WOME N 4L I FE
Mirela Bušić DR. MED.
Nacionalna transplantacijska koordinatorica pri Ministarstvu zdravstva
Profesionalni put…
Još u srednjoj školi, prilikom razmišljanja o izboru svog životnog poziva, znala sam da ću studirati nešto što će mi omogućiti da direktno pomažem ljudima u njihovim najvitalnijim problemima – problemima zdravlja. Liječnički poziv daje mogućnost da svoju humanost dokazujete svakodnevno, 24/7. Bila je to odluka utemeljena na mojem osobnom senzibilitetu i kućnom odgoju u tradicionalnoj obitelji. Nakon što sam diplomirala na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 1989. godine vratila sam se u rodni Metković te započela svoj profesionalni put u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, u Domu zdravlja Metković, prvo na poslovima školske i obiteljske, zatim hitne medicine i na kraju kao voditeljica odjela hemodijalize DZ Metković. Na toj poziciji dočekala sam i početak Domovinskog rata, kad je cjelokupni odjel preseljen u podrumske prostorije metkovske robne kuće, zajedno s ratnom bolnicom. U tim sam posebno teškim okolnostima za vrijeme Domovinskog rata, uz svoj primarni posao na odjelu hemodijalize, aktivno sudjelovala i dala svoj stručni doprinos u radu ratne bolnice. Nakon rata nastavila sam raditi na mjestu voditeljice Odjela za hemodijalizu Doma zdravlja, gdje sam ukupno provela pet godina. Odjel hemodijalize tada je već bio odlično organiziran i opremljen, sve je funkcioniralo besprijekorno i ja sam trebala nove profesionalne izazove i daljnji razvoj karijere. Zbog obiteljskih razloga preselila sam se 1999. godine u Zagreb. Tražeći posao u struci, ukazala mi se prilika zapošljavanja u Ministarstvu zdravstva, koje je u to vrijeme nastojalo (re)vitalizirati gotovo ugašeni transplantacijski program. 8
Na poziciju nacionalne transplantacijske koordinatorice (NTK), na kojoj se nalazim sve do danas, imenovana sam 2001. čime mi je pružena prilika da kroz rad u državnoj upravi sudjelujem u kreiranju jedinstvenog nacionalnog transplantacijskog sustava, koji je danas međunarodno priznat i jedan od najboljih u svijetu. Iako rad u državnoj upravi nije prirodna želja nas liječnika te sam u prvi čas bila pomalo profesionalno ‘dezorijentirana’ i nezadovoljna što ne mogu raditi u direktnom kontaktu s pacijentima, ubrzo sam shvatila da na toj poziciji imam priliku pomoći neusporedivo većem broju pacijenata. Novi program dao mi je određene alate kojima sam mogla utjecati na kreiranje zdravstvene politike i unaprjeđenje transplantacijskog sustava, na veliko zadovoljstvo pacijenata i stručne zajednice. Ponosna sam što Nacionalni transplantacijski program danas uživa ugled i povjerenje ne samo naših građana nego i šire međunarodne zajednice te je u veljači 2019. odlikovan Poveljom Republike Hrvatske.
Vode li žene svijet…
Inspiriraju me primjeri snažnih i neovisnih žena s vizijom, snagom i hrabrošću da mijenjaju ustaljene obrasce te uvode nove koncepte i poboljšanja održivog i ekološki osviještenog poslovanja (gradonačelnica Amsterdama, predsjednica i premijerka Estonije, premijerke Finske i Novog Zelanda). Teško je složiti se s tezom da žene baš vode svijet, ali ove koje sam navela dokaz su da se one zaista posebne, kvalitetne, mogu probiti u sam vrh, a kad u tome uspiju (a sigurna sam da im na tom putu nije bilo lako) tada su dokaz da to rade bolje od velike većine svojih muških kolega. Jednostavno, ove žene, trenutne svjetske liderice, nose sa sobom neki poseban ‘kod’; one su smirene, odmjerene, stručne, ali i ostavljaju dojam da su im ljudske vrline, kao što su moralnost i empatija, uz
profesionalnu etiku i poštivanje zakona, među prvima na listi osobnih kriterija.
Izazovi na vrhu…
Na početku mog rada transplantacijski sustav je bio suočen s nizom izazova; neadekvatnim zakonskim okvirom, nedostatkom jasne organizacije, donorskih zdravstvenih timova i stručnih protokola, a ponajviše nedostatkom povjerenja javnosti i pacijenata u sustav darivanja i presađivanja organa. Na presađivanje bubrega čekalo se 7 - 10 godina, a po broju darivatelja organa bili smo na samom začelju Europe. Osjećaj odgovornosti za živote ljudi koji, u neizvjesnosti ishoda, čekaju na presađivanje bio je poticaj i motiv zajedničkog djelovanja, a podizanje broja donora najveći izazov s kojim sam se suočila u ulozi nacionalnog transplantacijskog koordinatora. U nedostatku darovanih organa, hitna stanja zatajenja jetre ili srca (posebice kod mladih ljudi ili djece) bila su samo neke od frustrirajućih situacija za koje u početku nismo imali rješenja unutar samog nacionalnog zdravstvenog sustava. No, svi ti pionirski izazovi i hod po „neutabanim stazama“ su nas oblikovali i istovremeno motivirali na iznalaženje najboljih organizacijskih i stručnih rješenja. Uz podršku nadređenih i kolega, promišljali smo i postepeno uvodili nužne promjene i dobru međunarodnu praksu, pomno osluškujući zahtjeve struke i potrebe pacijenata. Međutim, moj rad u državnoj upravi obilježen je i stalnim problemima u komunikaciji sa sustavom u osnovi birokratskog (uredskog) poslovanja koji nije prilagođen hitnim potrebama pacijenta koji čekaju na presađivanje organa i kojima brzina direktno znači i život. Upravo zbog specifičnih zahtjeva transplantacijskog sustava, upravljanje njime u drugim je državama izdvojeno iz sustava državne uprave u zasebne zdravstvene transplantacijske zavode
