Odlazak velike dame svjetske politike
Prije pandemije COVID-19, u doba Merkel, njemačko se gospodarstvo od duboke nevolje vratilo i postalo četvrto najveće na svijetu, s naglo rastućim životnim standardom, gotovo punom zaposlenošću i povijesnim vladinim viškovima u proračunu. Njezina ekonomska politika bila je osobito poslovno orijentirana, ali nije uspjela potaknuti hitno potrebnu tehnološku prilagodbu u ključnim industrijama ili modernizaciju fizičke i digitalne infrastrukture. Niz skandala – od manipulacije automobilskom industrijom podacima o emisijama („Dieselgate“) do lažne nesolventnosti platnog procesora Wirecard – otkrio je duboko manjkavu korporativnu kulturu i otpor odgovornosti i nadzoru. To njemačko gospodarstvo čini vrlo ranjivim na ilegalne financijske tokove, omiljeno oruđe organiziranog kriminala, ekstremista i autoritarnih protivnika. Merkel se rano kandidirala za titulu „klimatskog kancelara“ svojim snažnim zagovaranjem progresivne globalne klimatske politike. No, njezina domaća klimatska politika uplela se u mnoga proturječja njezine energetske politike: njezin odmak od nuklearne energije 2011. samo je pojačao njemačku ovisnost o ugljenu, i unatoč tome što je potrošila bogatstvo na subvencije za obnovljive izvore, zemlja je imala problema s ispunjavanjem međunarodnih zahtjeva i ciljeva u smanjenju emisije štetnih plinova.
Strpljivo premošćivanje europskih podjela Zapis Merkel o Europi još je složeniji. Južnoeuropske zemlje zamjerile su štednoj politici nametnutoj iz Berlina tijekom krize eurozone i krivile je za uspon populista u Ateni i Rimu. Za razliku od toga, neke štedljive sjevernoeuropske i baltičke zemlje zahtijevale su izbacivanje Grčke iz eurozone nakon dužničke krize. Istočni Europljani bili su bijesni na nju zbog dobrodošlice izbjeglicama i odbili su sudjelovati u sustavu preseljenja na razini cijele EU. Liberali diljem kontinenta optužili su je da je zatvorila oči pred demokratskim odstupanjem u Poljskoj i potpuno razvijenim autoritarizmom u Mađarskoj. Sukcesija britanskih premijera, od Davida Camerona do Borisa Johnsona, zaprepaštena je Merkelinim uljudnim odbijanjem da plati bilo kakvu cijenu kako bi ih spriječila da se razvedu od EU-a. Francuski predsjednik Emmanuel Macron bio je silno razočaran jer je nisu impresionirale njegove velike ideje za dublju europsku integraciju. Ipak, u mnogim je prilikama Merkel tiho i strpljivo premostila duboke europske podjele. Borila se protiv Brexita bez dogovora. Njezin potez da podrži EU-ov fond za oporavak od pandemije u iznosu od 826 milijardi dolara u svibnju 2020. dopuštajući bloku da prvi put skupi zajednički dug na tržištima kapitala – opcija kojoj se desetljećima žestoko oduprla njezina stranka – vrlo je vjerojatno spriječila raspad Unije. Odluka Merkel da 2015. godine ne zatvori granice Njemačke za ogroman izbjeglički val – „Mi to možemo“, objasnila je slavno – bila je čin humanizma. Ali nije bilo
broj 1-2 :: lipanj/srpanj 2021.
143
