektivna cenzura

No, to je neke zgrozilo, ne samo u Sarajevu već i Zagrebu, jer je upravo stih „Herceg-Bosno, srce ponosno!” za njih sporan. Kažu kako se njime svojata susjedna država Bosna i Hercegovina, a sam naziv „Herceg-Bosna” za njih nije ništa drugo doli podsjećanje na Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu u kojoj su počinjeni ratni zločini. Najekstremniji u svojim tvrdnjama bio je kontroverzni zagrebački portal Faktograf koji u svojoj objavi kaže kako ova pjesma „predstavlja svojatanje teritorija susjedne države” te nastavlja kako je „neosporna povijesna činjenica da je režim Franje Tuđmana neuspješno pokušao u ratu osvojiti i anektirati isti taj teritorij” te da je „Republika Hrvatska napala Bosnu i Hercegovinu kako bi

Napisao sam kako pored Moje domovine Vatreni obožavaju pjevati Thompsonovu Lijepa li si pa me čude zgražanja nekih u Hrvatskoj i BiH kako se spominjanjem stiha Herceg-Bosno, srce ponosno u pjesmi tobože čini nekakav grijeh. Zaključio sam kako je Herceg-Bosna i stari pjesnički naziv za cijelu državu, koji ne smijemo odbaciti, te kao najbolju argumentaciju protiv toga jednostranog razumijevanja toga političkog, ali i zemljopisnoga pojma, naveo dio iz komentara književnika Željka Ivankovića, a koji je objavio prije nekoliko godina:

„Herceg-Bosna je u kratkoj pameti ovih mrzitelja samo ona Tuđmanova, Šuškova i Bobanova ratna tvorevina. No, što ćemo s barem sto godina imena Herceg-Bosna koje znači Bosna i Hercegovina? Što? Treba li, očito treba, sve ove neznalice podučiti da i Nada Mamula pjeva o Herceg-Bosni svoju sevdalinku? Niste čuli? Nađite, nije teško. ,Herceg-Bosno, djedovino stara’! Treba li reći

PIŠE: DR. SC. BOŽO SKOKO

Kao golub i zmija

Crkvi koja sklopi pakt sa svijetom, svijet će pljeskati kao tolerantnoj. Na Crkvu koja odbije pakt sa svijetom, svijet će se obrušiti najkreativnijim i najneugodnijim optužbama. Donijeti poruku križa bezazleno i ponizno, a opet nepomirljivo i neukrotivo, bez svadljivosti a opet bez podilaženja, je li to Isus imao na umu kad je učenike pozvao biti „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi”?

PIŠE: BORIS HAVEL

Pretpostavljam da većina kršćana ima svoj omiljeni nejasni redak iz Biblije. Nejasni redak ne u smislu duboke, nedokučive, složene teološke misli, nego nešto što je jednostavno a zagonetno. Nešto što bih volio živjeti, ali mi je, kao i za skoro sve drugo u kršćanskom životu, potreban uzor. Ne znam kako vi, ali ja najvažnije korake u svome kršćanskom životu nisam poduzeo zato što sam u Bibliji pročitao ili na propovijedi čuo naputak koji sam potom čvrsto odlučio primijeniti u životu. Bilo bi, naravno, sjajno da jesam, ali nisam. Poduzeo sam te korake nakon što sam vidio nekoga tko je tu evanđeosku poruku živio, te sam ga nasljedovao, ili sam barem pokušavao. Moć je uzora neprocjenjiva. Prije nego što sam počeo zaozbiljno slijediti Isusa, upoznao sam ljude koji su ga zaozbiljno slijedili i poželio biti kao oni. Kako sam odrastao u vjeri, upoznavao sam ljude odrasle u vjeri i njihov me je uzor ohrabrivao, nadahnjivao i poticao. Imao sam povlasticu biti u blizini kršćana čiji je život svjedočio da

je evanđeoska poruka živa i stvarna i u ovo naše vrijeme, i učio nasljedujući ih.

Strateški naputak za Crkvu

Nasljedovati nekoga u vjeri biblijsko je načelo. Pavao potiče Filipljane: „Nasljedovatelji moji budite” (Fil 3,17) a Korinćane: „Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov” (1 Kor 11,1). Pavla ne poznajem, ali poznajem kršćane kojima bih volio biti sličan jer su oni slični Kristu. Kad u Svetom pismu pročitam, primjerice, poticaj na strpljivost, blagost, krotkost ili ustrajnost u vjeri, pomislim na konkretne ljude koji životima svjedoče te vrline. Ta me pomisao ohrabri u nadi da ni meni sve to nije nedokučivo.

Ali postoji redak iz Svetoga pisma, naputak, oko kojega se mučim tražeći uzor. To je Isusova poruka koju je izrekao nakon što je učenike poslao „kao

ovce među vukove”, odnosno u svijet, da svijetu donesu radosnu vijest. Tada im je rekao da budu „mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi” (Mt 10,16). Poznajem jako puno kršćana koji su bezazleni kao golubovi. Isto tako, poznajem nemalo kršćana koji su mudri kao zmije. Ali bezazlenih poput goluba, a mudrih poput zmije ne poznajem. Ni jednoga. Padne mi, doduše, tu i tamo ponetko na pamet, ali to je uglavnom netko o kome sam čuo ili čitao, ili netko koga pratim preko društvenih mreža i o kome sam stekao dojam da je takav. Ali oči u oči ‒ ne znam nikoga.

Razmišljajući o ovome pitanju, zaključujem kako ove Isusove riječi moraju biti od izvanredne važnosti za donošenje evanđelja u svijet. Ovo nije Isusov usputni prijedlog, nego strateški naputak za Crkvu da u svijetu obavi svoju misiju a ne okalja se svijetom. Također, ovo nije naputak za međusobne odnose unutar Crkve. Njih je Gospodin dao drugdje, i u njihovu je središtu služenje (Lk 22,24-27). Vara li me dojam ili današnja Crkva prečesto prema svijetu zauzima stav sluge, na koji nije pozvana, a u unutarcrkvenim nadmetanjima zmijski mudre nagrađuje uspjehom, za što nije ovlaštena? Ostavljajući po strani odnose unutar Crkve, dopustite mi razmotriti što bi Isusova usporedba s golubom i zmijom mogla značiti za današnju Crkvu u svijetu.

Biti bezazlen ili mudar?

Čini mi se da je definicija „bezazlen kao golub” u potpunosti jasna. I živa. Golub je plah, nenametljiv i bezazlen. Crkva u današnjoj Europi doista je uglavnom oličenje bezazlenosti i nenametljivosti. Iz nje se, prema svijetu, ne čuju grubi

20 ožujak 2023.

Dug put do obraćenja

Svake subote otac Joe služi misu za svoje male štićenike, uglavnom budiste; Maier ih ne pokrštava, nego ih pušta u njihovoj vjeri, „ali usred budističkih molitvi”,

zu. Majka mu je bila katolkinja irskoga podrijetla, a otac, soboslikar i poljoprivrednik, njemački luteran. Brak nije bio sretan: mali Joseph nije još krenuo ni u školu, a već su se bili razveli, tako da je dječaka odgajao ujak. Majka je oca više puta dala na sud da ga prisili na plaćanje alimentacije, ali uzalud. „Nije bio nasilan”, kaže Joseph Maier, „jednostavno nas je napustio, a to jako boli. To je bit svega: želio sam postati svećenik da pomognem drugoj djeci da ne budu povrijeđena poput mene pa da ne pate.” Otišao je u Kaliforniju, u sjemenište redemptorista, a mladu misu održao je u drvenoj crkvici irskih doseljenika u Južnoj Dakoti.

Austrougarski pisac i novinar Joseph Roth, zato što je bio Židov, emigrirao je 30-ih godina u Pariz i ondje živio boemskim životom, znajući da mu život neće mnogo vrijediti dođe li Hitler, a bez volje i snage da emigrira u Ameriku. Ranom smrću platio je danak boemskom životu, ali prije je stigao napisati kratko remek-djelo, Legendu o svetom pijancu, kojeg sam se

ovih dana ponovno sjetio čitajući o njegovu imenjaku, američkom svećeniku Josephu Maieru, glasovitom po dobrotvornom radu među najsiromašnijima u glavnom tajlandskom gradu Bangkoku.

Američki svećenik

Maier se rodio 31. listopada 1939., pet mjeseci nakon što je Roth umro u Pari-

No bio je nesretan; puno je pio i stalno se svadio. U svojem redu je slovio za gnjavatora pa su ga poslali 1967. u Tajland, odakle je otišao u Laos, da bi se 1971. skrasio u Bangkoku. „Rekli su mi da je tamošnji svećenik stalno pijan”, sjeća se Maier, „pa sam ga zamijenio, i kao pijanca i kao svećenika.” Uzgojem i klanjem svinja ondje su se bavili uglavnom katolici pa je otišao njima, u bijedan okrug Khlong Toey. „Živjeli su u klaonici i trebao im je svećenik”, kaže Maier, „a nijedan pristojan svećenik nije želio imati posla s njima. Ja sam rekao da sam smrdljivi stranac, niska klasa, prljavi seljak, siromašan Irac, pa ću im ja biti svećenik.” Ulice su bile blatne rijeke preko kojih su morali postaviti daske, a štakori su mu noću dolazili lizati masnu i slanu kosu dok je pokušavao spavati.

Umjetnost i život

Ondje je upoznao katoličku redovnicu, sestru Mariju Chantavarodom koja je s njim utemeljila malu školu u bivšem svinjcu; korito im je služilo kao zahod. „Ona nas je pokretala”, kaže otac Joseph, „bila je sveta. Od mene nije bilo nikakve koristi, samo sam teturao unaokolo.” A i junak Legende o svetom pijancu stalno je teturao, kao da zaista život imitira umjetnost. Rothova pripovijest govorila

kaže, „obavezno ubacimo Zdravo Marijo”

PIŠE: BORIS BECK

O. Joseph Maier.

Izvor: HDF Mercy Centre/Facebook

Pokora

Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove

života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u

izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi

bolesti, i preko tijela na dušu, kao u slučaju bolesti raka kada se zna upasti u očaj. To priznaje i moderna medicina kad govori o psihosomatskim bolestima. Zato Pavao poziva da živimo po Duhu a ne po tijelu jer „oni koji pripadaju Kristu Isusu razapeli su svoje tijelo s njegovim strastima i požudama” (Gal 5,16-26).

Nadilaženje minimalizma

Za suvremene kršćane na Zapadu pokora kao da je postala čista apstrakcija bez stvarnoga sadržaja. Na sam spomen reagira se negativno s mješavinom odbojnosti, često posve iracionalne, i straha od tobožnje ugroze zdravlja. Nepovjerenje je rašireno i u redovničkim sredinama koje su prije prednjačile u pokori. Na kraju, iako je suvremeni život, zahvaljujući tehnološkom napretku, daleko lakši imamo manje pokore nego prije kada je bio teži.

Svaki kršćanin, kako kaže Apostolska konstitucija Pavla VI. Paenitemini, treba posjedovati sensum paenitentialem, odnosno smisao za pokoru i pokornički duh. To će mu omogućiti da čini pokornička djela u povezanosti sa svojim unutarnjim obraćenjem te da u duhu pokore prihvaća tegobe i protivštine svoga života. Pokornički duh može prožeti i oplemeniti sve vidove života i stoga ima razna očitovanja koja su vidljiva u izrazima: odricanje, trapljenje, prikazivanje, podnošenje, mrtvljenje, žrtva. Najpoznatiji pokornički čini su post, molitva i djela ljubavi i kao takvi su od početka prisutni u Crkvi.

Materijalizam

U našem potrošačkom svijetu tijelo, sa svojim potrebama, cijeni se daleko više od duše i njezinih potreba. Štoviše, duhovno se u praktičnom životu već i od strane vjernika zanemaruje i ignorira kao da i ne postoji. Stoga učiniti nešto za dobro duše posebno ako to traži neko tjelesno odricanje jednostavno je neprihvatljivo. Istodobno, trapiti tijelo i puno većim pokorama, u teretanama ili gladovanjem, radi boljega izgleda ili zdravlja je poželjno i zato se još i izdašno plaća.

Da bi se otkrilo ljepotu pokore, stoga treba prvo osvijestiti zabludu kojoj, uglavnom podsvjesno, robujemo da je čovjek samo materija a hedonizam vrhovni zakon. U konačnici, to se svodi na nijekanje besmrtnosti, onostranoga života i postojanja Boga. Crkva pak uči: „Ljudska osoba, stvorena na sliku Božju, biće je u isti mah tjelesno i duhovno.” (KKC, 362). Duhovna duša je forma tijela s kojim tvori „jednu jedinu narav” (KKC, 365). Stoga preko duše možemo utjecati na tijelo, kao u slučaju depresije koja može uzrokovati i fizičke

Sakrament ispovijedi zove se i sakrament pokore jer za grijehe za koje se dobilo odrješenje treba dati i određenu zadovoljštinu. Pokore koje dobivamo u ispovijedi danas su vrlo male i mogli bi reći skoro simboličke jer se u pravilu svedu na nekoliko kratkih molitava. Razlog se krije u tome što su vjernici omekoputili i svećenici im se, za razliku od prije, ne usuđuju davati ozbiljne pokore jer ih neće izvršiti.

Slično je i kod svih drugih pokorničkih čina, pogotovo u hrani. Nemrs, odnosno uzdržavanje od jedenja mesa i mesnih proizvoda, traži se petkom kada se tjedno spominjemo Isusove muke i smrti na križu. To u pravilu ne predstavlja neku žrtvu jer se jede riba koja dobro dođe za promjenu jelovnika. Samo dva puta godišnje, na Čistu srijedu i Veliki petak, traži se post skupa s nemrsom. Te dane može se jesti samo jednom do sitosti, odnosno jedan puni obrok i dva manja obroka (kan. 1251). Većina vjernika, zbog radnih obveza i načina života, inače tako jede pa im to ne predstavlja nikakvo odricanje.

Crkva svojim zakonima propisuje najmanju mjeru pokore ali ne brani, nego štoviše preporuča da se ide iznad toga u punoj slobodi. Računa se na zrelost vjernika po kojoj će odgovorno svatko sam pronaći koji su mu oblici pokore najkorisniji. Važno je stoga ispravno razlučivati kako ono što je određeno da bude početno polazište ne bismo pretvorili u krajnji cilj i tako upali u zamku minimalizma.

PIŠE: DON JOSIP MUŽIĆ

24 ožujak 2023.

ORAŠJE

U POSAVINI SE MOŽE LIJEPO ŽIVJETI ŽUPA BL. ALOJZIJA STEPINCA,

PROŠLOGA MJESECA ŽUPA BL. ALOJZIJA STEPINCA PROSLAVILA JE SVOGA ZAŠTITNIKA

I TO U GODINI ZNAMENITIH JUBILEJA BLAŽENOG ALOJZIJA STEPINCA – 125. OBLJETNICE

NJEGOVA ROĐENJA I 25. OBLJETNICE BEATIFIKACIJE. UJEDNO JE OVO I OBLJETNICA

GRADNJE CRKVE U ORAŠJU, A ZA OVAJ ZNAČAJAN JUBILEJ VJERNICI IZ ORAŠJA I

ŠTOVATELJI IZ OKOLNIH ŽUPA PRIPREMALI SU SE DEVETODNEVNOM I TRODNEVNOM

DUHOVNOM OBNOVOM U ČAST BL. ALOJZIJA

PIŠE: MARKO MIŠKOVIĆ

Orašje je grad i do pred kraj 2022. godine sjedište istoimene općine na krajnjem sjeveroistoku Bosne i Hercegovine na rijeci Savi. Nova Župa Orašje, nastala odvajanjem od Župe Tolisa, utemeljena je 4. studenoga 2006. godine dekretom tadašnjega vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kardinala Puljića i od tada se vode sve župne matice. Kardinal Vinko Puljić je 30. kolovoza 1998. godine blagoslovio gradilište crkve, a blaženog Alojzija Stepinca proglasio zaštitnikom nove župe koja je postala mjesto vjerskoga okupljanja zajednice u Orašju, gdje su doselile brojne obitelji iz drugih župa i donijele sa sobom različite običaje. Župa je smještena na ulazu u Bosnu i Hercegovinu, na sjeveru Bosne ili na ulasku u Europsku uniju, ovisno iz kojega pravca dolaze putnici namjernici. Jedna je od 10 župa Šamačkoga dekanata.

Gradnju crkve započeo je fra Marko Oršolić mlađi, kao upravitelj župe u

osnivanju (1998. – 2006.). Dekretom o utemeljenju župe, prvim župnikom imenovan je fra Jozo Puškarić koji je nastavio uređenje crkve do 2009. Radovi su nastavljeni i za vrijeme službovanja župnika i dekana Šamačkoga dekanata fra Ante Pušeljića (2009. – 2019.) i uz Božju pomoć dovršeni u vrijeme kada župom upravlja aktualni župnik fra Bono Kovačević koji s ponosom govori: „Crkva nam je prelijepa i u njoj se svatko ugodno osjeća. Stoga, svaki put kada uđem u nju kažem: ,Hvala ti Gospodine i blagoslovi sve one koji su na bilo koji način pridonijeli gradnji i uređenju tvoga doma.’”

U kronologiji nastanka župe uz ostalo je navedeno kako je 2000. godine postavljena kupola zvonika, a već sljedeće godine na blagdan Stepinčeva crkvu je blagoslovio kardinal Vinko Puljić. Župom upravljaju franjevci Bosne Srebrene, a gradnja župne kuće započela je 2015. godine, da bi završila i bila useljena tijekom 2018. godine. Aktualni župnik fra Bono Kovačević s ponosom

ističe kako se od početka gradnje crkve do današnjih dana u župi intenzivno izvode radovi na unutarnjem umjetničkom uređenju crkve i uređenju crkvenoga dvorišta. „Sredstva za financiranje radova prikupljena su od darova župljana te brojnih dobrih i plemenitih ljudi koji svojim simboličnim prilozima pomažu ovu crkvu od njezina utemeljenja. Također, većinu radova financirala je Vlada Županije Posavske, Općina Orašje te ostali dobročinitelji”, naglašava aktualni župnik fra Bono.

Svaki čovjek zlata vrijedi

Duhovni život župe u Orašju trajno je dinamičan i u njemu ima dosta vrijednosti. Gotovo sva djeca (70 %) pohađaju vjeronauk i primaju sakramente prve pričesti i krizme. Sveta pričest je redovito na Mali Uskrs, a sveta krizma u župi slavi se svake druge godine. Za vjernike ove župne zajednice nedjeljom i svetkovinama služe se po dvije svete mise,

Obljetnica mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića

Prije 25 godina, 31. siječnja 1998. godine, u ruandskom glavnom gradu Kigaliju ubijen je misionar fra Vjeko Ćurić, čovjek koji je pokrenuo župu Kivumu u Ruandi i čiji je san bio izgradnja škola i školovanje siromašne djece. Od sigurne smrti u vrijeme ruandskog rata spasio je više od 100.000 ljudi i po njemu danas školski centar u Kivumuu nosi ime Centar Otac Vjeko.

U subotu, 28. siječnja, uz brojne uzvanike, među kojima su bili fra Zdravko Dadić, provincijal Bosne Srebrene, fra Vinko Sičaja, definitor i ekonom Bosne Srebrene, fra Stipo Karajica, gvardijan samostana u Zagrebu, fra Miroslav Babić, misionar Bosne Srebrene u Keniji, fra Ivica Perić, misionar Bosne Srebrene u Zambiji, domaći svećenici iz Afrike, te brojni vjernici i učenici, u Centru Otac Vjeko u Kivumuu obilježen je Dan sjećanja na fra Vjeku. Nakon svete mise, učenici su održali svoj program – čitali su pjesme i sastave pisane o fra Vjeki, osnovnoškolci su pripremili predstave, učenici krojačkog odjela organizirali modnu reviju, a odigran je i košarkaški turnir. Učenici su kroz program poručili kako Ruanđani nikada neće zaboraviti fra Vjeku i sve ono što je učinio da pomogne ljudima da izgrade bolji život, prenijela je FIA.

Obljetnica mučeničke smrti fra Vjeke Ćurića obilježena je 31. siječnja i u župi Uznesenja BDM u Osovi, njegovoj rodnoj župi. Euharistijsko slavlje predslavio je fra Janko Ćuro, vikar Provincije. Uz njega je u koncelebraciji bilo nazočno još 17 svećenika, među kojima su bili fra Stipo Kljajić, definitor Bosne Srebrene, kreševski gvardijan fra Josip

Prvo krštenje u HKM Željezno

Od kada su franjevci Bosne Srebrene započeli s radom nove Hrvatske katoličke misije Željezno, u njoj nije zabilježeno nijedno krštenje. Tako su u knjigu krštenih 29. siječnja 2023. upisana prva djeca krštena u novoj Misiji, a riječ je o blizankama Katarini i Lei Đurkov, od izuzetno pobožnih roditelja Darka i Marine koji imaju ukupno troje djece.

Na prvom povijesnom krštenju u novoj Misiji bilo je prisutno 230 vjernika. Katarinu, koja se prva rodila, krstio je voditelj misije fra Božidar Blažević, a Leu dr. prof. pater Mijo Nikić iz Zagreba koji je ujak majke ove djece.

Kako još nije bilo krštenja u ovoj crkvi, u njoj nije bilo krstionice. Stoga su roditelji s kumovima odlučili crkvu sv. Mihovila darovati krstionicom. Željezanski biskup Egidije Živković je ovom prigodom prvim krštenicima da-

Tomas te dekan Žepačkoga dekanata vlč. Predrag Stojčević. Na kraju misnoga slavlja četvorica franjevaca iz Afrike, koji su također nazočili ovom slavlju, na afričkome jeziku swahili otpjevali su pjesmu sv. Franje Asiškoga, a fra Theophile Habimana, koji je rođen u Ruandi, okupljenim vjernicima se obratio na hrvatskom jeziku govoreći o fra Vjekinom životu i radu i što je fra Vjeko značio i znači stanovnicima Ruande.

rovao križ a roditeljima Očenaše svetog Martina da kroz molitvu jačaju u vjeri. (fra Božidar Blažević)

Kivumu, Ruanda

Osova, BiH

Tko mnogo radi, mora i mnogo moliti

Mnogi se danas pravdaju da nemaju vremena moliti jer moraju raditi. Ako se zaustave pa pogledaju bolje, njihov rad zapravo ne odnosi toliko vremena i ne daje očekivane rezultate te su često očajni. Zašto? Uzdaju se samo u svoju snagu

mo, gdje nešto žele iznuditi. Čuda se događaju ondje gdje netko može čekati. Čudo cvjetanja može promatrati samo onaj tko čeka na to kao vrtlar. Vrtlar svojim radom priprema put proljeću, ali ga ne može dovesti ni jedan trenutak prije. Proljeće dolazi kad hoće. Vrtlar može samo stajati i čekati.”

Uvrijeme korizme stanemo dublje razmišljati o kraljevstvu Božjem. Možda se kanimo mijenjati i poštivati sebe i druge na nov način. Gledano ljudski, samo smo prašina, ali prašina Bogu mila. Naš um ne može pojmiti da će se to doista jednom i dogoditi, da ćemo nestati. Također ne može prihvatiti da ćemo za djela svoja polagati račun. „Uzmi si svaki dan pola sata vremena za molitvu, osim kad imaš mnogo posla; tada si uzmi sat vremena”, poziva Franjo Saleški. Mnogi se danas pravdaju da nemaju vremena moliti jer moraju raditi. Ako se zaustave pa pogledaju bolje, njihov rad zapravo ne odnosi toliko vremena i ne daje očekivane rezultate te su često očajni. Zašto? Uzdaju se samo u svoju snagu. „Tko mnogo radi mora i mnogo moliti kako bi njegov posao uspio. Molitva rasvjetljava moj duh kako se ne bih slijepo prepu-

stio poslu”, ističe Anselm Grün u djelu Knjiga o umijeću življenja.

Živjeti s Kristom

U vremenu u kojemu živimo i radimo iz dana u dan se postavljaju novi standardi. Ono što je vrijedilo ranije, sad se ismijava, ljudi se izobličuju i nema stvarne prisutnosti i prisnosti među njima. I nesvjesno prihvaćaju nametnute trendove koji ih tjeraju u stalnu trku za vremenom i potrebom da se svi poslovi što prije obave. I uspjeh i rezultati nakon učinjenoga posla moraju biti vidljivi i prepoznatljivi u što kraćem vremenu. Zaboravlja se da je sve proces, da sve treba sazrijevati da bi dalo ploda. Zbog brzine se upada u vrtlog nemoguće postavljenih ciljeva i čovjek se iscrpljuje i pada. Kako Grün kaže: „Čuda se uglavnom ne događaju ondje gdje ljudi užurbano jure amo-ta-

Tako i mi svojim ljudskim naporima možemo učiniti tek dio onoga što bismo doista kvalitetnije mogli učinili da se ne uzdamo samo u sebe. U suradnji s drugima možemo toliko toga. Pomažući druge, pomažemo i sebi. Ciceron je mudro primijetio: „Ni preko čega čovjek nije bliži bogovima nego kada svojemu bližnjemu čini dobro.” Ako sve želimo držati pod kontrolom i preispitivati svaki svoj potez, nikad nećemo doista krenuti u djelovanje niti ćemo drugima biti potpora. Vrtjet ćemo se ukrug i tako imati dojam da smo korisni, ali naša djela će pokazivati drukčije. „Po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru. A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte” (2 Pt 3,13-15).

Zalud upozorenja sv. Pavla da bismo trebali ‚svakodnevno umirati‘ ako mislimo jednoga dana ‚živjeti s Kristom‘. Svakodnevnim umiranjem zapravo oblikujemo sami sebe, utječemo na svoje ponašanje i razumijevanje svijeta oko sebe. Prilika je u korizmi prestati suditi sebe u skladu s javnim mnijenjem, nego se okrenuti vječnoj istini. „Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe” (Ez 36,26-28).

Pogled u vlastitu nutrinu

U vrijeme koje dolazi valja zastati i promisliti. Što ja to doista želim? Što kad postignem zacrtano? Hoće li me to učiniti

PIŠE: PROF. DR. SNJEŽANA ŠUŠNJARA

Zemlja bogata prirodnim ljepotama

Umultimedijskoj dvorani Franjevačkoga studentskog centra u Sarajevu u četvrtak, 16. veljače upriličeno je predstavljanje knjiga Rijeke Bosne i Hercegovine i Jezera Bosne i Hercegovine autora prof. dr. Dalibora Balliana. Knjige su objavljene u izdanju Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi koji je i organizator ovoga događaja.

Među brojnim uzvanicima prisutni su bili i nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnoga ordinarijata u Bosni i Hercegovini mons. Tomo Vukšić, provincijal Franjevačke provincije Bosne Srebrene fra Zdravko Dadić, nadbiskup vrhbosanski u miru Vinko kardinal Puljić, ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo gosp. Samir Avdić, ministrica za nauku, visoko obrazovanje i mlade Kantona Sarajevo gđa Aleksandra Nikolić, rektor Univerziteta

u Sarajevu prof. dr. Rifat Škrijelj, kao i izaslanici veleposlanstava Republike Hrvatske i Republike Slovenije u Bosni i Hercegovini.

Okupljenu je publiku ponajprije pozdravila voditeljica programa Ivana Pekušić, koja je uputila riječi dobrodošlice te ukratko predstavila autora.

Prve riječi o knjigama izgovorio je dr. Toni Nikolić, profesor na Građevinskom fakultetu Univerziteta „Džemal Bijedić” u Mostaru i stručni savjetnik za inženjersko-geološke karte pri Federalnom zavodu za geologiju Sarajevo. Govoreći o knjizi Jezera Bosne i Hercegovine, rekao je kako su jezera i bare danas iznimno ugroženi i da su za proteklih 50 godina doživjeli velike promjene. „Danas im kao nikad prije prijeti ekološka katastrofa jer su već duže vrijeme izloženi sustavnom uništavanju. A na ona

jezera koja su još i očuvana djeluju klimatske promjene te im se značajno smanjuje razina vode”, kazao je dr. Nikolić u svome obraćanju te kao jedan od ciljeva knjige izdvojio apel na očuvanje i zaštitu ovoga iznimno ugroženoga ekosustava.

„Knjiga će sigurno potaknuti čitatelje da dodatno istraže znamenitosti uz jezera koja je pisac opisao na sebi svojstven način”, rekao je u nastavku i kao dodatnu vrijednost istaknuo fotografije koje u potpunosti oslikavaju podneblje koje se kroz tekst opisuje. Osvrnuo se i na značaj knjige Rijeke Bosne i Hercegovine, pri čemu je govorio o slivovima opisanim u knjizi i rijekama uz koje su narodi stoljećima obitavali. Na samom kraju uputio je čestitke autoru jer je i u vrijeme najvećih kriza pronašao vremena i snage da svoje avanture po vrletima prelijepe Bosne i Hercegovine pretoči u ove knjige i podijeli ih s čitateljima koji žele doznati nešto više o rijekama, jezerima i barama Bosne i Hercegovine.

Nakon dr. Nikolića prisutnima se obratila dr. sc. Mirzeta Memišević Hodžić, asistentica na Katedri za uzgajanje šuma i urbanoga zelenila na Šumarskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Svoje izlaganje započela je izrazom poštovanja prema prof. Ballianu kojega smatra istinskim Bosancem i Hercegovcem jer je „kroz svoja djela Bosni i Hercegovini dao mnogo veći doprinos nego mnogi politički programi i strateški dokumenti”, dodavši kako

PIŠE: MONIKA GALIĆ | SNIMIO: FRA DARIO LAŠTRO

u njegovim djelima ima više Bosne i Hercegovine nego u mnogim od tih dokumenata. „Iako je ovo dokumentarno djelo, a ne naučno, profesor je konsultirao sve postojeće reference o našim rijekama, što ja, kao naučni i obrazovni radnik, smatram vrlo korektnim i vrlo preporučljivim”, kazala je sa stručnog aspekta dr. Memišević Hodžić, a izlaganje je završila preporukom knjiga za čitanje te čestitkama upućenim autoru i izdavaču.

Prigodnu riječ sljedeći je uputio fra Janko Ćuro, ravnatelj Franjevačkoga medijskog centra Svjetlo riječi i izdavač ovih knjiga. Govoreći o počecima rada na knjigama prof. Balliana, utvrdio je da su mali koraci osmogodišnjega procesa istraživanja rezultirali ukoričenim četveroknjižjem – Zemlja planina Bosna i Hercegovina, Polja i visoravni Bosne i Hercegovine, Rijeke Bosne i Hercegovine i Jezera Bosne i Hercegovine: „Sve ovo bilo je moguće realizirati samo iz obilja entuzijazma koji smo crpili iz ljubavi i brige prema našoj prirodi. Rad na ovim knjigama jednostavno nikad nije bio puki posao, nego strast koja je, prvo, nosila profesora Balliana a onda i sve nas oko njega. A kako drukčije objasniti da ga u tom poslanju nisu uspjeli spriječiti ni operacija kralježnice ni preboljeni teži oblik Covida? U tome je posebnost, rekao bih, dodana vrijednost ovih knjiga koje su ispisivane ovom strašću i ljubavlju prema svekolikoj raskoši prirode ove naše male ali prelijepe države.” Zaključujući svoj govor o širem kontekstu rada na ovom četveroknjižju, fra Janko je poručio: „Ne smijemo svoju prirodu percipirati kao resurs, sredstvo raspolaganja, nego kao darovano naslijeđe koje kao takvo od nas trebaju naslijediti buduće generacije.”

Na samom kraju publici se obratio i autor knjige, prof. dr. Dalibor Ballian, koji je detaljnije opisao proces istraživanja koja je vršio za knjige o rijekama i jezerima Bosne i Hercegovine, ali i za

prethodno objavljene Zemlja planina Bosna i Hercegovina i Polja i visoravni Bosne i Hercegovine. „Kad sam završio visoravni i polja, krenuo sam s rijekama. To je bilo najkomplikovanije. Dva puta sam odustajao. Krenuvši u taj posao, prvo sam našao kartu svih vodotoka, isprintao je i stavio na zid kod svog radnog stola, i gledao i rekao sam ,ja to ne mogu napraviti’ jer vodotoci predstavljaju krvotok ove zemlje”, kazao je prof. Ballian pa nastavio: „Velike rijeke – Drina, Bosna, Vrbas, Una, Neretva – to su glavne arterije. Na njih se vežu male rijeke: Lašva, Krivaja, Spreča, Vrbanja, Sana… one bi bile vene. A na te vene se veže još toliko mnogo tih potočića, rječica da je to bio praktično veliki problem kod identifikacije rijeka.” Prof. Ballian je istaknuo i kako je u svojim obilascima morao duže vrijeme promatrati mjesta koja želi opisati kako bi dočarao njihovu ljepotu. Kroz nekoliko primjera ekoloških katastrofa govorio je i o opasnosti zagađenja rijeka i jezera koje je obilazio. Za knjigu o jezerima Bosne i Hercegovine kazao je da su planinska jezera „gorske oči koje gledaju u nebo svojom plavom čistom vodom” te dodao: „Bojim se da će se vrlo brzo navući mrena na te oči. Te oči više neće moći gledati u nebo zato što prijeti zagađenje tim jezerima”, dok je za bare kazao samo: „One su već nestale.”

„Ove četiri knjige mi jako mnogo znače. One su moj život, zato što sam od malih nogu vezan za prirodu. Završio sam škole koje su vezane za prirodu, radim s prirodom na Šumarskom fakultetu i praktično nema tjedna da nisam u prirodi”, završio je svoj govor ovim emotivnim riječima prof. dr. Dalibor Ballian te ujedno najavio projekte koje planira realizirati u sljedećem razdoblju.

Glazbenim točkama program je upotpunio zbor Magnificat pod ravnanjem maestra fra Emanuela Josića, a razgovor o knjigama nastavljen je na domjenku uz ugodno druženje svih uzvanika.

Avinjonsko sužanjstvo i koncilijarizam

Razdoblje avinjonskoga papinstva naziva se i „babilonsko progonstvo” u usporedbi s biblijskim progonstvom Izraelaca

Dok je 13. stoljeće, u likovima Inocenta III. i Bonifacija VIII., svjedočilo o vrhuncu i opadanju svjetovne moći papa, 14. stoljeće pokazuje samo jednostrani razvoj u pravcu daljnjega opadanja svjetovne moći papa. To se opadanje svjetovne moći konačno odrazilo i na, dotad neprikosnoveni, položaj papa i samoga grada Rima unutar Katoličke Crkve.

Avinjonsko sužanjstvo

Avignon je poznat kao staro sjedište poglavara Katoličke Crkve. Godine 1309. papa Klement V. odabrao je Avignon kao svoju rezidenciju. U to vrijeme gradom i okolicom je vladala grofovija Venaissin koja je bila pod kraljevima Sicilije iz plemićke dinastije Anžuvinci (Anjou). Avignon je pripadao Vatikanu sve do 1791. godine kada je vraćen u sastav Francuske.

Ukupno su devet papā vladali iz Avignona, od toga dvojica antipapā.

Grad je, umjesto Rima, bio papinsko središte do 13. siječnja 1377.

Pape koji su vladali iz Avignona:

• 1309. – 1316. Klement V.

• 1316. – 1334. Ivan XXII.

• 1334. – 1342. Benedikt XII.

• 1342. – 1352. Klement VI.

• 1352. – 1362. Inocent VI.

• 1362. – 1370. blaženi Urban V.

• 1370. – 1378. Grgur XI.

• 1378. – 1394. protupapa Klement VII.

• 1394. – 1423. protupapa Benedikt XIII.

S vremenom je sve više rastao francuski utjecaj na papinstvo. Pod pritiskom francuske krune sve je više Francuza primano u kardinalski zbor; zato su i dvojica narednih papa Francuzi. Već Klement V. (1305. – 1314.) nije više smatrao da mora otići u Rim. Dao se ustoličiti u Lyonu, i ostade u Francuskoj. Nakon kolebanja izabrao je 1309.

za svoje sjedište Avignon. U Avignonu su ostali i njegovi nasljednici.

Napuštanje grada Rima i preseljenje papinskoga sjedišta u Avignon glavni su pokazatelji općega pomicanja težišta. Stoljetna tradicija Vječnoga Grada nije samo u svijest naroda usjekla ideju Petrova nasljedstva na rimskoj stolici i crkvenoga primata već i predodžbu zapadnoga univerzalizma koje se temelji na Rimskom Imperiju. A Avignon je ležao usred područja kojim vlada francuski kralj; iako ga je 1348. skupa s okolnim zemljištem Klement VI. kupio i tako učinio samostalnim teritorijem koji pripada papi, ipak je bio svuda naokolo opkoljen područjem francuskoga kraljevstva i tako posvema odvojen od ostaloga svijeta. Ono što su pape u 12. i 13. stoljeću u ogorčenim borbama protiv štaufovske politike na Siciliji onako uspješno branili: slobodu od opkoljavanja i političke nadmoći cara, toga su se sad francuski pape drage volje odrekli u korist francuske krune. Time su se odrekli slobode odlučivanja, a u očima naroda – svojega nepristranog općecrkvenog autoriteta. I odviše su često postajali bezvoljno oruđe u rukama sve jačih vlastohlepnih vladara; postali su igračka u međunarodnoj politici. Slomila se misao općecrkvenoga jedinstva. Na kraju „avinjonskoga sužanjstva” (1309. – 1378.) nastaje veliki raskol, koji je uvod u razdoblje vrlo teških kriza za papinstvo i za Crkvu.

Koliki je utjecaj francuske politike bio na papinstvo pokazuje se i u činjenici kako je papa Klement V. popustio pred kraljevom osvetoljubivom težnjom i pokrenuo sudski postupak protiv pokojnoga pape Bonifacija VIII. Još je veća sramota bila što je na zahtjev Filipa Lijepog pomogao da se unište templari. Templari su se poslije križarskih ratova bili nastanili u Francuskoj. Njihova bogata imanja i povlastice, koji su nekoć služili za pokretanje križarskih vojni a sada se nisu mogli upotrijebiti u tu svrhu, bili su kralju trn u oku. Od

Identitet i povijest

Identitet je nezamjenjivi element interpretativne naravi i dijalektike našega postojanja: na ruševinama starih

identiteta uzdižu se možda novi po sadržaju, ali im funkcija u biti ostaje ista

Usuvremenim društveno-teoretskim raspravama i krugovima teoretičara pod utjecajem političke ideologije globalizma i multikulturalizma pojam identiteta je nezaobilazna tema. Promatra ga se uglavnom u sociološkim kategorijama kao oznaku neke grupne pripadnosti koja isključuje druge i drukčije, dajući mu time poprilično negativnu reklamu. Također se naglašava umjetna narav identiteta i njegova „fluidnost”, tj. nestabilnost i promjenjivost, a proziva bilo kakvo inzistiranje na stabilnosti identiteta kao smetnji izgradnji jednoga „otvorenoga”, globalnoga društva. Naravno, postavlja se legitimno pitanje u kojoj je mjeri ovakav prikaz identiteta površan, jednostran i služi kao sredstvo određenih političkih strategija koje oblikuju područje „politike identiteta”. Budući da je riječ o sociološkim pristupima, naglasak se stavlja uglavnom na društvenu funkciju identiteta, dok se vrlo malo govori o njegovu sadržaju i važnosti toga sadržaja kako za psihološku izgradnju osobe tako i za njezin kognitivni razvoj.

Složena i dinamična stvarnost

Identitet je svijest o sebi, svojoj osobnosti, kontinuitetu obilježja svoje ličnosti. Sam pojam identitet, koji dolazi od kasnolatinskoga pojma identitas u čijem se korijenu nalazi riječ idem sa značenjem „isto”, ukazuje na istovjetnost ili jednakost samom sebi, neki sadržajni kontinuitet kao bitnu oznaku nekoga ili nečega. Temeljna važnost principa identiteta očituje se upravo u tome što nam on, kao jedan od četiri temeljna principa logičkoga razmišljanja, omogućuje da se orijentiramo u stvarnosti, praveći u njoj temeljna razlikovanja kategorizacijom stvari na temelju sadržajne istovjetnosti.

Govoriti o identitetu znači govoriti o jednoj složenoj i dinamičnoj stvarnosti uvjetovanoj prostorno-vremenskim kontekstom. Identitetu je za razvoj potrebno vrijeme koje se postupno preobražava u osobnu povijest. Postajući svojim kontinuitetom, bitni dio našega identiteta nas poput Arijadnine

niti usmjerava i osvjetljuje prolaz kroz različite valove i labirinte životnih promjena. Taj kontinuitet u vremenskoj mijeni omogućuje naše jučer, danas i sutra kao povijesni okvir našega samorazumijevanja. Pritom je prije riječ o smisaonom nego vremenskom okviru koji događajima u našem životu daje neko značenje stavljajući ih u odnos s drugim događajima u našem životu i u životima drugih ljudi. Bez ovoga smisaonog okvira svaki bismo se dan budili kao u amneziji i započinjali život stalno „iznova”. Anamneza, sjećanje, tradicija, ono što dolazi od „jučer” – sve su to bitne i nepromjenjive sastavnice povijesnoga mozaika našega identiteta.

Prostorna dimenzija, najintimnije oličena u našem tijelu i mjestu gdje živimo, daje identitetu jednu stabilnost, materijalnu ukorijenjenost naglašavajući dodatno njegov kontinuitet. Tjelesna nas dimenzija objektivno određuje na poseban način – možemo od puno toga pobjeći, ali od svoga tijela, njegovih zakona i nagona koji neovisno od nas postoje i djeluju, ne možemo. Naša je egzistencija u toj mjeri utjelovljena da se sa svojim tijelom i poistovjećujemo: lice kao primarni simbol našega prepoznavanja i identificiranja nam to jasno pokazuje. Preko tijela smo i bitno povezani s drugima: ljudska zajednica započinje s tjelesnim povezivanjem dvoje ljudi iz kojih se rađa novi čovjek. Drugim riječima, da nije bilo drugih ne bi bilo ni nas: pojedinac ovisi o drugima i prije svoga postojanja, a ne samo nakon što je rođen, pokazuju nam jasno i uvidi suvremene epigenetike. Roditelji, obitelj, pleme, nacija – sve su to forme te prostorne, materijalne dimenzije našega postojanja i bez njih ne bismo bili ono što jesmo.

Postmoderni „identitet”

Negativno intonirani govor o identitetu može se pronaći i na području modernih i postmodernih psihoanalitičkih teorija. Dok suvremene društveno-poli-

PIŠE: DR. SC. FRA VILI RADMAN

38 ožujak 2023.

Bračna ljubav

Brak karakterizira uzajamna, jasna i vidljiva ljubav koja zahvaća cijelu našu osobu i usmjerena je na cijelu osobu supružnika, s njegovim duhom, dušom i tijelom.

Bračna ljubav treba neprestano rasti, a rast se ne može postići osim borbom, radošću, kao i žalošću

dobro koje je božanska milost koja ga sjedinjuje s Bogom, želimo mu najveće dobro apsolutno gledajući. To najveće dobro koje je Bog sȃm možemo željeti svima koje Bog stavi na naš životni put. No što se tiče ostalih dobara, ne možemo reći da svima želimo isto, niti da sve ljude volimo istim intenzitetom. Sveti Pavao nas uči da ljubav treba poštovati određeni poredak, da više volimo one koji su nam bliži. Kada je brak u pitanju, oni koji su nam najbliži su naši supružnici.

Kršćanski brak jedno je od najizvrsnijih mjesta za rast u ljubavi. Ali danas taj rast može biti spriječen ili otežan osnovnim neznanjem razlike između ljubavi i zaljubljenosti, tj. između duhovne ili voljne ljubavi i osjećajne ili strastvene ljubavi. Napomenimo odmah da naziv duhovne ili dobrovoljne ljubavi nije identičan nazivu kršćanske ili božanske ljubavi koja je kao plod milosti jedna od tri teologalne kreposti. Ujedno, prije no što razmotrimo ove dvije ljudske ljubavi u njima samima, zamijetimo da ih najlakše možemo razlikovati na temelju njihovih plodova. Tako je danas broj razvoda brakova na najvišoj razini u povijesti, a sposobnost mladih da se odluče na ozbiljan cjeloživotni angažman na najnižoj razini. Postali smo vrlo emocionalno krhki, a ta nas krhkost često sprječava da nadiđemo usredotočenost na same sebe ili na adolescentnu velikodušnu spontanost. No prevladavanje sebičnosti i spontanosti preduvjet je za stjecanje sposobnosti voljnoga odlučivanja i angažiranja cijelim svojim bićem. Jer u braku se angažiramo kao ljudske osobe, kao bića koja su prvenstveno obdarena duhovnim moćima uma i volje. Brak je

jedan od najzahtjevnijih i najsavršenijih ljudskih angažmana, iako ga u redu Božje milosti nadilazi posveta Bogu.

Kakva ljubav može biti?

Svaka ljubav je odnos prema nekom dobru. Dobro nas privlači upravo zato što je naše dobro, a ljubav nas na njega upućuje i k njemu nas usmjerava. Dobro koje volimo može biti bilo koje vrste: osjetilno dobro, duhovno dobro, božansko dobro. Svako od tih dobara volimo na njemu svojstven način. Osjećajnom ili strastvenom ljubavlju volimo osjetilna dobra koja nas privlače. Duhovnom ili voljnom ljubavlju volimo duhovna dobra, odnosno volimo osobe, bića obdarena duhovnim moćima uma i volje. Božanskom ljubavlju volimo Boga – u njemu samom ili u drugim stvorenjima. Voljeti duhovno znači željeti dobro onome koga volimo, kako nas uči sveti Toma Akvinski. Zato je duhovna ljubav voljna – jer onome koga volimo, voljno odabiremo dobro. Stoga i možemo neke ljude voljeti više od drugih, na način da je čin naše volje više ili manje snažan, ili ako osobama koje volimo želimo veće ili manje dobro. Kada nekome želimo

Bračni angažman prvenstveno je angažman duhovne, voljne, osobne ljubavi koja se ostvaruje slobodnim uzajamnim odabirom supružnika. Specifičnost bračne ljubavi je u tome što ona usvaja i osjećajnu i strastvenu ljubav koja uključuje i spolni nagon. Ali ono što se u braku ostvaruje po duhovnoj ili voljnoj ljubavi doseže nešto puno dublje u ljudskoj osobi. Riječ je o uzajamnom daru dviju osoba, a taj dar seže dublje od razine privlačnosti i spolnosti, dublje i od razine osobnih kvaliteta i zajedničkih interesa i aktivnosti. A kada je riječ o sakramentu ženidbe, uzajamni dar supružnika doseže nešto što nadilazi i samu ljudsku razinu.

Davati cijeloga sebe

Brak karakterizira uzajamna, jasna i vidljiva ljubav koja zahvaća cijelu našu osobu i usmjerena je na cijelu osobu supružnika, s njegovim duhom, dušom i tijelom. Bračna ljubav treba neprestano rasti, a rast se ne može postići osim borbom, radošću, kao i žalošću. Ona zahtijeva da naučimo prevladavati vlastite osjećajne reakcije i loša raspoloženja, odnosno da steknemo moralne kreposti. Bračni angažman zahtijeva od nas da naučimo gledati dalje od izvanjskih kvaliteta, pa čak i onih unutarnjih. One su nas možda u početku privukle toj osobi, ali u braku trebamo naučiti usmjeravati svoj pogled na drugoga kao osobu. Jer samo tako ćemo se moći osobno darivati onome

PIŠE: MAJA HERMAN DUVEL , MAG. PHIL.

Diderotova Redovnica

Roman govori o slučaju jedne redovnice koju su roditelji prisilno poslali u samostan. Svi pokušaji da napusti samostanski život naišli su na veliki otpor njezinih roditelja i klera koji su nesretnu žrtvu uspjeli gotovo do smrti zlostavljati pokorničkim načinom života

duhovnoga zvanja, ali su iz pogrješnih ostali. Stoga je u pravu jedan svećenik koji je rekao da postoje dva načina kako iznevjeriti duhovno zvanje: jedan tako što se napusti, drugi tako što se ostane.

Terezija je imala sedmoricu braće i sva su otišla za Kristoforom Kolumbom u avanturu otkrića Novoga svijeta. Ali, naravi svake avanture svojstveno je da sa sobom nosi rizik, da se može prometnuti u posrnuće. Terezija je žena i kao ženi su joj zatvoreni putovi avantura kojima su krenuli muškarci onoga vremena ploveći nepoznatim oceanima i otkrivajući nove, do tada nepoznate, zemlje, religije i narode. Preostaje joj jedino jedna druga velika, slobodno se može reći i veća avantura od bilo koje izvanjske, a to je put otkrića čovjekove nutrine – avantura pronalaska svoje vlastite duše kroz meditaciju. No, do tamo je put duži i opasniji nego preko ijednoga svjetskog mora.

Danas Terezija Avilska slovi za jednu od najvećih svetica Katoličke Crkve, a njezina djela za klasike kršćanske meditacije. Papa Pavao VI. joj je 1970. godine kao prvoj ženi u povijesti Crkve dodijelio počasnu titulu „doctor Ecclesiae” – naučiteljica Crkve. No, za mnoge suvremenike je španjolska karmelićanka slovila kao „loca” – luđakinja. Na uglednome Sveučilištu u Salamanci u njezino vrijeme poučavao je dominikanac Domingo de Soto. Europom se širila tzv. „nordijska hereza” (protestantizam) koja je tvrdila kako svi kršteni imaju udjela u Isusovoj svećeničkoj službi i odbacuje sakrament ređenja. Domingo de Soto reagira i podcrtava: „Od svih crkvenih službi imaju biti isključene žene, hermafroditi, koji su više žensko nego muško, bogalji, nakarade i duševni bolesnici.” Ignacije Loyolski u svojim duhovnim spisima tvrdi: „Đavao se ponaša kao žensko.”

I upravo u takvoj klimi pojavljuje se jedan krajnje neobičan ženski lik: karmelićanka, sestra Terezija Avilska.

„Kada samo pomislim da sam rođena kao žensko, odmah se osjetim kao oduzeta”, piše u svojoj autobiografiji. Nikada se nije mogla sprijateljiti s mišlju o udaji: „Nikada mi nije pošlo za rukom svoj razum podčiniti nekome kome on nedostaje. Koje li milosti kada Bog ženu poštedi tiranije muža! Nerijetko biva da joj on uništi tijelo. A nekada čak i dušu.”

Bijeg u samostan

Poput Vinka Paulskoga nekoliko desetljeća poslije i Terezija Avilska odlučuje se za duhovno zvanje iz vrlo suspektnih razloga. Vinko Paulski je iz pogrješnih motiva postao svećenik, naime kako bi umakao siromaštvu, ali je ostao iz ispravnih. Avilska otvoreno priznaje: „Nisam postala časnom sestrom toliko iz ljubavi prema Bogu koliko iz straha da budem neslobodna” (u braku). Nisu svi sveci započeli dobro u duhovnome zvanju, ali su dobro dovršili. Kod mnogih duhovnih zvanja današnjice je obrnuto: iz dobrih motiva su zakoračili na put

U trideset osmoj godini života Terezija shvaća da je njezin odlazak u samostan zapravo bio bijeg, kako je uostalom bio slučaj i s bezbrojnim redovnicama onoga vremena. Samostan Utjelovljenja u kojemu je ona boravila bio je prepun djevojaka iz „dobrih kuća” koje nisu mogle naći muža. Većina muškaraca sposobnih za ženidbu otišla je za Ameriku, velik broj ih se nikada nije vratio. Od preostalih muškaraca u Španjolskoj svaki je četvrti bio svećenik ili redovnik. Terezijina kriza nastupa kada shvaća da je njezin dotadašnji boravak u samostanu bio bijeg od društva i njegovih konvencija u „semiautonomni prostor” (Electa Arenal).

Redovnički Pakao

Mnogi samostani krcati časnim sestrama ustvari nisu bili ništa drugo doli ono što će venecijanska benediktinka i „protofeministkinja” (Meredith Kennedy Ray) Arcangela Tarabotti iz 17. stoljeća nazvati „inferno monacale” („monaški pakao”). Ženski samostani su većinom bili, Terezija je to u razdoblju svojih

PIŠE: S. ELVIRA LOVRIĆ

Kultura Kultura Kultura

U službi baštine

Hrvatsko muzejsko društvo organizator je već osamnaeste Noći muzeja pod motom Muzeji su važni kojoj su pristupili brojni muzeji, arhive, knjižnice i obrazovne ustanove u Hrvatskoj. Noći muzeja u Osijeku pridružili su se Arheološki muzej, Muzej Slavonije, Muzej likovnih umjetnosti i Udruga REART i u večernjim i noćnim satima

27. siječnja izveli prigodan program.

Muzej Slavonije priredio je dvije izložbe. Izložbom Laku noć kuno, dobro jutro euro osvrnuo se na nedavnu promjenu hrvatske valute, a drugom Moleraj: tehnike oslikavanja zidova šablonama i valjcima vratio u prošlo vrijeme soboslikarstva.

U Muzeju likovnih umjetnosti prvi put je postavljena izložba učeničkih radova Slavonski biennale Gen-Z kao popratni program 28. slavonskog biennala – Nove paradigme sreće, od osječke dade do suvremenog kaosa. Učenici umjetničkih škola iz cijele Hrvatske pokazali su neosporan talent i visoku razinu

likovnoga izraza o čemu su s radošću govorili ravnatelj Muzeja Eduard Hudolin, kustosica Josipa Stojanović i viša kustosica Valentina Radoš.

Biblioteka Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine je prigodom proslave 135. godišnjice Muzeja prvi put otvorila svoj depo s višestoljetnim knjižnim fondom. Promovirane su nove sveske

Glasnika Zemaljskoga muzeja. Svesku za prirodne nauke broj 39 predstavili su prof. dr. Dalibor Ballian i dr. Dražen Kotrošan, a Svesku za etnologiju broj 51 dr. Tamara Karača Beljak, dr. Sead Šemsović, dr. Nirha Efendić i mr. Lebiba Džeko. Neumorni znanstveni i kulturni djelatnik Dalibor Ballian autor je dviju knjiga

u izdanju FMC Svjetlo riječi. O knjigama Rijeke Bosne i Hercegovine i Jezera Bosne i Hercegovine govorili su, pored autora, dr. Toni Nikolić, dr. Mirzeta Memišević Hodžić i fra Janko Ćuro. Ivana Pekušić je moderirala promociju 16. veljače u multimedijskoj dvorani u Kovačićima, a glazbeno je obogatili fra Emanuel Josić i vokalni ansambl Magnificat.

struktivne ljudske aktivnosti i klimatskih promjena.

U Umjetničkoj galeriji je 1. veljače otvorena izložba Plavi artizam autorice

Aide Šarac Berbić koja je rekla: „Muzej Umjetnička galerija Bosne i Hercegovine od 2018. godine sprovodi obrazovne aktivnosti i programe putem kojih uključuje osobe s teškoćama u razvoju u svoj rad. Rezultat jedne od takvih praksi je i izložba pred vama koja je rezultat petomjesečnog muzejsko-obrazovnog rada s mladim korisnicima udruženja Oaza u okviru programa Plavi artizam.” Izloženo je veoma uspješnih 37 radova mladih autora, a fotodokumentaciju su izradile Amra Mahmutović i Ana Đikoli.

Tradicionalno za svoj rođendan

1. veljače, Zemaljski muzej otvara Sef sobu Sarajevske Hagade. Uz blago židovske baštine nalaze se i drugi vrijedni eksponati kao što su vladarske povelje kralja Tvrtka, Stjepana Dabiše i Stjepana Tomaša. Tu je i pogrebni plašt kneza Mirka Radojevića iz Kopošića kod Ilijaša koji je restaurirala konzervatorica Azra Bečević Šarenkapa. Odjeljenje za etnologiju ponovno je otvoreno za javnost nakon rekonstrukcije uz pomoć Fondacije ALIPH. Izložbom Zaštita naslijeđa za izgradnju mira predstavljeno je djelovanje ove međunarodne udruge posvećene zaštiti kulturnoga naslijeđa u zonama sukoba i postkonfliktnom razdoblju. ALIPH je podržao 180 projekata u više od 30 zemalja na četiri kontinenta. Izložba Before it’s gone/Prije nego što nestane višestruko nagrađivanoga fotografa M’hammeda Kilitoa govori o degradaciji oaza u Maroku uslijed de-

Čak tri je dana trajala ceremonija otvaranja 39. festivala Sarajevska zima ususret četrdesetoj obljetnici festivala i 14. zimskih olimpijskih igara održanih 1984. godine u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Ovogodišnji festival posvećen je obljetnicama Oskara Danona, Nikole Tesle i Pabla Picassa. Raznovrsni programski sadržaji pod motom Alea iacta est/Kocka je bačena odvijali su se od 7. veljače do 21. ožujka 2023. godine uz brojne sudionike od onih najmlađih do afirmiranih domaćih i svjetskih umjetnika. Osim već tradicionalnih partnera Sarajevske zime poput Olimpijskoga muzeja, Historijskoga muzeja, Umjetničke galerije, Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti tu su bili i mnogi drugi već na otvaranju. Tako je svečano otvaranje održano u Koncertnoj dvorani Cvjetko Rihtman Srednje muzičke škole u Sarajevu.

Razgovor pod imenom Solidarnost umjetnika svijeta posvećen pjesniku, slikaru, humanistu i utemeljitelju novije ukrajinske književnosti Tarasu Ševčen-

PIŠE: LEONA SABOLEK

44 ožujak 2023.

https://knjizara.svjetlorijeci.ba/

Web knjižara Svjetla riječi

Na reviju punu zanimljivog sadržaja pretplatiti se možete odabirom digitalnog ili tiskanog izdanja.

Također, možete pronaći i brojne knjige različite tematike.

DIGITALNO

IZDANJE REVIJE

Samo 33 KM!

TISKANO

IZDANJE REVIJE KNJIGE

za svačiji ukus

i hrana za vašu dušu

Suvremeno, prepoznatljivo, franjevačko, životno!

VEHID HAJDUKOVIĆ, ADAPTATOR ZA BRAILLEOVO PISMO

OLAKŠATI ŽIVOT DRUGIMA

POJAM „AUDIODESKRIPCIJA” (AD) PODRAZUMIJEVA PRILAGODBU RAZNIH VRSTA

SADRŽAJA SLIJEPIM I SLABOVIDNIM OSOBAMA SA CILJEM DA SE, KROZ AUDIOOPIS, PUBLICI SA OŠTEĆENJEM VIDA OBEZBIJEDE DODATNE INFORMACIJE KOJE SU VAŽNE ZA SHVATANJE I DOŽIVLJAJ ODREĐENOG SADRŽAJA

RAZGOVARALA: IVANA PEKUŠIĆ

Vehid Hajduković rođen je početkom 1979. godine u Kaknju, a rano djetinjstvo proveo je u pitomom kraju na granici općina Visoko i Kakanj. S obzirom na to da je rođen kao visoko slabovidno dijete, njegovo školovanje započelo je u sarajevskom Zavodu za slijepu djecu 1986. godine. U toj eminentnoj obrazovnoj ustanovi, koja danas nosi ime „Centar za slijepu i slabovidnu djecu i omladinu”, u potpunosti je završio svoje osnovno i srednje obrazovanje. Gdje je započeo, tu je i danas. Naime, u spomenutoj ustanovi radi na radnom mjestu adaptatora Brailleova pisma. Osim profesionalnih obaveza, veliki dio svoga slobodnog vremena poklanja temama kao što su: aktivizam u pokretu osoba s invaliditetom (s naglaskom na slijepe i slabovidne), književnost, sport, audiodeskripcija i sl.

◆ Poštovani Vehide, na početku našega razgovora, recite nam što je audiodeskripcija?

Sam pojam „audiodeskripcija” (AD) kod nas u Bosni i Hercegovini je relativno nov. Podrazumijeva prilagodbu raznih vrsta sadržaja slijepim i slabovidnim osobama sa ciljem da se, kroz audioopis, publici sa oštećenjem vida obezbijede dodatne informacije koje su važne za shvatanje i doživljaj određenog sadržaja. Audiodeskripcija je primjenjiva na različite programske sadržaje: TV sadržaje (informativne emisije, dokumentarni program, promotivni TV sadržaji,...), pozorišne predstave, filmove, koncerte, izložbe, sportske događaje itd.

Grupica ljudi u Sarajevu prije nekoliko godina počela se baviti ovom temom konkretno na prilagođavanju pozorišnih predstava. Npr. audiodeskripcija u pozorištu funkcioniše tako da glumac sjedi u odvojenom prostoru iz kojeg prati predstavu i čita unaprijed pripremljene opise radnji i sadržaja na pozornici. Te opise slijepa i slabovidna publika sluša preko slušalica te na taj način dobiva sve informacije koje ne vidi svojim okom. Pri tome se ne ometa ostatak publike. Dakle, audiodeskripcija im omogućava da shvate kompletnu radnju predstave ravnopravno sa ostalom „videćom” publikom.

Sadržaj prilagođen na ovaj način, bilo da se radi o pozorišnoj predstavi, igranom ili dokumentarnom filmu, sportskom događaju, muzejskoj izložbi ili pak nečemu sasvim drugom, slijepom pratitelju u potpunosti pruža priliku da stekne svoj utisak o nekom djelu i stvori potpunu sliku o istom. Sam proces nastajanja prilagođenog sadržaja je poprilično spor i kompleksan, ali rezultat je od neprocjenjivog značaja kako za slijepe i slabovidne osobe tako i za društvo uopšte.

◆ Kako audiodeskripcija olakšava život slijepih i slabovidnih osoba?

U našoj zemlji poprilično je dugačak spisak stvari koje bi se trebale prilagoditi slijepim i slabovidnim osobama. S punim pravom i sa velikim razlogom ja bih na taj spisak uvrstio i audiodeskripciju. Kada navedem samo jedan slikovit primjer, nikome neće biti teško zaključiti

na koji to način audiodeskripcija pomaže kvalitetnijem životu ove populacije. Najklasičniji primjer diskriminacije na ovom polju jeste TV emitovanje informacija o vremenskoj prognozi. Slijepi ljudi, kao i svi ostali, imaju potrebu obavljati svoje svakodnevne obaveze, pa se za to i adekvatno spremiti. Svako će se npr. odjenuti u skladu sa vremenskim prilikama i to većini ljudi neće biti problem nakon što pogledaju vremensku prognozu u vrijeme dnevnika ili vijesti. Ali se vremenska prognoza u informativnim emisijama najčešće prikazuje samo slikom uz muzičku podlogu, a slijepim osobama muzika sa TV prijemnika ne nudi nikakvu informaciju. Ovakvih i sličnih slučajeva je veliki broj. Nije na odmet uložiti malo truda da bi zauzvrat dobili kvalitetniji i, ja bih rekao, bolji život slijepih i slabovidnih osoba.

Život s invaliditetom u BiH

◆ Bosna i Hercegovina je potpisnica Konvencije o pravima osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda koja nalaže puno ostvarivanje svih ljudskih prava i osnovnih sloboda za osobe s invaliditetom bez diskriminacije na osnovi invaliditeta. Kako se ratifikacija ovoga dokumenta pokazala u praksi?

Kada neko potpiše neki važan sporazum, protokol ili dokument, svojim potpisom garantuje i njegovu implementaciju tj. njegovo sprovođenje u praksi. Ratifikacija UN-ove Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom od strane Bosne i Hercegovine konkretno

Osvetnici fra Grge Martića

Htio bih posebno naglasiti da je fra Grgo Martić

najplodniji epski pisac među Hrvatima, da je njegovo

pjesništvo u današnje vrijeme nepravedno zapostavljeno, da je njegov doprinos ilirskome pokretu i njegovu

širenju vrlo važan, a doprinos kulturnoj povijesti Bosne i Hercegovine trajan i nezaobilazan

PIŠE: IVO PRANJKOVIĆ

Daleko najplodniji epski pjesnik među franjevcima Bosne Srebrene bio je fra Grgo Martić. Napisao je više od 100 000 stihova. U svoje vrijeme bio je i izuzetno cijenjen. Neki su ga književni kritičari uspoređivali čak s Homerom. Danas se u ocjenama vrijednosti fra Grgine epike počesto odlazi u drugu krajnost, a vrednijima se od stihovanih smatraju neka njegova prozna djela, o kojima će više riječi biti u sljedećem broju Svjetla riječi.

Odmjeren u pogledima na

stvarnost

Fra Grgo Martić rođen je Rastovači kod

Posušja 1822. godine, a umro u kreševskom samostanu 1905. Osnovno ško-

lovanje završio je u Kreševu, a član franjevačkoga reda postao 1838. godine.

Gimnaziju je pohađao u Požegi, studij filozofije u Zagrebu, a teologije u Stolnom Biogradu (u Mađarskoj). Po povratku u Provinciju najprije je od 1845.

do 1848. boravio u Kreševu, potom je bio kapelan u Osovi (1848–1851), a od 1851. do 1854. župnik u Sarajevu, gdje je bio imenovan voditeljem franjevačke agencije i zadužen za održavanje veza s osmanskim vlastima, a i s diplomatima iz drugih država koji su djelovali u Sarajevu. Nakon toga kratko je boravio u Bugarskoj i Rumunjskoj, gdje je trebao i pastoralno djelovati, ali se nakon tri mjeseca vratio i 1857. godine preuzeo dužnost učitelja franjevačkih pripravnika u Kreševu. Potom je bio tri godine župnik u Ponijevu kraj Žepča, a onda je ponovo župnik u Sarajevu, gdje je bio vrlo angažiran zastupnik katolika i voditelj katoličke škole. Pošto je 1879. godine u velikom požaru izgorjela župna kuća u Sarajevu (na Bistriku), prešao je ponovo u Kreševo i tu uglavnom, uz kraća izbivanja, boravio do kraja života.

Kao vrlo darovit i angažiran intelektualac Martić je primio i brojna društvena priznanja, među ostalima

i red međedije, naslov jubilarnog lektora, a bio je i počasni član JAZU. Bio je, za razliku od svoga prijatelja i bliskog suradnika Ivana fra Frane Jukića, odmjeren u pogledima na stvarnost, osobito političku te vrlo mudar, oprezan i snalažljiv u teškim i nepredvidivim okolnostima u kakvima je zapravo stalno živio. Još u vrijeme školovanja u Zagrebu upoznao se s vodećim ilircima Ljudevitom Gajem, Stankom Vrazom, Vjekoslavom Babukićem i Bogoslavom Šulekom te prijateljevao s njima. Bio je prisni prijatelj i biskupa Josipa Jurja Strossmayera, kojega je čak sedam puta posjetio u Đakovu. Svesrdno je slijedio ideje sveslavenstva i aktivno sudjelovao u kulturnim i društvenim zbivanjima i u Bosni i Hercegovini, i u Hrvatskoj, i u Srbiji.

Intenzivno stvaralaštvo

Pisati je Martić počeo još u školskim danima i nastavio vrlo intenzivno do kraja života. Napisao je mnoštvo djela različita sadržaja i objavljivao ih bilo zasebno bilo u vrlo brojnim periodičnim publikacijama. Skupljao je i narodne pjesme te prevodio, posebno s francuskoga i talijanskoga. Mnoga je od tih djela potpisao pseudonimima kao što su Ljubomir, Ljubomir Hercegovac, Nenad Poznanović itd.

Svoja stihovana djela Martić je pisao u duhu narodnog pjesništva, prije svega deseteračkoga. Najviše je pisao o povijesnim, a i njemu suvremenim zbivanjima u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori vezanima za oslobađanje od osmanskoga gospodstva. Najpoznatije i najomašnije mu je djelo ep Osvetnici, koji se sastoji od sedam dijelova, i to: I. Obrenov (Događaj iz godine 1857), II. Luka Vukalović. Boj na Grahovcu, III. Boj turski i crnogorski g. 1862–1865, IV. Kiko i Zelić. (Događaj u Bosni od g. 1832), V. Hadži-Lojina krajina. Spomen Sarajevu g. 1878, VI. Ustanak u Bosni i

Putopis: Avignon, Francuska

DUŠA PROVANSE

U gradu nalazimo desetak crkava i samostana, a najveće i najznačajnije crkve nalazimo uz papinsku

palaču koju godišnje posjeti više od pola milijuna posjetitelja. Pored crkava grad ima i sinagogu koja

svoje korijene vuče iz šesnaestoga stoljeća

Avignon je stari grad na jugu Francuske u regiji Provence-Alpes-Côte d‘Azur, koji se smjestio na lijevoj obali rijeke Rone, na pola puta između francuskih Alpa i Sredozemnoga mora. U pitanju je mali grad naspram Pariza i Lionate obližnjega Marseillea, ali nezaobilazan u francuskoj i svjetskoj povijesti. Grad je danas glavni grad departmana

Vaucluse i jedan je od rijetkih francuskih gradova koji su sačuvali gradske zidine koje su dugačke 4330 metara.

Danas grad ima oko 93 000 stanovnika od kojih oko 16 000 živi u starom

središtu grada još i danas okruženom srednjovjekovnim zidinama koje su u jako dobrom stanju. Kada se tome dodaju i prigradske komune koje administrativno pripadaju gradu, broj stanovnika se penje na oko 459 000.

Područje grada u geološkom pogledu leži na vapnencima koji se koriste kao građevinski materijal. Tako su i stare gradske zidine izgrađene od mekoga vapnenca kojega ima u izobilju. Oko grada, ali i u sjeverozapadnom dijelu staroga grada, ima vapnenačko uzvišenje. To gradsko uzvišenje po-

znato je kao Rocher des Doms. Visoko je 35 metara i izvorna je jezgra grada. Kako je grad ipak u širokoj dolini rijeke Rhone, okolinu, kao i južne dijelove grada, predstavlja stara aluvijalna zona s plodnim tlom. Taj dio izgrađen je od pješčanih nanosa manje ili više obojenih šljunkom koji se uglavnom sastoji od silikatnih stijena. U tom području su i brojna nalazišta gline, mulja i pijeska koji su igrali značajnu ulogu u razvoju grada. Takva tla pogodovala su razvoju poljoprivrede oko grada, a dominirali su vinogradi, maslinici te polja lavande. Oni su donosili najveće prihode gradu, ali ne može se reći da su druge kulture bile zapostavljene.

Kako grad leži na obali rijeke, voda je imala veoma bitnu ulogu u njegovu oblikovanju. Već dosta rano u razvoju grada voda je preusmjeravana u cilju bolje zaštite grada, transporta i navodnjavanja plodnih polja. Zanimljivo je da je grad imao i podzemne tokove okolnih potoka koji su usmjeravani ispod

TEKST I FOTO: DALIBOR BALLIAN

ožujak 2023.

Roditeljima i djeci

Sveti Josip – Dan očeva

PRIREDILA: MARIJA TOMIĆ

Sveti Josip bio je tesar iz Galileje, zaručnik Marijin i Isusov poočim i hranitelj, glava Svete obitelji. Bio je potomak iz Davidova kraljevskoga roda te je po njemu i Isus bio Davidov potomak, sin Davidov. Radio je kao siromašni tesar iz Nazareta i u njegovoj je blizini Isus proveo svoje djetinjstvo i mladost, živeći jednostavnim radničkim životom. Kršćani slave Josipa, Marijina zaručnika i Isusova poočima kao sveca i kao Božjega odabranika komu je Bog povjerio biti glavom nazaretske obitelji. Bio je pobožan čovjek, znao je ići pravim putem. Imao je plemenitu dušu. Primio je Mariju i Isusa pod svoj krov, pratio ih kroz život i branio, prehranjivao ih je radom svojih ruku. Po duši je bio pravednik, a po zanimanju othranitelj Isusa, Sina Božjega. Bio je ponizan, skroman i

Tko može postati tata

Da bi netko postao tata, mora znati nekoliko zanata.

Kao što je stavljanje ruku oko vrata, kao što je izbjegavanje rata.

Da bi netko postao tata, mora mu dječji vrisak i skakanje po sobi postati radost, biti hobi.

Tata ne smije biti naravi teške i smisla mora imati za greške.

Da bi netko postao tata, mora uz nekoliko zanata imati i nekoliko inata, mora se zainatiti da će se zatatiti.

(Zvonimir Balog)

šutljiv, nikada se nije uzdizao ili hvalisao pred ljudima. Josip je imao čast da su mu kao glavi obitelji bili poslušni i Isus, Sin Božji, i Marija, Majka Božja. Josip zajedno s Marijom i Isusom čini Svetu obitelj. Svetkovina sv. Josipa slavi se 19. ožujka, a 1. svibnja je spomendan sv. Josipa radnika. Dan očeva u Hrvatskoj se obilježava na spomendan svetoga Josipa 19. ožujka, Isusova zemaljskoga oca, tesara iz Nazareta koji je bio zaručnik Marije, Isusove majke. U svijetu se Međunarodni dan očeva obilježava treće nedjelje u lipnju. Dan očeva, bilo da ga slavite u ožujku ili lipnju slavi se kako bi se prepoznao i obilježio doprinos očeva i značaj očeva u životima djece. Na taj dan slavi se očinstvo i ono što ga obilježava.

Dan očeva je prilika da zahvalimo očevima na njihovoj ulozi koju imaju u odgoju i životu djece. Na ovaj dan mi djeca trebamo zahvaliti svojim roditeljima, posebno očevima za sav trud i sve što čine za svoju djecu da bi imala lijepo djetinjstvo i dostojan život. Dan očeva obilježava se posebnim priredbama u župama, vrtićima, školama. Djeca mogu izraditi čestitku, pripremiti poseban dar ili pripremiti neko iznenađenje s ostalim članovima svoje obitelji kako bi na taj način iskazali ljubav i zahvalnost svojim očevima, svatko na svoj način. Što možemo učiniti zajedno kao obitelj za Dan očeva? Dan očeva je poseban dan koji slavi sve očeve i ulogu koju očevi imaju u životima svoje djece. Dan očeva sa svojom obitelji možete proslaviti odlaskom u kino, ali evo i drugih ideja kako provesti i prikladno obilježiti Dan očeva:

} Proučite svoje obiteljsko stablo.

} Proučite podrijetlo svoga prezimena.

} Prelistajte stare albume.

} Složite puzzle grada koji vam budi lijepa sjećanja.

} Posjetite lokaciju koju ste voljeli kao dijete.

} Kreirajte nove uspomene sa svojom obitelji.

Biljna ljekarna

Celer

(Apium graveolens)

FRA JURO MARČINKOVIĆ

Celer u našem narodu ima mnogo naziva, a ja ću nabrojiti nekoliko: ak, ač, čereviz, opih, pitomi celer, celen, selen, selin, zelena. Rastao je u divljini širom svijeta po obalama rijeka, vlažnim i močvarnim područjima. Osobito je bio cijenjen kod starih Egipćana, Rimljana i Grka. U starom Egiptu se kao vijenac nosio na sprovodima, a nađen je i u grobnicama faraona. I kod starih Grka je bio najomiljenije cvijeće za grob i žalovanje, dok je kod Rimljana bio simbol smrti. Kada bi netko bio tako teško bolestan da se očekivala smrt, govorili su „preostaje mu samo celer”. I u našoj narodnoj poslovici se kaže: „Tko na srcu ima feler, treba uvijek jesti celer”. Celer je inače dvogodišnja biljka s vrlo snažnim, široko vretenastim i mesnatim korijenom. Prve godine razvija bogatu rozetu velikih prizemnih listova, a druge godine između listova izraste uspravna, razgranata stabljika, visoka i do 80 cm.

Listovi su tamnozeleni i sjajni, veliki i perasto razdijeljeni, a listići su klinastoga oblika i na vrhu urezani i nazubljeni. Cvate od travnja do kolovoza, a cvjetovi su sitni, žućkastozeleni, združeni u brojne štitaste cvatove. Celer uzgajamo po vrtovima i plantažno. Uzgaja se u čitavom svijetu. Neke vrste celera rastu i samoniklo, ali se ne upotrebljavaju jer bi to moglo biti opasno zbog mogućnosti zamjene s nekom sličnom i otrovnom biljkom, ponajprije s trubeljikom. Ljekoviti su

svi dijelovi celera, uključujući i plodove od kojih se dobiva ljekovito ulje. Celer sadrži alkaloid apiin, eterično ulje s limonenom, selinenom, anhidridom sedanonske kiseline, asparagin, holin, obilno kalija, natrija, klora, vitamina A, B, C i E. Celer je ljekovit i kad ga uzimamo kao hranu i kao začin, za što se uzima korijen i zeleni nadzemni dio, a ponajprije listovi. Opisuje ga i preporučuje kao ljekovitu biljku i sv. Hildegarda od Bingena. Značajno je naglasiti da celer pomaže kod niza bolesti. Ublažava giht i reumu, potiče izlučivanje mokraće, izbacuje pijesak i kamence iz bubrega i mjehura, liječi plućni katar s napadima straha i grčeva u prsima, razne kožne bolesti, djeluje protiv temperature, pospješuje cirkulaciju, utječe na rast i njegu kose. Prema znanstvenim istraživanjima trudnice ne bi smjele koristiti celer u bilo kakvim pripravcima jer bi mogle nastati komplikacije. Isto tako bubrežni bolesnici i dijabetičari moraju ga koristiti u manjim količinama. Ima i osoba koje su alergične na celer i trebaju ga izbjegavati. U nastavku vam donosim desetak savjeta kako ćete koristiti celer za svoje zdravlje.

Čaj od korijena celera. Nasjeckajte sitno korijen celera, pa uzmite 2 velike žlice i stavite u 1/4 l hladne vode i onda stavite na peć da se kuha i pustite da provri. Kada provri, skinite s peći, poklopite i ostavite poklopljeno 20 minuta, a nakon toga procijedite.

Ovu pripremljenu količinu popijte ujutro natašte, a onda pripremite istu količinu navečer te ju popijte pola sata prije nego idete na spavanje. Ova kura se ponavlja svakodnevno tijekom 3 tjedna, potom se pauzira tjedan, a onda se može ponoviti još 3 tjedna po potrebi. Ovom se kurom izbacuje nagomilana voda u tkivu, sprječava se debljanje i uspješno se mršavi. Na jednak se način radi i čaj od celerova lišća, ali se on ugrije brzo do vrenja i odmah procijedi čim provri. Ovaj čaj od lišća celera pomaže na isti način kao i čaj od korijena celera.

Kura s celerom. Uzmite 2 srednja korijena celera, ogulite ih, narežite na kockice, stavite u jedan lonac i dodajte toliko vode da prekrije celer i kuhajte 10 minuta. Ovako skuhan korijen jedite tijekom dana, a vodu u kojoj se celer kuhao također popijte tijekom dana. Kura traje svakodnevno tijekom 2 mjeseca.

To je vrlo djelotvoran pripravak protiv reume i gihta. Prije kure svakako je potrebno savjetovati se s liječnikom. Srčani bolesnici, trudnice i dojilje ne smiju provoditi ovu kuru.

Pripravak za kožne bolesti. Kod kožnih bolesti vrlo je djelotvorna sljedeća

PIŠE:

Što imaš, a da nisi primio

Tko puno daje, malo prima, piše jedan pjesnik. Čini mi se kako ove riječi ipak nisu prožete kajanjem, tjeskobom i prijekorom, nego su samo uzdah nevoljke pomirbe sa stvarnošću života. I zato u njima nema tragova gorčine, ništa od onoga što bi ukazivalo da je jednom opeklo, osiromašilo i razgradilo. Jer, tko daje znači da ima, a ono što ima nije ga kao pauk muhu zarobilo da bi iz njega i sam život ispilo. Štoviše, darivanjem se čovjek oslobađa paučine sebičnosti koja gotovo neprimjetno isplete tanke ali čvrste niti iza kojih ostaje samo kao pustinja spržen duh. Tko nikad ništa nije dao, taj nikad ništa nije ni imao, jer je ono što je mislio da ima ustvari imalo njega.

Zato, kada daješ neka ti ruka bude samo vidljivi dio srca. Uostalom, što to uopće bilo koji čovjek ima, a da nije primio?

(Tekst i foto: J. Ćuro)

Mons. Štironja imenovan novim porečkim i pulskim biskupom

Papa Franjo imenovao je biskupom Porečke i Pulske biskupije mons. Ivana Štironju, dosadašnjeg kotorskog biskupa u Crnoj Gori, što je 31. siječnja u podne priopćila Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj.

Ivan Štironja rođen je 10. svibnja 1960. u Pješivcu, tada u župi Prenj, a danas u župi Aladinići, u Trebinjsko-mrkan-

skoj biskupiji. Za svećenika Trebinjsko-mrkanske biskupije zaredio ga je biskup Pavao Žanić u mostarskoj katedrali 29. lipnja 1986. Kao mladomisnik prijavio se za misije te se 1988. pola godine u Londonu pripremao za afričke misije i učio engleski jezik. Misijsku djelatnost obavljao je od 1988. do 1992. kao župnik župe Kaning’ombe u biskupiji Iringi u Tanzaniji. Biskup Žanić ga je 1993. poslao u hrvatsku župu u Oakville, u biskupiji Hamilton u Kanadi, gdje je kao župnik djelovao tri i pol godine, do 1996. Uz redovni pastoralni i liturgijski život u župi, uređivao je župni bilten i svakog tjedna na radiju Toronto govorio hrvatskim vjernicima.

Žanićev nasljednik biskup Ratko Perić poslao ga je na studij liturgike u Padovu, gdje je na Institutu za liturgijski pastoral dvije godine pohađao liturgijske predmete te postigao magisterij. Ujedno je pastoralno skrbio za Hrvate u Padovi i Milanu.

Izvor: HBK

Papa Franjo imenovao ga je 22. prosinca 2020. kotorskim biskupom. Za biskupa ga je 7. travnja 2021. u mostarskoj katedrali Marije Majke Crkve zaredio tadašnji splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić. Osim hrvatskim, služi se engleskim, talijanskim i afričkim svahili jezikom. (HBK)

Mons. Dražen Kutleša je novi zagrebački nadbiskup koadjutor

Apostolska nuncijatura u Republici Hrvatskoj priopćila je 14. veljače u podne da je papa Franjo imenovao mons. Dražena Kutlešu zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom, a mons. Želimira Puljića apostolskim upraviteljem Splitsko-makarske nadbiskupije.

Dražen Kutleša rođen je u Tomislavgradu 25. rujna 1968. Za svećenika Mostarsko-duvanjske biskupije zaređen je 29. lipnja 1993. u Prisoju. Godine 1995. upisao je poslijediplomski studij kanonskoga prava na Papinskom sveučilištu Urbaniana u Rimu gdje je magistrirao 1997. i doktorirao 2001.

Biskupom koadjutorom Porečke i Pulske biskupije imenovao ga je 17. listopada 2011. papa Benedikt XVI., dok je biskupom Porečke i Pulske biskupije imenovan 14. lipnja 2012. Za splitsko-makarskog nadbiskupa koadjutora imenovao ga je papa Franjo 11. srpnja 2020. Otad Porečkom i Pulskom biskupijom upravlja kao apostolski upravitelj. Upravljanje Splitsko-makarskom nadbiskupijom preuzeo je 13. svibnja 2022. u splitskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, a papa Franjo ga je 13. srpnja 2022. ime-

novao članom Dikasterija za biskupe. Dana 18. listopada 2022. izabran je za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije. (HBK)

Izvor: Tiskovni ured Splitsko-makarske nadbiskupije

Za projekte KSA

Marko Cvitanović, Sarajevo 10 KM

Ivana i Ante Pandžić 70 KM

Mirza Hukeljić 20 KM

N. N., Sarajevo 30 KM

N. N., Sarajevo 30 KM

Nikica Aždajić, K. Sutjeska 30 KM

Marina Puljić 50 KM

Tatjana Markhot 50 KM

Mirjana Bradvica 70 KM

Mario Ivanković 100 KM

Ivan Ljubić, Široki Brijeg 100 KM

Ema Stanić 120 KM

Darko (Marin) Sučić 500 KM

Ankica Kovačević, Sarajevo 100 EUR

Josip Galić, Švicarska 275 CHF

Mirjana Mašić 400 EUR

Martina i Nedeljko Delač 100 EUR

Anela Mijić 100 EUR

Dalibor Blek 50 EUR

Josip Petrić 50 EUR

Johannes Acar 50 EUR

Danijel Galić 50 EUR

Ivan Trogrlić 50 EUR

Josip Blek 50 EUR

Josip Šimunović

i fra Ilija Mijatović 50 EUR

Luka i Tatjana Perić 50 EUR

Anna Maria Jozinović 50 EUR

Mladen i Blaženka Jozić 50 EUR

Marko Lončar 50 EUR

Dr. Marina Bruss Marica

i Vlado Lovrić 100 EUR

Rene Hartl 50 EUR

Danijel i Julijana Petrović 50 EUR

Anđelko Gluhović 50 EUR

Stipo Breljak 50 EUR

Pero Nujić 100 EUR

Marijan i Kata Blažević 50 EUR

Tomislav i Melisa Pralas 50 EUR

Ivo Šimić, Švicarska 697 EUR

Fratri HKM Zürich 2.000 CHF

Malonogometni turnir

Zürich 2.650 CHF

Mato Stipić (Stix) 400 CHF

Verica Schat 200 CHF

Dario Jonjić 200 CHF

Za pučke kuhinje

Humanitarni broj

BH Telecom 10 KM

N. N., Ljubuški 50 KM

Marijan Jozinović 100 KM

Lukša Šoljan, Sarajevo 120 KM

BH Telecom 4.000 KM

Kanton Sarajevo 8.642 KM

Dan KSA 2022.

Ž. U. Gornja Tramošnica 1.180 KM

Za fond Kap dobrote

Ilija Stipić 50 KM

Za pogođene potresom u Turskoj i Siriji

HKM Klagenfurt 3.088 EUR

Dobročinitelji KSA, Hrvatska

Katica Podnar, Sl. Brod 30 EUR

Maja Duilo, Split 20 EUR

Anamarija-Company d. o. o., Sesvete 66,36 EUR

Marinko Sušić, Zagreb 50 EUR

Draga Novokmet, K. Štafilić 30 EUR

Nova hrvatska banka, Zagreb 5.500 EUR

Ruža Zorić, Velika Gorica 50 EUR

Grad Sveti Ivan Zelina 6,64 EUR

Anica Filipović, Vukovar 70 EUR

Gordana Čatić, Punitovci 3 EUR

Antonija Salacan, Opuzen 13,27 EUR

Luka Jerković, Karlovac 530 EUR

Davor Borošak, Zagreb 70 EUR

Danijela Cipriš, M. Bistrica 13,27 EUR

Nataša Atlaga, Sinj 26,54 EUR

Rafael Romić, Zagreb 53 EUR

Krunoslav Malekinušić, Sesvete 50 EUR

Gordana Čatić, Punitovci 3 EUR

Kristina Šimić, Sesvete 15 EUR

B. B., Velika Gorica 50 EUR

Petar Milanović, Split 21 EUR

Josip Bogić, Klagenfurt 40 EUR

Branimir Lukić, Split 50 EUR

Danjela Došen, Sesvete 15 EUR

Pomoć za stradale od potresa u Turskoj i Siriji

HKO „Kruh sv. Ante” osigurao je humanitarnu pomoć za stradale od potresa u Turskoj i Siriji, u suradnji s Udruženjem Pomozi.ba.

S ciljem pružanja pomoći u ovim hladnim danima, HKO „Kruh sv. Ante” osigurao je 387 deka i 100 baby setova za pomoć stradalima od potresa u Turskoj i Siriji, a koji su im dostavljeni u konvoju pomoći u organizaciji Udruženja Pomozi.ba.

Sretni smo što smo zajedno s našim prijateljima iz Pomozi.ba mogli biti dobročinitelji ove humanitarne akcije.

Kruh svetog Ante

ožujak 2023.

https://knjizara.svjetlorijeci.ba/

Web knjižara Svjetla riječi

Na reviju punu zanimljivog sadržaja pretplatiti se možete odabirom digitalnog ili tiskanog izdanja.

Također, možete pronaći i brojne knjige različite tematike.

DIGITALNO

IZDANJE REVIJE

Samo 33 KM!

TISKANO

IZDANJE REVIJE KNJIGE

za svačiji ukus

i hrana za vašu dušu

Suvremeno, prepoznatljivo, franjevačko, životno!