POTOMCI HRVATSKIH ISELJENIKA KAO DEMOGRAFSKI POTENCIJAL I NJIHOVA PERCEPCIJA HRVATSKE
Realni optimizam, uz uočavanje minusa Poteškoće smatraju privremenim i otklonjivim, a za razliku od voditelja spremniji su na rizik. Piše: prof. dr. sc. Božo Skoko1 Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja, a jedna od velikih zabluda na početku samostalnosti bila je kako će se iseljenici, nakon desetljeća provedenih u inozemstvu, početi masovnije vraćati u domovinu. Međutim, čak i oni koji su se optimistično vratili iz uređenih društava u domovinu tijekom prvog desetljeća teško su se navikavali na hrvatsku stvarnost, neučinkovitu administraciju i pravosuđe, te ispolitiziranost javnog života. Tako smo svjedočili i razočarenjima, pa i ponovnim odlascima u emigraciju. Koliko god emotivno iščekivali neovisnu i slobodnu Hrvatsku i svesrdno materijalno podržavali njezinu obranu i obnovu, donošenje odluke o preseljenju bilo je sve teže tim iseljenicima starije generacije, ne samo zbog straha od snalaženja u novim hrvatskim okolnostima, već i zbog objektivnih obiteljskih obveza, vezanosti za unuke i navike života u inozemstvu... No, posljednja dva desetljeća se počeo događati trend o kojem se nedovoljno izvještavalo. A to je činjenica da se na preseljenje jednostavnije odlučuju pripadnici druge i treće generacije hrvatskih iseljenika, koji su rođeni u tuđem svijetu, nisu opterećeni povijesnim stereotipa, koji su pokretljiviji, te koji više koriste prednosti umreženog svijeta i globalizacije. Tako, dok svakodnevno slušamo kako mladi iz Hrvatske odlaze u inozemstvo u potrazi za boljim životom te se počinjemo i sami utapati u beznađu i uzimati zdravo za gotovo priče kako u našoj zemlji nema baš nikakve perspektive, gotovo potpuno nam promiče činjenica kako se ne zaustavlja trend useljavanja stranaca i mladih potomaka hrvatskih iseljenika,
1
114
Autor je redoviti profesor strateškog komuniciranja na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
perspektive
