ZADNJA STRANA y
PEDESET NIJANSI KRIVE PIŠE: TOMISLAV BEŠENIĆ
Nazovite me staromodnim, ali ako sam zauzeo čučeći položaj, jedino bijelo na čemu želim sjediti izrađeno je od keramike i dolazi u paketu s vodokotlićem. No, ako NE ŽELIM bijeli motocikl, alternativa mi je danas doslovno crna. Ili siva
N
e tvrdim da mi je bijela boja automatski mrska. Recimo, čini mi se da sasvim prirodno sjeda na konture Golfa „dvojke“, a nemam ni ništa protiv načina na koji naglašava obline WC školjke ili kako krasno ističe hrđu na ravnim plohama vešmašine. Isto tako, ima i lijepih bijelih motocikala, a moram priznati kako je kroz noviju povijest bilo i legendarnih modela koji će ostati upamćeni baš po bijeloj boji. Recimo, prve generacije Honde CBR 900 RR ili Yamahe R1, a ni originalni GSX-R nije bio daleko. No, tu je bijela boja bila samo zahvalna prazna podloga da se istaknu kričave šare u boji. Danas je bijela boja alergična na šare. Baš kao što sam ja postao alergičan na bijelu boju. Zapravo, alergičan sam na to da se motociklistima, koji su si dosad barem utvarali da su alfa mužjaci, umjesto divljih mustanga sve više nude paradni lipicanci. Umjesto princa tame, princ na bijelom konju. U početku je to bio samo trend, koji se s vremenom trebao ispuhati. A onda je prolazni trend prerastao u epidemiju. Salone motocikala kao da je poharala bijela kuga. Da potvrdim tu svoju tezu, dao sam si truda i analizirao ponudu boja za deset velikih marki motocikala. Kako bi si olakšao posao, odmah samo izbacio iz računice motocikle s manje od 125 ccm, kao i hard-enduro i motokros modele, koji se u pravilu proizvode u samo jednoj ratničkoj boji tog proizvođača. Eliminirao sam i Harley-Davidson ergelu jer mi se jednostavno gadilo dešifrirati kakvi su to koloriti pod nazivom Deep Jade Pearl, Marocco Gold Pearl, Charcoal Satin, Crushed Sapphire, Burgundy Blaze, Typhoon Maroon i Autumn Sunset. Ili meni najdraži Hard Candy i „Exclusive Concord Purple - Shrine“. Da, ovo potonje je gej-ljubičasto. Kao da ne kupujete motocikl, nego ruž za usne, maskaru ili sado-mazo aparaturu.
130 y MOTO PULS svibanj/lipanj 2015.
Uglavnom, analiza 178 modela pokazala je da se danas njih čak 50,6 %, dakle svaki drugi, može kupiti i u popularnoj boji sanitarne keramike. Onda sam uzeo Moto Puls Katalog iz 2005. i poslije iste analize ustvrdio da se prije 10 godina samo 5,9% modela nudilo u nevino bijeloj varijanti. Dakle, tek svaki dvadeseti. Pritom deseterostruki rast zastupljenosti bijelih motocikala i ne bi bio neki problem, jer se većina modela nudi i u nekom drugom koloritu, kad se alternativa u pravilu ne bi svodila na crnu ili pak svih 50 dosadnih nijansi sive. A sve to, usput budi rečeno, tehnički i nisu boje, baš kao što ni motoristi valjda nisu daltonisti.
S perla efektom Dakle, čime smo to zaslužili da nam se, kao da smo kakve frigidne kućanice iz TV reklame, nudi besprijekorno bijeli Ducati Monster ili pak alpsko mliječni Gellande-Strasse? Da li je problem u nama, koji smo sve manje buntovnici, a sve više šminkeri, ili ipak u proizvođačima motocikala koji i u mnogim drugim stvarima pokazuju kako su u raskolu između dvije bitno različite generacije potencijalnih kupaca bolno istegnuli prepone. Jasno mi je da je netko tamo gore u jednom trenutku počeo shvaćati kako prosječni vozači motocikala postaju sve stariji prdonje i da se trebaju početi ulagivati novoj publici. Uostalom, ako ispred apoteke vidite parkirani motocikl, daleko su veće šanse da njegov vlasnik kupuje kremu za hemeroide, nego onu za akne. A taj neće još dugo biti vozački potentan čak ni uz afričku šljivu. No, zar je moguće da istraživanja tržišta koja provode proizvođači motocikala pokazuju kako među onima koji su mlađi od četrdeset godina prevladavaju metroseksualci? Ako je tako, onda im ni inzistiranje na bojanju motocikala u bijelo neće pomoći, najbolje je da već sada stave ključ u bravu ili počnu proizvodite tave.
Graf prikazuje zastupljenost pojedinih boja u ukupnoj ponudi cestovnih motocikala. Lijevi stupac se odnosi na 2005., a desni na 2015. godinu
Jer pokušavati prodati blještavo bijeli motocikl nekome tko nosi fendi torbice i troši noćnu kremu protiv bora otprilike je jednako uzaludno kao dilati „pilule za dan poslije“ u sjemeništu. Takvom će se nježno bijeli Gladius možda i učiniti „baš slatkim“, ali on neće kupiti motocikl sve da je i rozi s plavim cvjetićima. Da ne uništi guči mokasine. Srećom, još uvijek nije sve tako crno. Ili je ipak dobro što jest. Naime, iako ni crno nije boja, ipak me veseli što je ta mačo nijansa još uvijek dominanta u smislu da ćete je naći u ponudi 58,4% modela motocikala. Doduše, njezina je zastupljenost u padu, baš kao i ona crvene boje, koja jedina, a i to pukom zaslugom talijanskih proizvođača, još uvijek donekle časno brani žive kolorite. Istovremeno je zastupljenost šarenih motocikala, dakle onih kod kojih jedva da i možete pronaći neku dominantnu nijansu, svedena na statističku grešku. Jasno, u trenutku kada je tržište motocikala u dubokim problemima, lamentiranje o zastupljenosti akromatskih i kromatskih boja može vam se učiniti sasvim površnim. I tu ste u pravu. Doista, što na motociklu možete biti površnije od same boje? Samo bezbojni lak. Jasno, s obaveznim perla efektom, čisto da se dezinficira svaka natruha muškosti. n
