P R O G O N I T E LJ (Iz nove zbirke priča) Foto: Goran Mulahusić
Piše: Radmila Karlaš Nije primijetio da se išta miče u sobi. Čak je i vodena ribica, možda zlatna?! bila nepomična u vodi. Sa oluka je kapalo i to je za sada bio jedini zvuk u opštoj tišini. Sad će mu se uvući pod kožu. Skinuo je jorgan, deku, potom jastuk i plahtu sa kreveta, nježno i precizno kao da skida ženu. Podigao je dušek i napravio duboki rez. Poput hirurga, tražio je i napipavao. Nešto je moralo izazvati bolest, a njegovo je da otkrije šta. Na simsu sa vanjske strane prozora ukazao se golub. Kljucao je nepostojeće mrvice. Bio mu je jedino društvo. Stigao je rano, odmjeravajući ulaz, stepenice, a potom vrata stana. Kada se obreo unutra, prionuo je na posao. Gledajući goluba, osjećao je nadmoć. Ja sam unutra, a ne ti, govorio je nijemo ptici koja se upravo spremala da uzleti u nebo. U dušeku nije našao ništa, pa ga je odložio na stranu. Komadići vatirane vune i prašine lebdjeli su po sobi kao snijeg. Pogled mu je pao na ormar. Otvorio ga je širom i razgledao kao da je u robnoj kući gdje bira odijelo. Pipao je po džepovima, zadizao manžetne, gledao porube. Ponegdje bi koristio mali skalpel, dok je poderano platno cvililo. To što još nije našao ništa, ne znači da ničeg ni nema. Bilo je dobro što je sam. Dugo mu je trebalo da ne polaže račune, više od dvadeset godina. Sad oko sebe ne želi ni podređene, ni nadređene. Kada prikupi dokaze (a i nedostatak dokaza je dokaz, i te kakav!) njegov trud će biti nagrađen. ŠEHER 18 BANJA LUKA
Neće se ništa spektakularno desiti. Nijedna žena ga neće pažljivije osmotriti, niti će dobiti bolji odrezak u restoranu, jer ostavlja utisak. Ali to njemu nije ni važno. Imaće onaj naročiti osjećaj, ljudima mahom nevidljiv, što se njega na koncu ne tiče. Njegova unutrašnja slagalica na taj će se način popuniti još jednim djelićem, neophodnim za vlastiti mozaik. A taj mozaik ne bi dao ni za šta na svijetu. Okrenuo se prema zvuku na vratima. Stubišnja čistačica provirila je iza odškrinutih vrata. Oprostite, pogledala ga je mrko, držeći kantu sa krpom na obodu lima. Htjela sam naplatiti stubišnje čišćenje, ali to niste vi. Žena se zapiljila u poderani dušek kao da iz njega vire ljudska crijeva. Čovjek njegovog ugleda svakako može nabaviti bolje stvari. Srce mu je zalupalo, ali samo malo jače. Njegovog ugleda. Ljudi vjerovatno misle da je to ugled. On je jedan od rijetkih koji zna da nije. Žena je još nešto govorila, a on je gledao poleđinu rama za sliku sa noćnog ormarića. Izvukao je fotografiju iza stakla. Luksemburški park. Svakako. Čovjek na slici bio je stasit i lijep. Držao je ruke u džepovima hlača, dok mu se na lijevo rame naslanjala nasmijana djevojčica, na pragu djevojaštva. Njegova kćerka koja s majkom živi u Kanadi. Znao je on takve. Gospođa majka je bila kćerka čuvenog dirigenta. I on je nesumnjivo imao ugled. Kiselo se nasmiješio. Sve je to bila kvarež koja je vrebala ispod površine kože. Vratio je sliku u ram, a onda se jedno vrijeme predomišljao. Na kraju ju je ostavio gdje je i bila. To je sad ionako svejedno. Tek tad je primijetio da ga žena sa vrata i dalje posmatra. Mahnuo joj je rukom da ide i ona ga je poslušala. Malo poslije, čuo je kako pomiče kofu s vodom po stubištu. Osmotrio je policu nasuprot kreveta, pretrpanu knjigama. Gledao je naslove, na nekima zadržavajući, a s nekih sklanjajući pogled. Kuhinja je bila puna delikatesnih začina i raznih konzervi. A frižider je bio kao zakopano blago. Premetao je po raznim vrstama kavijara, sireva, suhih kobasica sa začinskim biljem... Štednjak je bio isprskan uljem i raznim mirođijama. Ostrugao je crveni trag sa stakla na rerni,
