Prođoh Bosnom i Hercegovinom, uzduž i poprijeko...
Kamen o
... i svuda gdje sam bio vidio sam dobre ljude...
Foto: Mirsad Filipović
Piše:Mladen PANIĆ
u Tekija na B
ni
Pričala mi je mati da sam prohodao sa devet mjeseci. Nejake dječije noge nisu mogle da izdrže teret ostatka tijela pa su mi poprimile oblik kao da sam jahao bure ili nekog rasnog dorata. Želja za kretanjem, valjda je i tad bila jača od svega ostalog. Kretanje je život. A čovjek u pokretu, putnik... Vrlo rano sam osjetio potrebu za promjenom. Nije mi bio mali grad u kom sam se rodio. Naprotiv. Bio mi je i ostao taman. Mali gradovi imaju veliku dušu, pa i ljudi rođeni u njima bivaju širokogrudni. Umiju da cijene važnost običnog. Znaju da žive u mjeri određenoj za čovjeka, onoj količini dovoljnoj da ga po ljudskosti pamte. I kad sam krenuo na svoje putovanje, sa sobom sam, u maloj torbi, ponio mirise djedove avlije, među grudi sam stavio one hrastove i bukove šume sa obližnjih planina, u oko sam utisnuo sanjivu dolinu, a u vene tok Bosne, Zgošće i Trstionice da me povedu onoj zelenoj ljepotici Neretvi, bistroj Trebišnjici, da usred srca sve one nađu odgovore na sva moja unaprijed postavljena pitanja...o sebi...o drugima...
Mostar
Otisci vremena Kao mali sam se volio ispentrati na brdo Greben i preturati po njegovim stranama kamenje na kojem sam tražio otisak prošlog vremena, ne bih li našao jedan odgovor o sopstvenom porijeklu. Pronalazio sam fosilne ostatke školjki, riba, raznih insekata, trava, iste donosio kući slažući ih u podrum na opšte nezadovoljstvo starog, jer sam ionako skučen prostor za odlaganje bespotrebnih stvari "koje će nam nekada trebati", zatrpavao kamenjem, oštrim i sudbonosnim. A kad sam pronašao fosil jednog cvijeta, jasan i prepoznatljiv, taj kamen sam ponio sa sobom u torbi da usidrim njime svoj brod razapetih jedara u smiraju luke, posred širokog mora od moje mlade i nemirne duše. "Šta će ti taj kamen?”, pitao me stari, "samo ti otežava torbu"...Rekoh mu mirno..."Neka ga, on mi olakšava putovanje, podsjeća me ko sam i odakle sam, te gdje se mogu vratiti, jednom..." A i moj dolazak sa torbom punom uspomena i kamenom odrednikom je u biti bio moj povratak, dubokom i ljekovitom kori-
jenu mog bivstvovanja. Vratio sam se kući koju su davno napustili oni koji su išli ispred mene. O, kakvog je lijepog kamenja tamo bilo! Sred njega niče drvo, kraj njega niču mirisne trave, posred njega lijeno se sunčaju gušteri, pokoja zamišljena zmija. Jedna me pitala šta nosim u torbi pa joj pokazah kamen odrednik...Zasiktala je mudro, pogledala me oštrim okom i rekla..."Dobrodošao kući! Čovjek koji dolazi u kamene odaje i na poklon im nosi kamen, onaj je koji kamenu pripada."
A ja, sav njen Bosna i Hercegovina...zemlja izvan vremena određenog za prolaznost ljudi. Zemlja dobrih ljudi...dobrih Bošnjana. Blagorodna i žuljevita. Pitoma i divlja. Zlatna i Srebrena. Istočna i zapadna. Sjeverna i Južna. Šumovita i kamenita. Radosna i tužna. Osunčana i memljiva. Dobra i nikada loša. Svoja i ničija. A ja sav njen. Bezvremeni putnik sa ograničenim rokom trajanja. Tijelo se troši a duša bezvremeno širi. Tipično za ljude koje
