Perspektive 1-2 2021

perspektive ISSN 1848-140X, lipanj/srpanj 2021., godina 11, broj 1-2

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Kakva nas budućnost očekuje?

Gdje smo? Što možemo učiniti?

Vrijeme je da se izabere put

HRVATSKA NAKON PANDEMIJE

SADRŽ AJ

Perspektive – lipanj/srpanj 2021.

3

Pismo glavnog urednika U FOKUSU: GOSPODARSTVO NAKON KORONA KRIZE

€ Dvije ozbiljne postavke velikim dijelom određuju našu blisku budućnost te velik dio društvenih i poslovnih aktivnosti. Jedna je stalna i uporna borba s pandemijom koronavirusa. Mnoge su nepoznanice prisutne, a za suzbijanje i kontrolu nad pandemijom potrebna je velika društvena i osobna odgovornost. Druga se odnosi na uvođenje eura kao nacionalne valute. Mnogo je prijepora – od istinskih zagovornika i protivnika takve mjere.

5

JOŠ JEDAN NOVI POČETAK Hrvatska može (i mora) bolje Mladen Vedriš

8

SMANJIVANJE RASKORAKA PREMA TRANZICIJSKIM ZEMLJAMA Imamo jasnu viziju i ostvarive ciljeve Andrej Plenković

16

ZANEMARENA KONKURENTSKA PONUDA Kreativni izvoz nema alternative Marijana Ivanov

19

RAZVOJNI SMJEROVI Kako do sinergije znanosti i gospodarstva Ivan Bahun

23

ZAŠTO HRVATSKA EKONOMSKI ZAOSTAJE Među najvećim smo gubitnicima tranzicijskog procesa Josip Tica

29

KRAJNJI TRENUTAK ZANODREĐIVANJE PRIORITETA Bez sukoba javnog i privatnog Damir Zorić

32

OPSTANAK POLJOPRIVREDE Previše kočničara „zelene prekretnice“ Zvjezdana Blažić

37

RAZVOJ I PRIMJENA NOVIH TEHNOLOGIJA Kako industrijalizirati Hrvatsku Nedjeljko Perić

45

KAKVU HRVATSKU TREBAMO I ŽELIMO Nisu porazi nego izazovi Željko Hanzl

50

PANDEMIJA I GLOBALNO ZATOPLJENJE Prilika za ulaganje u oporavak Anton Kovačev

56

ZAŠTO HRVATSKA NE MIJENJA PREVLADANI PRIVREDNI MODEL Zapanjujući ekonomski „rikverc“ Ljubo Jurčić

Godina 11, broj 1-2 – lipanj/srpanj 2021.

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA Zaklada Konrad Adenauer Seniko studio (suizdavač) Glavni urednik: Ante Gavranović Urednik: Franjo Žilić Priprema: Seniko studio, Zagreb Tisak: Tiskara Zelina, Zelina Tiskano u 475 primjeraka ISSN 1848-140X Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi stranicu 145.

69

HRVATSKA TURISTIČKA PROTURJEČJA Neučinkovita jednosmjerna koncepcija Miroslav Dragičević

86

SVIJET I HRVATSKA Vertikalno ili horizontalno povezivanje Zoran Aralica

100 BUDUĆNOST HRVATSKOG MIROVINSKOG SUSTAVA Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura Željko Garača / Darko Tipurić

PANORAMA 113 BUDUĆNOST BANKARSTVA Svijet bez banaka – san ili noćna mora Darko Horvatin 119 ROBOTSKA PRIJETNJA TRŽIŠTU RADA Više retorička nego utemeljena Drago Kojić

125 DRŽAVNI DIGITALNI NOVAC Govcoins – borba za kontrolu financijskog suvereniteta?

Darko Horvatin 129 GLOBALNI TURISTIČKI OPTIMIZAM Uzlet međunarodnih putovanja Drago Kojić 136 KRAJ ERE ANGELE MERKEL Odlazak velike dame svjetske politike Ante Gavranović

NOVE KNJIGE 146 VJERA I KAPITALIZAM 147 DALEKOVIDNOST BEZ IDEOLOGIZACIJE 148 NELIBERALNA GLOBALIZACIJA 149 NEUSPJELI POKUŠAJ MODERNIZACIJE 150 VINARSKA OPOJNA INVENTIVNOST

2

perspektive

Pismo glavnog urednika

Zašto ne koristimo „njemački poučak“?

Tri pokazatelja, vrlo različita, ali međusobno povezana, određuju našu gospodarsku i ukupnu budućnost. Jedan je da smo, osim Bugarske, najsiromašnija zemlja unutar EUa, i to po recentnim podacima Eurostata. Drugi, puno optimističniji, MMF nam predviđa već u ovoj godini visoku stopu rasta (do 6 posto). Pritom nam poručuju da „iskoristimo priliku, jer mnogi nisu bili sreće kao Hrvatska.

Novac je Hrvatskoj na raspolaganju, ali treba ga učinkovito i pravovremeno povući i popratiti potrebnim reformama“.

Pritom misle na Plan oporavka i otpornosti. Treći, svakako najzanimljiviji, odnosi se na tehnološke inovacije kojima je Hrvatska obogatila svijet. Poruke su kroz sva tri pokazatelja vrlo jasne .

perspektive ISSN 1848-140X, lipanj/srpanj 2021., godina 11, broj 1-2

ZAGREBAČKA INICIJATIVA

NOVE IDEJE ZA KRIZNA VREMENA

Kakva nas budućnost očekuje?

Gdje smo? Što možemo učiniti?

Vrijeme je da se izabere put

HRVATSKA NAKON PANDEMIJE

To je samo potvrda stava kako samo jačanje gospodarstva i svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju, na njoj graditi suvisli školski, zdravstveni i mirovinski sustav, može Hrvatsku izvući iz debeloga kala u kojem se nalazi. To je zaista problem koji se može rješavati isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja prerađivačke industrije s dodanom vrijednosti, turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva. Očito je da ukupni naš gospodarski model mora ići na generalni remont, jer (još uvijek) zapostavlja upravo ove čimbenike.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

3

Pismo glavnog urednika

Izgubljene poluge industrijskoga razvoja Tu dolazimo do ključnog pitanja. Osnovni cilj ekonomske politike je povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te međunarodne konkurentnosti. Temeljno pitanje koje se u takvim uvjetima nameće jest: ZAŠTO na tim područjima kaskamo za drugim tranzicijskim zemljama?

Mali uvid u strukturu industrije pokazuje da smo u tijeku posljednjih dvadesetak godina izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a. Ili, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. na više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.

No, da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati. tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarskopoduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.

Svjetska iskustva govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.

Zašto ne koristimo ’njemački poučak’?

Pokazalo se da se stvarni oporavak gospodarstva može postići samo uz dva uvjeta: povećanjem proizvodnje i snažnim rastom izvoza, usklađenog s primjerenim rastom uvoza. Sve ostale mjere, radikalne ili ne, bolne ili manje bolne, donose samo nove probleme i nesporazuma, ali u suštini ne rješavaju ništa.

U tom smislu poučan je ‘njemački poučak’: snažan rast izvoza, zasnovan na pojačanoj proizvodnji, ubrzao je rast BDP-a iznad očekivanja stručnjaka, predstavio se kao lokomotiva ukupnog rasta unutar Europske unije i brzim koracima kroči izvan krize, recesije, otvarajući nova radna mjesta.

Nažalost, mi ne slijedimo taj primjer i taj poučak. No, ako želimo izgubiti status „crvenoga fenjera“ i drukčiju Hrvatsku, uljuđenu i razvijenu, onda moramo konačno krenuti tim putom.

4

perspektive

U fokusu Gospodarstvo nakon korona krize JOŠ JEDAN NOVI POČETAK

Hrvatska može (i mora) bolje Moramo konačno izaći iz utješne skupine trkača olovnih nogu.

Piše: prof. dr. sc. Mladen Vedriš1 Intrigantna tema broja i naslova pravi je evergreen od razdoblja od osamostaljenja do danas…trideset godina. Desetljeća zahuktale globalizacije i stalnog traženja načina da se uhvati priključak. Održati korak s tranzicijskim državama okruženja, koje su Hrvatsku dostigle i prestigle, zatim napor da se smanji (ne i poveća!) distanca prema prosjeku EU država, održi korak s izvoznom scenom proizvoda više dodatne vrijednosti. Jer, kada se izvozi (pretežno) turistička renta, izuzetno ste ranjivi, kao što to upravo danas proživljavamo u podužem vremenskom Covid-19 okviru.

Hrvatska je i odviše dugo vjerovala da se ekonomski razvoj događa sam po sebi – jer stigla je demokracija i tržišna ekonomija, krenut će i dobre vijesti…same po sebi.

Transparentan pravni sustav, efikasna javna uprava, učinkovito pravosuđe, ali i… konzistentna ekonomska politika, i… sustav vrijednosti u društvu, i… obrazovanje i radne navike bile su zanemarivane adrese. Na drugoj strani, sirenski zov očekivanja od privatizacije, zaduživanja (osobnog i javnog) pa do segmenata pozicijske rente…

1

Autor je profesor na Visokom učilištu Effectus i predsjednik Zagrebačke inicijative

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

5

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

to se u stvarnosti događalo. Kliznulo se s glavnog puta konkurentnosti i globalizacije na drumove visokih spontanih očekivanja i niskih realizacija.

Dva su pitanja dominantna; retrospektivno i perspektivno. Što se (nije) dogodilo tijekom protekla tri desetljeća i što početi od sutra činiti?

Tko je odgovoran za sustav rent-a-car upravljanja državom gdje se tek troši (toči) ulje i benzin, a ne obavlja generalni servis na motoru. Tko je odgovoran za svaki, baš svaki izborni ciklus, bio je dovoljan razlog da se reforme ne provode, nego da se i ne razmišlja o njihovoj pripremi.

Tko je odgovoran da Hrvatska nije izgradila istinsku svijest i mehanizme koji promišljaju i potiču, grade i formatiraju rast i razvoj ekonomije, vodeći računa o svim faktorima: pravna država, obrazovanje, kvalitetne investicijske odluke, veze s iseljenom Hrvatskom, poticanje povratka i novih emigranata.

Tko je odgovoran da je Hrvatska ulaskom u EU povećala svoj zaostatak za prosjekom EU-a, za razliku od drugih država nove Europe.

Tko je odgovoran da je Hrvatska u svijetu znatno više poznata po svojim komparativnim prednostima – lijepa zemlja i simpatični ljudi, nego u onom konkurentskom – država u kojoj se stvaraju proizvodi visoke dodatne vrijednosti od čijeg se plasmana pristojno živi; podmiruje osobne i javne potrebe na razini (barem) prosjeka EU-a.

I sada – danas– što učiniti? Što učiniti – kao (još jedan) novi početak na osnovama koje su takve kakve jesu; stvorene u okolnostima ukupnog proteklog razdoblja? Dio je izvrsnih odgovora i prijedloga sadržan u tekstovima koje je uredništvo uvrstilo u ovaj dokument.

Podsjetimo se: kreativni izvoz nema alternative, kako do sinergije znanosti i gospodarstva, opstanak poljoprivrede, pandemija i globalno zatopljenje, kako reindustrijalizirati Hrvatsku, hrvatska turistička proturječja, zašto Hrvatska ne mijenja privredni model, industrijska politika, krajnji je trenutak za određivanje prioriteta, budućnost mirovinskog sustava i – konačno, Hrvatska kakvu trebamo i želimo: nije ipak sve crno.

Svi, baš svi tekstovi već u naslovu pokazuju potrebu ubrzanih promjena, podizanja razine učinkovitosti i konkurentnosti ukupnog sustava. I sve naznačeno – do sada je izrečeno i napisano ne na jednom mjestu i na jednoj prigodi. Upravo obratno, na stotinama mjesta i u tisućama prigoda.

Početi sustavno, organizirano i strpljivo djelovati – na promjenama za Hrvatsku je presudno pitanje njene i sadašnjosti i budućnosti.

Kapital, financijska sredstva postoje u proporcijama koje su povijesno velike: EU fondovi za oporavak i oni iz realne financijske perspektive, niz drugih javnih, ali sve više i privatnih financijskih fondova. I to uz povijesno niske kamatne stope. Ali,…

6

perspektive

Hrvatska može (i mora) bolje

što učiniti da taj potencijal postane djelatni alat promjena, koji bez novih investicija i ulaganja ne može biti. Što učiniti: formulirati i provoditi javne politike koje su usklađene; jedino tako Hrvatska može taj kapital razvoja apsorbirati. Tisuću puta naznačena ograničenja: neusklađenost zakonodavstva, inercija i nezainteresiranost dominantnog dijela javne uprave za potrebe poslovnog sektora građana, sporost i (česta) arbitrarnost pravosuđa, arbitrarno kadroviranje, poglavito u javnom sektoru, elementarne su prepreke svakom daljnjem razgovoru o investicijama i ulagačima – dostatno je pogledati pozicije RH na međunarodnim rang listama konkurentnosti, i to već desetljećima, upravo na tim područjima.

I, što još nedostaje da se taj reljef počne mijenjati? Snažna veza, i to javna, ne tajna: politička volje za vođenje promjena – znanje – organizacija – upornost.

I tu nema ustupaka i kompromisa; o tome jasno govore svjetski udžbenici i nobelovci, a isto tako rezultati onih država i društava koji su ih ostvarili u prethodna dva, tri ili četiri desetljeća.

Razumjeti, organizirati se, djelovati, provesti te promjene s jasnim ciljevima, rokovima – i metodologijom i organizacijom tih promjena. Odabrati najbolje, informirati o značaju tih promjena za ogromnu većinu populacije i državu. Program promjena i razvoja kao bitna putna mapa za NPOO; kompatibilni dokumenti; jedan bez drugoga teško ostvarivi.

Tek je jedan ugledni novinar poručio iz Casablance, prije izbijanja II. svjetskog rata: situacija je dramatična, ali još uvijek ne i ozbiljna. Drugi su unisono pisali: situacija je ozbiljna, ali još uvijek nije dramatična. Gdje je u tim konstatacijama Hrvatska danas i što želimo za Hrvatsku sutra? Je li situacija danas dramatična, ili tek, rutinski rečeno, ozbiljna? Hrvatska konačno mora izaći iz utješne skupine trkača olovnih nogu.

Jer, danas je (gotovo) sve u našim rukama: politička samostalnost i odlučivanje, geoprometna atraktivnost lokacije, EU članstvo, dostupan javni i privatni kapital za investicije, ljudski potencijal – u domovini i iseljeništvu. Ostaje otvoreno pitanje odluke: kada konačno krenuti težom i strmijom, ali jedino izglednom stazom organiziranih promjena. DO IT, ali organizirano, inteligentno i pripremljeno, i to NOW, a ne nakon nekih opet slijedećih izbora.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

7

SMANJIVANJE RASKORAKA PREMA TRANZICIJSKIM ZEMLJAMA

Imamo jasnu viziju i ostvarive ciljeve U preostale tri godine ovog mandata Vlade predstoji ostvarenje nekoliko ključnih, generacijskih projekata, odnosno ambicija, uključujući dovršetak Pelješkog mosta i pristupnih cesta, članstvo u Schengenskom prostoru 2022. te euro području 2023.

Piše: Andrej Plenković1 Kako bismo analizirali poziciju Hrvatske danas, moramo sagledati sve okolnosti u proteklih 30 godina u kojima je hrvatski narod ostvario sve svoje strateške ciljeve i prošao težak put u borbi za svoju neovisnost, međunarodnu afirmaciju i puno integriranje u NATO i Europsku uniju. Godine pred nama neće biti ništa lakše ako se ne budemo već sada pripremali za izazove pred nama.

U prvom desetljeću svoje samostalnosti, Hrvatska je bila žrtva velikosrpske agresije, ali je zahvaljujući hrabrosti hrvatskih branitelja, zajedništvu hrvatskog naroda te odlučnom i državničkom vodstvu predsjednika Tuđmana, uspjela obraniti svoju slobodu i demokratski stečenu suverenost.

No rat je uzeo mnoge ljudske živote i prouzročio ogromna ratna razaranja, zbog čega je Hrvatska izgubila najmanje 15 godina razvoja – naime, tek smo se 2004. vratili na razinu BDP-a koju smo imali uoči rata. Uništeno je ili oštećeno 15% hrvatskog stambenog fonda – svaka sedma stambena jedinica. Ratne štete dosegle su 160% predratnog BDP-a.

1

8

Autor je predsjednik Vlade Republike Hrvatske i predsjednik HDZ-a

perspektive

Imamo jasnu viziju i ostvarive ciljeve

Drugo desetljeće hrvatske samostalnosti bilo je obilježeno početkom rješavanja pitanja ekonomske tranzicije. To su godine snažnog rasta BDP-a, ali uz veliko zaduživanje. No, krajem tog desetljeća, Hrvatsku je, kao i cijeli svijet, pogodila globalna kriza, koja je ostavila značajne posljedice na gospodarstvo i standard građana i koja se protegla do 2013. kada smo ušli u Europsku uniju.

Uzimajući u obzir sve izazove s kojima se Hrvatska proteklih trideset godina suočila, možemo ustanoviti da je razdoblje od 2016. do početka pandemije i razornih potresa bilo razdoblje gospodarskog rasta i smanjenja raskoraka s ostalim europskim zemljama, uz odlučno vodstvo i jasno definirane makroekonomske i razvojne ciljeve.

I dok je od 2012. do 2015. Hrvatska pala sa 61% na 60% prosjeka EU, u zadnjih smo 5 godina BDP po stanovniku podigli na 65% europskog prosjeka do Covida-19.

Prema današnjim statistikama smo na 64%.

U tom razdoblju ostvarivali smo rast na zdravim temeljima, uz istodobno smanjenje javnog duga, znatno smo povećali prosječne i minimalne plaće, porezno rasteretili građane, vratili Hrvatsku u investicijski kreditni rejting i povećali apsorpciju europskih fondova. Od tada smo udio ugovorenih sredstava s 9% podigli na današnjih 120%, što nam je omogućilo realizaciju niza razvojnih projekata.

Usto smo se suočili s problemima hrvatske ekonomske tranzicije – spriječili smo financijski tsunami koji bi uzrokovao bankrot Agrokora i urušavanje gospodarstva, osigurali smo perspektivu brojnim tvrtkama koje su se morale restrukturirati i podići svoju konkurentnost – od Uljanika i 3. maja do Petrokemije, Borova i drugih.

U drugom mandatu posvetit ćemo se snažnim promjenama koje će strukturno promijeniti gospodarstvo, reformirati državnu, javnu upravu i pravosuđe te osigurati još poticajnije poslovno ozračje za ulagače radi otvaranja novih radnih mjesta, a podloga za reforme nalazi se u Nacionalnom programu reformi i Nacionalnoj razvojnoj strategiji.

Na europskoj razini izborili smo se za rekordnih 24 milijarde eura koje ćemo uložiti u gospodarski oporavak, obnovu i razvoj Hrvatske u narednom desetljeću. To je povijesna šansa da pokrenemo reforme i investicije koje nacionalnim sredstvima ne bismo bili u prigodi sami financirati, a pridonijet će digitalnoj, zelenoj i energetskoj transformaciji Hrvatske, koja se ubrzano prilagođava trendovima četvrte industrijske revolucije.

Koristimo sve raspoložive nacionalne i dostupne europske kapacitete, uz strukturne reforme, kako bismo za deset godina dosegli 75 posto razvoja EU-a. Da bi ostvarila taj cilj, Hrvatska u prosjeku treba rasti oko jedan postotni bod dinamičnije od EU-a, na tragu čega smo i bili prije pandemije.

Pet je važnih prioriteta koje bih istaknuo, a u kojima će se mjeriti učinkovitost prilagodbe države na nove trendove, što će ujedno smanjiti raskorak s tranzicijskim državama i bolje pozicionirati Hrvatsku u odnosu na druge zemlje u ovom desetljeću.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

9

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Djelotvorna borba protiv pandemije uz oporavak i obnovu Prvi je prioritet djelotvorna borba protiv pandemije uz pomoć cjepiva i provedbu epidemioloških mjera, kao i oporavak gospodarstva te obnova potresom pogođenih područja. Vlada je od početka epidemije poduzela čitav niz mjera radi očuvanja radnih mjesta, likvidnosti poduzeća i makroekonomske stabilnosti. U krizi bez presedana snažno smo stali iza privatnog sektora i osigurali više od 11 milijardi kuna pomoći za 120 tisuća poslodavaca i gotovo 700.000 radnika. Uz plaće radnika, osigurali smo i isplate mirovina i drugih socijalnih naknada koje ni u jednom trenutku krize nisu došle u pitanje.

Zahvaljujući tim mjerama održani su prihodi kućanstava, proizvodni kapaciteti i spriječen je veći pad gospodarstva. Time su stvoreni preduvjeti da u 2021. osiguramo više stope rasta i brži oporavak. Poduzimanju navedenih aktivnosti uvelike je pridonijela prethodno ostvarena makroekonomska stabilnost, kao i pozitivni gospodarski pokazatelji što je Hrvatsku učinilo otpornijom za ovu krizu nego 2008. Šteta od dvaju potresa procijenjena je na 129 milijardi kuna, četiri puta više od pandemije, a pogodila je područja na kojima živi četvrtina hrvatskog stanovništva.

Jasno je da ćemo na saniranju štete tako golemih razmjera morati raditi godinama i za to osigurati ogromna financijska sredstva. Uz poduzete hitne mjere za sigurnost, zbrinjavanje, smještaj i interventne radove, kao i izrađen kvalitetan zakonski okvir za obnovu te sredstva iz Fonda solidarnosti EU-a i drugih međunarodnih izvora, zajedno ćemo osigurati na zakonu utemeljenu brzu i učinkovitu obnovu.

Premda smo krizu prebrodili, a jedan dio pučanstva očito COVID-19 više ne smatra tolikom opasnošću, pandemija nažalost još nije gotova. Koronavirus koštao nas je 34 milijarde kuna. Virus je i dalje smrtonosan, u svijetu je 4 milijuna života ugašeno, a u Hrvatskoj je bitku s COVID-19 izgubilo preko 8.200 naših sugrađana.

Vlada je osigurala dovoljno doza cjepiva kako bi se svi koji to žele mogli već sutra cijepiti. U situaciji kad imamo mogućnost zaštiti sebe, druge, svoja radna mjesta, hrvatsko gospodarstvo i turističku sezonu, svi smo dužni dati svoj doprinos u borbi protiv pandemije. Broj ozbiljnih nuspojava manji je od 1 na 100.000, a i ozbiljne nuspojave su sigurno manji rizik od smrti, a taj je rizik 1 na 44 s Covidom. Stoga je jasno da je cijepljenje odabir razuma.

Apeliram na sve naše sugrađane da se cijepe, to je najbrži i najjednostavniji put da okončamo pandemiju. Ne učinimo li to, nepotrebno produbljujemo krizu, koja može brzo dovesti do još višeoboljelih i preminulih, do vala stečajeva, gubitka na tisuće radnih mjesta, osiromašenju brojnih obitelji, zaleđivanja ili smanjenja mirovina.

10

perspektive

Imamo jasnu viziju i ostvarive ciljeve

Plan oporavka, priprema projekata i apsorpcija europskih sredstava Kako bi se ublažile ekonomske i društvene posljedice pandemije, na razini Europske unije uspostavljen je poseban instrument s pratećim financijskim sredstvima, koji državama članicama treba osigurati ubrzan gospodarski oporavak te digitalnu i zelenu transformaciju radi održivijeg razvoja te veće otpornosti društva i gospodarstva na buduće krize.

U okviru instrumenta „EU sljedeće generacije“ uveden je Mehanizam za oporavak i otpornost (eng. Recovery and Resilience Facility – RRF) iz kojeg će se državama članicama, kroz vlastite nacionalne planove za oporavak i otpornost omogućiti korištenje bespovratnih sredstava i zajmova u ukupnom iznosu od 672 milijarde eura za financiranje reformi i povezanih investicija kojima se ubrzava oporavak te povećava otpornost gospodarstva i društva.

Početkom srpnja predsjednica Europske komisije Ursula Von der Leyen posjetila je Hrvatsku kako bi nam predala hrvatski Plan oporavka i pozitivnu ocjenu Komisije, čime je taj proces okončan i prije roka, što je važan poticaj, a nakon toga slijedi odluka Europskog vijeća i najesen isplata predujma.

Hrvatskoj će u okviru RRF-a biti raspoloživa bespovratna sredstva u okvirnom iznosu 6,3 milijardi eura, ili 47,5 milijardi kuna, i zajmovi u okvirnom iznosu 3,6 milijardi eura, ili 27,1 milijardi kuna što ju stavlja na vrh država članica EU po omjeru raspoloživih sredstava i BDP-a. broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

11

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Hrvatski Plan oporavka i otpornosti temelji se na strateškim dokumentima, programima, preporukama i obvezama te kao takav čini jasan i koherentan okvir za ostvarenje reformi, kao i razvojnih, socijalnih, okolišnih i svih drugih ciljeva Vlade u tekućem desetljeću.

I ova je kriza još jednom ukazala na ključne strukturne slabosti domaćeg gospodarstva, kao i na potrebu za unaprjeđenjem kvalitete institucija i javnih politika. Stoga je sveobuhvatan i uravnotežen reformski i investicijski paket koji je predstavljen u Planu oporavka i otpornosti ključan da bi se potaknuo brži oporavak, ali i dugoročno podigla potencijalna stopa rasta te osigurala njegova uključivost i održivost. Jedino na taj način Hrvatska može ubrzati konvergenciju prema višim razinama dohotka i osigurati bolji životni standard svom stanovništvu. Vlada je prepoznala ključna područja intervencija koja su nužna da bi se podigla stopa ukupne faktorske produktivnosti, raspoloživa količina i kvaliteta ljudskog kapitala te postigla primjerena razina i struktura akumulacije kapitala.

Strukturne reforme za otporniju i bolju Hrvatsku Kao najveći prioritet Vlade i temelj budućeg razvoja, možemo reći i osovina pravednije i gospodarski propulzivnije Hrvatske, radit ćemo na provedbi strukturnih reformi za podizanje učinkovitosti i otpornosti institucija i države – osobito u pravosuđu, javnoj upravi, obrazovanju, socijalnoj skrbi i zdravstvu.

Poštujući trodiobu vlasti, nastavljamo reformu pravosuđa, radi ubrzanja kaznenih postupaka, smanjenja broja neriješenih predmeta, digitalizacije procesa te daljnje borbe protiv korupcije. Postupci koji se pokreću za mandata aktualne Vlade, znače samo jedno – ovo je vrijeme obračuna s korupcijom. Nema privilegiranih – stranačka pripadnost, položaj u društvu ili prijateljske veze nisu i neće štititi one koji se ogriješe o zakon.

Novi zakonodavni okvir i pojačano korištenje digitalnih tehnologija pomoći će u podizanju učinkovitosti javne administracije. Teritorijalna fragmentiranost u pružanju javnih usluga na lokalnoj razini nastojat će se smanjiti kroz funkcionalno spajanje općina. Aktivnosti ćemo usmjeriti prema centraliziranom sustavu zapošljavanja, novom sustavu vrednovanja rada te optimizaciji sustava lokalne i područne samouprave.

U Covid-19 krizi sačuvali smo stabilnost zdravstvenog sustava tako da je pružanje usluga pacijentima funkcioniralo, osigurana je sva zaštitna oprema i medicinskom osoblju i građanima, lijekovi nisu bili upitni, a osigurane su i dovoljne količine cjepiva. Predstoje tri temeljne točke u okviru kojih treba pronaći rješenje problema u zdravstvu, a prije svega za generiranje troškova koji su veliko opterećenje za državni proračun – organizacija cijelog zdravstvenog sustava, financijska shema i bolje upravljanje resursima.

12

perspektive

Imamo jasnu viziju i ostvarive ciljeve

Vlada priprema donošenje novog Zakona o sustavu socijalne skrbi, kako bismo ispravili sve manjkavosti i osigurali bolju zaštitu korisnika kroz fokus na međuresornu suradnju i kontrolu sustava. Ujedno želimo povećati izdvajanja u svrhu smanjenja rizika od siromaštva i socijalne isključenosti, te nastaviti poboljšavati uvjete za život osoba s invaliditetom.

Moj je dojam da bi bilo bolje da smo neke stvari rješavali brže, međutim ono što mi je drago je da smo za ovo četvrto desetljeće s novcem koji smo osigurali za sljedećih deset godina zaista stvorili pretpostavke razvoja kakve Hrvatska nikada ranije nije imala.

Osim toga, nastavak privatizacije portfelja poduzeća u vlasništvu države uz unaprjeđenje korporativnog upravljanja u javnim poduzećima od posebnog državnog interesa sukladno najboljim praksama trebali bi podržati više stope ukupnog rasta.

Ovim će reformama država stvoriti okruženje koje je pogodno za jačanje privatnog sektora, a najproduktivnija i visokorastuća poduzeća dodatno će se podržati bespovratnim sredstvima te kroz jamstvene sheme.

Nakon očuvanja radnih mjesta u Covid-19 krizi, ulazimo u fazu stvaranja novih radnih mjesta. Broj osiguranika je veći za više od 56 tisuća u odnosu na kraj lipnja 2020. i za više od četiri tisuće u odnosu na 2019., a broj nezaposlenih je manji za osam i pol tisuća u odnosu na ožujak 2020.

Nastavljamo s ulaganjima u mjere aktivne politike zapošljavanja te reformu obrazovnog sustava, uz podizanje kvalitete i relevantnosti strukovnih i studijskih programa za veću usklađenost obrazovanja s potrebama tržišta rada.Provedba Nacionalnog plana oporavka pridonijet će razvoju kvalitetnoga sustava obrazovanja i znanosti te poticanju izvrsnosti, inovativnosti kod djece i mladih. Slijede i velika ulaganja u istraživačku infrastrukturu i digitalizaciju visokog školstva, kao i uvođenje cjelodnevne nastave u svim osnovnim školama. Svi ovi iskoraci važni su za školovanje djece i mladih te stjecanje znanja ivještine za poslove budućnosti, ali i za veći stupanj inovativnosti gospodarstva čemu težimo.

Ciljane javne investicije za održiviji razvoj Četvrti prioritet je poduzimanje ciljanih javnih investicija s razvojnim efektom koje će pridonijeti održivijem razvoju, kao i ubrzanom gospodarskom rastu. Kad je riječ o akumulaciji kapitala, očekuje se da će javne investicije u narednom razdoblju generirati više stope rasta te istodobno ojačati potencijal rasta čitavog gospodarstva.

Hrvatska je u protekla dva desetljeća velikim ulaganjima znatno podigla kvalitetu svoje cestovne infrastrukture.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

13

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

U narednom će razdoblju investicije biti usmjerene u ekološki prihvatljivije oblike prijevoza, željeznice, vodno gospodarstvo, zbrinjavanje otpada te razvoj energetske infrastrukture i energetsku obnovu zgrada, uključujući onih stradalih u potresu.

Ono što je po meni najvažnije za Hrvatsku su dva velika pitanja. Jedno je pitanje demografije, gdje moramo napraviti velike iskorake, i to iskorake koji ćepotaknuti natalitet, omogućiti nam preokret i demografski rast. Trenutno, u Hrvatskoj dnevno umre oko 140 ljudi, a rodi se oko 100. Dugoročno to nije održivo, i Hrvatska izumire.

To je velika prijetnja i našem mirovinskom sustavu, ali i cijelom sustavu doprinosa.

Dobro je što se životni vijek produžio pa živimo duže, ali je zato nužno da stvaramo što bolje preduvjete da se brojnost mlađih generacija povećava, inače će teret na njima, koji će financirati sve veći broj umirovljenika, biti sve veći, a mirovine neće moći rasti koliko bismo htjeli. Dakle, demografska revitalizacija u interesu je i mlađih i starijih generacija, kao i budućih umirovljenika. To mora biti nacionalni prioritet cijelog društva jer prosperitet i blagostanje se oslikava ponajprije i u demografskoj vitalnosti zemlje.

Zato je to zadaća o kojoj moramo voditi najviše računa i kojoj se svi moramo posvetiti.

Moramo voditi računa i o sve izraženijim klimatskim promjenama koje će utjecati na brojne globalne procese i koje će biti najveći izazov 21. stoljeća i desetljeća pred nama. Osim što će uvjeti biti sve teži za poljoprivrednike, to će izazvati sve brojnije migracije, a pitanje energetske samodostatnosti postat će ključno pitanje jer u našoj industrijskoj civilizaciji gospodarski rast ovisi ponajprije o energetskim resursima, koji su uglavnom fosilni, ograničeni ili neobnovljivi, zbog čega možemo očekivati velike poremećaje. Odgovor na to je održiv rast s postojećim resursima i na temelju obnovljivih izvora energije. Zato smo predvidjeli projekte iz Plana oporavka kako bismo zadovoljili kriterij ulaganja u zelenu tranziciju s 40% i digitalnu transformaciju s 20%.

Istodobno, razvojem digitalne infrastrukture te provedbom digitalne tranzicije javnog i privatnog sektora povoljno će se djelovati na ukupnu produktivnost gospodarstva.

Makroekonomski utjecaj ulaganja iz Plana oporavka na ubrzanje rasta BDP-a procijenjen je u 2021. na dodatnih 0,3 postotnih bodova, te na dodatnih gotovo 1,4 postotnih bodova u 2022. i 2023. kada se očekuje najsnažniji učinak.

Sustavan rad uz ostvarivanje ciljeva Uz sve projekcije učinaka Plana oporavka, s novim Višegodišnjim financijskim okvirom do 2027. i drugim izvorima financiranja, Hrvatska će osiguravati sredstva za sve strateške ciljeve i biti odlučna u njihovom ostvarivanju.Bez ambicioznih planova, nema ni značajnijih postignuća. Hrvatska je u dobrom položaju da ostvari znatan

14

perspektive

Imamo jasnu viziju i ostvarive ciljeve

napredak na više područja tijekom narednog desetljeća. Tu mislimo i na gospodarski oporavak, ali i na obnovu nakon potresa u Zagrebu i na Banovini.

U post-kriznoj fazi, pored već spomenute demografske revitalizacije radi opstanka hrvatskoga naroda i dugoročnog gospodarskog razvoja, radit ćemo na stvaranju preduvjeta koji će smanjiti iseljavanje. Gospodarskom i poreznom politikom olakšavat ćemo dalje otvaranje radnih mjesta i rast plaća.

U preostale tri godine ovoga mandata Vlade pred nama je ostvarenje nekoliko ključnih, generacijskih projekata, odnosno ambicija.

Prva je dovršetak izgradnje i otvaranje Pelješkoga mosta i pristupnih cesta, čime će Hrvatska zauvijek riješiti pitanje kopnenog kontinuiteta državnog teritorija.

Druga i treća ambicija dio su Vladina strateškog prioriteta u smislu uže integracije unutar Europske unije, a to su članstvo u Schengenskom prostoru 2022. i članstvo u europodručju 2023., što će donijeti brojne prednosti građanima i gospodarstvu.

Također, donijeli smo povijesnu i stratešku odluku Vlade o nabavi višenamjenskih borbenih aviona Rafalea, koji će značajno povećati naše obrambene sposobnosti, podići razinu sigurnosti naše zemlje na razinu koju nikad nismo imali, osnažiti naš međunarodni položaj i omogućiti nam kvalitetnu zaštitu našeg zračnog prostora, mora i kopna.

Ostvarenje ovih ciljeva primjer su koncepta modernog suverenizma kojim kapitaliziramo položaj u Europskoj uniji i na međunarodnoj sceni na korist hrvatskih građana. Svi će ovi iskoraci pridonijeti gospodarskom i društvenom razvoju Hrvatske, ali i društvenom optimizmu koji je nužan za ostvarivanje ambicioznih ciljeva. Želim da oko nas u budućnosti bude još više istaknutih pozitivnih primjera poduzetničkih i društvenih inovacija, sjajnih inovatora poput Mate Rimca, Infobipa i Nanobita, kojima se stvaraju nova radna mjesta, otvaraju nova inovativna i izvozno-orijentirana poduzeća te da kroz kvalitetno obrazovanje gradimo naraštaje mladih koji će Hrvatsku učiniti konkurentnom u europskom i globalnom okruženju.

U četvrtom desetljeću naše samostalnosti imamoviziju, ciljeve, nikad snažniji položaj i osigurana sredstva, a potreban nam je i optimizam koji svi zajedno trebamo graditi, uz uvažavanje svakog individualnog doprinosa ukupnom razvoju zemlje. Jedino tako ćemo jamčiti ostvarivanje rezultata i ići putem ubrzanog gospodarskog razvoja.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

15

ZANEMARENA KONKURENTNOST PONUDE

Kreativni izvoz nema alternative Nije dovoljno povećavati količinu robe i usluga koje prodajemo na inozemnim tržištima. Još je važnija kvaliteta.

Piše: Marijana Ivanov1

Imamo li kapacitet povećati udio izvoza u BDP-u? Što nam je činiti?

Kad stane sve, robni izvoz spašava hrvatsku ekonomiju. Izvoznici uspijevaju i u najizazovnijim uvjetima. Ali nisu miljenici nositelja ekonomskih politika. Ponekad nisu ni miljenici medija, jer ističu istinu koja je u Hrvatskoj neshvaćena. Iz neke čudne naivnosti, kod nas se uvriježilo razmišljanje da državni intervencionizam nije kompatibilan s tržišnom ekonomijom, kao da razvijene tržišne ekonomije ne stimuliraju vlastiti izvoz. Pritom, nije poanta u stimuliranju izvoza samo u kvantitativnom smislu, nego je daleko važnija njegova kvalitativna struktura.

Niti jedna privreda ne raste po visokim stopama bez direktnog angažmana države koja ulaže u proizvodne kapacitete ili javno i prikriveno podupire najbolje proizvođače i izvoznike u privatnom sektoru – kako bi bili još bolji i povukli u pozitivnom smjeru i ostale segmente gospodarstva. Ali mi se još uvijek branimo od socijalizma misleći da će sustav upravljati samim sobom. Neće, kao što ni avion ne polijeće uz autopilota, a nama očito fale piloti.

Neupitno je da je tržište najbolji mehanizam kreacije i destrukcije koja na površini održava ono što valja – što može opstati u terminima dobiti i solventnosti poduzeća, za čime postoji potražnja i što može biti konkurentno u zadovoljenju cjenovnih, sadržajnih, tehničkih, inovativnih i kvalitativnih uvjeta koje traže kupci. Ali savršeni mehanizam tržišta ne znači da su uvjeti poslovanja i mogućnosti povećanja troškovne efikasnosti za sve ponuđače isti, kao ni da svi proizvođači izvoznici na isti način pridonose gospodarskom rastu i razvoju ekonomije – pa čak i onda kada se bilježe učinci na rast izvoza i BDP-a. Smanjenje udjela izvoza velikih poduzeća proizvođača

1

16

Autorica je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb

perspektive

Kreativni izvoz nema alternative

brodova, iz istodobni porast udjela izvoza malih i srednjih proizvođača gotovih metalnih, drvenih ili prehrambenih proizvoda nije kvalitativni skok nego nazadovanje u stupnju tehnološke složenosti i mogućnosti povećanja dodane vrijednosti koju generira izvoz.

Rizik koncentracije izvoza Dominacija velikih poduzeća koja se teško transformiraju jedan je od strukturnih problema hrvatske ekonomije, uključujući i problem visoke koncentracije izvoza na relativno mali broj poduzeća – s posljedicom niskog učešća robnog izvoza u BDP-u.

Koncentracija izvoza je uvijek rizik, iako se posljednjih godina blago smanjuje, usporedno s apsolutnim porastom izvoza malih i srednjih poduzeća i njihovim nešto većim učešćem u ukupnom izvozu. S druge strane, velika i srednja, poduzeća mogu koristiti prednosti ekonomije obujma i troškovne efikasnosti koje rascjepkano i usitnjeno gospodarstvo malih i mikro poduzeća nikada ne može dostići.

Uloženi milijuni podrške izvozu više se multipliciraju kada je podrška usmjerena na veća izvrsna poduzeća. Naglasak je na riječi „izvrsna“ poduzeća, a ne potpore gubitašima i onima koji masovno iskorištavaju sustav i povećavaju fiskalno opterećenje za ukupnu ekonomiju. Svakako to trebaju biti poduzeća koja su neupitno neto-izvoznici, koja generiraju veću dodanu vrijednost, s većom intenzivnošću izvoza u smislu udjela prihoda od izvoza u ukupnim prihodima. Ujedno, kako bi zarada ostala u Hrvatskoj i reinvestirala se u tehnološki napredak hrvatskog poduzeća – državne potpore, kao i korištenja sredstava EU fondova trebaju biti usmjereni na poduzeća u dominantnom ili većinskom domaćem vlasništvu.

Tim više što se statistički uspješna izvozna ostvarenja poduzeća u stranom vlasništvu nerijetko vežu uz privatizaciju i promjenu vlasništva hrvatskih poduzeća koja su već desetljećima prisutna na stranim tržištima, odnosno javljali su se (i javljaju se) kao konkurenti poduzećima u čijem su sada vlasništvu. Još veći problem je kada od proizvodnog tehnološki naprednog poduzeća ono postane izvoznik trgovac ili distributer s ključnom ulogom prepakiravanja ili niskog stupnja dorade uvoznih supstanca - što znači da je stvarna kvalitativna struktura hrvatskog robnog izvoza i lošija od statistički zabilježene.

Međutim, neupitno je da su izvozno orijentirana poduzeća (posebno ona u stranom vlasništvu) više produktivna od neizvoznih, a produktivnost je pozitivno korelirana s veličinom poduzeća. Iako se inovativne ideje uglavnom vežu uz mala poduzeća, njihova ekonomski značajna realizacija dolazi do izražaja tek u rukama velikih igrača. Rimac je izvrstan, ali koliki je značaj njegovih projekata u ukupnoj hrvatskoj ekonomiji? Velika izvozna poduzeća glavni su nositelji ulaganja u istraživanja i razvoj. Uz velika i srednje velika izvozna poduzeća uglavnom se veže i bolja kvalitativna struktura robnog izvoza, uz specijalizaciju u izvoznim proizvodima s većom komponentom dodane vrijednosti. Međutim, i u segmentu velikih, srednjih i broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

17

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

malih poduzeća u Hrvatskoj, konkurentska prednost na domaćem i stranim tržištima temelji se više na cjenovnoj a ne na kvalitativnoj konkurentnosti.

Zapostavljen udio znanja Suština povećanja udjela izvoza u BDP-u i povećanja BDP-a per capita stoga je u poboljšanju kvalitativne strukture izvoza – uz porast udjela izvoza temeljenog na znanju (posebno onom koje se teško imitira) i izvoza intenzivnog kapitalom, u odnosu na postojeće stanje gdje najveći relativni udio u robnom izvozu bilježe proizvodi intenzivni sirovinama i radno intenzivni proizvodi koji zajedno čine oko 60% ukupnog robnog izvoza. Posljedica takve strukture izvoza su i relativno niske plaće zaposlenih u znatnom djelu izvozno orijentiranih poduzeća koja konkurentsku poziciju na globalnom tržištu održavaju povećanjem proizvodnosti rada. Dugoročno tako ostajemo zemlja relativno siromašnog stanovništva, s izraženom tendencijom mladih ka iseljavanju u inozemstvo, odnosno u grupi članica EU s najnižim životnim standardom i BDP-om per capita.

Međutim, loša ekonomska povijest i postojeća struktura ekonomije nipošto ne znače da se situacija ne može poboljšati. Zbog nepovoljne demografske strukture, iseljavanja i niske atraktivnosti za dugotrajno naseljavanje i zapošljavanje radne snage iz inozemstva, radno intenzivni izvoz sve više će se suočavati s problemom manjka radne snage, a time i mogućnosti povećanja i održavanja razine izvoza.

Digitalizacija, robotizacija, primjena umjetne inteligencije i druge novine industrije 4.0 stoga će se morati u većoj mjeri implementirati u proizvodnji, a uvjeti niskih kamatnih stopa, dostupnosti fondova EU, kredita europskih i međunarodnih institucija, HBOR-a idu u prilog poduzimanju takvih aktivnosti već sada unatoč neizvjesnostima oko nastavka korona-pandemije.

Druga prilika je zelena ekonomija, što se također uvelike stimulira sredstvima EU fondova i drugim izvorima financiranja. Ekonomija vodika nam je svakako šansa koju ne smijemo propustiti uz obilje vode, šume i nizak stupanj onečišćenja okoliša.

Energetika temeljena na obnovljivim izvorima i dekarbonizaciji, kao i ulaganja u primjenu zelenih tehnologija i digitalizacije u industriji i poljoprivredi, gradnja brodova i drugih prijevoznih sredstava s pogonskim gorivom na vodik mogu imati pozitivan učinak na gospodarski rast i razvoj, s usporednim učincima na povećanje udjela izvoza u BDP-u i poboljšanje kvalitativne strukture izvoza. Međutim, najveći problem korištenja EU fondova je što se njima podupire mikronizacija ekonomije, tim više ako nisu razvijeni klasteri domaće i međunarodne ekonomske suradnje koji bi povećali uključenost hrvatske ekonomije u globalne lance stvaranja vrijednosti.

Za malu otvorenu ekonomiju ovo potonje je daleko najvažnije. Bitno je ne propustiti vlak u koji se trenutno možemo ukrcati kada novi europski lanci stvaranja vrijednosti još nisu posve formirani.

18

perspektive

RAZVOJNI SMJEROVI

Kako do sinergije znanosti i gospodarstva?

To nije pitanje izbora nego nužnosti.

Piše: dr. sc. Ivan Bahun1, dipl. ing.

Znanost je pojam koji sve češće koristimo kada govorimo o jačanju gospodarstva.

Ako govorimo o sinergiji znanosti i gospodarstva treba definirati dva osnovna načina „razumijevanja“ znanosti.

Prvi je onaj u kojem pod pojmom znanosti podrazumijevamo znanstveni način djelovanja. To znači da je u gospodarstvu i njegovom razvoju jedna od ključnih poluga uspjeha i održivog razvoja korištenje znanstvenog pristupa s ciljem kontinuiranog unapređenja istraživačko-razvojnih i inovacijskih procesa. To nije pitanje izbora, nego opstanka, pogotovo u tehnološkim kompanijama i djelatnostima u kojima očekujemo visoku dodanu vrijednost, održiv razvoj i dugoročnu perspektivu. To vrijedi i u procesima koji nisu kontinuirani, usmjereni samo na organski rast, već su disruptivnog karaktera i izloženi izazovima anorganskog rasta. Takve znanstvene aktivnosti odvijaju se velikim dijelom u razvijenom gospodarstvu, ali i na sveučilištima (fakultetima).

Drugi način gledanja na znanost je da ju prije svega doživljavamo kroz akademsku znanstveno-istraživačku zajednicu (sveučilišta, fakulteti i znanstveni instituti), na kojima se obrazuju kadrovi za gospodarstvo, ali koji u svojem znanstvenom djelovanju surađuju s gospodarstvom kao partnerima. Ovaj drugi način gledanja na znanost je u Hrvatskoj vrlo zastupljen i u tom smislu se očekuje od takve znanosti sinergija s gospodarstvom i napredak društva u cjelini.

Je li to realno očekivati i što bi trebalo promijeniti da se sinergija između tako definirane znanosti i gospodarstva znatnije pokrene i kontinuirano razvija? Ili je možda potrebno znanost i gospodarstvo sagledati hibridno, prihvaćajući oba navedena pogleda, te uspostaviti okvire i sustav na način da se sinergija znanosti

1

Autor je zamjenik predsjednika Uprave tvrtke KONČAR-Elektroindustrija

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

19

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

i gospodarstva te obostrani održivi dugoročni razvoj ne prepusti slučajnosti već da se kao i niz drugih strateških procesa usustavi u što većoj mjeri. Prisjetimo se kako su se u našoj bližoj povijesti veliki znanstveni uspjesi sa snažnim utjecajem na gospodarstvo ostvarili u institutima (primjer Sumameda i Plivinog instituta) koje su osnovale naše vodeće kompanije i koji su u tim kompanijama djelovali sinergijski s drugim resursima i akademskom znanstveno-istraživačkom zajednicom.

Vizija razvoja i strateški ciljevi Kada govorimo o usustavljenju onda prije svega mislimo na razumijevanje akademske znanstveno-istraživačke zajednice i gospodarstva, koji su dio većeg sustava, a taj se u velikoj mjeri može poistovjetiti s državom. To znači da je, za uspješno vođenje sustava akademske znanstveno-istraživačke zajednice i sustava gospodarstva i razvoj njihove sinergije potrebno poznavati viziju razvoja i strateške ciljeve sustava čiji su oni podsustav, ali u izradi kojih kontinuirano sudjeluju.

Vidi se da je od izuzetne važnosti imati, pored vlastitih vizija i strateških ciljeva, na razini iznad sustava akademske znanstveno-istraživačke zajednice i sustava gospodarstva, temeljnu viziju i strateške ciljeve. Važno je imati jasne i uređene strukture sustava sa ključnim kompetencijama te procesima koji osiguravaju kontinuirana poboljšanja.

Ne može se reći da mi u Hrvatskoj nemamo temeljne dokumente i da smo to zanemarili. Hrvatski Sabor je 5.veljače 2021. donio Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030. godine. Nakon toga napravljen je prijedlog Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. koji je ovih dana predan na usvajanje u EU. U izradu Nacionalne razvojne strategije bio je uključen znatan broj dionika iz relevantnih državnih institucija, poslovnog sektora i zainteresirane javnosti. Vlada je pripremila konačan prijedlog u kojem je definirana vizija Hrvatske do 2030. godine: „Hrvatska je u 2030. godini konkurentna, inovativna i sigurna zemlja prepoznatljivog identiteta i kulture, zemlja očuvanih resursa, kvalitetnih životnih uvjeta i jednakih prilika za sve“.

Svi koji imaju iskustvo s definiranjem vizija i strategija znaju kako je to naoko jednostavan, ali vrlo zahtjevan zadatak. O ovoj definiciji vizije Hrvatske bi se moglo puno raspravljati, ali ne bi se puno postiglo. U ovoj definiciji vizije ima dovoljno motivirajućih elemenata i ona kao takva nije za sva vremena. Treba je konstruktivno unapređivati, kao i svoje djelovanje.

Opredijeljenost u svakodnevnoj komunikaciji To mora postati NAŠA vizija i moto. U izradu strategije uložen je znatan napor, ali to je tek manji dio napora koji treba uložiti želimo li započeti istinske procese 20

perspektive

Kako do sinergije znanosti i gospodarstva?

poboljšanja i strukturnih promjena. Ta opredijeljenost mora se vidjeti u svakodnevnoj komunikaciji na najvišoj razini i u vrijednostima koje nam trebaju biti neosporne.

U Nacionalnoj razvojnoj strategiji utvrđena su četiri razvojna smjera i strateški ciljevi po tim razvojnom smjerovima čije ispunjenje bi trebalo omogućiti ostvarivanje zacrtanih razvojnih smjerova i definirane vizije Hrvatske.

Produktivnost u Europi u odnosu na SAD raste sporije, a jedan od razloga je i sporija digitalna transformacija. Zato je EU u Višegodišnjem financijskom okviru za razdoblje 2021. – 2027. predložila program Digitalna Europa. Hrvatska treba svoju politiku usklađivati s tim procesima, a rast produktivnosti kroz jaču ulogu znanosti u istraživanju, razvoju i inovacijama treba biti jedan od glavnih pokretača gospodarskog rasta. Tijekom ovog desetljeća i politika EU-a o okolišu i globalnom zatopljenju postat će još zahtjevnija i imat će snažan utjecaj na vrste politike koje će Hrvatska usvajati, a sinergija znanosti i gospodarstva bit će jedna od ključnih poluga i u tom području.

Za snažniji gospodarski rast trebamo graditi inovacijski ekosustav kako bi povećali produktivnost. Moramo biti otvoreniji prema znanosti, novim tehnologijama, novim idejama i internacionalizaciji. Često se spominje niska razina izdvajanja za istraživanje, razvoj i inovacije. Istina, u Hrvatskoj je sada ta razina oko 1% BDP-a, dok je prosjek EU-a oko 2,2% BDP-a.

U Nacionalnoj razvojnoj strategiji je postavljen cilj od 3% BDP-a u 2030. godini.

Akademska znanstveno-istraživačke zajednica često ističe da je potrebno povećati ta izdvajanja. Pri tome često misle na vlastite potencijalne prihode. No time se neće postići željeni doprinos znanosti u razvoju suvremenog razvojnog i održivog gospodarstva. Problem je složeniji, ali možda i ne tako složen.

Jedan od strateških ciljeva u Nacionalnoj razvojnoj strategiji, je i „Konkurentno i inovativno gospodarstvo“. U tom strateškom cilju se govori o razvoju znanosti i tehnologije.

Kao središnja točka razvojnih prioriteta na području znanosti i istraživanja treba biti povećanje ulaganja radi povećanja znanja, širenja ideja , inovacija i njihove uspješne komercijalizacije. Ističe se i potreba modernizacije zakonodavnog okvira između ostaloga i radi povećanja efikasnosti ulaganja iz javnih izvora financiranja.

Izostanak hibridnog modela Ono što se ovdje ne vidi kao promjena je izostanak navedenog tzv. hibridnog modela. Znanost se i dalje najčešće doživljava u akademskoj znanstveno-istraživačkoj zajednici, dok bi se njezini rezultati trebali transferirati u gospodarstvo.

Upravo tu nastaje problem. Očekujemo ono što je objektivno teško realizirati.

Znanost mora puno više živjeti u gospodarstvu, a onda takvo gospodarstvo i broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

21

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

akademska znanstveno-istraživačka zajednica trebaju razvijati ozbiljna partnerstva poštujući specifične i dugoročne interese koji se nadopunjuju, jer nema uspješnog gospodarstva bez kvalitetne akademske zajednice, ali niti kvalitetne akademske zajednice bez uspješnog gospodarstva koje treba biti temelj javnog financiranja.

Sinergiju između znanosti (pod kojom se najčešće podrazumijeva akademska zajednica) i gospodarstva u kojem „ne stanuje“ znanost također nije realno očekivati, bar ne u znatnoj mjeri. Upravo zato što prije treba preispitati obrazac naveden u Nacionalnoj strategiji, a svakako prije promjene zakonodavnog okvira.

Obrazac da je akademski znanstveno-istraživački sektor ponuditelj istraživanja, a gospodarstvo korisnik istraživanja može biti velika prepreka prisutnosti znanosti u gospodarstvu, prije svega u primijenjenim istraživanjima, razvoju i inovacijama. Tu postoji značajan prostor za spomenuti tzv. hibridni model u kojem će te uloge biti puno više zajedničke, a ne razdvojene.

Kada govorimo o istraživanju razvoju i inovacijama unutar akademske znanstvenoistraživačke zajednice, postoji prostor za povećanje uspješnosti i to okrupnjivanjem istraživanja u integralne znanstvene programe i istraživačka partnerstva, uključujući i međunarodna, u kojima znanstvena komponenta gospodarstva treba biti što češće prisutna.

Pandemija koja je 2020. pogodila svijet potaknula je EU da pripremi financijski paket kojemu je svrha stvoriti temelje za ubrzan gospodarski oporavak te za digitalnu i zelenu tranziciju radi veće otpornosti društva i gospodarstva na buduće krize. Tu se misli na kratkoročne mjere, ali i dugoročne reforme i ulaganja.

Hrvatskoj će biti raspoloživa bespovratna sredstva u okvirnom iznosu od 47,5 milijardi kuna i povoljni zajmovi u okvirnom iznosu od 12,7 milijardi kuna. Nacionalni plan oporavka, koji je u skladu s ciljevima EU obuhvaća reforme i investicije koje će se provesti do 31. kolovoza 2026. godine. Prilika je to da se i taj nacionalni plan oporavka realizira na način da što više potičemo sinergiju znanosti i gospodarstva i pri tome napravimo potrebne strukturne reforme i u znanosti i u gospodarstvu u što većoj mogućoj mjeri. Pri tome u startu treba preispitati uobičajeni bipolarni obrazac ponuditelja i korisnika istraživanja i transformirati ga u dugoročno održiv model.

Ne postoji jedinstven model u kojem funkcioniraju znanost i gospodarstvo. Nije smisao ovog članka preporučiti taj model, nego potaknuti aktere na promišljanje i preispitivanje postojećeg, uglavnom bipolarnog modela i obrasca te potaknuti sustavni pristup u razvoju sinergije znanosti i gospodarstva. To je izazov u kojem obje strane mogu rasti zajedno.

22

perspektive

ZAŠTO HRVATSKA EKONOMSKI ZAOSTAJE

Među najvećim smo gubitnicima tranzicijskog procesa Ponižavajući podaci o neformalnim institucijama: Hrvati se mnogo više pouzdavaju u sreću nego u marljivost kao „alat“ za uspjeh u životu.

Piše: prof. dr. Josip Tica1 Ekonomski podbačaj Hrvatske koji se dogodio od osamostaljenja do danas je činjenica koju malo tko danas osporava. Više je nego jasno da smo jedan od najvećih gubitnika tranzicijskog procesa. Kada se nastavno na tu činjenicu raspravlja o uzrocima ekonomskog zaostajanja, često se špekulira (namjerno naglašavam riječ „špekulira“) sa čitavim nizom potencijalnih uzroka zaostajanja.

Kao potencijalna objašnjenja vrlo često se koristi „kriminalna“ privatizacija, a popularan je i strateški odabir razvoja temeljenog na turizmu i poljoprivredi, odnosno tzv. rentijerski kapitalizam 19. stoljeća baziran isključivo na eksploataciji prirodnih bogatstava promoviran pod sintagmom „plava i zelena Hrvatska“. Od događaja iz devedesetih godina često se spominje i šok terapija primijenjena u stabilizacijskom programu te pogrešno odabrana razina apsolutnog tečaja.

Iako se i u početnim godinama tranzicije govorilo o institucionalnom okviru, navedena tema je došla pod povećalo krajem devedesetih. Prema institucionalnom objašnjenju, razorni efekti sporog i netransparentnog pravosuđa, inertne i neefikasne javne administracije, usitnjenih i neodrživih jedinica lokalne samouprave stvorili su uvjete nepovoljne za razvoj poduzetništva, otežavali investiranje, obeshrabrivali uključivanje Hrvatske u svjetske dobavne lance te onemogućili održivu reindustrijalizaciju i razvoj sektora temeljenih na ljudskom kapitalu i povjerenju u socijalnu infrastrukturu.

Iz neoliberalnog bazena mjera tu je naravno stalna teza o rigidnom tržištu rada koje tobože priječi poslodavce u novom zapošljavanju (iako paralelno imamo manjak radne snage i jedan od najvećih udjela privremenih ugovora o radu), kao i preveliko 1

Autor je redovni profesor na Ekonomskom fakultetu Zagreb

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

23

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

porezno opterećenje, kao tema koja je u posljednjem desetljeću zaokupila pažnju javnosti i koja prvenstveno zbog prirode političke ekonomije zaokuplja sve veći medijski prostor. Isto tako u navedenom kontekstu se ističe i prevelika uloga države u gospodarstvu sa svim distorzijama koje netransparentno javno upravljanje nosi u Hrvatskoj.

U kontekstu ozbiljnih ekonomskih znanstvenih istraživanja, desetljećima su poznati osnovni postulati koji objašnjavaju ekonomski rast u dugom roku (trideset godina tranzicije je svakako dugi rok). Unutar ekonomske struke postoji vrlo jasan konsenzus kako natpolovičnu razliku u BDP-u per capita među zemljama možemo objasniti pomoću količine fizičkog i ljudskog (obrazovanje) kapitala s kojima zemlje raspolažu.

Akumulacija opreme, strojeva, infrastrukture, zgrada, i znanja objašnjava većinu razlika u razvijenosti među zemljama. Isto tako prema starim (egzogenim) teorijama rasta (Solow, 1956, 1957), ali i novim (endogenim) teorijama rasta (npr. Romer 1990) jedan od ključnih čimbenika dugoročne stope rasta su inovacije, odnosno implementacija ideja koje dovode do tzv. tehnoloških promjena, odnosno rasta produktivnosti.

Zašto zemlje propadaju?

U kontekstu navedenih teorija objašnjenje ekonomskog zaostajanja Hrvatske bi trebalo tražiti u čimbenicima koji dovode do veće ili manje akumulacije obrazovanja i fizičkog kapitala unutar jedne populacije, odnosno veće ili manje efikasnosti u korištenju fizičkog kapitala i znanja u gospodarstvu. I upravo se u tom kontekstu pojavljuje tzv. institucionalna ekonomija (npr. nobelovac Douglas North ili autor knjige „Zašto nacije propadaju“ Daren Acemoglu).

Oko riječi „institucije“ postoji velika zabluda kada govorimo o ekonomskim teorijama.

Naime, kada ekonomisti koriste riječ institucija oni u biti misle na pravne, moralne i običajne norme koje određuju ponašanje ljudi u nekoj zajednici, a ne na formalne organizacije ili ustanove kao što su npr. pravosudni organi. North npr. koristi „pravila igre“ kao sinonim za institucije. Hall i Jones (1999) npr. u svom radu o utjecaju institucionalnog okruženja koriste i izraz „socijalna infrastruktura“ kao sinonim za institucije. Prema tumačenju institucionalista upravo su percipirane institucije, odnosno „pravila igre“ mentalne slike koje određuju ponašanje stanovnika, a koje rezultiraju većom ili manjom akumulacijom tzv. faktora rasta, odnosno obrazovanja i fizičkog kapitala.

Najlakše je „pravila igre“ razumjeti na primjeru. Npr. ako u nekom društvu postoji percepcija kako je za uspjeh u životu važno imati „veze“ te kako obrazovanje ne korelira s društvenim statusom i ekonomskim uspjehom u životu, tada će u prosjeku obitelji biti spremne daleko manje novca i vremena uložiti u obrazovanje, a navedeni svjetonazor će preslikavati i na potomke i okruženje. Njihova će percepcija postati samoostvarajuća prognoza. Neovisno o tome, je li ta percepcija točna ili netočna, 24

perspektive

Među najvećim smo gubitnicima tranzicijskog procesa

njena posljedica na akumulaciju ljudskog kapitala bit će negativna i limitirat će razvojne mogućnosti zemlje u dugom roku.

Sličnu institucionalnu analogiju možemo povući i s konceptom pretvorbe/privatizacije iz devedesetih godina. Ako su ključne poruke ekonomske politike „tko je jamio jamio“ i „kilo mozga dvije marke“ tada se stvara percepcija kako je podobnost ili pripadnost „klijentističkoj kliki“, a ne poduzetništvo ključno za uspjeh u društva.

Navedeni sustav vrijednosti posljedično dovodi do smanjene poduzetničke aktivnosti i niže stope investicija u dugom toku što također smanjuje akumulaciju fizičkog kapitala i dugoročnu stopu rasta.

U konačnici, prema ekonomskoj teoriji, u zemlji ili društvu u kojem promovirate „pravila igre“ koja su kompatibilna s podobnošću i umrežavanjem nasuprot stručnosti, radu i poduzetništvu, u dugom roku dobijete nižu akumulaciju kapitala, lošije obrazovanu populaciju i anemičnu poduzetničku aktivnost. Posljedice svega navedenog su naravno, gospodarska stagnacija ili u najboljem slučaju anemičan rast u kojem zaostajete za drugim zemljama. broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

25

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Raditi se (ne) isplati Loš institucionalni okvir, odnosno promoviranje poltronstva, podobnosti i veza može imati efekte i na radne napore, a ne samo na akumulaciju obrazovanja i fizičkog kapitala. Npr. ako se stvore „pravila igre“ prema kojima zavlada percepcija kako se ne isplati raditi, tada će se enormna količina energije, vremena i novca početi trošiti na pokušaje da što veći broj ljudi izbori neku rentu i izađe iz svijeta rada.

Kroz povlaštene mirovine, braniteljski status, status majke odgajateljice, „tuneliranje“ novca iz poduzeća u rentijerski („zimmer-frei“) sektor itd.

Popularizacija izlaska ljudi iz svijeta rada također u dugom roku djeluje destruktivno na perspektivu rasta iz razloga što sve manji broj ljudi radi i stvara BDP. Kako se stupanj razvoja mjeri BDP-om po glavi stanovnika, smanjenje aktivnosti radne snage će smanjiti BDP, a nazivnik, odnosno broj stanovnika će ceterus paribus ostati isti što će rezultirati padom BDP-a po stanovniku.

Sličnu paralelu se može povući i za sustav inovacija, odnosno poticanje tehnoloških promjena. Baziranje ekonomije na rentijerstvu i naslanjanje privatnog sektora na procese javnih nabava kao dominantan izvor prihoda potiče razvoj poduzetništva u kojem inoviranje nije visoko na listi prioriteta, barem ne ona vrsta inoviranja koja može povećati prosječan BDP. Slično se može konstatirati i za pretvorbu u kojoj je mikroekonomski rast produktivnost postizan prijevremenim slanjem ljudi u mirovinu, tako da je vrlo često izostajao rast makroekonomske produktivnosti po stanovniku dok bi rast produktivnosti po radniku bio isključivo lokalan unutar poduzeća.

Osim institucionalnog objašnjenja zaostajanja Hrvatske postoji i teorija „Nizozemske bolesti“ prema kojoj snažan rast jednog sektora u zemlji može devastirajuće djelovati na razvoj ostatka zemlje. Još od Copelanda (1991) se zna kako gotovo svu dodanu vrijednost u turizmu „prisvajaju“ vlasnici nekretnina, dok ostatku ekonomije preostaju negativne eksternalije u vidu gužve, zagađenja i istiskivanja drugih ekonomski aktivnosti. Osim navedenih distorzija, razvoj nekretninskog poslovanja naslonjenog na turizam stvara i čitav niz distorzija u političkoj ekonomiji od „poreznih oaza“ sve do narušavanja opće konkurentnosti kroz permanentne devijacije na stambenom tržištu i tržištu rada.

Sve pobrojane teorije se u domaćoj ili znanstvenoj zajednici često nude kao potencijalna objašnjenja toga što se dogodilo u Hrvatskoj i upravo zato sam koristio riječ „špekulacije“ u početnom odlomku. Važno je imati na umu kako u strogo znanstvenom smislu logičnost objašnjenja ne smijemo poistovjetiti s dokazivanjem.

Imati logično objašnjenje zaostajanja neke zemlje je obećavajuće i poželjno, ali samo po sebi ne predstavlja znanstveno utemeljeno objašnjenje. Želimo li formiranje ekonomske politike bazirati na dokazima „evidence based theories“ tada je važno sva pobrojana teoretska objašnjenja doživjeti kao konkurirajuće ili komplementarne hipoteze i testirati ih na podacima.

26

perspektive

Među najvećim smo gubitnicima tranzicijskog procesa

Razvoj se ne može oslanjati na „monokulturi“ Upravo stoga smo na Katedri za makroekonomiju i ekonomski razvoj 2019. pokrenuli projekt pod nazivom „Analiza strukturnih čimbenika konvergencije Republike Hrvatske tijekom tranzicijskog procesa“, sa ciljem da na znanstveno utemeljen način pokušamo identificirati one teorije koje mogu uvjerljivo objasniti ekonomske rezultate. Osim nas i čitav niz drugih istraživača je djelovao u smjeru pronalaženja uzroka ekonomskih trendova u Hrvatskoj. Pogledamo li studije koje su utemeljene na ozbiljnim ekonomskim istraživanjima, možemo pronaći niz radova koji nude djeliće mozaika.

Ivan Kožić (2019) s Instituta za turizam je pronašao dokaze kako razvoj turizma u lokalnim zajednicama smanjuje motive za obrazovanjem mladih. Recher i Rubil (2020) s Ekonomskog instituta u Zagrebu su pronašli vezu između rasta turističke aktivnosti i porasta kaznenih djela protiv imovine. Oba ukazuju na opasnosti od baziranja razvoja isključivo na turizmu. Kada govorimo o utjecaju institucionalnog okvira na nove ideje koje bi trebale povećavati produktivnost gospodarstva, najindikativnije je istraživanje Iootty, Correa, Radas i Škrinjarić (2014) prema kojem „tržište u biti eliminira poduzeća koja su relativno produktivnija“. Njihov rezultat implicira kako postoje formalne i/ili neformalne institucije, odnosno „pravila igre“, koja otežavaju inovativnim poduzetnicima preživljavanje. To je rezultat koji je suprotan od bilo kakvom uobičajenom očekivanju za tržišno gospodarstvo.

Tica i Viljevac (2020) su u kontekstu dugog roka analizirali faktore ekonomskog rasta u tranzicijskim zemljama od 1990. na ovamo. Prema njihovom istraživanju investicije, početna razina razvoja, stopa zaposlenosti (aktivnost radne snage), politička stabilnosti i udio prerađivačke industrije su se pokazali kao ključne i najrobusnije varijable u objašnjavanju rasta. Navedeni podatak je posebno zanimljiv u kontekstu doktrine deindustrijalirazacije koja je u Hrvatskoj dugo vremena bila prihvaćena kao jedna od dogmi tranzicije iako o tome nije bilo dokaza u promatranom uzorku.

Tica (2020) npr. pokazuje kako je BDP per capita bio pozitivno koreliran s udjelom industrije u svim novim članicama EU s izuzetkom prerađivačke i tekstile industrije.

Alarmirajući institucionalni aspekt Kada govorimo o dokazima o utjecaju institucija na ekonomski rast tu se prvenstveno makroekonomske institucije koncentriraju na panele s velikim brojem zemalja i dugim serijama podataka gdje se pokušava izmjeriti utjecaj institucija na gospodarstvo.

Sala-i-Martin (1997) je u vrlo utjecajnom radu nakon 4 milijuna regresija ukazao kako su sa ekonomskim rastom uglavnom korelirane politička stabilnost, vladavina prava, otvorenost, distorzije realnog tečaja (negativna korelacija), investicije u opremu i ostale investicije (većinom nekretninske). Međutim, prema Sala-i-Martinu utjecaj investicija u opremu bio je pet puta snažniji na ekonomski rast od ostalih investicija (nekretnine). Od institucionalnih aproksimatora u sličnim radovima uvijek

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

27

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

se ističe vladavina prava, političke slobode i kvaliteta upravljanja. Janine Aron (2000) u pregledu literature u časopisu Svjetske banke ističe kako su kvaliteta i efikasnost u provođenju ugovora, vlasničkih prava i razvoj civilnog društva indikatori koji se ističu u studijama. Dokazi, kao što teorija i predviđa, prvenstveno ukazuju kako formalne i neformalne institucije prvenstveno pospješuju akumulaciju kapitala, a preko njega djeluju na ekonomski rast. Urbano et al. (2019) nude pregled povezanosti između institucija, poduzetništva i ekonomskog rasta. Prema njima su neformalne institucije (kulturne norme, uvjerenja, društvene vrijednosti) bile najvažnije u promicanju poduzetništva i razvoja industrije u poticanju ekonomskog rasta. Direktan utjecaj institucija na rast u Hrvatskoj su istraživali Buterin, Olgić Draženović i Jakovac (2018) i došli su do sličnih zaključaka. Ekonomske slobode, prava vlasništva, otvorenost i vladavina prava su istaknuti kao najvažnije institucije od formalnih, a autori u tekstu naglašavaju kako niti neformalne institucije ne smiju biti zanemarene. Mačkić (2020) isto tako u empirijskom istraživanju pokazuje kako indikatori „kronizma“ i „familizma“ statistički značajno i negativno djeluju na izvoz i BDP općenito u Bugarskoj, Rumunjskoj i Hrvatskoj.

Institucionalni aspekt je posebno alarmirajući ako pogledamo podatke iz Eurobarometra iz travnja 2018. godine pod naslovom Fairness, inequality and inter-generational mobility. Prema podacima ankete na 28031 ispitaniku, podaci o neformalnim institucijama za Hrvatsku su poražavajući. Po postotku ispitanika koji se slažu da su političke veze esencijalne ili važne, Hrvatska se nalazi na prvom mjestu u EU (88%). Na pitanje o važnosti poznanstava za uspjeh u životu Hrvatska je na četvrtom mjestu iza Bugarske, Mađarske i Cipra sa 94% osoba koje misle da su poznanstva esencijalna ili važna. Logiku snažne urušenosti socijalne infrastrukture, neformalnih institucija, odnosno općenite odsutnosti društvenih vrijednosti prati i odgovor na pitanje koliko je sreća važna za uspjeh u životu. Po odgovoru na to pitanje Hrvatska se nalazi na drugom mjestu odmah iza Bugarske. Čak 48% ljudi smatra da je esencijalno imati sreće da bi se uspjelo u životu.

Nasuprot tome, na pitanje koliko je marljivost važna za uspjeh u životu, Hrvatska je uvjerljivo posljednja. Samo 13% ispitanika smatra da je marljivost esencijalna za uspjeh. Povrh toga, samo 45% ispitanika u Hrvatskoj ima veći stupanj obrazovanja od majke, a samo 35% je obrazovanije od oca. Za razliku od Hrvatske, na razini EU ispitanici najvažnijim rangiraju dobro zdravlje, zatim obrazovanje i marljivost.

Sve pobrojano je samo presjek malog broja odabranih rezultata istraživanja i siguran sam da ćemo s vremenom dodatno rasvijetliti problematiku zaostajanja Hrvatske.

Unatoč tome, i ovi preliminarni rezultati, kao i ekonomske teorije ukazuju na okvire unutar kojih možemo očekivati odgovore.

28

perspektive

KRAJNJI TRENUTAK ZA ODRE\IVANJE PRIORITETA

Bez sukoba javnoga i privatnog Izrazita je potreba da u idućih pet godina Hrvatska stvori 100.000 novih radnih mjesta Piše: dr. sc. Damir Zorić1 HUP je u više navrata u proteklom razdoblju ponavljano da je Nacionalni plan za otpornost prilika generacije koju ne smijemo propustiti želimo li u narednom periodu stvoriti 60.000 – 100.000 kvalitetnih radnih mjesta visoke dodane vrijednosti. Uz Višegodišnji financijski okvir, NPOO bi nam trebao omogućiti razvoj konkurentnog gospodarstva koje će dugoročno rasti barem jednako brzo, ako ne i brže od nama usporedivih zemalja u okruženju.

Ostali smo konstruktivan partner do kraja usprkos tome što dijalog s Vladom nije išao u najboljem smjeru i nismo na uvid dobili potpun NPOO niti smo u njegovu izradu bili uključeni tokom cijelog procesa. U HUP-u smo zadovoljni time što su pregovori oko investiranja sredstava iz strukturnih fondova 2021-27 krenuli od početka transparentno i s većom uključenosti realnog sektora u pojedine segmente, ali sad je uistinu zadnji trenutak za određivanje krovnih prioriteta i alokacija Regionalnog razvojnog fonda za investicije u konkurentnost hrvatskih tvrtki u postkriznom periodu. Možemo pohvaliti i značajno bolje iznose regionalnih potpora iz EU planirane za iduće razdoblje i nadamo se da će se prepoznati važnost uvođenja industrije 4.0, modernizacije i digitalizacije u kompanije koje trebaju povećati svoju produktivnost i konkurentnost.

Generator rasta i razvoja Naši prijedlozi javnosti su poznati i išli su u smjeru veće alokacije sredstava za privatni sektor koji je jedini generator rasta i razvoja. Projekti privatnog sektora nisu ovisni o proračunu, a naši će članovi na svaku kunu dobivenih bespovratnih sredstava uložiti minimalno 2-3 kune privatnih prihoda. Važno je reći da se Planom 1

Autor je glavni direktor Hrvatske udruge poslodavaca

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

29

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

oporavka još uvijek može upravljati, a to će biti moguće i kroz buduće rebalanse jer je privatni sektor u prošlosti dokazao da može brzo i učinkovito apsorbirati sredstva iz EU fondova. Stoga se nadamo da ćemo i tim finalnim izmjenama pristupiti partnerski. U tom smislu ne postoji sukob privatnog i državnog vlasništva, već moramo postaviti sami sebi pitanje u kakvom društvu želimo živjeti npr. 2025. ili 2030. godine. Ulaganje u javne projekte poput inkubatora, fakulteta, društvenih domova, aglomeracije i slično neće povećati porezne prihode i zaposlenost već će takvi projekti utjecati na povećanje redovitih troškova plaća u javnom sektoru i operativnih troškova, poput održavanja infrastrukture.

Javni sektor „prekrcan“ do krajnosti Iako se prvenstveno zalažemo za privatne poduzetničke inicijative u realnom gospodarskom sektoru, u HUP-u smo svjesni potrebe uravnoteženosti javnoga i privatnoga sektora. HUP nije pobornik suprotstavljenosti javnoga i privatnoga niti na gospodarstvo gledam u smislu klasične suprotstavljenosti kapitala i rada.

To su kategorije prošlosti i više nisu aktualne, a tamo gdje se i kada se pojavljuju izrazito su nefunkcionalne. Uz financijski kapital za uspjeh tvrtke nužan je i humani kapital i njihov odmjeren odnosno društveno odgovoran odnos. Javni sektor dio je nužne infrastrukture svakoga gospodarstva. Bez dobro uređenoga i funkcionalnog javnog sektora gospodarstvo se ne može dobro razvijati. Isto tako javni sektor ne može preuzimati one uloge koje u nacionalnoj ekonomiji po prirodi stvari spadaju u privatni sektor. Najbolji primjer za to je izrazita potreba Hrvatske da u idućih pet godina stvori 100.000 novih radnih mjesta. To je zacrtano Nacionalnom razvojnom strategijom. Ne ostvarimo li ta radna mjesta, sasvim sigurno će sve druge pretpostavke ostvarivanja Strategije doći u pitanje. Istovremeno to će značiti da će barem polovica tog broja odseliti u druge zemlje gdje će naći te poslove.

Dio će pasti na zavode za zapošljavanje, a dio će i zaposliti na upražnjena mjesta.

Međutim socijalni fondovi, zdravstveni i mirovinski, ostat će bez novih osiguranika, njihova premijska baza umjesto širenja biti će i dalje sužavana. Dakle, nužnost je očita no nije još uvijek svima jasno da javni sektor ne može stvoriti ta nova radna mjesta. Već je prekrcan do krajnosti. Nova, održiva radna mjesta mogu se stvoriti u

30

perspektive

Bez sukoba javnoga i privatnog

realnom gospodarstvu, proizvodnoj i izvozno orijentiranoj privredi. To je bio glavni motiv HUP-ovih prijedloga za više izdvajanja realnom gospodarstvu iz najavljenih europskih financijskih sredstava, a prvenstveno u programu oporavka i otpornosti (NPOO).

Zdravstvo i bez koronavirusa zrelo za preustroj Ne smijemo zaboraviti ni reforme planirane u okviru NPOO-a, zdravstvo je i bez koronakrize zrelo za preustroj jer se radi o sustavu velikih mogućnosti koji je nedovoljno racionaliziran i svakodnevno izložen sve većem nizu i opsegu potreba, gomila dugovanja bez obzira na periodične sanacije i upumpavanja dodatnih, interventnih proračunskih sredstava. Potrebno nam je i pravednije i transparentnije pravosuđe sa digitaliziranim procesima, obrazovna reforma koja se mora provoditi na svim razinama obrazovanja, s fokusom na poboljšanje kurikuluma/programa, stjecanje digitalnih vještina i veće ulaganje u poboljšanje i preobrazbu postojećih vještina kroz tzv. upskilling i reskilling, ne samo za nezaposlene, nego i za one koji nisu zaposleni na puno radno vrijeme ili rade u niskoplaćenim zanimanjima.

Novi model upravljanja i kompetitivnije financiranje visokog obrazovanja nužno je za postizanje veće efektivnosti i odgovornosti javnog sustava obrazovanja za isporučene rezultate. Više od svega potrebna nam je reforma investicijskog i poslovnog okruženja, naime, Nacionalni program reformi (NPR) navodi kako je jedan od ciljeva „uspostaviti djelotvoran sustav promocije privatnih investicija u ciljeve održivog razvoja, a kako bi se pridonijelo pravednom i uključivom prijelazu na konkurentno zeleno i digitalno gospodarstvo“. Pod promocijom se smatraju učinkovite izmjene više zakonskih i podzakonskih akata koji adresiraju poticanje investicija privatnih investitora u razne oblike (investicije u modernizaciju i podizanje produktivnosti, greenfield investicije, investicije u istraživanje i razvoj, investicije u start-up tvrtke, javno-privatna partnerstva), a u trenutnoj situaciji neophodno je usmjeriti što više raspoloživih sredstava u privatni sektor kako bi se povećali njihovi investicijski kapaciteti.

Vjerujemo da za mnoge od tih reformi nije potrebno izdvojiti ogromna sredstva već je dovoljna politička volja za uvođenjem stvarnih promjena. Izlike za nečinjenje uvijek postoje, a aktualna je ta da vrijeme krize nije dobro za provođenje velikih promjena. Možda je ipak to jedino vrijeme kada u Hrvatskoj neke promjene zažive.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

31

OPSTANAK POLJOPRIVREDE

Previše kočničara „zelene prekretnice“ Članice EU-a sporo se dogovaraju, a Hrvatska kasni u strategiji i taktici.

Piše: Zvjezdana Blažić1 U 2021. će se odrediti strateški smjer razvoja poljoprivrede i prehrambenoprerađivačke industrija kao i operativni dokumenti kojima će se utvrditi taktika i dinamika trošenja EU sredstava koja dolaze u narednom razdoblju iz više izvora.

Strategija poljoprivrede RH u izradi je od 2018., a u ožujku ove godine je dokument pod nazivom Nacrt strategije poljoprivrede RH do 2030 „Više od farme“ bio na Savjetovanju sa zainteresiranom javnošću. Bez obzira na velik broj primjedbi i prijedloga očekuje se da će se Strategija poljoprivrede naći pred saborskim zastupnicima do kraja ove godine.

Na poljoprivredu će posebno utjecati novi smjer u kojem ide EU u okvirima svog Zelenog plana, Strategije „Od polja do stola“ te Strategije bioraznolikosti. Već je trebala biti donijeta i nova Zajednička poljoprivredna politika za razdoblje 2021. do 2027. No, EU sa donošenjem tog najznačajnijeg dokumenta za poljoprivredu, u kojem se utvrđuje politika i proračun za naredno sedmogodišnje razdoblje jako kasni.

Zemlje članice teško se uspijevaju dogovoriti, posebice u području nove zelene politike EU-a, a sada su dodatno zapeli i razgovori između Europskog parlamenta i Europske komisije. Sve to usporava poljoprivredu pred kojom su veliki izazovi i nalazi se na velikoj „zelenoj prekretnici“. Sredstava za poljoprivredu bit će čini se ipak nešto manje, a zahtjevi prema proizvođačima su sve veći i to u smislu zaštite okoliša, zelene transformacije, smanjenja upotrebe pesticida, gnojiva, zaštitnih sredstava. S druge strane očekuje se rast produktivnosti i jačanje konkurentnosti na globalnom tržištu.

1

32

Autorica je savjetnica u području poljoprivrede i prerađivačke industrije

perspektive

Previše kočničara „zelene prekretnice“

Niska produktivnost Hrvatski poljoprivredno-prerađivački sektor još uvijek karakterizira vrlo niska produktivnost koja je uvjetovana niskim kapitalnim ulaganjima i izdacima za istraživanja i razvoj, izostankom rješavanja problema konsolidacije poljoprivrednog zemljišta i upravljanja naročito državnim poljoprivrednim zemljištem. Ograničen je obuhvat sustava navodnjavanja, nedostatna primjena suvremene, sve češće digitalne proizvodne prakse kao i poboljšanje modernih tehnologija.

Za povećanje produktivnosti, uz uklanjanje navedenih nedostataka nužna je tržišno usmjerena proizvodnja prema proizvodima višeg stupnja obrade i veće dodane vrijednosti. Poljoprivredno-prehrambeni sektor u Hrvatskoj ima sve veće izazove u pogledu radne snage, uključujući nisku razinu produktivnosti rada, iseljavanje mladih iz ruralnih područja i njihov odlazak u druge gospodarske djelatnosti te neusklađenost između postojećih i potrebnih vještina. Ruralna tržišta rada karakterizira nedostatak visokokvalificiranih radnika s agronomskim znanjem, uz izrazito lošu dobnu strukturu radne snage. Integracija većeg broja mladih u poljoprivredno-prehrambene lance vrijednosti za sada je nedovoljna, iako se prepoznaje, za sada ograničeni interes.

Vedrija, ali spora budućnost Prema ranijem dogovoru članica Europske unije iz srpnja 2020., za hrvatsku poljoprivredu će od 2021. do 2027. na raspolaganju biti približno 5 milijardi eura iz proračuna EU-a. Od toga približno 2,5 milijarde za izravna plaćanja te 2,1 milijarda eura za ruralni razvoj. Ovome iznosu treba dodati i oko 200 milijuna eura sredstava za oporavak ruralnog razvoja iz programa za Oporavak gospodarstva EU-a pogođenog posljedicama COVID krize te omotnice za vinarstvo (72,9 milijuna eura) i sredstva za pčelarstvo (13,4 milijuna eura).

Tablica: Godišnje alokacije za financiranje hrvatske poljoprivrede iz proračuna EU u razdoblju 2021. – 2027. u milijunima eura.

Izvor: Nacrt Strategije poljoprivrede RH do 2030 godine „Više od farme“ str. 52.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

33

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Najveći dio novca namijenjenog poljoprivredi dolazit će iz fondova Zajedničke poljoprivredne politike, odnosno iz Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi (EAFG) i Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj (EAFRD). U 2021. i 2022. godini se predviđaju i znatnija sredstva iz Europskog fonda za oporavak i otpornost (NGEU).

Hrvatskoj će sveukupno u idućih deset godina, a u najvećoj mjeri u prvih pet, biti na raspolaganju gotovo 30 milijardi eura iz europskih sredstava, odnosno 227 milijardi kuna. Udio sredstava za poljoprivredu u ukupnim sredstvima EU koja su namijenjena za Hrvatsku u slijedećem višegodišnjem financijskom proračunu je 16,6 posto.

Nacionalni plan oporavka i otpornosti NGEU treba pridonijeti da Hrvatska bude konkurentnija, ima povoljnije poslovno okruženje, više proizvodi i izvozi, bude privlačnija za ulaganja te da nositelji gospodarskog rasta budu privatni sektor te mala i srednja poduzeća. Jedna od pet komponenti Plana oporavka i otpornost, u koju se usmjeravaju najznačajnija sredstava je gospodarstvo u kojem je kao jedna od komponenti navedena i poljoprivreda pod nazivom – jačanje lanca opskrbe hranom za što se usmjerava 988 milijuna kuna.

U NPOO na Gospodarstvo, kao najvažniju komponentu, planira se usmjeriti 54 posto svih sredstava, odnosno više od 26 milijardi kuna. Ta će se sredstva podijeliti na šest podkomponenti među kojima je i podkomponenta Jačanje lanca opskrbe hranom za koju se planira usmjeriti 2,0% ukupnih sredstava NPOO za RH. U planu je navedeno da je od posebnog interesa za Hrvatsku osigurati transformaciju poljoprivrede. NPOO je jedinstven jer utvrđuje kratkoročne (2-5 godine) investicijske potrebe i stoga je najbolji pokazatelj ’sljedećih koraka’ i prioriteta. Tako se za reforme i investicije unutar pod komponente „Unaprjeđenje korištenja prirodnih resursa i jačanje lanca opskrbe hranom“ daje prednost modernizaciji poljoprivrede.

Najveći dio sredstava se usmjerava na uspostavu mreže logističke infrastrukture za jačanje proizvodno-tržišnog lanca u sektoru voća i povrća i to 616 milijuna kuna. Slijede investicije u unaprjeđenje sustava za restrukturiranje poljoprivrednog zemljišta i komasaciju – 263 milijuna kuna, dok bi se na digitalnu transformaciju poljoprivrede potrošilo 77 milijuna kuna. Za unaprjeđenje sustava doniranja hrane namijenjeno je 32 milijuna kuna.

Niska vertikalna integracija opskrbnog lanca Promicanje održivih domaćih opskrbnih lanaca u sektoru voća i povrća je u središtu pozornosti Plana oporavka i otpornosti za područje poljoprivrede. Lanac opskrbe

34

perspektive

Previše kočničara „zelene prekretnice“

hranom u Hrvatskoj trenutačno ima vrlo nisku vertikalnu integraciju poljoprivrednih proizvođača, prerađivača, distributera i tržišta, tako da većina aktera ima kontrolu samo nad jednom fazom proizvodnje. Ulaganje u infrastrukturu (poput pogona za preradu ili skladištenje) ključno je za osnaživanje poljoprivrednika da zatvore proizvodne cikluse. Ova će mjera uključivati investicijsku potporu za uspostavljanje odgovarajućih rashladnih komora, skladišnih prostora, pakiranje i označavanje proizvoda. Planom je predviđena izgradnja LDC za minimalno 26.000 tona skladišnih kapaciteta, minimalni prihvatljivi kapacitet je 3.000 tona do najviše 12.000 tona.

Važno je da će ta sredstva postati dostupna samo onim proizvođačima koji su povezani s organizacijom proizvođača koja će promovirati suradnju i razmjenu. Ovo je potencijalno obećavajuća mjera ali zahtijeva znatno veće napore svih dionika na udruživanju proizvođača voća i povrća. Taj proces i dalje je vrlo otežan, ne samo zbog upornog odbijanja proizvođača da se udružuju nego i zbog vrlo komplicirane, spore i tvrde administrativne podrške koju proizvođači moraju proći da bi realizirali priznavanje Proizvođačke organizacije, a onda i osigurali sredstva koja su nužna da bi proveli svoje poslovne planove Ministarstvo poljoprivrede planira utrošiti sredstava za Uspostavu mreže logističke infrastrukture za jačanje proizvodno tržišnog lanca u sektoru voća i povrća, kako bi povezalo ponudu malih poljoprivrednih gospodarstava kroz Proizvođačke organizacije. Izgradnjom logističke infrastrukture kroz PO bi se trebalo potaknuti udruživanje, suradnju, razmjenu iskustava i znanja. Da bi to bilo izvedivo potrebno je napraviti daleko snažniji akcijski plan za pokretanje projekta za udruživanje poljoprivrednih proizvođača u PO. Sada samo postupak priznavanja PO, u okviru Ministarstva poljoprivrede traje nekoliko mjeseci pa i do godinu dana. Natječaj za odobravanja sredstava za rad PO iz Programa ruralnog razvoja nije bio raspisan duže od godinu dana, a na njega se prijavilo samo nekoliko PO koje imaju Poslovni plan koji može udovoljiti zahtjevima iz Natječaja. Sve to je za sada nedovoljno efikasno da bi ova mjera mogla dati željene rezultate.

Poljoprivredno zemljište ključni resurs Još jedan ključ za stvaranje održive poljoprivrede za sljedeću generaciju poljoprivrednika je prevladavanje glavne prepreke – pristupa zemljištu. Postupci komasacije i kontinuirano praćenje poljoprivrednog zemljišta preduvjet su za primjenu suvremene poljoprivredne proizvodnje, izgradnju infrastrukture za navodnjavanje, poboljšanje produktivnosti i konačno povećanje konkurentnosti.

Za ovu namjenu je planirano 263 milijuna kuna kojom bi se provela komasacija na 18 000 ha poljoprivrednih površina. Planom je predviđeno i donošenje novog zakona o komasaciji.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

35

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Komasacija je hrvatskoj poljoprivredi nužna i na to se upozorava već desetljećima.

Sve EU zemlje pa i zemlje u okruženju kontinuirano provode komasaciju. Tijekom 2015. donesen je novi Zakon o komasaciji po kojem nije izvršen niti jedan pilot projekt koji je bio predviđen kako bi se utvrdilo na kakve će se prepreke naići u postupku i što u propisima treba mijenjati. Troškovi komasacijskih operacija su vrlo visoki i procjenjuju se na preko 1.500 eura po hektaru za provođenje prioritetnog plana.

Komasacijom bi u RH bilo potrebno obuhvatiti gotovo 100.000 ha tako da ukupne troškove procjenjujemo na 150 milijuna eura ili 25 milijuna eura godišnje.

S planiranim sredstvima i rokovima uz donošenje novog Zakona o komasaciji, učinak ovih sredstava će biti vrlo ograničen, a veliko je pitanje hoćemo li u zadanom razdoblju ovaj složeni projekt uopće biti u stanju pokrenuti.

Digitalna transformacija Za mjeru Digitalne transformacije poljoprivrede predviđena su sredstava u iznosu 77 milijuna kuna koja su uglavnom usmjerena prema javnom sektoru. Kao glavne aktivnosti se navode uspostavljanje Jedinica za provedbu i upravljanje projektima digitalne transformacije u Ministarstvu poljoprivrede, izrada Akcijskog plana digitalne transformacije javnih usluga poljoprivredne administracije, uspostavljenje platforme Pametna poljoprivreda: e-Savjetnik, sustav za centralno upravljanje komunikacijom te Nacionalni katalog poljoprivrednih edukacija, uspostavljanje javnog sustava sljedivosti poljoprivrednih proizvoda.

Jasno je da za poljoprivredu i proizvodnju te otklanjanje strukturnih nedostataka poljoprivrede, sredstva iz Programa oporavka i otpornosti neće biti odlučujuća i da su mala. Za većinu velikih operacija i ključan investicijski ciklus važna su sredstava EU iz fondova za poljoprivredu koji su vezani uz Zajedničku poljoprivrednu politiku.

Sadašnja sredstava iz Plana oporavka, ako sve ostane kako je predloženo, doprinijeti će djelomičnom jačanju konkurentnosti naše poljoprivrede i proizvodnji hrane. No da bi se to ostvarilo potrebna je snažna podrška poljoprivredne administracije ali i drugih ministarstva te JLS/JRS kako bi se ovi vrlo složeni postupci mogli provesti u zadanim rokovima. Naime, puno puta do sada Hrvatska poljoprivreda je imala ambiciozne projekte i planove, ali je sve palo u realizaciji – ili smo se zapetljali u administrativne prepreke ili su sredstva uložena na krivi način, pa smo u konačnici ostali bez stvarnih rezultata. Najbolje se to vidi ako se malo prouči Strategija navodnjavanja koja se provodi dugu niz godina i ne donosi rezultate iako je potrošeno već mnogo novca. Isto tako, što se tiče državne poljoprivredne zemlje i okrupnjavanja dovoljno je reći da smo donijeli 18 zakona, a niti jedna operacija nije dovršena.

36

perspektive

RAZVOJ I PRIMJENA NOVIH TEHNOLOGIJA

Kako reindustrijalizirati Hrvatsku U sinergiji s poslovnom zajednicom i uz podršku investicija javne uprave naša akademska i istraživačka zajednica može i mora dati respektabilan razvojni obol.

Piše: Professor emeritus dr. sc. Nedjeljko Perić1

Industrija je kroz povijest dokazala svoju transformacijsku sposobnost. Na koji način će to učiniti i u vremenima tranzicije ka klimatskoj neutralnosti i digitalnom vodstvu, u stalno promjenljivom i nepredvidivom svijetu? Svijet je već zakoračio u značajne transformacije u pogledu načina na koji se proizvode proizvodi i isporučuju usluge zahvaljujući digitalizaciji.

Svijet polagano izlazi iz globalnog šoka bez presedana – pandemije koronavirusa. Ali, postoje stalno tinjajući i drugi svjetski šokovi koji izazivaju krize, kao što je primjerice američko-kineski trgovinski rat. Svaki ekonomski šok ostavlja značajne posljedice. Na primjer, pandemija koronavirusa uzrokuje zaključavanja, mijenjajući naše potrošačke i proizvodne navike. Ta će se zaključavanja vremenom i postupno ublažavati, ali će dugoročno utjecati na oblikovanje svijeta u kojem živimo, svijeta na čije će oblikovanje značajno utjecati buduće klimatske promjene s posljedicama narušavanja biološke raznolikosti. To bi moglo izazvati nove buduće šokove te je stoga nužno, globalno gledajući, usredotočenje na aspekte održivosti, robusnosti, sigurnosti i otpornosti.

Aktualnu Četvrtu industrijsku revoluciju treba nadograditi/redizajnirati komponentama antifragilnosti, tj. svojstvima sustava kojima se napredak temelji na anticipaciji stresa, šokova, volatilnosti, pogrešaka, napada ili nekih drugih nepoželjnih pojava.

Na hrvatsko društvo i gospodarstvo, na svom razvojnom putu, mogu ozbiljno utjecati globalni, ali i lokalni šokovi i njihove krizne posljedice. Kao zemlja s ograničenim

1

ravnatelj Inovacijskog centra Nikola Tesla i professor emeritus na FER-u

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

37

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

potencijalima Hrvatska treba imati jasnu agendu za svoj budući opstanak. Treba riješiti ključno pitanje – kako reindustrijalizirati Hrvatsku, u smislu nacionalne proizvodnje, na profitabilan i ekološki prihvatljiv način? Hrvatska ima priliku iskoračiti u dobrom smjeru – u smjeru razvoja pametne industrije (Croatian Smart Industry)2. Nakon donošenja Nacionalne razvojne strategije 2030. pred nama je donošenje Strategije pametne specijalizacije, sektorskih strategija, nacionalnih planova i planova razvoja jedinica lokalne samouprave. U tim dokumentima „pametne industrije“ trebale bi imati istaknuto mjesto. Postali su nam već stalni pojmovi kao što su Smart Energy, Smart Food, Smart City, Smart Agri, Smart Health Care, Smart Supply ...

Pametne industrije, kao sastavna komponenta 4. industrijske (tehnološke) revolucije, i novi poslovni modeli, definitivno su smjer kojim moramo ići.

16 naprednih tehnologija Temeljne tehnologije na kojima se razvija 4. industrijska revolucija su (Izvor: Advanced Technology for Industry): • • • • • • • • • • • • • • • •

Napredne proizvodne tehnologije Napredni materijali Umjetna inteligencija (AI) Proširena i virtualna stvarnost Veliki skupovi podataka (Big Data) Tehnologija blokovskih lanaca(Blockchain) Računarstvo u oblaku Povezivost Industrijska biotehnologija Internet stvari (IoT) Mikro i nano-elektronika Mobilnost Nanotehnologija Fotonika Robotika Sigurnost (kibernetička sigurnost)

Pametne industrije i digitalna transformacija, Izvješće ekspertne skupine, Infodom, Zagreb, svibanj 2021.

2

38

perspektive

Kako reindustrijalizirati Hrvatsku

Većina navedenih tehnologija po svojim su obilježjima digitalne tehnologije. Iz slike 1. vidljiva je horizontalna difuzija navedenih tehnologija u raznim industrijama na EU razini. Tehnologije „opće namjene“ kao što su povezivost, sigurnost, javni oblak, mobilna rješenja, veliki skupovi podataka i analitika, Internetom omogućena mobilna rješenja i industrijske digitalne platforme potrebne su za sve industrije te se u tom smislu i usvajaju. One predstavljaju neophodni tehnološki portfelj, ali ne i dovoljni – za digitalnu transformaciju proizvodnog sektora. Najrelevantnije napredne tehnologije za digitalizaciju proizvodnog sektora su robotika, umjetna inteligencija (AI), Internet stvari (IoT) i tehnologija blokovskih lanaca (Blockchain).

Slika 1. Usvajanje naprednih tehnologija u industriji (Izvor: Advanced Technologies for Industry, Survey November 2020)

Većina navedenih tehnologija ni izdaleka još nije došla do faze visoke zrelosti, odnosno široke potencijalne tržišne primjene. Stoga ih treba, kao i one nenavedene, ili nadolazeće, promatrati kroz obzor daljnjeg razvoja koji karakterizira visoka brzina evolucije i snažan disruptivni potencijal. To će implicirati da će tehnologije konvergirati prema ekonomiji podataka s podatkovnim prostorima za njihovu pouzdanu razmjenu i ponovnu upotrebu.

Iznimna je važnost naprednih tehnologija u kontekstu kružnog gospodarstva.

Kružno gospodarstvo Ideja i koncept kružnog gospodarstva izazov je na pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa potrebnih za postizanje rasta i gospodarskog razvoja što ima negativan utjecaj na okoliš te istodobno uzrokuje da se ti resursi smanjuju i da postaju skuplji. Ideja kružnog gospodarstva nudi nove načine za stvaranje održivog modela gospodarskog broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

39

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

rasta te se u svijetu ubrzano afirmira. Na EU razini protagonist kružnog gospodarstva je Europski zeleni plan (European Green Deal) koji je jako spregnut s drugim razvojnim EU programima. Koncept kružnog gospodarstva logično se uklapa u platformu Industrije 4.0.

Slika 2. ilustrira tijek materijala (i energije) u proizvodnom zatvorenom krugu koji opskrbljuje sirovina za nove proizvode. Više je ključnih aspekata na koje treba općenito obratiti pozornost, a posebno u automatiziranom kružnom gospodarstvu. Svakako treba istaknuti: dizajn proizvoda; optimizaciju proizvodnih procesa; optimizaciju logističkih procesa u distribuciji proizvoda; servitizaciju u korištenu, upotrebi, ponovnoj upotrebi i popravcima; skupljanje rabljenih proizvoda podržano tehnologijom blokovskih lanaca; recikliranje rabljenih proizvoda podržano robotima te proizvodnju reciklirane sirovine.

Posebno valja ukazati na važnost servitizacije u kružnom gospodarstvu kao proširenom poslovnom modelu za povećanje prihoda i dobiti koja uključuje ne samo proizvode i osnovne usluge nego i izvedbu proizvoda, ili čak upravljanje proizvodom/ uslugom unutar organizacije kupca. „Živčani sustav“ kružnog gospodarstva su napredne digitalne tehnologije.

Slika 2. Digitalne tehnologije za kružno gospodarstvo

Nove digitalne tehnologije u kružnom toku Uloga istraživanja i razvoja jezgrenih digitalnih tehnologija ilustrirana je na slici 3., što se također može promatrati kroz odgovarajući kružni proces. Unutarnji krug više je usmjeren na hardverski aspekt digitalnih tehnologija: ključne digitalne tehnologije koje 40

perspektive

Kako reindustrijalizirati Hrvatsku

podržavaju nanokomponente i nanosustave; pametne mreže i usluge koji omogućuju umrežavanje; umjetna inteligencija, podaci i robotika; računala visokih performansi koja su temelj za brze računalne operacije; fotonika kao tehnologija zasnovana na svjetlosnim efektima. Takva hardverska osnova omogućava razne složene operacije nad podacima: kreiranje i skupljanje podataka; povezivanje podataka; otkrivanje i eksploatacija podataka; obrada podataka.

Nove digitalne tehnologije podloga su za izgradnju kapaciteta koji će osnažiti konkurentnost gospodarstva.

Slika 3. Istraživanje i inovacije kao podloga za ključne digitalne tehnologije

Pet stupova Okvirni europski program Obzor Europa (Horizon Europe, HE) i njemu komplementarni Digitalni europski program (Digital European Program, DEP) ključni su europski programi u razdoblju 2021. – 2027. za istraživanje, razvoj i primjenu tehnologija i na njima zasnovanih inovacija za održanje i povećanje konkurentnosti europskih gospodarstava.

Naglasak u HE-u je podržavanje rane faze inovacijskog lanca (znanstvena istraživanja, uključivo preliminarna testiranja, provjera koncepta i pilotski projekti), dok je DEP usmjeren na razvoj i rasprostiranje tehnologija, što podrazumijeva testiranje rješenja na pilotskim projektima većih razmjera i preuzimanje uspješnih rezultata istraživanja (postignutih kroz HE) i njihovo iskorištavanje za nove implementacije.

Pet je stupova na kojima se temelji DEP (Slika 4.): umjetna inteligencija, računarstvo visokih performansi, kibernetička sigurnost, te napredne digitalne vještine i rasprostiranje digitalnih tehnologija.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

41

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Ključni mehanizmi za provedbu DEP-a su Europska digitalna inovacijska središta (European Digital Innovation Hub, EDIH)3 koja imaju za cilj izgraditi tehnološke ekspertize i eksperimentalnu infrastrukturu kako bi se omogućila digitalna transformacija industrije i javnog sektora. EDIH-ovi predstavljaju proširenje postojećih DIH-ova (financiranih u programu H2020) kroz izgradnju međunarodnih koridora i umrežavanja EDIH-a; EDIHovi ne zamjenjuju DIH-ove. Usluge koje nude EDIH-ovi su: testiranje prije ulaganja, vještine i osposobljavanje, potpora za pristup financijskim sredstvima te izgradnja inovacijskih ekosustava i umrežavanje. Logični partneri u konzorcijima EDIH-a su organizacije za istraživanje i razvoj tehnologija (RTO) i tehnička sveučilišta/fakulteti u suradnji s gospodarskim udruženjima, klasterima, Europskom poduzetničkom mrežom (EEN), akceleratorima/inkubatorima, inovacijskim agencijama i institucijama za stručno osposobljavanje.

Ključno je za EDIH-ove da trebaju služiti digitalizaciji i digitalnoj transformaciji gospodarstva, osobito malih i srednjih poduzeća te javnoj administraciji. EDIH-ovi su zamišljeni da djeluju kao pristupne točke prema europskoj mreži EDIH-ova za lokalne organizacije. Oni će se, kao orkestratori, aktivno umrežavati s drugim inovacijskim središtima, dijeleći najbolju praksu i specijalistička znanja te dovoditi kompanije u kontakt s drugim kompanijama sličnog vrijednosnog lanca. Također, EDIH-ovi će biti posrednici između javne administracije i kompanija koje pružaju tehnološke usluge e-upravi.

Europska komisija (EK) polaže velike nade u DEP i njen mehanizam EDIH te se nakon nacionalnih predodabira očekuje ograničeni poziv EK-a za projektne prijave EDIH-ova.

Za ilustraciju4, jedan od pet predodabranih hrvatskih EDIH-a je CROBOHUB++ (CROatian Industry and Society BOosting – European Digital Innovation HUB). CROBOHUB++ specijaliziran je u trima ključnim područjima DEP-a: umjetna inteligencija, kibernetička sigurnost i računarstvo visokih performansi (HPC) te u sljedećim tehnologijama: robotika, računalni vid, internet stvari, ugradbeni sustavi upravljanja i automatizacije, pametna senzorika, tehnologija blokovskih lanaca i digitalne simulacije. Tehnologije u kojima je CROBOHUB++ specijaliziran vrlo su široko primjenjive, ali će se CROBOHUB++ primarno orijentirati na sljedeće sektore: (1) proizvodna industrija, (2) digitalizirana poljoprivreda, (3) energija i okoliš i (4) javna i državna uprava. Potporom digitalnoj transformaciji u navedenim sektorima CROBOHUB++ može snažno i izravno pridonijeti podizanju razine digitalne zrelosti hrvatske industrije i društva.

3

https://digital-strategy.ec.europa.eu/en/activities/edihs ht t p s://s 3p l a t for m.jrc.e c.europ a.eu/digital -inn ova t ion - hub s-to ol?p _ p _ id=digitalinnovationhub_WAR_digitalinnovationhubportlet&p_p_lifecycle=0&p_p_ c o l _ i d =c o l u m n -1& p _ p _ c o l _ c o u n t =1& _ d i g i t a l i n n o v a t i o n h u b _ W A R _ digitalinnovationhubportlet_edihTabParam=Candidate+European+DIHs

4

42

perspektive

Kako reindustrijalizirati Hrvatsku

Inicijative i planovi DEP-a i HE-a i njihovih provedbenih mehanizama otvaraju prozore za značajniji iskorak hrvatskih institucija za istraživanje i razvoj tehnologija u sinergiji s gospodarskim sektorom i institucijama javne uprave. Stoga valja mudro, strateški i odgovorno pristupiti provedbi Nacionalnog plan obnove i otpornosti (NPOO) za razdoblje 2021. – 2026., imajući u vidu dugoročniji Europski zeleni plan.

Slika 4. Digitalna potpora za izgradnju kapaciteta

Dugoročne razvojne perspektive Znanstvena istraživanja na kojima će se temeljiti razvoj budućih tehnologija u narednim dekadama, iz sadašnje perspektive, u velikoj mjeri odnosit će se na: informacijskotehnološke znanosti, neuroznanosti, biotehnologiju, nanotehnologiju te energiju i pohranu energije (posebno na vodikovu tehnologiju), energetsku učinkovitost sa snažnim utjecajem na ublažavanje klimatskih promjena i znanost o materijalima.

Europska komisija je u siječnju 2021. godine objavila tekst kojim se najavljuje Industrija 5.05 kao evolucijski komplement Industriji 4.0. s naglaskom na istraživanje i inovacije kao pokretače održivosti, usmjerenosti na čovjeka te otpornosti europske industrije.

Fokus je premješten s dioničara na vrijednost dionika s materijalnim i nematerijalnim pogodnostima za sve zainteresirane. Dakle, naglašava se veća uloga ljudskih čimbenika i integracija u inkluzivne socijalne sustave. Također, naglašava se veća orijentacija na usluge i na tzv. strategiju održivosti 3R: Reduce, Reuse, Recycle. To je nedvojbeno i cilj kružnog gospodarstva kao bitne sastavnice Europskog zelenog plana. Tehnologije i

https://ec.europa.eu/info/research-and-innovation/research-area/industrial-researchand-innovation/industry-50_en

5

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

43

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

koncepti koji omogućuju Industriju 5.0 su među ostalim: povećanje suradnje između ljudi i pametnih sustava (kobotika), omogućavanje masovnog prilagođavanja u održivim kibernetičko-fizikalnim sustavima, senzorske mreže i rubno računarstvo za analizu okoliša, digitalni blizanci druge generacije koji uzimaju u obzir ne samo tvorničke procese nego i cijelo okruženje, povećana složenost proizvoda kao rezultat razvoja i usvajanja naprednih tehnologija u proizvodima i procesima te sve veća očekivanja kupaca.

Neke zemlje, poput Finske, u dugoročnim strateškim promišljanjima traže svoje mjesto i u Industriji 6.0. koju anticipiraju kao sveprisutnu virtualiziranu antifragilnu proizvodnju praćenu željom kupaca. Neke od bitnijih vizijskih komponenata Industrije 6.0 su: hiperpovezane tvornice u složenim, umreženim dinamičnim lancima opskrbe, ljudski digitalni blizanci koji povezuju proizvodnju (unaprijeđeni digitalni blizanci), „tvornice“ koje prodaju svoje proizvodne kapacitete slično kao što današnje globalne ICT kompanije prodaju računalne kapacitete, umjetna inteligencija koja optimizira proizvodnju kako bi se postigla održivost i antifragilnost.

Današnja Industrija 4.0 i njene sljednice, Industrija 5.0/6.0, dramatično mijenjaju svijet.

Nedvojbeno je da će te promjene prouzročiti mnoge implikacije, uključivo i nove ratove bez konvencionalnih oružja. Takvi ratovi već se vode: za podatke, za talente, za digitalne platforme i ekosustave te kibernetički ratovi.

Postavlja se pitanje – Gdje je mjesto Hrvatske na globalnom obzoru tehnoloških i gospodarskih tijekova? U ovom času moguće je samo načelno odgovoriti: potrebno je izgrađivati vlastite sposobnosti za vlastiti razvoj. To je trajni nacionalni kapital koji utemeljuje dugoročno, održivo i otporno gospodarstvo i društvo . Nacionalni plan oporavka i otpornosti okvirno je dobro strukturiran i pruža mogućnosti hrvatskom gospodarstvu da učini iskorak u smjeru izgradnje pametnih industrija temeljenih na naprednim tehnologijama i novim poslovnim modelima. Hrvatska akademska i istraživačka zajednica, iako ograničenih kapaciteta, može i mora dati respektabilan razvojni obol u sinergiji s poslovnom zajednicom i uz podršku institucija javne uprave.

Hrvatskoj je nasušno potrebno zajedništvo, holistička vizija, agilnost i odgovornost donositelja i provoditelja odluka. Hrvatskoj je potrebno unaprjeđenje tehnološke infrastrukture, osobito izgradnja razvojno-tehnoloških organizacija.

44

perspektive

ŠTO I KAKVU HRVATSKU TREBAMO I ŽELIMO

Nisu porazi nego izazovi Jako zaostajemo na ljestvici razvijenosti, neki primjeri ukazuju na nepouzdanost pokazatelja Piše: Željko Hanzl1, dipl. oec.

Stanje u Hrvatskoj nije toliko crno koliko bi se moglo isčitati iz posljednjih podataka o padu BDP-a u 2020. i odnosu prema prosječnoj razini razvijenosti EU-a. Hrvatska je nakon „lošeg“ razdoblja započetog globalnom krizom rasla po nešto većim stopama nego Europska unija, što je omogućavalo ponovno lagano približavanje prosječnoj razini njezine razvijenosti. To je doduše bila posljedica sporijeg rasta razvijenih članica uslijed dostignute visoke razine BDP-a per capita, dok je Hrvatska zaostajala za drugim tranzicijskim članicama EU koje još nazivamo i zemlje EU10 ili zemlje usporedivih značajki. Međutim, kada se govori o pokazatelju prosječne razvijenosti i položaja pojedinih zemalja u odnosu na taj prosjek, ne govori se o ostvarenom životnom standardu nego o tzv. proizvodnoj razini razvijenosti. Dakle, činjenica da je primjerice Rumunjska u boljem položaju od Hrvatske s obzirom na viši udio u prosjeku EU-a ne govori o boljem standardu života njezinog stanovništva, premda je naznaka da bi se dugoročnije gledano to zaista moglo i dogoditi.

Pored toga, Hrvatsku obilježuju snažni pozitivno/negativni efekti visokog udjela turizma u strukturi privređivanja što gospodarstvo čini izuzetno osjetljivim na globalna zbivanja. To se osjetilo u razdoblju krize na Kosovu 1999. godine, pa potom u razdoblju globalne krize započete 2008. godine i na kraju u prošloj godini, u kojoj je smanjeni izvoz usluga utjecao na približno tri četvrtine pada ukupne domaće i inozemne potražnje. Upravo zbog turizma Hrvatska je u prošloj, nazovimo je COVID godini, imala jedan od najvećih padova BDP-a među članicama EU od -8,0%, ali isto tako se može očekivati da će oporavak globalnih putovanja imati i znatan učinak na izraženiji rast. Dakle, logična je i razumljiva kritika (pre)visoke ovisnosti o turizmu, ali s druge strane u dobrim godinama ćemo rado naglašavati rast deviznog prihoda i njime potaknut rast ukupnog gospodarstva.

1

Autor je viši savjetnik u Odjelu za strateški razvoj i analize Hrvatske gospodarske komore

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

45

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Pad i rast izvoza Kao daljnju „pozitivnu“ činjenicu treba naglasiti da je Hrvatska zadnja među tranzicijskim članicama pristupila Europskoj uniji te je i zadnja koristila benefite tog članstva. Prije svega se to odnosi na korištenje fondova EU i kretanja robnog izvoza. Premda je Hrvatska koristila i pretpristupne fondove, nakon dužeg razdoblja uhodavanja intenzivnije korištenje EU fondova započelo je tek 2017. godine, a sada je u poziciji da može u znatno većoj mjeri koristiti te fondove. S druge strane, kretanja robnog izvoza se prema napravljenim analizama pokazalo kao glavni čimbenik zaostajanja Hrvatske za drugim tranzicijskim zemljama, a posebna analiza HGK iz 2019. godine pokazuje da je po tomu dobro iskoristila benefite pristupanja EU. Ukratko, iz tadašnje perspektive Hrvatska je u prethodnih petnaest, deset godina ostvarila najmanji rast vrijednosti robnog izvoza među tranzicijskim članicama EU-a, ali je od 2014. do 2018. godine, razdoblju neposredno nakon pristupanja, ostvarila najveći rast izvoza od približno 55%. Također treba naglasiti da je i u prošloj godini robni izvoz pokazao relativno visoku otpornost i Hrvatska je bila među članicama s najmanjim padom vrijednosti robnog izvoza na godišnjoj razini. Činjenica da je tome doprinio i ostvareni rast izvoza sirove nafte, ali u konačnici se u BDP-u promatra ukupna vrijednost izvoza dok bi za detaljnu i korektnu analizu trebalo promatrati strukturu robnog izvoza svake od članica.

Sve navedeno ipak ne pobija činjenicu da Hrvatska osim što zaostaje za drugim tranzicijskim zemljama i sama po sebi ostvaruje relativno skroman rast. Najveće zaostajanje uslijedilo je zbog šestogodišnjeg razdoblja pada BDP-a započetog 2009. godine, uslijed kojeg je tek 2019. dostignuta realna razina iz 2008. godine, a zbog snažnog pada u prošloj godini gospodarstvo se ponovo našlo znatno ispod te razine i trebalo bi je dostići tek iduće godine. Razlog takvih kretanja pojednostavljeno je već spomenuta niža razina proizvodnje i izvoza, a pojedine uzroke takvog stanja moguće je pronaći u različitim istraživanjima koje provode domaće i međunarodne 46

perspektive

Nisu porazi nego izazovi

institucije. U Hrvatskoj su dva najpoznatija takva istraživanja Doing Business Svjetske banke i Globalno istraživanje o konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma.

Birokratske kočnice Prema posljednjem objavljenom istraživanju Doing Business 2020, koje ukratko prati uvjete pokretanja i samog poslovanja, Hrvatska je među 190 uključenih zemalja zauzimala 51. mjesto, odnosno 8. među tranzicijskim članicama EU, ispred Mađarske, Rumunjske i Bugarske. Pritom je najlošije pozicije, ispod stotog mjesta, zauzimala kod pokretanja poslovanja, dobivanja građevinskih dozvola te dobivanja kredita.

Dakle, već se kod ovako pojednostavljenih rezultata lako mogu prepoznati problemi birokracije koji opterećuju poduzetnike. Izvješće o globalnoj konkurentnosti daje nešto detaljnije rezultate. Prema tom izvješću za 2019. godinu Hrvatska je zauzimala 63. mjesto od 141 uključene zemlje i zadnje među tranzicijskim članicama EU, a zanimljiviji dio istraživanja je poredak po pojedinim indikatorima konkurentnosti.

Ukupni broj indikatora je 103, pri čemu udio čvrstih statističkih indikatora iznosi 70% dok se 30% indikatora odnosi na pokazatelje dobivene istraživanjem mišljenja gospodarstvenika. Potonji indikatori pokazuju nedostatke Hrvatske prema percepciji anketiranih gospodarstvenika, a ta percepcija se odražava na lošu poziciju Hrvatske po indikatorima vezanim uz pravosuđe, administraciju te u nešto manjoj mjeri tržište radne snage. Tako je najlošija pozicija koju Hrvatska zauzima po pojedinom indikatoru 140. mjesto, a odnosi se na efikasnost pravnog sustava u rješavanju sporova, dok je idući najlošiji indikator opterećenje vladinim propisima.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

47

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

U praksi to znači da komplicirana i spora administracija s jedne strane te pravosudni sustav s druge ograničavaju poslovne procese i stvaraju nepovoljno poslovno okruženje, kako za domaće poduzetnike tako i za potencijalne investitore iz inozemstva koji su znatno utjecali na rast većine drugih tranzicijskih članica EU. Tek za primjer može se spomenuti snažan rast automobilske industrije u Češkoj i Slovačkoj pod utjecajem investicija najvećih globalnih proizvođača. U Hrvatskoj se provode određene reforme, pa tako i reforma poreznog sustava, ali su i dalje prisutni veliki nedostaci. Komplicirana papirologija, komplicirani propisi i njihova česta izmjena, tek deklarativno opredjeljenje da je cilj različitih inspekcija upozoravanje poduzetnika, a u stvarnosti se češće provodi njihovo kažnjavanje, otežavaju stvaranje novih i poslovanje postojećih poduzetnika. S druge strane neefikasno pravosuđe u velikom broju slučajeva ne osigurava provedbu potpisanih ugovora, a rješavanje sporova je dugotrajno i često pristrano, što uz različite oblike prijevara omogućava i različita pogodovanja te namještanja natječaja, što je također veliki problem u poslovanju.

Regionalni iskoraci Naravno, riješavanje ovih problema samo po sebi nije dovoljno za ostvarivanje dinamičnog rasta i razvoja. Nužna je i kvalitetna ekonomska politika i ostale prateće politike na državnoj i lokalnim razinama. Stvaranje kvalitetnog i tržištu rada prilagođenog obrazovnog sustava, tržište rada koje bi omogućilo veću fleksibilnost u zapošljavanju i otpuštanju, poticanje ulaganja i posebno ulaganja u istraživanje i razvoj, osiguravanje povoljnog i dostupnog financiranja neki su od čimbenika kojima se može doprinijeti bržem rastu gospodarstva. Naravno, nikako se ne smiju zaboraviti ni značajna sredstva različitih EU fondova koji su na raspolaganju Hrvatskoj. Hrvatska je sve uspješnija u njihovom korištenju, a posljednja zbivanja pokazuju napredak i u pregovaranju. Konkretnije, Hrvatska je iz Mehanizma za oporavak i otpornost Europske komisije uspjela ispregovarati veći iznos sredstava u odnosu na BDP od svih ostalih članica EU. Kada se govori o sredstvima EU-a mora se spomenuti i njihov snažan učinak na lokalnim razinama. Postoji niz primjera pojedinih regija EU-a koje su korištenjem EU fondova osigurale dinamičniji rast i veću kvalitetu života svojem stanovništvu.

U Hrvatskoj su pojedine regije, prije svega Slavonija, među najslabije razvijenim regijama članica EU-a i imaju velike mogućnosti korištenja sredstava iz fondova.

Korištenje je dijelom već potaknuto provedbom Projekta Slavonija, Baranja i Srijem, a dodatan potencijal proizlazi i iz nove regionalne statističke podjele Hrvatske na četiri regije, uslijed koje će se povećati iznosi potpora gospodarstvu u novim manje razvijenim regijama.

48

perspektive

Nisu porazi nego izazovi

Opušteni mediteranski mentalitet Na kraju treba spomenuti i nužne promjene u mentalitetu stanovništva. U Hrvatskoj je dijelom prisutan opušteni mediteranski mentalitet, a dijelom mentalitet proteklog sustava koji još uvijek nije u potpunosti doživio tranziciju. Stanovništvo i dalje očekuje da država osigura visoku razinu besplatnih usluga, prije svega kvalitetan zdravstveni i obrazovni sustav, kao i visoku razinu različitih oblika socijalne pomoći, dok je s druge strane prisutan visok udio sive ekonomije, posebno rada na crno i izbjegavanja plaćanja poreza. Gotovo je uobičajena praksa obavljanja poslova „bez računa“ za što su krivci i oni koji takve poslove obavljaju, ali i njihovi korisnici. Također je u većoj mjeri prisutan i mentalitet lakše zarade, posebno vidljiv na razini Jadranske Hrvatske gdje su ulaganja u izgradnju apartmana u prednosti pred pokretanjem proizvodnih djelatnosti, kao i općenito relativno niska nacionalna sklonost poduzetništvu.

Ispravljanjem nedostataka u navedenim područjima približili bismo se Hrvatskoj kakvu trebamo i želimo, a kakvu nam prirodni potencijali i omogućavaju. Većina stanovništva bi se vjerojatno složila da priželjkuje sređenu državu umjerenog rasta u kojoj će najvažniji resursi i najveći broj tvrtki ostati u domaćem vlasništvu, koja će sačuvati prirodne ljepote i zadržati socijalnu osjetljivost. Za to su ipak potrebne osjetno veće stope rasta od ostvarivanih u proteklim godinama i to u dužem razdoblju. Dostizanje prosječne razine razvijenosti EU-a pritom se može spominjati tek u izrazito dugoročnim perspektivama jer ne treba zaboraviti činjenicu da i druge članice rastu (ako se zanemare negativni utjecaji pandemije u prošloj godini), pa je i taj prosjek iz godine u godinu na sve višoj razini.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

49

PANDEMIJA I GLOBALNO ZATOPLJENJE

Prilika za ulaganja u oporavak Utrka za očuvanje života, zaštita okoliša od trajnog nestanka, sprečavanje velikih globalnih sukoba i za opstanak održivog napretka čovječanstva.

Piše: Anton Kovačev1 Pred Hrvatskom i Europskom unijom stoje dva velika ekonomska i socijalna izazova – oporavak od pandemije COVID-19, te borba protiv klimatskih promjena, odnosno prijelaz na održivi model koji podrazumijeva ugljično neutralno gospodarstvo do 2050 godine.

Ovo nisu dva odvojena, već dva sasvim komplementarna procesa koji se dopunjuju te su jedan drugomu zamašnjak i potpora za osnaženje i ubrzavanje.

Komplementarnost nameće potrebu sveobuhvatnog promatranja ova dva procesa.

Dodatni teret ovakvog promatranja je i zbog činjenice što nemamo puno vremena za smanjenje pogubnog rasta globalnog zatopljenja, što je i srž borbe protiv klimatskih promjena, te što je uspjeh u zauzdavanju porasta temperature jedino moguće postići u desetljeću pred nama.

Dobra vijest je što oporavak i borba protiv klimatskih promjena nude Europskoj uniji, ali i njezinim državama članicama, prilike za nova ulaganja koje se mjere u stotinama milijardi eura u sljedećih deset godina. Na kraju ovog puta nalazi se održivo, zeleno i kružno hrvatsko gospodarstvo, zbog čega bi oporavak od pandemije lako mogao biti uvod u posve novo razdoblje.

1

50

Voditelj ureda Europske investicijske banke u Hrvatskoj

perspektive

Prilika za ulaganja u oporavak

Klimatsko djelovanje nije još jedna gospodarska reforma Klimatsko djelovanje je mnogo više od skupa ambicioznih ciljeva što ih je Europska unija sebi postavila na području zaštite okoliša, proizvodnje energije iz obnovljivih izvora, te sustavne reforme pravnog i poslovnog okvira u kojem će djelovati naše gospodarstvo i naše društvo. To je utrka za očuvanje života, za zaštitu okoliša od trajnog nestanaka, utrka za sprječavanje velikih globalnih sukoba i na kraju, utrka za osiguravanje opstanka i održivog napretka čovječanstva u stoljećima koja su pred nama. Sve ove oznake borbi protiv klimatskih promjena daju važnost bez premca možda i u čitavoj povijesti ljudske vrste.

Cilj Europske unije je biti predvodnik borbe protiv klimatskih promjena te vlastitim primjerom biti snaga koja će globalno osnaživati sve one koji žele biti dijelom ovih napora za spašavanje planeta. Cilj Europske investicijske banke, kao klimatske banke Europske unije, jest u ovom smislu financirati ta nastojanja.

Da bismo postigli ciljeve, EIB je nedavno proveo temeljitu reformu svoje politike i prioriteta kako bi osigurao učinkovit i pravodoban odgovor na klimatske promjene.

Zahvaljujući ovim reformama, Banka je danas spremna financirati, podržati i ojačati globalnu borbu protiv klimatskih promjena kako milijardama eura spremnih za ulaganja, tako i kroz tehničku pomoć u pripremi projekata i ulaganja.

Oporavak od COVID-19 Uspjeh borbe protiv klimatskih promjena ovisit će u mnogome i o brzini oporavka od gospodarskih posljedica pandemije COVID-19. Ako u razdoblju pred nama uspijemo strukturirati ulaganja u oporavak hrvatskog gospodarstva i na taj način istovremeno podržimo i borbu protiv klimatske promjene, to će dovesti do bržeg i učinkovitijeg dovršenja oba procesa. Europska investicijska banka može u ovom procesu pomoći i financijama i savjetodavno.

Kada govorimo o učinku pandemije na Hrvatsku, istraživanja EIB-a pokazala su znatan negativan utjecaj pandemije na domaća poduzeća, koja je dovela do smanjenja njihovih ulaganja. Tako je samo tijekom drugoga kvartala 2020. godine razina ulaganja hrvatskih tvrtki bila za 16,5% niži u odnosu na isto razdoblje 2019.. U isto vrijeme, više od polovice hrvatskih poduzeća (52%) prijavilo je ulaganja manja od planiranih.

Usporedbe radi, na razini Europske unije ova je stopa nešto niža jer su svoje investicije smanjila „tek“ 43% poduzeća. U isto vrijeme, jedno od šest hrvatskih poduzeća (17%) bilo je na nivou visoke profitabilnosti unatoč pandemiji, što je na razini prosjeka EU. Da je pandemija COVID-19 imala značajan utjecaj na hrvatsko gospodarstvo ukazuje i podatak da je nešto više od jedne četvrtine hrvatskih poduzeća (njih broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

51

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

28%) tijekom 2020 odlučilo posve napustiti ili odgoditi svoje planove za ulaganja.

Oni koji su se ipak odlučili na ulaganje, mahom su ih financirali iz vlastitih izvora.

Iako je za vanjskim izvorima financiranja svojih investicijskih ciklusa tijekom 2020. posegnula tek trećina hrvatskih poduzeća, istraživanja EIB-a pokazuju njihovo zadovoljstvo dostupnošću izvora kapitala, kao i uvjetima po kojima su ih dobili.

Ovo je dijelom i rezultat suradnje EIB-a s Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak (HBOR), te hrvatskim poslovnim bankama kroz koje je EIB samo tijekom 2020. hrvatskom gospodarstvu na raspolaganje za poticaj brže obnove od pandemije COVID-19 stavio 342,5 milijuna eura. Ova su sredstva u Hrvatsku stigla po povoljnim uvjetima dijelom u okviru redovitih aktivnosti Banke za potporu gospodarskom razvoju, a dijelom namjenski, kako bi se potaknuo brži gospodarski oporavak Hrvatske od pandemije.

Ključ oporavka i zelenog prijelaza Kao izravan i ciljan odgovor na gospodarske posljedice pandemije, EIB je samo u 2020. izdvojio oko 180 milijuna eura kako bi pomogao u ublažavanju posljedica po domaće gospodarstvo. Od početka pandemije do danas, EIB sustavno radi s našim partnerima u Hrvatskoj kako bi se postojeće kreditne linije namijenjene poduzećima, a odobrene prije pandemije, prenamijenile i proširile te prilagodile „pandemijskim“ potrebama poduzeća.

Povrh toga, aktivan je i mehanizam potpore koji je Banka uspostavila kroz Europski jamstveni fond. Ovaj je financijski mehanizam već donio jamstva koja će omogućiti otvaranje novih kreditnih linija vrijednih preko pola milijarde eura, namijenjenih hrvatskim poduzećima svih veličina.

Ukupna vrijednost EGF-a je 25 milijardi eura, a Europska investicijska banka ga je pokrenula u travnju 2020. EGF će omogućiti pokretanje i do 200 milijardi eura ulaganja u europska poduzeća i javni sektor, a dio je paketa mjera Europske komisije za brži gospodarski oporavak Europske unije od pandemije vrijednog čak 540 milijarde eura.

Krediti pokriveni jamstvima iz ovog fonda hrvatskim će poduzećima biti dostupni kod domaćih poslovnih i javnih financijskih institucija. Prvi ugovori potpisani su s Erste bankom, UniCredit bankom, te HBOR-om, a vrijednost kredita pokrivenih ovim jamstvima trenutno je oko 513 milijuna eura – što je, usporedbe radi, iznos gotovo jednak godišnjem ulaganju EIB Grupe u Hrvatsku, koje je 2020. godine iznosilo 530 milijuna eura.

Uzmemo li u obzir da je Hrvatska Vlada u EGF „uložila“, izravno ili kroz državna jamstva, 106,7 milijuna eura jasno je da se radi o „investiciji“ koja se, ne samo višestruko isplatila, nego ima potencijala biti još isplativija kroz nova jamstva koja se mogu ostvariti.

52

perspektive

Prilika za ulaganja u oporavak

Povoljna sredstva za očuvanje likvidnosti, radnih mjesta i ulaganja Kao i obično kada je riječ o kreditima koji stižu od EIB-a, i krediti koje pokrivaju jamstva EGF bit će dostupni domaćim gospodarstvenicima pod uvjetima koji će biti povoljniji od dostupnih na financijskom tržištu Hrvatske.

Sredstva iz kreditnih linija poduzeća će moći iskoristiti za financiranje likvidnosti, ulaganja u razvojne planove, inovacije, digitalizaciju ili podizanje i unaprjeđenje razine energetske učinkovitosti.

Ovo je još jedan u nizu doprinosa EIB-a, kao Banke Europske unije, i domaćega bankarskog sektora ne samo očuvanju radnih mjesta i podizanju konkurentnosti hrvatskog gospodarstva, već i značajan zamašnjak bržem oporavku gospodarstva od posljedica pandemije COVID-19.

Jamstva EGF-a bit će dostupna i izravno putem EIB-a, no u ovom slučaju samo javnom sektoru, te zdravstvenim institucijama poput bolnica i klinika, i većim inovativnim poduzećima. Ove tri kategorije se mogu prijaviti za jamstva za svoja istraživanja ili pojedinačne razvojne projekte izravno EIB-u.

Potpora malim i srednjim poduzećima Kada govorimo o rezultatima EIB Grupe u Hrvatskoj ostvarenih tijekom prvog kruga borbe protiv pandemije, dakle onih ostvarenih u 2020. godini, svojim smo klijentima osigurali ukupno 530 milijuna eura u obliku kredita, vlasničkog kapitala i jamstava. Europska investicijska banka (EIB) i Europski investicijski fond (EIF) su kao dvije sastavnice Grupe EIB-a uložili 342,5 odnosno 187,9 milijuna eura, čime je EIF u 2020. zabilježio svoju rekordnu godinu u Hrvatskoj. Fond je uložio 96 milijuna eura u obliku vlasničkog kapitala i 90,6 milijuna eura u jamstvima te 1,3 milijuna eura kroz uključivo financiranje.

Banka je 2020. godine odobrila 342,5 milijuna eura u okviru šest kreditnih linija domaćim financijskim institucijama radi potpore MSP-ovima. Više od 70 posto tog iznosa ili 245,5 milijuna eura osigurano je u suradnji s Hrvatskom bankom za obnovu i razvitak (HBOR), čime su stvoreni novi izvori sredstava za MSP-ove i srednje kapitalizirana poduzeća. Preostalih 97 milijuna eura domaćim je poduzećima stavljeno na raspolaganje putem hrvatskih poslovnih banaka.

Zahvaljujući tim aktivnostima, ukupna ulaganja EIB-a u Hrvatsku dosegla su 7,06 milijarda eura (od početka poslovanja), od čega je samo u zadnjih deset godina uloženo 4,97 milijardi eura.

Kao jedan od najbitnijih rezultata Banke u zemlji je i otvaranje novih fondova rizičnog kapitala od kojih će koristi imati hrvatska poduzeća početnici, te MSP-ovi i srednje kapitalizirana poduzeća. Ovi su fondovi pokrenuti zahvaljujući odličnoj suradnji

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

53

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

EIF-a i HBOR-a i pomoći će hrvatskom gospodarstvu biti još konkurentnije na europskim i svjetskim tržištima. Očekuje se kako će ova tri fonda na raspolaganje hrvatskim poduzećima staviti do 205 milijuna eura za razvoj i rast MSP-ova i manjih srednje kapitaliziranih poduzeća.

Korak naprijed u strukturne reforme Okvir post-pandemijskom oporavku Hrvatske dala je Vlada kroz Program oporavka i otpornosti. Ovaj dokument omogućuje pokretanje nužnih dubinskih strukturnih reformi, odnosno otklanjanje jedne od glavnih prepreka za strana ulaganja u Hrvatsku.

Europska investicijska banka je spremna pružiti svu podršku Vladi na ovom putu kao i u provedbi plana. S tim u vezi, početkom 2021. EIB je s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja dogovorio proširivanje suradnje na području razvoja i financiranja ključnih projekata na području energetike, gospodarske održivosti i borbe protiv klimatskih promjena.

Sporazum također omogućuje EIB-u pružanje potpore Ministarstvu u provedbi Nacionalnog energetskog i klimatskog plana, te njegovog Plana oporavka i otpornosti, kao pomoć u provedbi velikih projekata za poboljšanje energetske učinkovitosti, koji doprinose ostvarenju energetskih i klimatskih ciljeva Hrvatske i EU-a.

Iskoristivost dostupnih fondova u Hrvatskoj Prema Sporazumu o razumijevanju koji su potpisale dvije strane, EIB i Ministarstvo će zajedno raditi na pripremi projekata u području proizvodnje i prijenosa električne energije iz obnovljivih izvora; tzv čistih izvora energije i poboljšanja energetske učinkovitosti; obnove i poboljšanja energetske učinkovitosti objekata; razvoja zelenog prometa; te daljnjeg razvoja hrvatskog gospodarstva po načelima kružnog gospodarstva.

Banka Europske unije obvezala se podržati provedbu najvažnijih pothvata Vlade RH u području energetike i borbe protiv klimatskih promjena, te osigurati da Hrvatska, u najvećoj mogućoj mjeri, iskoristi dostupne programe EU-a poput InvestEU-a, Zelenog plana Europske Komisije te Fonda za ujednačeni prijelaz (Just Transition Fund).

Takva suradnja je dobra i za EIB i za Hrvatsku jer ostvaruje zajedničke ciljeve koje dvije strane imaju na području poboljšanja energetske učinkovitosti, odgovora na krizne događaje i borbu protiv klimatskih promjena. Proširena suradnja dvaju partnera privući će i nova ulaganja u projekte koji su ključni za Hrvatsku, kao i za

54

perspektive

Prilika za ulaganja u oporavak

brži oporavak hrvatskog gospodarstva kako od posljedica pandemije COVID-19 tako i od dva razorna potresa koje je Hrvatska nedavno pretrpjela.

Podrška za zelenu, energetski učinkovitu i održivu državu Dogovorene su i zajedničke aktivnosti na stvaranju dugoročnih uvjeta za održivi razvoj Hrvatske kroz razvoj projekata za zaštitu i očuvanje okoliša, uvođenje mehanizama za održivo upravljanje vodama, razvoj sustava za praćenje vremenskih i klimatskih uvjeta te jačanje sustava koji omogućuju učinkovitije upravljanje raspodjelom električne energije i ugljikovodika. Upravo je to sinergija borbe protiv klimatskih promjena i oporavka od COVID-19 spomenuta na početku ovog teksta.

Energetsku strategiju Republike Hrvatske kao i Nacionalni energetski i klimatski plan provodi Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja. Ti dokumenti su ključni za dugoročan, održiv i zeleni razvoj Hrvatske, te doprinose bržem postizanju energetskih i klimatskih ciljeva EU-a.

EIB će također pružiti tehničku i savjetodavnu podršku Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja kako bi se povećao stupanj iskoristivosti fondova EU te pronašle najpovoljnije prilike za financiranje projekata kombiniranjem s financijskim proizvodima koje nudi EIB. Pristupi li se dubinskim strukturnim reformama koje je Vlada najavila kroz Plan oporavka i otpornosti i krene li se u aktivno privlačenje investicijskih prilika iz financijskih mehanizama stvorenih za potrebu borbe protiv klimatskih promjena Hrvatska će moći koristiti gotovo neograničena sredstva za potporu svom razvitku kroz preobrazbu u održivo, zeleno i kružno gospodarstvo.

Europska investicijska banka je spremna razmotriti sve projekte koji proizlaze iz Programa oporavka i otpornosti. Prije svega, imamo sredstava koje smo spremni uložiti u sufinanciranje ulaganja kako privatnih poduzetnika tako i državnih i javnih poduzeća. Spremni smo podržati i razvoj projekata, te na taj način aktivno privući dodatna bespovratna sredstva iz fondova Europske unije.

Hrvatskoj dolazi povoljno vrijeme koje će sa sobom donijeti do sada neviđene mogućnosti ulaganja i za koje će državi i gospodarstvenicima trebati samo ideje i dobri projekti, te nešto malo potpore financijskih institucija poput EIB-a. Ne nedostaje ni financija, ni hrabrosti, ni spremnosti svih čimbenika za ulazak u ove procese, a ohrabruje i činjenica to što Hrvatska nije sama i prepuštena samoj sebi, već članica bloka koji ju je spreman i poduprijeti i raditi.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

55

ZAŠTO HRVATSKA NE MIJENJA PREVLADANI PRIVREDNI MODEL

Zapanjujući ekonomski „rikverc“ Očito je da naš gospodarski sustav ne funkcionira, što je rezultat pogrešne upravljačke politike Piše: Professor emeritus dr. sc. Ljubo Jurčić1 Kada se ukupnom iznosu od 24,5 milijardi eura iz instrumenta „EU sljedeće generacije“ i nove financijske perspektive pridoda i apsorpcija dodatnih 5,3 milijarde eura iz prethodnog Višegodišnjeg financijskog okvira, koji se provodi do 2023. godine, Hrvatskoj će sveukupno u idućih deset godina, a u najvećoj mjeri u prvih pet, biti na raspolaganju gotovo 30 milijardi eura. Tako piše u uvodu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021. – 2026. koji je Vlada Republike Hrvatske izradila i dostavila Europskoj komisiji kako bi povlačila ta sredstva.

Pogrešno je očekivati, ili stvarati nadu da su samo ta sredstva dovoljna za zaustavljanje tonjenja Hrvatske prema dnu Europske unije, a još manje za njen zadovoljavajući gospodarski rast. Naime, Hrvatska se najduže i najsporije oporavljala od prošle financijske i ekonomske krize iz 2008/9. godine. Tek smo se 2018. vratili na razinu iz 2008. godine, kad su europske tranzicijske zemlje slične Hrvatskoj bile u prosjeku 30% iznad razine te godine. Udar pandemije s padom gospodarstva preko 8%, Hrvatsku je vratio u 2005..

Očito je da hrvatski gospodarski sustav ne funkcionira. To je rezultat pogrešne ekonomske politike, što za posljedicu ima nizak dohodak i krhku privrednu strukturu.

Bilo je za očekivati da će udar pandemije potaknuti Vladu da preispita politiku koju je od dobrih resursa i dobre zemlje, napravila jedno od najbezperspektivnijih europskih gospodarstava. Jedino je Bugarska po razini razvijenosti iza nas (grafikon 1.), ali posljednjih desetak godina ima veće prosječne godišnje stope rasta (Tablica 1.). Bugarska je dobila iz EU fonda oporavka također 6,3 milijarde eura, što je po stanovniku manje od Hrvatske. Neki tumače to kao uspjeh hrvatske politike, a

1

56

Autor je professor emeritus na Ekonomskom fakultetu Zagreb i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista

perspektive

Zapanjujući ekonomski „rikverc“

zapravo je obrnuto. Zbog neuspjeha hrvatske politike, razina razvijenosti Hrvatske je među najnižim u EU. Zbog najnižih prosječnih stopa rasta BDP-a među manje razvijenim zemljama EU-a, Hrvatska je dobila najviše eura po stanovniku.

Povlačenje svih sredstava iz EU proračuna i fondova samo bi malo usporilo Hrvatsko klizanje prema dnu EU. Naime 30 milijardi eura u narednih 10 godina je veliki iznos. Ako od tog iznosa oduzmemo doprinos Hrvatske EU proračunu, koji će se kretati godišnje oko 700 milijuna eura, tj. oko 7 milijardi eura (za deset godina), tj. ostaje neto 23 milijarde za 10 godina, ili 2,3 milijarde prosječno godišnje, što je i dalje velik iznos.

Investicije (pametno strukturirane), uz pametnu politiku, instrument je kojim se zaustavlja pad gospodarstva i potiče njegov rast. Hrvatska proteklih godina investira oko 8 milijardi eura godišnje, ali previše ulaganja je usmjereno u neproduktivnu imovinu (zgrade). Za zaustavljanje pada i za rast gospodarstva potrebno je sljedećih 5 do 10 godina, godišnje oko 15 milijardi eura pametnih investicije, u okviru pametne nacionalne politike. Bez pametne politike, neće biti dovoljno niti pametnih investicija, niti oporavka i rasta. Pametna politika i pametne investicije povećavaju proizvodne kapacitete i broj dobrih radnih mjesta. Najveći problem hrvatskog gospodarstva je smanjenje proizvodnih kapaciteta, a novac iz EU-a ne može se koristiti za njihovo povećanje, nego uglavnom za poboljšanje infrastrukture i zaštitu okoliša. Hrvatskom razvoju nije prepreka loša infrastruktura, nego male i loše investicije i loša ekonomska politika koja se ne mijenja.

Grafikon 1. Bruto domaći proizvod po stanovniku, EU27 =100. (prema PPP)

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

57

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Razvoj ili zastoj?!

Sudeći po gospodarskim rezultatima, Hrvatska nije uspjela uspješno organizirati niti državu niti istraživačko-razvojni podsustav. Razvoj je prepušten slučajnosti.

Slučajnost, improvizacije i vanjske okolnosti mogu ponekad, ali rijetko, malčice potaknuti razvoj, ali uz takav razvoj zemlja će uvijek zaostajati u odnosu na one koje imaju organiziran pristup istraživanju i razvoju, u svim aktivostima: kreiranju novih proizvoda, novih tehnologija, novih poduzeća, novih djelatnosti, prilagođene ekonomske i socijalne politike.

Hrvatsko gospodarstvo je ušlo u stagnaciju osamdesetih godina prošlog stoljeća zbog krize upravljanja koja je proizišla iz krize tadašnjeg političko-ekonomskog sustava. Odvajanjem od bivše zajedničke države i osamostaljenjem, Hrvatska nije uspjela izgraditi tehnološke i ekonomske institucije koje bi bile potpora i ekonomskoj politici države i poslovnoj politici poduzetnika u stvaranju uspješnog gospodarstva, konkurentnih proizvoda, efikasnih poduzeća, suvremenih tehnologija, domaćeg kapitala, itd.

Sve se očekuje od „vanjskih elemenata“, od stranih investicija, od EU fondova, od Međunarodnog monetarnog fonda, itd. Sve to može pomoći, ali razvoja neće biti ako zemlja ne razvije sposobnost za vlastiti razvoj.

58

perspektive

Zapanjujući ekonomski „rikverc“

Tablica 1. Godišnje stope rasta i prosječna godišnja stopa rasta BDP od 2009. do 2019.

Glavni uzrok stagnacije hrvatskog gospodarstva je propadanje prerađivačke industrije. Hrvatska prerađivačka industrija propada zbog: 1. politike privatizacije koja je provedena bez regulatornih agencija koje bi osiguravale transparentnost i efikasnost ovog procesa i koja u najvećoj mjeri nije razvila suvremene poduzetnike, nego rentijere, 2. nepostojanja industrijske politike (i strategije), bez čega nema usmjerenog tehnološkog razvoja, svrsishodne reforme obrazovanja, izgradnje optimalne gospodarske i socijalne infrastrukture, 3. zbog tečaja kune i tečajne politike koja je učinila i tehnološki efikasnu hrvatsku proizvodnju neisplativom, 4. zbog dopuštanja devizne klauzule u domaćim transakcijama kojom je kuni oduzeta najvažnija funkcija, a to je mjerilo vrijednosti nacionalnog gospodarstva.

Bez te funkcije, kamate na kunu na domaćem i tečaj na svjetskom tržištu nisu mogle obavljati ulogu moćnog regulatora i stabilizatora nacionalne ekonomije, 5. pogrešna struktura investicija kojom je premalo investirano u proizvodne, a previše u neproizvodne kapacitete, 6. mirovinska reforma kojom je oduzeto postojećem mirovinskom sustavu četvrtina prihoda, u situaciji kad je dobio oko 50% više korisnika mirovina (umirovljenika), a oko 25% manje uplatitelja mirovinskog doprinosa. To je broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

59

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

povećalo proračunski deficit i javni dug te ograničilo ulaganje države u razvoj, 7. nepripremljeno pristupanje Hrvatske Svjetskoj trgovinskoj organizaciji i Europskoj uniji čime je domaća industrija nepripremljena suočila s još jačom konkurencijom a manjom direktnom i indirektnom potporom države, 8. Potpuno pogrešan pristup i odgovor na krizu koja je počela 2008. godine, i 9. Pandemija nije rasvijetlila hrvatskoj vladi pogrešnu politiku iz prošlosti, zbog čega će, po svemu sudeći, nastaviti politikom koja uništava hrvatsko gospodarstvo.

Republika Hrvatska je, uz Sloveniju bila najbolje pripremljena za tranziciju. Slovenija je svoje šanse dobro iskoristila. Slovensko političko vodstvo prihvatilo je program koji je pripremila grupa istaknutih hrvatskih i slovenskih ekonomista u okviru završetka Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije. Slovenija se danas uzdiže u Europskoj uniji. Hrvatsko političko vodstvo je međutim taj program odbacilo i Hrvatska danas tone u Europskoj uniji.

Na početku devedesetih učinjene su i velike greške u ekonomskoj politici. U uvjetima nametnutog rata počela se provoditi tajkunska privatizacija. Dvije studije priređene u Ekonomskom institutu Zagreb, na koje se trebala oslanjati i politika privatizacije i ekonomska politika, u potpunosti su ignorirane. U takvoj se situaciji počela stihijno provoditi ekonomska politika uz dominaciju, za sve zemlje u tranziciji, pogubne ekonomske doktrine ekonomskog neoliberalizma. Uslijedio je raspad sustava s posljedicom ogromnog pada proizvodnje, zaposlenosti, potrošnje, izvoza, standarda življenja i ukupnog društvenog blagostanja. Sustav radničkog samoupravljanja i samoupravni socijalizam se preko noći transformirao u divlji kapitalizam i tržišni fundamentalizam. Razina društvenog proizvoda je u svega par godina prepolovljena.

Sve to događalo se u uvjetima galopirajuće inflacije. U listopadu 1993. prihvaćen je program stabilizacije koji je u osnovi sadržavao samo instrumente antiinflacijskog programa. Inflacija je uspješno savladana ali su se, bez programa razvoja, pojavili drugi veliki problemi. To se posebno odnosi na miješanje instrumenata i ciljeva ekonomske politike U hrvatskoj monetarnoj politici je uspostavljen svojevrsni caurrency board, tj. valutni odbor, uz kontinuitet politike manje ili više fiksnog, ali precijenjenog tečaja na štetu domaće proizvodnje. Ta situacija traje sve do danas. U takvom makroekonomskom i makropolitičkom okruženju počeo se ostvarivati određeni, dosta neujednačeni, rast koji je koncem stoljeća dobio i neke recesivne oznake kada je 1999. završila s negativnom stopom rasta domaćeg proizvoda.

Trgovina umjesto proizvodnje Umjesto oslonca na proizvodnju, štednju, investicije i izvoz, što su oznake tipičnog modela privređivanja, tijekom devedesetih se razvio model privređivanja koji se oslanja na trgovinu, potrošnju i uvoz. A to je atipični model privređivanja.

Makroekonomsko okruženje i ozračje takvog modela nije stimulativno za razvoj nacionalnog gospodarstva.

60

perspektive

Grafikon 3. pokazuje razvoj svjetske ekonomije i pojedinih grupa zemalja (EU, tranzicijske zemlje Europe) i Hrvatske nakon 2008. godine. Jasno je vidljivo da je Hrvatska cijelo vrijeme ispod razine bruto domaćeg proizvoda iz 2008. godine, za razliku od ostalih zemlja.

Zapanjujući ekonomski „rikverc“

Grafikon 2. Rast bruto domaćeg proizvoda.

Indeksi BDP-a (1988=100) 210,0 200,0 190,0 180,0 170,0 160,0 150,0 140,0 130,0 120,0 110,0 100,0 90,0 80,0 70,0

50,0

1988 1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 2016 2017 2018

60,0

Slovenija

Mađarska

Slovačka

Češka

Hrvatska

Izvor: IMF,World World Economic Izvor: IMF, Economic Outlook Outlook Grafikon 2. Rast bruto domaćeg proizvoda.

Rješenje za gospodarski rast početkom 2000-ih nađeno je u državi kao velikom i u stvari glavnom poduzetniku s orijentacijom na velike investicije u infrastrukturi i to najviše u ceste. To je iz ekonomske teorije i prakse poznati model koji ima i neka karakteristika javnih radova. Ekonomska znanost je takav izlaz na teške situacije podržala ali uz jasno upozorenje da je takvo rješenje veoma ograničenog, odnosno kratkog daha.

Dva momenta su u tom kontekstu posebno važna. Prvi se odnosi na kontinuitet sve veće zaduženosti, a drugi na poznata teorijska i praktična ograničenja koja proizlaze iz optimalne stope i strukture i investicija. Bilo kako bilo, temeljem ovog modela tijekom prvih godina ovog stoljeća ostvaren je rast BDP-a od preko 4%.

Brzo poboljšavanje cestovne mreže, što je posebno pogodovalo razvoju turizma (to je svakako veoma dobro) bilo je praćeno takvim tempom rasta vanjskog duga da se on gotovo izjednačio s bruto domaćim proizvodom. Dogodilo se ono na što je ekonomska znanost od samog početka upozoravala. Nažalost u dodatku ovoj teškoj dužničkoj situaciji koja je sve više išla prema granici „prekomjernog vanjskog broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

61

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

duga“ uslijedila su i ne mala dodatna, da tako kažemo uvezene poteškoće s naslova svjetske ekonomske krize.

Hrvatska je 2005. dosegnula nivo bruto domaćeg proizvoda iz 1988., i bila iznad tog nivoa do 2011. da bi od te godine do 2015. ponovo bila ispod razine dohotka iz 1989.. U 2018. Hrvatska je dosegnula razinu iz predkrizne 2008. i bila 10% iznad razine iz 1988. godine. U isto vrijeme Mađarski bruto domaći proizvod je bio 150% iznad razine iz 1989., Slovenski 167%, Češki 175% i Slovački 205% (Grafikon 2.).

Pandemija 2020. godine vratila je razinu dohotka u Hrvatskoj u 2005..

Oporavak od krize iz 2009. u Hrvatskoj je išao sporije od većine zemalja u svijetu, ali najsporije u Europi. Tek u 2018. dosegnuli smo nivo aktivnosti iz predkrizne 2008. godine. Taj je oporavak, nažalost, najmanje ili nimalo rezultat ekonomske politike, nego drugih (najviše vanjskih) okolnosti: 1. zbog krize, smanjila se potrošnja stanovništva, pa se smanjio uvoz, 2. zbog oporavka Europe i svijeta, potražnja na svjetskom tržištu je rasla, pa tako porasla i potražnja za hrvatskim izvozom, 3. turizam u svijetu i u Europi rastao je od 2010. godine i dio tog rasta prelio se i u Hrvatsku, plus, porast nesigurnosti u nekim, nama u turizmu, konkurentskim zemljama, 4. smanjenje cijene nafte na svjetskom tržištu, i 5. smanjenja kamatnih stopa na svjetskom tržištu. Pozitivnim makroekonomskim podacima pridonijelo je i držanje državnog proračuna „pod kontrolom“. Država je smanjila kapitalna ulaganja, ali je ograničila povećanje plaća u javnom sektoru, što kratkoročno može izgledati pozitivno, ali ruši temelje dugoročno održivog razvoja. Ograničenjem javne potrošnje, ograničena je i mogućnost kreiranja radnih mjesta i razvoj gospodarstva, što je dovelo do demografskog propadanja, koje je uz financijsko, ekonomsko i socijalno, prvoklasno sigurnosno i političko pitanje.

Grafikon 3. pokazuje razvoj svjetske ekonomije i pojedinih grupa zemalja (EU, tranzicijske zemlje Europe) i Hrvatske nakon 2008. godine. Jasno je vidljivo da je Hrvatska cijelo vrijeme ispod razine bruto domaćeg proizvoda iz 2008. godine, za razliku od ostalih zemlja.

To je dosta čvrst dokaz da rezultati hrvatskog gospodarstva nisu rezultat svjetske krize nego vlastite politike.Za objektivnost analize ekonomskih podataka potrebno je uzeti duže razdoblje. U tablici 2. prikazane se stope rasta zemalja EU-a 28, i još nekih, od 2007. do 2017. godine, kao i prosječna godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda u tom razdoblju. Hrvatska je jedna od četiri zemlje koja, među navedenih četrdesetak, ima negativnu prosječnu godišnju stopu rasta gospodarstva u tom razdoblju.

„Spašava“ nas Bugarska Opći nivo razvijenosti neke zemlje i njenog gospodarstva mjeri se bruto domaći proizvodom po stanovniku. Tablica 4. pokazuje te podatke za Europsku uniju.

Bugarska i Rumunjska su jedine zemlje koje imaju niži dohodak po stanovniku od 62

perspektive

i prosječna godišnja stopa rasta bruto domaćeg proizvoda u tom razdoblju. Hrvatska je jedna od četiri zemlje koja, među navedenih četrdesetak, ima negativnu prosječnu godišnju stopu

Zapanjujući rasta gospodarstva u tom razdoblju.

ekonomski „rikverc“

Grafikon 3. Rast bruto domaćeg proizvoda, 2008=100.

225,0

KINA

205,0

185,0

165,0

TRANZICIJSKA EUROPA

145,0

125,0

AMERIKA

SVIJET

EU

105,0

HRVATSKA 85,0

2007

2008

2009

2010

2011

2012

2013

2014

2015

2016

2017

2018

2019

Izvor: (2019.), World Outlook Izvor:IMF, IMF, (2019.),World EconomicEconomic Outlook Grafikon 3. Rast bruto domaćeg proizvoda, 2008=100.

Hrvatske. Ovo su nominalni pokazatelji. Prema paritetu kupovne moći, jedino je Bugarska iza Hrvatske, a Rumunjska nas je prije nekoliko godina prestigla (Grafikon 1.)

Prosječni bruto domaći proizvod po stanovniku EU28 bio je 2017. godine 27.700 eura, a Hrvatske 11.500 eura. U 2018. i 2019. dohodak je rastao, ali je 2020. godine pao. Za približavanje prosjeku EU-a, Hrvatska treba imati tri puta veće stope gospodarskog rasta od prosjeka 27 zemalja Europske unije. Znači, ako EU raste prosječno oko 2%, što je neki prosjek proteklih godina (bez pandemije) Hrvatska, da bi držala korak s Europom, tj. da ne zaostaje, treba rasti oko 6%, a da joj se počne približavati treba rasti iznad 6%. Za takav rast treba imati koncepciju i strategiju dugoročnog gospodarskog rasta i društvenog razvoja, s politikom zasnovanom na znanstvenim dostignućima, usklađenim s hrvatskim specifičnostima u okvirima europskih i svjetskih standarda.

Tablica 3. i grafikon 4. možda najslikovitije prikazuju gospodarski razvoj Hrvatske u odnosu na prosjek zemalja europske unije u razdoblju 2000. – 2017. Prosječni dohodak po stanovniku EU narastao je s 22.900 eura u 2000. godini na 27.700 eura u 2017. godini. U istom razdoblju hrvatski bruto domaći proizvod narastao je s 8.200 eura na 11.500. eura. broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

63

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Tablica 2. EU 28: stope rasta bruto domaćeg proizvoda 2007. – 2017.

Izvor: Eurostat.

Prosjek Europske unije, uključujući Hrvatsku, porastao je za 4.800 eura, a Hrvatske za 3.300 eura. U isto vrijeme u Njemačkoj je bruto domaći proizvod po stanovniku povećan za 6.500 eura.

Kod tumačenja analiza rasta treba imati u vidu da veće, nominalne potencijale rasta imaju manje razvijene zemlje s većom nezaposlenošću. Visoko razvijene zemlje s punom zaposlenošću ne mogu izvore rasta tražiti u povećanju zaposlenosti kapaciteta i ljudi nego u najvećoj mjeri u tehnološkom napretku. Koncentracija Tablica 3. EU 28: Bruto domaći proizvod po stanovniku

Izvor: Eurostat

64

perspektive

Zapanjujući ekonomski „rikverc“

prema rastu na temelju tehnološkog napretka traži drukčiju ekonomsku politiku od one koja temelji svoj rast na većem zapošljavanju nezaposlenih, radno sposobnih ljudi.

Grafikon 4. kretanje prosječnog bruto domaćeg proizvoda po stanovniku EU 28 i Hrvatske 34

29

24

19

14

9

2007

2008

2009

2010

2011 EU 28

2012

2013

2014

2015

2016

2017

HRVATSKA

Grafikon 4. kretanje prosječnog bruto domaćeg proizvoda po stanovniku EU 28 i Hrvatske Uzroci propadanja industrije gospodarstvo je na samom dnu (ljestvice UzrociHrvatsko propadanja industrije

zemalja) Europske unije. Prema

efikasnosti (vrijednosti domaće proizvodnje po stanovniku) na trećem smo mjestu

Hrvatskoodostraga, gospodarstvo je na samom dnu (ljestvice zemalja) Europske Prema odmah iza Rumunjske i Bugarske (Tablica 4.). Istu poziciju imamo i po potrošnjiunije. po efikasnosti (vrijednosti domaće proizvodnje po stanovniku) na trećem smo mjestu stanovniku, tako da je svaka politika koja cilja na rezanje i smanjenje potrošnje direktno odostraga, odmah iza Rumunjske i Bugarske (Tablica 4.). Istu poziciju imamo i po uperena protiv hrvatskih građana, gospodarstva i države. Cilj ne smije biti smanjenje potrošnji po stanovniku, tako da je svaka politika koja cilja na rezanje i smanjenje potrošnje, nego povećanje domaće proizvodnje. potrošnje direktno uperena protiv hrvatskih građana, gospodarstva i države. Cilj ne smijeDosadašnja biti smanjenje povećanje vladajuća potrošnje, politika u svojojnego bezidejnosti uvjeravaladomaće je da je tajproizvodnje. položaj Hrvatske prirodan i da se tu ništa značajnije ne može promijeniti. To je politika navikavanja naroda da Dosadašnja vladajuća politika u svojoj bezidejnosti uvjeravala je da je taj položaj u bijedi. Takva raspada hrvatskog države u suvremenom Hrvatskeživiprirodan i dapolitika se tudovodi ništadaznačajnije ne društva možei promijeniti.

To je politika smislu, što je svaki dan sve vidljivije. navikavanja naroda da živi u bijedi. Takva politika dovodi da raspada hrvatskog društva i države u suvremenom smislu, što je svaki dan sve vidljivije.

Mora li tako biti? Je li to neki „prirodan“ položaj? Ima li Hrvatska prirodna i objektivna ograničenja da je to što danas imamo i živimo jedino moguće?

Po svim „resursnim“, „tehnološkim“, „ekonomskim“, „obrazovnim“, i sl. procjenama, ne postoji niti jedan objektivni razlog da se Hrvatska nalazi na dnu Europske unije.

Ne postoje objektivni razlozi takvoj situaciji, već postoji jedini subjektivni razlog, a to je loša i nesposobna politika!

Gledajući usko, ekonomsko-politički uzroci ovakvog stanja hrvatskog gospodarstva je pogrešna politika koja je provođena proteklih dvadesetak godina. Uz pogrešnu broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

65

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Tablica 4. Proizvodnost po radniku i po satu rada

politiku, velika prepreka razvoju hrvatskog gospodarstva je nepostojanje industrijske politike. Najveći štetni udar na hrvatsko gospodarstvo i gotovo ga uništile prouzročile su: politika privatizacije, tečajna politika, politika devizne klauzule, politika mirovinskog sustava i investicijska politika. Ovih pet politika guše hrvatsko gospodarstvo tako da i poneki dobri ekonomsko- politički potezi ne mogu dati značajnije ukupne rezultate.

Veći je broj razloga propadanja hrvatske industrije. Naravno, to ne podrazumijeva borbu za očuvanje stare industrije i proizvoda koji više nisu prihvatljivi tržištu, nego usvajanje novih proizvoda i novih tehnologija, kojima se efikasnije proizvode „stari“ proizvodi i stvaraju novi. To nije zadatak tržišta. Tržište samo ocjenjuje koji je proizvod bolji. Proizvod se stvara u „nevidljivom“ području državnih institucija i razvojno-istraživačkih odjela u kompanijama, koji se nalaze „ispod“ tržišta. U državnim okvirima to je izgradnja gospodarske i socijalne, fizičke i institucionalne infrastrukture, obrazovanje, organizacija istraživačkih i razvojnih instituta, inovacijskih centara, čiji rad rezultira razvojem novog proizvoda do prototipa, različitih vrsta agencija, direkcija i zavoda čiji je zadatak potpora razvoju proizvoda, tehnologija, poduzetništva i tržišnih uvjeta za ukupni razvoj nacionalnog gospodarstva.

Hrvatska ekonomska politika je nakon osamostaljenja devedesetih godina prošlog stoljeća prešutno prihvatila neoliberalističku politiku nemiješanja u gospodarstva, iako je to u suvremenim uvjetima temeljna državna, politika, uz sigurnosnu i 66

perspektive

Zapanjujući ekonomski „rikverc“

socijalnu. Hrvatsko gospodarstvo je prepušteno nesmiljenoj, puno razvijenijoj, stranoj konkurenciji koja ima neograničenu potporu svojih vlada i politike. Industrijsku politiku, koja je u suštini politika razvoja gospodarstva, Hrvatska nikad nije imala niti je danas ima. Bez industrijske politike, fiskalna dijelom, a monetarna u potpunosti su bez orijentira.

Sve razvijene zemlje i one koje se razvijaju imaju pet temeljnih ekonomskih politika: 1. Gospodarska, odnosno, industrijska politika, koja daje odgovor na pitanja: što proizvoditi, kako proizvoditi (s kojim obrazovanjem i s kojom tehnologijom?) i za koga proizvoditi. Hrvatska nema industrijsku politiku.

2. Politika upravljanja nacionalnim prostorom s politikom ravnomjernog regionalnog razvoja, koja daje odgovor na pitanje kakvu je fizičku i institucionalnu infrastrukturu potrebno izgraditi da bi se u svakom dijelu Hrvatske isplatilo raditi, proizvoditi i izvoziti i bilo ugodno živjeti? Hrvatska nema takvu politiku.

3. Politika javnog sektora, koja daje odgovor na pitanje koje su javne usluge i javna dobra potrebni za gospodarski i socijalni razvoj. Hrvatska nema takvu politiku.

4. Politika javnih financija, odnosno fiskalna politika, kojom se financiraju prve tri politike. Kako u Hrvatskoj prve tri politike ne postoje, onda ni hrvatska fiskalna politika ne može biti razvojna!

5. Monetarna politika mora osigurati dovoljnu i kvalitetnu ponudu novca za građane, poduzetnike i državu, odnosno treba financirati prethodne četiri politike. A kako prethodno navedene temeljne ekonomske politike, osim fiskalne, ne postoje, onda monetarna politika ne može biti najjača razvojna politika što u svim razvijenim zemljama jest.

Prepreke promjeni politike Negativni razvoj gospodarske situacije u Hrvatskoj nakon osamostaljenja nameće najmanje dva pitanja: 1. zašto je na samom početku, odnosno, u ključnih prvih desetak godina usvojeno previše pogrešnih politika i izostanak potrebnih politika, 2. zašto se politike ne mijenjaju kad svi bitni podaci pokazuju da hrvatsko gospodarstvo tone na dno Europske unije? Najčešći izgovor, ili prvi odgovor je da je glavni uzrok zaostajanja Hrvatske rat, a kao drugi razlog se navodi kasno priključivanje Europskoj uniji. Oba odgovora su izgovori i više politikantski a manje stručni. U (komparativnoj) analizi razvoja hrvatskog gospodarstva mogu se uzeti različita razdoblja ili „baze“: 1. Ako se općenito analiziraju rezultati tranzicije, onda je najbolje uzeti za početnu, ili baznu godinu, 1988. zadnju, koliko-toliko još uvijek „normalnu“ godinu socijalističkog sustava. 2. Ako se želi u analizi ukloniti direktne posljedice rata, onda je za baznu godinu dobro uzeti 2000. godinu, 3. Ako se želi analizirati reagiranje i efikasnost Vlade na krizu iz 2008/09. godine, onda se za

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

67

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

baznu godinu treba uzeti 2008. godina koja je najvećim dijelom (do rujna) bila normalna, predkrizna, godina, 4. Za analizu efekata priključenja Hrvatske Europskoj uniji, bazna godina bi bila 2012., i 5. Za politiku odgovara na pandemiju koja je počela 2020. godine, za baznu godinu trebalo bi uzeti 2019. ili prosjek za razdoblje od 2015. do 2019. godine.

Još je rano za analizu efekata mjera za saniranje šteta od pandemije. To će vrijeme pokazati, makar se već danas, na temelju ekonomske znanosti, mogu dosta dobro procijeniti efekti dosadašnjih mjera. Budući da je gospodarstvo otvoreni sustav i da će narednih godina doći još dosta egzogenih (vanjskih) i endogenih (unutarnjih) utjecaja treba pričekati na reagiranje Vlade i mjeriti efekte u stvarnom vremenu.

Međutim, ako se analiziraju bilo koja navedena četiri razdoblja, efekti hrvatske ekonomske politike su loši kako je to djelomično prikazano u analizi u ovom tekstu.

Razlozi su višestruki i nisu samo u području ekonomske politike, makar su sva područja politika međusobno čvrsto vezani. Ako se ostane samo na području ekonomske politike mogli bi se identificirati sljedeći uzroci: 1. Neznanje donositelja ekonomske politike, 2. Uz neznanje, rješenje i opravdanje za politike se našlo u preporukama međunarodnih institucija i drugih vanjskih tijela, 3. Ideološka zaslijepljenost, na nivou religije, kao drugo opravdanje ili pokriće za neznanje, 3.

Neshvaćanje i nerazumijevanje važnosti izgradnje suvremenih institucija i suvremene države, 4. Grupni interesi na štetu društva i države, 5. Privatni interesi na štetu društva i države i 6. Namjerno nanošenje gospodarske štete novoj hrvatskoj državi.

Za prvo razdoblje bi se možda mogli na ovaj način opisati uzroci tonjenja hrvatskog gospodarstva prema dnu EU-a. Međutim, dugoročne posljedice takve politike prvih desetak godina su puno veće. Nove generacije su se odgojile da su te politike bazirane na ekonomskoj znanosti iako nemaju nikakve veze sa znanošću.

Naprotiv, u punoj suprotnosti su s njom. Zapravo, u Hrvatskoj se pojavila ekonomska „znanost“ koja je opravdavala, a ne kritički analizirala mjere ekonomske politike.

Na taj način propadanje gospodarstva povuklo je za sobom i razvoj ekonomske znanosti. Gospodarstvo se s pametnom politikom može brzo oporaviti, ali za razvoj ekonomske znanosti treba puno duže vrijeme. To je danas najvidljivije po dokumentima koje Vlada kreira u okviru „ekonomske“ politike: Strategija 2030, Strategija usvajanja eura, Nacionalni plan oporavka, i sl. koji ne zadovoljavaju niti jedan uvjet ekonomske znanosti. Može se reći da Hrvatska gospodarski propada od kada je hrvatska politika prekinula vezu s hrvatskom ekonomskom znanošću.

Nažalost, budući da to traje predugo, nije to samo loše za hrvatsko gospodarstvo, nego je to gurnulo hrvatsku ekonomsku znanost na niske grane. Za oporavak hrvatske ekonomske znanosti trebat će puno sreće i vremena.

68

perspektive

HRVATSKA TURISTIČKA PROTURJEČJA

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija U okolnostima epski dugog prijelaza iz tranzicije u fazu konkurentnosti nameće se pitanje zašto naše političke elite nisu pokazale više odlučnosti u stvaranju uvjeta da nam model turizma bude ekonomičniji, rentabilniji i dugoročno održiv.

Piše: Miroslav Dragičević1 U 60 godina moderne povijesti turizam u Hrvatskoj imao je dvije logičke razvojne faze. Onu socijalističku od 30 godina gdje je uz potporu socijalističke države na netržišni način stvorena jaka materijalna baza turizma (od jadranske magistrale pa do hotela, kampova i kapaciteta socijalnog privatnog smještaja uglavnom domicilnih stanovnika na obali. U drugoj, kapitalističkoj fazi, odvijala se borba za naslijeđenu socijalističku imovinu putem privatizacije uz njeno restrukturiranje te snažan proces razvoja poslovno orijentiranog privatnog smještaja.

Budući da je Hrvatska danas u fazi povijesnog prijeloma iz tranzicije u fazu konkurencije gdje političke elite na mnogo odgovorniji i transparentniji način moraju odgovarati na pitanja upravljanja državom i njenim bogatstvom, logično se postavlja pitanje je li povijesno uspostavljeni model turizma za Hrvatsku podoban i dugoročno održiv. Tim više što ulazimo u sve oštriju globalnu utakmicu s aspekta pandemijskih problema globalnog turizma. U tom je kontekstu važno barem razumjeti što je aktualna bilanca našeg turizma s pozicije njegova 60-godišnjeg razvoja u različitim političkim i makroekonomskim uvjetima.

Zahvaljujući investicijama i izgradnji menadžmenta, došlo je do određenog ali ne potrebnog i mogućeg rasta kvalitete. Ostala je sezonske struktura proizvoda, to jest dominacija kupališnog obalnog proizvoda. Hoteli i resorti kao ključni generatori

1

Autor je senior partner tvrtke Horwath HTL i ekonomski analitičar

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

69

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

dodane vrijednosti još uvijek ne prelaze 14% ukupne turističke ponude. Hrvatska nije razvila turističku infrastrukturu koja bi potakla poslovanje izvan ljetne sezone budući da se 85% noćenja odvija u tri ljetna mjeseca (od lipnja do rujna) uz izražen trend stagnacije.

U posljednjih 30 godina nisu građeni novi nego dominantno obnavljani naslijeđeni hoteli i kampovi, a rast novih kapaciteta privatnog smještaja je dostigao gotovo 65% ukupne smještajne ponude. Od 1,1 milijun smještajnih kapaciteta 85% je usmjereno na poslovanje od 100-tinjak dana s dinamikom rasta.

Takav jednosmjerni sirovinski koncept turizma na modelu korištenja plaža i morske obale, koji nije zabilježen u Europi, uvjetovao je nisku produktivnost turističkog gospodarstva – potrošnja i prihodi po gostu- gdje je Hrvatska na samom začelju Europske Unije. Ovakav je ishod razvoja turizma rezultat specifične političke ekonomije razvoja turizma u našim uvjetima, a napose tijekom zadnjih 30 godina.

Riječ je o karakterističnim neuređenim tranzicijskim uvjetima razvoja (modeli privatizacije, bespravna izgradnja, korupcija, destimulativna porezna politika, neefikasna urbanistička regulacija, nedostatak poticaja u razvoju rizičnih investicija i dr.).

Nasuprot takvoj situaciji imamo apsurdno visoku ovisnost o turizmu u smislu njegova doprinosa nacionalnom BDP-u (16-18% ovisno o izračunima). Ovakav nisko produktivni i rentijerski turizam za koji su različitim proklamacijama i strategijama nagovještavane snažne strukturne promjene ne samo da opstaje kao proces nekontrolirane potrošnje nacionalnih prirodnih i kulturnih resursa nego i negativno utječe na razvoj drugih ekonomskih aktivnosti s mogućom dodanom vrijednosti za ekonomiju i društvo. Hrvatskom stanovništvu su političke elite omogućile masovno bavljenje turističkim iznajmljivanjem bez realnog oporezivanja i bez zapošljavanja, čime je istisnut interes za inovacijama i razvojem poslova više dodane vrijednosti u drugim djelatnostima. To već duže vrijeme zapravo vuče Hrvatsku unazad umjesto unaprijed na ljestvici razvoja unutar članica EU-a mjerenu GDP po stanovniku.

I što je najbitnije niti političke elite niti običan puk ne zabrinjava činjenica da smo najnerazvijenija zemlja Europske unije i da već više od dvadesetak godina stagniramo na razini BDP per capita od oko 13 tisuća eura.

Tek je pojavom COVID-a otvorena rasprava te je stvorena prividna suglasnost da nije prihvatljiv poslovni model turizma koji obilježava tako jak sezonski pritisak na infrastrukturu i prirodna bogatstva, nedovoljan i neadekvatan razvoj nacionalnih ljudskih resursa za turističku industriju (plaće, razvoj karijera, kvantitativni manjak zbog odlaska u inozemstvo), te konačno nekontrolirani razvoj neoporezovanog rentijerstva s negativnim utjecajem na razvoj vrijednosti i raspolaganja nekretninama na turističkom prostoru Hrvatske. Porezni prihod od jednog zaposlenog u hotelskoj industriji višestruko nadmašuje porezne prihode s naslova iznajmljivanja u privatnom smještaju.

70

perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

Po tko zna koji je put otvoreno pitanje promjene sirovinske i rentijerske paradigme razvoja hrvatskog turizma u model razvoja sa značajno višom dodanom vrijednosti nego do sada.

U praktično-funkcionalnom smislu postavljaju se pitanja: – Promjene današnje smještajne strukture koja je u smislu stvaranja dodane vrijednosti najnepovoljnija na svijetu; – Promjene strukture stvaranja prihoda na način da se baziraju na kvaliteti i cijeni, a ne na rastu noćenja i kvantiteti jeftinog smještaja; – Uvođenja transparentnog oporezivanje djelatnosti iznajmljivanja smještaja; – Uvođenja jasne i transparentne urbanističke i građevinske regulacije; – Političkog i vrijednosnog afirmiranja koncepta održivog turizma koji stvara produktivno bogatstvo za Hrvatsku na dugi rok.

Da bi bila uspješna ili barem uspješnija u europskoj konkurenciji država, Hrvatska mora posegnuti za nužnim korekcijama povijesno uspostavljenog modela razvoja turizma koji je upravo zbog spomenute sirovinske i rentijerske paradigme na izravan i neizravan način razaralo društvo i ekonomiju, a što je danas vidljivo na općim indikatorima razvoja ekonomije gdje smo na samom začelju Europe.

To ne znači da trebamo destimulirati turizam kao svoju stratešku kartu i suštinsku prednost u odnosima sa zemljama EU-a. U tom smislu za očekivati je da će razvoj nove kulture ponašanja naših političkih elita brže nego se mislilo osvijestiti nužnost podizanja turističke isplativosti Hrvatske u odnosima s europskim, ali i globalnim tržištem.

Besperspektivno ugrožavanje prostora i kulturne baštine Trebalo je proći oko 400 godina da se globalno dostigne brojka od milijardu međunarodnih putovanja do 2000 godine. Očekuje se međutim da će se u novim uvjetima u 30 godina pojaviti dodatna milijarda putnika. Ako je bilanca 2017. godine bila 1,3 milijarde putnika, ostaje do 2030 godine ulazak dodatnih 700 milijuna ili nešto manje s obzirom na mali zastoj uslijed COVID-a 19. S kvantitetom rasta dakako dolazi i do diverzifikacije strukture turizma, pa je zemljama ponuđačima turističkih usluga ostavljena mogućnost da se same izbore za svoju poziciju na tržištu u smislu kako količine tako i kvalitete turizma.

Općenito se pred globalno upravljanje turizmom postavljaju izazovi prilagodbe ponude prema fenomenologiji rasta i transformacije turističke potražnje. U tom kontekstu se sve više otvaraju pitanja održivosti razvoja turizma na dugi rok a održivost se sve više ističe kao temeljni cilj nacionalnih turističkih politika. Posebno zbog sljedećih razloga: broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

71

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

• Sigurnost u širem smislu kako zbog terorizma tako i drugih sigurnosnih aspekata povezanih s masovnim kretanjem ljudi je sve postaje pretpostavkom za održivost turizma na globalnoj sceni; • Upravljanje putovanjima na mjestima gužvi ( aerodromi, ceste, luke i kolodvori); • Odgovor na krizna stanja nakon disruptivnih događaja (primjeri Tunisa, Egipta, Grčke ili Turske zadnjih godina) je prije svega pitanje održivosti turizma. Pitanje tržišne ravnoteže putovanja važan je strateški aspekt upravljanja turizmom koji se dugoročno ne može razvijati na preraspodjeli temeljem privremenih kriznih stanja; • Daljnje učenje i razumijevanje koncepta i ciljeva održivosti, što sadrži promjene obrazaca ponašanja u proizvodnji, potrošnji, upravljanju kapacitetima i zasićenjem destinacija, odgovorima na klimatske promjene, nadolazeće nove tehnologije i napose nove izvore energije; • I konačno, promjena ukupne upravljačke paradigme turizma na razini destinacija koja mora biti odgovorna, inkluzivna, međusektorski koordinirana, temeljena na objektiviziranoj statistici i iznad svega pravednoj poreznoj politici.

Prethodna pitanja i izazove kao i recentni utjecaj COVID krize na dugoročnu održivost turizma Hrvatska mora shvatiti kao racionalnu priliku za promjenu naslijeđenog obrasca razvoja turizma. Krajnji je čas da se djelatno suočimo s jasnim trendovima koji nas na to tjeraju, a mogu se sažeti na sljedeći način:

72

Masovni turizam s gužvama i sezonskim pritiskom na prostor i infrastrukturu nema više perspektivu nigdje na svijetu (higijensko-zdravstveni aspekt ovog i mnogih potencijalnih virusa u budućnosti).

Potražnja za visoko kvalitetnim smještajem (hoteli, vile i luksuzni kamping) kao i destinacijama koje imaju kulturu upravljanja prirodnim i stvorenim okruženjem pokazuje se rezistentnom na djelovanje krize. Kvalitetno, zdravo, očuvano, čisto, uljudno i prilagođeno potrebi privatnosti potrošača je nešto što se traži i što će se tražiti sve više.

Hrvatska kao prometno dostupna destinacija ima geostratešku prednost za sofisticirano tržište od najmanje 250 milijuna ljudi u desetak zemalja koje nas okružuju. Kao dio EU ima dakle svoje prirodno komercijalno i poslovno tržište s kojim konačno mora pronaći svoj inteligentan potencijal razmjene. Osim Slovenije i Slovenaca, koji u Hrvatskoj posjeduju oko 120 tisuća vikendica i apartmana, još uvijek nismo ponudili drugim tržištima znatnije mogućnosti ulaganja u turističke nekretnine i na taj način povećali otpornost turizma poslovanjem u većem dijelu godine. Ova su tržišta već oko 60 godina naša dominantna komercijalna tržišta koja Hrvatsku doživljavaju kao svojim izlaskom na Mediteran. Logično je da ih Hrvatska jače integrira ne samo kao komercijalno nego i kao tržište nekretnina za koji prema svim istraživanjima postoji veliki interes. Primjer otoka Vira do jučer najnegativnijeg oblika pretjerane i nekontrolirane izgradnje, koji perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

se transformirao u uređenu i uljudnu destinaciju turističkih nekretnina s više od 50% udjela stranaca, dokaz je da se u Hrvatskoj može raditi transparentna ekonomija i s turističkim nekretninama.

U nekim pak destinacijama Hrvatska već ozbiljno razvija visoko kvalitetan turistički proizvod (Rovinj, Lošinj, Dubrovnik, Hvar, Šibenik, Zadar i dr.) koji se pokazuje unosnijim i održivijim od tradicionalnog masovnog turizma. Time se nedvojbeno otvara prostor za aktivniju promociju Hrvatske kao nove europske destinacije visokog stila koja ima različite proizvode gdje je visoka kvaliteta doživljaja kao na Azurnoj ili Ligurskoj obali sasvim normalna stvar. Zaboravljamo da se u zemljama istočne Europe sve više stvara tržište koje to prepoznaje, koje već ima kulturu putovanja i što je najvažnije ima sve više novca pa time sve više teži europskim luksuznim lifestyle sadržajima i doživljajima.

COVID-19 kriza tjera države na razvoj zelene i ruralne ekonomije s novim organskim standardima poljoprivredne proizvodnje i lokalnog plasmana.

Hrvatska se još uvijek muči s implementacijom ovog koncepta kojeg su odavno uvele Toskana, Provansa, Umbrija, Štajerska i mnoge druge europske regije.

Ovdje nije samo riječ o poticanju koncepta samodostatnosti poljoprivredne proizvodnje u uvjetima ove i možebitnih sličnih kriza nego i brendiranja naših poljoprivrednih proizvoda kroz turizam što su odavno odradile druge europske zemlje i regije.

Iskoraci u online tehnologijama i digitalnoj distribuciji su conditio sine qua non za naše turističko gospodarstvo, posebno ako se konačno usmjeri na konkurentsku strategiju više i visoke dodane vrijednosti. Ovdje nije samo riječ o poslovnoj strategiji nego o kulturi ponašanja za novo vrijeme gdje Hrvatska općenito a u turizmu posebno ima golemi prostor za napredak pa su COVID-19 izazovi samo poticaj u tom pravcu.

Da bi dugoročno opstale turističke se destinacije moraju orijentirati na višu kvalitetu i održivost, a ova je kriza izravan poziv na odgovorno upravljanje destinacijama. U tom kontekstu je kontrola ponašanja dionika u turizmu kao ekonomskim korisnicima javnih kulturnih i prirodnih dobara prije svega odgovornost javnih vlasti i države, što je bitno izostalo u proteklom vremenu tranzicije. Ponašanje dionika u turističkom lancu vrijednosti nužno je podvrgnuti daleko većoj kontroli i odgovornosti, kako na području tehničkog kapaciteta izdržljivosti/nosivosti (pitka voda, otpadne vode, kruti otpad, parking, i sl.) kao i tržišnog kapaciteta i razine zadovoljstva vezanog uz broj gostiju po jedinici prostora, količini i kvaliteti izgradnje po jedinici prostora u urbanim naseljima i slobodnim prostorima.

Promjena naše turističke razvojne paradigme prije svega je povezana s promjenom ukupne kulture vladanja / upravljanja naših političkih elita. Nakon 30 godina iskustva tranzicije, čiji rezultati u sferi gospodarskog i društvenog razvoja ne samo da nisu primjereni nego su zapravo najgori unutar Europske Unije,

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

73

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

ukazuju na to. Pitanje je dakle vremena konačnog sazrijevanja političkih elita i demokratskih procesa koji će konačno omogućiti da se vladanje/upravljanje državom konačno usmjeri prema javnom dobru i nacionalnom interesu pa da se onda i turizam kao hrvatsko najveće bogatstvo usmjeri stvaranju bitno više dodane vrijednosti nego je to bio slučaj dosada.

Ključni izazovi i realne opcije Ako se prihvati teza da se turizam kao biznis upotrebe javnih i kulturnih dobara razvijao spontano, neodgovorno i bez adekvatne javne politike te je završio kao neproduktivni rentni posao (neovisno o njegovu značaju za narod i državu danas), onda se pitanje njegovih današnjih ključnih izazova u osnovi svodi na sljedeće: – Hrvatska nema dovoljan broj konkurentskih turističkih proizvoda s mogućim pozitivnim utjecajem na promjenu sezonske smještajne strukture. Uz to ima pritisak na opću infrastrukturu tijekom kratke sezone i neadekvatne turističke prihode s obzirom na broj dolazaka i noćenja; – Hrvatska je investicijski nekonkurentna za razvoj novih hotela te smještaja i proizvoda više kvalitete, a uz to ima i teškoće u usklađivanju poreznog tretmana turističke industrije s jedne i investicijskog poticanja s druge strane. Nema konkurentske uvjete poslovnog okruženja za turističko gospodarstvo, ne posjeduje međunarodno prepoznatljive poslovne modele za ovu industriju niti ima odgovor na model razvoja i upravljanja radnom snagom u turizmu; – Još nije riješila tretman turističkog zemljišta, koncesija u turizmu, upravljanja javnim dobrom, planiranje i urbanističku regulaciju te napose nema fizičkog kapaciteta podnošljivosti turizma u turističkim destinacijama, čemu ne pridonosi niti zaostali i glomazni model destinacijskog upravljanja u turizmu; – Još nije odlučila o svom nacionalnom i turističkom brendu za izgradnju dugoročnog turističkog imidža; – Poljoprivreda i ostale industrije još uvijek ne znaju što mogu očekivati od turizma i turističke industrije na dugi high value ili low cost razvoj, to jest opsluživanje turizma putem stranih niskobudžetnih trgovačkih lanaca ili pak putem OPGova; – Hrvatska nije odlučila o strategiji razvoja otoka i brdsko-planinskih područja i unutar toga odredila jasnu poziciju turizma; – Nije odlučila treba li joj vlastita aviokompanija za turizam ili će je prodati i svoj tržišni avio potencijal dati međunarodnim kompanijama; – Još nema ideje što će i kako pregovarati s Europskom unijom vezano za dugoročni razvoj turizma kao niti bilateralnih dogovora s pojedinim državama o međusobnim interesima u odnosu na turističku industriju.

74

perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

Stoga pred Hrvatskom danas stoje tri logične poslovne opcije razvoja/rasta , pa se ponovno postavlja pitanje odgovorne politike koja bi morala razmotriti i preuzeti odgovornost za željeni smjer.

Prva je opcija kontinuiteta koja u osnovi znači produžetak predkriznog ponašanja gdje se bez kontrole grade smještajni kapaciteti bez dodane vrijednosti i bez mogućnosti poslovanja tih kapaciteta izvan dva do tri ljetna mjeseca. Međutim zbog krize, eksternih promjena na tržištu i već zabilježenih trendova izgradnje kvalitetnih kapaciteta u zaleđu kao i sve odgovornije javne politike koja više neće dopuštati kaos i bezvlađe, ova je opcija malo izvjesna. Naime, nije više moguće očekivati toliko veliku proliferaciju nelegalne ili pak nekontrolirane privatne izgradnje temeljene na rentnom poslovnom modelu.

Druga je opcija aktivnog yieldinga postojećeg poslovnog modela i poticanje brownfield ulaganja kojim će se pokušati podići prihodi na postojećoj smještajnoj strukturi. Regulacijom i porezima zaustaviti rast nove sezonske smještajne ponude, broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

75

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

a poticajima ohrabriti rast novih oblika cjelogodišnje ponude i stimulacije kvalitete.

Ova je opcija dominantno oslonjena na lokalnu to jest „insajdersku“ strukturu igrača kao i postupne ulaske novih globalnih igrača temeljem exita prve generacije vlasnika. To je dakle prijelazna faza u trajanju do desetak godina koja znači da se dovršavaju misije inicijalnih igrača, da ulaze novi koji znaju, inoviraju i mogu preuzeti rizik. To istodobno znači da se Hrvatska u smislu razvoja poslovnog okruženja za turizam sve više globalno otvara i prestaje biti ksenofobična zemlja s barijerama ulaska temeljem teza da svoje obiteljsko srebro treba zaštiti i očuvati za vlastite sinove i njihova pokoljenja. Ne treba zaboraviti da je na toj je tezi nastalo oko 800 tisuća kreveta u sobama i apartmanima, a taj biznis niti s poreskog niti s urbanističkog a niti s aspekta zapošljavanja i razvoja kadrova nikad nije postao transparentnim.

Prema tome, ova je faza iako vrlo izgledna zapravo faza otrežnjavanja i osvješćivanja da smo pretjerali u nekontroliranom korištenju prirodnih i kulturnih potencijala što u primjerenoj mjeri ne pridonosi nacionalnoj ekonomiji ali pridonosi onima koji nekontrolirano i netransparentno zidaju i iznajmljuju. A oni su izgleda brojni i oni su glasači kojima se podilazi bez obzira na cijenu koju na kraju plaćamo kao nacionalna ekonomija.

Treća je opcija pokretanje radikalnog iskoraka u razvoju novih proizvoda i fokus na cjelogodišnje poslovanje temeljem jačeg ulaska globalnih igrača i na razvoju mixed use to jest sustainable living projekata. To dakako pretpostavlja i snažnu transformaciju sadašnjeg privatnog smještaja u poslovanje malog hotelijerstva uz brojne druge inovacije i promjene naslijeđenog ponašanja. Riječ je zapravo o stvaranju turističke industrije u pravom smislu te riječi, po modelima brojnih manjih zemalja s ograničenim demografskim, prostornim i socijalno-kulturnim potencijalima. Ova opcija istodobno znači i jačanje vlastite avio kompanije, recimo po uzoru na Singapur, postavljanje investicijskih stimulacija, liberalizacije tržišta nekretnina i uvođenja novih poslovnih modela upravljanja turističkim nekretninama.

Ova je opcija uz postojeću oslonjena i na novu investicijsku poslovnu strukturu i velike globalne ulagače i nije moguća na kratki rok. Kupnja Hotela Blu Sun kao i Liburnija Hoteli od strane globalnih igrača samo je prva naznaka globalizacije naše turističke ponude nakon gotovo tridesetogodišnje insajderske faze razvoja turizma.

Nema nikakve sumnje da je na srednji rok moguće očekivati pozitivne efekte druge opcije, uz možda ulazak nekog od velikih igrača na možebitnim urbanim mixed use projektima uz obalu na području Šibenika, Pule, Zadra, Dubrovnika i sličnih oko 20-tak hrvatskih destinacija s globalnom komercijalizacijom, koju opslužuje sustav postojećih i možda nekih novih aerodroma.

Strategija bez učinka Hrvatska je na početku izrade nove razvojne strategije turizma. Prošla strategija koja je usvojena u Saboru bez glasa protiv, ne samo da nije realizirana nego su 76

perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

zabilježeni negativni trendovi u odnosu na prijedloge strategije. To se ponovno i jedino može dovesti u vezu s kulturom vladanja i načina upravljanja turizmom gdje javni dugoročni interes još uvijek nije moguće štititi, odnosno s tezom da se u ovoj zemlji teško može upravljati dionički osjetljivim aktivnostima.

Ako smo na srednji rok osuđeni na tzv. Strategiju „Yieldinga“ postavlja se pitanje da li je i kada moguće u tom vremenu čekanja na velike promjene doživjeti neki značajniji iskorak s većim luksuznim projektima tipa Kupari i Hvar (Four Seasons) Brijuni (Marrott i Ritz Carlton), Muzil u Puli (nekoliko različitih brandova) ili pak Tri Sestrice (veći broj brandiranih hotela, golfovi, marina i sl.) Da li će se i kada dogoditi osvještavanje naših političkih elita, a time i protočnosti sustava da takve projekte prvo probavi a onda i realizira. U sljedećih pet do deset godina je ipak najrealnije očekivati da će rast kvalitete postojeće ponude dizati prosječni i ukupni prihod u turizmu te presuđivati tko će i na koji način opstati u biznisu. Ipak je malo vjerojatno da neće doći do barem pojedinačnih iskoraka s projektima koji mijenjaju naslijeđenu kulturu našeg turizma. Poglavito stoga što je već vidljiva sezona promjena, makar i na malom uzorku sadašnjih exita postojećih igrača, što obećava.

Ako se želi odmaknuti od sirovinskog i rentijerskog modela sezonskog turizma Hrvatska mora ući u djelatne promjene ponašanja aktera u turizmu. Budući da je riječ o naglašenoj dioničkoj ekonomiji i interesima koji su zbog tranzicijskog kaosa i sprege s političkim elitama Hrvatsku doveli u apsurdnu situaciju da turizam znači sve, a njegova produktivnost je među najnižima u svijetu, to neće biti nimalo politički lak zadatak.

Razmotrimo stoga ukratko o kakvim je zapravo ključnim operativnim strategijama promjena riječ?

Kad je riječ o novoj viziji to jest novoj paradigmi razvoja turizma naše najviše političko vodstvo mora prvo senzibilizirati i jasno obrazložiti potrebu napuštanja sirovinskog i rentijerskog modela turizma sa svim potrebnim intervencijama koje to prate. To nije lako jer kad se politika svede na govor argumenata i istine nastaju različite nelagode i konflikti. Dakle vodstvo zemlje jedino može staviti nacionalne i javne interese u prvi plan a što onda prati djelatna nacionalna politika, regulacija i kontrola. Pretpostavka je dakle da je hrvatska vlast konačno sazrela i sposobna napustiti populizam, korupciju, klijentelizam i druge bolesti iz prethodne faze tranzicije i s istinskom analizom naslijeđa osigurati prostor za promjene. To je posebno važno učiniti sada jer se trenutno u kontekstu zaštite od COVID-a vode neplodne rasprave o ulozi turizma, njegovoj dominaciju u nacionalnom BDP-u, njegovu oporavku, državnoj pomoći i tome slično. A pri tome se ponovno izbjegavaju rasprave o karakteru i tipu turizma koji Hrvatska zbog svojih prednosti i ograničenja mora preferirati. Naime ovdje je riječ o pukom pitanju i uvjerljivom odgovoru treba li Hrvatskoj na dugi rok turizam kao generator rasta nacionalne ekonomije i aktivan kreator proračunskih prihoda?

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

77

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Takvu raspravu i eventualni dogovor o suglasnosti mora slijediti jasan i nedvosmislen plan razvoja proizvoda u hrvatskom turizmu jer su zapravo svi problemi i nedostaci izvedeni iz vremenski ograničenog i jednoznačnog turističkog proizvoda na kojim je osnovama došlo do snažnog povećanja sezonske ponude turističkog smještaja.

Hrvatska mora konačno utvrditi koliki su njeni realni argumenti za turističko poslovanje u dužem razdoblju godine. Ne ulazeći u raspravu ima li i u kojoj mjeri Hrvatska tržišne potencijale i sposobnost da razvije međunarodno relevantan kongresni turizam, incentive turizam, zdravstveni turizam, ruralni turizam, turizam kratkih boravaka ili kulturnih tura na način da postanu jaki izvori komercijalizacije to jest biznisa, postavlja se pitanje je li uopće moguće to postići internim snagama ili pak jakom strategijom internacionalizacije i otvorenosti internacionalnom kapitalu po uzorima drugih (Malta, Tajland, Singapur, Španjolska, odnedavno Grčka i Cipar. Ili pak nekom pametnom mješavinom jednog i drugoga. Međutim napraviti nove i atraktivne turističke proizvode nije lako bez jakog utjecaja države (porezni i investicijski poticaji i financijska bespovratna pomoć). Nisu se ni hoteli u inicijalnoj fazi na Jadranu gradili bez državne pomoći, kao što Austrija ili Mađarska svoje terme nisu razvijale bez pomoći Europske unije. Singapur i Tajland svoj zdravstveni turizam nisu razvili bez izravne državne intervencije. Ovdje je riječ o krupnim političkim pitanjima i adekvatnim odlukama od kojih se iz neznanja ili neshvaćanja u Hrvatskoj još uvijek bježi. Jer iza takvih odluka stoje izazovi financiranja, ulaska međunarodnih igrača, dolaska većeg broja stranih radnika i brojnih drugih strateških odluka za koje očito Hrvatska još nije sazrela. I što je još važnije iza takvih odluka stoji pitanje znanja upravljanja državnih institucija. Kad je riječ o turizmu dosada ne samo da je izostalo znanje nego nije postojao interes ili tržište za ta znanja.

Ako se pak bar u naznakama može dati odgovor što u datim uvjetima Hrvatska može i treba odnosno ne treba preferirati to jest podržavati u odnosu na naslijeđenu praksu, za početak može navesti sljedeće: ∘ Razvijati nove hotele i ljetovališta visoke i luksuzne kvalitete 4 plus i 5 zvjezdica, putem poslovnog modela Mixed use resorta; ∘ Reducirati i konvertirati razvoj kampova prema visokoj kvaliteti resorta u prirodi; ∘ Razviti dodatnu infrastrukturu za nautički turizam najviše kategorije te opskrbiti naše najudaljenije otoke luksuznim marinama (Vis, Lastovo, Mljet, i dr.); ∘ Izgradnju vila za odmor najviše kvalitete (4 plus i 5 zvjezdica) s minimalno 1000 do 1500 m2 veličine lokacija na moru kao i u zaleđu jer je to zapravo najsnažniji globalni trend; ∘ Razvoj agorturizama po uzoru na globalna pravila igre i primjere najbolje prakse (Toskana, Umbrija, Štajerska, Provansa i Alto Adige); ∘ Privatni smještaj „kod domaćina“ posebno u našim primorskim mjestima putem poreskih olakšica i tako stimulirati koncept domaćinstva kao jednog od najvažnijih globalnih turističkih iskustava.

78

perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

Na isti način treba ograničavati to jest penalizirati / onemogućavati sljedeće: ∘ Kruzere, posebno masovnog kapaciteta; ∘ Dnevne „autobus goste“ u destinacijama s ograničenim kapacitetom podnošljivosti turista; ∘ Iznajmljivanje stanova, kuća u stambenim zonama naselja; ∘ Poduzetništvo u privatnom smještaju (iznajmljivanje „bez domaćina“).

Nužna decentralizacija odgovornosti U prijelomnim vremenima krize ili potrebnih reformi nužno je konačno dogovoriti poslovni koncept vodećih hrvatskih turističkih odredišta kao žarišta razvoja iskustvenih sustava i lanaca vrijednosti za globalnu distribuciju i iskorake u poslovanju izvan glavne turističke sezone. Istra nije ista kao Dubrovnik a u svim našim turističkim regijama, to jest klasterima, imamo tipične i sebi svojstvene situacije koje zaslužuju vlastiti destinacijski koncept koji pretpostavlja kapilarno organizirani razvoj turizma u okruženju. Split, Zadar, Šibenik, Hvar, Makarska, Crikvenica, Opatija, Pula ili Rovinj, a takvih je 20-tak destinacija, i predstavljaju potencijal za globalnu distribuciju (1 do 2 milijuna noćenja) a time i komunikaciju s jasnim i diferenciranim iskustvima. Mikonos, Saint Tropez, Santorini, Marbella i slične destinacije operiraju na samostalnom globalnom marketingu i prezentaciji s jasnim sadržajem iskustava, to jest proizvoda koje nude. Hrvatska taj iskorak još nije napravila jer unutar naših destinacija još uvijek ne postoje jasne dioničke strukture koje bi imale jedinstven i zajednički interes za jasno profiliranim proizvodima i njihovom globalnom komunikacijom. Umjesto toga imamo svaštarenje, svatko gura svoj interes i umjesto sinergije imamo sukobe i antagonizme u upotrebi turističkog prostora.

Na sličan je način nužno uspostaviti koncept vodećih hrvatskih hotelsko-turističkih poduzeća koja imaju najveću odgovornost u razvoju turističkih destinacija.

Formiranje oficijelnog Poslovnog kluba tih poduzeća za razliku od naših neplodnih udruga, ali na način da isti po uzoru na Mallorcu postane suštinski poslovni partner Vladi, bila bi krajnja nužda, posebno u uvjetima prijelaza turizma iz faze tranzicije u fazu konkurencije. Tek uz takav model vodećih destinacija i vodećih poduzeća moguće je smisleno govoriti o razvoju novih hotelskih i resort kapaciteta, njihove globalne distribucije i jačanja aerodromskih kapaciteta i aviotransporta, napose izvan sezone. Hrvatska kao turističko odredište nema više od 75 tisuća hotelskih soba, što je svojevrsni globalni apsurd jer je to dva do tri puta manje od vodećih globalnih turističkih gradova. Hrvatskim turizmom zapravo vlada neposlovna privatna struktura koja je glasački utemeljena u regijama i u takvim su uvjetima promjene jako otežane.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

79

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

U uvjetima očekivanih promjena vladanja to jest upravljanja ekonomijom, Hrvatska je sazrela da konačno decentralizira odgovornost za razvoj turizma na svoje regije ili u našem slučaju na županije. Tu nije samo riječ o decentralizaciji odgovornosti za razvoj turizma u smislu vizija, i koncepata do kojih će se uskoro dolaziti referendumima na razini regija i nižih lokalnih zajednica. Riječ je prije svega o punoj decentralizaciji odgovornosti za izradu i donošenje prostornih planova s transparentnom procedurom njihove kontrole njihove provedbe u suradnji s centralnom kontrolom urbanističkih i građevinskih intervencija u prostoru, napose na osjetljivim netaknutim područjima. To je posebno važno iz razloga što su globalne analize pokazale da tamo gdje se masovni turizam nije razvio cirkularno putem nekontroliranih građevinskih intervencija, kvaliteta turizma, a onda i cijena boravka je višestruko veća od prosjeka. To su dakako poznata područja na talijanskoj, francuskoj ili dijelom na španjolskoj obali ali i sve više i na grčkoj ili ciparskoj obali i otocima gdje pristojni hoteli u sve uređenijim i dakle pristojnim destinacijama na Kreti, Mikonosu ili Santoriniju, koštaju dnevno 500 ili više eura.

U tom kontekstu bez decentralizacije odgovornosti za razvoj turizma na razinu naših županija i lokalnih zajednica nije moguće govoriti o konceptu održivog razvoja turizma, koji ne smije imati alternativu. Postizanje ekološke, ekonomske i društvene dimenzije održivosti, ako se ne stave u realni prostor i vrijeme isto tako nije moguće.

Kao što niti očuvanje prostora kao našeg ključnog resursa ili pak upravljanje tzv. održivim turizmom putem aktivne politike planiranja izgradnje i kontrole vršnog opterećenja naših destinacija nije moguće ako upravljačke poluge i sredstva nisu decentralizirane na regije/županije to jest lokalnu zajednicu. Regije/županije sada moraju biti suočene s odgovornošću da prema svojim glasačima artikuliraju svoju turističku budućnost. Upravo netom dovršeni lokalni izbori bez sumnje upućuju na rast sofisticiranosti političkog tržišta glasača prema odgovornim i drukčijim nezavisnim liderima čiji broj sve više raste a pada značaj tradicionalnih političkih stranaka i političkih elita, što bi trebalo voditi daljem rastu odgovornosti lokalne politike za lokalne razvojne agende.

U tom kontekstu će se lokalne elite nužno morati suočiti s ograničavanjem rasta privatnog smještaja putem jasnije regulacije sadašnje strukture (socijalno i poslovno), stimulacijama za konverzije u viši oblik smještaja, jačim oporezivanjem rente i podrškom razvoju kvalitete u ovom smještajnom sektoru. Dakle prvo urediti sektor administrativno, statistički i porezno, a onda razvojno.

Ograničavanje rasta i podizanje kvaliteta kampinga nije niti neće biti toliko u rukama lokalne zajednice jer su u najvećoj mjeri kampovi naslijeđeni od velikih poduzeća iz prošlosti. Međutim lokalna zajednica u kontekstu rasprava o turističkom zemljištu koje je prije svega sadržano u zemljištu kampova, mora inzistirati da se najveći njihov dio konvertira prema prirodi orijentiranom resort biznisu najviše kvalitete. Hrvatska mora dostići poziciju europskog lidera u kvaliteti i iskustvu kampinga što, pretpostavlja promjenu sadašnje legislative. Sve je nužno prethodno na globalnoj ekspertnoj osnovi definirati kao jasan i realističan plan. Za ozbiljno

80

perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

podizanje broja hotelskih kapaciteta u narednoj su fazi razvoja podjednako odgovorne lokalna zajednica i država. Zašto? Zato što postavljanjem investicijskih poticaja za nove luksuzne hotele (ne samo igrati na kartu poreznih poticaja kao dosad), država ako želi ozbiljni turizam mora biti znatno aktivnija. S druge strane uspostavom regulirane izgradnje tzv. mixed use resorta s 5 star i luksuznim hotelima i resortima (hoteli, vile, rezidencije, apartmani itd.) u mjeri koja na balansiran način povezuje poslovanje hotela i nekretnina, mora se postići suglasnost i suradnja lokalne zajednice. U pravilu riječ je o luksuznim resortima kapaciteta od 200 do 600 ključeva koji u mješovitoj funkcionalnoj (hoteli, vile, apartmani i sadržaji sporta, rekreacije i zabave) te poslovnoj strukturi (dio za komercijalni a dio za real estate business) osiguravaju investitore od rizika.

Moramo biti poželjni i investitorima Drugi korak u poticanju nove i kvalitetne hotelske izgradnje jest potreba hitnog oblikovanja i pokretanja hrvatskog added value turističkog investicijskog plana.

Kad se zbroje potencijali brownfield i greenfield investicija sadašnjeg korporativnog sektora, investicije povezane s aktivacijom državne i privatne imovine (Kupari, Brijuni, Muzil, Duilovo, Tri Sestrice i dr.) te programi malih hotelskih i sličnih infrastrukturnih investicija za turizam (golfovi, marine i sl.) dolazi se do 25-30 milijardi eura u narednih 10 do 12 godina. Ovaj paket turizmu orijentiranih investicija s mjerama i poticajima za njegovu izvedbu treba hitno staviti u kontekst ne samo europskih fondova (obnova, nove generacije i redoviti 7-godišnji plan) nego i mogućih budžetskih poticaja koje Hrvatska može podnijeti za naredno razdoblje. Posebno je važno dokazati Europskoj uniji da je promjena smještajne strukture ne samo suštinski gospodarski interes Hrvatske nego u konačnici i Europske unije pa je za ovu nužnu strukturnu promjenu nužno inzistirati na dobivanju grantova, dakle bespovratnih sredstava za tu namjenu. U tom kontekstu hrvatski added value turistički investicijski plan postaje iznimno osjetljivo političko pitanje jer će se bez ovog plana znatno umanjiti snaga turizma kao pokretača gospodarskog rasta u godinama koje dolaze.

Projekt integracije i kooperacije turističke i agroindustrijske proizvodnje u Hrvatskoj iz određenih razloga stoji neriješen već više od 30 godina. Nije samo prevladavajući sirovinski model turizma tomu pridonio jer ispada da je logičnije da publika u privatnom smještaju i kampovima kupuje u Lidlu, a ne na OPG-ovima.

Riječ je o izostanku ispravnih stimulacija i napose dostupnosti lokalne organske proizvodnje za turističko tržište. Stoga je ovo jedna od ključnih tema za narednu fazu razvoja jer turizam je tržište za nacionalnu ekonomiju posebno građevinarstvo, poljoprivredu i industriju opreme i napose ICT industriju koja se na praksi u našem turizmu posebno dobro razvila.

Reforma marketinškog sustava hrvatskog turizma neproduktivno čeka već duži niz godina.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

81

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Imidž Hrvatske kao turističkog odredišta se još uvijek isključivo veže uz prirodne ljepote i Jadransko more. Nakon silnih ulaganja u komunikacijske aktivnosti nismo kapitalizirali snažnije povezivanje sa željenim elementima imidža po kojima nastojimo biti prepoznatljivi. Kako bismo napravili iskorak prema high value tržištu, mora postojati jasan nacionalni dogovor „što želimo“, „što je brend Hrvatska“, a zatim redefinirati brend Hrvatske kao turističke destinacije. Priču o Hrvatskoj kao lifestyle destinaciji treba predstaviti svjetskoj javnosti tako da osim turistima bude poželjna i investitorima, diplomaciji, akademskoj zajednici, studentima, sportašima, te brojnim drugim kategorijama posjetitelja.

Varljiva igra brojeva Konačno u smislu djelatnih operativnih strategija prema novoj paradigmi turizma, ostaju tri eksterno možda najbitnije teme a to su upravljanje turističkom prostorom, upravljanje radom to jest tržištem rada te porezni aspekt turizma.

Upravljanje turističkim prostorom kao miljeom odvijanja turističkog procesa je s pozicije kapaciteta i održivosti hrvatskog turizma ključno pitanje.

Da bi turistički opstala Hrvatska mora regulirati i dugoročno kontrolirati broj gostiju po jedinici vlastitog prostora. Riječ je o fenomenu turističke saturacije i to one fizičke koja se odnosi na saturaciju prostora s njegovom infrastrukturom i drugim sadržajima podrške, kao i socijalno-kulturne i tržišne saturacije koja upućuje na balans i suživot lokalnog stanovništva i turista.

Temeljem važećih prostornih planova Hrvatska je u konzervativnoj varijanti u narednih desetak godina targetirana s 1,6 milijuna postelja. To s druge strane znači da će dugoročni kapacitet turističke smještajne strukture, barem prema sadašnjim namjerama i preferencijama, preći 2 milijuna ležaja. Dakle približno dvostruko više od današnjeg kapaciteta. Ova činjenica, ako već ne zvoni na uzbunu, u najmanju ruku otvara potrebu ozbiljne rasprave ne samo o strateškom određenju nego i o cjelovitoj reformi upravljanja i regulacije turističkog prostora. Stoga Hrvatska mora donijeti drastičnu javnu odluku želi li 150 ili 200 milijuna noćenja po 100 eura, ili pak maksimalno ići na 100 milijuna noćenja s ciljem prosječne potrošnje od oko 200 eura. U tom smislu Hrvatska mora biti spremna na zakone ili uredbe o obustavi izgradnje određenih tipova smještaja na određeni broj godina dok se ne ostvari nedostajuća ravnoteža u prostoru.

Drugi i pragmatički aspekt jest pitanje turističkih i prostornih planova koji ne postoje kao realne kategorije niti ih se itko drži na ozbiljan način. S jedne strane imamo ekspanziju nekretninskog businessa, koji je izvor sezonskog pritiska na nacionalni prostor i glavna poluga saturacije u postojećem poslovnom modelu turizma. S druge strane imamo prostorne planove s blizu 600 izdvojenih lokacija koje su s naslova land bankinga našle mjesto u planovima pa se postavlja pitanje na bazi kakvih i

82

perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

čijih su vizija isti nastali i postali sadržajem prostornih planova. Naime, u općoj i stručnoj se javnosti sve više postavljaju pitanja jesu li ti planovi i rezervirane lokacije nastale pod pritiskom špekulantskog kapitala koji na taj način u Hrvatsku želi unijeti neke nove izolirane turističke resorte to jest svjetove iza žice koji ne korespondiraju sa svijetom lokalnih zajednica.

Ne ulazeći dalje u ovu raspravu jer je ista vrijednosnog karaktera i za sobom povlači fundamentalna pitanja dalje strateške orijentacije Hrvatske, valja se zapitati što koja orijentacija na duži rok donosi Hrvatskoj u smislu utjecaja na razvoj njenog bogatstva. Zasad nemamo mogućnost za procjenu modela izdvojenih resorta jer ih naprosto u Hrvatskoj osim Punta Skale i Dubrovačkih Vrtova Sunca još niti nema.

Ovu drugu praksu dakako imamo , a njen je utjecaj izražen saturacijom prostora, ne plaćanjem poreza, nestankom tržišta rada i drugim aspektima sadašnjeg modela koji je u konačnici doveo da se Hrvatska prazni, a u nju nitko ne useljava, naravno i uz druge slabosti upravljanja Hrvatskom.

Pitanja konkretnih lokalnih turističkih investicija nužno je spustiti sa sadašnje direktivne županijsko-planerske razine na lokalnu uz definiranje općih pravila i standarda (okvira) koji moraju biti definirani Strategijom razvitka turizma i Strategijom prostornog uređenja na državnoj razini, poštujući visoke standarde zaštite okoliša.

Nijedan od tih krovnih dokumenata ne smije detaljno određivati buduću investiciju, jer je to po Ustavu u domeni obveza i odgovornosti lokalne samouprave.

Hrvatska se turistička prostorna problematika nalazi u velikoj mijeni što se tiče ozbiljnih turističkih investicija. S druge strane još uvijek se događa ozbiljna izgradnja s pozadinom nekretnina jer su moguće unutar urbanih zona gradova i općina, ali i šire. Je li zaista došlo vrijeme da se ova tema konačno otvori na strateški i javno odgovoran način veliko je pitanje. Ako se zna što se hoće s hrvatskim turizmom, onda je najmanji problem postaviti i pravila igre u njegovu prostornom razvoju.

Ukratko navodimo neka poželjna pravila ili kulturne preferencije upotrebe turističkog prostora u budućnosti: • Na svaki način potaknuti revitalizaciju našeg litoralnog, ali i ruralnog krajobraza i postaviti viziju za cjeloviti prostor Hrvatske kao turističke atrakcije napose zbog rastućih globalnih tržišta koja nisu dominantno zainteresirana za sunce i more; • Vratiti našem litoralnom prostoru antropološku dimenziju, napose kroz njegovu izgubljenu poljoprivrednu dimenziju, a taj je proces već uznapredovao; • Nikako ne ulaziti u razvoj i izgradnju u naše netaknute i udaljene prirodne prostore koji trebaju veliku eksternu infrastrukturu i intervencije u prostoru; • Slijediti koncept dekoncentriranih koncentracija posebno lociranih uz naša veća naselja na obali, u obliku mješovitih resorta u mjeri koja odgovara lokalnim uvjetima; • Dodatnom regulacijom proširiti količinu zaštićenog prostora;

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

83

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

• Za otoke osim turizma pronaći i neturističke modele i izvore razvoja temeljem globalnih tehnoloških rješenja i poslovnih migracija.

Na drugom je mjestu pitanje tko će i kako raditi u našem turizmu u budućnosti.

Znamo međutim što su ključni trendovi na tržištu rada danas: – Sve veći rast potreba za radnom snagom lokalno i globalno, uz mali zastoj zbog COVID-a; – Sve manja baza potencijalnih zaposlenika zbog starenja i pada nataliteta; – Utjecaj migracija kao općeg fenomena globalne ekonomije a u europskom turizmu se udjel migracija u radnoj snazi turizma pojedinih zemalja kreće od 27% u Cipru do oko 60% u Luksemburgu.

U Hrvatskoj kao jednoj od najstarijih nacija u Europi je, s niskom stopom nataliteta i visokom stopom iseljavanja, pitanje nedostatka i upravljanja radnom snagom u turizmu je kritično.

Na dnu tablice konkurentnosti Ima nisku konkurentnost na međunarodnom tržištu rada koju ne može nadomještavati jeftinim uvozom radne snage s okolnih tržišta, niti većim smanjenjima poreskih davanja u smislu podizanja plaća. Ostale će zemlje sve više trebati radnu snagu za turizam i hotelijerstvo. Budući da smo oko 100-tog mjesta na listi konkurentnosti rada od oko 140 zemalja, jasno je da upravljanje ljudskim resursima ima centralno mjesto u novoj paradigmi razvoja jer je dosadašnji model poslovnog ponašanja doveo u kvantitativni deficit s trendom pada i realnim nedostatkom od oko 50 tisuća zaposlenika.

Logično se postavlja pitanje što raditi u takvim uvjetima: ∘ U prvom je koraku bitna suradnja države i poduzeća, kako se događalo za vrijeme COVID krize. ∘ Na kratki je rok najvažnije pronaći racionalna i organizirana rješenja za uvoz nove radne snage iz zemalja regije ili nekih drugih. ∘ U primarnom fokusu trebalo bi ostati zadržavanje postojeće radne snage. ∘ Pristupiti cijelom fenomenu radne snage cjelovito i sustavno na dugi rok uzimajući u obzir potpore, sniženje poreznih stopa, investicijske poticaje turizmu, zapošljavanje u sezonskom i povremenom radu. Omogućiti domaćem stanovništvu kvalitetno zapošljavanje i zadržati ga u Hrvatskoj te stvoriti turizam koji je u stanju konkurentno platiti rad i na taj način stvarati produktivno bogatstvo uz rast gospodarstva, u protivnom će turizam biti okidač nove i opasnije gospodarske krize.

84

perspektive

Neučinkovita jednosmjerna koncepcija

Porezna politika u turizmu u prethodnom je razdoblju bila nekonzistentna jer je na različit način tretirala sudionike na tržištu (privatni smještaj nasuprot hotelima).

U svim segmentima porezne politike postoji prostor za poboljšanje odnosno stvaranje ravnoteže u povlaštenom poreznom tretmanu sudionika na tržištu.

Maksimalni godišnji paušali porez na dohodak za iznajmljivače iznosi 6.000 kuna (300kn*1*20 postelja), dok je za kampove 3.500 kuna (350kn*1*10 postelja). Kada se taj porez stavi u odnos s ostvarenom zaradom, radi se o izrazito niskom poreznom opterećenju na godišnjoj razini, koji ne podrazumijeva nikakva dodatna davanja, čak uzimajući u obzir kratkoću sezone iznajmljivanja. Usporedbe radi, zaposlenik koji ostvaraje oko 8.000 kuna neto plaće, na mjesečnoj razini plati sličan iznos prireza i poreza na dohodak te socijalne doprinose, za mirovinsko osiguranje (15% za I. stup, 5% za II. stup), a poslodavac za zaposlenika plati 15% za zdravstveno osiguranje, 0,5% za ozljedu na radu te 1,7% za zapošljavanje.

Ugostitelj sada ima input po 13%, a output po 25%. Topi mu se dodana vrijednost (marža) i stvara pritisak na rast cijena. Pritom se zaboravlja da komad mesa može pojesti u restoranu (ali onda nije svježe meso pa je zato porez 25%). Jesmo li turistička zemlja? Novi porez pogoduje proizvođačima što je pozitivno, ali zašto isti pogoduje i uvoznicima hrane?

Porezna politika ne može samostalno riješiti strukturne probleme turizma, ali može pomoći riješiti ih. Na kratki rok mogu predložiti sljedeće preporuke: – postoji prostor za povećanje poreznog tretmana privatnih iznajmljivača, valja raditi na uvođenju poreza na nekretnine, tek onda mijenjati stope PDV-a osim hrane u ugostiteljstvu.

– Kod PDV-a primarno razmisliti o uvođenju snižene stope na hranu u ugostiteljskim objektima, pogotovo ako se usvoji uvođenje sniženih stopa na svježe meso, ribu, voće i povrće.

Prevladavajući model hrvatskog turizma je lice i naličje modela upravljanja nacionalnom ekonomijom i društvom u ukupnom intenzitetu. U 30 godina tranzicije turizam se razvijao spontano i politika je slijedila interese prevladavajućih domaćih igrača i glasača, na način da je je današnja bilanca turizma bremenita brojnim proturječnostima i ograničenjima. No svijest da se ovako dalje ne može raste i sve više senzibilizira javnosti i javnu politiku. U tom kontekstu je važno promovirati novu paradigmu turizma s naglaskom na potrebu stvaranja dodane vrijednosti i napuštanja dosad dominantnog sirovinskog modela turizma. Za očekivati je da će ozbiljenje hrvatske nacionalne politike i prije svega unapređenje modela društvenog i gospodarskog upravljanja zemljom dovesti do nužnih zaokreta u hrvatskom turizmu u skoroj budućnosti.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

85

SVIJET I HRVATSKA

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje Nakon više od pola stoljeća postojanja industrijske politike na globalnoj razini oprečna su stajališta o tome koji pristup primijeniti u primjeni te discipline u nacionalnoj privredi.

Piše: Zoran Aralica1 U razdoblju od financijske krize, koja je započela 2008. godine, došlo je do promjene poimanja industrijske politike. One se odnose na veću usmjerenost industrijske politike prema društvenim izazovima poput klimatskih promjena, što je dovelo do značajnih promjena u praksi industrijske politike. Od svih promjena najviše se ističe ona da se sam koncept industrijske politike širi prema novim područjima. Promjena je i ta da se u proces planiranja i implementacije programa ove politike uključuje sve više različitih dionika iz državnih institucija, poslovnog sektora, akademije i civilnog društva, kao i što postoji potreba postojanja upravljačke strukture odgovorne za kreiranje i primjenu programa industrijske politike. Za razvoj industrije politike postaju ključni koncepti sposobnosti (en. capabilities) i kapaciteti (en. capacities).

Cilj je ovoga rada analizirati promjene koje su se dogodile u poimanju industrijske politike u svijetu, s posebnim naglaskom na Europsku uniju u posljednjem desetljeću.

Osim toga rad uspoređuje Industrijskustrategiju i Strategije pametne specijalizacije u Hrvatskoj koje su nastale i koje su se implementirale u razdoblju od 2014. do 2020. godine. Na kraju, predstavljena su osnovna načela koja mogu pospješiti razvoj industrijske politike u sljedećem razdoblju.

Promjene na globalnoj razini U uvodniku posebnog izdanja The European Journal of Development Research koji je izašao u travnju 2021 Chang i Andreoni tvrde kako je proizvodni pristup unutar razvojne agende nacionalnih ekonomija nužan kako bi se nastavile dosadašnje 1

86

Autor je znanstveni savjetnik na Ekonomskom institutu Zagreb

perspektive

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje

razvojne prakse onih nacionalnih ekonomije koje su naglasak u svome djelovanju postavljale na stalnom unapređenju proizvodnih sposobnosti. Kao primjere ovi autori ističu istočnoazijske zemlje (Japan, Južna Koreja, Tajvan i Kina). Uspjeh ovih zemalja i njihovo dostizanje viših razina dohotka i razvijenosti ponukao je donosioce javnih politika diljem svijeta da ozbiljnije promoviraju programe koji pospješuju razvoj proizvodnih djelatnosti, pri čemu su različite industrije dominantni dio tih djelatnosti (Lane, 2020). Dodatno, kao rezultat razvoja ovih zemalja koji se dogodio proteklih desetljeća, jača mišljenje kako je razvoj proizvodnih djelatnosti jedina poluga koja omogućuje siromašnoj naciji prijelaz prema srednje bogatoj naciji, i samim time prijelaz prema srednje razvijenoj zemlji (Aigenger, Rodrik, 2020: 199).2 Potrebe za industrijom i industrijskom politikom su se značajno promijenile u proteklom razdoblju, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Manji značaj Industrijske politike, a samim time i mali interes za promicanjem industrijske proizvodnje kao dijela ekonomske politike koji je bio prisutan u razdoblju od 1990 do financijske krize koja je započela u svijetu 2008.3, zamijenjen je sve većim interesom koji je slijedio poslije financijske krize. Pri tome se interes za industrijskom politikom može smatrati rastućim među razvijenim zemljama kao i umjerenim među manje razvijenim zemljama (npr. Hrvatska). Kod razvijenih zemalja dokaz za ovu tvrdnju su i programi političara različitog političkog usmjerenja koji u svojim zemljama u SAD-u (Rubio, 2019, Warren, 2019) i u Njemačkoj (Bofinger, 2019, Altmaier, 2019) iznose svoja viđenja razvoja industrije.4 Unutar Hrvatske umjereni interes može se smatrati rezultatom fokusa nacionalne ekonomske politike u kojoj je naglasak punjenje državnog proračuna u cilju podmirenja prispjelih obveza po različitim osnovama, uključujući i različita zaduženja prema kreditnim institucijama. Pri tome je stvaranje nove i dodane vrijednosti kao rezultat postupka proizvodnje u drugom planu. To dovodi industrijsku politiku i ostale slične razvojne politike u Hrvatskoj5 u red drugorazrednih politika u usporedbi s fiskalnom i/ili monetarnom politikom.

Ovaj stav treba uzeti s rezervom posebno u zemljama koje su doživjele ozbiljnu deindustrijalizaciju tijekom 90-tih godina prošlog stoljeća kao što je Hrvatska (v. Aralica, 2014).

3 U Hrvatskoj je financijska kriza započela 2009. godine.

4 Izuzev dr.sc. Ljube Jurčića, koji je jedno vrijeme bio ministar gospodarstva (od srpnja 2002. do prosinca 2003. godine) kod nas i nema osoba koja pripada bilo kojoj političkoj stranki, a koja se istovremeno bavi aktivno politikom i promiče industrijsku politiku. Radi toga nije čudno što nakon završetka Industrijske strategije u 2020. godini ne postoji djelovanje (akcijski plan ili strategija) koja proizvodne djelatnosti uključujući industriju razmatra na sistemski način.

5 Ipak, zahvaljujući priključenju Hrvatske EU, javne politike poput industrijske politike postaju obveza svih članica EU pa tako i Hrvatske. Tako da veći značaj industrijske politike kod nas u ovom trenutku u odnosu na razdoblje prije desetak godina velikim dijelom se može objasniti i pristupanjem Hrvatske EU-i, odnosno rezultat europeizacije javnih politika u Hrvatskoj.

2

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

87

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Zbivanja u posljednje vrijeme koja se odnose na COVID situaciju i posljedice koje ova bolest ima na život u cjelini kao i na pojedine segmente društvenoga djelovanja kao što je ekonomija samo su dodatno pojačali potrebu za učinkovitom industrijskom politikom koja sada mora usmjeravati aktivnosti prema novim izazovima. Tako je u novim okolnostima rastući prioritet kako sačuvati zdravlje pojedinca i njegovu radnu produktivnost u okolnostima koja i dalje dovode do zaustavljanja i/ili ograničavanja pojedinih ekonomskih aktivnosti. COVID okolnosti samo su pojačale potrebu za strukturnim transformiranjem gospodarstva, što uključuje učinkovitiju upotrebu naprednih tehnologija povezanih s industrijama 4.0 sa ciljem jačanja vještina zaposlenika, kao i kompetencija poduzeća u kojima su oni zaposleni. Ipak, bez obzira na prilike koje pružaju suvremene tehnologije, svaka članica EU ima područja ’unutrašnje periferije’ koja obilježava veća razina nezaposlenosti, slabiji pristup različitoj fizičkoj infrastrukturi6 kao i nedovoljan broj kvalificirane radne snage7.

Pri tome je potrebno imati na umu kako je industrija u proteklom desetljeću doprinosila ekonomskom razvoju. Iste te aktivnosti imale su negativni utjecaj na okoliš (EC, 2019) što stavlja pred industrijsku politiku i donosioce odluka izazov zaštite okoliša bez obzira na stupanj razvoja nacionalne ekonomije. Veće usmjeravanje prema zaštiti okoliša nalaže djelovanje unutar različitih etapa proizvodnoga postupka8.

Tako se nalaže usmjeravanje aktivnosti istraživanja i razvoja prema stvaranju čiste tehnologije9, kao i što se nalažu promjene modela poslovanja poduzeća prema održivom razvoju10.

To znači kako navedene promjene nalažu razumijevanje odrednica koje mogu utjecati na industrijsku politiku kao i što mogu pospješiti poslovanje poduzeća, ali i razumijevanje odrednica koje mogu djelovati u obliku ograničenja na industrijsku politiku kao i na poslovanje poduzeća. Te determinante možemo shvatiti kao matricu promjena11 koje djeluju na poslovanje poduzeća ili sektora, odnosno kao promjene U trenutnom razdoblju vrlo je veliki značaj jednake dostupnosti digitalne infrastrukture.

Sve navedeno čini obilježja nejednakosti koja prema EIB (2018) i EC (2018) postoji unutar članica EU pri čemu se prema istim izvorima povećava unutar nekih zemalja EU, s tim da se razlike smanjuju između zemalja članica EU. 8 Etape se odnose na stvaranje ideje proizvoda (invencija), razvoj proizvoda, njegova proizvodnja i prodaja.

9 Ovaj je pojam višeznačan. Može se odnositi na onu tehnologiju koja ne proizvodi štetan utjecaj na okoliš, kao i što može označavati pojam kojim se opisuje koncept u kojem tehnologije upotrebljavaju određeni oblik otpada kao resurs i pretvara ga u proizvod koji ne zagađuje okoliš.

10 Model cirkularne ekonomije ima vrlo veliki značaj radi svoga djelovanja povećanja materijalne i energetske učinkovitosti s jedne strane i izgradnje novih poslovnih modela prilika za poslovnu zajednicu s druge strane.

11 U ovom slučaju treba shvatiti kako matrica ima svoje vertikalne i horizontalne osi, a samim time svaka os može imati programe. Tako npr. programi usmjereni prema jačanju pojedinih sektora bio bi program unutar vertikalne osi za razliku od programa razvoja pojedinih vještina koji bio program unutar horizontalne osi.

6 7

88

perspektive

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje

u industrijskoj politici, horizontalnoga karaktera (npr. promocija unaprjeđenja industrije) i/ili promjene vertikalnog/sektorskog karaktera (npr. programi tranzicije prema ekonomiji učinkovitih resursa, programi društvenih izazova).

Naime, potrebno je shvatiti kako i u ovom trenutku nakon više od pola stoljeća postojanja industrijske politike na globalnoj razini postoje opreke oko toga koji pristup u kojoj mjeri koristiti pri implementaciji industrijske politike u nacionalnoj ekonomiji i to bez obzira na dominaciju pojedinih pristupa u proteklom razdoblju12.

Tako je i dalje otvoreno pitanje u kojoj mjeri industrijska politika treba biti vertikalno odnosno horizontalno usmjerena (Mao, i ostali 2021).

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome koji je smisao postojanja industrijske politike.Da li je cilj industrijske politike rješavanje društvenih izazova, (npr. smanjenje zagađenja okoliša) ili je cilj postizanje bolje strukture gospodarstva u kontekstu tehnološke kompleksnosti13, ili je riječ o tome da donosioci javnih politika promišljaju o tome kako je postizanje blagostanja u društvu rezultat dostizanja poželjnih doprinosa u pojedinim sektorima? U drugom slučaju industrijska politika će biti više horizontalna i biti će usmjerena prema razvoju sposobnosti i kapaciteta unutar nacionalne ekonomije, za razliku od trećeg navedenoga slučaja koji u većoj mjeri postavlja naglasak na pojedine sektore za koje se smatra da mogu biti nosioci ekonomskih aktivnosti u sljedećem razdoblju14. U tom slučaju smatramo da je industrijska politika više vertikalnog karaktera.

Najznačajniji procesi povezani s industrijskom politikom u posljednjem desetljeću u EU-i Chang i Andreoni (2021) ističu kako su jačim naglašavanjem proizvodnje nacionalne ekonomije u stanju odgovoriti na trenutne izazove u svijetu u međunarodnoj razmjeni, kao što su: 1) Sve veća sofistikacija lanaca novih i dodanih vrijednosti a što je rezultat njihove servilizacije15; 2) Razvoj tehnologija Tako je vertikalna industrijska politika dominirala u drugoj polovici dvadesetog stoljeća a horizontalna industrijska politika od 90 tih godina prošlog stoljeća pa do financijske krize u 2008. godine.

13 Jačanjem industrija visoke tehnološke razine i/ili više srednje tehnološke razine.

14 Prvi slučaj da je riječ o dostizanju određenog društvenog izazova ne određuje unaprijed karakter industrijske politike, već je potrebno razmatrati vrstu toga izazova. Npr. u slučaju dostizanja nulte emisije ugljičnoga dioksida može se govoriti i o vertikalnim promjenama gdje se mogu razvijati i cijeli sektori privrede (npr. koji će se razvijati na upotrebi vodika).

To je pod uvjetom ako će poduzeća u tim sektorima doprinositi proizvodnji proizvoda i usluga za takve tehnologije. S druge strane promjene koje zahtijevaju upotrebu tehnologije više su horizontalnog karaktera.

15 To za posljedica ima i njihovu rastuću regionalizaciju, gdje se regijama smatraju SAD, Europa i Istočna Azija.

12

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

89

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

povezanih s industrijom 4.0, gdje je poželjno da nacionalne ekonomije sudjeluju u razvoju i primjeni ovih tehnologija; 3) Izazovi povezani s klimatskim promjenama koji zahtijevaju značajne transformacije ekonomije; 4) Izazovi povezani s COVID 19 gdje se uočava fragilna priroda velikoga djela poslova16 posebno u sektorima nižeg tehnološkog intenziteta. Svi ovi izazovi nalažu potrebu za izgradnjom proizvodnih sposobnosti ne samo u prerađivačkoj industriji već i u ostalim sektorima kao što je poljoprivreda ili djelatnosti uslužnoga sektora.

Ovakvo poimanje nalaže industrijskoj politici širenje obuhvata usmjerenoga prema traženju optimalne industrijske strategije na nacionalnoj razini. Naime, ona ne smije uključivati samo javne politike povezane s jačanjem konkurentnosti pojedinog sektora ili poduzeća, već djelovati prema jačanju novih sposobnosti koji su u stanju djelovati prema različitim društvenim izazovima (npr. klimatskim promjenama). Radi toga je poželjno govoriti o matričnom poimanju programa usmjerenih razvoju industrije koji bi trebali djelovati pod okriljem jedinstvene industrijske politike17.

Izazovi kod matričnog poimanja su postaviti metodološku granicu što je i što nije industrija18, kao i odrediti koji su kapaciteti postojećih industrija, koje su sposobnosti industrija da djeluju na vlastitu okolinu, odnosno na koje će se aktivnosti odnositi industrijska strategija a na koje ne.

Dva najvažnija oblika sposobnosti su proizvodne sposobnosti koje se definiraju kao one sposobnosti koje stvaraju proizvode i pružaju usluge na određenoj razini tehnologije, za razliku od inovativnih sposobnosti koje su usmjerene prema stvaranju promjena i unapređenju proizvoda, procesa i organizacije poslovanja (Szalavetz, 2019.). Potrebno ih je razlikovati od koncepta kapaciteta koji opisuju spremnost jedinice da upotrebi ili iskoristi određenu tehnologiju.

U odnosu na autore Chang i Andreoni (2021), Aiginger i Rodrik (2020) idu i korak dalje pa ističu kako rastući značaj Kine, uskoro vodeće ekonomije svijeta, može objasniti i razvojem proizvodnog sektora u toj zemlji. Industrijsku politiku nazivaju i najvažnijim dijelom ekonomske politike, pri čemu je razvoj proizvodnog sektora onaj koji omogućuje i stvaranje konkurentske prednosti jedne zemlje nad drugim Poslovi su privremenoga a ne trajnoga karaktera.

Matrično poimanje industrijske politike je jako važno jer u Hrvatskoj se često industrijska politika svodi na sektorsku politiku odnosno koliko će pojedinom sektoru (za kojeg se smatra da je prioritetan) pripasti novaca. Na ovaj način širi se poimanje industrijske politike kod nas.

18 Industrija po svom značenju je ekonomska aktivnost koja se obavlja na kontinuiranoj osnovi, za razliku od obrta ili ostalih povremenih ekonomskih aktivnosti. Drugi izazov je primjena tehnologija, naime one s jedne strane određuju horizontalnu stranu zamišljene matrice, jer određuje način na koji se određena aktivnost treba obaviti, ali i omogućuje primjenu tehnologije znatno šire o od same industrije. To je jedan od razloga zašto je nastao pojam industrije 4.0. cilj je da se istakne da su područje primjene suvremenih tehnologija upravo proizvodne djelatnosti.

16 17

90

perspektive

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje

zemljama, i slučaju da je ta nacionalna ekonomija percipirana među vodećim zemljama u svijetu, tada se ta dominacija u proizvodnji prelijeva i na odnose u ostalim područjima (npr. vojni odnosi)19. Prema ovim autorima upravo to se događa trenutno s Kinom koja postaje vodeća sila u sve većem broju područja društveno ekonomskoga djelovanja. Ovakva tvrdnja u većoj mjeri vrijedi za tehnologije gdje su prema pojedinim autorima (npr. Archibug i Mariella, 2021) američke multinacionalne kompanije postigle globalni oligopol u pojedinim oblicima tehnologija a što ima za posljedicu da se stvara ’tehnološki jaz’ između SAD i zemalja EU-a, pri čemu je preporuka tih autora za europske zemlje da one moraju osnivati zajednička visoko tehnološka poduzeća s kojima će biti u stanju nadmetati se s američkim multinacionalnim kompanijama.

Jače naglašavanje industrije od razdoblja financijske krize zahtijevalo je formiranje programa usmjerenih poticanju održavanja i širenja industrijske proizvodnje.

Tijekom financijske krize unutar tih programa naglašavala se potreba za očuvanjem pojedinih industrija (npr. poticaji u automobilskoj industriji (v. Vujović (2012)) da bi se od toga razdoblja do danas fokus programa industrijske politike promijenio20 pa Vijeće ministara Europske Unije (CEU, 2017) koristi izraz holističke strategije industrijske politike pri čemu se ističe potreba za formiranjem srednjoročnih i dugoročnih strateških ciljeva koji bi trebali postojati u kontekstu ove politike. Naime, usporedno s financijskom krizom u razdoblju od 2008 do 2012. Europa je doživjela i dodatnu deindustrijalizaciju odnosno smanjenje udjela industrije u BDP u razdoblju s 18,5% 2000 godine na 15% u 2012. usporedno sa smanjenjem broja zaposlenih (3,8 milijuna) u industriji u razdoblju 2008-2012. (EC, 2015: 6). Tako da je bilo očekivano da će značaj industrijske politike ojačati u razdoblju koje je slijedilo iza financijske krize21. S obzirom da su ova zbivanja zadesila cijelu Europe pojavila se potreba za većom koordinacijom industrijske politike među zemljama EU što je bio veliki nedostatak u prethodnim razdobljima bez obzira na postojanja uspješnih primjera suradnji zapadnoeuropskih zemalja kao što su Airbus, Arianespace (Le Monde Diplomatique, 2017). Ipak povećano zalaganje za zajedničkom industrijskim politikama i programima nije dovelo do poželjnog scenarija u Europskoj uniji.

Tako da nedostatak veće suradnje u pojedinim granama industrija između poduzeća članica EU postoji i danas. Dapače, svoju je konkurentsku prednost EU Odluka Predsjednika SAD-a Trumpa da odredi tarife na uvoz čelika i omogući čeličanama u SAD-u da ne propadnu u 2019. godini upravo je, među ostalim, bila usmjerena prema očuvanju vojne supremacije SAD-a prema ostalim vojnim silama u svijetu. Čelik je osnovni input vojne industrije.

20 Veći fokus je i na ključno razvojnim tehnologijama za koje se vjeruje da će stvarati sve više proizvoda u budućnosti (EC, 2015).

21 Nažalost nešto se slično nije događalo 90-tih godina prošlog stoljeća kada je gubitak radnih mjesta u industrija zapljusnuo zemlje Istočne Europe. Le Monde Diplomatique (2019) ističe kako je samo u bivšoj Istočnoj Njemačkoj izgubljeno 2,5 milijuna radnih mjesta u proizvodnom kao posljedica pripajanja Istočne Njemačke Zapadnoj Njemačkoj.

19

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

91

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

u proteklom razdoblju gradila na internoj devalvaciji, kroz smanjenje vrijednosti rada, promicanjem konkurentskog nadmetanja između poduzeća unutar EU u cilju smanjenja cijena njihovih proizvoda; smanjenjem poreznog opterećenja za najveća poduzeća (Wigger: 2019 citirajući EC, 2016).

Dodatni dokaz za manjak suradnje je i činjenica kako EU svojim djelovanjem jako teško stvara i bilo kakve poslovne prvake koji su povezani s digitalnom ekonomijom.

Tako da se može prihvatiti mišljenje kako su i dalje većina javnih politika i programa koji se odnose na industrijsku politiku nacionalnog karaktera. Pri tome je potrebno imati na pameti kako se u posljednjih nekoliko godina sve više ističe i potreba za reindustrijalizacijom koja za zemlje Zapadne Europe i Istočne Europe ima različito značenje, pri čemu u postupku konceptualizacije ovih politika dominira nacionalni pristup reindustrijalizaciji. Za prvu skupinu zemalja ovaj se pojam ponajprije odnosi na promicanje onih programa javnih politika koji omogućuju povratak pojedinih industrijskih pogona u zemlje gdje se nalaze središnjice (en, reshoring) tih poduzeća22. Za drugu skupinu zemalja to znači pokušaj izgradnje industrije zasnovane na novim znanjima. Pritom je prema (Aralica 2020: 66) važno kakva su kretanja u kontekstu izvozne konkurentnosti pojedinih zemalja povećava li se ili smanjuje specijalizacija u tehnološko intenzivnijim djelatnostima? U slučaju da se ne događa tehnološka specijalizacija (npr. Hrvatska)23, nova poduzeća češće će se pojavljivati u područjima u kojima ne postoji tradicija, za razliku od drugoga slučaja gdje se događa tehnološka specijalizacija (npr. Češka i Poljska) u proteklih dvadesetak godina).

Industrijska politika u Hrvatskoj – iskustva u proteklom razdoblju Kao što je ranije rečeno, interes za industrijskom politikom u Hrvatskoj se počeo naglo smanjivati od devedesetih godina prošlog stoljeća i to u većoj mjeri u odnosu na ostale nove članice EU, srednjoistočne europske zemlje poput Češke i Mađarske.

Slični trendovi smanjenoga interesa za industrijskom politikom vidljivi su i kod Baltičkih zemalja (Török, 2007). Smanjeni interes za industrijskom politikom bio je usporedan s procesom deindustrijalizacije koje je zadesilo hrvatsko gospodarstvo: tijekom 90-ih godina izgubilo je više od tristo tisuća radnih mjesta u proizvodnim sektorima. Usporedno je tekao i gubitak konkurentske prednosti Hrvatske u odnosu na srednjoistočne zemlje EU (poput Češke, Mađarske, Poljske) koje se događa od 90 tih godina prošlog stoljeća pri čemu dolazi do diferencijacije tih zemalja Tako je japanska vlada financijski podupirala svoja poduzeća da vrate svoju proizvodnju iz Kine u 2020. godini. Program je bio težak 2,2 milijarde američkih dolara. Nažalost, ne postoje informacije o tome je li program nastavljen.

23 Prisutno je smanjenje broja patentnih prijava prema Ugovoru o suradnji na području patenata, eng. Patent Cooperation Treaty.

22

92

perspektive

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje

u izvoznoj konkurentnosti u odnosu na Hrvatsku. Zemlje poput Češke, Mađarske i Slovenije se u većoj mjeri usmjeravaju na industrije viših tehnoloških razina u odnosu na Hrvatsku.

Industrijske strategije koje su se razvijale u posljednjih petnaestak godina isticali su u nešto manjoj mjeri u odnosu na razdoblje sredine 80 tih godina prošlog stoljeća prioritetne sektore24 i pokazivali su tendencije prema horizontalnim temama poput: promicanje aktivnosti istraživanja i razvoja, razvoj kadrova potrebnih za industrije, promicanje razvoja poslovne infrastrukture, kao i prema razvoju klastera (MINGORP: 2014). Ipak, bez obzira na pojavljivanje novih tema kojima se bavi industrijska politika u proteklom desetljeću može se prihvatiti ocjena kako proces stvaranja ove politike je obilježavalo nedovoljno konzistentno tumačenje značaja i mogućnosti samih industrijskih sektora25 kao i zanemarivanje institucionalnog konteksta koji okružuje ovu politiku (usp. Mršić Radas, Petković, 2021.). Samim time je propuštena prilika da se ova javna politika integrira s ostalim politikama poput inovacijske, znanstvene i politike razvoja poduzetništva na sustavan način.

No bez obzira na različita poimanja industrijske politike i dosege industrijske politike značaj industrijske proizvodnje je i dalje ostao važan u kontekstu bržeg razvoja pojedinih dijelova Hrvatske. Dokaz za ovu tvrdnju je i sljedeći grafikon (Aralica, Škrinjarić, 2021: 22) koji pokazuju kako u području NUTS 2 statističke regije Panonska Hrvatska koja obuhvaća u većoj mjeri Slavoniju u vrijeme ekonomskog rasta u Hrvatskoju razdoblju 2015.-2019. je došlo do povećanja značaja industrijske proizvodnje u odnosu na ukupni bruto domaći proizvod, za razliku od vremena stagnacije koje je u Hrvatskoj trajalo od 2008.-2014. kada je evidentno smanjenje značaja proizvodnje Što se tiče posljednje Industrijske strategije za razdoblje 2014.-2020. ona je po svojoj shemi bila predviđana da bude jedan od dijelova Strategije pametne specijalizacije. Razlog leži u činjenici što se na taj način pokušavalo osigurati financiranje programa koji bi proizlazi iz odabira horizontalnih i vertikalnih tema (sektora) unutar industrijske strategije. Nažalost, izuzev spiska dobrih želja ovoj je strategiji nedostajalo navođenje konzekventnih programa kojima bi se pokušalo djelovati na postizanje ciljnih vrijednosti kao i što nedostajao analitički okvir za praćenje uspješnosti ove politike.

Ipak, bez obzira na to što samim djelovanjem industrijske strategije nisu postignuti značajniji iskoraci u promicanju horizontalnih tema kojima bi se ona trebala baviti, u U slučaju Industrijske strategije Republike Hrvatske 2014.-2020. riječ je o sljedećim sektorima Proizvodnja osnovnih farmaceutskih proizvoda i pripravaka, Proizvodnja gotovih metalnih proizvoda, Proizvodnja računala te elektroničkih i optičkih proizvoda; Proizvodnja električne opreme; Proizvodnja strojeva i opreme; Računalno programiranje i savjetovanje i povezane djelatnosti; Proizvodnja prehrambenih proizvoda i Proizvodnja namještaja (NN 2014: 126/119).

25 Ne postoje analize o maksimalnim kapacitetima pojedinih sektora industrije.

24

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

93

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Izvor: Aralica, Škrinjarić, (2021: 22) Slika 1: Udio zaposlenih u proizvodnji u odnosu na ukupan broj zaposlenih i udio realne dodane vrijednosti u hrvatskim NUTS 2 regijama u razdoblju od 2009. do 2019.

ulaganjima koja se odnose na aktivnosti istraživanja i razvoja došlo je do pozitivnih pomaka u proteklom razdoblju. Ova ulaganja postala su intenzivnija u odnosu na ukupnu razinu hrvatskog bruto domaćeg proizvoda. To je značajno radi činjenice što je Hrvatska jedina zemlja u središnjoj i istočnoj Europi čije su vrijednosti ukupnih ulaganja u aktivnosti istraživanja i razvoja smanjivale u razdoblju iza 2002. i takav je trend zaustavljen 2012. godine (0,75%)26. a 2019 godine (1,1%) ove vrijednosti napokon premašaju investicije u aktivnosti istraživanja i razvoja iz 2002. godine (1,05%). Više je razloga s kojima se tumači takvo postignuće. Jedan od osnovnih je ponovno uvođenje Pravilnika o državnoj potpori u istraživačko razvojne projekte donesen u siječnju 201927. U kontekstu ovoga pravilnika je moguće da su poduzeća kalkulirala s implementacijom vlastitih istraživačko razvojnih projekata do trenutka uvođenja poreznih poticaja koji je omogućio da se trošak tih aktivnosti smanjuje

Ulaskom Hrvatske u EU u 2013. godine ove su se vrijednosti počele oporavljati da bi dostigle svoju najveću vrijednost u 2019. godini.

27 Riječ je o poreznom poticaju koji je dva puta bio ukinut u Hrvatskoj u proteklih deset i više godina. Prvi puta je trajao u razdoblju od 2004.-2006. za razliku od drugoga puta kada je trajao u razdoblju od 2007. do 2014. godine.

26

94

perspektive

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje

kao rezultat ponovnog uvođenja poreznih poticaja28.Pri tome je potrebno imati na umu kako su koristi koji se odnose na poduzeća od ovih poticaja koncentrirani na manji broj velikih poduzeća (v. Aralica, Botrić, Švaljek, 2011), tako da je mali broj uspješnih aplikacija uz visoku prolaznost mogao uzrokovati povećanje ukupnih investicija u aktivnosti istraživanja i razvoja.

U razvoju policy prakse industrijske politike kod nas je i važna Strategija pametne specijalizacije. Više je razloga za ovu tvrdnju. Prvi je konceptualni a to je da se ova strategija može smatrati i jednim oblikom nove industrijske politike (Radošević, 2017)29, pri čemu ova strategija promovira inovativnost kao glavno oruđe u postizanju ciljeva ove strategije kao i što definira tematska područja i potpodručja30 kao ona područja/potpodručja unutar kojih pojedina regija/nacija postiže vlastitu specijalizaciju.

Drugi je razlog veća ambicija Strategije pametne specijalizacije (S3) u odnosu na industrijsku strategiju. Tako je S3 strategija (MINGORP, 2015: 75) odredila viziju prema kojoj će Republika Hrvatska biti prepoznata kao gospodarstvo koje se temelji na znanju i koje potiče kreativnost i inovacije na svim razinama društva za bolju kvalitetu života svih svojih stanovnika. S druge strane cilj industrijske strategije je bio repozicioniranje identificiranih strateških djelatnosti unutar globalnoga lanca dodane vrijednosti razvojem aktivnosti koje stvaraju višu dodanu vrijednost (NN 126/14).

Treći je razlog postojanje konzistentnih programa koji proizlaze iz Strategije pametne specijalizacije. Postoji naime 42 programa koji se ubrajaju u Strategiju pametne Drugi su razlozi u manjoj mjeri su imali također utjecaja kao što je korištenje EU strukturnih fondova kao i postojanja poticaja koji se odnose na Zakone o poticanju ulaganja koji u različitim varijantama postoje u praksi od 2015.godine. To znači kako povećanje ukupnih investicija u aktivnosti istraživanja i razvoja važne za razvoj industrijske proizvodnje mogu u konačnici tumačiti dijelom postojanja i rezultatom više usporednih mjera.

29 Ovim pojmom pokušavaju se opisivati nova poimanja industrijske politike, koja se razlikuju od vertikalne (sektorske) industrijske politike i horizontalne industrijske politike.

Prema Radoševiću (2017) osnovna obilježja su: 1) Uspostava interakcije agenata iz različitih sektora zainteresiranih za uspješno djelovanje ove politike; 2) Policy proces mora voditi prema novim specijalizacijama; 3) Provedba politike je endogena varijabla unutra postupka otkrivanja, koordinacije i implementacije industrijske politike koja podupire postupak samo otkrivanja (en. self - discovery) od strane agenata. Još se ovim obilježjima mogu pridodati 4) Usmjerenost policy procesa ne samo prema uklanjanju nesavršenosti tržišta već prema uklanjanju nesavršenosti u upravljanju 5) Veća usmjerenost prema teritorijima koja postaju važna domena unutar koje se događaju različite specijalizacije.

30 Ovaj je pristup nešto drugačiji od izbora klasičnih sektora u industrijskoj politici a razlikuje se ponajprije u konceptu kao i postupku odabira tih područja/potpodručja. Što se konceptualne razlike tiče ode se ne govori o klasičnim sektorima već o područjima koja su pojmovno šira od sektora. Što se tiče postupka, selektivni postupak uključuje mapiranje područja stvaranja konkurentskih područja, zatim postupak poduzetničkog otkrivanja unutar kojega sudjeluju sudionici iz različitih područja (akademija, državni sektor i privatni sektor) otkrivaju područje kompetencija.

28

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

95

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

specijalizacije (S3) Hrvatske u razdoblju 2014.-2020. pri čemu je i izgrađen analitički okvir kojima se omogućuje praćenje uspješnosti provedbe programa31. S druge strane ne postoji analitičko vrednovanje niti praćenje programa koji su rezultat industrijske strategije.

I posljednji je razlog uspostavljanje konzistentnog okvira upravljanja S3 strategijom, gdje su uključeni sudionici različitih sektora poput akademije, poslovnog sektora i državnog sektora. Premda su tijela poput Nacionalnih inovacijskih vijeća i tematskih inovacijskih vijeća bila uspostavljena u 2018., dvije godine poslije formalnog početka S3 kod nas, što je uistinu kašnjenje u formiranju formalne strukture32 usmjerene upravljanju S3 strategije, kod sličnih strategija kao što je industrijska strategija ovakvi oblici formalnog upravljanja ne postoje u Hrvatskoj.

Načela nove industrijske politike u Hrvatskoj Radi toga je trenutno krucijalno pitanje na koji način koncipirati i provoditi industrijsku politiku u sadašnjim okolnostima kada se u kontekstu industrijske politike sve više očekuje ne samo da su industrije konkurentne već i da one svojim djelovanjem postižu i šire društvene ciljeve. Naime bez obzira na ogromne razlike u poimanju industrijske politike i u samoj implementaciji industrijske politike između razvijenih zemalja i Hrvatske potencijal za bolju industrijsku politiku koja će biti u stanju proizvoditi adekvatnije učinke postoji kod nas.

Ono što definitivno nedostaje je unaprjeđenje koordinacije između različitih formalnih i neformalnih inicijativa (u području inovacija, tehnologija, industrija) gdje sudjeluju učesnici iz različitih sektora s ministarstvima posebno Ministarstvom gospodarstva i zaštite okoliša33 i njihova ’koagulacija’ u adekvatne policy inicijative34.

Radi svega toga potrebno je usvajanje načela koja mogu omogućiti izgradnju platformi između različitih sektora koje mogu pospješiti različita područja poput inovativnosti, industrije 4.0 i sl. U tom kontekstu Bianchi, Labory (2019: 150) ističu načela na kojima se treba zasnivati uspješna industrijska politika pri čemu primjena ovih načela može definitivno dovesti i do unaprjeđenja industrijske politike kod nas.

Ta su načela sljedeća: 1) Industrijska politika u što je god većoj mjeri se mora zasnivati na procesu unutar kojega moraju biti uključeni dionici iz različitih sektora; Od toga devetnaest programa je bilo povezano s tematskim područjima a dvadeset tri programa bila ona koja doprinose ciljevima Strategije pametne specijalizacije Hrvatske.

32 Ova upravljačka struktura je formalno potvrđena i odlukom Vlade (NN 105/18.

33 Pri tome bi i sami ustroj samog ministarstva trebao biti više sektorski usmjeren.

34 Tako nešto i nalaže ozbiljniju provedbu Zakona o sustavu strateškog planiranja i upravljanja razvojem Republike Hrvatske koji je donesem krajem 2017., koji usmjerava i sama Ministarstva da donose i provode strateške odluke na osnovu ozbiljnijih analiza.

Isto tako taj dokument poziva Ministarstva da se bave više učincima vlastitoga djelovanja.

31

96

perspektive

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje

2) Industrijska politika se mora zasnivati na viziji razvoja industrije pri čemu mora postojati vizija industrijskog razvoja pri čemu kapaciteti moraju biti usmjereni prema ostvarenju te vizije; 3) Usko povezano s prethodnim načelom je postojanje upravljačke strukture koja osim koncipiranja i implementacije programa industrijske politike treba biti zadužena za praćenje (monitoring) i evaluaciju učinaka ove politike. Dobra upravljačka struktura mora biti usmjerena prema smanjenju različitih oblika neuspješnosti: tržišnih neuspjeha)35, neuspješnosti u upravljanju36 (v. Mazzucato, 2015; Mazzucato, Penna, 2015).

4) Vrlo je važno načelo da se industrijska politika zasniva na unapređenju postojećih resursa koji se nalaze na određenom prostoru; isto tako ona se mora usmjeravati prema stvaranju uvjeta koji omogućuju stvaranje nove imovine kao i stvaranja novih tržišta (market shaping perspective (v. Mazzucato, Semieniuk 2017).

5) Razvoj različitih oblika sposobnosti treba biti fokus industrijske politike.

Sposobnosti omogućuju dostizanje učinaka. Osim toga različite vrste sposobnosti (en. capabilities) omogućuju i bolju koordinaciju i integraciju s drugim sličnim politikama (npr. znanstvenom politikom, inovacijskom politikom).

6) Precizno mjerenje vrijednosti pojedinih sektora industrije i uključivanje u konzistentni okvir ciljeva industrijske politike je važno radi izgradnje konzistentnoga policy okvira; 7) Kvaliteta policy procesa ovisi o kvaliteti resursa poput obrazovanja, vještina, funkcioniranja mekih institucija (npr. borba protiv korupcije) kao i o postojanja čvrste infrastrukture (npr. istraživačko razvojne institucije). Pri tome funkcioniranje mekih institucija je preduvjet uspješnog funkcioniranja čvrstih institucija u manje razvijenim zemljama (v. Aralica i ostali 2018).

Literatura 1.

Aigenger, K.,Rodrik, D., (2020) Rebirth of Industrial Policy and an Agenda for the Twenty-First Century, Journal of Industry, Competition and Trade, 20:189–207; https://doi.org/10.1007/s10842-019-00322-3.

2. Altmaier, (2019) New Germany’s Industrial Strategy 2030. Dostupno na:https://www.bmwi.de/Redaktion/EN/Pressemitteilungen/2019/20191129altmaier-presents-final-version-of-national-industrial-strategy-2030-aimed-atsafeguarding-prosperity-and-jobs-in-the-future.html Odnosi na adekvatno osiguravanje javnih dobara, asimetriju u informacija između agenata u poslovnom odnosu, npr. razlike u informacijama između investitora u projekte s visokom razinom znanja i izumitelja tog projekta.

36 Riječ je o postojanju neučinkovitosti države koja se otklanja ili smanjenjem regulative tijekom ekonomskog rasta ili pojačavanjem regulative tijekom recesije.

35

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

97

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

3. Aralica, Z., Škrinjarić, B., (2021) Adoption of digital and ICT technologies and firms’ productivity, Radni materijaii, EIZ-WP-2102, 7-42.

4. Aralica Z, (2020) Analiza deindustrijalizacije i reindustrijalizacije na regionalnoj razini u Hrvatskoj, Ekonomska politika Hrvatske u 2021. godini – Hrvatska poslije pandemije, Ur: Tica, J., Bačić, K., Poglavlje u zborniku, 59-79, Hrvatsko društvo ekonomista, Zagreb.

5. Aralica, Z., Svilokos, T., i Bačić, K., (2018) Institutions, and firms’ performances in transition countries: the case of the selected CESEE countries, South East European Journal of Economics and Business, 13(1), 68-80, doi:10.2478/jeb2018-0005 6. Aralica, Z. (2014) Hrvatska prvak u deindustrijalizaciji, EU jača industrijsku proizvodnju. Časopis Banka, Lipanj, 38-41 7. Aralica, Z., Botrić, V., Švaljek, S., (2011) Evaluation of the Tax Incentives Aimed at Stimulating R&D Projects in the Business Sector, Ekonomski Institut, Zagreb, Izvješće.

8. Archibugi, D., Mariella, V., (2021) Is a European Recovery Possible Without High-Tech Public Corporations? Intereconomics Review of European Economic Policy, Vol 56,(3)160-166; https://www.intereconomics.eu/contents/year/2021/ number/3/article/is-a-european-recovery-possible-without-high-tech-publiccorporations.html 9. Bianchi, P., Labory, S., (2019) Industrial Policy for the Manufacturing Revolution Perspectives on Digital Globalisation, Edward Elgar, Cheltentham UK, Northamptom, MA, USA. 10. Bofinger, P. (2019) Industrial policy: is there a paradigm shift in Germany and what does this imply for Europe? Social Europe, 27 May, https://www. socialeurope.eu/industrial-policy-in-germany 11. Chang, H.-J. Andreoni, A., (2021) Bringing Production Back into Development: An Introduction 12. CEU – Council of the European Union. (2017). Conclusions on a future EU industrial policy strategy. Press Release 283/17, Brussels.

13. EC - European Commission (2019) European Commission’s Green Deal, COM(2019) 640 final 14. EC - European Commission (2018) “The EU-wide income distribution: inequality levels and decompositions”, Directorate-General for Employment, Social Affairs and Inclusion.

15. EC – European Commission (2015) High-Level Expert Group on Key Enabling Technologies, KETs: Time to Act. 16. EIB - European Investment Bank (2018), Inequalities in Europe, Luxembourg.

17. Lane, N. (2020). The New Empirics of Industrial Policy. J Ind Compet Trade 20, 209–234 https://doi.org/10.1007/s10842-019-00323-2 18. Le Monde Diplomatique (2020) US, China and global rebalance, June.

Dostupno na https://mondediplo.com/2020/06/04china-us 19. Le Monde Diplomatique (2019) The economic Anschluss of the GDR, November.

20. Le Monde Diplomatique (2017) Why the EU has no industrial policy, August.

98

perspektive

Vertikalno ili horizontalno usmjerenje

21. Mao, J., Tang, S., Xiao, Z., Zhi, Q., (2021) Industrial policy intensity, technological change, and productivity growth: Evidence from China, Research Policy, (50), 104287.

22. Mazzucato, M., Semieniuk, G., (2017) Public financing of innovation: new questions, Oxford Reviewof Economic Policy, Volume 33, Number 1, 2017, 24–48 23. Mazzucato, M., (2015), Building the entrepreneurial state: A new framework for envisioning and evaluating a mission-oriented public sector, Working Paper, No. 824, Levy Economics Institute of Bard College, Annandaleon-Hudson: Levy Economics Institute.http://www.econstor.eu/bitstre am/10419/109993/1/815376626.pdf 24. Mazzucato, M., Penna, C., (2015), Beyond market failures: The market creating and shaping roles of states investements banks, Working Paper, No. 831, Levy Economics Institute of Bard College, Annandale-on-Hudson: Levy Economics Institute. https://www.econstor.eu/bitstream/10419/109991/1/817011625.pdf 25. MINGORP (2014) Industrijska strategija Republike Hrvatske 2014. – 2020.

Zagreb, kolovoz.

26. MINGORP (2015) Strategija pametne specijalizacije Republike Hrvatske za razdoblje 2016.-2020. godine i akcijski plan za provedbu Strategije pametne specijalizacije Republike Hrvatske za razdoblje 2016.-2017. godine.

27. Mršić Radas, A., Petković, K., (2021) Inovacijska politika u Hrvatskoj između industrijske ekonomije i ekonomije znanja, Ekonomska misao i praksa, 30 (1), 3-31.

28. NN 105/18 29. NN 126/14 30. Radošević, S., (2017) Assessing EU Smart Specialization Policy in a Comparative Perspective, Power point prezentacija. Prezentacija je održana na prvoj radionici unutar projekta Smart EIZ, Zagreb 19 -21 travnja.

31. Rubio, M. (2019) 2025 and the Future of American industry. U.S. Senate Committee on Small Business & Entrepreneurship 32. https://senatormarcorubio.medium.com/made-in-china-2025-and-the-futureof-american-industry c7532c35168cf494/262B39A37119D9DCFE023B907F 54BF03.02.12.19-final-sbc-project-mic-2025-report.pdf 33. Szalavetz, A., 2018. Industry 4.0 and capability development in manufacturing subsidiaries. Technol. Forecast. Soc. Chang. Volume 145, August 2019, 384395; https://doi.org/10.1016/j.techfore.2018.06.027.

34. Török, A. (2007) “Industrial Policy in the New Member Countries of the European Union: A Survey of Patterns and Initiatives Since 1990.” Journal of Industry, Competition and Trade 7 (3–4): 255–271.

35. Vujović, D., (2012) New Industrial Policy; Navigating between Market and Government Failure, Ekonomika preduzeća, 36. Warren, E (2019) Defend & create American jobs. https://medium.com/@ teamwarren/a-plan-for-economicpatriotism-13b879f4cfc7 37. Wigger, A., (2019) The new EU industrial policy: authoritarian neoliberal structural adjustment and the case for alternatives, Globalizations, 16:3, 353369, DOI: 10.1080/14747731.2018.1502496

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

99

BUDUĆNOST HRVATSKOGA MIROVINSKOG SUSTAVA

Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura Rješenje za buduće mirovine treba tražiti u proizvodnom, a ne u financijskom sektoru. Ugroza javnog mirovinskog sustava je očita, a sporno je vjerovanje da je kreativno „izranjanje“ drugog mirovinskog stupa prikladan odgovor na tu opasnost.

Pišu: prof. dr. sc. Željko Garača1, prof. dr. sc. Darko Tipurić2 Kolektivnost je presumpcija našeg opstojanja, iako nam donosi manje ili veće obezličenje. Pojedinci su fragmenti društvene cjeline koja ih definira, a koju dobro opisuje Aristotelov “koinonia“ upućujući na nužno zajedništvo u djelovanju i životu ljudi. One rijetke pojedince istrgnute iz kolektivnoga, bilo samovoljno bilo izopćenjem, promatramo kao otklonjene primjere koji daju zrcalnu smislenost našoj inherentnoj društvenosti.

Kolektiv je ostvarenje ljudske potrebe i težnje k zajedništvu. Nadrasta pojedinca i razvija vlastitu smislenost opstojanja (eng. group reason) u odgovoru na pitanje zašto članovi čine kolektiv, definira uvjete zajedništva za one koji su članovi (eng. collectivity conditions) i potiče stvaranje zajedničke predanosti (eng. collective commitment) poslanju i stremljenju kolektiva. To je entitet čija zasebnost neupitna i koja rezultira iz dinamike unutarnjih i vanjskih interakcija članova, zajedničkog identiteta, strukturalnih odrednica i normi ponašanja.

Društvo koje je neraskidivo ulančeno i stegnuto državom također je kolektiv sui generis, kojega obilježavaju kolektivne akcije (eng. Collective action) tj. skupno djelovanje kako bi se postigli zajednički ciljevi odnosno potraga za percipiranim zajedničkim interesima njezinih članova.

1 2

100

Autor je profesor na Ekonomskom fakultetu u Splitu Autor je profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu

perspektive

Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

Probleme koji nastaju pri kolektivnoj akciji osobito je isticao američki ekonomist Mancur Olson koji je uočio da moraju postajati prikladni mehanizmi i selektivni poticaji kako bi skupina pojedinaca djelovala u zajedničkome interesu. Različiti interesi pojedinaca, političkih i interesnih skupina nerijetko mogu dovesti sukobljenosti i ponašanja koje neće rezultirati najboljim mogućim učinkom za cijelo društvo.

Država, odnosno vlast i njezine politike imaju presudnu ulogu u izgradnji okvira u kojem će se kolektivna intencionalnost kao potencijalnost razviti i ostvariti u kolektivnoj akciji u kojem će se voditi interes o društvu, njegovim članovima – i to ne samo sada nego i budućnosti.

Primjer kolektivne akcije u kojoj se nije vodilo računa o dugoročnim kolektivnim interesima jest mirovinska reforma od prije dva desetljeća kako bi se, po javno izrečenim ciljevima, sebi i budućim generacijama osigurala prosperitetna i bogata Hrvatska, država u kojoj će i umirovljenici moći dostojno živjeti zajedno sa svim drugim slojevima društva.

Reformom iz 2002. privatiziran je dio javnog mirovinskog sustava međugeneracijske solidarnosti na način da se četvrtina mirovinskih doprinosa uplaćuje u privatne obvezne mirovinske fondove (OMF) tj. 2. mirovinski stup. Radilo se o „igri konstantne sume“ u kojoj barem na prvi pogled nije bilo znatnih problema iz perspektive onih koji su uplaćivali, kao ni iz perspektive države koja smislila takav oblik kolektivne akcije. Osim toga, uveden je i 3. mirovinski stup, kao dobrovoljan i stvar je pojedinca hoće li ga konzumirati, no nije posebno sporan u mirovinskoj reformi.

Sažeto, opravdanje reforme je bilo u tome da će bar dio budućih mirovina ostvaren kroz kapitaliziranu štednju zaposlenika biti dovoljan da im osigura dostojan život u starosti. U situaciji malih mirovina populistička obećanja su pala na plodno tlo.

Reformu su tada, uostalom kao i danas, podržavale sve relevantne političke opcije te se iz kritičke analize reforme može potpuno isključiti bilo kakva politička pristranost.

S druge strane, znanstvena zajednica u nas nije bila jedinstvena. Pojedini istaknuti znanstvenici su već tada ukazivali na velike rizike takve reforme, ali su marginalizirani u raspravi u stručnoj javnosti i medijima. Slična je, ako ne još izraženija situacija i danas, u smislu davanja javnog prostora za raspravu rijetkim kritičarima 2. mirovinskoga stupa koji kontinuirano propituju tu kolektivnu akciju, nudeći niz znanstvenih i stručnih argumenata te pokušavajući pronaći rješenje za izgledno posrnuće u iznimno važnom segmentu našeg zajedničkog bivanja.

Mirovinska reforma je pokrenuta kao inicijativa Svjetske banke namijenjena svim tranzicijskim zemljama. Uzor je bila mirovinska reforma u Čileu iz 1981. godine koja je, nažalost, već u vrijeme pripreme pokazivala sve nedostatke u toj južnoameričkoj zemlji.

Rani signali problema bili su brzo uočeni. Postojale su jasne naznake da takvu mirovinsku reformu ne treba prevoditi ishitreno, što su shvatile upravljačke strukture dijela tranzicijskih zemalja koje nisu ni započele reformu svojih mirovinskih sustava.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

101

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Kako su iskustva pojedinih zemalja koje su provele takvu reformu postajala sve lošija se posebno iskazalo tijekom financijske krize 2008. godine, ali pojavom još aktualne zdravstvene i posljedično ekonomske krize zbog pandemije Covid-19, od reforme su različite zemlje odustajale na različite načine.

Nažalost, Hrvatska ne samo da nije odustala već je u svom strateškom dokumentu Nacionalna razvojna strategija do 2030. zapisala potrebu jačanja 2. stupa, uz dodatnu deregulaciju društava koja se bave upravljanjem OMF-ima.

Možemo se upitati zašto su druge zemlje, osim Bugarske, uspješnije od Hrvatske.

Odgovor je kompleksan, ali jedna je stvar očita. Sve su uspješnije zemlje ili odustale ili nisu ni uvele 2. stup pa i one koje su bile daleko iza nas, a u međuvremenu su nas pretekle. To bi mogao i trebao biti jasan i dovoljan argument protiv 2. mirovinskog stupa.

„Istočni grijeh“ „Istočni grijeh“ se odnosi na odluku o uvođenju 2. obveznog mirovinskog stupa kada nisu postojali teorijski preduvjeti da bi takva reforma bila uspješna, odnosno doprinosila gospodarskom rastu, a onda u budućnosti osiguravala i veće mirovine.

Ni jedan od četiri osnovna preduvjeta za uspjeh reforme nije bio ispunjen: • suficit javnog mirovinskog sustava, • suficit državnog proračuna, • razvijeno domaće gospodarstvo, • razvijeno domaće tržište kapitala Štoviše, navedeni preduvjeti za uspjeh reforme su predstavljeni kao „ciljevi reforme“.

Takav pristup naprosto ne može dati dobar rezultat bez obzira o čemu se radi.

Kao marketinški potez promoviran je stav da će buduće mirovine iz 2. mirovinskog stupa biti veće od mirovina iz 1. mirovinskog stupa, pri tome ne govoreći kolike će te mirovine zaista biti i koliko će biti dostatne. Takva retorika je osigurala veliku podršku široke javnosti za uvođenje 2. stupa.

Nažalost, to se neće ostvariti za veliku većinu budućih umirovljenika. To je potpuno jasno i to pokazuju brojne analize.

Mirovinska reforma teoretski bi možda i mogla uspjeti da se konceptualno oslanja na ulaganja u nove proizvodne investicije, a ne samo ostvarivanje prinosa na financijsku imovinu. Štednja je zapravo financirana javnim dugom, uz dodatni tranzicijski trošak te pad raspoloživog dohotka. Umjesto ulaganja u proizvodnju na djelu je financijalizacija. To je negdje neko vrijeme i funkcioniralo, ali u Hrvatskoj nikako – upravo zbog neispunjenih preduvjeta.

102

perspektive

Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

U „istočni grijeh“ treba ubrojiti i pogrešno sagledavanje tranzicijskog troška mirovinske reforme.

Svaka reforma kojom se privatizira dio nekog javnog sustava nužno izaziva tranzicijski trošak dok se obveze sustava s javnog potpuno ne prenesu na privatni sustav. Tako je i s mirovinskim sustavom. Povećani troškovi u tranzicijskom razdoblju će u teoriji biti kompenzirani manjim javnim troškovima u budućnosti.

Na temelju našeg poimanja tranzicijskog troška ne može se doći do stvarnog tranzicijskog troška, ni njegovog iznosa niti njegovog trajanja. Pa onda ni do njegova stvarnog utjecaja na nacionalnu ekonomiju.

Potrebno je šire, realnije, sagledati različite aspekte tranzicijskog troška kroz tri komponente: Direktni tranzicijski trošak odgovara tranzicijskom deficitu koji se mora nadomjestiti iz državnog proračuna za što se sredstva moraju osigurati ili kroz dodatne porezne prihode ili povećanjem javnog duga.

Indirektni tranzicijski trošak odnosi se na financiranje direktnog tranzicijskog troška koji se najvećim dijelom financirao javnim zaduživanjem kroz državne obveznice na koje se plaća odgovarajuća kamata i ona predstavlja ovaj trošak. Možemo se složiti da se javni dug neće smanjivati u apsolutnom iznosu i da će preuzete obveze za financiranje direktnog tranzicijskog troška ostati trajno čime i sam pojam tranzicijskog troška gubi smisao jer postaje trajan bez obzira koliki će stvarno biti.

Uvedimo još pojam nominalnog tranzicijskog troška kao zbroj direktnog i indirektnog te pojam neto tranzicijskog troška kao razliku nominalnog tranzicijskog troška i ušteda u javnom mirovinskom sustavu.

Na slici 1. prikazana je optimistična projekcija kretanja udjela neto tranzicijskog troška u BDP-u. Zbog aktualne krize u 2020. godini ovaj trošak premašuje 3% BDP-a. Rezultati su dobiveni sistem dinamičkim modelom autora.

Slika 1. Projekcija kretanja udjela neto nominalnog tranzicijskog troška u BDP-u

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

103

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

Oportunitetni trošak se odnosi na izgubljeni gospodarski rast zbog odljeva dijela poreznih prihoda radi podmirenja direktnog i indirektnog tranzicijskog troška iz državnog, privatnog proizvodnog sektora te kućanstava u financijski sektor. Bez obzira na vrijednosti multiplikatora fiskalne potrošnje, koji su unatoč neslaganjima struke ipak pozitivni, proračunska potrošnja uvijek generira neki dio BDP-a, bilo direktno bilo indirektno, a ovdje to izostaje. Stoga se može reći da odljev poreznih prihoda za pokriće tranzicijskog troška ima negativnu vrijednost multiplikatora, smanjuje gospodarski rast te je zapravo štetan po nacionalnu ekonomiju.

Na slici 2. prikazana je projekcija kretanja BDP-a prema scenariju autora uz pretpostavku stalnog rasta od 3% godišnje te projekcija kretanja mogućeg BDP-a uz suspenziju 2. stupa. Razlika između njih predstavlja budući oportunitetni trošak 2. stupa. Rezultati su dobiveni sistem dinamičkim modelom autora.

Slika 2. Projekcije kretanja BDP-a i bez 2. stupa te godišnjeg oportunitetnog troška

Kriza Prethodna financijska kriza, a posebice aktualna zbog zdravstvene krize Covid-19, koja je izazvala najdublju ekonomsku krizu u povijesti, dovele su do strukturnih lomova na tržištima kapitala, posebice u visini kamata na državne obveznice koje su povijesno niske i kako stvari stoje takve će ostati još izvjesno vrijeme.

Ta činjenica posebno pogađa mirovinske fondove koji su obvezni tradicionalno i zakonski najveći dio svoje imovine držali u državnim obveznicama. Zapravo je kratkoročni učinak pada kamatnih stopa bio pozitivan za mirovinske fondove.

Nominalna vrijednost starih obveznica je rasla kako su padale kamate na tržištu pa je tako rasla i nominalna imovina mirovinskih fondova, a oni iskazivali natprosječne prinose na imovinu. Sve je izgledalo uspješno. Veliki problemi ipak postoje. Tako dugoročno niske kamatne stope ne mogu osigurati poželjne prinose na imovinu 104

perspektive

Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

u OMF-ovima i cijeli sustav time gubi smisao jer neće moći isporučiti ono zbog čega je osnovan.

Ako pak uskoro dođe do porasta kamatnih stopa na tržištu državnih obveznica, što obično ide u paketu s inflacijom, mirovinski fondovi će početi neko vrijeme iskazivati negativne prinose. Neupućenima to možda zvuči paradoksalno, ali tako OMF-ovi obračunavaju vrijednost imovine u državnim obveznicama. To će biti protuteža nerealnim prinosima u vremenima kada su kamatne stope na tržištu padale.

Kako je nominalni dio tranzicijskog troška financiran javnim dugom to nas dovodi do pitanja fiskalnog kapaciteta države posebice u kontekstu aktualne krize i odgovora države na krizu kroz pomoć privatnom proizvodnom sektoru i kućanstvima.

Fiskalni kapacitet i porezno opterećenje Fiskalni kapacitet države može se definirati na različite načine. U kontekstu duboke ekonomske krize fiskalni kapacitet se može promatrati kao udio javnog duga u BDP-u. Što je taj udio manji veće su mogućnosti za novo zaduživanje države radi umanjivanja negativnih učinaka krize, a da se pri tome ne ugrozi buduće funkcioniranje države i gospodarstva u cjelini. Što je udio javnog duga u BDP-u manji može se reći da se država može više zadužiti te da joj je fiskalni kapacitet veći. U pred kriznoj godini za Hrvatsku taj je udio bio 73,2%. Time se Hrvatska nalazi u skupini zemalja s niskim fiskalnim kapacitetom.

Iako je pomoć države privatnom sektoru u ovoj krizi bila vrlo izdašna unatoč niskom fiskalnom kapacitetu na ruku joj je išla niska cijena zaduživanja jer su kamate na 10-godišnje državne obveznice na povijesno najnižim razinama.

Udio javnog duga u BDP-u se približio granici od 90%. Treba reći da je taj udio realno i veći, ali je umjetno zadržan ispod psihološke granice od 90% na način da neke evidentne obveze države poput duga zdravstvu nisu formalno postale javni dug, ali uskoro hoće. S druge strane ponekad se Njemačka uzima za primjer zemlje s velikim fiskalnim kapacitetom koja je prije krize imala udio javnog duga u BDP-u oko 59,8% što joj je dalo veće mogućnosti zaduživanja i obilnije pomoći privatnom sektoru.

Zanimljivo je pogledati koliki bi fiskalni kapacitet Hrvatske bio da nije bilo mirovinske reforme i 2. stupa. Doprinos 2. mirovinskog stupa javnom dugu do 2019. godine je oko 104 milijarde kuna koliki je cjelokupni nominalni tranzicijski trošak, što je preko 25% BDP-a. Uobičajeno je da se taj iznos procjenjuje na temelju vrijednosti državnih obveznica koje drže OMF-ovi, ali tu treba pribrojiti i plaćene kamate u proteklih 19 godina. Zbog visokog udjela javnog duga u BDP-u hrvatske državne obveznice su prema ocjenama rejting agencija bile u kategoriji smeća (eng. junk bonds) te smo plaćali i natprosječne kamate na ukupni javni dug za što smo se neko vrijeme morali i dodatno zaduživati. Nažalost, zbog toga su i sve druge kamate na zaduživanje

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

105

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

poduzetnika i građana bile više nego su mogle biti. Detaljnija analiza bi pokazala da je doprinos mirovinske reforme ukupnom javnom dugu i veći od 25%. Sve to je doprinijelo i većem oportunitetnom trošku mirovinske reforme iskazanim manjim rastom BDP-a u dugom razdoblju. Manji brojnik u omjeru javnog duga i BDP-a dodatno ga je pogoršao. Da je na primjer na početku 2019. suspendiran 2. stup i ukinuti svi parafiskalni nameti imali bi veći rast BDP-a za dodatnih 3,5%. Jasno je da bi udio javnog duga u BDP-u, umjesto 73%, bio znatno manji, konzervativna procjena je ispod 40%, odnosno znatno ispod relativnog duga Njemačke, ali i većine zemalja EU te bi Hrvatska mnogo lakše prevladala aktualnu krizu. Uz nepromijenjenu politiku u krizi danas bi udio javnog duga u našem BDP-u bio niži od 60%, ispod kriterija iz Maastrichta.

Ipak, svaka usporedba Hrvatske i Njemačke je neprimjerena iako možemo na njenom primjeru puno naučiti. Njemačka pomoć gospodarstvu u 2020. godini veća je nego svih ostalih zemalja EU zajedno.

Naravno, sve to stvara dodatni javni trošak koji se mora podmiriti poreznim prihodima pa fiskalni kapacitet možemo promatrati i kao sposobnost države da prikupi potrebne porezne prihode.

Premda je Hrvatska pozicionirana oko sredine EU-a po visini ukupnog poreznog opterećenja, privatni sektor neprestano ističe da je upravo preveliko porezno opterećenje jedan od glavnih razloga nedovoljne konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i posljedično nedovoljnog gospodarskog rasta.

Ne ulazeći u analizu je li sama činjenica o visini poreznog opterećenja stvarno glavni razlog našeg ekonomskog zaostajanja, može se reći da je dio tog poreznog opterećenja nepotreban, suvišan, neproduktivan i u konačnici specifično štetan.

Neobično je da bi ga mogli lako ukloniti jer pri tome ne bi trebalo nikome uskratiti stečena prava.

Radi se naravno o poreznim prihodima potrebnim za financiranje nominalnog tranzicijskog troška mirovinske reforme. O kom se iznosu radi najjasnije se vidi na primjeru 2019. godine kada je Hrvatska imala uravnoteženi proračun, a direktni i indirektni tranzicijski trošak je bio preko 10 milijardi kuna ili preko 2,5% BDP-a.

Zbog aktualne krize, istovremenog porasta nominalnog tranzicijskog troška i istovremenog pada BDP-a iznos se popeo na preko 3% BDP-a. No, mimo samog iznosa mnogo je važnije da se, za razliku od ostalih poreznih prihoda, ovi ne vraćaju u privatni proizvodni sektor, ne generiraju dio BDP-a bilo putem državne potrošnje, angažiranja proizvodnog sektora ili poboljšanja statusa umirovljenika. Naprotiv, taj novac se iz proizvodnog prelijeva u financijski sektor i vraća se u gospodarstvo samo putem zaduživanja bilo države, poduzetnika ili građana. Posebno je upitno zašto poduzetnici ne reagiraju na ove činjenice.

Suspendiranjem 2. stupa bi se odmah mogao povećati fiskalni kapacitet države, smanjiti deficit i rast javnog duga i ujedno dugoročno ostvariti znatno porezno

106

perspektive

Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

rasterećenje gospodarstva, povećavajući njegovu konkurentnost i gospodarski rast.

Ovakva tvrdnja svakako zahtijeva odgovarajuću pozornost.

Inflacija Već je rečeno da su spomenute krize donijele strukturni lom na tržištu državnih obveznica iskazano padom kamata i padom kamata općenito.

U nekim primjerima kamate su ušle u negativno područje. Kamate na naše obveznice su povijesno niske i izgubile su vezu s ocjenama rejting agencija. To je direktna posljedica primjene monetarnih politika centralnih banaka i iskazanih kroz enormno tiskanje novca označeno kao kvantitativno popuštanje (eng. quantitative easing). Iako je proces započeo u prethodnoj krizi i traje već godinama, sada je poprimio takve razmjere da nam se vraća fenomen koji je odavno „zaboravljen“, a to je inflacija.

Opći je stav da je inflacija pred nama iako nema suglasja kojim će se intenzitetom iskazati i koliko će trajati. Nema straha od hiperinflacije, ali i inflacija do 5% godišnje zahtijevat će promjenu ponašanja svih ekonomskih subjekata. Svi će se morati prilagođavati novim okolnostima, ali mislimo da će prilagodba ići najteže mirovinskim fondovima.

Iako se inflacija u travnju 2021. u Hrvatskoj popela na 2,1% to ne mora biti zabrinjavajuće, no važno je istaknuti njen utjecaj na 2. mirovinski stup. Unatoč krizi u 2020. godini OMF-ovi su ostvarili pozitivne prinose na imovinu. U prosjeku su ti prinosi bili oko 1% pa je jasno da je ovogodišnja inflacija „pojela“ prošlogodišnje prinose i umanjila realnu vrijednost imovine OMF-ovima. Sagledavajući sve uvjete u kojima će poslovati OMF-ovi, posebice kretanja kamatnih stopa i inflacije, realno je očekivati daljnje smanjenje realne i nominalne vrijednosti imovine OMF-ova, a posljedično i neadekvatne mirovine iz 2, stupa što opet cijeli koncept i samu reformu dovodi u pitanje.

„Zapadni“ grijeh „Zapadni grijeh“ dolazi na naplatu s tragičnim posljedicama. Iako je sve dosad rečeno ispaštanje „istočnog grijeha“, na red dolaze nove nevolje. Nerazvijeno tržište kapitala i nerazvijeno gospodarstvo imamo i danas kao što je bilo i na početku uvođenja stupa, a neke stvari postaju eksplicitne.

Količina kapitala koji se prikuplja u OMF-ovima je takva da je gospodarstvo ne može prihvatiti, a samo tržište kapitala je slabo ili kako se kaže „plitko“. Stoga su sve glasniji zahtjevi da se OMF-ovima dodatno omogući investiranje u inozemstvo radi ostvarivanja većih prinosa u interesu svojih članova.

Na prvi pogled iz pozicije mirovinskih osiguranika vrlo prihvatljiv zahtjev. broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

107

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

No, stvari nisu tako jednostavne s aspekta nacionalne ekonomije. Osim zakonskih ograničenja koja to donekle sputavaju postoje i monetarna ograničenja unatoč načelnoj slobodi kretanja kapitala. Da bi se prikupljena kunska sredstva mogla investirati u inozemstvo nužno je na deviznom tržištu kupiti devize. Takva velika potražnja za devizama vršila bi veliki deprecijacijski pritisak na tečaj kune što HNB neće dozvoliti u većem opsegu jer su potencijalni zahtjevi usporedivi s međunarodnim pričuvama HNB-a. U suprotnom bi ušli u zonu velike i trajne ekonomske nestabilnosti s katastrofalnim posljedicama.

S druge strane, ne treba vjerovati da se enorman odljev kapitala u inozemstvo neće dogoditi. Uvođenjem eura u Hrvatskoj nestat će monetarne zapreke i nacionalni kapital će neometano odlaziti u inozemstvo. Možda će tamo ostvarivati veće prinose, ali više nikad neće biti nacionalni već kapital financijskog sektora, uglavnom stranog. Našim kapitalom će se razvijati neke druge, zapravo već razvijene zapadne ekonomije, a mi ćemo se i dalje morati zaduživati na tom istom zapadu ispaštajući „zapadni grijeh“.

Slika 3. Sistem dinamički strukturni model tokova kapitala u Hrvatskoj.

Nažalost, tu nije kraj nacionalne tragedije. Nakon OMF-ova imat ćemo posla s mirovinskim osiguravajućim društvima (MOD).

108

perspektive

Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

Trenutak istine Velika popularnost 2. mirovinskog stupa u javnosti temelji se s jedne strane na vjerovanju u veće buduće mirovine, a s druge strane vjerovanju da su osiguranici stvari vlasnici mirovinske štednje u 2. stupu.

To vlasništvo je nominalno, ali ne i stvarno. Osiguranici ne mogu raspolagati svojom imovinom, ne mogu utjecati na njeno raspolaganje niti kontrolirati kako se s tom imovinom postupa.

Jedini aspekti po kojima se radi o stvarnoj osobnoj imovini su činjenica da će ta imovina pripasti nasljednicima u slučaju smrti osiguranika prije umirovljenja i činjenica da se prilikom umirovljenja može jednokratno u gotovini povući do 15% mirovinske štednje.

Ono što se stvarno događa je da u trenutku umirovljenja osiguranik svoju kapitaliziranu štednju „dobrovoljno“ i nepovratno prepušta MOD-i, a za uzvrat će primati dio mirovine po nekom od ponuđenih modela. Tragedija je da bez obzira o kom se modelu isplate mirovina radi, MOD-ovi jamče isplatu od približno samo 75% kapitalizirane štednje i to na dugi rok. Predviđeno je usklađivanje mirovina s inflacijom, ali to samo prividno umanjuje suštinu problema. Diskontiranjem isplata mirovina na dan umirovljenja, odnosno njihovim svođenjem na neto sadašnju vrijednost (eng. net present value) rezultat je još porazniji.

Kapitalizirana štednja osiguranika trajno postaje imovina MOD-a i njegovih vlasnika.

Neupućeni mogu pomisliti da će se njihova mirovina isplaćivati iz glavnice koju su prepustili MOD-u. Financijski kapital funkcionira drugačije. Uz iste pretpostavke po kojima su uspješni OMF-ovi mogu biti uspješni i MOD-ovi, zapravo još uspješniji jer nisu regulirani kao OMF-ovi. I oni će investirati dobiveni kapital i praktično iz ostvarenih prinosa isplaćivati zajamčene mirovine.

Nakon smrti umirovljenika njima ostaje i glavnica i svi budući prinosi, a mi ćemo kao nacija i dalje siromašiti.

Kako dalje?

Nije za vjerovati da postojeće upravljačke strukture u državi nisu svjesne svih navedenih problema jer su ovakve analize i kritike ipak pronalazile put do javnosti pa i do političkih aktera općenito te specifično do upravljačkih struktura.

Problem nije u informiranosti i spoznaji već se može reći da su sve dominantne političke opcije zarobljenice svojih ranijih, pogrešnih odluka koje ne mogu razumjeti koliko „sunk cost“ problem može imati nesagledive posljedice. Teško je priznati pogreške pa se uglavnom izriču isprazni narativi kojima se ništa ne objašnjava, ali što je puno gore ustrajava se i njihovom strateškom formaliziranju. To se može

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

109

U fokusu: Gospodarstvo nakon korona krize

pročitati i u Nacionalnoj razvojnoj strategiji 2030. u kojoj je predviđeno jačanje 2. mirovinskog stupa.

Uočeno je ipak da postoje naznake da su upravljačke strukture svjesne problema i pokušavaju na indirektan način umanjiti štetne posljedice 2. stupa. Nedavni neuspjeli pokušaj mini reforme mirovinskog sustava, produžavanjem radnog vijeka do 67 godina života, jasno govori da je i vladajućima jasno da je ovakva mirovinska reforma neuspješna, da ne može isporučiti ono što je na početku obećano, a to su prije svega – veće mirovine. Jedan drugi potez govori isto, a to je osnivanje državnog mirovinskog osiguravajućeg društva HRMOD čiji je formalni osnivač HZMO. Na prvi pogled može se činiti da je to pohvalan potez.

Naivno se može pomisliti da će ipak dobar dio kapitalizirane štednje iz OMF-ova ostati u zemlji i taj ogromni kapital upotrijebiti za njen razvoj, vratiti u javni mirovinski sustav, umanjiti njegov deficit, smanjiti obveze državnog proračuna i smanjiti javni dug te umanjiti štetu nastalu privatizacijom jednog dijela javnog mirovinskog sustava.

No, ne treba biti preveliki optimist. Svi su izgledi, premda se nadamo da nismo u pravu, da će se HRMOD ponašati kao i privatni MOD, ali kao njegova dodatna aberacija.

Kako će se upravljačke elite obraniti od već prisutnih stajališta u javnosti da će grupa politički odabranih ljudi raspolagati ogromnim kapitalom, ničim zasluženim, suprotno nacionalnim interesima i mimo bilo kakve demokratske kontrole, a sve podređeno nečijim privatnim interesima? Argument da će nadležne agencije kontrolirati rad HRMOD nije za utjehu. HANFA je npr. i do sada skrbila o OMFovima i bila njihov jak zagovornik.

Uvijek je problem, logički je zaključak, u dugoročnom javnom interesu, a ne u zakonima. Imamo gorko iskustvo poslijeratne loše i nepravedne privatizacije koja je takva neovisno o kvaliteti legislative koja je pratila taj proces. Stoga je vrlo teško biti optimist.

Nije riječ o nacionalizaciji Korjenita promjena diskursa je nužno potrebna. Izlazak iz postojećeg sputanog načina promišljanja u interesu je budućih generacija. Mišljenja smo da bi se trebalo okrenuti pravovremenoj demontaži 2. mirovinskog stupa prije nego bude prekasno.

Da ne bude nesporazuma ne radi se ni o kakvoj nacionalizaciji mirovinske štednje.

Prvi razlog protiv nacionalizacije je društvena neprihvatljivost takvog poteza vlasti, ali je suština u tome da se zapravo nema što nacionalizirati. Najveći dio imovine OMF-ova je samo obećanje države da će odgovarajući iznos uplatiti MOD-ovima u trenutku nečijeg umirovljenja.

Trebalo bi, prema našem razmišljanju, suspendirati 2. mirovinski stup, odnosno bar suspendirati pripadajuće uplate mirovinskih doprinosa.

110

perspektive

Strateška kratkovidnost upravljačkih struktura

Ipak, ključno za budućnost 2. stupa će biti iskustvo s budućim mirovinama iz 2. stupa. One će biti presudne za ocjenu njegove uspješnosti. Tu smo pesimisti.

Dosadašnja iskustva govore da netko s prosječnom plaćom nije mogao ostvariti veću mirovinu iz dva stupa od one iz 1. stupa.

Opravdanja da su izdvajanja u 2. stupa bila premala ili da je trajanje štednje bilo prekratko podsjećaju na ovisnost. Uvijek je potrebno više da bi se opravdalo zašto ono ranije nije bilo dovoljno. No, zbog novonastalih uvjeta u makroekonomskom okruženju ti razlozi i objašnjenja neuspjeha će se pokazati neadekvatni. Posljedica će biti urušavanje 2. stupa zbog vlastitog neuspjeha, ali će cijena biti enormna i tome se ne treba radovati ma koliko netko bio protivnik 2. mirovinskog stupa.

Spremni smo ustvrditi da će buduća mirovina za prosječnu plaću iz dva stupa biti manja od mirovine iz 1. stupa, a ona manja od mirovine iz 1. stupa (da 2. stupa nema). Problem mirovinskog sustava se ne rješava nego pogoršava.

Ugroza javnog mirovinskog sustava je evidentna i nesumnjiva, ali je sporno da je kreativno „izranjanje“ 2. mirovinskog stupa prikladan odgovor na tu opasnost.

Uza sve navedene štetne učinke 2. stupa i pripadajuće učinke 2. stupa i pripadajuće rizike za kraj evo još jedne tvrdnje. Ako ne budemo imali gospodarstvo koje može osigurati adekvatne mirovine iz 1. stupa, onda ono neće moći osigurati ni adekvatne mirovine iz dva stupa. Da budemo precizni, rješenje za buduće mirovine treba tražiti u proizvodnom, a ne financijskom sektoru. Povećanje društvene produktivnosti i dostizanje visokih stopa gospodarskog rasta jedini je način rješavanja problema mirovinskog sustava.

Pravo pitanje je, umjesto zaključka, dvojba zašto upravljačke strukture ustrajno podržavaju ovakvu mirovinsku reformu i čvrstu vezanost uz 2. mirovinski stup. Radi li se doista o strateškoj kratkovidnosti ili je u pitanju nešto drugo?

Mi ćemo i dalje neprekidno govoriti da proces urušavanja mirovinskog sustava treba zaustaviti, neovisno o tomu sviđa li se to lučonošama i perjanicama izraslima u obrascu u kojem je javni interes i budućnost nacije podređen palijativnim interesima uskog plutokratskoga sloja.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

111

Panorama BUDUĆNOST BANKARSTVA

Svijet bez banaka – san ili noćna mora?

Digitalizacija i tehnološki napredak (pre)naglo mijenjanju okoštali financijski sustav. Najveći gubitnik mogle bi ispasti najkonzervativnije institucije – banke, dok bi tehnološki pobjednik mogao uzeti sve. Raste rizik od pojave novih monopolista koji će kontrolirati gotovo sve financijske transakcije.

Piše: dr. sc. Darko Horvatin1 Teško je zamisliti svijet bez banaka. Djelomično i zbog toga što su tako vidljive.

Zamislite li horizont neke metropole, najviši neboderi su obično banke. Pogledate li New York, London, Singapur, Jakartu ili Zagreb – logotip banke svugdje blješti.

Fizička dominacija banaka simbolizira njihov značaj. Većina ljudi svakodnevno komunicira sa svojom bankom – primjerice kod kupnje prehrambenih proizvoda.

Kompanije preko banaka plaćaju svoje zaposlenike i dobavljače. Banke su tu i za

1

Autor je ekonomski analitičar

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

113

Panorama

velike odluke, poput kupnje nekretnina ili studenskih kredita. Otkad postoji novac (u bilo kojem obliku) postojala je i institucija kod koje se pohranjivao. I ne samo to, menadžeri institucija koje su primale depozite na čuvanje ubrzo su shvatili da u normalnim vremenima ne traže svi deponenti isplatu svog novca istovremeno.

To znači da ne moraju sve depozite držati u gotovini čitavo vrijeme, već ih mogu plasirati kao kredit. Tako su bankari osiguravali sredstva za privatne investicije i zaradili kamatu za sebe. Pritom su često minorizirali rizik da se posuđeni novac možda neće vratiti. O tome je 1873. pisao Walter Bagehot (kasnije glavni urednik tjednika The Economist, koji i danas pod njegovim imenom objavljuje vrhunske komentare) u knjizi Lombard Street. Prepoznavanje tog rizika dovelo je do frakcijskih rezervi koje banke drže u odnosu na primljene depozite, što ih je u jednu ruku učinilo sigurnijim za deponente, ali u konačnici i vrlo nestabilnim institucijama.

Povijest kapitalizma i novca prepuna je nemilosrdnih bogaćenja praćenih čestim propastima banaka i financijskih kriza.

Nestajanje klasičnih banaka Mnogo se toga promijenilo u bankarstvu od vremena u kojem je djelovao Bagehot.

Kao nikad prije, bankarstvo je pod prijetnjom novih tehnologija, tržišta kapitala, pa čak i javnog sektora. Centralni bankari promatraju kako tehnološki divovi razvijaju brži i jednostavniji platni sustav koji bi mogao povući transakcije iz bankarskog sustava. Brine ih mogućnost da digitalna plaćanja mogu dovesti do prestanka ere opipljivog novca. Financijska regulativa i monetarna politika tradicionalno su djelovale kroz banke. Ako je taj mehanizam izgubljen, umjesto njega morat će se kreirati digitalni novac središnjih banaka. Kako je tehnologija promijenila mnoštvo djelatnosti, tako bi njen učinak na bankarstvo mogao predstavljati primjer kako ukočeni, nekonkurentni biznis zastarijeva pokraj vještih tehnoloških kompanija. Ipak, novac i bankarstvo nisu poput taksija ili novina jer su sučelje države i ekonomije. Čvrsta arhitektura monetarno-kreditnog sustava, poznatija kao bankarstvo, nije se promijenila od 18. stoljeća, smatra Sir Paul Tucker, bivši viceguverner Bank of England i sadašnji profesor na Harvardu. No, sada se pojavljuje nova arhitektura koja nosi promjene. Joseph Schumpeter je 1939. tvrdio da se gospodarske aktivnosti ne mogu, barem ne u kapitalističkom društvu, objasniti bez postojećeg monetarnog sustava. Danas je pak sasvim izgledno da će banke budućnosti igrati sve manje uloge, a možda ih i u potpunosti izgubiti, dok će digitalni novac i depozite osiguravati centralne banke, financijske transakcije provoditi tehnološke kompanije, a kredite osigurati tržište kapitala.

Rizik prelazi na centralne banke Je li takav svijet poželjan? Banke imaju mnoštvo mana. Spore su i skupe. Sve češće više prihode ostvaruju od naknada i trgovanja nego od klasičnih bankarskih 114

perspektive

Svijet bez banaka – san ili noćna mora?

usluga. Nemarne banke mogu dovesti do tržišnih balona i njihova prsnuća, što nanosi štetu čitavom gospodarstvu. Stoga je lako pretpostaviti, da bi banke mogle postati sporedni igrači u naletu tehnološkog napretka. Pa ipak, svijet bez banaka mogao bi prouzročiti neke probleme. Centralne banke danas malo toga osiguravaju gospodarstvu. Oko 90% novčane mase nalazi se u bankarskim depozitima, poduprtim malim rezervama kod centralnih banaka koje jamče za stabilnost sustava.

To olakšava središnjim bankarima ulijevanje povjerenja u sustav jer su odmaknute od neposrednog kreditiranja. Široko korištenje novca središnjih banaka približilo bi ih tržištu, uzrokujući napuhavanje njihovih bilanci – što povećava rizik. Bankarstvo i kapitalizam čvrsto su vezani. Ekonomisti još uvijek raspravljaju zašto se i kako Velika Britanija prva industrijalizirala. Teško se oteti dojmu da je to u velikoj mjeri rezultat alkemije banaka koje su „nezaposlene“ depozite transformirale u kredite kojima su se financirali poduzetnički poduhvati. Pitanje je što bi se dogodilo kada bi centralne banke imale značajniju ulogu. Možda bi mogle izbjeći distribuciju kredita, ali je teže zamislivo da bi mogle izbjeći umiješanost na kreditnom tržištu.

Koncentracija moći Prisutan je i širi socijalni rizik. Banke su fragmentirane, s tri ili četiri velike banke u svakoj zemlji uz više manjih banaka. Državne digitalne valute i privatne platne platforme mogle bi dovesti do koncentracije moći u jednoj ili dvije institucije. Time bi vlade ili privatni pojedinci mogli dobiti mnoštvo informacija o građanima, što bi te institucije učinilo vrlo ranjivima. Hakerski napad na američki financijski sustav koji je nakratko zatvorio JPMorgan bio je vrlo neugodan. Neki budući napad na američki Fed bio bi razoran. Tu je i potencijalna uporaba novca za društvenu kontrolu.

Tijek gotovine nije moguće pratiti, ali je zato trag digitalnog novca lako vidljiv.

Ekskluzivan digitalni novac može se programirati, ograničavajući njegovu uporabu.

To može imati benigne posljedice poput stimuliranja kupnje zdrave hrane ili boljeg korištenja poticaja, ali i negativne kada bi se zabranilo plaćanje određenih roba i usluga (što bi restriktivni režimi svakako iskoristili). Uloga države u osiguravanju kredita, koncentracija moći u rukama tehnoloških kompanija i vlada, potencijalna socijalna kontrola i rizik novih oblika ratovanja – sve je to obuhvaćeno promjenama u bankarstvu pod utjecajem novih tehnologija.

Primat tehnologije Banke pružaju sve financijske usluge svojim klijentima – od primanja depozita, davanja kredita, izdavanja kreditnih kartica, pa do investicijskih savjeta. Ipak, tehnološki napredak sve više dovodi u pitanje održivost takvog poslovnog modela.

Utjecaj nebankarskih kompanija sve je snažniji, umanjujući značaj bankarskih bilanci koje osiguravaju kreditiranje. Tehnološki divovi koriste komparativnu prednost svojih platformi kako bi se ugurali u bankarski biznis. Čini se da je čitava industrija u škripcu broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

115

Panorama

koji bi je jednog dana mogao dokrajčiti. Među najpropulzivnijim platformama su AliPay i WeChat Pay u Kini. Ant Group, financijski izdanak Alibabe, nastao je zato što je internetskim kupcima nedostajao siguran način plaćanja. Alipay je u začetku bio tek privremeni račun za transfer novca prodavateljima nakon što je zaprimljena njihova roba (tzv. escrow račun), ali je ubrzo prerastao u mobilnu aplikaciju. Prodavatelj samo treba prikazati QR kod da bi primio novac. Ovo sredstvo plaćanja brzo se proširilo i danas ima preko milijardu korisnika. U 2019. ostvaren je promet od 16 bilijuna dolara, što je gotov 25 puta više od najveće platforme izvan Kine – PayPal. AliPay i Tencent (aplikacija za plaćanje u okviru vodeće kineske chat aplikacije za online komunikaciju WeChat) obavljaju oko 90% svih mobilnih transakcija u Kini. Prvi udarac bankama predstavlja činjenica da obje kompanije zarađuju tek 0,1% svake transakcije – manje nego što banke ostvaruju po kreditnim karticama.

Moć informacija Ipak, najveća prijetnja bankama mogla bi proizaći iz mogućnosti da tehnološke kompanije iskoriste podatke dobivene preko platnih platformi za procjenu kreditne sposobnosti i privlačenje dodatnih klijenata. Ant je već 2014. krenuo s potrošačkim kreditima, da bi do 2020. osvojio deset posto kineskog tržišta. Banke tradicionalno ocjenjuju kreditnu sposobnost klijenata temeljem povijesnih podataka i tekućeg imovinskog stanja. Krediti se najčešće osiguravaju dodatnim kolateralima, minimizirajući potrebu detaljnijeg praćenja pojedinačnog kreditoprimca. Komičar Bob Hope šalio se da će ti banka posuditi novac samo ako možeš dokazati da ti ne treba. Tehnološke kompanije danas raspolažu s daleko više informacija o 116

perspektive

Svijet bez banaka – san ili noćna mora?

klijentima nego banke, pa dolazi do inverzne informacijske asimetrije, situacije u kojoj kreditor bolje zna hoće li dužnik moći vratiti kredit od njega samog. U zadnjih pet godina te su tvrtke plasirale oko dva posto kredita u Kini. Kao što su banke ranije otkrile, postoji sinergija između kredita i ostalih financijskih proizvoda (upravljanje imovinom, osiguranje i sl.). Kako tehnološke kompanije koriste tu činjenicu najbolje pokazuje Ant, čija je investicijska podružnica Yu’e Bao služila kao „parking“ novaca za kupnju te je ubrzo postala najveći svjetski novčani fond, nakon čega je kineska centralna banka naložila da se smanje takve operacije. Ant je promptno reagirao, nudeći zamjenske investicijske opcije te se dodatno proširio i na područje životnog, auto i zdravstvenog osiguranja.

Digitalne banke Entuzijazam prema trgovinskim platformama dodatno je porastao zahvaljujući pandemiji COVID-19, koja je ubrzala online kupnju. PayPal je gotovo udvostručio tržišnu vrijednost tijekom protekle godine (tržišna kapitalizacija 310 milijardi dolara), postavši najvrjednija u svijetu platna platforma. Ipak, takve platforme ne mogu raditi sve što i banke jer nemaju bilance koje podržavaju kreditiranje. Prednost banaka je u posjedovanju depozita kao izvora za kredite, čak i kad ne znaju kome ih plasirati.

Istovremeno je prednost tehnoloških kompanija u tome što znaju koga kreditirati, makar ne znaju iz kojih izvora. Zbog toga su pojedine platforme poželjele imati bilance. Kompanija Grab, koja uskoro izlazi na burzu (procjena tržišne vrijednosti 40 milijardi dolara), zatražila je bankarsku licencu. Ako to postane trend, tada će banke ostati u središtu financijskog sustava, premda najveće više neće biti HSBS ili Citigroup već Ant ili Grab. No većina tehnoloških kompanija izjasnila se protiv bankarskih licenci, želeći i dalje ubirati vrhnje. Naime, pravo bankarstvo je visoko regulirani i kapitalno intenzivan biznis s prihodima od oko 3 bilijuna dolara i povratom na kapital (ROE) od 5-6 posto. Tehnološke platforme pak prihoduju oko 2,5 bilijuna dolara, ali uz povrata na kapital od oko 20 posto.

Transfer financijske imovine Jača i uloga nefinancijskih institucija čija je imovina prije izbijanja financijske krize 2007. iznosila 100 bilijuna (172% svjetskog BDP-a), da bi se do 2019. udvostručila (228% svjetskog BDP-a). Banke još uvijek dominiraju u kreditnim poslovima, ali nebankarske institucije drže već 40 posto tržišta. Promjena je najizraženija u SAD-u, koji ima dugu povijest tržišta kapitala. Val izdavanje korporativnih obveznica obilježio je 1980-te, da bi se početkom 2000-ih nastavilo s kreditiranjem stanovništva kroz sekuritizaciju, pakiranjem kredita u utržive financijske instrumente. Posljedica sloma financijskog tržišta odražava se i u činjenici da je u SAD-u danas tek 20 posto financijske imovine u bilancama banaka. Slično je i u drugim razvijenim zemljama,

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

117

Panorama

pa je tako udjel financijske imovine u bankama eurozone pao s pretkriznih 60 posto na 40 posto do 2019. godine. Kod tržišta u razvoju situacija je drukčija jer su zbog nerazvijenog tržišta kapitala ovisna o bankama. Snaženje tehnoloških kompanija i tržišta kapitala je uglavnom pozitivna vijest jer poslovanje s bankama može biti vrlo skupo. Gotovo sedam milijuna američkih domaćinstava izvan je bankarskog sustava, a oslanjaju se na zalagaonice, tvrtke za unovčavanje čekova i sl. Novi platni sustavi su jednostavniji za korištenje. Tako je UPI u Indiji kroz povezivanje telefonski brojeva i bankovnih računa osigurao jeftiniji pristup financijskim uslugama za milijune stanovnika. Između 2014. i 2018. je 315 milijuna ljudi koji nisu poslovali s bankama otvorilo račune i dobilo kreditne kartice.

Pobjednik uzima sve Ekonomija obujma važna je za oba takmaca – banke i tehnološke kompanije.

Velike banke prebacuju fiksne troškove poslovnica i marketinga na sve klijente, dok ih platne platforme prebacuju na sve korisnike. Motiv za poslovanje s bankom raste njenom veličinom jer može ponuditi jeftiniju usluga ako ima više klijenata.

Platna platforma pak postaje vrjednija sa svakim novim korisnikom. Regulatori se često žale na koncentriranost američkog bankarskog tržišta, ali tamo postoje četiri velike banke i tisuće manjih. U slučaju platnih platformi moglo bi na koncu biti da pobjednik uzima sve (kao što je to učinio Facebook). Današnje debate o tehnološkim monopolistima fokusiraju se na interoperabilnost, pogotovo korisničkih podataka.

Ako ponašanje na mreži (online) razotkrije korisne informacije o bonitetu korisnika, bilo bi korisnije da se te informacije podijele sa svim pružateljima financijskih usluga.

Ideja o podjeli podataka na taj način naziva se još „otvoreno bankarstvo“ i već je prigrljena u Europi. Ipak, ostaje zabrinutost da će platforme pokušati iskoristiti tu silu prikupljenih podataka za svoj probitak. Kineski regulatori već su pritisnuli tamošnje tehnološke kompanije (fintech) tražeći da odustanu od nekih proizvoda, osiguraju viši kapital i zatraže dodatne licence – ukratko, da izgledaju poput tradicionalnih banaka. Na sličnom su putu i europski regulatori jer se boje da bi prikupljeni podaci mogli biti zlouporabljeni i time narušena privatnost klijenata. Rizik od snaženja tržišta kapitala je drukčiji. Može se dogoditi da će bilance banaka financirati manje kredita u budućnosti, ali će banke, kao jedine institucije koje prikupljaju depozite i nadalje poslovati. Ulazak novih igrača na tržište otežava život regulatorima. Fed je za vrijeme financijske krize intervenirao na tržištu kapitala, pri čemu je otišao tako daleko da danas više nije izvor zadnje likvidnosti za banke već za tržište kapitala jer otkupljuje obveznice na tržištu. To osiguravanje likvidnosti za tržište kapitala, poznatije kao kvantitativno popuštanje, nadmašilo je sve u Fed-ovoj povijesti. Kako se svijet mijenja, tako će i regulatori morati prilagoditi svoj arsenal mjera da bi učinkovito sačuvali stabilnost financijskih tržišta. Možda svijet bez banaka izgleda kao san, ali moglo bi se pokazati da je više poput noćne more.

118

perspektive

ROBOTSKA PRIJETNJA TRŽIŠTU RADA

Više retorička nego utemeljena Sve recesije pa i sadašnja izazvana covidom-19 remete ekonomsku i mentalnu ravnotežu čovječanstva, nudeći uporište za tvrdnje kako su radna mjesta nekoć bila dostupnija i bolje plaćena nego danas, a sadašnjost jedva podnošljiva. Analiza The Economista sugerira kako nema argumentiranoga dokaza za takav optimizam prošlosti i pesimizam sadašnjosti.

Priredio: Drago Kojić Covid-19 pokazao se pogubnim za radnike sadašnjosti diljem svijeta. Ukinuto je na milijune radnih mjesta, povećavši pad zaposlenosti 14 posto više nego financijska kriza prije desetak godina. U mnogim zemljama nezaposlenost je dosegla razinu kakva je zabilježena prije gotovo čitavoga stoljeća, 1930-ih, pri čemu su najugroženije žrtve nisko kvalificirani radnici. Pandemija je povećala i nejednakosti, koje su prethodno često samo tinjale ispod površine. „Važni“ radnici i dalje su morali putovati do radnoga mjesta, izlažući se koronavirusu te su mnogi od njih umrli, dok su se istodobno njihovi brojni suradnici mogli zaštiti radeći iz svoga doma. Nije malo onih koji sada strahuju da će postpandemijsko tržište rada biti obilježeno još višim stupnjem nejednakosti te da će se radna mjesta prebacivati u inozemstvo ili povjeravati robotima.

Vjerovanje da je nešto krenulo pogrešnim smjerom na tržištu rada ima dugu povijest.

Od nastanka kapitalizma ljudi su često jadikovali nad tržištem rada, vjerujući da je prošlost uvijek bila bolja od sadašnjosti te da se prema radnicima loše postupa.

Adam Smith tvrdio je da rastući industrijski sektor krajem 18. stoljeća u Škotskoj ima potencijal učiniti radnika „glupim neznalicom“. Jedan mislilac zaključio je da su u slavnim danima francuske prošlosti ljudi uživali u radu jer su ga kontrolirali i vješto ga obavljali u okviru svoje zajednice – ali im je kapitalizam sve to oduzeo. Čak i u „zlatno doba“ 1950-ih i 1960-ih kada su radna mjesta navodno bila bolja od današnjih, zabilježeno je obilje iskaza nezadovoljstva. Mnogi društveni broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

119

Panorama

znanstvenici 1950-ih su tvrdili da su američki sindikalizirani radnici u automobilskoj industriji nezadovoljni jer im je rad dosadan te da su lišeni samostalnosti. Krajem 1960-ih u javni diskurs ušao je pojam „tuga plavih ovratnika“.

Varljiva percepcija Neposredno prije izbijanja pandemije početkom prošle godine iznjedrila je novu retoriku o nevoljama na radnim mjestima. Desničari i ljevičari tvrdili su da su radnici u 21. stoljeću zarobljeni na nesigurnim i loše plaćenim radnim mjestima, ako ih uopće uspiju naći, te da su mnogi od njih suočeni s još pogubnijom budućnošću jer će ih potiskivati sve pametniji roboti. Za mnoge ljude preostali poslovi bili su bezdušni, besmisleni i nezadovoljavajući.

The Economist je nedavno objavio opsežan prikaz navedenih i drugih sličnih pesimističkih opažanja, ukazujući da stanje nije baš tako crno kako ga vide čak i pojedinci s dokazanim stručnim autoritetom. Usmjeravajući se na 37 zemalja koje su članice OECD-a, kluba najrazvijenijih i najbogatijih, londonski tjednik tvrdi da je popularna percepcija uvelike zavaravajuća. Tržište rada prije covida-19 bilo je daleko od savršenstva, ali ipak bolje nego što su tvrdili brojni kritičari, usto je vidljivo poboljšanje. Pandemija je bila katastrofalna za mnoge, ali njezina trajna ostavština možda će biti bolji svijet rada jer ubrzava promjene koje su već bile u tijeku i ukazuje na ona mjesta gdje su potrebna daljnja poboljšanja.

Tržišta rada važna su ne samo zato što omogućuju ljudima da zarade dovoljno kako bi mogli podmiriti temeljne životne potrebe. Radno mjesto možda je najvažniji pojedinačni element identiteta. Turobno je biti lišen posla ako ga volite ili ga obavljati ako ga mrzite. Široka nezaposlenost povezana je s visokom stopom kriminala i pogoršanja zdravlja. Procjene u Americi sugeriraju da će porast nezaposlenosti 2020. prouzročiti 800.000 dodatno umrlih u sljedećih 15 godina.

Sretna je okolnost što je svijet rada prije udara epidemije bio u trendu uspona.

Stopa nezaposlenosti u razvijenim zemljama 2019. bila je niža nego ikada od 1960-ih. U SAD-u je nezaposlenost crnog stanovništva bila rekordno niska, a tako je bilo i u Britaniji. Nezaposlenost mladih radnika, koja se ne tako davno smatrala nepopravljivom, naročito u Europi, također je u padu.

Nejednakost se ne povećava Stopa zaposlenosti stanovništva radne dobi (od 16 do 64 godine) bila je povijesno najviša u više od polovice razvijenih zemalja. Krupno iznenađenje za ekonomiste desničare bilo je što je bum zapošljavanja uslijedio u okolnostima minimalnoga rasta plaća u razvijenim zemljama i pri porastu broja useljenika. Sličan šok za ljevičarske promatrače u tomu je što je kapitalizam omogućio uočljiv rast zarade na dnu tržišta rada.

120

perspektive

Više retorička nego utemeljena

Plaće možda nisu rasle onako brzo kako su mnogi priželjkivali, ali bilo je uočljivo da je završena era ultramizernih radnika kakve je iznjedrila financijska kriza 20072009. Zarade najlošije plaćenih Amerikanaca rasle su dvostruko brže od onih najbolje plaćenih. Istina je, međutim, da je istodobno dohodovna nejednakost bila visoka prema povijesnim standardima. Ipak, krajem 2010-ih nije se povećavala i možda je čak u laganom padu. Bumom zapošljavanja bili su obuhvaćeni čak i pripadnici najsiromašnijeg sloja. Zacijelo je bilo manje najniže plaćenih poslova.

Npr. u Njemačkoj je udio radnika koji su se osjećali nesigurnima pao za više od polovice od sredine prethodnoga desetljeća. Čini se da je povećan broj radnika koji uživaju u svom poslu. Gallupovo istraživanje 2019. pokazalo je da je udio Amerikanaca koji su „djelomično“ ili „potpuno“ zadovoljni drugi najveći u protekla gotovo tri desetljeća. Različita mjerenja sugeriraju i porast zadovoljstva u Europi. Teško je doći do izravnih usporedbi sa stanjem tijekom „zlatne ere“ 1950-ih i 1960-ih, ali prema dostupnim makar i oskudnim pokazateljima može se zaključiti da tadašnje zadovoljstvo poslom nije bilo veće od današnjega.

Krupno je pitanje hoće li se nakon prestanka pandemije stanje vratiti na nekadašnju razinu i pribaviti dovoljno posla za sve kategorije potencijalnih zaposlenika.

Prikaz londonskoga tjednika ne očekuje pogoršanje već naprotiv ukazuje da će se prilike poboljšati, ubrzavajući promjene koje su već bile na pomolu prije covida-19. Zahvaljujući mogućnosti rada iz kuće, radnici mnogih kategorija koristit će fleksibilnost pri odlučivanju kada, gdje i kako će zarađivati za život. Malo će biti menadžera kojima je posve svejedno rade li njihovi zaposlenici u New Yorku, Londonu, Frankfurtu ili u anonimnoj provinciji. Ali stvaranje „hibridnoga“ radnog modela u kojemu neki zaposlenici rade u uredu, a drugi u vlastitom dnevnom boravku, odjeveni u pidžamu, prisiljava menadžere da postanu bolji komunikatori, povećavajući zadovoljstvo radnika. Novonastale okolnosti stimuliraju i odavno potrebne promjene radnog zakonodavstva u korist stvaranja zdravijega radnog ambijenta.

Automatizacija: respekt, ali ne strah Nije to jedini način mijenjanja javne politike prema radu i zapošljavanju. Pandemija pred vlade stavlja ulogu odgovornijega ponašanja, naročito u poticanju zapošljavanja i smanjenju nejednakosti. Nužno je također oblikovati kvalitetnije sustave prava i socijalnih beneficija zaposlenika.

Ne smije se zanemariti ni automatizacija, još jedan od izvora vječitoga straha u svijetu rada. Neki promatrači pribojavaju se da bi prošlogodišnja poražavajuća iskustva poslovnim čelnicima mogla poslužiti kao izgovor za kojim dugo teže, tj. da zaposle robote umjesto ljudi, što bi prouzročilo sveopću nezaposlenost. Recesije i pandemije doista često kumuju proboju automatizacije. Ali prijetnje da će svijet funkcionirati bez ljudskoga rada teško da će se ostvariti. Možda će čak i jenjati. broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

121

Panorama

Međutim, kratkoročno se nameće pitanje na koje zasad nema zadovoljavajućega odgovora. Koliko će vremena trebati da se tržišta rada u potpunosti oporave od šoka što ga je izazvao lanjski proboj koronavirusa?

Pokazatelji na početku lanjskoga proljeća bili su obeshrabrujući. Nezaposlenost na području razvijenoga dijela svijeta u travnju 2020. porasla je od pet na devet posto. U SAD-u je tijekom samo jednoga mjeseca porasla od četiri na gotovo 15 posto. Bio je to udarac takva intenziteta da su privremeno prestali bili funkcionirati kompjutori socijalnog osiguranja. U lipnju 2020. OECD je u svojim prognozama prognozirao da se može očekivati pogoršanje. Uslijedi li drugi val covida-19 krajem godine, nezaposlenost će porasti na 12,6 posto prije nego promijeni smjer, ali neće pasti ispod 10 posto u drugoj polovici 2021. prognozirao je.

Rast brži od pada Bilo je valjanih razloga za očekivanje zadržavanja visoke nezaposlenosti. Poput cijena nafte, sklona je brzo rasti, sporo padati. Pedesetogodišnji podaci u SAD-u, Australiji, Kanadi i Japanu sugeriraju da je rast nezaposlenosti dvostruko brži od pada. Otpušteni zaposlenik može počistiti radni stol u nekoliko minuta i otići, ali traženje novoga radnog mjesta, slanje ponuda i odlasci na razgovore s potencijalnim novim poslodavcem iziskuju poprilično vremena. Nakon svake recesije vlasnici poduzeća oprezni su pri zapošljavanju novih radnika jer moraju biti posve uvjereni da se biznis istinski oporavlja. Usto pandemija se pokazala opakijom nego što je OECD prognozirao, pri čemu su mnoge zemlje iskusile tri vala zaraze. Ipak, nezaposlenost u zemljama OECD-a brzo je splasnula od devet posto lani u proljeće na 6,9 posto krajem 2020. što je upola niže od onoga od čega je strahovao OECD. Neki stručnjaci prigovaraju takvoj računici, tvrdeći da je sadašnja nezaposlenost nepouzdan pokazatelj stanja na tržištu rada jer je znatan broj ljudi iščezao s popisa 122

perspektive

Više retorička nego utemeljena

radne snage. Ali ako se uvaži takva korekcija i pretpostavi da i oni koji su nestali iz službene statistike žele pronaći radno mjesto, „stvarni“ pokazatelj nezaposlenosti bio bi veći za 1,5 posto. Razlika je poprilična, ali nije dovoljna da bi opovrgla tvrdnje kako je učinak tržišta rada bolji od očekivanoga s obzirom na okolnosti.

Korištenje službenih podataka nije posve pouzdano iz još jednog razloga. Na mnogim područjima, uključujući Australiju, Japan i naročito Europu, vlade su odobrile programe prema kojima se ljudi koji zbog covida-19 ne rade računaju kao zaposlenici, iako faktički nisu radili. Bilo je pokušaja da se iz statistike isključi i ta „stavka“. The Economist je primijenio takvu metodologiju i otkrio da je „prikrivena nezaposlenost“ u Europi porasla od sedam posto 2019. na 20 posto u drugom tromjesečju 2020. ali je splasnula na 10 posto u trećem kvartalu i vjerojatno dodatno pala u četvrtom i u proteklom razdoblju 2021.

Činitelji oporavka Osebujnost pandemijom izazvane recesije djelomično može objasniti zašto je oporavak tržišta rada brži od očekivanoga. Razvijeni svijet postao je uspješniji u provođenju lockdowna. Restorani su otkrili način dostave hrane na kućne adrese, a vlade više niskorizičnih aktivnosti uz nastavak prerađivačke industrije i građevinarstva. Čak i tijekom čvrstog zatvaranja potražnja radnika bila je veća nego u vrijeme pojave covida-19 početkom prošle godine.

Važnu ulogu igra i vrsta nezaposlenosti. Lani u proljeće znatna većina nezaposlenih Amerikanaca izjavljivala je da su „privremeno otpušteni“, tj. da im je rečeno da trenutačno za njih nema posla, ali bi ga moglo biti uskoro. Mnogo je lakše vratiti se na prijašnji posao nego tražiti i dobiti novi. Golema većina pojedinaca koji su otpušteni s radnog mjesta lani u svibnju i lipnju vratila se na posao kod bivših poslodavaca, kako se navodi u izvještaju što ga je nedavno objavio Institut JPMorgan Chase. Činjenica što je bilo mnogo manje korporativnih stečajeva nego što se očekivalo značila je da radnici imaju više prilika za dobivanje radnog mjesta.

Mnogi su ljudi zauvijek napustili radna mjesta (zbog umirovljenja i drugih razloga) a njihovo popunjavanje smanjilo je broj nezaposlenih. Iako je smanjen broj zaposlenih i potražnja radnika u djelatnostima kao što su zabava, dokolica, ugostiteljstvo i putovanja, pandemija je stvorila novu potražnju. Porast internetske kupovine diktirao je potražnju skladišnih radnika i dostavljača.

Potražnja se zahuktala Rezultat je da se potražnja radnih mjesta zahuktala. Nedavno objavljena analiza istraživača poslovne škola ITAM pokazalo je da je stopa preusmjeravanja u zapošljavanju u SAD-u dvostruka u odnosu na razdoblje prije epidemije. U Europi je preusmjeravanje bilo sporije, djelomice zato što su zaposlenici bili duže vezani broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

123

Panorama

za radna mjesta na koja su došli prije pandemije. U europskim zemljama je broj nepopunjenih radnih mjesta smanjen za 50 posto u vrijeme financijske krize 200709. ali samo 25 posto tijekom epidemije. U Australiji, koja je dugo bila u potpunom lockdownu, a sada popušta, nepopunjenih mjesta je samo 20 posto više nego prije.

Dodatnu potražnju radnika dijelom su podmirile postojeće kompanije. Ali i novoutemeljene tvrtke uključile su se u tržište rada, zapošljavajući znatan dio radne snage. U SAD-u je uslijedila poplava novonastalih razvojnih poduzeća: prema službenim podacima u 2020. je nastalo 1,5 milijuna novih tvrtki koje zapošljavaju radnike, 16 posto više nego 2019. Sličan trend zabilježen je u mnogim drugim zemljama, npr. Britaniji, Kanadi i Francuskoj u drugoj polovici prošle godine.

Tehnologija je olakšala funkcioniranje tržišta rada: mnogo češće internetske komunikacije koriste tražitelji posla i kompanije koje traže zaposlenike.

Oporavak tržišta rada u razvijenim zemljama još uvijek nije u potpunosti zadovoljavajući. Tijekom protekle zime na sjevernoj hemisferi usporen je pad nezaposlenosti, kao odraz rastućeg broja zaraženih koronavirusom. Osim toga znatan dio nezaposlenosti i dalje je koncentriran među siromašnom populacijom.

U SAD-u je u siječnju ove godine na više od 25 posto radnih mjesta plaća bila manja od 27.000 USD nego u siječnju 2020. iako je oporavljen sektor s većim zaradama. U Europi je nezaposlenost među osobama s naobrazbom neznatno veća nego prije pandemije, ali je znatno veća među onima koji su prekinuli studij. Hoće li cijepljenje pomoći siromašnima da lakše opet nađu posao u idućim godinama ili će im to biti teško?

Više kućnoga rada Potrošačke navike djelomice će utjecati na sudbinu radnika s niskim plaćama. Čak i ako opasnost od covida-19 u potpunosti iščezne ljudi bi mogli postati više prikovani za kuću nego prije jer su manje skloni riziku i zato što su već donekle navikli da tako rade. Kao rezultat toga potražnja poslova s malom zaradom koji su ljudima potrebni kada su izvan kuće (što obuhvaća uslužno osoblje, hotelske radnike, stjuardese isl.) mogla bi se smanjiti. Ipak, opravdano je nadati se da pandemija neće ljude pretvoriti u pustinjake. Na Novom Zelandu posjećenost restorana, kafića, šoping-centara i tematskih parkova veća je nego prije covida-19. Ali ne treba ići tako daleko: i u Hrvatskoj bi sva ta i još neka mjesta bila još posjećenija da nije bilo povremenih ograničenja, koja još uvijek nisu u potpunosti ukinuta.

Rastući broj istraživanja ukazuje kako bi mogao izgledati postpandemijski radni obrazac. Ekipa američkih ekonomista anketirala je više tisuća sunarodnjaka i zaključila da će prosječan zaposlenik željeti provesti polovicu radnoga vremena kod kuće. Poslodavci su manje oduševljeni takvim obrascom, ali njihova očekivanja da će ljudi provoditi petinu radnog vremena (jedan dan u tjednu) kod kuće velika je promjena u odnosu na dosadašnje pokazatelje.

124

perspektive

DRŽAVNI DIGITALNI NOVAC

Govcoins – borba za kontrolu financijskog suvereniteta?

Sve više vlada razmatra uvođenju vlastitog digitalnog novca, a neke su ga već uvele (Bahami), dok su neke u eksperimentalnoj fazi (Kina). Digitalni euro možemo očekivati kroz pet godina. Hoće li centralne banke koncentrirati preveliku moć, a tradicionalne banke izgubiti svoj značaj i ulogu?

Piše: dr. sc. Darko Horvatin Kriptovalute, od kojih je najpoznatiji bitcoin, postale su mainstream ne samo geekova, već i najšireg sloja stanovništva koji se pomamio za brzom zaradom, što je cijene tog novca gurnulo u nebesa. Kako se lako manipulira njihovim cijenama najbolje su pokaza dva tweeta čelnika proizvođača električnog automobila Tesla, Elona Muska. Prvo je u ožujku objavio da je Tesla kupio velik iznos bitocina i da će se ubuduće njihovi automobili moći plaćati bitcoinom. Ta je vijest gurnula cijenu bitcoina na preko 60 tisuća dolara. Dva mjeseca kasnije objavio je da zbog povećane potrošnje fosilnih goriva koje se koriste za proizvodnju električne energije (nužne za rudarenje bitcoina), Tesla ipak neće prihvaćati plaćanje u toj kriptovaluti.

Na to je tržište panično reagiralo, spuštanjem cijene bitcoina na 35 tisuća dolara.

Ipak, unatoč takvim fluktuacijama, kriptovalute će se razvijati, stvarajući paralelan financijski svemir izvan kontrole državnih regulatora. Strah od gubitka kontrole nad novčanim tokovima prisilio je centralne banke da sve ozbiljnije razmatraju ideju uvođenja vlastite digitalne valute za koju garantira država. ECB je najavio uvođenje digitalnog eura u narednih pet godina, što znači da nećemo dočekati e- kunu, jer bi Hrvatska 2023. trebala ući u eurozonu. O prednostima i rizicima uvođenja državnih digitalnih valuta pisao je tjednik The Economist, čije naglaske koristim u tekstu.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

125

Panorama

Centralna banka na usluzi Tehnološke promjene nepovratno mijenjaju financije. Najpoznatija digitalna valuta bitcoin, prošla je put od opsesije anarhista do klase imovine za koju sve više fond menadžera smatra da je mora imati u portfelju. Horde trgovaca bitcoinom postale su ozbiljna sila na Wall Streetu. Gotovo neprimjetno na granici tehnologije i financija događa se revolucija koja bi mogla završiti stvaranjem državne digitalne valute, što u praksi znači da bi je građani mogli deponirati direktno kod centralne banke, zaobilazeći tako tradicionalne banke. Popularno zvani „govcoins“ novo su utjelovljenje novca. Obećavaju bolje funkcioniranje financija, ali i transfer moći s individualca na državu, a ovisno o geopolitici i utjecaj na alokaciju kapitala. Prema njima se treba odnositi s optimizmom i poniznošću. Prije više od desetljeća bivši čelnik Federalne rezerve (središnje banke SAD-a) Paul Volcker je prilikom brodoloma Lehnam Brothersa rekao da je zadnja uspješna inovacija u bankarstvu bankomat.

Od tada se mnogo toga promijenilo. Banke su modernizirale informatičke sustave, a poduzetnici izgradili eksperimentalan svijet decentraliziranih financija, čiji je glavni reprezentant bitcoin, koji je u interakciji s različitim razinama tradicionalnih financija. U međuvremenu su financijske platforme prikupile više od tri milijarde korisnika koji rabe e-novčanike i aplikacije za plaćanje. Uz PayPal osnovane su i druge platne platforme (Ant Group, Grab, Mercado Pago) koje ozbiljno konkuriraju tradicionalnim tvrtkama poput Vise ili Mastercarda. Digitalni državni novac (ili valuta centralnih banaka) naredni je korak, koji predstavlja snažan zaokret od tradicionalnih financija. Takva bi valuta centralizirala moć u državi umjesto da je disperzira kroz mrežu banaka ili je prepusti privatnim monopolistima. Ideja je jednostavna. Umjesto držanja računa kod klasične banke to bi se radilo direktno 126

perspektive

Govcoins – borba za kontrolu financijskog suvereniteta?

sa centralnom bankom posredstvom aplikacija poput Alipay ili Venmo. Umjesto ispisivanja čekova ili internetskog plaćanja karticama, koristila bi se jeftinija infrastruktura centralne banke. Za vaš novac (depozit) jamčila bi država, a ne kao sada banka koja može propasti. Poželite li naručiti piće ili pomoći posrnulom rođaku – neće više trebati poslovati s call centrom vaše banke ili plaćati naknadu kartičarskim kućama – centralna banka bit će vam na usluzi.

E-euro do 2025.

Ovakva preobrazba centralnih banaka od aristokrata financija do „šljakera“ izgleda nestvarno, ali se doista događa. Više od 50 monetarnih vlasti, koje obuhvaćaju veći dio svjetskog BDP-a, ozbiljno razmatra uvođenje digitalne valute. Bahami su već izdali digitalni novac. Kina je pokrenula pilot program e-yuan za više od pola milijuna stanovnika. Europska unija planira lansirati svoju digitalnu valutu do 2025., Britanci su oformili radnu skupinu, dok je SAD započeo stvarati hipotetski e-dolar. Čelnica Europske centralne banke, Christine Lagarde najavila je da će ECB u narednih pet godina uvesti digitalni euro. Obećala je da će se pritom pažljivo saslušati komentari krajnjih korisnika koje najviše brine zaštita osobnih podataka i primjenu najviših regulatornih standarda, uključujući sprečavanje pranja novca i financiranje terorizma. Glavna motivacija vlada i središnjih banaka je strah od gubitka kontrole. Danas centralne banke koriste bankarski sustav za provođenje monetarne politike. Ako platni promet, depoziti i krediti odlepršaju iz banaka u privatnu digitalnu sferu, centralne banke morat će same upravljati gospodarskim ciklusima i ubrizgavati novac u financijski sustav za vrijeme kriza. Istovremeno bi neregulirane privatne mreže mogle postati divlji zapad financija, plodno tlo za prevare i zlouporabe. Drugi je motiv obećanje boljeg i sigurnijeg financijskog sustava. broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

127

Panorama

U idealnom slučaju novac predstavlja mjerilo vrijednosti, stabilan račun i efikasno sredstvo plaćanja. Današnji novac mješavina je svega navedenog. Neosigurani depoziti mogu stradati ako banka propadne, bitcoin nije široko prihvaćen kao sredstvo plaćanja, dok su kreditne kartice skupe. Državne e-valute mogle bi u tom kontekstu dobro kotirati jer za njih jamči država, a koriste jeftinu infrastrukturu centralnih banaka. Krajnji rezultat državnog digitalnog novca mogao bi biti pad operativnih troškova globalnog financijskog sustava, koji iznosi više od 350 dolara godišnje po svakom stanovniku Zemlje. To bi moglo financije učiniti dostupnim za više od 1,7 milijardi stanovnika koji nemaju bankovni račun, dok bi vlade mogle proširiti svoj alat direktnim transferima stanovništvu i snižavanjem kamatnih stopa.

Za obične korisnike prednosti pojave slobodnog, sigurnog i brzog univerzalnog sredstva plaćanje više je nego očita.

Sredstvo kontrole građana Međutim, tu se kriju i mnoge opasnosti. Nesputan državni digitalni novac mogao bi ubrzo postati dominantna snaga u financijama, osobito ako bi se ljudima otežao izbor da ostanu izvan tog sustava. Banke bi se mogle destabilizirati kad bi ljudi pohrlili prebaciti svoje depozite kod centralnih banaka, a zajmodavci bi morali pronaći druge izvore za financiranje kreditnih plasmana. Ako depoziti stanovništva kod banaka presuše, netko drugi bi trebao osigurati kredite koji pokreću gospodarsku aktivnost.

Tu se otvara i uvijek neugodna perspektiva utjecaja birokracije na alokaciju kredita.

Na prve znakove krize došlo bi do digitalnog stampeda štediša na centralne banke, što bi prouzročilo propast tradicionalnih banaka. Jednom pokrenuti, govcoins bi mogli postati sredstvo kontrole građana – primjerice uvođenje instant e-globe za počinjene prekršaje. Mogle bi postati i sredstvo za geopolitičke obračune odobravanjem međunarodnih plaćanja i alternativa dolaru, glavnoj svjetskoj rezervnoj valuti i simbolu američkog globalnog utjecaja. Vladavina „zelembaća“ u najvećoj se mjeri temelji na američkom otvorenom tržištu kapitala i vladavini prava – čemu Kina ne može konkurirati. Ali isto tako počiva i na zastarjelom platnom sustavu, platnim konvencijama i inerciji, što ga čini podložnim za ometanje. Male zemlje se s pravom boje da bi se stanovništvo umjesto korištenja lokalnog novca moglo prebaciti na inozemnu e-valutu, što bi dovelo do kaosa kod kuće. Tako širok spektar prilika i opasnosti obeshrabruje. Sve je očitije da kineske vlasti, koje cijene kontrolu iznad svega, ograničavaju snagu e-yuana i stežu remen oko privatnih platnih platformi kao što je Ant. Otvorenija društva trebala bi oprezno krenuti dalje, primjerice uvođenjem određenih ograničenja na digitalne račune. Vlade i tehnološke financijske kompanije (fintech) trebaju se pripremati za novo doba, u kojem se sve digitalizira, pa tako i novac. To znači jačanje prava privatnosti, reformiranje poslovanja središnjih banaka i priprema tradicionalnih banaka za periferniju ulogu na financijskom tržištu. Državne digitalne valute naredna su inovacija u financijama s dugotrajnijim i opsežnijim posljedicama od spomenutog Volckerovog bankomata.

128

perspektive

GLOBALNI TURISTIČKI OPTIMIZAM

Uzlet međunarodnih putovanja Oživljavanje pomorskoga, zračnog, željezničkog i automobilskoga prometa prilika je za turizam koji će biti manje agresivan prema okolišu.

Piše: Drago Kojić Ako se po jutro dan poznaje – kako sugerira stara izreka – mogli bismo očekivati da će ovogodišnje turističko ljeto Hrvatsku obdariti znatno povećanim brojem gostiju i impresivnijom zaradom nakon ograničenja prouzročenih epidemijom covida-19.

Optimizam potkrepljuju statistički pokazatelji. U prvih pet mjeseci imali smo više od milijun dolazaka i 3,9 milijuna noćenja, što u odnosu na isto lanjsko razdoblje čini rast od 42% 38%, pri čemu je uočljiva dominacija inozemnih turista. Svibanj je bio posebice plodonosan, a čini se da bi lipanj mogao biti još učinkovitiji, nakon što je produženi vikend uz blagdan Tijelovo donio čak tri puta više dolazaka stranaca nego lani u to doba. Usto su na graničnim prijelazima i na cestama zabilježene gužve nalih onima u godinama rekordnog turističkoga prometa. Naši turistički operativci ohrabreni su reagiranjima tržišta, naročito u Austriji i Njemačkoj, nakon ublažavanja restriktivnih epidemioloških mjera – kod nas i u inozemstvu. Istoga dana kada je objavljena odluka o ukidanju obavezne karantene za osobe koje se vraćaju u Austriju iz Hrvatske, rezervacijski centri velikih hotelskih kompanija bili su zasuti pozivima, a rezervacije su se mjerile u milijunima eura na dan.

Ipak, prerano je za euforiju, koja zasad nema ni statistički čvrsto uporište. U odnosu na lanjskih 37.000 turista prvog lipanjskog vikenda ovogodišnjih 180.000 djeluje više nego impresivno, ali imamo li na umu da smo u isto doba rekordne 2019. godine ugostili čak 256 tisuća turista, valja se prizemljiti. Objektivni promatrači drže da je najvažnije lanjski zaostatak turističkoga prometa svesti ne samo ekonomski nego i organizacijski u stabilne okvire koji će činiti čvrstu podlogu za uspješnu sezonu i posezonu.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

129

Panorama

Povratak kruzera Unutar turističkoga sektora vjerojatno su pandemijskim ograničenjima najviše pogođena brodska krstarenja. Stoga su zaljubljenici u taj oblik razonode krajem svibnja s neskrivenim oduševljenjem pohrlili na prvu plovidbu s polaskom iz Ujedinjenoga kraljevstva, nakon dugotrajnoga zastoja izazvanog covidom-19.

Istodobno je američki Kongres propustio zakon koji će omogućiti ponovna brodska putovanja na Aljasku.

Velike kompanije kao što su Carnival, Royal Caribbean i Norwegian bilježe snažan porast rezervacija za 2022. a ankete ukazuju da tri četvrtine ljubitelja krstarenja namjerava ponovo zaploviti tijekom nekoliko idućih godina. To je stanovito olakšanje za organizatore krstarenja nakon dosadašnjih neugodnih iskušenja, posebice onoga kada su tisuće putnika na brodu Diamond Princess bili postali rani simbol pandemije, kao svojevrsni taoci u karanteni. U međuvremenu, nakon usidrenja flote, velike su kompanije bile prisiljene otpustiti posade, gomilajući dugove i pokušavajući održati solventnost.

Krstarenja su do izbijanja zaraze covidom-19 bila svojevrsna turistička perjanica, naročito u Americi. Sektor je bilježio stabilan godišnji rast od pet posto tijekom tri desetljeća, dostigavši 2019. gotovo 30 milijuna putnika. Uspijevao je oporaviti se od prijašnjih recesija, plovidbenih incidenata, čak i od teškog udesa 13. siječnja 2012. kada se talijanski kruzer Costa Concordia nasukao i prevrnuo, zatim potonuo u plitkim vodama nakon udara u podvodnu stijenu pokraj otoka Giglio u Toskani, pri čemu su poginule 32 osobe. Ukupni troškovi, uključujući naknadu putnicima, iznosili su dvije milijarde USD, tri puta više od cijene broda koji je koštao 612 milijuna dolara.

Takve epizode u pravilu ne obeshrabruju ovisnike o krstarenjima, među kojima je najviše (čak polovica) Amerikanaca. Međutim, ovom prilikom oporavak krstarenja ne može očekivati na bonacu. Budući da je čitava međunarodna flota bila usidrena dulje od jedne godine, kompanijama će trebati barem nekoliko mjeseci da ponovo okupe, cijepe i osposobe posade i da brodove pripreme za plovidbu.

Nove zdravstvene smjernice, ograničit će izbor kapaciteta i plovnih puteva, barem privremeno. Restrikcije međunarodnih putovanja na mnogim područjima otežat će najprivrženijim putnicima da se uključe u krstarenja koja započinju u drugim zemljama.

Naručena čitava flota Primjerice, djevičansko putovanje broda Virtuosa kompanija MSC započeto krajem svibnja u Southamptonu, dotaklo je samo još jednu britansku luku, a prema vladinim ograničenjima na plovilo se smjelo ukrcati samo 1.000 građana UK-a, iako brod ima kapacitet za 6.000. Zemlje EU-a planiraju ugostiti cijepljene putnike, ali na

130

perspektive

Uzlet međunarodnih putovanja

nekim drugim područjima, npr. u Kanadi i na Sejšelima krstarećim grdosijama nije dopušteno pristajanje barem do iduće godine.

Takva ograničenja umanjit će zaradu djelatnosti s visokim troškovima i otežati privlačenje novih gostiju. U dosadašnjem poslovanju među tri putnika jedan je bio bez prethodnoga plovidbenog iskustva, a većinu putnika činili su „veterani“.

Očekujući da će se potražnja ne samo oporaviti nego i rasti, kompanije su već naručile više od stotinu kruzera koji trebaju biti isporučeni u sljedećih pet godina.

Unatoč nastojanjima brodovlasnika da privuku mlađe putnike, sklonije pustolovnoj razonodi, u poslovno vrlo uspješnoj 2019. više od polovice bilo je u dobi iznad 50 godina, što je sličan omjer kao i četiri godine ranije.

Istraživanje tvrtke McKinsey otkrilo je da su potencijalni mlađi kandidati za krstarenja dvostruko više zabrinuti za utjecaj svoga odmora na okoliš. To je krupan izazov za djelatnost koja troši gorivo s visokim udjelom sumpora, da ne spominjemo ugljikov dioksid. Iako mnogi brodovi imaju ugrađene uređaje za pročišćavanje plinova, većina ispušta otpadne vode pune ugljikohidrata, što je problematično za većinu luka.

Većina kruzerskih kompanija pokušava sniziti razinu zagađivanja atmosfere i okoliša.

Carnival će uskoro u svoju flotu uvrstiti dva broda koji će koristiti ukapljeni plin, a i Norwegian poboljšava učinkovitost goriva. Prošle godine u staro željezo otpremljena su 22 broda, tj. gotovo šest posto kruzerskih kapaciteta, među kojima su bila i neka od najstarijih i najviše zagađujućih plovila.

Nova pobuna Mlečana Pandemijski zastoj pružio je priliku za jačanje ekonomičnosti sektora. Tražeći najpovoljnije prilike u obilnoj ponudi brodova, itinenera i luksuznih kabina većina putnika s iskustvom oslanja se na putničke agencije. Na usluge posrednika troši se oko 15 posto prihoda. Putnici koji učestalo idu na krstarenja rezerviraju kabine unaprijed, a kompanije nude popriličan popust onima koji se odlučuju na putovanje u zadnji trenutak, kako bi se popunili prijevozni kapaciteti. Što je kasniji buking, to je teže oblikovati optimalno putovanje i prodati dodatne usluge na brodu i izlete pri zaustavljanju u lukama. Nedovoljno informirani putnici mogu dospjeti na loše opremljene brodove i odustati od novih putovanja.

Uz obnovu kapaciteta i kratkotrajan pad potražnje kompanije neće morati davati znatniji diskont te mogu ojačati svoje internetske punktove i izbjeći skupe posrednike.

Međutim, neki aktualni događaji ukazuju da bi kruzerske kompanije mogle naići na protivnike koji su im do jučer bili saveznici. Nakon 18 mjeseci kruzerske apstinencije pred Veneciju je početkom lipnja stigao kruzer s tisućama gostiju željnih da uživaju u ljepotama atraktivnog odredišta. Ali umjesto dobrodošlice dočekalo ih je negodovanje. Stanovnici su žestoko prosvjedovali jer ne žele oblik turizma koji ugrožava normalno funkcioniranje grada, ekosustav i mir koji je vladao tijekom

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

131

Panorama

dugotrajne karantene i zabrana uplovljavanja kruzera. Suvremenim rječnikom kazano, oni ne žele „staro normalno“ nego „novo normalno“. Uostalom, Mlečani su i prije i više navrata negodovali zbog najezde kruzera.

Predstavnik prosvjedne skupine pod nazivom „ZABRANITE VELIKE BRODOVE“ izjavio je: „Borit ćemo se protiv takvog oblika turizma. Protiv nas su velike korporacije i njihovi bogati odvjetnici ali mi zastupamo sve građane koji traže mir i ne žele živjeti u strahu da će netko iz te mase turista proširiti zarazu u našem gradu“.

Hrvatska jednostavnost U tom kontekstu valjalo bi se prisjetiti da su i stanovnici nekih gradova u Hrvatskoj u više navrata – dok je koronavirus još bio budućnost – prigovarali zbog prekomjerne najezde putnika s kruzera. Za beznačajnu ili nikakvu naknadu turistički znatiželjnici sa svih strana ne samo što uživaju u ljepoti i privlačnosti naših krajolika, arhitekture i ostaloga kulturnog nasljeđa nego ugrožavaju i njegovu opstojnost. Čine to ponajviše svojom brojnošću koja nadmašuje broj stanovnika gradova koji ih ugošćuju. Usto brodovi nerijetko kriomice pa i otvoreno znaju nedaleko od naše obale odbaciti 132

perspektive

Uzlet međunarodnih putovanja

otpadne nepročišćene tekućine i drugi otpad, ugrožavajući vrijednost naše ukupne turističke ponude.

Neodgovorni pojedinci među turističkim čelnicima uglavnom su ignorirali upozorenja nezadovoljnih građana, opijeni velikim brojkama trenutačnih posjetitelja – nerijetko bez impresivnog financijskog učinka. Najčešće ignorirali upozorenja da ne smijemo neodgovorno trošiti i obezvređivati ono što smo naslijedili. Sukob između turističkih dirigenata, koji vide samo kratkoročni probitak, zanemarujući sutrašnjicu, i onih koji se zalažu za dugoročne opće interese, vidljiv je ne samo u odnosu prema kruzerima nego i prema ukupnome razvoju hrvatskoga turizma. Pri tomu najčešće glavnu riječ ima brzopletost, improvizacija i sitna računica, na uštrb smišljene strategije.

Naslušali smo se upozorenja stručnjaka protiv betonizacije obale, ali učinak je više nego skroman. Umjesto što se pribjegava općoj euforiji sada kada se čini da COVID-19 popušta stisak, očekujući da ćemo zgrnuti gomile eura i nadoknaditi ono što smo izgubili u dugotrajnom lockdownu, bilo bi mudrije oblikovati stabilniju budućnost turizma koji ne smije biti ekonomska monokultura nego jedna od poluga ukupnoga razvitka. To prije svega podrazumijeva promišljenu investicijsku politiku.

U protivnom nam se može dogoditi da će nam devalvirati privlačnost pa bi kruzeri mogli potražiti druga jednako gostoljubiva odredišta.

Revolucionarna prtljaga Turizam u današnjem obliku relativno je nova djelatnost, koja je spektakularan uspon zabilježila u proteklih pola stoljeća, uvelike zahvaljujući pojavi golemih i brzih zrakoplova, prekooceanskih brodova, jahta i manjih sportskih plovila. Kako je duhovito primijetio londonski The Economist, u nedavnom opširnom osvrtu na tu temu, promjena putne prtljage u međunarodnom prometu tijekom povijesti, sugerira kako su se odvijale turističke metamorfoze. Jer putovanja su nastala mnogo ranije nego što nam se možda čini. Još su stari Grci i Rimljani rabili poštapalicu „Navigare necesse, vivere non necesse“ (Ploviti je potrebno, živjeti nije potrebno).

Jednostavnije rečeno već tada je život bio teško zamisliv bez plovidbe, najbržeg oblika tadašnjih putovanja. Tadašnjim putnicima, tj. Mornarima, prtljagu (zajedničku) činili su sanduci. Pustolovi u 15. stoljeću, kada su počela brojna geografska otkrića, na galijama su kao glavnu „prtljagu“ imali zalihe hrane i vode, na putovanjima koja su mogla potrajati čak i godinama. Aristokrati su mjesecima krstarili Europom u kočijama s konjskom zapregom, nakrcanim sanducima i golemim kovčezima, poslugom i čak pokućstvom. Klasični kofer pojavio se krajem 19. stoljeća kada je za bogataše postalo uobičajeno provesti nekoliko tjedana u inozemstvu, u toplicama ili kakvoj sličnoj lokaciji. Tijekom 1970-ih turisti i poslovni putnici shvatili su da im trebaju kolica kojima će po velikim zračnim lukama prevoziti odjeću i druge potrepštine da bi proboravili nekoliko noći u hotelima. I tako se pojavila torba (ili kovčeg) s kotačićima, postavši simbol ere masovnoga turizma.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

133

Panorama

Popularizacija torbe s kotačićima odražava pad cijena i rast brzine putovanja na velikim udaljenostima. Jeftiniji zračni prijevoz, rastuće plaće i sve više slobodnoga vremena u razvijenim dijelovima svijeta učinili su putovanja rutinom i odmor u inozemstvu dostupnim mnogima u koji se žele osloboditi svakodnevnoga stresa.

Putovanja donose nova iskustva i doživljaja. Pa iako neće proširiti svaki um, zacijelo neće biti suprotnoga učinka. Kako je to sažeto i u svom stilu sročio Mark Twain: „Putovanje je fatalno za predrasude, vjersku nesnošljivost i uskogrudnost“.

Leteća revolucija Lakoća putovanja nije samo povećala dimenzija turizma. Kompanije su se proširile diljem planeta, kao i njihovi zaposlenici. Poslovna putovanja povezuju multinacionalne kompanije i opskrbne lance. A mogućnost odlaska omogućila je ljudima da se diljem svijeta zapošljavaju, uče ili naprosto promijene krajolik u kojemu žive.

Ipak, sve donedavno ljudi nisu tako masovno odlazili „na daleke pute“. Putovanje je bilo sporo, te naporno i skupo kada je ovisilo o snazi vjetra ili konja. Para i željeznica malo su šire otvorile vrata. Ali prije stotinu godina da biste se domogli udaljenijih krajeva trebao vam je za to prekooceanski ili zračni brod. Kabina prvoga razreda na Titanicu 1912. koštala je 30 funti što se naoko ne doima naročito skupim. Ali današnja je vrijednost te cijene narasla na 3.500 dolara. Prekooceanska karta na zračnom brodu Hindenburg 1936. stajala je 400 dolara. Na žalost obje su se karte pokazale kao jednosmjerne. Ekspanzija međunarodnih putovanja uslijedila je masovnom pojavom letjelica. Vožnja vlakom trans-sibirskom željeznicom od Pekinga do Moskve traje dulje od pet dana, let avionom oko sedam sati. Međutim, stvarni okidač bilo je pojeftinjenje letenja. Godine 1950. samo je 2 milijuna ljudi putovalo u inozemstvo, navodi Svjetska turistička organizacija UN-a. U predpandemijskoj godini 2019. taj je pokazatelj narastao na 1,5 milijardi, ali u to nisu uključeni iseljenici, izbjeglice i oni koji su otputovali na dulje od jedne godine.

Gotovo tri petine međunarodnih putnika 2019. stiglo je na odredište avionom, a samo pet posto morem i jedan posto vlakom, priopćuje Svjetska turistička organizacija. Među 35 posto putnika koji putuju u inozemstvo automobilom većinu čine Europljani, stanovnici najvećeg svjetskog tržišta putovanja, koji koriste male dimenzije svoga kontinenta i dobre ceste. Odlazak na odmor glavni je motiv putnika u inozemstvo i na tu skupinu otpada 55 posto putovanja, dok na poslovna otpada 11 posto. Većinu ostalih čine oni koji odlaze u inozemstvo posjetiti članove obitelji ili prijatelje. Neki odlaze iz vjerskih razloga: svake godine Meku posjeti oko dva milijuna muslimana. Oko 15 milijuna ljudi 2017. putovalo je u inozemstvo tražiti liječničku pomoć.

Međunarodni putnici dragocjeni su za hotele, restorane, iznajmljivače automobila i organizatore putovanja. U 2019. su potrošili 1,5 bilijuna USD. Prije nego nas je napao COVID-19 putovanja su imala udio od 4,4% BDP-a i 6,9% zaposlenosti

134

perspektive

Uzlet međunarodnih putovanja

u zemljama OECD-a. Međunarodna putovanja su 2019. činila 6,5% globalnoga izvoza, kako navodi Svjetska trgovinska organizacija. Putovanja i turizam drže 330 milijuna radnih mjesta, tj. Svako deseto u svijetu, priopćuje Svjetsko vijeće za putovanja i turizam.

Komercijalni letovi trpe više kritike promatrača nego što se čini opravdanim, budući da sudjeluje dva do tri posto u globalnom ispuštanju ugljika u atmosferu. Ali unatoč naoko malom postotku zagađivanja, do pojave koronavirusa bio je to jedan od najbrže rastućih izvora zagađivanja mjereno po kilometru putovanja. Brzi pad cijena avionskoga prijevoza i labava regulativa koja bi sprečavala ispuštanje štetnih plinova čine vjerojatnim da će se taj udio do 2050. povećati na devet posto godišnje.

Unatoč nastojanjima prosvjednih skupina, koje povremeno blokiraju promet u zračnim lukama, nije zabilježen napredak u obećanju zrakoplovstva još 2009. da će do 2050. prepoloviti ispuštanje ugljika.

Ta industrija vješto uspijeva zaobići ionako popustljivu regulativu. Avionsko gorivo oslobođeno je oporezivanja na međunarodnim letovima zahvaljujući konvenciji iz Chicaga, koja je regulativni orijentir za ponašanje, iako potječe iz 1944. dok je trajao Drugi svjetski rat. EU je 2013. pokušao uključiti međunarodne letove u svoj sustav regulacija ispuštanja plinova, ali su kompanije uspješno izbjegle tu ponudu.

Ipak, emisija ugljikovih plinova prepolovljena je od 1990. Novi zrakoplovi Airbusa i Boeinga na kraćim su linijama 15 do 20 posto djelotvorniji u smanjenju zagađivanja od prethodnih, zahvaljujući poboljšanjima motora. Povećana je i iskorištenost prijevoznih kapaciteta, naročito u zrakoplovima jeftinijih kompanija. Očekuje se daljnji pad zagađivanja zračnoga prometa tijekom nekoliko sljedećih godina jer je mala vjerojatnost da će se tako brzo intenzitet letova vratiti na razinu prije pojave koronavirusa. Epidemija bi mogla čak uvjetovati pomak u korist željeznice, naročito u Europi, gdje sve brži vlakovi konkuriraju avionima.

Kako god bilo prilično je izvjesno da će turistička, poslovna i druga putovanja brzo opet polučiti zalet. Brzina uzleta ovisit će o više čimbenika, prvenstveno o djelotvornosti u suzbijanju koronavirusa na globalnoj razini. Cijepljenje i odgovornije ponašanje jamačno će smanjiti intenzitet zaraze, ali čak i ako se virus u potpunosti ne iskorijeni, tj. Ako se pandemija pretvori u epidemiju nalik na gripu (kao što prognoziraju neki znanstvenici, uključujući Davida Nabarroa, liječnika u Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji) teško je očekivati novi globalni lockdown. Mogu li takav optimizam poremetiti stalno nastajući novi sojevi (navodno agresivniji i pogubniji)?

Opreza nikad dosta, ali valja se čuvati i panike.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

135

KRAJ ERE ANGELE MERKEL

Odlazak velike dame svjetske politike Posljednja dva desetljeća 20. i prva dva desetljeća 21. godine obilježile su dvije žene, obje proglašavanje najmoćnijim ženama svijeta. Margaret Thacher dobila je nadimak „Željezna lady“, Angela Merkel – „Mutti“. Već iz tih nadimaka može se razabrati razlika u načinu upravljanja zemljom i znakovitim utjecajem na svjetsku politiku.

Priredio Ante Gavranović

Kancelarkin politički put Angela Merkel sada je u posljednjim mjesecima svog četvrtog mandata, posljednjeg, koji bi trebao završiti nacionalnim izborima 26. rujna. Samo je Helmut Kohl, kancelar koji je nadgledao pridruživanje Istočne i Zapadne Njemačke 1990. godine, obnašao dužnost dulje. Anketa Pewa prošle godine pokazala je da je Merkel vođa s najvećim povjerenjem na svijetu. Prvi je put 2005. izabrana za njemačku kancelarku, a od tada je tri puta birana u 2009., 2013. i 2018. Planira biti kancelarka do rujna 2021. godine. Proglašena je osobom godine u časopisu Time 2015., časopis Forbes deset godina zaredom svrstava je među najmoćnije žene na svijetu. Tvrtka igračaka Mattel stvorila je čak i lutku Angele Merkel Barbie. Američki i britanski komentatori, nakon izbora Donalda Trumpa, zgroženi vlastitim vođama, nazvali su je „vođom slobodnog svijeta“. Dodijeljeni su joj brojni počasni doktorati, uključujući Sveučilište Harvard u svibnju 2019.

Angela Merkel je sama doktorirala 1986. iz kvantne kemije, a 2005. postala je prva žena kancelarka Njemačke. Njezin nadimak „Mutti Merkel“ („Majka Merkel“) odražava njezinu desetljećima dugu ulogu suosjećajnog i promišljenog vođe. No, ona je mnogo više od toga: de facto, ona je stvarna čelnica Europske unije i najmoćnija žena na svijetu.

136

perspektive

Odlazak velike dame svjetske politike

Kada je Angela Merkel prvi put postala njemačka kancelarka 2005. godine, bila je virtualna nepoznanica. Kritičari su bili skeptični prema njezinoj postojanosti. Bilo je samouvjerenih predviđanja da neće preživjeti 100-dnevno razdoblje medenog mjeseca u kojem tradicionalno uživaju novi predsjednici. Sad, nakon 16 godina, slika izgleda drukčije: Merkel nije samo najmoćnija žena na svijetu već je, prije svega, simbol kontinuiteta i stabilnosti – kod kuće i u inozemstvu.

Ipak se u široj javnosti, pa i njemačkoj, o njoj malo zna. Otvorena su pitanja što je pokreće i što objašnjava njezinu izvanrednu otpornost. Pa tko je Angela Merkel i što objašnjava njezinu dominaciju?

Unutar njezine stranke, Kršćansko-demokratske unije (CDU), uspon Merkelove na političku pozornicu pomogla su dva čimbenika: bila je i izrazito kompetentna i – neugledna. Podcijenili su je, čak i pokrovitelji, stranački kolege. Helmut Kohl, dugogodišnji premijer CDU-a, koji je predsjedao njemačkim ujedinjenjem, nazvao ju je „djevojčicom“ (das Mädchen). Nikad je nije ozbiljno ocijenio kao izazivača za ulogu kancelara.

Privlačnost običnog Čak i nakon gotovo četiri puna mandata i nakon testiranja tolerancije njemačke javnosti s njezinom politikom azila otvorenih vrata, Merkel ostaje izvanredno popularna u njemačkoj javnosti. Dio njezine trajne privlačnosti leži u nenametljivosti.

Za političara je ona prilično obična. Merkel nikada nije osjetila potrebu da se potvrdi kroz uglađenu javnu sliku. Stalno nosi istu jaknu u vrtoglavom nizu boja, jer je to lakše nego odabrati nove stilove za svaki javni nastup. Njezina utemeljenost i ravnodušnost prema zamkama političkog visokog života stekli su široko poštovanje.

Iako ima pravo živjeti u lijepoj službenoj rezidenciji na Brandenburškim vratima, radije boravi u malom stanu koji dijeli sa suprugom. Kad ima vremena, sama kuha hranu. Oduševljeni je ljubitelj nogometa. Fotografije nje i predsjednika Joachima Gaucka kada slave u svlačionici njemačke reprezentacije nakon pobjede na Svjetskom prvenstvu 2014. izgledaju prirodno i uvjerljivo.

Na svoj podcijenjeni način Merkel prenosi sliku žene koju se ne može kupiti; koja nekako ostaje izvan privilegirane elite. I simpatičan i pomalo ponižavajući, njezin nadimak „Mutti“ (mama) kombinira uobičajene odgovore i cementira osjećaj pouzdanosti koji joj dobro služi kod glasača.

Strpljivost i pragmatizam Velik dio uspjeha Merkel leži u njenom savršenom ovladavanju njemačkim političkim sustavom. Jednostavno, ona ima sve potrebno za pobjedu u njemačkoj politici.

Oprezna je, pragmatična, strateški usmjerena, strpljiva i prožeta tradicionalnom

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

137

Panorama

demokršćanskom sigurnošću da integracija interesa daje zdravu osnovu za upravljanje. Izvanredna je posrednica. Ponekad su ti atributi razbjesnili pristalice i kritičare, ali radili su za nju. Angela Merkel ima oštar instinkt za promjenama u javnom mnijenju i brzo zauzima novo tlo. Često ju se kritizira zbog „depolitizacije“ vlade. Sklona je tehnokratskom, pragmatičnom pristupu.

Nakon četiri mandata postoji ozbiljna zabrinutost da „model Merkel“ upravljanja guši snažne pluralne razmjene koje bi trebale karakterizirati demokratsku interakciju između glavnih stranaka. Kritičari se posebno boje da trenutna velika koalicija Merkel (gdje vladinu vlast dijele vodeća stranka i glavna stranka oporbe) istjeruje demokratsko načelo izmjene vlasti.Budući da nema uobičajene opozicije postojećoj vladi, birači će (vjerojatno) dati protestni glas radikalnim strankama, poput desničarskih populista AfD. U svakom slučaju, ovaj pristup srednjeg puta blokira reformu zastarjelih politika.

Iako su to valjani argumenti, Merkelin depolitizirani pristup zapravo je logična strategija za održivo vodstvo u njemačkom političkom sustavu. Da bi usvojila glavno domaće zakonodavstvo u Njemačkoj, vlada mora proći zakon pored parlamenta, u kojem ima većinu, već i drugo zakonodavno tijelo, Bundesrat, u kojem se ne preslikava većina savezne vlade. U praksi, svaka vlada mora se rutinski „dogovarati“ s oporbenim snagama da bi uspjela. „Dosadne“ predizborne kampanje, tako česte u njemačkoj politici, također su funkcija sustava. Gospođa Merkel to savršeno koordinira.

Nedavno su medijski izvještaji istaknuli neviđenu razinu bijesa i polarizacije u poslijeratnom njemačkom mišljenju. Protuimigrantski pokret Pegida i populistička Alternativa za Njemačku (AfD) izrazili su stavove koji bi se prije samo nekoliko godina u javnom diskursu smatrali potpuno neprihvatljivima. To se prenijelo u društvo, gdje se javno mnijenje vrlo nepovoljno odnosi protiv azilanata.

Neki tvrde da se ovaj novi njemački bijes ne može odbaciti jednostavno kao protestni glas za AfD, već može ukazivati na dublje nezadovoljstvo modelom Merkel. No, čini se da su brzi pogled na svijet izvana i alternativno vodstvo kod kuće uvjerili većinu glasača „da nije vrijeme za bacanje svojih igračaka iz dječjih kolica“. Desetljeće Merkel tiho je transformiralo Njemačku u svjetsku silu, istovremeno štiteći ekonomiju od najgorih posljedica krize eurozone. Tijekom poslijeratnog razdoblja njemački su glasači pokazivali snažnu sklonost predvidljivosti: „vragu kojeg poznaju“.

Mutti Oslanjanje na Merkel i njezino dosljedno vodstvo poraslo je od njezinih prvih izbora 2005. Njezina reputacija ’Mutti Merkel’ obuhvaća ideju da je pouzdana i provjerena osobnost. Nadimak je prvi put predstavljen kao pokroviteljski izraz koji

138

perspektive

Odlazak velike dame svjetske politike

su njezini protivnici koristili da bi je okarakterizirali kao ’mučnu majku’. Njezina stranka i pristaše preimenovali su to ime u izraz ljubavi i časti.

Danas njezin brend „Mutti“ obuhvaća centrističku politiku s moralnim kompasom koji je vodi kroz krize. To je ponekad značilo biti rigidan vođa, kao u eurokrizi 2008. godine. U drugim okolnostima, poput izbjegličke krize 2015., zalagala se za humanost i suosjećanje.

Manje laskava karakteristika koja je obilježila Merkelino kancelarstvo uključuje neodlučnost ili nemogućnost iskazivanja vlastitih mišljenja. Merkelina neodlučnost postala je njezin zaštitni znak, te je glagol ’merkeln’ osvojio ’Jungendwort’ ili Riječ mladih 2015. godine. Ova procjena može biti nepravedna prema kancelarkinom vodstvu u cjelini, međutim, ona je uvijek održavala određenu razinu treme kad je razmatrala posljedice svojih postupaka.

Nadišla rodni identitet Kad je Angela Merkel započela svoj politički put devedesetih, bila je jedna od prvih žena u domaćoj politici viđenih na vodećim pozicijama, posebno u svojoj konzervativnoj stranci. Dok se penjala u redovima CDU-a, postala je poznata kao „djevojčica“ Helmuta Kohla, unatoč tome što je Merkel bila u tridesetim godinama i imala uspostavljenu znanstvenu i političku karijeru.

Angela Merkel je postala istaknuta kao ženska političarka, a da se nije kandidirala „kao žena“. Ipak, javnost nije oklijevala donositi zaključke na temelju njenoga spola. Pratila ju je uobičajena seksistička pokrivenost, uključujući analizu njezinih frizura i garderobe.

Međutim, kad je istupila s mjesta čelnice stranke i najavila da neće tražiti ponovni izbor 2021. godine, postala je glasnija u pitanjima žena, uključujući jaz u plaćama među spolovima i zastupljenost u politici. Ipak, i dalje se protivi da je nazivaju feministkinjom, sugerirajući da bi radije bila poznata po svom vodstvu izvan rodnog identiteta. Merkel nastavlja nadilaziti rodni identitet i nastoji biti istaknuta svojim postignućima.

Stabilnost unatoč krizama Merkel je vodila Njemačku kroz razdoblje u kojem su se izmijenila četiri američka predsjednika, pet britanskih premijera, četiri francuska predsjednika i sedam talijanskih premijera. Merkeline godine u vodstvu bile su obilježene financijskim, institucionalnim, imigracijskim i javnozdravstvenim krizama. Unatoč burnim vremenima, ona je i dalje simbolizirala stabilnost i razum za Njemačku i svijet.

Statistica je (siječanj 2021.) izvijestila da je 84 posto odobrilo cjelokupno vodstvo i rad Angele Merkel kao kancelarke. Napustiti će ured s naslijeđem dosljedno

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

139

Panorama

promišljenog vodstva, dajući Njemačkoj povoljan položaj u novom svjetskom poretku.

Angela Merkel, njemačka kancelarka bez alternative, donijela je niz odluka tijekom svog političkog mandata. Bila to greška ili uspjeh, na kraju je uvijek prodana njemačkom narodu kao uspješna odluka. Kancelarka nikada nije kriva ili toga nije svjesna. Ako je kritički pitate o određenim odlukama, ona nikada ne zna što je mogla učiniti bolje ili drukčije. Stoga se, u principu, sve što provodi uvijek uspije prikazati javnosti kao ogroman uspjeh. Priznati krivnju? Ne, ne! Sposobnost da jednostavno pusti očekivanja koja joj se postavljaju s često provokativnom nepomirljivošću donijela je Merkel nadimak „teflonska kancelarka“. Uostalom, uvijek hladna, odmjerena dama s Istoka već je odavno preoblikovala bivšu stranku Konrada Adenauera i Helmuta Kohla po svom ukusu.

Odlučna normalnost U procjeni uspješnosti četiri mandata Angele Merkel valja uzeti u obzir da je imala nekoliko izrazito teških trenutaka. U trenucima pokazala se pravim europskim vođom sa čvrstim stavovima. Mrlju na uspješnost, međutim, ipak baca njen nepokolebljiv stav prema izbjegličkoj krizi. Spomenimo sve te izazove: • financijska kriza; • eurokriza; izbjeglička kriza; klimatska kriza; pandemija korone.

Angela Merkel preživjela je niz domaćih i vanjskih preokreta, uključujući financijsku krizu 2008. i slom eurozone, rusku aneksiju Krima i invaziju na Ukrajinu 2014., izbjegličku krizu 2015., meteorski uspon krajnje desnice (Alternativa za Njemačku), a sada pandemija COVID-19. Na vlasti je dulje od bilo kojeg vršnjaka u glavnim industrijaliziranim zemljama, s izuzetkom Vladimira Putina. To joj je omogućilo postizanje bezbrojnih kompromisa na summitima EU-a, G-7 i G-20, kao i držanje četiriju koalicijskih vlada kod kuće (tri sa socijaldemokratima lijevog centra i jedna s pro-poslovnim Slobodnim demokratima). Nadmudrila je autoritarne vođe, saveznike, koalicijske partnere i stranačke neprijatelje. Ipak, najupečatljivije kod kancelarke ostaje njezina odlučna normalnost. Jasan, lagan glas Angele Merkel unosi potrebnu smirenost u njenu okolinu, pa i mnogo šire.

Velika koalicija (GroKo) ulazi u predizborno vrijeme s tri vrlo osjetljive teme, koje će u predizbornoj kampanji igrati važnu ulogu. GroKo Angele Merkel jednostavno ponestaje vremena da pronađe adekvatna rješenja. Nekoliko mjeseci prije saveznih izbora problemi se sve više gomilaju: Nije riječ samo o mjerama za obranu od korone, gdje je neko vrijeme zaista prijetio kaos I gdje nema jedinstvenih stavova u vodstvima pokrajina. Druge dvije vrlo osjetljive teme odnose se na klimatske promjene i bolje radne uvjete u socijalnoj skrbi. Počela je prava utrka s vremenom.

Oporba već očekuje neuspjeh u najmanje dvije od spomenute tri vrlo eksplozivne teme.

140

perspektive

Odlazak velike dame svjetske politike

Angela Merkel učinila je jednu gestu svojim zaštitnim znakom: palac i kažiprst obje ruke čine dijamant. Sama Merkel u intervjuima je više puta izjavila da ovaj položaj ruku pomaže držanju tijela i promiče ravna leđa.

Recept za moć Neprozirnost Merkelove I njena tehnokratska razboritost frustrirali su i često ogorčili one koji su željeli da Njemačka artikulira jasniju viziju svoje uloge u liberalnom svjetskom poretku, da preuzme veću odgovornost za obranu i oblikovanje tog poretka – ili samo da prizna i ublažiti utjecaj odluka zemlje na susjede i saveznike.

I premda je 66-godišnja konzervativka i dalje najomiljeniji političar u svojoj zemlji, odobravanje javnosti njezine vlade naglo je opalo jer raste frustracija njenim upravljanjem pandemijom.

Nadolazeći kraj ere Merkel stoga postavlja pitanja koja bi trebala imati važne pouke – ne samo za one koji je trenutno žele naslijediti. Koji je bio njezin recept za moć i može li se ponoviti? Je li njezin mandat poboljšao Njemačku, susjede i saveznike?

I je li pripremila svoju zemlju za budućnost?

Argumentirano je da je Merkelina nepretencioznost sama po sebi izračunat izraz moći. Jedan Nijemac opisao ju je „kao polje hodajuće sile: u razgovoru znate da ste cijelo vrijeme podvrgnuti tihom, sveobuhvatnom nadzoru.“ Radna etika legendarna je koliko i njezin loš smisao za humor, kao i apetit za informacijama i argumentima.

Amerikanac koji je bio svjedokom nekih njezinih telefonskih razgovora s američkim predsjednikom Barackom Obamom rekao je da su „zvučali poput diplomskog seminara“. Njezini se ministri plaše njezinog zadržavanja u pamćenju detalja o svojim portfeljima – uključujući pojedinosti složenih tehničkih i znanstvenih pitanja, poput trgovine, digitalne tehnologije i, u posljednje vrijeme, pandemije. No ono broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

141

Panorama

Angela Merkel i Helmut Kohl (1991.)

po čemu se Merkel doista izdvaja od svojih vršnjaka jest njezina sposobnost da se drži na vlasti bez obzira na sve.

Hoće li postati četvrta „velika“ S približavanjem izbora u Njemačkoj sve učestalije se postavlja pitanje: što je sa svim tim političkim kapitalom? Što će biti nasljedstvo Merkel – i hoće li zaslužiti da je se naziva velikom kancelarkom?

Tri od osam poslijeratnih njemačkih kancelara zaslužuju tu titulu. Zahtjev za veličinom Konrada Adenauera bio je Westbindung – učvršćivanje mlade zapadnonjemačke republike u transatlantskom savezu pridruživanjem NATO-u i pomirenjem s Francuskom i Izraelom. Trajno naslijeđe Willyja Brandta bila je Ostpolitik: tražio je oproštaj od Istočne Europe, pao na koljena u varšavskom getu i tražio detant sa Sovjetskim Savezom. Helmut Kohl usmjerio je dvije Njemačke na ponovno ujedinjenje i odrekao se njemačke marke zbog zajedničke valute, eura, ukorijenivši ujedinjenu zemlju u EU koja se proširuje.

Angela Merkel je neupitno transformirala njemačku politiku nakon hladnog rata, liberalizirala svoju stranku, predsjedala izvanrednim širenjem njemačke ekonomske i političke moći u Europi i učinila mnogo za obranu europskog političkog projekta.

Pa ipak, tvrdnje o njenoj veličini nisu konačne I tek će ih povijest potvrditi.

142

perspektive

Odlazak velike dame svjetske politike

Prije pandemije COVID-19, u doba Merkel, njemačko se gospodarstvo od duboke nevolje vratilo i postalo četvrto najveće na svijetu, s naglo rastućim životnim standardom, gotovo punom zaposlenošću i povijesnim vladinim viškovima u proračunu. Njezina ekonomska politika bila je osobito poslovno orijentirana, ali nije uspjela potaknuti hitno potrebnu tehnološku prilagodbu u ključnim industrijama ili modernizaciju fizičke i digitalne infrastrukture. Niz skandala – od manipulacije automobilskom industrijom podacima o emisijama („Dieselgate“) do lažne nesolventnosti platnog procesora Wirecard – otkrio je duboko manjkavu korporativnu kulturu i otpor odgovornosti i nadzoru. To njemačko gospodarstvo čini vrlo ranjivim na ilegalne financijske tokove, omiljeno oruđe organiziranog kriminala, ekstremista i autoritarnih protivnika.

Merkel se rano kandidirala za titulu „klimatskog kancelara“ svojim snažnim zagovaranjem progresivne globalne klimatske politike. No, njezina domaća klimatska politika uplela se u mnoga proturječja njezine energetske politike: njezin odmak od nuklearne energije 2011. samo je pojačao njemačku ovisnost o ugljenu, i unatoč tome što je potrošila bogatstvo na subvencije za obnovljive izvore, zemlja je imala problema s ispunjavanjem međunarodnih zahtjeva i ciljeva u smanjenju emisije štetnih plinova.

Strpljivo premošćivanje europskih podjela Zapis Merkel o Europi još je složeniji. Južnoeuropske zemlje zamjerile su štednoj politici nametnutoj iz Berlina tijekom krize eurozone i krivile je za uspon populista u Ateni i Rimu. Za razliku od toga, neke štedljive sjevernoeuropske i baltičke zemlje zahtijevale su izbacivanje Grčke iz eurozone nakon dužničke krize. Istočni Europljani bili su bijesni na nju zbog dobrodošlice izbjeglicama i odbili su sudjelovati u sustavu preseljenja na razini cijele EU. Liberali diljem kontinenta optužili su je da je zatvorila oči pred demokratskim odstupanjem u Poljskoj i potpuno razvijenim autoritarizmom u Mađarskoj. Sukcesija britanskih premijera, od Davida Camerona do Borisa Johnsona, zaprepaštena je Merkelinim uljudnim odbijanjem da plati bilo kakvu cijenu kako bi ih spriječila da se razvedu od EU-a. Francuski predsjednik Emmanuel Macron bio je silno razočaran jer je nisu impresionirale njegove velike ideje za dublju europsku integraciju.

Ipak, u mnogim je prilikama Merkel tiho i strpljivo premostila duboke europske podjele. Borila se protiv Brexita bez dogovora. Njezin potez da podrži EU-ov fond za oporavak od pandemije u iznosu od 826 milijardi dolara u svibnju 2020. dopuštajući bloku da prvi put skupi zajednički dug na tržištima kapitala – opcija kojoj se desetljećima žestoko oduprla njezina stranka – vrlo je vjerojatno spriječila raspad Unije.

Odluka Merkel da 2015. godine ne zatvori granice Njemačke za ogroman izbjeglički val – „Mi to možemo“, objasnila je slavno – bila je čin humanizma. Ali nije bilo

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

143

Panorama

Automobilska industrija je izvozna perjanica njemačke prerađivačke industrije

samo to. U to je vrijeme to bila jedina odgovorna stvar, jer je bio potreban veliki pritisak na manje europske susjede i balkanske zemlje, u koje su izbjeglice prvi put stigle. Većina onih koji su ostali u Njemačkoj do sada su se uspješno integrirali u društvo, pomažući industriju koja je tražila novu radnu snagu.

Ipak, domaći i vanjski troškovi bili su ogromni. Njemački gradovi i države mjesecima su se borili da se nose s prilivom, a građani su smatrali da vlada traži od njih da preuzmu previše odgovornosti za pomoć pridošlicama. Njemački susjedi prigovorili su da je odluka Merkel stvorila golem poticaj za dodatne migracije.

Neizvjesnost nasljeđa Kada je započela pandemija Merkel je bila jedna od prvih čelnica koja je shvatila da bi to mogla postati moderna verzija ranijih katastrofa, te je 18. ožujka 2020 zaprepaštenoj naciji preko televizije objavila: „Ovo je ozbiljno. I vi biste to trebali shvatiti ozbiljno. Od ujedinjenja Njemačke – ne, od Drugog svjetskog rata – nije bilo izazova poput ovog, gdje je naša zajednička solidarnost toliko važna.“ Isprva se činilo kao da ju je zemlja poslušala; u proljeće i ljeto, njemački kreatori politike djelovali su brzo, odlučno i složno. Dok je virus bjesnio negdje drugdje, broj slučajeva u Njemačkoj ostao je mali i zemlja se počela ponovno otvarati.

Njemačka – i Merkel – bile su pozdravljane kao svijetli primjer vodstva. No sada se

144

perspektive

Odlazak velike dame svjetske politike

čini da se Angela Merkel, znanstvenica, krizna menadžerica i kompromisni mešetar, suočava s najvećim neuspjehom kod kuće. Zanemarena su upozorenja za drugi pandemijski val. Rezultat je bio stravičan zimski skok; od ožujka 2021. nacionalna smrtnost premašila je 70 000. Bogata, dobro uređena Njemačka koja je 2015. preuzela zadatak integriranja jednog milijuna izbjeglica, sada se borila za isporuku testova i cjepiva.

Mnogo je uzroka ovom kaosu. Zdravstvena politika je posao 16 njemačkih pokrajina.

Zdravstvena uprava u zemlji prekomjerno je regulirana i neorganizirana. Ironična je činjenica da su njemački znanstvenici turskog podrijetla zajedno razvili jedno međunarodno uspješno cjepivo, Pfizer-BioNTech.

Merkel se u međuvremenu čini sve frustriranijom i iscrpljenom, njezino beskrajno strpljenje je nagrizano, potrošena je legendarna pregovaračka energija. Nijemci će možda jednog dana shvatiti što je Angeli Merkel posebno nedostajalo u karakternim obilježjima njezinih triju velikih prethodnika, Adenauera, Brandta i Kohla, od kojih je svaki napustio svoj ured pod sjenom i protiv svoje volje. Njezin integritet i predanost nisu upitni – i bit će prva od njemačkih šefova vlada koja će se sama odreći vlasti.

Unatoč tome, i unatoč njenim značajnim postignućima, konačna odgovornost za državu i odnose sa saveznicima i protivnicima leži upravo na njoj. To više što da samo nekoliko mjeseci uoči nacionalnog glasanja ostaje otvoreno pitanje tko bi mogao biti sljedeći njemački kancelar.

Istraživanja javnog mnijenja i dalje sugeriraju da će najvjerojatnije sljedeću njemačku vladu voditi konzervativni kancelar, a zeleni kao mlađi koalicijski partneri.

No, nedavni pad sreće Merkelinog CDU-a ne sluti na dobro. Sredinom ožujka CDU je pretrpio najteže poraze na dva regionalna izbora. Grozničavo i bijesno političko raspoloženje u zemlji pogoršalo se otkrićima da je nekoliko konzervativnih zakonodavaca profitiralo od koruptivnih poslova radi nabave maski za lice. U najcrnijim scenarijima govori se i o mogućem padu CDU-ove vladavine i odlasku ove stranke u oporbu.

Dok Njemačka razmišlja o tome koga bi izabrala za svog nasljednika, mogla bi naučiti lekciju iz katastrofe u Fukushimi 2011. godine. Nakon potresa i tsunamija koji su doveli do najgore svjetske nuklearne nesreće od Černobila, postalo je jasno da su studije o ranjivosti arhitekture elektrane zanemarene. Drugim riječima, katastrofa je mogla, uz pravilno planiranje i djelovanje, biti izbjegnuta ili ublažena. Suvremene demokracije također se suočavaju s budućnošću sve većih kriza i preokreta.

Trenutačno stanje u Njemačkoj predmet je pouke o opasnostima neuspjeha u pripremi i zaštiti sebe, svojih susjeda i svojih saveznika od sljedećeg poremećaja.

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

145

Nove knjige Vjera i kapitalizam Benjamin M. Friedman nedavno je objavio knjige Religija i uspon kapitalizma (Religion and the Rise of Capitalism, u izdanju kuće Knopf). Prije gotovo čitavoga stoljeća povjesničar R.H. Tawney napisao je knjigu identična naziva o ulozi vjere u usponu tržišne ekonomije. U stvari, Tawney je odgovarao na stajališta njemačkoga sociologa Maxa Webera, koji je tvrdio da je kalvinistička vjerska misao stvorila podlogu za uspon kapitalizma.

Iako Friedman piše u istoj tradiciji, njegov je fokus drukčiji. Zaokupljen je utjecajem religije ne na ekonomiju nego na ekonomsku misao. Ukazuje da je inačica kalvinizma koja ističe ljudski izbor i akciju više nego predodređenje duboko utjecala na Adama Smitha, škotskog političkog ekonomista čije je pisanje oblikovalo modernu ekonomsku analizu. Smith je naglašavao individualno odlučivanje i sposobnost tržišta, stjecišta tih odluka, kako bi se poboljšao ekonomski položaj ljudi. Tijekom vremena ekonomska struka postala je rigoroznija i kvantitativnija te je utjecaj religije, kako se činilo, oslabio. Međutim, čak i danas zadržala se povezanost religioznosti koja Sjedinjene Države razlikuje od drugih razvijenih privreda i gotovo pobožnog vjerovanja mnogih Amerikanaca u važnost ljudskog djelovanja i vrline tržišne ekonomije. (hl)

146

perspektive

Nove knjige

Dalekovidnost bez ideologizacije Autor knjige Svijet u opasnosti: Njemačka i Europa u nesigurnom vremenu, Wolfgang Ischinger, promivira optimističnije vidike.

Kao bivši njemački veleposlanik u SAD-u i sadašnji čelnik Sigurnosne konferencije u Münchenu Wolfgang Ischinger u knjizi Svijet u opasnosti: Njemačka i Europa u nesigurnom vremenu (World in Danger: Germany and Europe in Uncertain Time) izdavač Brookings Institution Press, 2020. stekao je ugled kao mudar diplomat i kao autentični član posthladnoratovskog globalnoga establišmenta. Ipak ta knjiga od prve stranice (gdje se covid-19 navodi kao najveća dosadašnja prijetnja međunarodnoj sigurnosti) do posljednje (gdje se klimatske promjene vide kao najveća prijetnja sigurnosti u budućnosti) ističe se kao rijetko originalna, promišljena i prema budućnosti usmjerena analiza svjetske politike. Predstavlja pogled ne iz Pekinga, Moskve ili Washingtona nego iz Berlina. Danas, kada Brazil, Indija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD iskaču iz tračnica, Francuska često donosi više stila nego sadržaja, Japan ostaje izoliran, a Kina i Rusija stežu svoju autoritarnu vladavinu, Njemačka je jedina velika zemlja koja dosljedno artikulira i često pronosi izvorno progresivnu viziju globalnoga multilateralnoga poretka. Njemački lideri vide mnoge političke poteze velikih sila kao kratkovidne, pretjerano militarizirane i opasno ideologizirane – iako ih povijest vlastite zemlje obvezuje da govore tiho o takvim temama. Uvjereni su da regionalna integracija, strpljiva diplomacija, ekonomska pomoć, trgovinski sporazumi, međunarodno pravo, širenje demokracije i druga nemilitarna sredstva državne vještine mogu svijet učiniti boljim mjestom. Teško bi bilo naći jasniji prikaz pragmatički optimističkoga vidika od iskazanoga u toj knjizi. (mr)

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

147

Nove knjige

Neliberalna globalizacija Autori niza eseja tmurnim bojama oslikavaju sadašnjost čovječanstva, koja je uvelike iznevjerila optimizam prošlosti.

Zbirka eseja pod nazivom Budućnost globalnih poslova: Upravljanje diskontinuitetom, disrupcijom i destrukcijom (The Future of Global Affairs: Managing, Discontinuity, Disruption, and Destruction) što su je prikupili i objavili urednici Christopher Ankersen i Waheguru Pal Singh Sidhu, izdavač Palgrave Macmillan prikazuje današnji nesređeni sustav globalnoga upravljanja. Autori tekstova nude tmurnu sliku: mnoštvo krupnih globalnih problema, uključujući pandemije, globalno zagrijavanje, kibernetičko ratovanje, međunarodne ekstremističke mreže i drastičan porast proizvodnje oružja za masovno uništavanje. Sve je to naprosto potkopalo stare poslijeratne upravljačke institucije, počevši od Ujedinjenih naroda. Kako tvrde urednici, da bi znanstvenici mogli obuhvatiti širinu i dubinu krize, proučavanje „međunarodnih odnosa“ trebalo bi se proširiti u multidisciplinarnu analizu „globalnih poslova“, obuhvaćajući područja ekonomije, politike, prava, okoliša i razvoja. Samo takav pristup pomoći će učenjacima da shvate sve „složeniji, dinamičniji i krhkiji svijet“. Jedan od autora eseja, Michael Oppenheimer, proučavatelj okoliša, tvrdi da svijet ulazi u „neliberalnu globalizaciju“, manje definiran multilateralnim pravilima, a više sirovom snagom. U svom prilogu, urednik Ankersen tvrdi kako poimanje da će globalizacija obuzdati i potkopati zemlje i dovesti do „uzmaka države“ nije ostvareno. Države učvršćuju svoje prerogative suverenosti, dajući prednost unutarnjoj sigurnosti u odnosu na međunarodne norme i ljudska prava, prilagođavajući tehnologiju i opskrbne lance geopolitičkim sukobima. Ako su autori u pravu, ideja o globalnom upravljanju novim vrlim svijetom bit će neobičan relikt prošlosti. (mr)

148

perspektive

Nove knjige

Neuspjeli pokušaj modernizacije U knjizi Kratka povijest Rusije: Od pogana do Putina Mark Galeotti daje prikaz brojnih knezova, careva i partijskih sekretara i drugih vladara, ali se ne osvrće previše na potlačene podanike.

U nedavno objavljenoj knjizi Kratka povijest Rusije: od poganina do Putina (A short History of Russia; From the Pagans to Putin, izdavač Ebury Press) autor Mark Galeotti na 200 stranica bilježi zbivanja tijekom dva stoljeća, usredotočujući se na brojne vladare koji su se kroz to vrijeme izredali za kormilom te goleme zemlje. Prikazuje prve vladare, sve careve i sekretare Komunističke partije, teritorijalnu ekspanziju i uzastopne neuspjele pokušaje ruskih lidera da moderniziraju zemlju, istodobno držeći svoje podanike pod strogom stegom.

Međutim, autor ne govori puno o tim podanicima. Čitatelj neće naći previše štiva ni o ruskom društvenom ustroju, etničkom sastavu, visokoj i popularnoj kulturi, načinu obrazovanja ili o vjeri.

Galeotti namjenjuje knjigu širokom krugu čitateljstva, a tekst mu je živahan i lako ga je slijediti. Sjajno je poglavlje o Vladimiru Putinu. Ali neke netočnosti mogle bi zavesti znatiželjnoga, a nedovoljno upućenoga čitatelja. Primjerice, ćirilično pismo kojim se Rusi služe pogrešno je pripisano misionarima Ćirilu i Metodu – ili oni su izmislili glagoljicu, starije pismo od ćirilice. Netočno je također da „bizantsko kršćanstvo nije trpjelo podložnost dalekoga duhovnoga lidera“: tijekom prvih 600 godina ruska pravoslavna crkva imala je čelnika kojega je imenovao patrijarh u Konstantinopolu, današnjem Istanbulu, iliti Carigradu. Nije se većina nego jedna trećina anketiranih Rusa identificirala kao Europljani, a taj je broj bio čak i znatno manji u ovogodišnjem izjašnjavanju. (mr)

broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.

149

Nove knjige

Vinarska opojna inventivnost U knjizi Ekonomika vina (Wine Economics, izdavač MIT Press) Stefano Castriota afirmira napitak koji su Europljani podarili ljubiteljima po svim kontinentima.

Vinopije u Kini, Rusiji, SAD-u i drugdje po svim kontinentima kvalitetno vino cijene kao jedan od velikih poklona europske kulture svekolikom čovječanstvu.

Međutim, tijekom nekoliko proteklih desetljeća proizvodnja vina postala je uistinu globalna industrija, uvlačeći proizvođače dobre (i loše) kapljice u, kako to definira autor knjige, nemilosrdni vinarski rat u nastojanju da se stvori prepoznatljiv brand i prigrabi što veći komad tržišta. Stefano Castriota, talijanski ekonomist, koji je ujedno priznati vinotoča (sommelier) nudi najbolji trenutačno dostupan uvod u ekonomiku vina u knjizi Wine Economics, izdavač MIT Press.

Mnogo činitelji, od kulturnih sklonosti do klime, oblikuju ponudu i potražnju vina kao i profitabilnost kompanija koje ga proizvode. Različite kategorije proizvođača, od kalifornijskih konglomerata do toskandskih obiteljskih farmi, ili hvarskih, peljeških, šibenskih, ili iločkih vinogradarskih virtuoza, pronašle su način prosperiranja u globalnoj vinarskoj privredi. Njihov napitak našao je mjesto na vinskim kartama od seoskih gostionica do otmjenih hotela, kraljevskih trpeza ili u podrumima novopečenih milijardera. Međutim, najvažniji činitelj koji određuje (ne)uspjeh postala je regulative državnih vlasti. U mnogim zemljama, posebice unutar Europske unije, porezne prednosti, klasifikacija sustava i zaštite naziva pomaže u održavanju i jačanju proizvodne rentabilnosti, a pojedine države čak i izravno subvencioniraju svoje male proizvođače. (mr)

150

perspektive

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2021 3-4-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2020 1-2-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020 3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019 1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019 3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018 2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018 1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018 3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017 2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017 1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017 4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016 3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016 2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016 1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016 4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015 3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015 2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015 1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015