Perspektive 3-4 2022

SADRŽAJ

Europska komisija je u svibnju 2020. predstavila stra tegiju „od polja do stola” kao jednu od ključnih mjera u okviru europskog zelenog plana. Strategijom se namjerava preusmjeriti postojeći prehrambeni sustav EU-a prema održivom modelu i doprinijeti postizanju klimatske neutralnosti do 2050. Održiviji prehrambeni sustav pomoći će i u zaštiti prirode i bioraznolikosti Europe. Strategija „od polja do stola” usklađena je sa strategi jom EU-a za bioraznolikost do 2030. Njegov je glavni cilj potaknuti ekološku proizvodnju kako bi do 2030. njezin udio u upotrebi poljoprivrednih zemljišta EU-a dosegao 25%. Države članice EU-a potiču se da izrade nacionalne planove za ekološku poljoprivredu.

Godina 12, broj 3-4 – studeni 2022.

Izdavači: ZAGREBAČKA INICIJATIVA Zaklada Konrad Adenauer Seniko studio (suizdavač)

Glavni urednik: Ante Gavranović Urednik: Franjo Žilić

Priprema: Seniko studio, Zagreb Tisak: Tiskara Zelina, Zelina Tiskano u 475 primjeraka ISSN 1848-140X

Ovaj primjerak je besplatan zahvaljujući Financijskoj podršci zaklade Konrad Adenauer, Zagreb e-mail: info@inicijativa.com.hr

Perspektive online Sve dosadašnje brojeve časopisa možete čitati u online verziji: vidi treću stranicu korica.

Perspektive studeni 2022.

3 Pismo glavnog urednika TEMA BROJA: GLOBALNO ZATVARANJE: ZAMKE I OPASNOSTI

5 Hrana: evergreen – potreba & perspektiva Mladen Vedriš

7 GLOBALIZACIJA NEMA DJELOTVORNE ALTERNATIVE

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije Damir Novotny

20 GDJE GRIJEŠIMO U POLJOPRIVREDNOJ POLITICI? Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda? Ferdo Bašić

39 SVEOPĆA NEODOGOVORNOST NEČINJENJA Zašto nam je kržljav poduzetnički ekosustav? Slavica Singer

47

59

DRUŠTVENA KLIMA I RAZVOJ POLJOPRIVREDE Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije Marijana Petir

DUGOROČNI STRATEŠKI CILJ Udruživanje – jedina razvojna šansa Zvjezdana Blažić

65

PRILIKE PREHRAMBENOG SEKTORA ZA INVESTICIJE U INOZEMSTVU I HRVATSKOJ

U potrazi za financijskim i strateškim partnerima Vedrana Jelušić Kašić

72

VIŠESTRUKI GLOBALNI POREMEĆAJI Kakve posljedice prijete hrvatskom izvozu? Marijana Ivanov

82

GLOBALNA (NE)SIGURNOST HRANE

Učinkovitiji prehrambeni sustav može stvoriti i globalnu otpornost Ante Gavranović

91 HRANA I ENERGIJA

Prijeti li nam plići tanjur? Darko Horvatin

96 KAKO ZADRŽATI MLADE NARAŠTAJE U HRVATSKOJ

Ključno uspostavljanje financijske stabilnosti u Hrvatskoj Karlo Ressler

122 Smanjenje realnih plaća i realne dobiti skrivaju recesiju: koliko dugo? Velimir Šonje

128 PLATNE KARTICE Demokrati i republikanci razbijaju duopol Darko Horvatin

133 KOLONIJALIZAM I ROPSTVO Monumentalna nepravda Drago Kojić

NOVE KNJIGE

102

HRVATSKA TREBA JEDINSTVEN

SAJAM HRANE

Platforma za inovacije, izvor inspiracije i barometar trendova Ante Gavranović

U FOKUSU

109 INFLACIJA PREOKREĆE EKONOMSKU

STVARNOST Sve izvjesnija dramatična kriza Ante Gavranović

147 NEUMORNI SAVJETNIK LIDERA Koliko vrijedi stogodišnje iskustvo?

150 POŽAR U SVJETSKOJ ŽITNICI

152 VELIKA LAŽ UMOTANA U NOSTALGIJU 154 OKRUTNI VLASTODRŠCI

Pismo glavnog urednika

Kako izbjeći (zavodljive) zamke protekcionizma

Samodostatnost treba biti imperativ kod onih proizvoda koji mogu biti konkurentni cijenom i kvalitetom. Svi ostali koncepti ne bi bili ispravni u kontekstu tržišne ekonomije i globalnog tržišta kojem pripadamo. Vrlo krupne promjene u svjetskom gospodarstvu uvjetovale su, međutim, kretanja koja zabrinjavaju. Koncept prema kojem bi države trebale težiti zadovoljavanju svojih potreba iz vlastitih resursa umjesto da se oslanjaju na vanjske izvore, odnosno druge države, preko noći je postao popularan. Hrvatska nije iznimka. Poremećaji u dobavnim lancima i nestašice određenih proizvoda uslijed izbijanja pandemije koronavirusa već su rezultirali s nekoliko malih revolucija u području ekonomske teorije, ali i probudili globalizacijom odavno uspavanu i pomalo zaboravljenu ideju gospodarske samodostatnosti. Kad je riječ o Hrvatskoj smatra se da bi trebala težiti postizanju samodostatnosti u području hrane, vode i energije. Upozorava se da bi koncept samoodrživosti mogao prijeći u fazu kontraproduktivnosti, pa time nanijeti ogromne štete ukupnom gospodarstvu. Hrvatska, kao mala zemlja s otvorenim gospodarstvom se ne može, ali i ne smije uvući u takav ekonomski pravac. Dok je riječ o strateškim resursima kao što su voda, energija i hrana, redom kategorije u kojima Hrvatska stoji relativno vrlo dobro s resursima, ali loše s njihovim adekvatnim korištenjem, koncepcija samodostatnosti i samoodrživosti ima realnu podlogu. Opasno je, međutim ako se ideja samodostatnosti započne širiti izvan toga kruga. Sve ozbiljne analize ukazuju na činjenicu da previše inzistiranja na samodostatnosti mimo neumoljivih zakona tržišta vodi u protekcionizam i antiglobalizacijsku retoriku. Takav pristup u konačnici rezultira gospodarstvom koje funkcionira ispod svog optimuma i ne teži

3 broj 3-4 :: studeni 2022.

RIZICI GLOBALIZACIJE

Opasnosti i zamke ekonomskog izolacionizma

Pismo glavnog urednika

povećanju izvoza. Sljedeći prigovor odnosi se na veličinu tržišta i pitanje koliko ima smisla orijentirati se na zadovoljavanje vlastitih potreba kada je riječ o relativno maloj potražnji. Drugim riječima, SAMODOSTATNOST – zadovoljavanje potreba iz vlastitih resursa itekako može biti OPASNO.

Hrvatska, međutim, može imati konkretnu korist od narasle pojave nearshoringa, odnosno premještanja proizvodnje s Dalekog istoka u zemlje koje su bliže europskim maticama koje o preseljenju i promišljaju, pokazalo je nedavno istraživanje koje je proveo Bečki institut za međunarodne ekonomske studije (The Vienna Institute for International Economic Studies, WIIW). No, korist bi bila dalekosežnija da je više primjera tvornica i pogona koji se umjesto u drugim zemljama Europe otvaraju u Hrvatskoj. Investitore u tom naumu i dalje sprječavaju strukturni problem koji se sporo ili nikako ne rješavaju. Glavna teza WIIW istraživanja o nearshoringu potječe od najave multinacionalnih kompanija koje najavljuju da bi mogle premjestiti svoju proizvodnju ili pogone u državama koja su im bliže, umjesto u mjesta koja su daleko buduć dai se suočavaju s problemima u svojim lancima opskrbe od početka pandemije. Drugo, Hrvatska (i Zapadni Balkan) je prvi prirodni izbor blizine za europske tvrtke, jer je geografski vrlo blizu zapadnoj Europi, uz to te zemlje imaju mnogo kulturnih sličnosti i najniže troškove proizvodnje na kontinentu. Hrvatska u tom pogledu ima prednosti i mane. Članica je EU-a, relativno je uređena država, dio je zajedničkog tržišta EU-a i nema trgovinskih barijera u izvozu/uvozu te ima sličnije institucije zemljama iz koje dolaze investitori.

Nepovoljan je treći segment te priče, tj. da hrvatska ekonomija ima mnogo problema, koji se odnose na upravljanje, korupciju, političku nestabilnost, kvalitetu obrazovanja, kvalitetu infrastrukture itd. Ako želimo imati stvarnu i dugoročnu korist od ovog potencijalnog preustroja globalne ekonomije nakon pandemije, moramo se hittno i osmišljeno pozabaviti svojim slabostima. I to bez fige u džepu!

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Hrana: evergreen – potreba & perspektiva

Nema iskrenije ljubavi od ljubavi prema hrani. (G.B. Shaw)

Piše: dr. sc. Mladen Vedriš1

U životu svakog čovjeka, bez obzira na kojoj točki kugle zemaljske nalazi, postoje bazične potrebe življenja: čisti zrak, dostup vodi, mogućnost sna i dnevni unos hrane. To je osnova na kojoj počiva sve drugo: društvene zajednice, društveni procesi i događaji, tehnološki razvoj velikih i sofisticiranih proizvoda i usluga i tako redom… Lapidarna konstatacija „back to the basis“ ima dominantan značaj upravo za te životne potrebe; pri tome je itekako bitna sigurnost države i nacije. Ali… hrana je još i više. Ona je osnovica regionalnog razvoja i demografije, što je važno za svako uređeno društvo, ali za Hrvatsku u datim okolnostima dodatno. Uspješna poljoprivredna proizvodnja: ratarstvo i stočarstvo, nasadi vinove loze,

1 Autor je nastavnik na Visokom učilištu Effectus i predsjednik Zagrebačke inicijative.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

maslinici, staklenici s povrćem, zasađene voćke,… bogatstvo je koje, kada je ekonomski održivo, na organiziran i efikasan način zadržava stanovništvo u prostoru, znači život u najširem smislu riječi, a tada na prvom mjestu čuva demografski potencijal i kapital koji ne odlazi u nekoliko urbanih središta ili pak pritisnut životno egzistencijalnim razlozima, odlazi izvan granica vlastite zemlje.

Ta ista uspješna poljoprivreda predstavlja pejsaž koji čini prostor i zemlju vizualno atraktivnom. To je podloga za turizam i turiste koji traže ljepotu okoliša, ali isto tako uživaju i u kvaliteti autohtonih poljoprivrednih proizvoda, jer kao što reče A. L. Huxley: „Isti čovjek može biti teški pesimist prije ručka i uvjereni optimist nakon ručka.“

Uvaženi čitatelji, ovaj broj časopisa Perspektive nakon izuzetno značajne energetske teme posvećene razmatranju kako Hrvatska: tehnički – proizvodno, zatim kvalitetom proizvoda, a zatim i profitabilnošću te proizvodnje, doprinosi zadovoljavanju potreba svoje populacije, a zatim u kojoj mjeri ostvaruje i tržišne viškove, upravo u proizvodnji prehrambenih proizvoda koji su na razini tržišta sve više traženi. Rat i prateće krize tu potražnju i povećavaju. Dalje, želja je razmotriti kako postojeće stanje, tako i (nedovoljno) korištene mogućnosti da se znatan dio proizvodnje plasira i proda, kako se to popularno kaže „na kućnom pragu“ – šansu koju stvara turizam – počev od hotelske industrije do plasmana proizvoda OPG-a, bilo na lokalnim tržnicama, ili pak na vlastitim proizvodnim i ugostiteljskim destinacijama. Trenutačno je situacija gotovo obrnuta; hrvatski je turizam ne prilika, nego realnost za plasman svih vrsta prehrambenih proizvoda, počev od mesa do voća i povrća za proizvođače kako iz regije, ali isto tako i globalnog okruženja.

Uz činjenicu da je hrana bitna životna potreba mora biti kultivirana i proizvedena, tako da ispunjava ekološko-zdravstvene te organoleptičke standarde, što je uvjet njenog plasmana kako na domaćem, tako i vanjskom tržištu.

Što su u tom kontekstu odgovarajuće potporne (i) poljoprivredne politike za pojedine djelatnosti i segmente, počev od ratarstva i stočarstva do voćarstva i povrtlarstva; plastično rečeno, počev od pršuta i sira, od mandarine do paprike, od vina do meda i tako dalje redom, to su istinski izazovi s kojim se suočava ukupni agrarni sektor u Hrvatskoj. Od bazične proizvodnje do visoko razvijene prehrambene industrije. Što su temeljni izazovi, tko su glavni protagonisti koji se na sceni nose s tim izazovima? Što su ograničenja i što su ciljevi koje želimo ostvariti, to su teme izuzetno intrigantnih tekstova i razmatranja u ovom broju Perspektiva, koji je pred vama. Sigurno je da će vam čitanje i proučavanje pojedinih dionica ponuditi više pitanja nego odgovora. To je i bio cilj ovog tematskog broja: potaknuti na razmišljanja i stvoriti motive za još bolja rješenja koje sigurno Hrvatska može i mora ostvariti.

GLOBALIZACIJA NEMA DJELOTVORNE ALTERNATIVE

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije

Ekonomski nacionalizam može osobito manjim privredama izazvati goleme troškove i usporiti globalni rast

Piše: dr. sc. Damir Novotny1

Globalizacija, koju bismo mogli opisati kao „procesu kojem se nacionalne ekonomije integriraju i počinju biti međusobno zavisne“, nije fenomen novog doba. Globalizaciju je tijekom druge polovice dvadesetog stoljeća pokretala ekonomska liberalizacija temeljena na ocjenama da se ekonomski rast i povećavanje blagostanja može ubrzati integracijom nacionalnih resursa. Poseban učinak na globalizaciju je, koncem 20. i početkom 21. stoljeća, imao tehnološki napredak koji je omogućio iskorištavanje poslovnih mogućnosti na globalnoj razini malim i srednjim poduzećima. Prije pojave interneta i naglog širenja komunikacijskih tehnologija, internacionalizacija i globalizacija je bila obilježje velikih međunarodnih korporacija te financijskih institucija. Internet je omogućio malim i srednjim poduzećima globalno širenje poslovanja kako se nije moglo ranije niti zamisliti. Štoviše, početkom ovog stoljeća u ekonomskoj praksi pojavio se novi fenomen – poduzeća koja su osnovana s ciljem globalnog poslovanja od samog osnivanja (engl: “born global companies”2) ili koje

1 Autor je profesor Visoke škole T&MC Group Edward Bernays

2 U protekla tri desetljeća nekoliko studija su identificirala fenomen povećavanja broja malih i srednjih poduzeća koja su izabrala poslovni model globalnog širenja poslovanja od samog osnivanja (rođenja). Ova su poduzeća u literaturi dobila naziv “born global companies” (Rennie, 1993; KnightandCavusgil, 1996; MadsenandServais, 1997; AspelundandMoen, 2001; SharmaandBlomstermo, 2003; GabrielssonandKirpalani, 2004), ili “born-internationals” (Kunduand Katz, 2003), Micromultinationals(Dimitratos etal., 2003). Američki proizvođač električnih automobila TESLA je primjer “born global” poduzeća.

7 broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

za internacionalizaciju svog poslovanja koriste tzv. Uppsala model3. Napredak znanosti i tehnološki razvoj su pokrenuli prirodnu globalnu ekonomsku integraciju. Kroz vrijeme su stvorene iznimno kompleksne i višeslojne ekonomske, političke i tehnološke silnice koje oblikuju povezivanje i međuovisnost nacionalnih ekonomija. Tehnološki napredak je u proteklim desetljećima smanjio troškove transporta i komunikacija, što se smatra jednim od glavnih pokretača globalizacije. Današnji trošak transporta međunarodnog pomorskog prijevoza je, izraženo u stalnim cijenama, oko 50% niži od usporedivog troška 1930-ih godina. Zračni prijevoz je višestruko jeftiniji nego što je bio 1970-ih. Troškovi i mogućnosti koje pružaju nove informacijsko-komunikacijske tehnologije u 21. stoljeću su neusporedivi u odnosu na konac prošlog stoljeća. Cijene računala prema jedinici njihove snage su danas 5% u odnosu na cijene iz 1980-ih. Razvoj tehnologije nije samo smanjio troškove, već je omogućio razmještanje proizvodnje iz razvijenih zemalja, s rastućim troškovima, u zemlje nižih troškova, osobito u azijske zemlje. Nova tehnološka rješenja su omogućila širenje tzv. „četvrte industrijske revolucije“, umrežavanje ekonomskih aktera i u ekonomskoj povijesti nezabilježen rast produktivnosti svih činitelja proizvodnje nove vrijednosti. Suprotno nekim stavovima, koje empirijski dokazi ipak čine marginalnima, o štetnim učincima globalizacije, međunarodna ekonomska integracija je koristila podjednako razvijenim zemljama kao i zemljama s rastućim ekonomijama. Kina može poslužiti kao najbolji primjer. Prije početka otvaranja, ova zemlja je prije početka ekonomske integracije s razvijenim zemljama 1990. godine imala ukupan BDP na razini US$ 360,9 milijardi. Danas je Kina drugo po veličini svjetsko gospodarstvo s BDP-om od US$ 14.400 milijardi u 2020. godini. Da se Kina nije otvorila i integrirala svoje gospodarstvo s razvijenim zemljama, ovakav rast ne bi bio moguć u tek tri desetljeća. Tržišna liberalizacija i uključivanje u globalnu ekonomiju je pokretala ekonomski rast u Kini kakav nismo vidjeli u ekonomskoj povijesti.

Globalno širenje COVID 19, bolesti koju izaziva korona virus, u 2020. godini i posljedični slom globalnih nabavnih lanaca je, međutim, otvorio raspravu o mogućim negativnim posljedicama globalizacije. Ponovo se javljaju ideje samodostatnosti i sužavanja prostora za odvijanje ekonomskih aktivnosti unutar nacionalnih granica. Ideje ekonomske autarkije nisu se pojavile s pandemijom COVID 19 – možemo ih vidjeti u temeljima merkantilističke ekonomske misli koja je svoj vrhunac doživjela u 17. stoljeću. Kritika merkantilizma od strane Adama Smitha i Davida Ricarda, začetnika klasične ekonomske teorije u kreiranju ekonomskih politika. Smith se oštro suprotstavljao vladinoj intervenciji u ekonomiji i ekonomskoj autarkiji te postavio temelje za slobodno tržište i slobodnu trgovinu (laissez faire) kao dva osnovna načela modernog kapitalizma. Iako je opće prihvaćeno mišljenje da su globalizacijski

3 Uppsala model objašnjava kako poduzeća intenziviraju svoja ulaganja i aktivnosti na stranim tržištima. Jan Johanson i Jan-Erik Vahlne, profesori na Sveučilište Uppsala i autori ovog koncepta internacionalizacije, opisuju model kao proces učenja korak po korak i stjecanja znanja kroz iskustvo. Švedska kompanija IKEA je primjer.

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije

procesi započeli prije 2.000 godine stvaranje Puta svile iz Kine prema Europi, integracija nacionalnih ekonomija se ubrzala u 19. stoljeću pod utjecajem klasične ekonomske paradigme.

Uspjeh liberalnih politika kao pokretača snažnog ekonomskog rasta i općeg blagostanja tijekom 18. i 19. stoljeća je zatomio merkantilističke i autarkične ideje. Ipak, one redovito oživljavaju u vremenima ekonomskih kriza i nestabilnosti te inspiriraju političare u potrazi za jednostavnim rješenjima. Ekonomski nacionalizam se nakon Velike depresije u prvoj polovici 20. stoljeća sve češće pojavljuje u stvaranju politika izlaska iz krize u kratkom roku. Štoviše, keynesijanska ekonomska teorija se u početku zapravo zasnivala na autarkičnim konceptima. Analiza dugih serija podataka, međutim, pokazuje da povratak na merkantilističke ili autarkične politike u srednjem i dugom roku negativno utječe na ekonomski rast i ukupno društveno blagostanje.

Povratak u ekonomski nacionalizam i autarkiju

Časopis The Economist je u broju od 14. svibnja 2020. godini objavio naslovnicu i urednički članak s naslovom: „Zbogom globalizaciji: opasni mamac samodostatnosti“. Tekst je identificirao novi politički interes za povratak ideje ekonomske autarkičnosti koji je izazvala pandemija. Nakon desetljeća dominacije ekonomskog liberalizma, koji se često povezuje s političkim liberalizmom i demokracijom, praktična suspenzija ekonomskih aktivnosti kao epidemiološkog odgovora na širenje korona virusa, ideja povratka autarkičnosti i ekonomskog nacionalizma postaje ponovo privlačna kreatorima javnih politika. Problemi opskrbe tržišta razvijenih zemalja s robama koje su prije pandemije dolazile iz udaljenih azijskih zemalja, oživjeli su stare teze o prednostima zatvaranja tržišta i izgradnje samodostatnosti u granicama nacionalnih ekonomija. Velika količinu novca na tržištu i manjak (jeftinih) azijskih roba, koje sudesetljećima održavale nisku razinu cijena, izazvalo je snažne inflatorne pritiske od kojih su se razvijene zemlje odvikle. Rast cijena žitarica i energenata, kao posljedice agresije Rusije na Ukrajini, pojačale su opći dojam ugroženosti od globalizacije i nužnosti zatvaranja. Uvodni članak koji je The Economist objavio u samom jeku pandemijskog zatvaranja i pada ekonomskih aktivnosti, najavio je moguću eskalaciju za povratkom na autarkizam i pojednostavljene (rekli bismo populističke) odgovore europskih političkih elita. Članak također naglašava bogatu povijest autarkične misli koja uključuje ideje poznatih mislilaca kao što su Jean-Jacques Rousseau, Johann Fichte, Mohandas Gandhi i John Maynard Keynes.

Od pojave Adama Smitha i njegovog djela „Bogatstvo naroda“ objavljenog 1776. godine, koji je liberalne ekonomske ideje identificirao kao put do povećavanja pojedinačnog i nacionalnog bogatstva, pa sve do Velike depresije 1930-ih, kreatori ekonomskih politika su prihvaćali ekonomski liberalizam i globalizaciju trgovine. Snažan ekonomski napredak i širenje prve industrijske revolucije su doista doveli do rasta blagostanja u kratkom roku, do tada nezabilježenog u povijesti. Velika

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

ekonomska kriza i s njom povezani kolaps međunarodne trgovine, inozemnog kreditiranja i međunarodnog zlata u 1930-tim je, međutim, vratila „u modu“ autarkične misli Rousseau-a i Fichte-a. Kriza je pojačala trend de-globalizacije i zatvaranja nacionalnih ekonomija, osobito onih prezaduženih, kao odgovora na globalni ekonomski šok. Potporu političkom zaokretu prema ekonomskom nacionalizmu, koji se izvrsno uklapao u rastući trend širenja političkih ideja fašizma i nacional-socijalizma, dali su neki veliki ekonomisti. John Maynard Keynes je u svom eseju „Nacionalna samodostatnost“ (1933.) napisao: „Slažem se s onima koji bi minimizirali, radije nego s onima koji maksimiziraju, ekonomsku isprepletenost među narodima. Ideje, znanje, znanost, ugostiteljstvo, putovanja - to su stvari koje bi po svojoj prirodi trebale biti međunarodne. Ali neka roba bude domaća kad god je to razumno i moguće, i iznad svega, neka financije budu prvenstveno nacionalne“4 .

Budući da je Keynes u to vrijeme već stekao svjetsku slavu, objava ovog eseja u brojnim časopisima je imala snažan utjecaj na kreatore ekonomskih politika. Iako je Keynesov članak u obranu nacionalne samodostatnosti bio isključivo visokog teorijskog profila, njegove ideje o ekonomskoj autarkiji su inspirirale brojne vulgarne interpretatore. Friedrich Zimmermann, njemački autor i zagovornik nacionalsocijalizma je 1930-ih, tako, objavio dvije knjige pod naslovom Das Ende des Kapitalismus (Kraj kapitalizma) i Autarkie (Autarkija) u kojima je promicao „odustajanje od ideje globalne ekonomije“ i „izolacije pojedinih nacionalnih ekonomija“5. Benito Mussolini je, kao njegov veliki poklonik, iskoristio akademske ideje prof. Keynesa za opravdavanje nacionalizacije banaka i poduzeća te stvaranje državnog holdinga IRI. Mussolini je politiku ekonomske autarkije dalje razvijao prema ekonomskoj i političkoj diktaturi, što zasigurno nije bila izvorna Keynesova ideja.

Keynes je konačno priznao da bi politika ekonomske autarkije i samodostatnosti mogla biti pogubna za male ekonomije, koje bi zatvaranjem mogle izgubiti koristi koje donosi uključivanje u međunarodnu ekonomsku integraciju. Iako je kasnije ublažio svoje stavove o samodostatnosti, zbog velikog odjeka njegovog eseja, Keynes se smatra najvažnijim teoretičarem ekonomske autarkije u 20. stoljeću.

Popularnost ideja ekonomske samodostatnosti je naglo nestala konferencijom u Bretton Woodsu 1944. godine, koja je trebala odrediti arhitekturu novog međunarodnog ekonomskog poretka nakon okončanja rata. Keynes je, kao jedan od inicijatora ove konferencije, napustio vlastite ideje iz 1930-ih te se priklonio liberalnim stavovima koje su dijelili većina sudionika konferencije. Posebno su liberalan pristup u novom svjetskom financijskom i ekonomskom sustavu zagovarali američki delegati. Jedan od razloga zašto su delegati iz Bretton Woodsa odbacili

4 Keynes, J.K (1933). “National self-sufficiency.” Studies: An Irish Quarterly Review (1933).

5 Prema: Szjenmann, C-C (2013). “Nazi Economic Thought and Rhetoric during the Weimar Republic: Capitalismand Its Discontents.” Politics, Religion&Ideology 14 (3): 355–76.

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije

autarkičnu ekonomsku politiku je bilo njihovo uvjerenje da su politike zatvaranja i samodostatnosti utjecale na produbljenje krize iz 1930. i pretvaranje u depresiju. Ideje nacionalne samodostatnosti su, također, izgubile popularnost zbog prihvaćanja autarkične ekonomske misli od strane fašističkih i nacističkih političara koji su svijet uvukli u rat.

Tijekom druge polovice 20. stoljeća, ideje ekonomskog nacionalizma i samodostatnosti bile su krajnje nepopularne u razvijenim zemljama Zapada, ali su se održavale u marksističkim zemljama poput Kine, Kube i Sjeverne Koreje. Kina je krajem 1950-ih, nakon raskida odnosa sa Sovjetskim savezom i ekonomskog embarga od strane zapadnih zemlja, započela s politikom samodostatnosti u cilju smanjivanja ekonomske i političke ovisnosti. Ova velika zemlja se, zbog provođenja autarkičnih politika, vrlo sporo razvijala sve do odlaska Mao Ce-tunga i pokretanja procesa ekonomske liberalizacije.

Velika financijska kriza iz 2009. godine je rezultirala snažnim rastom cijena hrane na globalnim tržištima (Grafikon 1), što je kod kreatora ekonomskih politika izazvalo zabrinutost i oživjelo ideje samodostatnosti i smanjivanjem uvoza prehrambenih proizvoda. Vlade u zemljama Latinske Amerike su počele govoriti o „prehrambenom suverenitetu“.

Grafikon 1: FAO mjesečni indeks cijena hrane u razdoblju siječanj 1990. – svibanj 2021.

Izbor Donalda Trumpa za predsjednika SAD u 2016. godini je obnovio interes prema ekonomskoj autarkiji i samodostatnosti. Njegova administracija je pokušala smanjiti ovisnost o globalnim nabavnim lancima, naglašavajući povratak industrijske proizvodnje u SAD kao mjeru za osiguravanjem radnih mjesta i pitanjem povezanim s nacionalnom sigurnošću. Trump je sustavno širio anti-globalističko raspoloženje u američkoj javnosti.6

6 Vidjeti: Yarvin, C. (2020). “RIP Globalism, Dead of Coronavirus.” The American Mind.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Kriza koju je izazvala bolest COVID 19 u 2020. je ideju samodostatnosti i ekonomske autarkije podigla na vrlo visoku političku razinu. Granice su se počele zatvarati, dok su poduzeća i građani postali zabrinuti zbog ovisnosti o međunarodnom tržištu. Nakon kratkotrajne usredotočenosti na upravljanje pandemijom, kreatori javnih politika su počeli naglašavati potrebu povećavanja samodostatnosti u srednjem roku. Agresija Rusije na Ukrajinu te smanjivanje opskrbe globalnog tržišta energentima i žitaricama je dodatno ubrzala kreiranje ekonomskih politika usmjerenih na jačanje nacionalne ili regionalne (EU) samodostatnosti i povećavanje otpornosti na buduće slične šokove u nabavnim lancima. Europska komisija je predložila veliki paket poticaja u visini od 750,0 milijardi eura kojim bi se trebao ubrzati oporavak od krize iz 2020. godine i povećati otpornost na vanjske šokove. Ideja ekonomskog nacionalizma i autarkije je ponovo postala vrlo popularna. Kamo vodi ovaj ekonomsko-politički eksperiment, vrlo je teško predvidjeti.

Ideja ekonomske samodostatnosti u Hrvatskoj

Do ujedinjena s Kraljevinom Srbijom 1918., hrvatski ekonomski prostor je bio integriran u ekonomiju Austro-Ugarske koja je na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, naime, bila jedna od vodećih ekonomskih sila u Europi, odnosno jedna o najrazvijenih zemalja svijeta. Ekonomija ove države je predstavljala oko 10% ukupnog europskog bruto-domaćeg proizvoda. Nakon ukidanja feudalizma u drugom dijelu 19. stoljeća, Monarhija je započela s modernizacijom svog ekonomskog sustava, oblikujući svoj ekonomski sustav po uzoru na Ujedinjenu Kraljevinu i Belgiju, odnosno prihvaćajući teorijske podloge „austrijske ekonomske škole“7 Industrijska revolucija se počela širiti na nerazvijene pokrajine Monarhije koji su počeli ubrzano smanjivati razliku u razvijenosti prema najrazvijenijim pokrajinama. Kraljevina Hrvatska i Slavonija je, mjereno BDP-om po stanovniku prema cijenama iz 1990, smanjila razvojni jaz od 53,2% razvijenosti područja današnje Austrije u 1870. godine na 62,1% u 1910. godini (Tablica 1)8

7 Austrijska škola nastala je u Beču krajem 19. i početkom 20. stoljeća radovima Carla Mengera, Eugena Böhma von Bawerka,Friedricha von Wiesera i Friedrica von Hayeka. Austrijska škola zagovara striktno pridržavanje metodološkog individualizma, koncepta da društveni fenomeni proizlaze isključivo iz motivacije i djelovanja pojedinaca. Austrijska škola zagovara striktno pridržavanje metodološkog individualizma, koncepta da društveni fenomeni proizlaze isključivo iz motivacije i djelovanja pojedinaca. Od sredine 20. stoljeća, mainstream ekonomisti su kritični prema suvremenoj Austrijskoj školi i smatraju da je njeno odbacivanje matematičkog modeliranja, ekonometrije i makroekonomske analize izvan standarda ekonomske misli ili „heterodoksno“. U 1970-ima, austrijska je škola ponovno privukla zanimanje nakon što je Friedrich Hayek 1974. godine podijelio Nobelovu nagradu za ekonomske znanosti s GunnaromMyrdalom.

8 Schulze, M.S. (2007). Regional Income Dispersion and Market Potential in the Late Nineteenth Century Hapsburg Empire London SchoolofEconomics, Working Papers in Economic History

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije

Tablica 1: BDP po stanovniku u izabranim pokrajinama Austro-Ugarske (stalne cijene 1990)

u US$ 1870. 1910. % 1990. % 2000. % 2019. % Indeks 2019/ 2000

AustroUgarska 1.238 1.921 90,2 Austrija 1.449 2.130 100,0 43.010 100,0 31.740 100,0 44.440 100,0 140,0 Pokrajina Donja Austrija 2.578 3.343 156,9 50.600 117,6 37.340 117,7 51.995 117,3 138,7

Kr. HrvatskaSlavonija 772 1.323 62,1 Mađarska 961 1.637 76,8 3.312 7,6 4.624 14,5 13.260 29,9 400,3 Hrvatska 6.540 15,1 5.467 17,3 12.450 28,0 230,5 Slavonija (5 županija) 765 1.127 52,9 3.813 12,0 7.164 16,2 189,5 Dalmacija (4 županije) 758 932 43,7 5.365 17,0 10.325 23,2 194,3

Izvor: Schultze (2007); DSZ, izračun autoar

Kraljevina Hrvatska i Slavonija, stvorena Hrvatsko-ugarskom nagodbom 1868. godine koja je obuhvaćala većini dio današnje Hrvatske, bez Istre i Dalmacije, u novom je liberalnom ekonomskom okviru u razdoblju od 1870. do 1910. ostvarila ekonomski rast po prosječnim stopama od 1,34% godišnje te gotovo udvostručila BDP po glavi stanovnika. Dalmacija je ekonomski rasla usporenije, po prosječnim stopama od 0,52% godišnje. Kraljevina Hrvatska i Slavonija je 1913. godine imala BDP po glavi stanovnika u visini oko US$ 1.380, više od ostalih zemalja jugoistočne Europe izuzev Grčke koja je u toj godini ostvarila US$ 1.445. Turska je iste godine ostvarila BDP po stanovniku oko US$ 1.200, Srbija US$ 860. Liberalni ekonomski sustav Austro-Ugarske je koncem 19. i početkom 20. stoljeća povoljno djelovao na ekonomski rast. Tadašnje pravne i ekonomske institucije su bile poticajne za akumulaciju kapitala i produktivne investicije. Strukturne promjene u ekonomskom okruženju u drugoj polovici 19. stoljeća pratile su i sveobuhvatne društvene promjene koje se mogu opisati pojmom „modernizacija“. Ljudi se više ne svrstavaju u plemenske ili nacionalne kolektive, već raste svijest o individualnim osobinama svakog pojedinca. Značajni aspekti modernizacijskog procesa koji je zahvatio Monarhiju u to vrijeme, pa tako i postupno njene južne pokrajine, ubrzana su društvena diferencijacija, profesionalizacija, industrijalizacija i povezani procesi urbanizacije, opismenjavanja, obrazovanja i demokratizacija. Iako ovi procesi nisu bilu linearni u svim dijelovima Monarhije, iz današnje perspektive možemo ih ocijeniti pozitivnim. Za razliku od prostora današnje Hrvatske i Slovenije, u kojem su se procesi modernizacije brže odvijali te su se počeli stvarati nacionalne građanske i poduzetničke elite, ostala područja jugoistočne Europe su se sporo

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

i mukotrpno oslobađale višestoljetnog utjecaja Otomanskog Carstva institucija i njegovih autarkičnih ekonomskih politika.

Nakon Prvog svjetskog rata su Hrvatska, Slavonija i Dalmacija napustile razvijeno područje srednje Europe te se ujedinile s institucionalno i ekonomski manje razvijenim područjima Bosne i Hercegovine, Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore. Neposredno nakon ujedinjena i stvaranja Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, provedene su reforme koje su ekonomski prostor Hrvatske podredile institucionalnom nasljeđu Kraljevine Srbije s autarkičnim ekonomskim politikama kao glavnim obilježjem i potpuno nerazvijenim građanskim institucijama.

Mlada srbijanska kapitalistička klasa na čelu s kraljem je nakon ujedinjenja bila sklona stvaranju prostora za širenje korupcije i brzo bogaćenje vladajuće elite i povezanih klijentističkih krugova. Iako je nova država bila bogata prirodnim potencijalima i rudnim bogatstvima, institucionalna nerazvijenost i nepostojanje poduzetničke klase (austrougarski poduzetnici su pod velikim političkim pritiskom napuštali zemlju), ekonomske aktivnosti i stvaranje nove vrijednosti, odnosno prvobitna akumulacija kapitala putem tržišnih mehanizama su bili ograničeni. Velike državne nabave, stvaranje privilegiranih privatnih monopola i odobravanja koncesija za eksploataciju prirodnih resursa od strane središnje političke vlasti, postali su izvorište korupcije i povećavanja privatnog bogatstva uskog kruga režimskih ljudi. Budući da izvori bogaćenja nisu mogli dolaziti iz poduzetničkih aktivnosti nego iz političko-korupcijske preraspodjele i državne potrošnje, bilo je nužno povećati fiskalne kapacitete zaduživanjem u inozemstvu, posebno kod francuskih i američkih banaka. Kraljevina SHS je već 1925. godine postala, uz Grčku, najzaduženija zemlja u Europi. Uvedene su izvozne carine i brojna ograničenja internacionalizacije poslovanja koja su dovela do pada poduzetničkih aktivnosti i inozemnih ulaganja. Uvođenje diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. godine označilo je kraj liberalnog ekonomskog sustava, početak opće gospodarske etatizacije i uvođenje autarkičnih javnih politika.

Tablica 2: BDP i izvoz po glavi stanovnika u Kraljevini Jugoslaviji i usporedivim zemljama 1930.

u US$ (po cijenama iz 1990)

BDP po glavi stanovnika 1930.g.

Izvoz po glavi stanovnika 1930.g.

Bugarska 1.228 7,40 Čehoslovačka 2.804 37,04 Grčka 2.057 11,87 Mađarska 2.462 18,45 Poljska 1.996 9,66 Rumunjska 1.097 12,10 Jugoslavija 1.316 8,33

Izvor: Nikolić (2016)9

9 Nikolić, S. (2016). New Economic History of Yugoslavia, 1919 – 1939, University of New York

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije

Ograničavanje izvoznih aktivnosti je do 1930. godine povećalo razinu samodostatnosti, osobito u području proizvodnje hrane, ali je jednako negativno utjecalo na međunarodnu konkurentnost poduzeća i usporilo ekonomski rast. Prema stupnju uključenosti međunarodnu trgovinu, Kraljevina Jugoslavija se uspoređivala s Bugarskom i agrarnom Poljskom i znatno zaostajala za Češkom i Mađarskom, državama nastalim raspadom Austro Ugarske (Tablica 2).

Ograničavanje izvoznih aktivnosti je do 1930. godine povećalo razinu samodostatnosti, osobito u području proizvodnje hrane, ali je jednako negativno utjecalo na međunarodnu konkurentnost poduzeća i usporilo ekonomski rast. Prema stupnju uključenosti u međunarodnu trgovinu, Kraljevina Jugoslavija se uspoređivala s Bugarskom i agrarnom Poljskom i znatno zaostajala za Češkom i Mađarskom, državama nastalim raspadom Austro-Ugarske (Tablica 2).

Grafikon2: BDP po glavi stanovnika (stalne cijene 1990), prva i druga Jugoslavija

7.000,00

6.000,00

5.000,00

4.000,00

3.000,00

2.000,00

1.000,00

0,00

Izvor: Maddison database, obrada autora

Grafikon 2: BDP po glavi stanovnika (stalne cijene 1990), prva i druga Jugoslavija

Prevladale su ideje autarkije i samodostatnosti koje su rezultirale usporavanjem rasta dugoročnom stagnacijom hrvatskog ekonomskog prostora (Grafikon 2).

Prevladale su ideje autarkije i samodostatnosti koje su rezultirale usporavanjem rasta i dugoročnom stagnacijom hrvatskog ekonomskog prostora (Grafikon 2).

Jugoslavensku ekonomiju je nakon Drugog svjetskog rata obilježilo dva desetljeća izoliranosti od globalnih ekonomskih procesa i ekonomske stagnacije. Ekonomsko otvaranje koje je uslijedilo sredinom 1960-ih, odnosno početka realizacije političkog projekta stvaranja novog ekonomskog sustava samoupravnog socijalizma kao kombinacije tržište orijentacije i socijalističkih ideja ekonomskog egalitarizma, omogućilo je pokretanje novog ciklusa vrlo snažnog ekonomskog rasta. Koncept „ilirskog poduzeća“ i „političkog nesvrstavanja“ impresionirao je zapadne intelektualce i političare koji su jugoslavenskoj ekonomiji otvorili pristup međunarodnom financijskom tržištu i zapadnim tehnologijama.

Slovenija i Hrvatska, s industrijskombaštinom nastalom širenjem Prve industrijske revolucijeu austro-ugarskim pokrajinama i blizinom razvijenih europskih tržišta, ostvarile su brži ekonomski rast od ostalih federalnih jedinica (Tablica 3).

Tablica 3: Rast BDP a po stanovniku pojedinih jugoslavenskih federalnih jedinica

1910 1922 1925 1930 1935 1940 1945 1950 1955 1960 1965 1970 1975 1980 1985 1990 1955. 1970. 1980. 1984.

Jugoslavensku ekonomiju je nakon Drugog svjetskog rata obilježilo dva desetljeća izoliranosti od globalnih ekonomskih procesa i ekonomske stagnacije. Ekonomsko otvaranje koje je uslijedilo sredinom 1960-tih, odnosno početka realizacije političkog projekta stvaranja novog ekonomskog sustava samoupravnog socijalizma kao kombinacije tržište orijentacije socijalističkih ideja ekonomskog egalitarizma, omogućilo je pokretanje novog ciklusa vrlo snažnog ekonomskog rasta. Koncept ”ilirskog poduzeća” i ”političkog nesvrstavanja” impresionirao je zapadne intelektualce i političare koji su jugoslavenskoj ekonomiji otvorili pristup međunarodnom financijskom tržištu i zapadnim tehnologijama. Slovenija i Hrvatska, s industrijskombaštinom nastalom širenjem Prve industrijske revolucijeu austro ugarskim pokrajinama i blizinom razvijenih europskih tržišta, ostvarile brži ekonomski rast od ostalih federalnih jedinica (Tablica 3).

9 Nikolić, S. (2016), New Economic History of Yugoslavia, 1919 1939, University of New York

broj 3-4 :: studeni 2022.

Izvor: Maddison database, obrada autora

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Tablica 3: Rast BDP-a po stanovniku pojedinih jugoslavenskih federalnih jedinica

1955. 1970. 1980. 1984.

SFR Jugoslavija 100,0 100,0 100,0 100,0

Bosna i Hercegovina 83,3 68,1 65,6 68,2

Crna Gora 77,1 77,4 80,0 77,8

Hrvatska 121,6 123,7 125,8 125,3

Makedonija 68,0 71,2 66,2 65,3

Slovenija 173,9 192,8 200,0 200,9

Srbija (bez pokrajina) 91,6 96,4 99,1 98,9

Kosovo 42,7 34,6 29,1 26,3

Vojvodina 68,2 63,4 59,6 59,8

Izvor: Begić (1989)10

Ubrzano uključivanje u trgovačke tokove u zapadnoj Europi slovenskih i hrvatskih poduzeća, te otvaranje Hrvatske prema zapadnim turistima, dakle otvaranje prema trendovima u razvijenim zemljama, stvorilo je pretpostavke u ove dvije federalne jedinice za vrlo snažan rast po prosječnim stopama oko 10% godišnje. Većina poduzeća u ostalim jugoslavenskim federalnim jedinicama su, zbog oslonca na nekonkurentno domaće tržište i „mekana“ tržišta sovjetskog bloka, dakle zbog smanjene orijentacije na zapadna tržišta, se sporije razvijala i ostvarivala smanjeni doprinost kreiranju novostvorene vrijednosti.

Socijalistička Jugoslavija je od Kraljevine u svojim istočnim federalnim jedinicama naslijedila sklonost ekonomskoj autarkiji. Ekonomska zatvorenost, uz ostale ugrađene slabosti samoupravnog socijalizma, je rezultirala ekonomskim urušavanjem 1980-ih i konačnom kaotičnom raspadu Jugoslavije te agresijom Srbije na ostale federalne jedinice.

Republika Hrvatska je u prvom desetljeću nakon osamostaljenja zadržala autarkični model političkog i makroekonomskog upravljanja. Iako se usporeni ekonomski rast u 1990-tim često pojednostavljeno pripisuje posljedicama Domovinskog rata, stope rasta BDP-a je 1996. g. iznosila 6,0%, 1997. godine 6,1% te 1998. godine 2,2%. Bankarska kriza 1999. godine, dakle posljedica autarkičnog upravljanja bankarskim sustavom je rezultirala padom ekonomskih aktivnosti od 0,2%. Privatizacija bankarskog sustava i otvaranje prema međunarodnom financijskom tržištu je ubrzala ekonomski rast u razdoblju 2001. – 2008. godina, s prosječnom stopom rasta BDP-a od 3% godišnje.

10 Begić, K. (1989). Jugoslovenski ’sjever’ i ’jug’: međurepublička finansijska solidarnost, Oslobođenje, Sarajevo.

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije

Prosječna stopa rasta BDP-a u Hrvatskoj u razdoblju 2003. – 2021. godina, zbog anemičnog rasta i sporog oporavka od financijske krize iz 2009. godine je bila znatno niža od prosjeka usporedivih tranzicijskih zemalja srednje i istočne Europe (Tablica 4).

Tablica 4: Prosjek stopa rasta realnog BDP-a u usporedbi s odabranim zemljama, 2003. – 2021.

Češka Madžarska Poljska Slovačka Slovenija Bugarska Rumunjska Hrvatska

Prosječna stopa rasta realnog BDP-a, u usporedbi sa zemljama iz okruženja 2,5 2,2 3,8 3,5 2,3 2,9 3,7 1,7

Izvor: HNB, prema DSZ i EUROSTAT

Novi ciklus dugoročno održivog rasta hrvatske ekonomije je započeo nakon ulaska u punopravno članstvom EU u 2013. godini te stvarnim otvaranjem i približavanjem prema središnjem ekonomskom prostoru razvijene Europe. Brzi oporavak od ekonomske krize izazvane širenjem COVID 19 u 2020. godini, te nastavak rasta u 2021. i 2022. godini je pokazao da je otvaranje hrvatske ekonomije povećalo ukupnu ekonomsku dinamiku i otpornost prema vanjskim šokovima.

rasta

Globalna ekonomija je, nedvojbeno, u protekla tri desetljeća proživjela dramatičnu transformaciju. Od 1990. do 2020. godine globalni bruto domaći proizvod (BDP) je rastao prosječno po stopi od 3%. Izravna strana ulaganja (FDI) su snažno rasla i dosegnula 2008. godine najvišu razinu u povijesti (Grafikon 3).

broj 3-4 :: studeni 2022.

Nastavak globalizacije nasuprot autarkije kao pokretač

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Grafikon 3: Indeks globalne integracije trgovine od 1990. – 2020.g.

Učešće globaliziranih lanaca stvaranje nove vrijednosti (engl.: globalvaluechains – GVC ) je dosegao učešće u ukupnoj trgovini preko 50%. Svjetska ekonomija je postala duboko, čini se i nepovratno integrirana.

U recentnoj akademskoj literaturi su se pojavili rezultati empirijskih istraživanja11 koja ukazuju da je izlaz iz sadašnje, za kreatore ekonomskih politika izuzetno izazovne, situacije potrebno tražiti u nastavku globalizacije, nikako ne u ekonomskoj autarkiji. Ova istraživanja pokazuju da je provedba politika ublažavanja utjecaja pojedinih regija i sektora na klimatske promjene dovodi da preoblikovanja globalnih lanaca dodane vrijednosti. Provedba “Green Deala” u EU te, osobito, agresije Rusije na Ukrajinu, dodatno de-globalizira trgovinu fosilnim gorivima. Međutim, energetski intenzivni segmenti industrijskog sektora, osobito teška i kemijska industrija, će zasigurno ostati visoko globalizirani, ali će se njihovo učešće u globalnim lancima postupno smanjivati. Na drugoj strani, unatoč naporima lokalizacije proizvodnje sektor računalnih tehnologija i elektronike će nastaviti svoju integraciju u globalne lance novostvorene vrijednosti. Ključni izvoznici elektronike, poput Malezije, Vijetnama i Kine značajno jačaju svoju integraciju u globalne lance vrijednosti. Proizvodnja hrane i većine proizvoda dnevne potrošnje te sektor lokalnih usluga, uključujući turističke usluge, će do 2030. godine, prema predviđanjima istraživača, znatno smanjiti svoje učešće u globalnim lancima dodane vrijednosti. Rast cijena energije i goriva te napori prema de-karbonizaciji će skratiti nabavne lance u ovim sektorima i poticati jačanje lokalne ponude.

11 Chepeliev, M., Maliszewska, M., Rodarte, I. O., Pereira, M. F. S. i van der Mensbrugghe, D. (2021). Globalization not localization key to COVID-19 recovery and poverty alleviation

Povratak na ideje samodostatnosti i ekonomskog nacionalizma može, osobito malim ekonomijama, izazvati velike troškove i usporiti globalni rast. Osim ekonomskih posljedica, autarkija dovodi vrlo često do suspenzije demokracije i razvoja neliberalnih političkih režima, kakve smo vidjeli u 20. stoljeću. Fašistički, nacistički i staljinistički politički režimi su početkom provedbe autarkičnih ideja u 1930-im oživjeli svoje ekonomije, ali su u srednjem roku odveli svoje narode u ekonomsku propast. Sličnu politiku možemo danas prepoznati u Ruskoj Federaciji, koja je izabrala agresivnu vanjsku politiku i ekonomsku autarkiju. U tom smislu se može zaključiti da oživljavanje autarkičnih, pa čak i nešto blažih neo-merkantilističkih politika, može imati dugoročno nesagledive posljedice. Jednu od tih posljedica danas možemo prepoznati u novom, po svemu sudeći, nezaustavljivom valu inflatornih pritisaka koju su u proteklim desetljećima upravo zbog globalizacije izostali u razvijenim zemljama.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Fatalna privlačnost samodostatnosti i ekonomske autarkije

GDJE GRIJEŠIMO U POLJOPRIVREDNOJ

POLITICI?

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

Piše: prof. emeritus akademik Ferdo Bašić1

1. Uvod

U vrijeme neizvjesnosti zbog pandemijom prouzročenih tektonskih poremećaja u proizvodnji, prometu i opskrbi hranom, kada se u sjeni razarajućeg obračuna na najplodnijim tlima žitnice Europe/svijeta, u svjetskim odnosima crtaju novi geopolitički atlasi, nije lako tražiti odgovor na pitanje iz naslova. Ne bi to bilo lako ni da smo naučili nešto iz sličnih, ne tako davnih događaja na našim prostorima,a posebna nelagoda proistječe iz činjenice što se za odgovor ne može izbjeći zadiranje u sivilo politike.

Suvremeni događaji koji očigledno donose promjene na geopolitičkom atlasu svijeta za sigurnost opskrbe hranom (food security) i zdravstvenu ispravnost hrane (food safety) kao imperativ nalažu samodostatnost u proizvodnji hrane, sukladno Rimskoj deklaraciji Summita u Rimu (1996). Za razliku od toga vremena, nije u pitanju samo proizvodnja, jer na putu do potrošača pokazuju se ranjivim i dostavni smjerovi (kopnene prometnice, morske i zračne rute), izvori energije za kopnena, zračna i morska prometala, i distribucijski lanci unutar države. Ne samo zbog toga, izgledno je da će temelj održivog razvoja u postindustrijskoj epohi antropocena biti „na fotosintezi temeljene gospodarske grane“ – poljoprivreda, šumarstvo, prerada hrane i turizam, što širom otvara vrata hrvatskom gospodarstvu i prirodnim resursima. Premda se to tako jasno ne vidi, najnoviji događaji (arapsko posezanje za baranjskim oranicama) pokazuju da je jagma za tim resursima već počela.

U najširem smislu riječi, hrana je proizvod fotosinteze – procesa u kojemu, posredstvom tla u agroekosustavu, kao kreaciji čovjeka, koristeći vodu i u njoj otopljena hranjiva, svjetlosnu energiju sunca i CO2 iz atmosfere, biljka stvara organsku tvar, iz koje nastaju: hrana za izravno korištenje (voće, povrće), ishranu stoke ili sirovine za preradu u (prehrambenoj) industriji (šećer, brašno, meso, mlijeko, jaja), farmaceutskoj (ljekovito i užitno bilje), tekstilnoj (pamuk, lan, konoplja, kenaf),

1 Autor je akademik, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za prirodne znanosti

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

duhanskoj (list duhana), industriji, ukrasi doma ili okoliša (ukrasno bilje) i druga utrživa i neutrživa dobra.

Tradicijski, poljoprivreda je na prvom mjestu hraniteljica – izvor sigurnosti opskrbe hranom (food security)od prvih kultura2 i početka sjediteljskog života (poslije posljednje odledbe u kvartaru), dakle od prije 12 000 godina, do antropocena. Prva roba u svjetskoj trgovini bila je hrana (maslinovo ulje, vino, smokve, mirodije), s tom trgovinom su obilježene prve morske prometne rute i kopnena prometnica – „put svile“. Kao dio Sredozemlja, dubine Jadrana još su pune svjedočanstava iz tih vremena. Dakle, odnos prema poljoprivredi prepleten je povijesnim pitanjima: baštinjenim od naraštaja, vezanih za tlo od početaka sjediteljskog života do antropocena, na njemu žive i temelje o(p)stanak i sutrašnjicu3 Novi zahtjevi i regulacijska uloga poljoprivrede i tla imaju snažnu refleksiju na tržište i tržišnost, kao uteg koji poljoprivredu čini „takmacem olovnih nogu“ na slobodnom tržištu. Naime, poljoprivredno tlo je privatno vlasništvo na kojemu se stvara roba za tržište, ali mu se značaj ne iscrpljuje na tome, jer ima niz drugih, javnih, za društvo sudbinskih važnih, netržišnih i neizbježnih, ne utrživih uloga, koje država niti može niti smije prepustiti volji i potrebama vlasnika. Sama činjenica da se na tlu – privatnom vlasništvu ostvaruju javni interesi stavlja sve korisnike tla, dakle zemljoradnike, u poseban položaj i odnos prema društvu, koji opterećuje njegov puni razmah na tržištu. Zbog toga naša poljoprivreda nije nezavisna i slobodna, ravna se prema Zajedničkoj poljoprivrednoj politici (Common agricultural policy) i direktivama EU, kojih se mora pridržavati nezavisno o stanju domaćeg i inozemnog tržišta. Prisjetimo se da je upravo zbog tih razloga i nastala

2 Riječ kultura potječe od latinske riječi culter – crtalo pluga, dio koji prilikom oranja prodire u tlo i sječe ga okomito, na užas skorojevića svih boja: kultura je utemeljena plugom! A da bi užas bio još veći zahvaljujući tlu i poljoprivredi nastale su i temeljne znanosti, na čijim ćemo krilima doći do antropocena, najprije kemija od riječi khem na arapskom jeziku crno tlo naplavina Nila. Prema zapažanjima egipatskih filozofa tvar čijim dodirom iz sjemenke niče bilje… pa po analogiji ako obični khem može stvoriti pšenicu (kruh), ječam (pivo), što tek može neka druga tvar, pa u potrazi za svemoćnom tvari koja će vršiti i druge pretvorbe po volji čovjeka, nastaje al-kemija, kemija… laboratoriji… ostalo je povijest!

3 Prvi tragovi Homo sapiensa na našim prostorima datirani su prije 30 000 godina u istarskoj pećini Šandalja (St. Danielle). Držimo li se procjene o prosječnom trajanju naraštaja od 30 god., mi smo 401. naraštaj ljudi koji tu žive od početka odledbe i izlaska iz pećina, koji su se bavili lovom i ribolovom. Arheološkim nalazima je dokazano da od „Europskog Jerichona“ na obalama Bosuta (Vinkovci) 266 naraštaja ovih prostora živi sjediteljskim životom od poljoprivrede. Ako je vjerovati dokazima Jurića (2013) o autohtonosti Hrvata na ovim prostorima, mi smo 267. naraštaj Hrvata, a 47. naraštaj „od stoljeća sedmog“, koji se drži svoga tla i hrani iz poljoprivrede. I svi su živjeli od svoje proizvodnje, a mi 267 naraštaj namirujemo niti pola potreba skromne, gotovo prepolovljene populacije!

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

najprije ekonomska zajednica europskih država, a zatim EU. Poljoprivrednik je dakle sputan nerazmjerno većim teretom od drugih „igrača“ na slobodnom tržištu4 . Recimo stoga već u uvodu, kako je samodostatnost, koja se u najavi ovoga izdanja označava kao možebitno upitan koncept sučeljen sa slobodom gospodarstva i globalnog tržišta u poljoprivredi je imperativ, u početcima sjediteljskog života samodostatnost za obitelj, kasnije za grad, državu… Suvremena načela oblikovana su još u proteklom stoljeću tzv. Rimskom deklaracijom Svjetskog summita o hrani održanog u Rimu 1996. godine 5. Hrvatska je potpisnica te deklaracije, a nemjerljiva je šteta što se obveza preuzetih tim potpisom nikada nije pridržavala. Držimo kako je upravo to jedan od glavnih uzroka zabrinjavajuće depopulacije–raseljavanja najvitalnijih dijelova hrvatskog prostora, stoljećima poznat kao cilj doseljenja, osvajanja…

I bez događaja koji najavljuju novi geopolitički atlas svijeta, a „navjestitelji apokalipse“ žure najaviti, očito bezrazložni, negdje (u mračnim kutcima) naručen i dogovoren „let cijena hrane u nebo“ i tjeskobu svakodnevice, premda svijet ima obilje hrane i još uvijek dovoljno resursa, znanja i opreme za globalnu sigurnost opskrbe hranom (food security)6 .

U Hrvatskoj je već poodmaklo vrijeme za postaviti pitanje iz naslova7, i na njega od nadležnih tražiti, zapravo iznuditi nedvojbeno jasan odgovor. Rad je pisan kao odgovor na to pitanje sa samo jednom nakanom: želja i podsticaj za bolje!

4 Opterećeni brojnim smjernicama (tzv. EU direktivama) europski poljoprivrednici kažu da su oni sve manje vlasnici zemljišta, a sve više radnici, koji na svom vlasništvu rade po obvezujućim smjernicama, kreiranim u kabinetima EU administracije, koja se množi kao da granica množenju nema.

5 Kao sudionik Summita, u ulozi člana izaslanstva kao koordinator izrade Nacionalnog izvješća o stanju sigurnosti prehrane u Hrvatskoj (pod naslovom „Hrvatska poljoprivreda na raskrižju), onodobno novoj državi na političkom atlasu Europe, svjedočim kako je samodostatnost na Summitu (najvećem ikada do tada održanom skupu najodgovornijih državnika svijeta), u borbi protiv gladi utvrđena kao stožerno pitanje. U izradi Rimske deklaracije pošlo se od stava da je pomoć gladnima prihvatljiva samo u obliku pomoći izrade i provedbe strategije razvitka poljoprivrede u zemljama s gladnim pučanstvom, a sve države potpisnice su se obvezale ulagati u razvoj poljoprivrede do samodostatnosti opskrbe hranom. Premda potpisnik toga dokumenta (onodobni premijer Z. Mateša), ali i kasnije potisanih ugovora, Hrvatska je nepromišljeno okrenula le đa toj obvezi, od tada do danas sustavno provode ći, suludu, suprotnu politiku!!!

6 U svijetu se proizvodi hrane za 11, a nas je manje od 8 milijardi, hrana se doslovce baca, broj ljudi s pretjeranom tjelesnom težinom i pretilih rapidno raste, a novac utrošen na gubitak te težine veći je od novca koji se izdvaja za pomoć gladnima!

7 Što se poljoprivrede tiče, realniji bi naslov bio podnaslov: jer kronologija, sustavno ponavljanje i broj „pogrešaka“ govori da se radi o očitoj namjeri… ili narudžbi iz „viših sfera“, jer, živo se sjećam vremena osobnog oduševljenja blizu euforije najavom EU, kako će ta zajednica s čela svjetskog izvoza hrane potisnuti USA!.. da bi, napose poslije poznate sintagme „ America the first “ utihnula, danas završila „u džepu“ te velesile.

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

2. Neutržive, regulacijske uloge poljoprivrede

(na koje se olako zaboravlja!)

Prisjetimo se kako je u novo tisućljeće i 21. stoljeće svijet stupio nadahnut dokumentom naziva Agenda 21 – programza 21. stoljeće 8 , prožet i nadahnut mislima iz globalno poznate publikacije norveške premijerke Gro Harlem Brundtland pod naslovom Our common future, a koja pod okriljem UN najavljuje i potiče najprije skup o Zemlji (Rio de Janeiro 1992), a uskoro zatim i svjetski summit u organizaciji FAO-UN (Food forall, Rome, 1996), koji potkraj prošlog tisućljeća/ stoljeća unose promjene u sve sfere života, uključujući dakako, možda i najviše, gospodarstvo. Riječ održiv, održivost, na početku ovog stoljeća ulazi u život i od krivog korištena gubi smisao9. U stručne i znanstvene krugove u poljoprivredu ulazi poslije Rimskog Summita (Rim 1996) pod pojmom održivo gospodarenje tlom i održiva poljoprivreda, koji podrazumijeva okolišno, gospodarski (ekonomski) i socijalno prihvatljivo gospodarenje tlom i poljoprivredu koja: ne ugrožava okoliš –na prvom mjestu resurse koje koristi (tlo, voda, zrak); poljoprivredniku osigurava profit i ekonomski opstanak gospodarstva (farme) na tržištu; a socijalno prihvatljive cijene hrane potrošačima svih socijalnih kategorija. Već u pripremi dokumenata za Summit dolazi do nesuglasica, jer dio znanstvenika zaduženih za ta pitanja smatra kako održivost znači (linerano) smanjenje korištenja kemijskih sredstava, napose mineralnih gnojiva i sredstava za zaštitu bilja10, a drugi, da istina tu potrošnju treba smanjiti, ali vezujući je za agroekološke uvjete i gospodarske posebnosti svake države. Ostali smo u manjini, a priliku iskoristili izgledni naručitelji i najveći onečišćivači okoliša – razvijene zemlje. U zamku su uletjeli nerazvijeni, među kojima je Hrvatska eklatantan primjer (u nastavku).

3. Višenamjenska obilježja poljoprivrede i tla

Na summit iz Ria nastavlja se konferencija u Maastrichtu, namjerno zbog odjeka održana 1999., na raskrižju milenija, koja utvrdila je i definirala višenamjenska obilježja poljoprivrede i tla – VOPT ( Multifunctional character of Agriculture and Land – MFCAL) o kojima, inače vrlo kompleksnim, u nastavku vrlo kratko i do krajnosti pojednostavljeno:

8 U Hrvatskoj tiskan kao posebno izdanje Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša RH, sektor za zaštitu okoliša u suradnji s Centre for Our Common Future iz 1993.

9 Držim kako je smisao riječi održivost kontaminiran upotrebom na krivim mjestima, omiljen u krugu skorojevića političara i novinara pa relativiziranjem sve može postati održivo…

10 … predstavnik iz država s hiperprodukcijom hrane traži da svi smanjimo potrošnju mineralnih gnojiva, pa bi Nizozemska s preko 700 kg/ha, potrošnju prepolovila na „samo“ 350, (o kojoj Hrvatska ni danas ne može sanjati!) Hrvatska svojih skromnih 72 kg na beznačajnih 36 kg/ha. Naravno da sam pitao: misli li ozbiljno?...

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

3.1. Primarno je poljoprivreda oslonac sigurnosti opskrbe hranom (food security) i to od obitelji vlasnika tla-zemljišta, do tržišta – države, kontinenta i globalnog. No, uz proizvodnju i sigurnost opskrbe hranom (food security) koja je legitimira na slobodnom tržištu, poljoprivreda je opterećena nizom netržišnih uloga, koje je sputavaju i čine „trkačem olovnih nogu“.

3.2. Poljoprivreda (tlo-poljoprivredno zemljište) osigurava zdravu, pitku vodu:

• Tlo kao središnja sastavnica agroekosustava je medij pohrane pitke podzemne vode, koja je pretežit i najsigurniji izvor opskrbe pitkom vodom. Dakle, osim što nas hrani, poljoprivreda namiruje potrebe za vodom, jednako značajne kao i hrana, ali ne utržive, pače opterećuju zemljoradnika jer on gospodareći na tlu „iznad“ te vode nema odriješene ruke za korištenje kemijskih sredstava (gnojiva pesticidi), koja mu donose veći prinos i sigurniji položaj na tržištu.

• Tlo u poljoprivredi je univerzalni prirodni pročistač (filter) vode, zahvaljujući koloidnom (adsorpcijskom) kompleksu tla, u kojemu dominiraju humus i glina. Primjerice, dušik je ključ visokih prinosa, ali je u obliku nitrata i najveći onečišćivač vode. Prema „nitratnoj direktivi EU“ uvedeno je ograničenje količine, vremena i oblika dušika u gnojidbi važnijih oraničnih kultura, osobito strogo u vodozaštitnoj zoni pitke podzemne vode.

• Poljoprivreda je putem tla regulator hidrološkog ciklusa, jer tlo kao sastavnica agroekosustava prima i veže dio oborinske vode, a kada namiri kapacitet za vodu, višak otječe uzrokujući eroziju i poplavu. Količina vode vezane za tlo kao vlaga globalno je veća od količine vode u svim rijekama na Zemlji. Zadržavajući tu vodu, tlo smanjuje pritisak na korita rijeka i štiti od poplava. Dakle, zaštita od poplava treba biti ujednačena od najviše točke porječja, do nasipa kao završne točke pa pritisak treba ravnomjerno rasporediti, ne usredotočiti na nasipe.

3.3. Poljoprivreda je (hrana i voda) stup zdravlja i ishodište medicinskih sredstava

U jednom gramu prirodnog tla nalazi se do 9 milijardi različitih mikroorganizama, među kojima je od gljivice Penicillium ekstrahiran prvi antibiotik penicilin, a od gljivica iz roda Streptomyces čak 80% dosad otkrivenih antibiotika, najpoznatiji streptomicin. Ljekovito bilje izravno liječi ili se u farmaceutskoj industriji koristi za proizvodnju farmaceutskih pripravaka. Zbog brzine razmnožavanja mikroorganizmi iz tla služe kao pokusni organizmi za istraživački rad u medicini.

3.4. Tlo u poljoprivredi ima brojne regulacijske uloge

• Poljoprivreda je izvor emisije CO2 i drugih plinova (CH4 NO x ) koji prinose „učinku staklenika“, i zbog toga regulator klime, s utjecajem (u procjeni snage se pretjeruje) na promjene kojima danas svjedočimo, a one imaju razorni učinak na sve sfere života.

•

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

Tlo u poljoprivredi je regulator: prijemnik (receptor), sakupljač (akumulator) i izmjenjivač (transformator) onečišćivača (polutanata). U toj ulozi tlo izravno utječe na zdravstvenu ispravnost hrane (food safety). Popis onečišćivača (polutanata) tla dug je i otvoren, a najveći broj izvorišta im je je izvan poljoprivrede – iz industrije, prometa, otpada i ratnih djelovanja, a sastavom anorganske i organske tvari:

∘ teške kovine (abecedno, a najopasnije ispisane boldirano): As, (Ba), Cd, Cr, Cu, Hg, Ni, Pb, Pt, Se, Sb, U, (V), Zn, itd.; Emitirane iz različitih izvora, otopljene u rosi ili kiši teške kovine tlo prima iz zraka, zadržava ih, nakuplja, a biljka ih prima istim mehanizmima kao i biljna hranjiva, ugrađuje u organizam (a neke upravo u jestive dijelove) i brže ili sporije razgrađuje u bezopasne oblike.

∘ perzistentni (na razgradnju u tlu otporni) spojevi: – policiklički aromatski ugljikovodici (PAH); poliklorirani i polibromirani furani i dioksini; petrokemikalije (nafta i derivati); mineralna vlakna – azbest; hlapljivi organski spojevi; klorirani ugljikovodici; patogeni organizmi; antraks i prioni; radionukleidi – cezij i stroncij; ratna sredstva: eksplozivi i mine i ostatci biocidnih tvari – pesticida korištenih za zaštitu bilja u poljoprivredi.

Konzumacija hrane uzgojene na onečišćenim tlima uzrokuje mutagene, teratogene (smrtnost embrija) i/ili kancerogene (napose probavnih organa i žlijezda) učinke, dovodeći u pitanje zdravstvenu ispravnost hrane (food safety). Zbog toga su uvedene granične vrijednosti sadržaja pojedinih polutanata u tlu, a temeljem postotka sadržaja u odnosu na nju tla se dijele na: čisto tlo do 25%, povećane onečićenosti, 25-50% velike onečišćenosti, 50-100% onečišćeno tlo, 100200% zagađeno tlo, preko 200% od granične – maksimalno dopuštene vrijednosti.

• Tlo je i prirodni izmjenjivač (transformator) onečišćivača. Sve tvari koje na tlo emitiraju različiti izvori tlo stanovito vrijeme veže/zadržava u svojoj masi i postupno izlaže mikrobiološkoj razgradnji: mineralizaciji, transformaciji, sintezi u nove spojeve, ili razgradnji do CO2 i vode. To vrijedi za praktički sva organska onečišćenja, kao što su PAH, ostaci pesticida i petrokemikalije.

3.5. Poljoprivredno tlo je putem uzgajanih biljaka izvor emisije kisika i održavanja aerobioze kao najraširenijeg oblika života na Zemlji. Prema tome, prirodno raslinje i kulture su veliki potrošač CO2, a izvor kisika. Stoga u gospodarenju tlom treba nastojati da tlo bude što izdašniji potrošač CO2, što znači što dulje ili trajno pod zelenim pokrovom11 .

11 …iz zemalja s hiperprodukcijom hrane plasiraju se, a u nas prihvaćaju informacije o poljoprivredi, naročito mineralnim gnojivima kao avaj! ...uzrocima onečišćenja okoliša – informacije nam stižu iz država koje troše do 900, a mi ni 80 kg/ha/god., pa ocijenite realnost tih, novinarima napuhanih vapaja za smanjenje potrošnje gnojiva u Hrvatskoj ili ponosa zbog toga smanjenja!

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

3.6. Tlo je medij genetskog bogatstva i biološke raznolikosti. Budući u tlu buja život s brojnim mikro i makro organizmima, tj. pedoflora i pedofauna, ono je početna i završna točka bioloških kruženja, pričuva gena i temelj globalne biološke raznolikosti. Poljoprivreda nužno smanjuje tu raznolikost, jer se svjesno potiskuju – uklanjaju biološke jedinke biljke (korovi) i životinje (štetnici kulturnog bilja) i mikroorganizmi (gljivice, bakterije i virusi bolesti biljaka) koje nisu cilj uzgoja, a favoriziraju kulturna biljka i domaća životinja. Dugo su od početka sjediteljskog života na Zemlji prevladavale biljke i životinje slobodne prirode, trebalo je dugo vremena da se one izjednače. Za uzgoj bilja trebalo je ukloniti prirodni biljni pokrov spaljivanjem i/ili krčenjem. Na oko 1,2 milijarde hektara poljoprivrednog zemljišta danas su najzastupljenije tri kulture: pšenica, kukuruz i riža, biološka masa divljih sisavaca danas se procjenjuje na samo 5 megatona (milijuna tona), a uzgajanih životinja čak 129 megatona. Kako među njima prevladavaju preživači, veliki globalni izvor emisije plina staklenika metana (CH4) u atmosferu su domaće životinje, govedo i ovca, poljoprivreda slovi kao uzročnik pada biološke raznolikosti i klimatskih promjena.

3.7. Poljoprivreda podiže vjetrozaštitne pojase, štoje vrlo značajno na svim područjima na kojima suhi vjetar isušuje tlo, a razornom snagom nanosi štete prirodnom raslinju nasadima, prometnicama i drugim strukturama i dobrima. Monotoni krajobraz Panonije promijenjen je zbog stabala (jablana) u svrhu vjetrozaštite.

3.8. Poljoprivreda je bitan čimbenik u namjeni i korištenju prostora i u prošlosti i danas, jer je na površini prostor poljoprivrede, ali i industrije, stanovanja, prometnica i druge infrastrukture, rekreacije, gospodarenja otpadom, a ispod površine infrastrukture (strujovodi, cjevovodi za transport plina, nafte, kondenzata i dr).

3.9. Tlo je medij odlaganja, razgradnje i detoksikacije otpada, pri čemu je zbrinjavanje otpada samo jedna od bitnih prostornih uloga tla. Izbor lokacije odlagališta važno je, delikatno i vrlo stručno pitanje, a tzv. eliminacijski kriteriji za izbor lokaliteta uvažavaju blizinu različitih zaštićenih objekata, prirodnih površina, vodo zaštitnih područja, arheoloških nalazišta, spomenika kulture, šumskih sastojina posebne vrijednosti, i dr.

3.10. Tlo ima estetske i emotivne učinke, posebice uoblikovanju krajobraza. U stvaranju svijesti o pripadnosti nekom kraju krajobraz je emocijsko-memorijski temelj odnosa prema zavičaju i osjećaju pripadnosti nekom kraju i domoljublju.

3.11. Tlo je izuzetno važno u zaštiti prirodne i kulturne, posebice arheološke baštine, jer kao medij – poprište svih događaja povijesni, tlo čuva tragove prirodne povijesti i štiti arheološke ostatke – svjedočanstva i dokaze za rekonstrukciju povijesnih događaja i prirodnih procesa. Prekriveni tlom, ti dokazi ostaju gotovo neoštećeni.

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

3.12. Poljoprivreda, hrana i tlo važan su teološko-religijski motiv, od početaka čovječanstva u svim kulturama i religijama tlo ima mjesto, u molitvama, meditacijama, slavljima, običajima, ponašanju i zakonima. Tlo kojemu se čovjek uvijek vraća simbol je vjernosti pa su se monogamni brakovi u starogrčkim obredima sklapali na plugu, orač je orao nag ogrnut samo plaštom, kako bi tlo podsjećao na obvezu rađanja. Poznat je u staroj Grčkoj tzv. „sveti prileg“ na svježe oranom tlu, kako bi ga se podsjetilo na plodnost. Produhovljeni hrvatski teolog tla Pardon (2011) navodi (citat): Tlo se kao temeljna sastavnica biblijske vjere nudi suvremenoj Crkvi kao transtemporalna tema po kojoj se može utažiti glad i žeđ suvremenoga čovjeka za ukorijenjenost, smještenost u prostor, za tlom kao mjestom konkretnoga življenja kršćanske vjere. Vjernici – katolici se na vječni počinak ispraćaju riječima: Upamti čovječe: prah si(sastavnica tla) i u prah (tlo) ćeš se vratiti!

3.13. Poljoprivreda i poljoprivredno zemljište su izvor i pokretač sukoba i osvajačkih ratova u povijesti, od biblijskih Kaina i Abela, preko brojnih osvajača, koji su ratom tražili životni prostor za svoj narod. Bitna je razlika u sklonosti sukobima i ratobornosti zemljodjelca vezanog za svoje tlo i svoju kućicu, i stočara koji je u pokretu za novim pašnjacima, pa mu je svaka kuća prikladna dok oko nje ima paše, brani pravo na pašu na svačijem tlu. Osjećaj vezanosti za tlo-zemljište duboko je urezan u svijest zemljoradnika – zemljoposjednika. Izum i korištenje pluga, napose oranje korištenjem vučne snage vola i konja pokrenulo je povijest više od svih drugih izuma. Do tada čovjek – lovac nije poznavao tlo, nomad nije ravnodušan, pamti tlo po dobroj/lošoj paši, a tek je ratar – orač upoznao tlo, orući, sijući i ubirući plodine doživljava ga svojim, udara temelje sjediteljskog načina života. Od samih početaka uzgoja bilja i stoke i trgovine hranom (vino, ulje) proizvodnju u poljoprivredi prati, potiče, kreira i usmjerava gospodarsku, poreznu, novčanu, kreditnu, kamatnu politiku, prati i proučava položaj i udio poljoprivrede u nacionalnom dohotku, komplementarnost s drugim granama gospodarstva, bilancu hrane na nacionalnoj razini i potreba izvoza/uvoza poljoprivrednih proizvoda, udio hrane u troškovima domaćinstva, itd. posebna znanstvena disciplina poljoprivredna ekonomika.

Gdje je tu tržište i tržišni odnosi? Sumirajući opisanu, kompleksnu ulogu poljoprivrede i tla kao sastavnice agroekosustava recimo još kako je poljoprivreda više od gospodarske grane, ona „ima dušu“, ona je sama život, način života i odnos prema životu. Poljoprivrednik na tržište izlazi s proizvodom uzgoja živih bića, za koje je od pamtivijeka sudbinski vezan.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

4. Agroekološki uvjeti uzgoja bilja i stoke –poljoprivredne regije

Premda površinom malen, prostor koji čini agrosferu Hrvatske vrlo je raznolik i danas, u uvjetima klimatskih promjena pruža povoljne agroekološke uvjete za širok izbor u uzgoju bilja i stoke na otvorenom prostoru na kontinentalnom dijelu, povoljne prilike za uzgoj sredozemnog bilja na otvorenom, a optimalne i u zatvorenim prostorima, uz najmanji utrošak skupe energije na sredozemnom području – priobalju i otocima.

Temeljem egzaktnih podataka o tlu iz Osnovne pedološke karte Hrvatske mjerila 1:50 000, podataka DHMZ, o klimi, socijalno-gospodarskim i prometnim prilikama, u okviru projekta Vijeća za istraživanje u poljoprivredi (VIP), izvršeno je agroekološko vrednovanje hrvatske agrosfere – u okviru projekta pod nazivom Regionalizacije hrvatske poljoprivrede. Na njemu su tri godine radili iskusni i istinski poznavatelji hrvatske agrosfere – znanstvenici iz svih naših, za agroekološka pitanja nadležnih akademskih ustanova. Prilažemo topografski zemljovid s legendom i označenim granicama poljoprivrednih regija i podregija, kao rezultat toga projekta12

Kako se vidi, Panonska poljoprivredna regija, u kojoj je „sve počelo“ prije osam tisućljeća, od obala Dunava, Iloka između rijeka iz himne Lijepe Naše do granice sa Slovenijom podijeljena je na četiri podregije, Gorska regija na dvije, a Jadranska od Istre do Konavala i Boke Kotorske ima tri poljoprivredne podregije. Svaka podregija ima neke posebnosti, na prvom mjestu obilježja tla, klime i geomorfologije i njima uzrokovanih prirodnih posebnosti s refleksijom na način korištenja. …

Odgovor na pitanje iz naslova po svojoj naravi je složen, dio odgovora je sadržan i u sugestivnim pitanjima upućenim drugima autorima u ovom izdanju, a za traženje odgovora usredotočimo se na „pitanje svih pitanja u poljoprivredi“. To je poljoprivredno zemljište.

12 Iz razloga koje nije lako dokučiti, nadležno Ministarstvo, koje je projekt naručilo i ugovorilo, onodobno mu je na čelu bio danas neupitno vrijedan gospodarstvenik, javnosti poznati pokajnik i „gulitelj krumpira“, kao „vojnik stranke“ odbio je izvršiti ugovorenu obvezu tiska toga dokumenta s preko 400 str. teksta. Čini se da je razlog jer nije bio po volji prigovor onodobno, a pogotovo danas „nepogrešivima“, navodeći „nezgodne“, neumoljive, znanstveno utvrđene posljedice privatizacijskog uništavanja kombinata, uočene s početkom uvoza hrane. To su izbjegli i drugi ministri, neki se pravdajući s „nije ugovoreno u mojemu mandatu“, drugi su barem pokušali naručiti negativnu recenziju, ali više od jednog recenzenta, i to izvan kompetencije, nisu mogli naći, a ministar koji je i ko-autor, „zbog zauzetosti“ za kratkog trajanja mandata „nije stigao“. U popisu radova Regionalizaciju hrvatske poljoprivrede voditelj projekta vodi kao knjigu u rukopisu (www. ferdobasic.info), ali će je, makar kao nekovrsni „sam izdat“ tiskati o vlastitom trošku.

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

5. Poljoprivredno zemljište

Hrvatski narod u pravom smislu riječi „živi od zemlje“, na svom dijelu pedosfere zasnovao je on svoj život u prošlosti, a izgrađivat će ga i u budućnosti. Tla Hrvatske najveće su blago hrvatskog naroda; nepresušivi su izvor njegovih snaga i temelj hrvatske domovine… poznavati ih znači poznavati temelje na kojima Hrvatska počiva. (Mihovil Gračanin 1942.)

Gornje riječi velikog Gračanina uovom radu otvaraju prostor traženju odgovora u odnosu prema tlu – poljoprivrednom zemljištu. Dodajmo, davne 1940. akademik M. Mirković – Mate Balota, šalje rezolutno jasnu poruku onodobnoj stručnoj i široj javnosti i vlastima: Mjere unapređenja agrara trebaju se temeljiti na poznavanju stanja i mogućnosti, imajući na umu velike razlike u pedološkim, klimatskim, ekonomskim, socijalnim, demografskim i drugim uvjetima razvitka poljoprivrede. Povrh toga, svaka kultura pa i svako gospodarstvo ima posebnosti o kojima se treba voditi računa.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Pođimo s podatcima i neprijeporno za njih vezane činjenice. Općeprihvaćeni pokazatelj potencijalnih mogućnosti proizvodnje u poljoprivredi je površina zemljišta (ukupna i per capita – po glavi žitelja), koje se za tu svrhu koristi ili se uz razumna ulaganja, koja se inače podrazumijevaju, može koristiti. Hrvatska raspolaže sa 2 237 370 ha tih površina (Bašić i sur., 2011), dakle, preračunato na 3888529 glava žitelja, koliko nas je popisano 2021., to iznosi 0,57 ha/per capita. Taj podatak nas svrstava u gornju polovicu tablice prosječno bogatih država. Inače se kao kriterij uzima da: vrlo bogate države raspolažu s više od 1,0 ha; bogate 0,650,99; prosječno bogate 0,36-0,64; siromašne 0,1-0,36; a kritično siromašne su države koje raspolažu s manje od 0,1 ha/per capita. Najbogatija država su USA s 0,76 ha, EU sa svojih 0,38 ha je na granici siromašne i prosječno bogate, Afrika sa 0,27 ha pripada siromašnima, a na začelju je Azija, koja se sa samo 0,14 ha/ per capita nalazi na granici kritičnog stanja. Optimumom se smatra površina od 0,42 hapo glavi.

Hrvatska se dakle nalazi u „gornjem dijelu“ ljestvice prosječno bogatih zemalja, sa značajno više površine od prosjeka Europe, a napose od Afrike i Azije.

Važan pokazatelj djelotvornosti poljoprivrede je veličina posjeda, odnosno usitnjenost zemljišta. Čak 72% globalnog fonda poljoprivrednog zemljišta čine posjedi manji od 1 ha, na kojima žive u bijedi veliki kupci hrane koji su čimbenik socijalne stabilnosti. Jer, primjerice, da se poljoprivreda mnogoljudne Indije razvije do razine UK, bez posla bi ostalo 500 milijuna radno sposobnih ljudi –kao ukupan broj ljudi u EU – dva puta više od USA. Samo 2% poljoprivrednih površina s posjedom većim od 20 ha svojim proizvodima gospodari svjetskim tržištem hrane!!!

Prema tome: za samodostatnost iz vlastite proizvodnje svaka država treba imati velike posjede s komercijalnom proizvodnjom, koji trebaju proizvoditi „razliku između ukupnih potreba“ umanjenu za proizvodnju na malim –obiteljskim gospodarstvima!

Što se Hrvatske tiče, priloženi prikaz jasno oslikava stanje. Na zatečenom, aktualnom životnom standardu: da se nalazi u Europi hrvatsko poljoprivredno zemljište bi namirivalo potrebe 6,4 milijuna ljudi, u Africi 8,2, a u Aziji bi se s poljoprivrednih površina RH hranilo čak 15,5 milijuna ljudi.

Hrvatska ima bolje uvjete za poljoprivredu nego za nogomet13: da se korištenje zemljišta izjednači s EU, namirivala bi svoje potrebe hrane, uključujući turističku klijentelu, i izvozila za godišnje potrebe oko 2,5 milijuna zahtjevnih potrošača!

13 ..., a da se zemljodjelcima ne miješaju „demokratski izabrani znalci“ to bi se dokazalo, ostvarila bi se vizija Utemeljitelja HAZU o Hrvatskoj Toscani, PDV bi pao do jednoznamenkaste vrijednosti…

A da se izvrši odvodnja potrebitih tala, da se natapa pogodne površine, (is) koriste mogućnosti uzgoja bilja u zatvorenom prostoru (plastenici na danas golom kršu) naše zemljište može hranitiviše od 25 milijuna Hrvata; do tada valja o(p)stati!14 .

6. Iz svemira vidljivi razlozi nazadovanja

6.1. Zemljišna politika

Iz prethodnog teksta slijedi, da svoje kapacitete koristimo na razini prosjeka Europe imali bismo dvostruko više hrane od aktualnih potreba. Zašto je tomu tako? Tražeći odgovor na pitanje iz naslova tvrdimo: samo na zemljišnoj politici ili zbog izostanka svake politike15 Hrvatska je izgubila nemjerljivo blago demografskim rasulom. Slavoniju, Baranju i Srijem mahom su napustili mladi ljudi, koji bi se bavili poljoprivredom i svakovrsnim drugim djelatnostima, optimalnim za ruralni prostor, napose ruralnim turizmom16

14 ….ako ih pak ne bude toliko na ovim prostorima, hranu će izvoziti.

15 … za koju više, po navici, ne možemo kriviti povijesne okupatore i eksploatatore svih boja iz hrvatske bremenite prošlosti! Adresa krivaca je jasna: to su oni čijom odlukom za svaki proizvod što ga kupimo plaćamo 25% cijene. Elita koju biramo svojom voljom, odmah po izborima tu volju faraonski uzimaju kao svoj leno pa sklapaju biračima nezamislive koalicije i plešu njihovo kolo – biraš vino, dobiješ vodu, uz to mutnu!

16 Još u drugoj polovici 18. stoljeća utemeljitelj HAZU, đakovački biskup J.J. Strossmayer je u onodobno izglednoj austro-slavenskoj federaciji u viziji gospodarskog razvoja te zajednice vizionarski vidio Hrvatsku Toscanu… s „vjetrovima u leđa oktobra“ povijest je pošla drugim smjerom!

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Kako bi i ostali kada Ministarstvo svako malo, sada već dvadeset peti ili šesti (samo nebo, za razliku od Ministarstva, zna koji) put mijenja za njih najvažniji zakon.

Zakon koji je uvjet o(p)stanka i života – Zakon o poljoprivrednom zemljištu!17

6.1.1. Pogodnost tala Hrvatske za uzgoj bilja u poljoprivredi

Dodajemo i brojčane pokazatelje pogodnosti poljoprivrednih tala za obradu i korištenje u poljoprivredi. Stanje pogodnosti tala za uzgoj bilja na otvorenom prostoru oslikava priloženi prikaz, u kojemu smo zbog slikovitosti koristili „semaforske boje“: zelenu za razrede pogodnih, žutu za tla rizična za uzgoj, a crvenu boju za trajno nepogodna tla.

Dakle, pada u oči kako samo 8% tala površine 269 451 ha ne traži posebna ulaganja u uređenje, ali i ona traže ulaganja u nimalo jeftino natapanje. „Široko polje“ u poljoprivredi su investicija u uređenje tala: odvodnju, natapanje i agrotehničke

17 Nadležno ministarstvo, s tko zna koliko pravnika, ne krije manire faraona. Premda svako rješenje državnih tijela po Zakonu mora sadržavati i pravni lijek za stranku oštećenu dodjelom zemljišta po pripadnosti krugu (stranački) podobnih i/ili poželjnih, oštećeni nema pravo žalbe! Otmu ti temelj egzistencije a ti nemaš ni pravo žalbe. Upravo je nevjerojatno da je na to gluh i slijep, nedajbože solidaran politički stav kojega, doduše u državama s demokratskom tradicijom zastupa opozicija. U nas se ona povlači pred optužbama za pokušaj smjene vlasti, kao da joj to nije notorna i legitimna uloga, pače i zadaća. Eno, premijerka UK, najstarije demokracije, upravo odlazi, prije „ugrijane stolice“, a da se to smatra demokratskim postupkom.

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

melioracije – posebne zahvate gospodarenja: podrivanje, vapnjenje, humizacija, melioracijska gnojidba18 .

6.1.2. Uništavanje javnih poljoprivrednih imanja i gospodarstvo na bazi uvoza

Treće po redu u 20. stoljeću (prvo poslije I., drugo polije II. svj. rata), uništavanje velikih, naprednih posjeda, nositelja tržišta i svakog napretka u uzgoju bilja i stoke izvršeno je poslije osamostaljenja hrvatske države privatizacijom javnih imanja –kombinata i zadruga. U zanosu ratnih pobjednika, na naručeni poticaj – prozivku tzv. politički korisnih idiota19 pod optužbom da su bili „komunističke utvrde“, „mastodonti“ sa gospodarske scene su uklonjeni poljoprivredni kombinati, koji su povijesno nastali kao potpora bivšoj državi, koja se „otela iz bratskog zagrljaja“, slično današnjim pribaltičkim državama i bivšim članicama Varšavskog ugovora, danas to pokušava Ukrajina.

Bile su to farme po američkom modelu s najmodernijim rješenjima i primjenom znanosti, visokim prinosima svih kultura i uspješnog, na znanstvenim temeljima uzgoja svih vrsta stoke, kada je Hrvatska bila izvoznica hrane u druge republike zajedničke države i inozemstvo. Stručnjaci kombinata na specijalizaciju išli su u zapadne države i uzgajali bilje i stoku, ne uvozeći ništa komunističko! Svi kombinati su u svom sastavu imali znanstvene jedinice, koje su opsluživale proizvodnju na površinama i u stajama kombinata ali i tzv. organizacijama kooperanata. Tomu se ima zahvaliti žilavost hrvatskog sela na velikosrpsku agresiju. Rezultati – posljedice – za oslik: prije uništavanja kombinata 1990. god. ukupna godišnja vrijednost poljoprivredne proizvodnje Republike Hrvatske iznosila je 30, do 2012. god. pada na 20, a 2018. iznosi 17 mlijardi HRK/god. (Tomić i sur., 2021.) Svaki komentar je suvišan! Ne možemo ne dodati kako je s tim procesom, napose od 2013. i pristupa Hrvatske EU počela provedba koncepta „na uvozu temeljenog gospodarstva“, na valu kojega RH prodaje svoju tvornicu lijekova pa uvozi lijekove, svoju naftu, pa uvozi derivate, svoj plin pa ga uvozi, a što je najbolnije uvozi hranu, usput rečeno, posljednje kvalitete. Izgleda, a to će se postupno doznavati, „na kapaljku“, kako nam i inače sve istine pristižu sa zakašnjenjem, da je tomu uvoz/izvozu cilj bio krađa i bogaćenje odabranih. Poljoprivreda je eklatantan primjer; do poljoprivrednog zemljišta dolaze ljudi

18 Propuštene su dobre prilike za ulaganja u uređenje zemljišta još u bivšoj državi, a države članice EU svoja su tla uglavnom uredile pa danas pokazuju manju osjetljivost i razumijevanja za naše potrebe te vrste.

19 …onodobni državni bilten „Vjesnik“ iz pera prvaka te družbe iz Brestače, donosio je na po dvije stranice velikog formata opis strahovlade na Agronomskom fakultetu, djelovanje UDBE… imena „sluga komunizma“, a sam je najprije u zemljištu namirio sebe, prema onoj: „to je nama naša borba dala“!

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

zainteresirani za poticaje, a niti malo (čast izuzetcima!) za održavanje dobivenog (!!!) zemljišta na kojemu je šuma u kanalima već zrela za sječu, uzgoj bilja i stoke im nije ni na umu. To pogotovo vrijedi za krške pašnjake: nigdje krave, ali poticaja do neba. Tako je poljoprivredno zemljište do besmisla usitnjeno.

6.1.3. Izostanak ulaganja u popravak tala

Kako se iz prikaza vidi, potreba za ulaganjem u uređenje tla raste od I. do IV. razreda pogodnosti, gdje je najveća. No, niti trajno nepogodna tla svrstana u V. razred nisu „za otpis“. Dapače, ako ima dovoljno vode pogodne za natapanje, kao na golom kršu uz obale svih naših „krških ljepotica“, od Mirne, Zrmanje, Krke, Neretve, do Ljute u Konavlima već danas je gospodarski isplativo ulagati u plastenike i uzgoj bilja, s plodovima delicija vrhunske kakvoće, napose jagode20. Zemlja, do tada izvoznica hrane u druge republike ili na svjetsko tržište, poznata od K&K monarhije po babybeefu, provodeći interese razvijenih o zaštiti okoliša poduzima i do danas provodi sve mjere kojima je rezultat pad proizvodnje i ovisnost o uvozu, a njima prepuštajući svjetsko tržište i svoje tržište hranom. To, gotovo strastveno prihvaćaju upravo novinari, pa primjerice HTV više pozornosti polaže starima pasminama i sortama, ekološkoj poljoprivredi, nego pitanjima sjetve, žetve i prinosa najvažnijih kultura ili iseljavanja poljoprivrednika. Istraživačko novinarstvo ne izvještava o razlogu bijega mladih iz zemlje gdje se pravnik na mjestu ministra poljoprivrede, na HTV u bijelom javlja kao spasitelj potrošača od salmonele, kao da se ne radi o njegovom zaslugom „uvezene salmonele“, od nesolidnih proizvođača u EU. Uvezi nekvalitetno i jeftino, prodaj podkvalitetno… eto profita! Još podigni alarm kako je sve poskupilo pa eto mora i to „žnj meso“, pa evo nam povećanja profita. U tom okružju izrasla i s njim srasla urednica Hrvatskog radija E.Č. Glibota javnosti reče kako su akademici, prof. emeritusi i svi profesori najstarijeg, 103 godine starog poljoprivrednog fakulteta u zemlji… jadnici. Doduše, E.Č-G!.… uistinu je ružan osjećaj nemoći pred zidom nasilja faraonskih moćnika i umišljenih novinarskih veličina!!!

20 Umjesto naših delicija hrvatskim turistima se nudi hrana iz njihovih zemalja, jer se naš „bankovni sektor“ nalazi u njihovu vlasništvu pa ne ulaže u područje potencijalne konkurencije. Naši zastupnici u EU parlamentu i sudionici u kreiranju Zajedničke poljoprivredne politike – ZPP na tu temu se ne čuju! Za mjesto, interese hrvatske poljoprivrede u ZPP tek se treba izboriti, ali neservilno, na pitanjima tipa zaštite: starih pasmina i sorata; močvarnih staništa; krajobraza dok se primjerice Andaluzija „pokriva plastenicima“ stvarajući anthroscape na račun landscape – prirodnih krajobraza; bioraznolikosti koja je samo na Velebitu veća nego u nekim EU državama iz kojih uvozimo – hranu. Dakako, neupitna je zaštita prirodne baštine, ali ne na način koji vezuje ruke, mi štitimo, a oni nam izvoze hranu! Oni se vraćaju na ugljen, a mi u ime „netaknute prirode“ ne možemo ni hidroelektrane. Pogodovanje nadležnih skorojevića iz Ministarstva poljoprivrede tim uvoznicima hrane iz EU druga je, duga i tužna priča. Svako prase, tele prema direktivama EU već kod dolaska na svijet dobiva broj, a mi jedemo meso u kojemu se ne vidi ni zemlja porijekla!

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

Nikada nismo doznali zbog čega jedemo kruh i peciva iz uvezenog tijesta pored naših mlinsko-pekarskih poduzeća među najstarijim au Europi, našeg giganta prehrambene industrije u Podravini, i toliko privatnih pekara.

6.1.4. Nesređenost zemljišnih knjiga

Hrvatska pripada krugu rijetkih zemalja s (danas je očito smišljeno) nesređenim zemljišnim knjigama, što otežava sređivanje stanja, ulaganja u nužno uređenje i zaštitu tla kao najvećeg nacionalnog blaga. Trebamo investicije u uređenje zemljišta, a nitko razuman nije spreman dati ni 1 € bez jasne adrese komu i u koju parcelu ulaže taj novac. Preduvjet za osmišljavanje i provedbu zemljišne politike, optimalne sa stajališta mogućnosti i interesa i države, a pogotovo mjera uređenja zemljišta je nedvojbeno točna i pouzdana suvremena računalna evidencija poljoprivrednih površina. Hrvatska toga nema! Svojevrsni je apsurd da se klikom na mobitelu može dobiti ime gljive, biljke, životinja, kukca,… ali nikako ime uživatelja-korisnika neke parcele!!! Hrvatska država niti nakon 20 godina od osamostaljenja nema pouzdan podatak o površinama „najvećeg blaga hrvatskog naroda“. Na Šarengradskoj adi, notorno hrvatskom teritoriju, danas jedan kraj drugog pecaju ribe ljudi s jedne i druge strane Dunava i nemaju dvojbe na čijemu su teritoriju…, ali Hrvatska država ih, tko zna zašto ima!

Vlasnički odnosi poljoprivrednog zemljišta

U službenom opticaju nema pouzdanog podatka o površini poljoprivrednog zemljišta. Koristi se službeni podatak Državnog zavoda za statistiku prema kojemu je u 2020. godini u Republici Hrvatskoj korišteno 1.506.205 ha poljoprivrednog zemljišta, a prema načinu korištenja, najzastupljenije su oranice i vrtovi s 888.928 ha (ukupno 59%), slijede trajni travnjaci s 536.683 ha (35,6%), voćnjaci 2,4%, vinogradi 21.454 ha ili 1,4%, a maslinici 20.282 ha ili samo 1,3%, a najmanje je površina pod najintenzivnijom vrstom-povrćem – 1.777 ha ili samo 0,1%.

U privatizaciju poljoprivrednog zemljišta pošlo se bez dostatne, ako ikakve, raščlambe posljedica i strategije razvitka poljoprivrede, koja bi taj proces usmjerila na racionalno korištenje zatečenih resursa; plodnog i uređenog zemljišta, znanja sposobnih i iskusnih stručnjaka, strojeva, opreme i objekata, riječju, bez trunke pretjeravanja nemjerljivo vrijednog hrvatskog nacionalnog blaga. Brzim postupkom uništeni su kombinati, sotonizirani znanstvenici i učilišta koja su ih opsluživali i na Hrvatima provjerava koncept „na uvozu temeljenog gospodarstva“. Zemljištem naših kombinata upravlja kapital na čiju potporu računaju agresori na Ukrajinu; jedemo uvezenu hranu, neoznačenog porijekla, sa rizicima koji još nisu sagledivi. U Toscani, i u osrednjem restoranu i mesnici možete naručiti narezak od mesa vlasnika poznatog prezimena i imena, u čijemu je svinjcu, pašnjaku, masliniku uzgojena svinja čije meso kupujete. Obitelj mesara sa djecom za vikend obilazi „svoje svinje“ što se tove za njegovu mesnicu, djeca ih časte keksima, i slasticama i uče se ruralnim vrijednostima

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

i životinji. U nas, u robnom centru ne znate ni državu iz koje potječe odmrznuto meso! Birači zaboravljaju i praštaju, povijest sigurno ne! Privatizacijom nastala imanja novopečenih poljoprivrednika, „stručnih“ za prihvat državnih potpora, koji su bez struke i znanja, potpuno nespremni dočekali konkurenciju koju je otvorio ulazak na tržište EU. Odvodni kanali na skupom, dreniranom zemljištu, dobivenom (pazite: u tržišnom gospodarstvu dobivenom) privatizacijom, zarastaju johom, vrbom i topolom zrelim za sječu. Novopečeni vlasnici u najnovijim terencima, s lokalnim vodičem (jer bi inače zalutali) obilaze „svoja“ imanja i očekuju da im kanale čisti država, kad je već dala zemljište, a profit iz poljoprivrede ulažu u unosnije djelatnosti, novije terence, nekretnine, suvišne strojeve ili podizanje životnog standarda. Država se tomu priključuje konceptom: izvoz poljoprivrednika (i pražnjenje Slavonije), a uvoz hrane! Nemoćni pred viđenim, domaći poljoprivrednici „tješeni“ pompozno najavljenim povećanjem poticaja, rezignirano čitaju 22…treću verziju Zakona o poljoprivrednom zemljištu, na čija rješenja nemaju ni pravo žalbe! …kadija tuži kadija sudi… u pravnoj državi?!

Mala je utjeha, za utjehe željne, što je ministar koji je: dokidanjem VIP-a iz poljoprivrede uklonio znanost (kršeći pri tome ugovorom preuzetu obvezu RH), dokidanjem samostalnosti Hrvatske poljoprivredne savjetodavne službe udaljio vapijuće potrebnu struku od sela, ukidanjem Agencije za poljoprivredno zemljište unio dodatni nered, a sa 22, 23 ili tko zna koliko izmjena Zakona o poljoprivrednom zemljištu unio pravi kaos i omogućio da zemljište PIK Belje, VUPIK… ode u ruke ratnika za Veliku Srbiju/Ukrajinu, danas privremeno (kao i slični) s one strane brave.

6.2. Ljudski resursi u poljoprivredi

Zbog opisanih razloga, mladi ljudi su napustili selo, poljoprivredu i državu, a ostali oni koji nisu imali dugog izlaza, mahom starije dobi, koji ne mogu biti nositelji razvoja. Ali su zadržali i svoje poljoprivredno zemljište. Na drugoj strani do zemljišta su došli podobni bez kvalifikacija i sposobnosti uzeti se u koštac sa zahtjevima primjene suvremenih rješenja u uzgoju bilja i stoke, a što je najgore, nisu zainteresirani, niti ičim stimulirani na to, jer se zadovoljavaju poticajima, kojim dobivaju novac bez ikakvih obaveza, na ime raspolaganja zemljištem, a zemljište daju u zakup pa i tu ponešto zarade. Tako se događa da se u cijelom selu poljoprivredom bavi 5-6 mladih ljudi, uzimajući u zakup zemljište starijih i nezainteresiranih ljudi. Koliko smo daleko od željenog odnosa obrazovanih vlasnika poljoprivrednog posjeda govori podatak da u Nizozemskoj 95% vlasnika poljoprivrednih imanja ima visoku stručnu spremu, a u nas manje od 4%!!! Imamo poljoprivredne fakultete, visoka i srednja učilišta, znanstvene institute, a završeni stručnjaci i usluge znanstvenika nam nisu potrebni! Ali status quo odgovara svima: vlasnici zemljišta dobivaju novac, korisnici zemljišta jeftinim zakupom obrađuju velike površine seoskog imanja i polučuju značajne prihode, uvoznici: uvoze baš sve i sve prodaju, boreći se za što manji nadzor i daju potporu vlastima koji im to omogućavaju, političari: dobivaju birače i obećavaju im stalni rast potpora. Zapravo: prava raspašojka!

Umjesto zaključka!!!

Otvoriti novu stranicu razvoja

agrara!

Sav trud oko zaključka skratila mi je najkompetentnija, i za stanje u Hrvatskoj općenito pa i u poljoprivredi, najodgovornija osoba premijer Plenković, izjavom u emisiji HR „Za selo i poljoprivredu“ od 30. listopada 2022., iz koje je više nego očito da on izvrsno zna što je trebao učiniti. Ali ne čini! Istini za volju: korijeni problema razvoja poljoprivrede u nas sežu u prošlost pa se mora priznati da se krivica ne može adresirati samo na aktualnog predsjednika Vlade. Mijenjali su se predsjednici, još češće ministri poljoprivrede, najavljivale reforme, problemi gomilali, a rješenja odlagana za neka druga vremena.

Kako svojedobno reče Einstein: „Niti jedan problem ne može se riješiti na razini svijesti na kojoj je problem nastao“. Sapienti sat!

I upravo zbog toga:

Nema dvojbe, u razvoju poljoprivrede došli smo do zida; ma koliko teško bilo, valja otvoriti novo poglavlje razvoja hrvatske poljoprivrede, na načelima bitno drugačijim od onih čijom smo primjenom dovedeni u aktualno stanje, nikako primjereno mogućnostima, potrebama i tradiciji. Na prvoj stranici toga poglavlja trebaju se naći pitanja vlasništva i korištenja poljoprivrednog zemljišta, „dobra od posebnog značaja za državu“, odnosno „najvećeg blaga hrvatskog naroda koje je temelj hrvatske domovine“. Nigdje u svijetu država ga ne daje ljudima koji ne znaju s njim upravljati, i to treba promijeniti na način da pod nadzorom države ostane površina državnog poljoprivrednog zemljišta koja jamči samodostatnost u opskrbi hranom iz vlastitih izvora.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Treba li aktualnoj hrvatskoj vladi poljoprivreda?

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Važniji izvori informacija (popis prema redoslijedu korištenja u tekstu):

Bašić, F., Tomić F., Poljoprivreda, povijest poljoprivredervatskoj, – natuknica, Hrvatska tehnička enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, str. 604-608, od 933 str., Zagreb, 2022.

Keating M.: Program za promjenu – popularno izdanje Agende 21 i drugih sporazuma iz Rija, posebno izdanje Ministarstva gradit. i zaštite okoliša RH, sektor za zaštitu okoliša u sur. s Centre for Our Common Future, naklada10 000 primjeraka (ur. V. Simončič i L. Pavić) 79, Zagreb 1993.

Bašić F.: Hrvatska Toskana – nadvremenska vizija J.J. Strossmayera, utemeljitelja HAZU, 5. međunarodni kongres ruralnog turizma, zbornik u tisku, Zagreb 2022.

Bašić F. (coordinator): Croatian agriculture at thecrossroads, The country position paperof the Republic of Croatia for World Food Summit – Rome 1996, Special edition of TheMinistry of Agric. and Forestry, (Caput, P. Bićanić V. Kralik G, PiližotaV. – editors), p. 153., Zagreb, 1996.

Bašić F.: Učinci tla u ekosustavu – nit u tkanici života panonske ravni Hrvatske Srijema, Slavonije i Baranje, zbornik znanstveno-stručnog skupa: Budućnost ruralnog prostora u Slavoniji, Baranji i Srijemu, posvećenog prvaku hrvatske agroekonomske znanosti B. Štanclu, Razred za prirodne znanosti HAZU, Znanstveno vijeće za polj. i šumarstvo HAZU i Fakultet agrobiotehničkih znanosti Sveučilišta J.J. Strossmayer u Osijeku (urednik F. Bašić)u tisku, Požega 2022.

Bašić F., Šlaus I.: Quo vadis humanity !!! Stop the pedocide of chernozemin Ukraine – suicide of humanity, Croatian Soil Science Society, Croatian Pugwash Society, apel svjetskoj javnosti, Zagreb, 2022.

Salaj, B., Kovač, M. (2017), Boj za živo selo, obiteljska gospodarstva – temelj hrv. poljoprivrede, Udruga OPG ŽIVOT, (ur. Njavro \, Njavro M.) Pardon, \. (2014), Zemlja: dar, kušnja i zadaća, biblijska teologija zemlje u knjizi Postanka 1-11, Glas koncila, Zagreb, xxx. (1999.), Multifunctional Character of Agriculture and Land, Cultivating our future, background papers of FAO/Netherlandsconf. on Multifunctional Character of Agriculture and Land, Maastricht, 189 p. Tomić, F., Krička, T., Ban, D., Ban-Goreta, S.,Šatović, Z., Oplanić, M, Pinzan, E., Bašić F. (2020.), Ocjena stanja i putokaz održive intenzifikacije hrvatske poljoprivrede u uvjetima klimatskih promjena, s naglaskom na Istru, Zbornik zn. skupa u povodu 145. oblj. Instituta za poljoprivredu i turizam „Održivi razvoj poljoprivrede i turizma u kontekstu klimatskih promjena“, str. 1-27, Poreč. Vučković, M., i sur. (2018): Zeleni plan, Izvješće Ministarstva poljoprivrede za 2018. godinu, Zagreb. Čandrlić-Glibota, E., Hrvatski radio: Emisija za selo i poljoprivredu, Zagreb, 30. 10. 2022.

SVEOPĆA NEODOGOVORNOST NEČINJENJA

Zašto nam je kržljav poduzetnički ekosustav?

Druge zemlje znanje pretvaraju u snagu za promjene, a mi to nismo naučili.

Piše:

Slavica Singer, profesor emeritus1

Je li ravnoteža globalnog i samodostatnog gospodarstva ikada bila definirana kao odredište promjena? Nakon više od trideset godina procesa izgradnje ekonomskog i političkog sustava na temeljima tržišnog gospodarstva i demokratskog društva, Hrvatska mora procijeniti kakav nacionalni i lokalni poduzetnički ekosustav ima, kakvom poduzetničkom ekosustavu teži i u kojoj mjeri i kako obrazovanje u tome sudjeluje.

Trideset godina – (ne)dovoljno za promjene?

U godini raspada Jugoslavije 1990. – 1991. bili smo suočeni s mega promjenama političkog i ekonomskog sustava koje su ostavile pustoš u institucionalnoj infrastrukturi, ali je i otvorilo pitanje određenih promjena u obrazovnom sustavu. Bilo bi zanimljivo napraviti pregled svih izgovora zašto nešto nismo napravili koji su se uglavnom pojavljivali u političkom diskursu – na individualnoj i institucionalnoj razini. Najčešći izgovori na individualnoj razini su bili (i još uvijek jesu), neka vrsta socijalističkog DNK i odsutnost konkurentskog DNK. Na institucionalnoj razini izgovori su najčešće bili u jugoslavenskom socijalističkom nasljedstvu društvene organiziranosti – često poistovjećenim s birokracijom (ponašanje institucija prema građanima i poslodavcima).

To su mogla biti objašnjenja u prvih nekoliko godina nakon što se jugoslavenska država raspala, ali to ne vrijedi i za obrazovanje, posebno visoko obrazovanje,

1 Voditeljica UNESCO Katedre za poduzetničko obrazovanje, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku

39 broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

o kojem ovisi izgradnja nove građanske kulture potrebne za efikasno djelovanje tržišnog i demokratskog društva. U tom procesu, visoko obrazovanje je ključno zbog svog kaskadnog i kapilarnog utjecaja na obrazovanost svih. Zbog toga, visoko obrazovanje mora biti predvodnik promjena, a to znači da mora prvo mijenjati sebe. Međutim, visoko obrazovanje u prvim godinama mega promjena ekonomskog sustava nije znatnije mijenjalo svoj fokus koji je u jugoslavenskom razdoblju bio ili neutralan prema potrebama poduzeća ovisno o njihovoj veličini ili eksplicitno orijentiran prema potrebama velikih poduzeća. Ništa se nije promijenilo u jačanju povezanosti istraživačkih kapaciteta s potrebama dominantnog dijela gospodarstva (malih i srednjih poduzeća). Nestala je politička ekonomija, društveno planiranje… a onda se pokazalo da bez vizije i planiranja nema pomaka.

U tim godinama nismo se mogli uspoređivati niti sa samim sobom, niti s drugima, jer nismo bili uključeni u brojna međunarodna istraživanja. Trideset godina poslije – kulturološka i institucionalna deficijentnost više ne može biti dominantno objašnjenje zašto smo po različitim pokazateljima na dnu Europske unije (npr. po kvaliteti poduzetničkog ekosustava u kojem se ostvaruju poduzetničke inicijative, po inovativnosti, kvaliteti vladine politike prema malim i srednjim poduzećima, suradnji istraživačkih institucija i poslovnog sektora).

Imali smo vremena za promjene, a već godinama se možemo uspoređivativertikalno (kronološki) i horizontalno (s drugim zemljama u istom vremenu, godini). Od 2000. godine Hrvatska sudjeluje u brojnim međunarodnim istraživanjima tako da se sada mogu pratiti trendovi i obrasci ponašanja u raznim područjima (npr. poduzetništvo, konkurentnost, inovativnost, korupcija) što uz makro-ekonomske podatke omogućava oblikovanje politika temeljenih na istraživačkim spoznajama. Ali, to otvara i cijeli slijed pitanja: zašto 30 godina poslije, još uvijek spominjemo socijalističko naslijeđe kao ograničenje poduzetničkog djelovanja, što je obrazovanje doprinijelo da se pojača kapacitet ljudi za dizajn novog društvenog okvira, zašto nismo razvili vibrantnu građansku raspravu temeljenu na JA i MI pristupu: prvo pitati sebe što sam JA napravila a onda što MI – u školi, na sveučilištu, u poduzeću, u bolnici, u muzeju, u kazalištu, u lokalnoj sredini možemo napraviti. I onda tražiti odgovornost samog sebe, svoje neposredne sredine, političara koje smo birali. Nema drugog puta za napraviti promjene – odustajanje sigurno nije opcija, ne smije biti niti osobna niti na razini sredina u kojima djelujemo.

Kriteriji za izgradnju djelotvornog poduzetničkog ekosustava na lokalnoj i globalnoj razini

Kriteriji za izgradnju djelotvornog poduzetničkog ekosustava ovise kako definiramo djelotvornost. Iz perspektive jedine globalne suglasnosti, barem na političkoj razini, djelotvornost poduzetničkog ekosustava ovisi o doprinosu ostvarenja ciljeva održivog razvoja (UN ciljevi do 2030), koje sada treba gledati kroz očekivanja za 2050. godinu.

Zašto nam je kržljav poduzetnički ekosustav?

Zašto 2050. godina? Do 2030. ostaje osam godina u kojima treba intenzivirati ono što je bilo planirano, kako bismo se izvukli iz pozicije najmanje djelotvornih poduzetničkih ekosustava u Europskoj uniji. Paralelno moramo osmisliti poduzetnički ekosustav za sljedećih dvadeset godina čija djelotvornost će ovisiti o kapacitetu ostvarenja ravnoteže globalnog i samodostatnog gospodarstva koji će se mjeriti kroz indikatore doprinosa blagostanju ljudi i blagostanju planeta. Takva razina djelotvornosti poduzetničkog ekosustava ne ostvaruje se spontano, intuitivno –potrebno je imati viziju i plan koji se temelji na procjenama odgovora na pitanja što, kako, tko i kada.

Postoje brojni indikatori kojima UN mjeri proces dostizanja postavljenih ciljeva, kao i brojna svjetska istraživanja koja doprinose boljem razumijevanju tih procesa i prepreka koje su prisutne u pojedinim zemljama. Svi ti kriteriji mogu se grupirati s obzirom na dva temeljna kriterija koja predstavljaju moralnu obavezu na osobnoj i institucionalnoj razini u ostvarivanju blagostanja ljudi i blagostanja planeta. U ostvarivanju blagostanja ljudi potrebno je učiniti sve da nitko ne bude isključen, posebno iz obrazovanja, jer time se eliminira / smanjuje nejednakost u pristupu prilikama. Zbog toga, korisno je koristiti informaciju o tome koliko ljudi živi ispod linije siromaštva odnosno u riziku od siromaštva i koliko ljudi je uključeno u obrazovanje. Za ostvarivanje blagostanja planeta, sve što doprinosi da se planet sačuva za buduće generacije (npr. korištenje principa odlučivanja na sedmu generaciju –iskustvo sjevernoameričkih Indijanacau odlučivanju o ključnim prirodnim resursima). U tom kontekstu Europska komisija u svom izvještaju o Europskom semestru (svibanj 2022. godine) i dalje preporučuje Hrvatskoj mjere za smanjivanje fosilnih goriva, fokusiranjem na obnovljive resurse i pri tome posebno spominje aktiviranje malih proizvođača obnovljive energije i razvoj energetskih zajednica, uglavnom kroz pojednostavljivanje administrativnih procedura i dozvola.

Hrvatska je iskusila rast broja ljudi koji žive ispod linije siromaštva od 2009. – 2019. godine (sa 4,5% na 6,9% u 2011. – kao posljedica dugotrajne financijske krize), a zatim se u 2019. godini ta stopa spustila na 1,8%, World Bank). U razdoblju 2019. – 2021. godine Hrvatska ima 20% stanovništva koji žive u riziku od siromaštva, tj. koji žive s manje od 60% medijana nacionalnog prihoda po stanovniku. Usporedba s EU pozicionira Hrvatsku u 2021. godini nešto ispod EU-27 prosjeka (21,7%), u rasponu od 13,2% u Sloveniji do 34,4% u Rumunjskoj (Eurostat).

Od kriterija do ostvarenja

Ako znamo kriterije, godinama, zašto se to ne vidi u izgradnji djelotvornog poduzetničkog ekosustava? To je pitanje ključno, jer ako smo u prvih deset godina bili u situaciji da se nismo mogli uspoređivati niti sa sobom niti s drugima, jer smo tek počeli izgrađivati nove institucije i razvijati poduzetničku kulturu (poduzetničke kompetencije), sada više ne možemo reći ’nismo znali’.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Znamo gdje smo po blagostanju stanovnika (prihod po stanovniku od 17 150 USD – blizu donje granice za kategoriju zemalja s visokim prihodom 13 205 USD, World Bank, 2021). Volimo reći da smo u toj grupi zemalja, ali ne kažemo da smo na dnu te grupe.

Znamo da smo po indeksu percepcije korupcije 24-ta zemlja od 27 EU zemalja (najbolje zemlje su s najvišim indeksom – odsutnost korupcije, Transparency International, 2021 – lošiji od nas su samo Rumunjska, Mađarska i Bugarska).

Znamo da smo po konkurentnosti na 63. mjestu od 141 zemlje u 2019. godini (Svjetski gospodarski forum) – taj rang se često pojavljuje kao ’malo smo se popravili u usporedbi s prethodnim godinama’, ali treba pogledati gdje smo po pojedinim komponentama na kojima se gradi procjena konkurentnosti, npr. obrazovanost, inovativnost… među zadnjima smo, s brojnim otvorenim pitanjima koja traže akciju. A akcije nema, te poruke se ponavljaju iz godine u godinu.

Svjetski gospodarski forum koristi dvanaest komponenti s brojnim pod-komponentama na temelju kojih gradi svoje procjene konkurentnosti. Struktura najslabije vrednovanih pod-komponenti vrlo je stabilna tokom godina i uglavnom se odnosi na opterećenost regulatornog okvira, kapacitet vlade za dugoročno promišljanje, obrazovanje, odnosi zaposlenika i poslodavaca, oslanjanje na profesionalno upravljanje, nisku poduzetničku kulturu. Za bolje razumijevanje o čemu se radi pogledajte gdje je Hrvatska s obzirom na pojedine kategorije poduzetničkog ekosustava – korištene su samo one komponente po kojima je Hrvatska rangirana od 125. mjesta i niže, u usporedbi sa 141 zemljom koja je bila uključena u istraživanje u pred-pandemijskoj 2019. godini:

Kritične kategorije konkurentnosti Hrvatske

Kategorija Bodovi 1-100* Rang od 141 zemlje Najbolji

Opterećenost regulatornim okvirom 15,8 139 Singapur Efikasnost pravnog okvira u rješavanju sporova 14,6 140 Singapur

Vladin kapacitet osiguranja stabilnosti politika 27,1 132 Švicarska Vladin kapacitet reagiranja na promjene 19,9 136 Singapur

Vladina dugoročna vizija 15,1 137 Singapur Kontinuirano obrazovanje zaposlenika 37,8 128 Švicarska

Vještine završenih učenika + Kvaliteta stručnog obrazovanja 39,2 41,2 126 116 Švicarska Švicarska Lakoća nalaženja obučenih zaposlenika 35,9 137 S.A.D. Način zapošljavanja i otkaza 26,4 136 Hong Kong

Zašto nam je kržljav poduzetnički ekosustav?

Suradnja zaposlenika i poslodavaca 39,8 135 Singapur Lakoća zapošljavanja stranih radnika 33,2 137 Albanija Interna mobilnost radne snage 40,2 126 S.A.D. Oslanjanje na profesionalno upravljanje poduzećima 39,8 127 Finska

*vrijednosti se mjere u rasponu od 1 do 100, gdje 100 predstavlja vrijednost najboljeg Izvor: Svjetski gospodarski forum

I sada pitanje – tko je odgovoran, ako se ove kategorije konkurentnosti pojavljuju godinama kao ograničavajuće? To znači da one ne dozvoljavaju da se pojedine relativno dobre komponente hrvatske konkurentnosti (kao npr. primjena informatičke tehnologije – 60. mjesto od 141 zemlje), ne mogu u punoj mjeri realizirati.

Nema isprika za nečinjenje

Od 2002. godine Hrvatska je uključena u najveće svjetsko istraživanje o poduzetništvu – Global Entrepreneurship Monitor (GEM) koje su inicirale najrazvijenije zemlje svijeta (G7 zemlje + Danska, Finska i Izrael) 1999. godine kako bi dobile odgovor zašto je SAD poduzetničkiji od drugih razvijenih zemalja. Istraživanje se provodi svake godine u istom razdoblju (ožujak – lipanj) korištenjem standardiziranog pristupa koji je obavezan za sve zemlje. Istraživanje se temelji na prikupljanju informacija od 2000 odraslih stanovnika starosti 18-64 godine izabranih u slučajni uzorak (reprezentativnost s obzirom na spol i starost odraslog stanovništva) i od najmanje 36 eksperata iz različitih područja poduzetničkog ekosustava. Poduzetnički ekosustav se vrednuje kroz niz različitih komponenti te kroz kompozitni indeks kojim se mjeri kvaliteta cjeline nacionalnog poduzetničkog okvira. I u 2021. godini poduzetnički ekosustav u Hrvatskoj još uvijek djeluje na poduzetničku aktivnost više ograničavajuće nego stimulirajuće. Kompozitni indeks NECI (National Entrepreneurship Context Index) za procjenu snage cjeline nacionalnog poduzetničkog okvira i dalje pozicionira Hrvatsku na začelje: s ocjenom od 3,9 u 2021. godini (u rasponu ocjena 0 – vrlo loš poduzetnički ekosustav, 5 – zadovoljavajući, 10 –vrlo dobar poduzetnički ekosustav) Hrvatska je zadnja zemlja od 19 EU zemalja koje su sudjelovale u GEM istraživanju. U sve tri godine 2019. – 2021. Nizozemska ima najbolje ocijenjen poduzetnički ekosustav (6,0; 6,3 i 6,3 respektivno). Visoko rangirane zemlje s obzirom na kvalitetu poduzetničke okoline u pravilu imaju i intenzivniju poduzetničku aktivnost (veće učešće ljudi koji prepoznaju prilike u svojoj sredini, više pokrenutih poslovnih pothvata).

Prema ocjenama eksperata samo dvije komponente (raspoloživost i kvaliteta fizičke infrastrukture – telekomunikacijska i prometna, te dinamika domaćeg tržišta) djeluju stimulirajuće na poduzetničku aktivnost 2021. godine (a tako je bilo i u 2019. i

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

2020. godini). Posebno ograničavajuće komponente poduzetničke okoline u Hrvatskoj su i tijekom 2021. godine bile vladine politike prema regulatornom okviru, prisutnost značajnih barijera ulaska na tržište, niska razina transfera istraživanja u poslovni sektor, te nedostatan doprinos obrazovanja (osnovnog i srednjoškolskogte tercijarnog) izgradnji poduzetničkih kompetencija mladih.

Poduzetnički ekosustav Hrvatske (nacionalna razina) pokazuje stabilni obrazac u kojem se iste komponente pojavljuju kao prepreka jačanju djelotvornosti konteksta u kojem pojedinci pokreću poslovni pothvati, a vlasnici postojećih poslovnih pothvata žele pokrenuti njihov rast i razvoj. Sljedeći prikaz pokazuje koje komponente djeluju ograničavajuće, a usporedba s najbolje ocijenjenim komponentama u zemljama EU koje su sudjelovale u GEM istraživanju pokazuje intenzitet zaostajanja.

Precizniji uvid u pozicioniranost komponenti poduzetničkog ekosustava daju sljedeće brojke:

Komponenta Najbolji u EU

Prosjek EU Hrvatska Dostatnost financijskih sredstava 7.13 Finska 5.04 4.30

Lakoća dobivanja 6.61 Finska 4.70 3.73

Vladine politike – prioriteti, podrška 6.27 Francuska 4.52 2.72

Vladine politike: porezi i regulativa 6.82 Nizozemska 4.86 3.43

Vladini programi 6.43 Nizozemska 5.06 4.11

Poduzetničko obrazovanje – osnovno i srednje 6.09 Finska 3.35 2.71

Poduzetničko obrazovanje –tercijarno 6.07 Nizozemska 4.62 3.41

Zašto nam je kržljav poduzetnički ekosustav?

Transfer istraživanja i razvoja 5.97 Finska 4.49 3.29 Komercijalnai profesionalna infrastruktura 6.92 Finska 5.82 4.80

Otvorenost tržišta – dinamika promjena 6,35 Poljska 4.79 5.83

Otvorenost tržišta – barijere ulaska 6.48 Nizozemska 4.80 3.51 Fizička infrastruktura 8.59 Finska 6.70 6.00 Kulturne i društvene norme 6.71 Nizozemska 4.67 2.96 Singer etal. (2021). Što čini Hrvatsku (ne)poduzetničkom zemljom, GEM Hrvatska 2021.

Niska razina kulturnih i društvenih normi povezanih s poduzetničkim djelovanjem u Hrvatskoj potvrđena je i izuzetno niskim ocjenama poduzetničke kulture u okviru istraživanja konkurentnosti, gdje je Hrvatska rangirana na 134. mjestu od 141 zemlje (najbolji je Izrael). Posebno treba istaknuti niske ocjene za stavove prema inovativnosti:

Kategorija Bodovi 1-100* Rang od 141 zemlje Najbolji Stavovi prema poduzetničkom riziku 33,7 137 Izrael Rast inovativnih poduzeća 40,2 126 Izrael Poduzeća s radikalno novim idejama 33,2 130 Izrael *vrijednosti se mjere u rasponu od 1 do 100, gdje 100 predstavlja vrijednost najboljeg Izvor: Svjetski gospodarski forum

Udaljenost kvalitete pojedinih komponenti poduzetničke okoline u Hrvatskoj od najbolje ocjenjenih (bez obzira čijoj zemlji pripadaju) i od prosjeka EU zemalja koje su sudjelovale u GEM istraživanju u 2021. godini govori da može biti drugačije, bolje. Od 13 komponenti poduzetničkog ekosustava, Finska je najbolja u šest, Nizozemska u 5.Ocjene za vladine politike prema porezima i regulatornom okviru, osnovno i srednjoškolsko obrazovanje, otvorenost tržišta – barijere, transfer istraživanja i razvoja, te kulturne i društvene norme upućuju na to da su te komponente poduzetničke okoline dugotrajna ’uska grla’ koja degradiraju djelotvorni kapacitet poduzetničke okoline u Hrvatskoj. Dugogodišnje zaostajanja Hrvatske u izgradnji djelotvorne poduzetničke okoline je snažno upozorenje o nužnosti bržeg učenja ako želimo smanjiti zaostajanje.

I što je još važnije – ove konstatacije koje proizlaze iz GEM istraživanja o poduzetničkom ekosustavu Hrvatske nisu usamljene. Njih potvrđuju i rezultati drugih istraživanja u kojima se Hrvatska nalazi (kao što su prikazane ocjene za pojedine komponente poduzetničkog kapaciteta iz istraživanja o konkurentnosti). Rezultati tih istraživanja se javno objavljuju, ali ih je potrebno povezivati. Na primjer, ako se vladine politike prema regulatornom okviru pojavljuju godinama kao najveća prepreka u stvaranju djelotvornog poduzetničkog ekosustava, a to potvrđuju i činjenica da je Hrvatska

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

na 139. mjestu od 141 zemlje po opterećenosti regulatornim okvirom, onda to dovodi do objašnjenja zašto ljudi koriste koruptivne radnje da riješe te probleme (naravno, to ne opravdava korupciju, ali ispada kao da oni koji imaju nadležnost u pojednostavljenju a to znači i u jačanju transparentnosti regulatornog okvira, svojim ne-činjenjem ustvari potiču korupciju).

Neravnoteža globalnog i samodostatnog gospodarstva

Mi nikada nismo gradili poduzetnički ekosustav u cilju uspostavljanja ravnoteže globalnog i samodostatnog gospodarstva. Da smo to radili, onda bismo po nečemu bili svjetski konkurenti, najbolji ili među rijetkima koji su najbolji i plivali bismo u plavom oceanu, a bili bi samodostatni u proizvodnji hrane i obnovljive energije, jer smo u tome resursno bogati. A mi plivamo u crvenom oceanu, ako se hoćemo upustiti na međunarodno tržište, jer svojom niskom produktivnosti / konkurentnosti izloženi smo krvavom obračunu sličnih nama. A što se tiče samodostatnosti, pogledajte koju sve hranu uvozimo.

I nemamo razvijene lokalne poduzetničke ekosustave – postoje samo izolirane institucije, npr. poduzetnički centri, ili poduzetničke zone, ili inkubatori, najčešće nepovezani ili nedovoljno povezani, bez konzistentne suradnje s istraživačkim institucijama. Najčešće se radi o grupama entuzijasta koji nastoje od takvih fragmenata stvoriti ekosustav, ali to su izuzeci. Dobar primjer je Osijek (ima poduzetnički centar, inkubator, Osijek-Software City, Fakultet elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija, mikro-kreditnu instituciju). Dobar primjer je i razvoj industrije računalnih igara u Sisku i Novskoj.

Ne-činjenje je moralna i politička odgovornost svih nas – političara, istraživača, aktivista, edukatora, ali i institucija – predsjednika države, premijera, vlade, sabora, sveučilišta, poduzeća… i nitko to ne može sam, nego moramo to učiniti zajedno. Bilo bi dobro kada bina primjer čuli od nekog ministra da je GEM istraživanje o poduzetništvu i istraživanje o konkurentnosti pokazalo kako se Hrvatska po nekoj dimenziji poduzetničkog ekosustava nalazi na začelju i predložiti dogovor o tome kako to riješiti. Ili, da rektorski zbor javno istupi s prijedlozima što sveučilišta mogu napraviti da se pojača inovativni kapacitet malih poduzeća u Hrvatskoj, odnosno da javno pokrenu raspravu o nužnosti stvaranja angažiranog sveučilišta.

Kako to da neke zemlje mogu imati bolji poduzetnički ekosustav nego mi, što oni znaju što mi ne znamo? Moj odgovor je da oni znaju kako znanje pretvoriti u snagu za promjene, a mi to ne znamo, ali to možemo naučiti (razgovarajmo s Fincima, Nizozemcima, Izraelcima, Švicarcima… svima koji znaju bolje nego mi kako graditi politike na činjenicama, obrazovanje na relevantnom znanju i problemskom, iskustvenom učenju, a odgovornost na suradnji.

Ako je riječ o ne-htijenju, onda je to za neke druge razgovore.

DRUŠTVENA KLIMA I RAZVOJ POLJOPRIVREDE

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

Belgija, Austrija, Francuska i druge zemlje bolje štite svoje tržišta nego mi.

Piše: Marijana Petir1

Pitanje dostatne proizvodnje hrane po pristupačnim cijenama za naše građane i zadržavanje stanovnika u ruralnom području, pitanje je nacionalne sigurnosti. Zato svaka država koja ozbiljno promišlja o svojoj budućnosti, poljoprivredu tretira kao stratešku gospodarsku granu i to pokazuje otklanjanjem administrativnih prepreka, donošenjem dobrih zakonskih rješenja, inovativnim pristupom preferiranja domaće proizvodnje i primjerenim financiranjem.

Pojavom pandemije bolesti COVID 19 i zatvaranjem granica, potrošači su se više okrenuli prema lokalno proizvedenim, domaćih proizvodima. Postali smo svjesni važnosti poljoprivredne proizvodnje i samodostatnosti u proizvodnji hrane, no tu svoju svijest nažalost još uvijek nismo u dovoljnoj mjeri pretočili u djela – niti kao potrošači, niti kao donositelji odluka. Već kod prvih zastoja u lancima opskrbe hranom postalo je jasno da su se najotpornijom karikom pokazali upravo kratki lanci opskrbe hranom, koji su se najbrže prilagodili novonastaloj kriznoj situaciji, a kroz koje kvalitetna, svježa i domaća hrana na najbrži mogući način stiže od polja do stola. Hrvatski poljoprivrednici koji se koriste kratkim lancima opskrbe ostvaruju na poljoprivrednom gospodarstvu, u prosjeku 8138 EUR-a veću dodanu vrijednost od poljoprivrednika koji se oslanjaju na dulje lance opskrbe. Obzirom da stvaraju i vrlo nizak ugljični otisak, takve kratke lance opskrbe hranom trebali bi preferirati kroz provođenje javne nabave, ali i stimulirati naše ugostitelje i hotelijere da ih koriste u ponudi domaće hrane koju daju turistima te ih za to nagraditi kroz porezne olakšice, dodatne zvjezdice ili „suncokrete“.

Sve navedeno zahtijeva i infrastrukturu u koju u budućnosti treba ulagati. U tom smislu, potrebne su i snažnije mjere informiranja i promocije o utjecaju korištenja

1 Autorica je predsjednica Odbora za poljoprivredu Hrvatskog Sabora

47 broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

domaćih proizvoda na očuvanje naše poljoprivredne proizvodnje i ruralnih područja, a zbog sve većeg porasta on line prodaje, posebno se treba osvrnuti na pokrivenost ruralnih područja brzom širokopojasnom mrežom. U Hrvatskoj je procijenjen investicijski jaz od 778 milijuna EUR-a kako bi se osigurala potpuna pokrivenost ruralnih područja brzim internetom što predstavlja veliku prepreku za bilo koju poslovnu aktivnost na ruralnom području, pa su u tom smislu i planirane aktivnosti koje će se financirati u Nacionalnom strateškom planu u okviru Zajedničke poljoprivredne politike, ali i iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost, a cilje je do 2025. godine postići 100% pokrivenost širokopojasnim brzim internetom.

Izvješće o DESI-ju

Izostanak strateškog promišljanja

Problemi u hrvatskoj poljoprivredi su višeslojni, a oni su rezultat različitih pristupa i politike kroz tri desetljeća samostalne Hrvatske u kojima poljoprivreda i samodostatnost u proizvodnji hrane nisu prepoznati kao prioritet. Izostanak strateškog promišljanja, doveo je do izostanka stvaranja dodane vrijednosti u poljoprivrednoj proizvodnji. Uz nedovoljno razvijenu potpornu infrastrukturu, poput preradbenih, skladišnih i logističkih kapaciteta, mi i dalje izvozimo sirovinu, a uvozimo prerađeni proizvod. Da bi te trendove preokrenuli, poljoprivrednicima je potrebno olakšati i ubrzati pristup europskim sredstvima, naravno, uz razumnu kontrolu i monitoring ovih postupaka, no investicije su blokirane ukoliko se na rezultate natječaja čeka čak duže od godinu dana što je bio slučaj u dosadašnjem programskom razdoblju. Recentni rast cijena inputa u poljoprivrednoj proizvodnji, ali i energetici i građevinarstvu nije moguće pratiti samo postojećim potporama koje se isplaćuju poljoprivrednicima, i za to je potrebno regulirati tržište ograničenjem cijene energenata na EU razini te odobriti interventna sredstva s EU razine i iz državnog proračuna ako ne želimo da nam cijene hrane, kao i inputa odu u nebo i da postanemo ovisni o uvozu.

Izvor:

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

Vlada Republike Hrvatske reagirala je u više navrata kako bi ublažila utjecaj poremećaja u lancima dobave hrane te je smanjila cijene PDV-a na hranu i poljoprivredne inpute i odobrila interventne pomoći sektoru poljoprivrede i ribarstva, no sudeći po cijenama hrane na policama, vidljivo je da neki trgovački lanci nisu pratili te Vladine mjere i nisu igrali fair play. Kako postupanje trgovačkih lanaca i u drugim slučajevima odudara od dobrih poslovnih politika, što je posebno vidljivo kod onih u stranom vlasništvu koji se u svojim matičnim državama ponašaju na jedan, a u Hrvatskoj na drugi način, s njima je potrebno provesti politički dijalog, a po potrebi i postrožiti Zakon o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi kako bi se odnosi u lancu opskrbe hranom doveli u ravnotežu. Situaciju dodatno otežava i slab interes naših poljoprivrednika za udruživanje, čime se smanjuje i njihova pregovaračka snaga ali i mogućnost boljeg pozicioniranja na tržištu. Primanja u poljoprivredi su među najnižima u odnosu na druga zanimanja, a posao poljoprivrednika je podcijenjen što je dodatna prepreka za mlade i nove poljoprivrednike da poljoprivredu odaberu kao svoj životni poziv. Potrebne su i aktivnosti kojima bismo osigurali pravedniju raspodjelu i učinkovitost usmjeravanja izravnih plaćanja prema malim i srednjim te mladim poljoprivrednicima (prema analizi Europske komisije objavljenoj u preporukama za Nacionalni strateški plan u okviru ZPP-a, 20% korisnika u Hrvatskoj prima 77% poticaja i posjeduje 75% zemljišta). Tu je i stalno prisutan problem raspolaganja i učinkovitosti u upravljanju državnim poljoprivrednim zemljištem, kao glavnog resursa za proizvodnju hrane, ali i nedovoljne dostupnosti savjetodavnih usluga, koje su zbog klimatskih promjena i razvoja novih tehnika i tehnologija u poljoprivredi, poljoprivrednicima vrlo važne.

Najmanje 50 % domaćih proizvoda

Prema informacijama koje dolaze od predstavnika drugih država članica i njihovih poljoprivrednika, moglo bi se zaključiti da svi imaju iste ili slične probleme baš kao i mi. No, nemamo svi iste startne pozicije jer su oni u starim državama članicama bili bolje pripremljeni za zajedničko tržište, financiranje iz EU fondova i ulaganja su im dostupna desetljećima što je pomoglo njihovim poljoprivrednicima da stanu na svoje noge i povećaju svoju produktivnost i konkurentnost. U supermarketima u Belgiji mogu se pronaći uglavnom domaći poljoprivredni proizvodi jer imaju jake proizvođačke organizacije koje su važan faktor u pregovorima s trgovačkim lancima koji ih uvažavaju, a takav je vid udruživanja pomogao poljoprivrednicima da imaju dovoljne količine proizvoda za tržište. Austrija je razvila regionalne marke kvalitete koje potrošaču sugeriraju da kada kupuje takav proizvod, kupuje domaće, a redovito se događa da dok imaju svojih proizvoda, ne uvoze i ne stavljaju na tržište proizvode iz drugih država. Njihova poljoprivredna komora je institucija koja je ravnopravan partner resornom ministarstvu u donošenju zakona i odluka. O organiziranosti francuskih poljoprivrednika gotovo da i ne treba govoriti jer nakon svakog njihovog prosvjeda, francusko Ministarstvo poljoprivrede nađe način kako

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

intervenirati i kroz potpore industriji otkupiti tržišne viškove. I Francuska i Austrija uz sve navedeno, propisale su kvalitetu osnovnih poljoprivrednih proizvoda pa na taj način eliminiraju veliki dio uvoza. Mađarska je političkim dijalogom isposlovala da u njihovim trgovačkim lancima bude na policama barem 50% domaćih proizvoda, a poljoprivredno zemljište može se prodati samo onima koji žive u krugu od 15 km što je važan instrument za bavljenje poljoprivredom i zadržavanje ljudi na selu. Jasno je da su države članice razvile neke svoje modele i mehanizme kojima unatoč europskoj Zajedničkoj poljoprivrednoj politici, dodatno podupiru svoju domaću poljoprivrednu proizvodnju i stabiliziraju je uslijed poremećaja na tržištu. Konkurentnost domaćih proizvoda nad onima koji stižu iz drugih država osiguravaju dobro osmišljenim zakonima i strogim kontrolama, ali i političkim dijalogom s otkupljivačima i trgovačkim lancima, različitim potporama industriji, neki tvrde i skrivenim potporama poljoprivrednicima, te propisivanjem kvalitete proizvoda čime daju prednost svom domaćem proizvodu, i sve dok ga imaju dovoljno, nema uvoza iz drugih država. Hrvatska poljoprivredna proizvodnja je samodostatna na razini skupina proizvoda kao što su uljarice i žitarice, a kod voća i povrća te proizvoda mesa i mlijeka uglavnom se bilježi deficit. Gledajući vanjskotrgovinsku bilancu, Hrvatska je trenutačno neto uvoznik poljoprivredno-prehrambenih proizvoda i suočena je s rastućom neravnotežom u poljoprivredno-prehrambenoj trgovinskoj razmjeni. Iako je vrijednost izvoza poljoprivredno-prehrambenih proizvoda kumulativno rasla, trgovinska bilanca za primarne proizvode, a posebice za prerađenu hranu i pića, kontinuirano se pogoršavala tijekom prošlog desetljeća.

Prema indeksu konkurentnosti, Republika Hrvatska spada u skupinu konkurentnih država u proizvodnji kukuruza, šećerne repe, suncokreta, soje, malina, višanja, lješnjaka, paprike i živih životinja, međutim niti jednom proizvodnjom ne svrstava se u skupinu vrlo konkurentnih država. Niska konkurentnost doprinosi osjetljivosti sektora na fluktuacije i na trend pada cijena što se izrazito nepovoljno odražava na male poljoprivrednike i proizvodnju usmjerava prema velikim poljoprivrednicima.

Osjetan porast poljoprivrednog BDP-a

Analiza hrvatskog poljoprivredno-prehrambenog sektora koju su izradili Svjetska banka i Ministarstvo poljoprivrede kao podlogu za izradu Strategije poljoprivrede do 2030. pokazala je da je u 2020. primarni sektor (uključujući ribarstvo i šumarstvo) u ukupnom BDP-u Republike Hrvatske činio 3,3% i zapošljavao je 6,2% radne snage, što je više od prosječnog udjela na razini Europske unije. Nakon pristupa Europskoj uniji poteškoće u prilagodbi novim gospodarskim okolnostima doprinijele su lošijim rezultatima poljoprivrednog sektora u odnosu na ostatak gospodarstva. U razdoblju od 2008. do 2017. bruto poljoprivredna proizvodnja u prosjeku je padala za 3,7% svake godine, dok je bruto dodana vrijednost poljoprivrednog sektora u prosjeku padala za 4,3% svake godine. Od 2018. poljoprivredna djelatnost Republike

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

Hrvatske bilježi oporavak te je za 2020. procijenjen rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od 7% i rast BDV-a od 12,4%.

pristupa Europskoj uniji poteškoće u prilagodbi novim gospodarskim okolnostima doprinijele su lošijim rezultatima poljoprivrednog sektora u odnosu na ostatak gospodarstva. U razdoblju od 2008. do 2017. bruto poljoprivredna proizvodnja u prosjeku je padala za 3,7% svake godine, dok je bruto dodana vrijednost poljoprivrednog sektora u prosjeku padala za 4,3% svake godine. Od 2018. poljoprivredna djelatnost Republike Hrvatske bilježi oporavak te je za 2020. procijenjen rast vrijednosti poljoprivredne proizvodnje od 7% i rast BDV a od 12,4%.

Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede iz prosinca 2021. godine pokazuje da je Hrvatska samodostatna u proizvodnji žitarica i uljarica, čijim izvozom ostvaruje suficit trgovinske razmjene.

Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede iz prosinca 2021. godine pokazuje da je Hrvatska samodostatna u proizvodnji žitarica i uljarica, čijim izvozom ostvaruje suficit trgovinske razmjene.

Izvor: Zeleno izvješće Ministarstva poljoprivrede, prosinac 2021.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Proizvodnjom ostalih poljoprivrednih proizvoda ne namiruju se potrebe domaće potrošnje (voće i povrće, šećerna repa, mlijeko, goveđe meso, svinjsko meso, peradsko meso, jaja) te je u tim sektorima ostvaren trgovinski deficit. Pokrivenost uvoza izvozom poljoprivredno-prehrambenih proizvoda u 2020. godini iznosila je 73,2%, što je bolji rezultat od onoga koji su ostvarili drugi sektori za 9,6 %. Najvažniji poljoprivredno-prehrambeni izvozni proizvodi u 2020. godini bili su kukuruz, soja, cigarete i pšenica, a u uvozu svinjsko meso, hrana za životinje, pekarski proizvodi i živa goveda za tov. Upravo ovaj podatak pokazuje sav apsurd hrvatske poljoprivrede – s jedne strane izvozimo pšenicu, a s druge strane uvozimo pekarske proizvode!

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, fizički obujam poljoprivredne bruto proizvodnje u 2021. u odnosu na 2020. smanjen je za 3,7%. Na pad poljoprivredne proizvodnje u 2021. u usporedbi s 2020. utjecao je pad biljne proizvodnje, i to za 6,6%. Proizvodnja većine proizvoda s većim udjelom u biljnoj proizvodnji pala je (kukuruz, za 7,8%, soja, za 14,7%, i grožđe, za 5,9%), dok je proizvodnja pšenice porasla, i to za 13,2%. Od proizvoda koji imaju znatniji udio u stočnoj proizvodnji, u 2021. u odnosu na 2020. proizvodnja svih proizvoda porasla je, osim proizvodnje kravljeg mlijeka, čija je proizvodnja pala, za 11,7%. U ukupnoj bruto proizvodnji u 2021. biljna proizvodnja sudjeluje sa 61,3%, a stočna proizvodnja s 38,7%.

Nedovoljno iskorišten potencijal

Hrvatski poljoprivrednici su uglavnom mali i karakterizira ih fragmentirana proizvodnja usmjerena na proizvode niske vrijednosti te pretežito sudjeluju u kratkim vrijednosnim lancima. Proizvodi neujednačene kvalitete i veći troškovi poslovanja dodatno slabe njihov pregovarački položaj te je za njegovo jačanje u odnosu na prerađivačku industriju, koja je vrlo koncentrirana (1,26% poduzeća stvara 62% ukupnih prihoda), nužno povećati razinu udruživanja poljoprivrednih proizvođača. Udruživanje poljoprivrednih proizvođača moglo bi potaknuti ulaganja u izgradnju kapaciteta za skladištenje i pakiranje proizvoda te razvoj distribucijskih kapaciteta za rashlađene proizvode. Tome svjedoči primjer Belgije ali i nama susjednih država Italije i Austrije, u kojima se poljoprivrednici bave proizvodnjom hrane, a proizvođačke organizacije ili zadruge poljoprivrednika preuzimaju na sebe logistiku u distribuciji proizvoda.

Poljoprivreda je ogledalo države i sela. Iako će se političari, stručnjaci, analitičari i poljoprivrednici složiti da hrvatska poljoprivreda ima ogromni potencijal, svi smo svjesni da on nije dobro iskorišten, a koliko je poljoprivreda uopće u fokusu donositelja odluka, govori i činjenica da smo novu Strategiju poljoprivrede čekali 20 godina.

Unatoč značajnim potporama iz Zajedničke poljoprivredne politike, koje poljoprivrednici država članica EU dobivaju, svi su složni da je to nedostatno i da se samo novcem ne mogu rješiti nagomilani problemi u poljoprivredi i ruralnom

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

prostoru koji je izložen depopulaciji i iseljavanju. Iako je trend napuštanja ruralnih područja prisutan u cijeloj Europskoj Uniji, alarmantni podatci Popisa stanovništva iz 2021. godine potvrđuju kako 195 naselja u Republici Hrvatskoj nema niti jednog stanovnika, dok je više od 700 hrvatskih sela na pragu potpunog izumiranja. Projekcije UN-a su rekle da će do kraja stoljeća hrvatska populacija pasti ispod 3 milijuna, a demografi upozoravaju da ako u svakom međupopisnom razdoblju izgubimo linearnom projekcijom 400 tisuća ljudi, to su nevjerojatni gubici. Depopulacija hrvatskih sela predstavlja ozbiljan problem za nacionalnu sigurnost ali i za budućnost poljoprivredne proizvodnje koje nema bez radne snage i bez generacijske obnove.

Republika Hrvatska članica je Europske Unije, naši poljoprivrednici imaju i koriste ista prava koja koriste i poljoprivrednici drugih država članica Unije. Nije dobro, a što se počesto događa u našem javnom prostoru, govoriti kako poljoprivrednici ne bi trebali ostvarivati ova prava jer podaci pokazuju da bi bez potpora, poljoprivredna proizvodnja bila u bitno lošijoj situaciji. U 2019. godini izravna plaćanja činila su 37,8% neto dodane vrijednosti koju su ostvarili hrvatski poljoprivrednici, što je 11,3% više od prosjeka EU. Visok udio izravnih plaćanja u dohotku bilježe sektori maslinarstva i mješovitih trajnih nasada, mješovitog stočarstva, mješovitog uzgoja usjeva i stoke, mljekarstva i vinarstva, hortikulture i žitarica te voćarstva. Riječ je o sektorima koji obuhvaćaju 76% hrvatske populacije i stvaraju više od 50% neto dodane vrijednosti svih hrvatskih poljoprivrednika. 70% poljoprivrednika obrađuje manje od 5 ha poljoprivrednog zemljišta, a nositelji su uglavnom starije životne dobi – njih čak 40% stariji su od 65 godina, dok im je dohodak visoko ovisan o izravnim plaćanjima.

Pet milijardi eura do 2027.

Do 2027. na raspolaganju hrvatskoj poljoprivredi stoje sredstva veća od pet milijardi eura. U Strategiji razvoja hrvatske poljoprivrede do 2030., kao i Nacionalnim strateškim planom u okviru Zajedničke poljoprivredne politike, postavljeni su ciljevi koji se odnose na povećanje produktivnosti i otpornosti poljoprivrede na klimatske promjene, jačanje konkurentnosti, poticanje inovacija u poljoprivrednoprehrambenom sektoru te obnovu ruralnih gospodarstava i unapređenje uvjeta života u ruralnim područjima. Sve to trebalo bi potaknuti poljoprivrednike na stvaranje proizvoda s dodanom vrijednošću i ruralna područja učiniti privlačnima za život za sadašnje, ali i za nove stanovnike sela. Potrebno je dodatno poticati korištenje novih tehnika i tehnologija u poljoprivrednoj proizvodnji, digitalizaciju poljoprivrede i generacijsku obnovu poljoprivrednih gospodarstava. Također, da bi ljudi ostali živjeti na selu, potrebno im je osigurati adekvatnu društvenu, socijalnu i komunlanu infrastrukturu i time stvoriti preduvjete da naša sela budu pametna. Nacionalna razvojna strategija RH do 2030. godine te nacionalni ciljevi istaknuti u Strategiji poljoprivrede do 2030. godine najavljuju u narednom razdoblju značajno

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

povećanje obujma poljoprivredne proizvodnje na 30 milijardi kuna do 2030. godine, i to povećanjem produktivnosti rada za 60%, udvostručenjem prosječnog dohotka poljoprivrednika, smanjenjem stope siromaštva u ruralnim područjima za 25%, rastom udjela prehrambene industrije u BDP-u za 20% i povećanjem udjela mladih poljoprivrednika na 20%. S tom namjerom planirano je povećanje obujma proizvodnje u govedarstvu, svinjogojstvu i kod trajnih nasada, planirana je izgradnja regionalnih skladišno distributivnih centara, povećanje udjela proizvođača u kratkim lancima opskrbe hranom, povećanje udjela proizvodnje energije iz obnovljivih izvora u poljoprivredi i zaposlenih u biogospodarstvu, dodatnih 25.000 ha pod navodnjavanjem, 40%-tno povećanje pristupa novoj infrastrukturi i temeljenim uslugama na ruralnim područjima, ali i dodatna ulaganja u razmjenu znanja i inovacija. Prilika je ovo i mogućnost ne samo za sektor poljoprivrede, već i za naša ruralna područja.

Izvor: Strategija poljoprivrede do 2030. godine Nacionalni strateški plan u okviru Zajedničke poljoprivredne politike, rađen je vodeći se ciljevima Strategije poljoprivrede do 2030. i njegove intervencije trebale bi ojačati konkurentnost i održivost hrvatskog poljoprivrednog sektora te doprinijeti proizvodnji veće količine visokokvalitetne hrane po konkurentnim cijenama, održivom upravljanju prirodnim resursima uz povećanje otpornosti na klimatske promjene te doprinijeti poboljšanju kvalitete života i povećanju zaposlenosti u ruralnim područjima. Složit ćemo se da su ciljevi ambiciozni ali nisu nedostižni. U njihovu realizaciju prema procjenama bit će potrebno uložiti 7,5 milijardi EUR-a za hrvatske poljoprivrednike,

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

ali i otkloniti mnogobrojne administrativne, tehničke i druge prepreke koje stoje na putu transformaciji hrvatske poljoprivrede i ostanku ljudi na hrvatskom selu.

Činitelji rasta kvalitete

Podaci jasno pokazuju da postoje prilike za rast koje se mogu ostvariti povećanjem količine i podizanjem kvalitete proizvoda, učinkovitijim povezivanjem primarne proizvodnje s prehrambeno-prerađivačkom industrijom i jačanjem pristupa tržištu, posebno u segmentima tržišta svježe hrane i visokokvalitetnih proizvoda. Povećanje produktivnosti i kvalitete u proizvodnji hrane može biti instrument za smanjivanje rizika od siromaštva i socijalne isključenosti na ruralnim područjima. Povećanje produktivnosti poljoprivredne proizvodnje podrazumijeva učinkovitiju upotrebu poljoprivrednog zemljišta i upravljanje njime, povećanje javnih i privatnih ulaganja u uvođenje suvremenih tehnoloških rješenja i bolje upravljanje prirodnim resursima kao što su poljoprivredno zemljište, vode i more. Hrvatska resurse za postizanje samodostatnosti u poljoprivrednoj proizvodnji ima, no pitanje je kako ih koristimo. Prema ocjeni Europske komisije koju je dala u preporukama za Nacionalni strateški plan u okviru ZPP-a, Hrvatska ima jedan od najvećih potencijala u EU-u za razvoj biogospodarstva, koji je neiskorišten i posljednjih godina čak pokazuje određene znakove smanjenja. U Hrvatskoj u odnosu na ostatak EU, manje se koriste pesticidi i antimikrobna sredstva, dok su površine pod ekološkom proizvodnjom u stalnom trendu rasta, a u Hrvatskoj nije dozvoljena sjetva GMO sjemena niti u pokusne svrhe.

Izvor: Eurostat [org_cropar_h1] i [org_cropar ]

Sve to moglo bi doprinijeti otvaranju zelenih održivih radnih mjesta, povećati prosječni dohodak poljoprivrednika, smanjiti stopu rizika od siromaštva u ruralnim područjima i povećati udio proizvodnje energije iz obnovljivih izvora. Uz to, na raspolaganju imamo zemljišne resurse, nismo ograničeni dostupnošću vode,

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

položajno smo blizu europskom tržištu, ali trebamo promijeniti način promišljanja o poljoprivredi.

Iako Hrvatska ima sve prirodne predispozicije za proizvodnju svih vrsta hrane, za kvalitetne poljoprivredne proizvode i proizvode dodane vrijednosti, kako za domaće tržište, tako i za turističku potrošnju i izvoz, samo prirodni potencijali nisu za to dovoljni. Hrvatskoj poljoprivredi potrebna je potpuna transformacija načina funkcioniranja kako bismo proizvodili proizvode s dodanom vrijednošću i prestali izvoziti sirovinu na kojoj druge države stvaraju dodanu vrijednost. Povećanje dodane vrijednosti sektora rezultirat će otvaranjem novih radnih mjesta u ruralnim područjima, povećanjem prihoda i diferencijacijom hrvatskih proizvoda. Poljoprivredno-prehrambeni sektor treba više proizvoda koji će biti prilagođeni specifičnim potrebama (npr. svježe proizvode), potrošačima (praktičnih proizvoda ili gastro delicija) i tržištu (kružno biogospodarstvo). Navedeni segmenti obuhvaćaju proizvode za koje potrošači smatraju da su više kvalitete te nerijetko ostvaruju više cijene, što će poljoprivredno-prehrambenom sektoru omogućiti odmak od proizvodnje niske vrijednosti. Treba osigurati preradbene kapacitete za primarne poljoprivredne proizvode, više ulagati u tehnologije proizvodnje, jačati logističke i skladišne kapacitete, prijenos znanja, poticati diversifikaciju proizvodnje i naravno prepoznavati potrebe tržišta i mogućnosti proizvođača.

PPotpora malih i srednjih proizvođača

Važno je preraspodijeliti potporu dohotku na male i srednje proizvođače, te mlade poljoprivrednike, kao i poticati pametni, otporni i diversificirani sektor poljoprivrede sa zajamčenom sigurnošću opskrbe hranom, većim ulaganjima u modernizaciju poljoprivrede kroz kombinaciju nepovratnih potpora i financijskih instrumenata. Dokument Europske komisije i Europske investicijske banke o financijskim potrebama poljoprivrede i poljoprivredno prehrambenog sektora u Hrvatskoj iz 2020. godine pokazuje kako je financijski jaz u hrvatskom poljoprivrednom sektoru između 820 milijuna EUR i 1,4 milijarde EUR i većim je dijelom vezan uz mlade poljoprivrednike, nedostatak financijske pismenosti poljoprivrednika, nepostojanja kreditne povijesti i računovodstvenih evidencija, a banke poljoprivredu ne smatraju privlačnim sektorom za ulaganja i vrlo često nemaju znanja o specifičnostima poslovanja poljoprivrednika.

Tu je i još uvijek neriješeno pitanje predfinanciranja oko kojeg nije postignut dogovor između nadležnih državnih tijela, a bez kojeg poljoprivrednici teško mogu ući u neke zahtjevnije projekte. Dodjela državnog poljoprivrednog zemljišta administrativno je spora, a kod dodjele se nedovoljno stavlja naglasak na samu proizvodnju i stvaranje dodane vrijednosti te kontrole gospodarskih programa poslovnih subjekata pa su nedavnim izmjenama i dopunama Zakona o poljoprivednom zemljištu stvoreni preduvjeti da se taj problem počne rješavati.

Niska konkurentnost čini sektor osjetljivim na fluktuacije

I dok EU izdvaja 2% BDP-a za inovacije i razvoj, mi izdvajamo svega 0,81%, stoga projekcija da ćemo do 2030. izdvajati 2,5% BDP-a budi nadu da ćemo povećati produktivnost poljoprivredne radne snage u Hrvatskoj. To ide ruku pod ruku s digitalizacijom i prijenosom znanja jer smo po digitalizaciji ruralnih područja na 20. mjestu u EU, a udio poljoprivrednika s visokim strukovnim obrazovanjem i dalje je za 52% ispod prosjeka EU. Jedan savjetodavac u Hrvatskoj dolazi na 585 gospodarstava što je nedovoljno pa savjetodavnu službu treba kapacitirati i ulagati u znanja i vještine savjetnika, a osim javne, potrebno je financirati i privatnu savjetodavnu službu. Propisivanjm jasnih, preciznijih i obveznih pravila za standardizaciju kvalitete hrane koja se nudi na hrvatskom tržištu te jačanjem kontrole i monitoringa hrane, osigurala bi se dostupnost kvalitetne i zdravstveno ispravne hrane za građane i zaustavila nelojalna konkurencija prema hrvatskim proizvođačima.

Nužna izbirljivost ulaganja u projekte

Danas poljoprivreda i prehrambena industrija zajedno čine 6% ukupnog BDP-a Hrvatske. Procjena koja je iznijela Svjetska banka u dokumentu „Stanje sektora i analiza javnih izdataka za poljoprivredu i ruralni razvoj“ jest da 1 milijun kuna uloženih u ruralni razvoj utječe na otvaranje 9,39 radnih mjesta dok ulaganje 1 milijun kuna u izravna plaćanja donosi 5,9 novih radnih mjesta. To znači da moramo strateški promišljati u koje ćemo projekte ulagati kako bi dobili dodanu vrijednost iz tih ulaganja, oživjeli hrvatska sela, zadržali postojeće i privukli nove stanovnike sela te u poljoprivrednoj proizvodnji postigli produktivnost i konkurentnost. Prema izračunu Svjetske banke, proizvodnja primarnih poljoprivrednih proizvoda u iznosu od 1 milijun US dolara dovodi do procijenjenog porasta ukupnog gospodarskog rezultata od 1,65 milijuna US dolara (u 2014.). Kad se u obzir uzmu ukupni učinci (uključujući učinke krajnje potrošnje), 1 milijun US dolara poljoprivredne proizvodnje dovodi do porasta od 5,19 milijuna US dolara ukupnog gospodarskog rezultata. Stoga je povećanje poljoprivredne produktivnosti ključno za rast sektora i uspješnu transformaciju šireg poljoprivredno-prehrambenog sustava.

Paralelno, moramo rješavati izazove s kojima se zbog pojave pandemije bolesti COVID-19, Ukrajinske krize, geopolitičkih kretanja, sigurnosti opskrbe hranom, trenda rasta cijena inputa u poljoprivrednoj proizvodnji, ali i tranzicije prema održivoj poljoprivredi, danas susreće hrvatska i europska poljoprivreda. Ove je izazove potrebno rješavati kroz dijalog i argumentiranu raspravu, utemeljenu na konkretnom stanju i potrebama poljoprivrednog sektora i učinkovito ih smjestiti u raspoložive financijske okvire. Bilo bi loše da naš odgovor na ovu krizu bude povećani uvoz poljoprivrednih proizvoda i mineralnih gnojiva te drugih inputa iz trećih zemalja, umjesto okretanje vlastitoj samodostatnosti.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Održivost poljoprivredne proizvodnje ugrađena je u temelje europske poljoprivrede. Okolišni i zahtjevi sigurnosti hrane u Europi su postali konstanta, a njihovo stalno postrožavanje sa sobom donosi povećanje troškova proizvodnje, te dovodi u pitanje opstojnost pojedinih grana poljoprivredne proizvodnje u Europi, što s pravom izaziva zabrinutost naših poljoprivrednika, a u nekim državama i prosvjede, jer mjere koje se donose, dugoročno dovode u pitanje nastavak poljoprivredne proizvodnje i egzistenciju poljoprivrednika i njihovih obitelji. Stoga je potrebno prilagoditi novu Zajedničku poljoprivrednu politiku novonastalim okolnostima i geopolitičkim izazovima kao i preispitati trgovinske ugovore koje EU ima s trećim zemljama, a koji u neravnopravan položaj dovode europske, pa time i hrvatske poljoprivrednike. Bilo bi dobro reagirati danas, kako se ne bi trebali brinuti što ćemo jesti sutra. Vjerujem da smo svi svjesni trenutka u kojem se nalazimo i potrebe brzog i učinkovitog odgovora u sektoru poljoprivrede i proizvodnje hrane.

Poljoprivrednici za nas osim što proizvode hranu, žive i rade na ruralnim područjima i osiguravaju opstanak tih područja, sprečavaju njegovu depopulaciju, čuvaju biološku raznolikost, ali i naš identitet kao naroda, pa je tu njihovu multifunkcionalnu ulogu potrebno prepoznati i vrednovati.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

DUGOROČNI STRATEŠKI CILJ

Udruživanje – jedina razvojna šansa

To bi trebao biti strateški cilj

Piše: Zvjezdana Blažić1

Jačanje horizontalne i vertikalne integracije između poljoprivrednih proizvođača te između poljoprivrede i prehrambeno prerađivačke industrije jedna je od najznačajnijih pretpostavki da Hrvatska poveća poljoprivrednu proizvodnju, vrijednost poljoprivredne proizvodnje, dohodak poljoprivrednih proizvođača. Od proizvođača osnovnih sirovina treba postati zemlja koja proizvodi proizvode veće dodane vrijednosti kao što su voće i povrće, meso, maslinovo ulje, vino i prerađeni poljoprivredni proizvodi, a prehrambena industrija treba imati sirovinsku bazu u domaćoj proizvodnji.

Udruživanje poljoprivrednika trebao bi biti strateški cilj hrvatske poljoprivredne politike budući da povezivanje proizvođača, poglavito malih gospodarstava, koja svojim količinama i tehnologijom proizvodnje nisu konkurentna na tržištu, predstavlja razuman i racionalan pristup rješavanju problematike održivosti poljoprivredne proizvodnje i ravnopravnijeg nastupa na tržištu.

Više od 85% malih poljoprivrednika

Hrvatska ima nešto više od 170.000 poljoprivrednih gospodarstva od kojih su preko 85% mala gospodarstva po vrijednosti svoje proizvodnje. Uglavnom su to mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva koja djeluju neovisno jedni od drugih. Nasuprot tome, daleko je veća koncentracija i među prerađivačima i među trgovcima. Ova asimetrija pregovaračkih pozicija otežava poljoprivrednicima obranu njihovih interesa u pregovorima s drugim sudionicima u opskrbnom lancu.

Najveći broj čak 140.000 otpada na obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG), a od 2019. uveden je i novi oblik organiziranja poljoprivrednika, samoopskrbna poljoprivredna gospodarstva kojih je gotovo 23.000. Registrirano je i 2416

1 Autorica je savjetnica u području poljoprivrede i prerađivačke industrije.

59 broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

obrta, 3285 trgovačkih društava, 359 zadruga te 219 ostalih. Za samoopskrbna poljoprivredna gospodarstva je karakteristično da svoju djelatnost obavljaju za zadovoljenje potreba svoje obitelji, a svoje proizvode ne plasiraju na tržište. Promatrajući od 2007. godine Hrvatska bilježi stalni pad broja poljoprivrednih gospodarstava. Prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva povećala se sa 5,6 ha na 11, 6 ha, dok je ukupna poljoprivredna površina povećana s 1,21 milijuna ha u 2005. na 1,55 milijuna ha u 2016. (najviše vidljivo u površinama trajnih travnjaka). Mala i srednja poljoprivredna gospodarstva u Hrvatskoj su pod velikim pritiskom prilagodbe promjenama, koje nam je u prvom redu donijelo otvoreno EU tržište, na kojem postoji velika konkurencija proizvođača svih vrsta proizvoda koji pod vrlo povoljnim uvjetima dolaze i na naše tržište. Velika poljoprivredna gospodarstva su se ipak lakše prilagodila ovim novim uvjetima. Standardni ekonomski rezultati naših poljoprivrednih proizvođača, od pristupanja u EU značajno je pao za sve vrste poljoprivrednih gospodarstava od 2 do 50 ha, proizvodnja je ostala konstantna za poljoprivredna gospodarstva s manje od 2 ha te se znatno povećala za gospodarstva veća od 50 ha. Broj poljoprivrednih gospodarstava s ekonomskom veličinom do 100.000 eura, također je značajno smanjen iako je taj pad bio značajno manji za srednje velika poljoprivredna gospodarstva veličine između 25.000 i 100.000 EUR, pokazuju podaci iz Strateškog plana zajedničke poljoprivredne politike za Republiku Hrvatsku od 2023. do 2027. godine.

Na temelju podataka o prosječnoj veličini i strukturi gospodarstava prema razredima korištenja poljoprivrednih površina i razredima ekonomske veličine jasno je da su poljoprivredna gospodarstva relativno mala, što onda doprinosi znatno manjoj konkurentnosti na tržištu.

Produktivnost na 30% prosjeka EU-a

Hrvatski poljoprivredni sektor zaostaje u konkurentnosti i produktivnosti. Produktivnost rada hrvatske poljoprivrede iznosi 30,5 posto prosjeka EU-a i iznosi samo 6.107 EUR/AWU*. U 2019 godini je Hrvatska bila na dnu EU čiji je prosjek 20.120 EUR/ AWU. Njemačka ima produktivnost radne snage u poljoprivredi od 44.489 EUR/ AWU, a Nizozemska čak 71.235 EUR/AWU. Radi pojašnjenja * mjerna jedinica AWU (annual work unit je godišnja je radna jedinica – sati rada po osobi godišnje). Poznati oblici udruživanja na našim prostorima nekada su bile zadruge. Danas, kako možemo vidjeti iz strukture hrvatskih poljoprivrednih gospodarstva, zadruga čine samo 0,2 posto svih PG. Najpoznatije su zadruge u sektoru vinogradarstva u Dalmaciji i na dalmatinskim otocima koje imaju dugu tradiciju ali je zadrugarstvo prisutno i u Slavoniji, naročito Osječko baranjskoj i Vukovarsko srijemskoj županiji. Zadrugarstvo se na hrvatskim prostorima počelo razvijati pod utjecajem zadružne prakse, koja je dolazila iz Europe. Naročito početkom 20. stoljeća zadrugarstvo je postalo veoma snažan gospodarski sustav. U tom vremenu na području današnje Hrvatske djelovalo je više od 1500 zadruga s oko 250.000 zadrugara.

Udruživanje – jedina razvojna šansa

Zadrugarstvo je u prošlom stoljeću imalo velikih oscilacija, a nakon hrvatskog osamostaljenja zadružno zakonodavstvo je često mijenjano i nije na adekvatan način riješeno pitanje funkcioniranja poljoprivrednih zadruga. Zadruga se formalno definira kao specifičan gospodarski subjekt, koji se zasniva na međunarodnim zadružnim načelima (dobrovoljnom i otvorenom članstvu, demokratskom nadzoru članstva i dr.), ali se ta načela podrobnije i jasnije ne razrađuju pa je i njihova primjena u praksi izostala.

Takvo je zakonodavstvo utjecalo na kontinuirano slabljenje ekonomske moći poljoprivrednih zadruga. Podaci Hrvatskog saveza zadruga pokazuju da smo 2009 godine imali 679 poljoprivrednih zadruga, a krajem 2021 godine samo 359 (prema podacima APPRRR). Sve je to utjecalo na smanjenje poljoprivredne proizvodnje, na sporiji razvoj ruralnog područja, a time i na procesa depopulacije svih ruralnih područja.

Veća moć pregovaranja

Na nivou Europske unije prepoznata je već davno potreba za udruživanjem poljoprivrednih proizvođača i njihovo jačanje kako bi dobili veću moć pregovaranja na tržištu prodaje, ali i na tržištu nabave poljoprivrednih inputa te učinkovitiju proizvodnju, kroz bolji pristup tehničkom znanju, te mehanizmima upravljanja rizicima. Europska unije je u sustavu reguliranja organizacije tržišta poljoprivrednih proizvoda razvila jedinstveno zakonodavstvo o proizvođačkim organizacijama ( dalje PO) koje mogu imati različite pravne oblike od trgovačkih društva, zadruga, udruga ali je bitno da su njihovi članovi poljoprivredni proizvođači i da oni kontroliraju poslovanje tih PO. Cilj PO je organizacije proizvođača koji svojim udruženim djelovanjem mogu igrati korisnu ulogu u koncentriranju ponude, u poboljšanju marketinga, planiranju i prilagodbi proizvodnje potražnji, optimiziranju troškova proizvodnje i stabilizaciji proizvođačkih cijena, provođenju istraživanja, promicanju najbolje prakse i pružanju tehničke pomoći, upravljanju nusproizvodima i alate za upravljanje rizicima dostupni svojim članovima, čime doprinose jačanju položaja proizvođača u prehrambenom lancu.

EU priznaje posebnu ulogu koju imaju PO, kao rezultat toga mogu zatražiti priznanje od zemlje članice EU u kojoj imaju sjedište. Da bi PO bila priznata mora proći složenu proceduru priznanja od strane ministarstva poljoprivrede. Nakon formalnog priznanja PO ostvaruje mogućnost financiranja svojih djelatnosti iz EU sredstava, odnosno fonda za ruralni razvoj koji je mogao iznositi i do 100.000 eura godišnje za funkcioniranje same PO. Značajno je da priznate proizvođačke organizacije također mogu imati koristi od određenih odstupanja od pravila tržišnog natjecanja EU-a (mogućnost dogovora oko cijena i zaključenja posebne vrste ugovora sa svojim kupcima).

Kada se analizira samo struktura lanca vrijednosti u poljoprivrednim proizvodima možemo lako zaključiti zašto je nužno udruživanje poljoprivrednih proizvođača. Na

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

razini EU ima oko 11 milijuna poljoprivrednih proizvođača, dok na tržištu otkupa poljoprivrednih proizvoda dominira nekolicina velikih prehrambenih industrija koje generiraju 90% prometa. Također nekolicina velikih trgovačkih multinacionalnih lanca dominira na tržištu maloprodaje na kojem se nalazi gotovo 500 milijuna potrošača. Horizontalna suradnja može pomoći da se uravnoteži takva snažna asimetrija moći između sudionika na tržištu.

Udruživanje u proizvođačke organizacije jamči postizanje ekonomski isplative proizvodnje pojedinog proizvođača, čemu u prilog ide i veliki broj primjera uspješnog poslovanja proizvođačkih organizacija u Europskoj uniji.

U EU 3.400 proizvođačkih organizacija

U EU postoji oko 3.400 priznatih proizvođačkih organizacija. Samo tri države članice nemaju nijednu priznatu PO (Estonija, Litva, Luksemburg). U udruživanju u PO prednjače najjače europske poljoprivredne zemlje Francuska i Njemačka. Francuska ima 721 priznatu proizvođačku organizaciju, a Njemačka 683, slijede Španjolska (679), Italija (577), Poljska (239), Grčka (224) i Portugal (119). Ostalih 67 PO su raspodijeljen među 17 država članica. Proizvođačke organizacije u EU dominiraju uglavnom u tri sektora: voće i povrće, mlijeko i mliječni proizvodi i ostali sektori. Voće i povrće ima najviše priznatih proizvođačkih organizacija. U uvjetima tako velike potpore udruživanju u EU i te PO su relativno male. U 2017. u sektoru voća i povrća samo je 6% (107 od 1659) svih priznatih proizvođačkih organizacija imalo promet veći od 50 milijuna eura, dok je 7% imalo promet manji od 500 tisuća eura. Poduzeća s prometom do 50 milijuna eura smatraju se malim i srednjim (SME), a ona s prometom do 2 milijuna eura mikro poduzećima. Većina priznatih proizvođačkih tvrtki nisu veće od malih i srednjih poduzeća, a mnoge se čak ne bi kvalificirale ni kao mala poduzeća. Ali u Italiji 10 PO i Francuskoj 9 PO prijavilo je promet veći od 100 milijuna eura godišnje. Interesantno je da je udio proizvođača u najuspješnijim proizvodnim područjima koji su članovi priznatih proizvođačkih organizacija puno veći od odgovarajućih nacionalnih prosjeka. Primjerice, u Francuskoj 90% proizvođača rajčice u Bretanji članovi su priznatih proizvođačkih organizacija, a 75% proizvođača jabuka na jugozapadu Francuske su članovi PO, dok je nacionalni prosjek za sektor voća i povrća 50%. U Poljskoj 40% proizvođača jabuka u Sandomierzu i GrojeckoWareckomsu članovi priznatih proizvođačkih organizacija, dok je nacionalni prosjek manji od 15%. Koncentracija opskrbe preko priznatih PO veća je u vrhunskim proizvodnim područjima nego drugdje.

Poznate su PO u Italiji posebice u Južnom Tirolu regiji koja je najpoznatija po proizvodnji jabuka u kojoj se proizvede 15% ukupne proizvodnje jabuka u EU. Milijun tona jabuka proizvede 8.000 obiteljskih gospodarstava na 19.000 hektara voćnjaka. U svijetu su postali prepoznatljivi po gustoj mreži proizvođačkih klastera u kojima se sve temelji na međusobnom povjerenju, razmjeni informacija, podjeli

Udruživanje – jedina razvojna šansa

znanja. Povezivanje voćara tijekom vremena ovdje je dovedeno do savršenstva i funkcionira na platformi LINSA mreži koja održava poljoprivredu, uključuje proizvođače, zadruge i udruge, provodi istraživanja, pruža savjetodavne usluge, odnosno u koju su uključene sve zainteresirane strane. „Jabučne“ zadruge danas čine oko 95% svih proizvođača ove provincije. U njima se odluke donose prema jasnom načelu, jedan član, jedan glas, bez obzira je li riječ o vlasniku manjeg ili većeg voćnjaka. Uzgajivače predstavljaju dvije marketinške zadruge VI.P i VOG koje pakiraju i prodaju oko 98% tirolskih jabuka. U njima se donose ključne odluke od toga koje će se sorte jabuka uzgajati, na kojoj podlozi –do toga kako će se ponašati u slučaju opasnosti od vremenskih nepogoda poput tuče, pa sve do podjele i korištenja strojeva i mehanizacije kako bi se smanjili troškovi proizvodnje.

Sporost udruživanja

U Hrvatskoj udruživanje ide jako sporo. Otpor udruživanju je snažno prisutan, a mogli bi reći da je iracionalan. Naši proizvođači često putuju u inozemstvo na studijska putovanja i puni su pohvala dobroj organizaciji poljoprivrednika na području Italije, Austrije ili Bavarske u kojima su proizvođači uglavnom udruženi i takvi izlaze na tržište. Ali doma se ne želi slijediti takva praksa. Službeni podaci pokazuju da je u Hrvatskoj, krajem 2021. godine, djelovale 22 priznate proizvođačke organizacije iz 9 sektora proizvodnje koje okupljaju tek oko 700 članova što je 0,4% od ukupnog broj PG. Priznate proizvođačke organizacije djeluju u 10 županija smještenih u kontinentalnoj Hrvatskoj. One prednjači u sektoru voća i povrća u kojem su trenutno priznate četiri PO, a i u proizvodnji krumpira također djeluju četiri priznate proizvođačke organizacije. Zatim slijede sektori žitarica, mlijeka i mliječnih proizvoda te govedine i teletine koji su zastupljeni s po tri proizvođačke organizacije po sektoru. Ima PO i u sektoru vina, proizvodnji svinjetine i piletine.

U tijeku je postupak priznavanja još nekih PO; proizvođačke organizacije u sektoru vina, koja okuplja proizvođače s područja tri dalmatinske županije: Dubrovačkoneretvanske, Splitsko-dalmatinske i Zadarske županije, te je u visokoj fazi pripreme još jedna PO u sektoru voća i povrća.

Samo je nekoliko PO u Hrvatskoj, kvalitetno tržišno orijentirano i to naročito u sektoru voće i povrća. Posebno se izdvaja PO Jabuka HR koja je respektabilni faktor na tržištu Hrvatske te koristi sve instrumente koji su kroz zakonodavstvo EU-a i nacionalne programe dostupni. Proizvodi njenih članova su certificirane i sustavom Dokazana kvaliteta Hrvatska te se kao rijetki proizvodi mogu naći na našem tržištu označeni naljepnicom „Dokazana kvaliteta“.

S ciljem snažnijeg poticanja udruživanja Vlada RH je na sjednici 10. lipnja 2020. usvojila Nacionalnu strategiju za održive operativne programe proizvođačkih

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

organizacija u sektoru voća i povrća za razdoblje 2021. – 2023. Riječ je o trogodišnjem programu čiji se ciljevi postižu provedbom odobrenih operativnih programa priznatih proizvođačkih organizacija, a ciljevi se postižu uspješnom provedbom mjera, a mjere uspješnom provedbom prihvatljivih aktivnosti. Uspješnost provedbe operativnih programa i Nacionalne strategije mjeri se indikatorima, a provedba programa sufinancira se sredstvima iz Europskog fonda za jamstva u poljoprivredi te sredstvima Državnog proračuna Republike Hrvatske. Takav operativni program ima za sada samo PO jabuka HR.

Temeljem Operativnog programa jačanja tržišnog kapaciteta sektora voća i povrća za razdoblje od 2021. do 2026. te sredstava iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti Ministarstvo poljoprivrede objavilo je ove godine javni poziv za izgradnju objekata logističko-distributivnih centara za voće i povrće. Ministarstvo poljoprivrede je iskazalo jasno strateško opredjeljenje (što je sukladno zahtjevima EK) da se ponudu malih poljoprivrednih gospodarstava kroz organizacije proizvođača mora objediniti te poticati udruživanja, suradnje te razmjene iskustava i znanja te unaprijediti položaj poljoprivrednika u sektoru voća i povrća.

Potpore najkvalitetnijim proizvođačima

Na javni poziv mogu se javiti samo PO organizacije koje su priznate u sektoru voća i povrća, gospodarski subjekti i jedinice područne (regionalne) i/ili lokalne samouprave.

Proizvođačke organizacije mogu se samostalno javiti na natječaj, a mogu i u suradnji s drugim gospodarskim subjektima pa i s jedinicama lokalne samouprave (uglavnom Županije).

Ozbiljnost namjere poticanja daljnjeg udruživanja i davanja stvarne potpore proizvođačkim organizacijama ministarstvo poljoprivrede će najbolje iskazati provođenjem ovog natječaja dajući prednost, prioritet i svu administrativnu podršku baš proizvođačkim organizacijama i pravim tržišnim proizvođačima koji su svoje poduzetničke ideje i poslovanje prilagodili zahtjevima tržišta i koji posluju na tržišnim osnovama.

Do sada se ulaganja u hladnjače i distributivne centra i druge logističke kapacitete u vlasništvu države ili JLS nije pokazalo rentabilnim te su uglavnom takvi centri više služili uvoznim tvrtkama nego domaćim proizvođačima. U slučaju PO oni će najbolje znati štiti svoje interese na tržištu, a da im za to nije potrebno upravljanje poduzeća koja su u državnom vlasništvu. (Negativni primjer imamo u regionalnim veletržnicama kojima upravljaju i dalje JLS a koje već niz godina posluju sa gubitkom)

Tako da na ovom natječaju moramo tražiti punu konkretnu i prioritetnu potporu PO kao nosiocima izgradnje logističkih centara za voće i povrća. A to će svakako biti ohrabrenje i drugim proizvođačima da se udruže i tako osiguraju svoj snažniji položaj na tržištu te stabilnost svog poslovanja, a time i poduzetničkog dohotka.

PRILIKE PREHRAMBENOG SEKTORA ZA INVESTICIJE U INOZEMSTVU I HRVATSKOJ

U potrazi za financijskim i strateškim partnerima

Zanimanje domaćih i međunarodnih investitora za ulaganja u hrvatski prehrambeni sektor u porastu je i posebno je potaknuto trenutačnim makroekonomskim okružjem koje obilježava rast potražnje za kvalitetnim prehrambenim proizvodima ali i potreba za povećanjem samodostatnosti gospodarstava na nivou Europske unije uslijed otežanih globalnih lanaca nabave i inflatornih pritisaka na većinu roba.

Pitanje samodostatnosti u poljoprivrednoj proizvodnji i prehrambenoj industriji prvenstveno ovisi o dostupnim resursima i održivosti lanca nabave. Hrvatske prehrambene tvrtke usmjerene su prvenstveno na opskrbu domaćeg tržišta što je ujedno i uputno da se prvo namiri domaća potražnja iz domaće proizvodnje u mjeri u kojoj je to ekonomski opravdano i isplativo. S obzirom na to da je hrvatsko tržište relativno malo, nije realno očekivati da će tvrtke ograničiti svoje poslovanje samo na hrvatsko tržište. Mnoge domaće tvrtke traže prilike za prekogranična ulaganja kako bi tim investicijama unaprijedila svoja poslovanja kroz širenje asortimana roba i proizvodnih kapaciteta čime bi postigle veće sinergije, smanjile troškove proizvodnje kroz ekonomije obujma i podigle konkurentnost svog poslovanja.

65 broj 3-4 :: studeni 2022.

Piše: Vedrana Jelušić Kašić1

1 Aurorica je članica Uprave Privredne banke Zagreb

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Pozitivna iskustva s prekograničnim ulaganjima

Nekoliko hrvatskih tvrtki iz prehrambenog sektora već je dokazalo svoju sposobnost investiranja izvan Hrvatske. Uglavnom su to bile veće tvrtke s jakim bilancama i višom kvalitetom upravljanja potrebnim za prekogranična ulaganja koja su po svojoj prirodi kompleksnija od ulaganja na domaćem tržištu s nešto drukčijim zakonodavnim okvirima i navikama potrošača. Uspješnost prekograničnih investicija ovisi prvenstveno o poznavanju tržišta, sinergijama koje investicije donose osnovnom poslovanju investitora i posebice, učinkovitoj integraciji međusobnog poslovanja i kvaliteti menadžmenta. I naše tvrtke bile su najuspješnije u inozemnim ulaganjima upravo na onim tržištima koja su najbolje poznavali, a to se uglavnom odnosilo na preuzimanja tvrtki ili direktna ulaganja u susjednim zemljama. Jedna od najvećih prekogranična investicija hrvatske prehrambene tvrtke bilo je preuzimanje slovenskog vodećeg proizvođača hrane i pića Droga Kolinske od strane Atlantic Grupe prije dvanaest godina u iznosu preko 240 milijuna eura.

Atlantic Grupa, prije same akvizicije, već je dobro poznavala i Drogu Kolinsku i slovensko tržište jer je poslovala tamo kroz svoju podružnicu u Ljubljani još od 2003. Uključivanjem Droge Kolinske u svoje poslovanje, Atlantic Grupa postala je jedna od najvećih prehrambenih kompanija u jugoistočnoj Europi, obogativši svoje poslovanje snažnim vlastitim brendovima i proizvodnim pogonima Argete, Barcaffe-a, Grand Kafe i Štarka i time dodatno ojačala svoju distribucijsku platformu. Nekoliko godina kasnije Podravka je investirala u slovenskog proizvođača Žito te je tom investicijom unaprijedila svoju tržišnu poziciju zauzevši vodeće mjesto u nekoliko dodatnih kategorija proizvoda. Podravka je također ovom akvizicijom odabrala tržište koje dobro poznaje i tvrtku sa znatnim sinergijskom potencijalom posebno vezano za asortiman proizvoda s prepoznatljivim vlastitim brendovima poput krovnog brenda Žito za brašno i pekarske proizvode, Zlato polje za rižu, tjesteninu i mlinarske proizvode, Maestro za prehrambene monozačine koji su ujedno imali i slične kanale prodaje, distribucije i logistike.

Korporativne obveznice na Zagrebačkoj burzi

Agrokor, sadašnja Fortenova Grupa, također je imala više prekograničnih uspješnih preuzimanja na susjednim tržištima u sektoru sladoleda i smrznutih proizvoda, proizvodnji vode, primarnoj poljoprivredi kao i ulaganjima u širenje maloprodajne mreže u Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Varaždinska Vindija Grupa također je investirala na susjedna tržišta te danas upravlja sa šest poduzeća u zemljama regije, uključujući poduzeća u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Sjevernoj Makedoniji, gdje tvrtka ima svoje tvornice, komercijalne poslovnice i maloprodajne trgovine.

U potrazi za financijskim i strateškim partnerima

Hrvatska Agro Invest Grupa sa značajnim poslovanjem u ratarstvu, stočarstvu, ribnjačarstvu i voćarstvu na ukupnoj obradivoj površini iznad 22,000 ha posebno se ističe, uz ulaganja u hrvatsku primarnu poljoprivredu i prehrambeni sektor, i ulaganjima u Bosnu i Hercegovinu. Ove godine Agro Invest Grupa izdala je korporativne obveznice na Zagrebačkoj burzi sa ciljem korištenja prikupljenih sredstava za investicije u navodnjavanje, podizanje novih nasada lješnjaka, ribnjačarstvo te pametnu tehnologiju i zelenu tranziciju, od čega ponajprije u obnovljive izvore.

Za očekivati je da će naše vodeće tvrtke u prehrambenom sektoru reagirati na moguće buduće prilike preuzimanja tržišnih lidera na europskim tržištima u segmentima koji su komplementaran njihovom poslovanju. Vjerojatno će se prehrambene tvrtke, u koje su investirali kapitalni fondovi unazad tri do pet godina, ponuditi strateškim investitorima jer su fondovi prvenstveno financijski investitori s relativno ograničenim vremenskim horizontom svojih ulaganja u usporedi sa strateškim investitorima koji akvizicije i ulaganja promatraju kroz puno dulji i više strateški vremenski horizont.

Nacionalna i europska podrška ulaganjima

Okruženje hrvatskog prehrambenog sektora je izuzetno kompleksno, i na lokalnoj i na međunarodnoj razini. Porast cijena inputa, prvenstveno plina koji ujedno predstavlja najveći trošak u proizvodnji umjetnih gnojiva, direktno je utjecao i na porast cijene poljoprivrednih proizvoda uz popratne izazove vezane uz poremećene lance nabave uslijed COVID-19 i ruske invazije na Ukrajinu.

Hrvatska poljoprivreda ima važan utjecaj na naše cjelokupno gospodarstvo kroz direktan doprinos BDP-u od 3% i jer zapošljava oko 3,5% ukupne radne snage prema posljednjim dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku. Udio prehrambenog sektora, koji osim poljoprivrede i ribarstva uključuje i proizvodnju hrane i pića, te duhanskih proizvoda, prema posljednjim raspoloživim podacima iznosio je 5,8% BDP-a s udjelom zaposlenosti od oko 7%. Međutim, ukupan utjecaj je još veći. Prema procjeni Svjetske banke koja uzima u obzir i efekte potrošnje individualnih potrošača, doprinos poljoprivredno-prehrambene industrije doseže i do 15% hrvatskog BDP-a.

Dok je COVID-19 uzrokovao povećanje nesigurnosti vezano za sektor hrane na svjetskoj i hrvatskoj razini, hrvatska je poljoprivredna industrija u prvoj 2020. godini ostvarila dobre rezultate koji su se nastavili i u 2021. Prema procjeni Državnog zavoda za statistiku vrijednost poljoprivredne proizvodnje u 2021. porasla je za 13,3% te je iznosila 20,688 milijuna kuna.

Dobri vremenski uvjeti kao i sama priprema poljoprivredne proizvodnje ojačali su prinose usjeva, dok su bespovratna sredstva iz Programa Europske unije za ruralni razvoj (PRR) potpomogla razvoj hrvatske poljoprivrede, pri čemu su ulaganja doprinijela većem obujmu proizvodnje i poboljšanoj produktivnosti.

broj 3-4 :: studeni 2022.

ili strateškim investitorima.

grupaciju od međunarodnog financijskog CVC fonda u čijem je vlasništvu pivovara.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

očekivati da će još nekoliko privatnih tvrtki iz prehrambenog sektora,

os)

Prehrambena ind., % ukupno (desna

0.0 2.0 4.0 6.0 8.0 10.0 12.0 14.0 16.0 18.0 Obveze

186 187 188 189 190 0.0 2.0 4.0 6.0 8.0 10.0 12.0 14.0 16.0 18.0 0 200 400 600 800 1,000 1,200 1,400 1,600

Imovina Obveze

Prema podatcima HNB, u razdoblju od 1993-1H2022, ukupne izravne investicije u inozemstvo hrvatskih poduzetnika, u sektor prehrambene industrije, iznosile su oko 888 mn eura odnosno 16,2% svih hrvatskih izravnih investicija u inozemstvo. Istovremeno, inozemni su ulagatelji u hrvatsku prehrambenu industriju uložili oko 1,4 milijarde eura odnosno oko 3,5% ukupnih stranih izravnih ulaganja.

Od ulaska Republike Hrvatske u EU zabilježen je snažan rast neto izravnih ulagatelja u hrvatsku prehrambenu industriju, nakon perioda obilježenog globalnom u kojem periodu je zabilježen neto odljev izravnih inozemnih ulaganja (vidi izravne investicije hrvatskih poduzetnika prema inozemstvu, u sektor kontinuirano jačaju, a posebice zadnjih desetak godina (vidi slika desno).

Hrvatska već sad ima brojne prednosti zahvaljujući dostupnosti poljoprivrednog zemljišta i vode, optimalnih klimatskih uvjeta i same kvalitete tla kao i svojoj geografskoj blizini tržištima EU-a.

Republike Hrvatske u EU zabilježen je snažan rast neto izravnih investicija inozemnih prehrambenu industriju, nakon perioda obilježenog globalnom financijskom krizom, zabilježen neto odljev izravnih inozemnih ulaganja (vidi slika lijevo). Međutim, hrvatskih poduzetnika prema inozemstvu, u sektor prehrambene industrije, a posebice zadnjih desetak godina (vidi slika desno)

potrazi za financijskim i strateškim partnerima

Rascjepkanost zemljišta

Međutim, hrvatski model poljoprivrede potrebno je dodatno unaprijediti kako bi se poboljšala produktivnost, konkurentnost i održivost jer tek tad država može povećati razinu samodostatnosti i smanjiti ovisnost o uvozu. Poljoprivredna zemljišta u Hrvatskoj su još uvijek jako fragmentirana i njima upravlja velik broj malih farmi koje bi mogle imati koristi od sustava zadruga zahvaljujući boljem pristupu informacijama, tehnologiji, financiranju i pa i samom pristupu tržištu kroz zajedničko brendiranje i korištenje zajedničkih prodajno-distributivnih kanala. Trenutno oko 70% hrvatskih proizvođača ima zemljišta prosječne veličine od 5ha dok u Europskoj Uniji prosječna veličina oko 17ha.

Posebno su potrebna ulaganja kojima bi se povećala produktivnost rada u poljoprivrednom sektoru koja je niža od prosjeka EU-a za 30% i prehrambenom sektoru gdje iznosi oko 25.945 eura u osobi u odnosu na europski prosjek od 50.664 po osobi. Okrupnjavanje posjeda također bi direktno stvorilo koristi od ekonomije obujma i povećalo produktivnost proizvodnje.

Povećanje proizvodnja voća i povrća u Hrvatskoj posebno ima značajan potencijal zahvaljujući bogatoj tradiciji proizvodnje i povoljnim zemljopisnim i agroekološkim uvjetima, dok je trenutna proizvodnja nedostatna za zadovoljenje rastuće potražnje za domaćim i kvalitetnim proizvodima. U nekim poljoprivrednim kulturama smo pak samodostatni poput proizvodnje suncokreta i suncokretova ulja, kukuruza, pšenice, ječma, zobi, a od voća samo mandarina i od povrća kupusa. Hrvatska u proizvodnji voća podmiruje 50 posto potreba, a u povrću 65 posto, dok se ostatak uvozi. Također procjenjuju da se proizvodnjom povrća bavi oko 39.000 poljoprivrednih gospodarstava, dok prosječna veličina iznosi 0,32ha što rezultira niskim prirodom po hektaru i niskom konkurentnošću.

Istraživanje vodećeg nizozemskog Sveučilišta u Wageningenu o potencijalu uzgoja voća i povrća u RH pokazalo je da bi okosnica povećanja proizvodnje voća i povrća mogle biti rajčice, bijeli kupus, češnjak, jabuke, višnje i mandarine. Napredna tehnologija koja je dostupna, često se ne koristi zbog malih gospodarstava i nedostatka financijskih sredstava.

Pet milijardi eura do 2027.

Hrvatska Vlada namjerava povećati godišnju vrijednost svoje poljoprivredne proizvodnje za 50% do kraja 2030. godine, poticanjem ulaganja kao i uključivanjem većeg broja mladih poljoprivrednika. Hrvatska poljoprivreda i prehrambeni sektor imaju značajna sredstva na raspolaganju za ulaganja što je važna podrška posebno u trenutačno zahtjevnom makroekonomskom i međunarodnom političkom okruženju. Nacrt strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike 2023. – 2027. koji je ujedno temeljni dokument za korištenje europskih poljoprivrednih fondova u narednom razdoblju poslan je na odobrenje u Europsku komisiju u rujnu ove godine.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Nacionalni program oporavka i otpornosti („NPOO“) vrijedan je ukupno EUR 6,3 mlrd. Od toga, gotovo 54% sredstava namijenjeno je sektoru gospodarstva, unutar kojeg se EUR 131 mln odnosi na Unaprjeđenje korištenja prirodnih resursa i jačanje lanca opskrbe hranom.

Nacionalni program oporavka i otpornosti („NPOO“) vrijedan je ukupno EUR 6,3 mlrd. Od 54% sredstava namijenjeno je sektoru gospodarstva, unutar kojeg se EUR 131 mln Unaprjeđenje korištenja prirodnih resursa i jačanje lanca opskrbe hranom.

Unaprjeđenje korištenja prirodnih resursa i jačanje lanca opskrbe hranom 131

Unaprjeđenje sustava doniranja hrane 0 Izgradnja i opremanje logističko distributivnih centara za voće i povrće 81 Jačanje položaja i prepoznatljivosti proizvođača u lancu opskrbe hranom 1

Komasacija poljoprivrednog zemljišta 33

Program trajnog praćenja stanja (monitoring) poljoprivrednog zemljišta 2 Uspostava digitalnih javnih usluga 2 Pametna poljoprivreda 7 Sustav sljedivosti 2 Infrastrukturno opremanje banke hrane i posrednika u lancu doniranja hrane 4

Uz sredstva za Prijelazno razdoblje (2021. i 2022.) vrijedna 1,75 milijardi eura te 131 milijun eura za provedbu reformi u sklopu Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, hrvatska poljoprivreda na raspolaganju ima više od 5 milijardi eura za razdoblje 2021. – 2027. Vlada je također podignula stopu nacionalnog doprinosa s 15% na 20% te na taj način povećala ukupnu financijsku omotnicu za 103,5 milijuna eura. Strateškim planom poseban je naglasak stavljen na zelenu tranziciju, digitalizaciju i generacijsku obnovu, uz ulaganja u primarnu proizvodnju i investicije u preradu poljoprivrednih proizvoda. Pažnja je usmjerena i na mlade poljoprivrednike kojima će se staviti na raspolaganje oko 114 milijuna eura, uz povećanu pojedinačnu potporu i maksimalni intenzitet potpore za ulaganja od 80% kao i mogućnost kupnje poljoprivrednog zemljišta kroz zajmove i financijske instrumente koji u sebi imaju integrirana bespovratna sredstava iz nacionalnih i EU fondova. Također, dio sredstava iz Nacionalnog programa oporavka i otpornosti alociran je za investicije u logističko distributivne centre za voće i povrća.

Hrvatski prehrambeni sektor privlači i strane ulagače

Strani ulagači, financijski i strateški, zainteresirani su za jačanje i širenje svojih ulaganja u europski prehrambeni sektor. Jačanje lanaca nabave i osiguravanje proizvodnih kapaciteta je posebno u strateškom fokusu ulagača. Ulagači traže tvrtke sa proizvodnim kapacitetima koji imaju sirovinske baze u svojoj geografskoj blizini i koji raspolažu portfeljem proizvoda sa vlastitim markama koji su prepoznatljivi i izvan granica njihovih lokalnih ekonomija.

Dobar primjer je i recentno preuzimanje poslovne grupe zamrznute hrane Fortenova grupe kompaniji Nomad Foods koja je jedan od vodećih europskih proizvođača

U potrazi za financijskim i strateškim partnerima

smrznute hrane brendova koji uključuju Iglo, Birds Ey, Findus sa sjedištem u Velikom Britaniji i prihodima iznad 2,3 milijarde eura.

Poslovna grupa zamrznute hrane obuhvaća Ledo plus d.o.o. u Hrvatskoj, Ledo Čitluk u Bosni i Hercegovini te Frikom d.o.o. u Srbiji, kao i nekoliko povezanih društava na drugim tržištima jugoistočne Europe te ima portfelj brandova zamrznute hrane i sladoleda koji su tržišni lideri i uživaju visoku prepoznatljivost među potrošačima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Vodeće tržišne pozicije u nekoliko zemalja, prepoznatljivi brendovi i lokalni proizvodni kapaciteti bili su ujedno i glavni razlozi preuzimanja od strane Nomad Foods koji su u konkurentskom procesu prodaje ponudili najpovoljnije uvjete prodavatelju Fortenova grupaciji. Također, prošle godine vodeća češka agrobiznis Agrofert grupa investirala je u hrvatsku poljoprivrednu tvrtku Agronom preuzevši većinski vlasnički udio. Agronom predstavlja jednu od vodećih poljoprivrednih tvrtki u Hrvatskoj koja se bavi poljoprivrednom proizvodnjom, osiguravanjem inputa i ugovaranjem poljoprivredne proizvodnje s poljoprivrednicima, trgovinom žitaricama i uljaricama, kao i distribucijom traktora i poljoprivrednih strojeva. Agronom također upravlja i maloprodajnom mrežom u kojoj je više od 70 poljoprivrednih ljekarni u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Ova prodaja je bila potaknuta planiranim izlaskom investicijski fonda KJK Balkan Holdinga koji je još 2013. uložio u Agronom i držao 62% vlasništva u ovoj privatnoj kompaniji.

Strani fondovi ulažu u pekarstvo

U pekarskoj industriji, koju su posebno okarakterizirali trendovi konsolidacije vođeni principima ekonomije obujma desile su se dvije značajnije investicije od strane financijskih fondova. Poljski Enterprise Fund VII (PEF VII), fond privatnog kapitala kojim upravlja Enterprise Investors (EI), preuzeo je poslovanje hrvatskog lanca pekarnica PAN-PEK 2018. dok je godinu poslije financijski europski fond Mid Europa Partners preuzeo većinski udio u Mlinaru, vodećoj pekarskoj kompaniji u Hrvatskoj. Još nekoliko međunarodnih industrijskih igrača uložilo je u hrvatski prehrambeni sektor, poput francuske Lesaffre grupe koja je 2000. investirala u hrvatski Kvasac te globalno djeluje kroz 80 podružnica i 44 pekarska centra u 50 zemalja svijeta, ostvarujući pritom promet iznad 2 milijarde eura.

Također, vodeći lokalne proizvođači piva već su dugo vremena u vlasništvu međunarodnih pivarskih grupacija poput danskog Carlsberga koji je preuzeo Panonsku pivovaru, nizozemskog Heinekena koji je preuzeo Karlovačku pivovaru i Molson Coors Brewing, koji je preuzeo StarBev grupaciju od međunarodnog financijskog CVC fonda u čijem je vlasništvu bila i Zagrebačka pivovara.

U budućnosti je za očekivati da će još nekoliko privatnih tvrtki iz prehrambenog sektora, posebice zbog pitanja nasljedstva ili želje za jačom kapitalnom bazom biti u potrazi za novim financijskim ili strateškim investitorima.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Kakve posljedice prijete hrvatskom izvozu?

Mali ekonomski igrači ugroženiji nego veliki

Piše: prof. dr. sc. Marijana Ivanov1

Opsežno i oštro usporavanje globalne gospodarske aktivnosti, kriza troškova života, kriza dobavnih lanaca, energetska kriza, plinska kriza, ..., protekcionizam i antiglobalizam, ... ekonomski ratovi, ... – samo su neki od oblika krize koju trenutno prolazimo. Rast svjetskog BDP-a od 6% u 2021. će prema listopadskim procjenama MMF-a usporiti na 3,2% u 2022. i 2,7% u 2023. U pitanju je i dalje rast, ali po znatno nižim stopama od ranije očekivanih. Među razvijenim ekonomijama najniže stope rasta u 2023. očekuju se za europodručje svega 0,5% (odnosno 0,7% za EU) u usporebi s 1% u SAD-u odnosno 1,1% za sve razvijene ekonomije. Svjetski BDP tako opet spašavaju zemlje s tržištima u razvoju, prvenstveno brzorastuća Azija s očekivanjem stope rasta 4,9% u 2023., Bliski Istok i središnja Azija (3,7%) i Subsaharska Afrika (3,6%).

Iz pozicije nama najvažnijih izvoznih tržišta nastavak nepovoljnih kretanja izvjestan je za Njemačku koja će prema projekcijama MMF-a ovu godinu završiti s prosječnim rastom 1,5%, a sljedeću uz pad od 0,3%. Stopa promjene BDP-a za Italiju procjenjuje se 3,2% u 2022. i -0,2% u 2023. Iako se rast susjedne Slovenje procjenjuje na 5,7% u 2022., usporavanje je izvjesno naredne godine uz rast od 1,7%. S druge strane članice EU izvan europodručja pod manjim su rizikom usporavanja pa se tako za Hrvatskuprocjenjuje rast od 5,9% u ovoj godini i 3,5% u narednoj godini. Procjene za Mađarsku su 5,7% u ovoj godini i 1,8% u narednoj. Pritom, zbog pada izvoza u Njemačku, projekcije su lošije za Poljsku 3,8% 2022. i 0,5% rasta u 2023.

1 Autorica je redovna profesorica na Ekonomskom fakultetu Zagreb i potpredsjednica Udruge Hrvatski izvoznici.

izvozu?

Izvor podataka: IMF, World Economic Outlook, listopad 2022. Slika: Stope rasta svjetskog BDP-a i projekcije MMF-a za 2023. (u %)

Rast volumena svjetske trgovine robom procjenjuje se na razini 3,5% u 2022. (prema procjeni WTO a iz listopada 2022.), ali svega 1% u 2023. s obzirom na značajno usporavanje i promjenu trendova koje se bilježe već u drugoj polovici 2022., uz očekivanje i dalje široko rasprostranjene inflacije i ne skorog završetka plinske krize i drugih negativnih posljedica rata u Ukrajini. U najpesimističnijem scenariju za 2023. WEO ne isključuje pad svjetske trgovine robom za 2,8%. (Raspon mogućih scenarija promjena volumena svjetske trgovine robom u 2023. je širi nego inače i kreće se od 2,8% do +4,6%, odnosno u uvjetima neizvjesnosti i rastućih geopolitičkih rizika sve brojke treba uzeti s velikom dozom opreza.)

Rast volumena svjetske trgovine robom procjenjuje se na razini 3,5% u 2022. (prema procjeni WTO-a iz listopada 2022.), ali svega 1% u 2023. s obzirom na značajno usporavanje i promjenu trendova koje se bilježe već u drugoj polovici 2022., uz očekivanje i dalje široko rasprostranjene inflacije i ne skorog završetka plinske krize i drugih negativnih posljedica rata u Ukrajini. U najpesimističnijem scenariju za 2023. WEO ne isključuje pad svjetske trgovine robom za 2,8%. (Raspon mogućih scenarija promjena volumena svjetske trgovine robom u 2023. je širi nego inače i kreće se od -2,8% do +4,6%, odnosno u uvjetima neizvjesnosti i rastućih geopolitičkih rizika sve brojke treba uzeti s velikom dozom opreza.)

Slika: Volumen svjetske trgovine robom i projekcije za 2023. (indeks, 2015.=100)

Izvor: WTO i UNCTAD, WTO Secretariat estimates, listopad 2022., dostupno na: WTO x 2022 Press Releases – Trade growth to slow sharply in 2023 as global economy faces strong headwinds – Press/909

Slika: Volumen svjetske trgovine robom i projekcije za 2023. (indeks, 2015.=100)

Izvor: WTO i UNCTAD, WTO Secretariat estimates, listopad 2022., dostupno na: WTO | 2022 Press Releases Trade growth to slow sharply in 2023 as global economy faces strong headwinds Press/909 Izvoznici su pred izazovom, jer globana potražnja za uvozom splašnjava usporedno s usporavanjem rasta globalnog BDP a. U Europi se visoke cijene energije odražavaju na smanjenu količinsku potrošnju (životni standard) kućanstva i rastuće troškove proizvodnje, a ukrajinska kriza posebno je povećala cijene primarnih dobara goriva, hrane i gnojiva.Zaoštravanje monetarne politike u SAD u smanjuje kamatno osjetljivu potrošnju i investicije u području stanovanja, motornih vozila i fiksnh ulaganja. Covid pandemija i dalje izaziva povremene prekide proizvodnje i zastoje u brodskom transportu u Kini, a rast kinskog

broj 3-4 :: studeni 2022.

Izvor podataka: IMF, World Economic Outlook, listopad 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Izvoznici su pred izazovom, jer globana potražnja za uvozom splašnjava usporedno s usporavanjem rasta globalnog BDP-a. U Europi se visoke cijene energije odražavaju na smanjenu količinsku potrošnju (životni standard) kućanstva i rastuće troškove proizvodnje, a ukrajinska kriza posebno je povećala cijene primarnih dobara – goriva, hrane i gnojiva. Zaoštravanje monetarne politike u SAD-u smanjuje kamatno osjetljivu potrošnju i investicije u području stanovanja, motornih vozila i fiksnh ulaganja. Covid pandemija i dalje izaziva povremene prekide proizvodnje i zastoje u brodskom transportu u Kini, a rast kinskog BDP-a usporava usporedno sa usporavanjem rasta BDP-a na izvoznim trištima. Prema RWI/ISL indeksu kontejnerske propusnosti, globalna stagnacija međunarodne trgovine robom je očita već gotovo dvije godine, iako su američke luke za prekrcaj robe dobrim djelom kompenzirale zastoje u Kini. Zemlje u razvoju suočavaju se s rizikom nestašica i rasta cijena hrane zbog rasta cijene gnojiva i energenata, kao i rizikom dužničke krize (cijene dolarskog i eurskog refinanciranja). Uvoz ruske regije (CIS) smanjen je za 22% u drugom kvartalu ove godine, a jedina regija koja 2022. bilježi ekspanziju izvoza i uvoza je Bliski Istok (rast izvoza za 15% i uvoza za 11%).

Izvor: WTO i UNCTAD, WTO Secretariat estimates, listopad

Izvor: WTO i UNCTAD, WTO Secretariat estimates, listopad 2022., dostupno na: WTO x 2022 Press Releases – Trade growth to slow sharply in 2023 as global economy faces strongheadwinds – Press/909

Pokidani dobavni lanci

Slika: RWI/ISL indeks globalne kontejnerske propusnosti (2015.=100)

Pokidani dobavni lanci

Globalni dobavni lanci pokidani su različitim uzrocima već gotovo tri godine, uključujući značajan pad svjetske trgovine robom u pandemijskoj 2020. te oporavak uz stagnaciju tijekom 2021. i 2022. (mjereno RWI/ISL indeksom globalne kontejnerske propusnosti). Pokidani globalni dobavni lanci glavni su razlog razbuktavanja globalne inflacije koja je s prosječnih 4,7% u 2021. ubrzala na 8,8% tijekom 2022. Pritom sve svjetske regije ne pogađa inflacija istom dinamikom, ali jedna od najpogođenijih regija je Europska unija najvažnije izvozno tržište za hrvatske proizvođače.

Globalni dobavni lanci pokidani su različitim uzrocima već gotovo tri godine, uključujući značajan pad svjetske trgovine robom u pandemijskoj 2020. te oporavak uz stagnaciju tijekom 2021. i 2022. (mjereno RWI/ISL indeksom globalne kontejnerske propusnosti). Pokidani globalni dobavni lanci glavni su razlog

Iako se prvenstveno radi o inflaciji na strani agregatne ponude, odgovor ekonomskih politika na inflaciju je uvijek isti: hlađenje potražnje. Dok su se nositelji monetarne i fiskalne politike tijekom pandemije doslovno natjecali koja će dati veći poticaj gospodarstvu, inflacija je dovela do naglog zaokreta uvjeta poslovanja poduzeća i karaktera ekonomskih politika na koji gospodarstvo nije spremno. Pandemijski fiskalni poticaji više ne poboljšavaju rezultate poslovanja poduzeća. Likvidnost poduzeća i izvoznika pod izazovom je: rastućih troškova

2022., dostupno na: WTO | 2022 Press Releases Trade growth to slow sharply in 2023 as global economy faces strongheadwinds Press/909

Kakve posljedice prijete hrvatskom izvozu?

razbuktavanja globalne inflacije koja je s prosječnih 4,7% u 2021. ubrzala na 8,8% tijekom 2022. Pritom sve svjetske regije ne pogađa inflacija istom dinamikom, ali jedna od najpogođenijih regija je Europska unija – najvažnije izvozno tržište za hrvatske proizvođače. Iako se prvenstveno radi o inflaciji na strani agregatne ponude, odgovor ekonomskih politika na inflaciju je uvijek isti: hlađenje potražnje. Dok su se nositelji monetarne i fiskalne politike tijekom pandemije doslovno natjecali koja će dati veći poticaj gospodarstvu, inflacija je dovela do naglog zaokreta uvjeta poslovanja poduzeća i karaktera ekonomskih politika na koji gospodarstvo nije spremno. Pandemijski fiskalni poticaji više ne poboljšavaju rezultate poslovanja poduzeća. Likvidnost poduzeća i izvoznika pod izazovom je: rastućih troškova poslovanja zbog većih cijena energenata, sirovina i rada; zbog troškova zarobljenog kapitala i likvidnosti u robi koja u nekoj kineskoj luci čeka ukrcaj ili u američkoj luci iskrcaj; kao i pod rizikom nesigurnih i u narednom razdoblju izgledno nepovoljnjih i skupljih uvjeta financiranja.

Središnje banke podižu referentne kamatne stope čime nastoje smanjiti inflacijska očekivanja javnosti, a iako to još uvijek nema učinke na pad likvidnosti banaka, banke stežu obruč kreditne aktivnosti zbog rizika prelijevanja krize poduzeća na kvarenje kreditnog portfelja pa opreznije ulaze u nove poslove. Kriza se tako širi iz sektora u sektor, a u slučaju stanovništva razbuktala inflacija smanjue realnu vrijednost raspoloživog dohotka prerastajući u krizu rastućih troškova života. Pri tome u većini ekonomija još uvijek nije u pitanju recesija, odnosno pad BDP-a i zaposlenosti. Čak štoviše potražnja za radom u mnogim sektorima i dalje ostaje nezadovoljena pa nominalna cijena (troškovi) rada raste.

Neka nova terminologija vlada u ekonomiji. Pandemija je uvela pojam „zaključavanje ekonomije“ (lockdown), a aktualna kriza pojam „hlađenje ekonomije“. No najveći problem je što u pretkriznom razdoblju ni europska, ni svjetska ekonomija nisu bile u stanju prezagrijanosti koje bi dovelo do inflacije ili prirodnog usporavanja i pada potražnje. Globalna ekonomska aktivnost je jednostavnom riječju pokidana, a recepti koji se nude daleko su od mogućnosti rješavanjatekućih problema. Centralne banke gase inflaciju koju nisu izazvale, pa stoga ni same ne znaju što mogu očekivati kao rezultat, osim recesiju. Globalni čuvar financijske stabinosti, Međunarodni monetarni fond, kao rješenje ističe: „Strukturne reforme mogu dodatno poduprijeti borbu protiv inflacije poboljšanjem produktivnosti i ublažavanjem ograničenja opskrbe, dok je multilateralna suradnja nužna za ubrzanje prijelaza na zelenu energiju i sprječavanje fragmentacije.“ (WEO, listopad 2022)

Možda je rečenica trebala glasiti: „Ono što nam treba je dublja, raznovrsnija i manje koncentrirana baza za globanu proizvodnju dobara i usluga.“ (Ngozi Okonjo, WTO)

To bi umanjilo rizike pokidanih dobavnih lanaca (povećalo sigurnost opskrbe) i rizike za okoliš i klimatske promjene (posebno u zagađenim regijama brzorastućih ekonomija kod kojih je zelena tranzicija nužnost zbog zdravlja i ljudskog opstanka,

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

a ne primarno novi biznis s profitabilnim mogućnostima), ali se takva promjena treba događati prirodnim tržišnim silnicama a ne protekcionističkim mjerama i administrativnim ograničenjima koje razvijene ekonomije danas nameću.

Otežana provedba zelenih standarda

Iskreno govoreći – zelena energija, digitalizacija proizvodnih procesa u funkciji povećanja efikasnosti korištenja električne energije, električni automobili, zelena tranzicija i proizvođački standardi (ili penali) kojima se nastoji izbječi nepovoljne klimatske promjene i rizici za okoliš – ne bi ni došli toliko u fokus da zbog geopolitičkih nestabilnosti fosilna goriva nisu postala oskudna, neizvjesna i skupa. Nažalost stvarna briga za okoliš i klimatske promjene to nije inicirala, ali je postala opravdanje za niz mjera i troškova kojima se nastoji ubrzati zelena tranzicija, a cijenu plaćaju kako proizvođači (posebno izvoznici) tako i potrošači. Možda je sustav kupnje i trgovanja certifikatima za emisiju CO2 (EUA, EU karbonske dozvole) ispravan put da se energetski sektor, prerađivačku industriju i druge grane natjera na unapređenje proizvodnih procesa kojima će emisija stakleničkih plinova biti niža. S druge strane certifikati su postali profitabilno tržište za zaradu tržišnih špekulanata i rastući trošak za sve, a investicije koje poduzeća trebaju provesti kako bi u proizvodnji i izvozu zadovoljili zelene standarde događaju se u trenutku kada njihova provedba postaje teža i s aspekta financiranja skuplja (čak i uvažavajući zeleno centralno bankarstvo, npr. u praksi ECB-a od listopada ove godine i druge mogućnosti favoriziranja zelenog financiranja).

Izvor. Tradingeconomics

Slika: Cijene EU karbonskih dozvola

Kakve posljedice prijete hrvatskom izvozu?

Administrativne mjere kojima se usvajaju i donose proizvođački standardi su kvazi tržišna mjera koja uvijek ima i određena obilježja fine protekcionističke politike. Standardi su naravno pozitivno usmjereni, njima se podiže kvaliteta proizvoda i zadovoljstvo potrošača, povećava sigurnost proizvoda i podiže se ljestvica moralne svijesti i osjetljivosti proizvođača i potrošača prema različitim rizicima, pa tako i rizicima za zdravlje, okoliš i klimatske promjene. Međutim, dok su standardi prihvatljivi oblik barijera i protekcionizma, svijet se danas suočava s daleko ozbiljnijim prijetnjama sloboda međunarodne trgovine u protekcionizmu opasne retorike antiglobalističkih namjera.

Protekcionizam velikih i protekcionizam malih ne znače isto. Protekcionizam ozbiljnih dimenzija nije ideja koju na lokalnoj sceni zagovaraju mali – mala gospodarstva poput Hrvatskog, jer miš teško može savladati mačku. Kad Amerika zagovara protekcionizam uglavnom je u pitanju ekonomski rat protiv sve nadmočnije Kine. I jasno da se ljuti, jer SAD ima ogromni trgovinski deficit i snažan odljev kapitala u brzorastuće ekonomije pa je njegova globalna ekonomska superiornost već odavno više mitnegoaktualna stvarnost.

Amerika načelno može supstituirati velik dio uvoza iz Kine (dok takve mogućnosti mnoge zemlje nemaju), samo što će troškovi proizvodnje biti znatno veći, a profiti vlasnika kapitala manji. Proizvodi će za potrošaće biti manje cijenovno dostupni pa time i realna vrijednost raspoloživih dohodaka još manja, uz povećani rizik nezadovoljstva birača zbog pogoršanja životnog standarda. No, trebat će uvesti znatno više inozemne radne snage s adekvatnim znanjima i vještinama za industriju 4.0 što znači drugačiju strukturu imigranata u SAD od one aktualne, kao i drugačiju strukturu kvalifikacja domicilnog stanovništva koje je danas dominantno usmjereno na uslužne djelatnosti s relativno niskim kvalifikacijama i niskom produktivnošču. Međutim, novi val kvalificiranih ekonomskih imigranata povlači i pitanje rizika socijalnih nemira zbog strahovanja ljudi od gubitka radnih mjesta, iako političke ideje i izjave o vraćanju proizvodnje u SAD najčešće znače „davanje posla Amerikancima“ jer je visok trgovinski deficit dokaz da im ga Kinezi, Indijci, Latinoamerikanci, Njemci i drugi uzimaju.

Sveobuhvatne pandemijske posljedice

SAD je velika i još uvijek prilično samodostatna ekonomija pa je – uz vraćanje kapitala u SAD, nova ulaganja i jačanje ljudskog kapital – protekcionizam za njih možda i provediva ideja. Drugo je pitanje jesu li štete globalizacije za SAD zaista veće od koristi, ili je zadržavanje statusa quo i dalje najbolje rješenje. Protekcionizam je uvijek više priča za javnost, za „male ljude“, obične građane nezadovoljne ekonomskom, osobnom i/ili političkom situacijom za koju je uvijek najlakše okriviti druge, a ne spoznati i lječiti vlastite slabosti. Većina ljudi „boluje“ od takozvanog vanjskog lokusa kontrole – za sve su im krivi drugi pa je onda najlakše

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

fokus problema skrenuti na neki vanjski faktor utjecaja, a ne na stvarne probleme prekomjerne administracije, broja agencija i birokracije, prevelikih imovinskih i dohodovnih razlika u društvu, problem koncentracije kapitala u rukama manjine, monetarne manevre Feda i inflaciju koja kontinuirano „jede“ realnu vrijednost plaća i nadnica ili opsesiju hranjenje ega globalne superiornosti SAD-a kroz skupu i tehnološki naprednuoružanui vojnu snagu te političare i vladine agencije sa moćima djelovanjapoput svjetskog mirotvorca, velikog brata koji sve prati, sve znai svuda može intervenirati jer je lumen ili Superman bez kojeg niti jedan problem na svijetu ne bi bio riješen.

Nekad se je SAD isticao kao glavni svjetski protagonist ere globalizacije i liberalizacije, koja i dalje traje, ali nakon 2007. više ništa nije isto jer svaki zastoj ekonomske aktivnosti prati rast zagovornika ideja protekcionizma, samodostatnosti i antiglobalizacije. Pritom ekonomski protekcionizam i zagovaranje samodostatnosti ne staje na tradicionalnoj ideji vraćanja domicinog kapitala i barijera robnog uvoza radi smanjenja trgovinskog deficita i zaštite ekonomskih interesa zemlje i radnih mjesta u SAD-u, nego ima daleko širu geopolitičku notu blokovske podjele svijeta na: 1) SAD i njegove demokratske sfere utjecaja (Kanada, Meksiko, Europska Unija, Ausralija, Japan, Južna Koreja, ...) i 2) Kinu i njene autokratske sfere utjecaja (Rusija, Sjeverna Koreja, ...). Rizik širenja protekcionizma u SAD-u stoga postaje rizik širenja protekcionizma i u Europi i cijelom svijetu, a ako svi počnu ograničavati uvoz rezultat je drastičan pad svjetske trgovine, koji za sve zajedno znači niži BDP, niži životni standard i povećani rizik političkih i međudržavnih sukoba. Nakon pandemijskog pada koji je pogodio izvoz i uvoz svih regija, unatoč svim mjerama fiskalne i monetarne politike regija Sjeverne Amerike nije uspjela vratiti volumen izvoza na razinu iz 2019., dok je uvoz nastavio rasti ubrzanom dinamikom. Slično vrijedi i za Europu iako je uvoz rastao sporije zbog slabog oporavka europodručja od svih kriznih epizoda koje ga pogađaju još od 2008. do danas. Njemačka recesija uzrokovana nestašicama i visokom cijenom plina, nestašicama nabavke čipova i drugih komponenti iz Azije, znače dalekosežnije posljedice za europsko gospodarstvo i izvoznike iz svih članica, a posebno za automobilsku industriju (koja je između ostalog pogođena i penalima za proizvodnju benzinaca i dizlaša i nužnošću ubrzanog prelaska na električna vozila), jer su mnoge druge članice EU uključujući i Hrvatsku svoj izvoz fokusirale na komponente za njemačku industriju i njen daljnji izvoz u SAD, Kinu i druge regije unutar i izvan EU. Pritom Europa daleko bolje stoji po stupnju složenosti izvoza na tržišta izvan EU pa bez obzira na ustrajano niske stope rasta BDP-a daleko više hvata korak u tehnološkom napretku u usporedbi s SAD-om.

složenosti izvoza na tržišta izvan EU pa bez obzira na ustrajano niske stope rasta BDP a daleko više hvata korak u tehnološkom napretku u usporedbi s SAD om.

izvozu?

Slika: Izvoz i uvoz roba po regijama i projekcije WEO za 2023. (indeksi, 2019.=100)

Izvor: WTO i UNCTAD, WTO Secretariat estimates, listopad 2022., dostupno na: WTO | 2022 Press Releases Trade growth to slow sharply in 2023 as global economy faces strong headwinds Press/909

Izvor: WTO i UNCTAD, WTO Secretariat estimates, listopad 2022., dostupno na: WTO x 2022 Press Releases – Trade growth to slow sharply in 2023 as global economy faces strong headwinds – Press/909

Slika: Izvoz i uvoz roba po regijama i projekcije WEO za 2023. (indeksi, 2019.=100)

Uz ogroman trgovinski deficit, bez protekcionizma SAD teško može zadržati/ vratiti svoju gospodarsku i tehnološku nadmoć na globalnoj razini i u usporedbi s ekspanzijom Kine.Prema stupnju složenosti SAD uvozi strojeve, postrojenja, električnu i elektroničku opremu, vozila, mineralna goriva i farmaceutske proizvode, dok na strani izvoza najveći pojedinačni udio imaju mineralna goriva a tek potom proizvodi višeg stupnja složenosti. U slučaju Kine najveći udio izvoza odnosi se upravo na električnu i elektroničku opremu te potom strojeve i postrojenja. Kinesku tehnološku nadmoć i ovisnost razvijenih i drugih ekonomija o uvozu iz Kine stoga je danas teško izbječi. Kad je u pitanju robni uvoz, trn u oku SAD a nije samo Kina (najveći izvoznik na tržište SAD a), nego ponekad i Europska unija (drugi najveći izvoznik), a u okviru Unije prvenstveno Njemačka kao najače izvozno gospodarstvo europodručja, s izvozom na američko tržište na razini sličnoj kao i Japan, ali tek na razini trećine vrijednosti izvoza koje na američkom tržištu ostvaruju pojedinačno Meksiko i Kanada. Možda Njemačka stoga nije toliko važna SAD u koliko je SAD najveće pojedinačno tržište za njemački izvoz i industriju. Drugo najveće izvozno tržište za Njemačku je Kina, a potom Francuska, Nizozemska, Poljska i redom druge članice EU pri čemu izvoz unutar EU značajno premašuje izvoz u SAD i Kinu. S druge strane njemački uvoz iz Kine dvostruko je veći nego iz SAD a, pri čemu je povijesno najveći skok uvoza Njemačke iz Kine zabilježen 2021. godine, za čak 30%. Rat u Ukrajini zbog sankcija

Uz ogroman trgovinski deficit, bez protekcionizma SAD teško može zadržati/ vratiti svoju gospodarsku i tehnološku nadmoć na globalnoj razini i u usporedbi s ekspanzijom Kine. Prema stupnju složenosti SAD uvozi strojeve, postrojenja, električnu i elektroničku opremu, vozila, mineralna goriva i farmaceutske proizvode, dok na strani izvoza najveći pojedinačni udio imaju mineralna goriva a tek potom proizvodi višeg stupnja složenosti. U slučaju Kine najveći udio izvoza odnosi se upravo na električnu i elektroničku opremu te potom strojeve i postrojenja. Kinesku tehnološku nadmoć i ovisnost razvijenih i drugih ekonomija o uvozu iz Kine stoga je danas teško izbječi. Kad je u pitanju robni uvoz, trn u oku SAD-a nije samo Kina (najveći izvoznik na tržište SAD-a), nego ponekad i Europska unija (drugi najveći izvoznik), a u okviru Unije prvenstveno Njemačka kao najače izvozno gospodarstvo europodručja, s izvozom na američko tržište na razini sličnoj kao i Japan, ali tek na razini trećine vrijednosti izvoza koje na američkom tržištu ostvaruju pojedinačno Meksiko i Kanada. Možda Njemačka stoga nije toliko važna SAD-u koliko je SAD najveće pojedinačno tržište za njemački izvoz i industriju. Drugo najveće izvozno tržište za Njemačku je Kina, a potom Francuska, Nizozemska, Poljska i redom druge članice EU pri čemu izvoz unutar EU značajno premašuje izvoz u SAD i Kinu. S druge strane njemački uvoz iz Kine dvostruko je veći nego iz SAD-a, pri čemu je povijesno najveći skok uvoza Njemačke iz Kine zabilježen 2021. godine, za čak 30%. Rat u Ukrajini zbog sankcija Rusiji i interesnih poveznica Kine i Rusije trenutno ne ide u prilog daljnoj ekspanziji kineskog izvoza u Njemačku i ostala europska tržišta, ali ga ne može ni zaustaviti.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Što znače pokidani dobavni lanci uvoza elektroničke opreme i drugih proizvoda iz Kine prilično snažno smo osijetili u razdoblju tijekom i nakon pandemije, odnosno osjećamo ih i danas jer svako malo neki lokalni lockdown onemogućuje utovar tereta i isplovljavanje brodova iz kineskih luka, a kad nije to u pitanju onda čekamo slobodne brodove koji nisu u američkim lukama pa zastojima u funkcioniranju globalnih dobavnih lanaca nikad kraja. Dok su nam proizvođači automobila prije nudili što više elektronike, apetiti su najednom srozani na što manje elektronike. Ali razlog nije bila ušteda vlasnika vozila na odlascima na servis, nego nestašica čipova i drugih komponenti zbog ograničenja mogućnosti uvoza iz Kine.

Lančana reakcija plinske krize

Slično usko grlo moglo bi se uskoro pojaviti i u slučaju baterija za električna vozila koja u Europi postaju sve traženija roba i na koje su se fokusirale različite politike državnih i EU potpora, ali pitanje je u kojoj mjeri će europski proizvođači baterija uspjeti zadovoljiti potražnju i koliko će EU još više biti ovisna o uvozu iz Kine, Južne Koreje, Japana i generalno s azijskih tržišta, ali i geopolitički ovisiti o azijskom kapitalu koji je glavni investor u europske tvornice za proizvodnju baterija. Jačanje protekcionizma i blokovske podjele svijeta značio bi ograničenja i za jedno i drugo i put u nestašicu, sa nepovoljnim utjecajem na europsku automobilsku industriju koja se sve više fokusira na električna vozila, a priča o vodikovoj ekonomiji i vozilima s pogonom na vodik ionako je pala u vodu onog dana kad je počeo rat u Ukrajini transformiran u plinski rat EU/Njemačke s Rusijom i „prijateljski“ plinski savez EU/ Njemačke s SAD-om s volatilnom a povremeno i astronomskom cijenom plina. A bez jeftine i stabilne cijeneplina do daljneg nema ni vodikove ekonomije. Možda je Njemačka uspjela riješiti problem ovisnosti o ruskom plinu. Pitanje je jasno i cijene supstitucije drugim izvorima, kao i kolateralnih žrtvi na strani sektora industrije i kućanstva, odnosno gubitka realne vrijednosti bogatstva stanovništva u uvjetima inflacije i neto-gubitaka poduzeća zbog rasta troškova proizvodnje. Međutim, plinska kriza u Europi najočitiji je pokazatelj kako barijere slobodnog toka roba i usluga mogu izazvati čitav niz lančanih negativnih posljedica za ekonomiju i životni standard građana. Barijere protoka roba i usluga vode do rasta i nepredvidivosti cijena, ograničavaju mogućnosti planiranja i odgađaju investicije, dok potrošači plaćaju daleko više nego što je potrebno. Barijere prije ili kasnije rezultiraju nestašicama, a ukupne štete za sve strane su znatno veće od koristi koje jedna stana eventualno nastoji postići. Ekonomska povijest to je već više puta pokazala, jer nastojanje svih da smanje uvoz i povećaju samodostatnost (kao i zatvaranje u blokove unutar kojih je trgovina slobodna) znače smanjivanje opsega svjetske trgovine, manju efikasnost proizvodnje i korištenja resursa – s učincima na pad svjetskog BDP-a. Protekcionizam je igra velikih i geopolitičko nadmetanje u kojem stradavaju mali. A male ekonomije poput Hrvatske nemogu si priuštiti taj luksuz. Domaća tržišta su premala, a prednosti ekonomije obujma se mogu postići jedino kroz izvoz odnosno

širenje na druga tržišta. No kad veliki zaigraju igru, problem malih (proizvođača i izvoznika u malim gospodarstvima) je što nemaju financijske zalihe da prebrode i opstanu u teškim vremenima. Ili još gorje kada trebaju „izabrati stranu“, jer kad jednu stranu izaberu propuštaju mogućnosti na drugim stranama i izlažu se riziku zavisnosti o ekonomskim kretanjima i političkim utjecajima na strani koju su izbrali.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Kakve posljedice prijete hrvatskom izvozu?

GLOBALNA (NE)SIGURNOST HRANE

Učinkovitiji prehrambeni sustav može stvoriti i globalnu otpornost

Povijesno gledano, šokovi opskrbe unutar prehrambenog sustava doveli su do inflacije, slabije fiskalne snage i pothranjenosti – a u nekim slučajevima i do političke nestabilnosti i nasilja. Ovisno o trajanju i težini rata, kalorijske potrebe 250 milijuna ljudi mogle bi nedostajati iz globalne ponude.

Pripremio: Ante Gavranović

Ova otrežnjujuća statistika naglašava veličinu i hitnost situacije. Kombinacija čimbenika remeti globalnu opskrbu hranom. U prošlosti je bilo i drugih kriza s hranom, ali sada postoji nekoliko elemenata koji ovo čine drugačijim. U sustavu, koji je globalan, više je ljudi koje treba hraniti, ali postoji sve više geopolitičkih ograničenja. Trendovi pokazuju progresivno povećanje rizika od istodobnog neuspjeha žitnice zbog klimatskih promjena. Analiza, objavljena nedavnoi u studiji McKinseya Quaterly pruža širu sliku stanja i perspektiva u tom pogledu. Na svijetu postoji šest „košara za kruh“, zapravo žitnica. Zajedno, Ukrajina i Rusija su velike žitnice. Regija proizvodi 28 posto svjetske izvezene pšenice i 15 posto kukuruza. Sadašnji rat u Ukrajini ima dvije implikacije. Osim što je to regija u kojoj se proizvodi mnogo dobara, tu se proizvode i neka od svjetskih gnojiva. To je pridonijelo rastu cijene gnojiva, što utječe na sposobnost poljoprivrednika da plate ta gnojiva, što potencijalno može utjecati na buduće prinose.

To se događa u vrijeme kada su zalihe žitarica relativno niske u mnogim zemljama, zato što od 2020. bilježimo skok cijena poljoprivrednih proizvoda, a zemlje imaju tendenciju agresivnije iscrpljivati svoje zalihe kada su cijene proizvoda visoke. Kombinacija relativno niskih zaliha s poremećajem u jednoj od žitnica dodatno utječe na cijenu.

Učinkovitiji prehrambeni sustav može stvoriti i globalnu otpornost

COVID-19 je bio poremećaj u prehrambenom sustavu uglavnom na razini potražnje, jer su ljudi prestali ići u restorane, hrana je bila uglavnom zatvorena, a u tim područjima se prodaje puno ribe i crvenog mesa. To je pak utjecalo na potražnju za kukuruzom. Mnogi su ostali bez posla, pa su imali manje prihode, što je također utjecalo na potražnju. Pa su se farmeri prilagodili toj manjoj potražnji. Zatim su se iznenada neki sektori ponovno otvorili, stvarajući mali šok na povećane zahtjeve. Da bismo dobili širu sliku stanja ovome dodajte stalnu sušu u Indiji i na većini mjesta na planetu, uključujući neke od žitnih regija, u posljednjih nekoliko mjeseci. To je dovelo do niske proizvodnje u usporedbi s povijesnom razinom. Sve to znači da trenutno na tržištu poljoprivrednio-prehrambenih proizvoda ima puno više šokova no što je uobičajeno. Rusija i Ukrajina 22. srpnja potpisale su sporazum i cijene nekih roba su pale. Ali to samo djelomično rješava problem budući da postoje pokazatelji da bi zasijane i vjerojatno požnjevene površine mogle biti 15 do 25 posto manje od povijesnih razina. Sadašnji uvjeti možda neće dati isti prinos kao prethodnih godina. U Ukrajini novi trendovi pokazuju da će se 2023. godine vjerojatno proizvesti 30 milijuna do 44 milijuna tona usjeva manje u usporedbi s tipičnom godinom. Manje je uvida u ono što se događa u Rusiji, ali neke tvrtke koje pružaju sjeme i hranu za usjeve možda ne rade pod idealnim uvjetima. Što nije posađeno neće ni nikunuti. Nitko to ne može promijeniti.

Kako bismo se nosili s ovim problemima u kraćem roku, moramo se zapitati: Kako ćemo ponovno izgraditi strateške zalihe za različite robe? Također moramo razmisliti o tome kako bismo mogli zaštititi stanovništvo koje je najosjetljivije na nedostatak hrane i hranu im učiniti pristupačnom? Srednjoročno do dugoročno, dionici privatnog i javnog sektora mogu razmišljati o tome kako izgraditi veću

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

otpornost u lancu opskrbe hranom. Jedan od načina može biti kroz diversifikaciju izvora opskrbe – biti manje ovisan o samo nekoliko zemalja. Drugi bi mogao biti pokušaj eliminiranja gubitaka i otpada, uključujući korištenje učinkovitog sjemena i učinkovito korištenje navodnjavanja. Otprilike 30 posto sve hrane na globalnoj razini baca se u lancu vrijednosti. A tu je i postizanje odgovarajuće razine konzumacije proteina u dijetama i razmišljanje o mješavini proteina. Postoji faktor deset ili više između najmanje ili najučinkovitijeg načina proizvodnje proteina. Fokusiranje na najučinkovitije proteine može smanjiti pritisak na prehrambeni sustav.

Povišene razine rizika

Pandemija COVID-19.; Naprezanje lanca opskrbe; Klimatski događaji. Sve su to poremećaji koji su već podigli cijene hrane prije nego što je Rusija napala Ukrajinu krajem veljače. Nestabilnost u jednoj od šest svjetskih regija žitnice i u Crnom moru, kritičnom opskrbnom i tranzitnom središtu za pšenicu i gnojiva, dovodi globalnu sigurnost hrane u stanje visokog rizika.

Učinkovitiji prehrambeni sustav može stvoriti i globalnu otpornost

Geopolitički i klimatski događaji utječu na otpornost prehrambenog sustava. Evo što se dogodilo ove godine, što bi se moglo dogoditi sljedeće godine, moguće posljedice i razmatranja koja bi mogla ublažiti utjecaj. Ugovor potpisan 22. srpnja s namjerom oslobađanja približno 20 milijuna tona žitarica zaglavljenih u crnomorskim lukama donio je relativno olakšanje tržištu, omogućivši da se cijena nekih žitarica vrati na razine prije invazije. Unatoč ovom optimističnom razvoju događaja, spoj neposredne zabrinutosti i dugoročnih komplikacija nastavljaju upućivati na povišene razine rizika. Neposredna zabrinutost uključuje činjenicu da iako bi dogovor o žitu mogao ublažiti neke logističke probleme u lukama, ishod je neizvjestan, a postoje značajna uska grla u unutrašnjosti i druge složenosti koje bi mogle i dalje otežavati žitaricama da stignu do kupaca. Također, ako otprilike 20 milijuna tona žitarica o kojima je riječ nije skladišteno u optimalnim uvjetima pet do šest mjeseci koliko je stajalo u ukrajinskim silosima, možda mu je pala kvaliteta i moglo bi biti neprikladno za ljudsku prehranu. Također je zastrašujuća činjenica da je projekcija za žetvu 2022. – 2023. u Ukrajini ispod normalnih razina za više od 30 milijuna tona, zbog manjih zasijanih površina i manje dostupnosti inputa (i činjenice da će dio žitarica vjerojatno ostati nepožnjeven).

Neposredna zabrinutost spaja se s dugoročnim komplikacijama koje su počele početkom 2020. kada je započela pandemija COVID-19, potresajući globalne opskrbne lance. Zatim, monetarna i fiskalna politika usmjerena na ublažavanje utjecaja pandemije pogurala je cijene roba počevši od sredine 2020. Čak i prije invazije, razine cijena pšenice i kukuruza bile su 40 do 50 posto više od prosječne cijene u proteklom desetljeću. Blokada crnomorskih luka uzrokovana ratom u Ukrajini ozbiljno je ograničila pristup opskrbi. Ova situacija potaknula je brojne zemlje da pokušaju zaštititi svoj pristup hrani obuzdavanjem izvoza žitarica. Ovoj slici dodajte nedavne toplinske valove u Indiji i trenutno sušno ljeto u zapadnoj Europi koji bi zajedno mogli ograničiti opskrbu svjetskih tržišta za više od deset milijuna tona žitarica. I na kraju, iako je cijena žitarica pala, cijene gnojiva ostaju visoke, zbog čega ih neki poljoprivrednici štedljivo koriste jer cijene žitarica pokazuju znakove pada.

Posljedice prijeteće prehrambene krize mogle bi biti izraženije nego tijekom globalne prehrambene krize 2007. – 2008. i poskupljenja hrane 2010. – 2011. Današnji negativniji izgledi mogli bi u konačnici rezultirati deficitom od otprilike 15 milijuna do 20 milijuna metričkih tona pšenice i kukuruza iz svjetske ponude izvezenog žita u 2022. Manjak u 2023. mogao bi doseći otprilike 23 milijuna do 40 milijuna metričkih tona, prema našem najgorem scenariju, pod pretpostavkom produljene krize u kojoj nedavno potpisani ugovori ne funkcioniraju.

Ono što slijedi je naša perspektiva o četiri dimenzije krize koja se razvija i neprestano mijenja:

• Ove godine izvoz je pao zbog logističkih ograničenja u Ukrajini i ograničenja izvoza iz drugih zemalja.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

• Sljedeća godina može biti još gora. Procjenjujemo da će se proizvodnja usjeva u Ukrajini smanjiti za 35 do 45 posto u sljedećoj žetvenoj sezoni.

• Neke će zemlje vjerojatno više patiti od drugih, a ukupne posljedice mogu biti izraženije nego u nedavnim, usporedivim krizama.

• Brzo ublažavanje može pomoći u izbjegavanju najgorih ishoda, a prozor mogućnosti se sužava.

Veći ili manji deficit

Sukob u Ukrajini potresa važne stupove globalnog prehrambenog sustava u ionako nesigurnom kontekstu. Složeno je razumijevanje onoga što se dogodilo, što će vjerojatno uslijediti, koga to najviše pogađa i što se može učiniti. Upravljanje okolnostima i podržavanje najboljih mogućih rezultata može zahtijevati odlučnu akciju i suradnju.

Izvoz je pao zbog logističkih ograničenja u Ukrajini i ograničenja izvoza iz drugih zemalja. Danas se globalna opskrba hranom suočava s dvije ključne prepreke: padom izvoza iz Ukrajine i, u određenoj mjeri, iz Rusije, te posrednim učincima koji bi mogli dodatno ograničiti globalnu opskrbu. Trenutačni izvozni deficit u velikoj je mjeri nastao zbog smanjene mogućnosti premještanja žita u silosima iz crnomorske regije. Ako potpisani sporazum u potpunosti ispuni obećanje, velik dio kratkoročnih problema mogao bi se ublažiti, iako je ovaj optimalni ishod daleko od sigurnog.

Žito u svijetu uglavnom dolazi iz šest regija uzgoja, uključujući Ukrajinu i Rusiju, koje zajedno proizvode otprilike 28 posto pšenice i 15 posto kukuruza koji se izvozi u svijetu. Došlo je do trenutnog smanjenja obujma izvoza zbog blokiranih crnomorskih luka, mina duž brodskih ruta i ograničenih alternativnih ruta. Zalihe pšenice i kukuruza koje su trebale izaći iz Ukrajine željeznicom ili kamionskim prijevozom suočile su se s logističkim uskim grlima, uključujući različite širine željezničkih tračnica koje se koriste u Ukrajini u odnosu na susjedne zemlje, nedostatak željezničkih vagona i ograničeni kapacitet otpreme u poljskim i rumunjskim lukama. Unatoč nedavnom sporazumu koji je imao za cilj dopustiti izvoz žitarica iz tri glavne crnomorske luke Ukrajine, situacija će vjerojatno ostati nesigurna i krhka. Sama morska logistička ograničenja smanjila su obujam izvoza iz Ukrajine za procijenjenih 16 do 19 milijuna metričkih tona (međutim, ako žito uskoro počne pritjecati u velikim količinama iz crnomorskih luka, izvoz bi mogao biti veći) i dva milijuna do tri milijuna metričkih tona iz Rusija. Otprilike 5 posto od 400 milijuna metričkih tona kojima se trguje na globalnoj razini može se činiti kao relativno mala količina. Međutim, to može biti dovoljno da izazove značajan poremećaj u dvogodišnjem robnom ciklusu jer stvara poziv za novim ugovorima i narušava povjerenje u likvidnost tržišta, što može motivirati neke zemlje da povećaju svoje rezerve.

U sljedećoj sezoni sadnje, zbog ratnog prekida sjetve i žetve u Ukrajini te u kombinaciji s neoptimalnim unosom u ruske, brazilske i usjeve drugih rastućih zemalja, ponuda će se vjerojatno smanjiti. Procjenjujemo da bi ovi utjecaji mogli stvoriti deficit od 23 milijuna do 40 milijuna metričkih tona žitarica kojima se globalno trguje 2023. Manji deficit je moguć ako se poštuju dogovori i izvoz iz Crnog mora iz Ukrajine postane značajan. Pesimističniji scenarij odražava što bi se moglo dogoditi ako ukrajinske luke ostanu u velikoj mjeri opstruirane, likvidnost poljoprivrednika i pristup poljoprivrednim inputima ograničeni, a zasađene su manje površine.

Opskrbu su dodatno smanjile zemlje koje su pokušale zaštititi domaća tržišta trgovinskim ograničenjima. Otprilike 40 novih zabrana izvoza i zahtjeva za izvoznim dozvolama uvedeno je između početka rata i svibnja 2022. Iako te mjere mogu donijeti vidljivi dobitak za impozantnu zemlju, povijest sugerira da vrše dodatni pritisak na dostupne zalihe hrane, guraju cijene i dodatno ugroziti sigurnost hrane za siromašne u svijetu.

Negativni učinci su u određenoj mjeri prigušeni i mogli bi biti dodatno ublaženi povećanim izvozom – nekima iz područja koja očekuju rekordne usjeve, a nekima iz zemalja koje su gubile rezerve žitarica u pokušaju da iskoriste povećanje cijena. Nejasno je kakvo bi olakšanje ove mjere mogle donijeti jer su ove radnje dobrovoljne i nedvojbeno će biti vođene tržišnom dinamikom i politikom.

Učinkovitiji prehrambeni sustav može stvoriti i globalnu otpornost broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Prepreke uravnoteženja tržišta

Na temelju intervjua s uzgajivačima i lokalnih podataka, modelirali smo potencijalnu žetvu za svaku od ukrajinskih oblasti (administrativne podjele). Ukratko, procjenjujemo da će proizvodnja usjeva u Ukrajini pasti za 35 do 45 posto u sljedećoj sezoni žetve. Glavni razlozi su smanjena površina žetve zbog stalnih vojnih akcija i mina, nedostatak likvidnosti poljoprivrednika (zbog nemogućnosti otpremanja velikog dijela prošlogodišnje žetve), smanjeni prinosi zbog smanjenog pristupa gnojivima, poremećeno vrijeme, manje napredna zaštita bilja i efekti valova zbog povećanih troškova dizela i gnojiva.

Uz izazove u poljoprivredi, izvozna logistika mogla bi i dalje biti izazov. Zbog ovih kombiniranih čimbenika, izvoz iz Ukrajine vjerojatno će se smanjiti za ukupno 30 milijuna do 44 milijuna metričkih tona za marketinšku godinu 2022. – 2023. u odnosu na predratnu osnovnu vrijednost.

Ono što se događa u drugim zemljama moglo bi dodatno smanjiti obujam globalne trgovine. Unatoč dobroj žetvi koja je vjerojatna ovog ljeta i jeseni, ruski bi prinosi mogli biti niži u nadolazećim sezonama zbog globalnih trgovinskih ograničenja. Hibridno sjeme, proizvodi za zaštitu bilja i, u manjoj mjeri, strojevi i softver mogli bi biti predmet zabrane uvoza, prvenstveno utjecaja na proizvodnju pšenice. Očekuje se da će nestašica gnojiva i više cijene gnojiva također smanjiti prinose u zemljama koje uvelike ovise o uvozu gnojiva, poput Brazila. To će vjerojatno dodatno smanjiti količinu žitarica na svjetskom tržištu. Ono što rade druge zemlje izvoznice moglo bi ili dodati više žitarica globalnoj ponudi ili je dodatno smanjiti. S jedne strane, stalna ili čak daljnja trgovinska ograničenja mogla bi pogoršati globalnu nestašicu, dok bi visoki prinosi i gubitak zaliha mogli umanjiti učinak. Klimatske prilike također mogu utjecati na osjetljivu ravnotežu. Nije poznato koji će scenarij prevladati. Sveukupne posljedice vjerojatno će biti izraženije nego u nedavnim, usporedivim krizama. Suočavamo se s kontekstom u kojem ponašanje potrošača postupno prolazi kroz promjenu paradigme, stvarajući veću globalnu potražnju za proteinima i biogorivima u isto vrijeme kada su klimatske promjene unijele veći rizik za poljoprivredni sektor. Lanac opskrbe hranom sve je više povezan, oslanjanje na trgovinu je veliko, a zalihe su niske i koncentrirane u nekoliko zemalja. Cijene nafte i gnojiva, troškovi logistike i broj važećih trgovinskih ograničenja blizu su najviših vrijednosti u proteklom desetljeću, a klimatske promjene negativno utječu na usjeve. Neke zemlje su pozicionirane da izdrže poremećaje u sustavu koji zahtijeva izvrsnu ravnotežu. Druge su manje: visoko ranjive zemlje čine 18 posto svjetskog stanovništva i 41 posto pothranjenog svjetskog stanovništva. Godine 2020. Čak 811 milijuna ljudi diljem svijeta patilo je od visoke razine pothranjenosti ili pothranjenosti. Utjecaj se razlikuje po zemlji – a za neke je potencijalno razoran. Dok će visoke globalne cijene hrane utjecati na sve zemlje, neke su izloženije od drugih. Neke, uključujući Kinu, Sjedinjene Države i zemlje unutar Europske unije, relativno su dobro zaštićene. Imaju visoku lokalnu proizvodnju, visoke razine zaliha i visoku

Učinkovitiji prehrambeni sustav može stvoriti i globalnu otpornost

kupovnu moć. Ali brojne su zemlje, uključujući Bangladeš, Etiopiju, Somaliju i Jemen, vrlo ranjive. Uvelike se oslanjaju na uvoz žitarica, imaju ograničene zalihe i nisku kupovnu moć. Ove zemlje bi mogle biti teško pogođene povećanjem cijena. U takvim područjima živi više od 1,4 milijarde ljudi, uglavnom u Africi i Aziji; ako se globalna nestašica nastavi i zemlje isprazne svoje rezerve, ta bi se brojka mogla povećati na oko 1,9 milijardi ljudi.

Još sumornija slika

Slika je još sumornija kada se uzme u obzir sposobnost nekih zemalja da se nose s fiskalnim i socijalnim posljedicama svoje ranjivosti. U mnogim su zemljama lokalne valute naglo devalvirale 2022., zbog čega su uvezene robe denominirane u američkim dolarima, poput pšenice i ulja, postale još skupljima za lokalno stanovništvo. Uglavnom zbog pandemije COVID-19, te zemlje već bilježe proračunske deficite i razine nezaposlenosti veće od uobičajenih. Kako se zalihe hrane smanjuju, te će se nacije suočiti s povećanom inflacijom, što će pogoršati proračunski stres dok pokušavaju zaštititi svoje stanovništvo od rastućih cijena hrane. Ako to ne mogu učiniti, razine pothranjenosti mogle bi porasti.

Očekuje se da će nestašica gnojiva i više cijene gnojiva također smanjiti prinose u zemljama koje uvelike ovise o uvozu gnojiva, poput Brazila. To će vjerojatno dodatno smanjiti količinu žitarica na svjetskom tržištu.

Posljedice i rizici

Potencijalne posljedice prošle nestašice hrane rezultirale su posljedicama kao što su sljedeće:

• Inflacija: Potrošačke cijene rastu zbog smanjene ponude, visokih inputa i troškova transporta te špekulativnih učinaka.

• Proračunski i fiskalni stres: Povećani pritisak na financijske i fiskalne sustave da se nose s inflacijom, osiguraju dostatnu trgovinu i daju subvencije najpotrebitijima. Ti napori često su ometeni povećanim vanjskim dugom i sporijim rastom BDP-a.

• Pothranjenost i glad: Ljudska patnja se povećava, posebno za najugroženije stanovništvo, zbog viših cijena i, u manjoj mjeri, nestašica stvarnih zaliha. Slični učinci – kao i druge ekonomske i socijalne poteškoće – mogući su u sadašnjoj situaciji. Sveukupni rizik za prehrambeni sustav mogao bi nadmašiti suvremene krize. Pandemija je iscrpila proračune i valutne rezerve zemalja i podigla njihove dugove na rekordne razine, čineći ih manje otpornima na povećanje cijena. Kupnja hrane predstavlja veći udio od uobičajenog u potrošnji, a nezaposlenost je visoka u mnogim zemljama; ako vlade ne mogu ublažiti šok, kućanstva neće imati drugog izbora nego posvetiti veći dio svojih proračuna kupnji hrane. U tom kontekstu, čak

broj 3-4 :: studeni 2022.

i blagi poremećaj u opskrbi mogao bi značajno poremetiti globalne cijene hrane i sposobnost društava da se s njima nose.

Brzo ublažavanje može pomoći u izbjegavanju najgorih ishoda. Dionici diljem svijeta možda će moći poduzeti radnje kako bi izbjegli da najtmurniji scenariji postanu stvarnost. Kratkoročno, tri temeljna koraka mogu pomoći u smanjenju rizika:

• deblokirati i smanjiti rizike crnomorskih logističkih ruta

• smanjiti trgovinska ograničenja i osloboditi rezervne zalihe; za rebalans globalne ponude, pojedine zemlje moraju povećati ponudu žitarica kojima se trguje na svjetskom tržištu

• pružiti financijsku pomoć najugroženijim područjima i stanovništvu.

Dok razmišljaju o tome kako ublažiti trenutnu krizu, dionici bi trebali planirati kako izbjeći sljedeću. I vlade i igrači u lancu vrijednosti prehrambene poljoprivrede moraju poboljšati način na koji upravljaju šokovima ponude i potražnje. Otpornost na višestruke rizike koji su ovdje istaknuti ključna je, osobito u razdoblju kada klimatske promjene izazivaju ekstremnije događaje, poput suša. Iako se takvi poremećaji mogu dogoditi u određenom dijelu svijeta, cijene mogu skočiti u nebo na globalnoj razini kao rezultat kao što je situacija na Crnom moru tako prikladno pokazala.

Temeljite promjene u globalnom ponašanju, koje dolaze iz javnog i privatnog sektora, mogle bi povećati transparentnost i otpornost globalnog prehrambenog sustava. Mogući koraci koje treba poduzeti uključuju sljedeće:

• održivo transformirati poljoprivredu kako bi se povećali prinosi, posebno u zemljama uvoznicama s brzorastućim stanovništvom;

• pronaći načine za smanjenje globalnog bacanja hrane i optimizirati korištenje zemljišta za proizvodnju hrane i biomase;

• ubrzati razvoj i usvajanje alternativnog mesa i potaknuti konzumaciju najučinkovitijih proteina.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

HRANA I ENERGIJA

Prijeti li nam plići tanjur?

Proces proizvodnje hrane energetski je vrlo intenzivan, te je zbog visoke cijene energije jasno da će nam ove zime biti skuplji jelovnik. Pitanje je samo hoće li nam tanjur biti dovoljno pun jer proizvodnja uz tako visoke ulazne troškove za sve više proizvođača postaje neisplativa.

Piše: dr. sc. Darko Horvatin1

Starije generacije znaju što znači inflacija, nestašica energenata, redukcija električne energije, voženja par-nepar, manjak kave, šećera i mesa. Sve je to već viđeno i proživljeno. Nije baš ugodno, ali može se preživjeti. Novim generacijama, koje su odrasle u okruženju stabilnih cijena, obilja i mira, sve je to novo i nepoznato te izaziva strah i tjeskobu. Rijetko je tko vjerovao da ćemo se u tako kratkom roku, vratiti toliko unatrag. Kombinacija problema u opskrbnim lancima, koja je započela s pandemijom Covid-19, rata u Ukrajini, koji je gurnuo cijene energenata u neslućene visine te posljedične visoke inflacije (bez obzira na monetarne ili uzroke na strani ponude) mnoge je zemlje dovela na rub gladi s prijetnjom da to postane globalni problem. Europski farmeri i proizvođači hrane upozoravaju da nadolazeće zime možemo očekivati povremene nestašice i znatan rast cijena široke palete prehrambenih proizvoda, zbog čega apeliraju na pomoć vlasti u borbi protiv visokih troškova energije. Tvornice umjetnih gnojiva diljem Europe, pa tako niti naša Petrokemija, zbog visoke cijene glavnog energenta plina već mjesecima ne rade. Nestašice i visoke cijene repromaterijala, odrazit će se kako na sjetvu, tako i na buduću žetvu. Ima li nade da se trend pada cijena na globalnim robnim burzama uskoro prelije i na maloprodajne cijene ili nas očekuje hladna i gladna zima? O problematici sve skuplje hrane u svjetlu eksplozije cijene energenata u više navrata pisali su ugledni tjednik The Economist i dnevnik Financial Times, čiji se odjeci razmatraju u nastavku.

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na Visokom učilištu EFFECTUS poduzetnički studiji i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

91 broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Africi prijeti glad

Cijene osnovnih prehrambenih proizvoda (kruhe, riže i mesa) počele su rasti znatno ranije nego što su ruski tenkovi ušli u Ukrajinu. Ozbiljniji rast cijena hrane zabilježen je 2019. nakon izbijanja afričke svinjske kuge u najvećem svjetskom potrošaču svinjskog mesa – Kini. Naredne godine zbog pandemije Covid-19 izbila je pustoš u globalnim opskrbnim lancima, što je rezultiralo rastom troškove proizvodnje i transporta hrane. Putinov rat samo je dolio ulje na vatru zbog zabrinutosti da će Ukrajina i Rusija, važni proizvođači žitarica, uljarica i gnojiva, imati problema s održavanjem izvoza. Prema podacima UN-ove Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO), rast cijena hrane u drugom kvartalu ove godine bio je za više od dva postotna boda veći od opće stope inflacije u preko polovice od promatrane 203 zemlje. Pritom se najsiromašnije zemlje suočavaju s najvećim cjenovnim šokovima. Lani su potrošački troškovi hrane (mjereni cijenom određene košarice robe za različite zemlje) porasli 19% u Africi. Oslanjanje kontinenta na uvoz hrane i ovisnost o malom broju osnovnih namirnica potiču skokove cijena.

Hrana sve skuplja

U Aziji su cijene hrane porasle 24%, što je za 11 postotnih bodova više od opće stope inflacije. Glavni uzrok je u Libanonu, gdje su cijene hrane porasle više od četiri puta u protekloj godini. Zemlja uvozi većinu svoje hrane, a više od polovice žitarica dolazi iz Rusije i Ukrajine. Osim toga, eksplozija u luci Bejrut 2020. uništila je zalihe pšenice koje su bile pohranjene u silosima. Iznimka je Oceanija, koja uključuje Australiju i pacifičke otoke. Premda su cijene hrane u drugom tromjesečju prosječno porasle za 5,5 posto, opća inflacija u regiji bila je viša. Tamo cijene namještaja, stanovanja i prijevoza rastu brže od cijena hrane. I Europa se suočava s manjim jazom između troškova hrane i općeg porasta cijena od većine zemalja, zbog naglog rasta cijene energije, potaknute ruskim ratom u Ukrajini, što raspiruje inflaciju. Kako bi ublažili posljedice snažnog rasta cijene energenata i snizili troškove proizvodnje europski proizvođači hrane (uključujući i poljoprivrednike) traže od vlasti da poduzme sve što je moguće kako bi se snizili troškovi proizvodnje jer nas u protivnom ove zime očekuje nestašica i snažan rast cijena široke palete svakodnevnih prehrambenih proizvoda.

Neisplativa proizvodnja

Najutjecajniji akteri, sindikat poljoprivrednika koji djeluje u Europskoj uniji, CopaCogeca, te dva velika udruženja proizvođača hrane, FoodDrink Europe i PFP traže da se prehrambeni lanac izuzme od europskih planova za racionalizaciju energije pri čemu upozoravaju da su njihovi članovi već započeli zatvarati pogone i smanjivati proizvodnju hrane. U svom priopćenju uoči jednog od brojnih sastanaka

Prijeti li nam plići tanjur?

ministara energetike EU u Bruxellesu izjavili su da recentna povećanja cijena energije (ponajprije plina i električne energije), ugrožavaju kontinuitet proizvodnih ciklusa poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, s posljedicama nemogućnosti nastavka isporuke osnovnih poljoprivrednih proizvoda, prehrambenih proizvoda i stočne hrane. Cijene energije porasle su ove godine zbog agresije Rusije na Ukrajinu, na što je Europska unija reagirala uvođenjem sankcija agresoru, da bi Rusija odgovorila smanjenjem dotoka plina u Europu. Ta igra živaca očekivano je izazvala strah od manjka energije kad se potražnja poveća u hladnijim zimskim mjesecima. Glavni tajnik Copa-Cogece, Pekka Pesonen, smatra da će se ove zime europski konzumenti suočiti s nečim što nikad prije nisu vidjeli – visokim cijenama i nestašicom voća i povrća. Najcrnji scenarij, o kojem nitko početkom godine nije niti sanjao, mogao bi imati dramatične posljedice. Energija se intenzivno koristi u čitavom procesu proizvodnje hrane – od gnojiva preko žetve do hlađenja. Rastom cijena naviše su pogođene mliječna i pekarska industrija, zato što su procesi poput pasterizacije i stvaranja mlijeka u prahu izuzetno energetski intenzivni.

Prazni staklenici

Prema podacima Europske komisije maslac je u ovoj godini poskupio za 80 posto (zaključno sa srpnjem), mlijeko u prahu preko 50 posto, dok je govedina skuplja za 28 posto. Sve više proizvođača voća i povrća već smanjuje zasade za narednu sezonu, a neki kažu da su im troškovi proizvodnje u stakleniku veći od potencijalnih prihoda. Tako u kompaniji Nordic Greens, najvećem švedskom uzgajivaču rajčica, kažu da zbog preskupe struje ove godine niti neće zasaditi zimski usjev. Čak i u Nizozemskoj, drugom najvećem izvozniku poljoprivrednih proizvoda u svijetu nakon SAD-a, sve više staklenika ostaje izvan funkcije jer im proizvodnja uz skupu struju nije financijski opravdana. Zbog toga će ove zime biti malo nizozemskih rajčica i krastavaca, a ono čega bude, bit će skupo. Proizvođači čiji su usjevi na otvorenom prostoru (primjerice jabuke) također planiraju smanjiti proizvodnju jer si ne mogu priuštiti skladištenje i čuvanje proizvoda u skupim hladnjačama. Zato ćemo imati veću sezonalnost kod nekih proizvoda koji nisu dostupni ili su vrlo skupi. Ministri energetike raspravljaju o prijedlogu Europske komisije da države članice uvedu poreze na ekstraprofit elektroenergetskih tvrtki i proizvođača fosilnih goriva, ali ti prihodi u najvećoj će se mjeri koristiti za pomoć kućanstvima a ne proizvođačima hrane.

Traktori vuku topove

Ukrajinska žuto-plava zastava podsjeća na plodna polja žita ispod modrog neba. Od 24. veljače o.g., kada je Rusija pokrenula masovnu invaziju na Ukrajinu nebo više nije plavo, već je od dima neprestanih bombardiranja sivo. Umjesto plugova, traktori vuku teško naoružanje, dok pomorska blokada (makar ublažena pod

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

pritiskom Ujedinjenih naroda) sprečava brže pražnjenje silosa te znatniji izvoz žitarica, pretežito u afričke zemlje koje su zbog toga dovedene na rub gladi. Pad proizvodnje uzrokovao je snažan rast cijena žitarica. Agencija Ujedinjenih naroda – Svjetski program za hranu – upozorava da je zbog toga minimalno 47 milijuna ljudi u riziku gladi. Najveći svjetski proizvođači pšenice su Kina (17 posto svjetske proizvodnje) i Indija (12,5 posto), dok je na trećem mjestu Rusija. I dok prve dvije zemlje najveći dio koriste za vlastite potrebe, Rusija je najveći izvoznik pšenice (pokriva oko 18 posto svjetskih potreba). Slijede SAD (16 posto), Kanada (14 posto), Francuska (10 posto). Ukrajina je peti najveći izvoznik pšenice koja pokriva oko sedam posto globalne trgovine tom žitaricom. Ta se zemlja s pravom smatra žitnicom Europe jer je čak 71 posto te zemlje pogodno za poljoprivredu.

Žitarica dovoljno

Ako izvoz ukrajinske pšenice i dalje bude otežan, a nastavak ratnih sukoba onemogući ozbiljniju proizvodnju, taj će manjak na svjetskom tržištu trebati nadoknaditi na nekom drugom području. Ipak, činjenica je da svijet već raspolaže s više nego dovoljno žitarica za ljudske potrebe! Problem je u tome što se 43 posto ili spaljuje kao biodizel ili se koristi za prehranu životinja, što je jednako šesterostrukoj proizvodnji žitarica Ukrajine i Rusije zajedno. Manje od pola svjetske proizvodnje žitarica koristi se za prehranu ljudi. Primjerice, pšenica je najvažnija žitarica koju uzgajaju dvije zemlje u sukobu. Prema podacima za 2019. (zadnji dostupni) Rusija i Ukrajina skupa su proizvele gotovo 103 milijuna tona, što je za 129 tona manje od količine kojom se hrane životinje. Dodatnih 22 milijuna tona prerađeno je u biogorivo. Druga najvažnija kultura, kukuruz, još je rjeđe na ljudskom meniju. Tek 13 posto globalne proizvodnje koristi se za hranu. Kako Rusija i Ukrajina proizvode zanemarive količine riže, samo 37 posto toga završi na tanjuru, što je ispod svjetskog prosjeka od 46 posto. Globalna proizvodnja žitarica se u protekom desetljeću povećala za 17 posto, premašujući porast stanovništva za šest posto. Ipak, prosječna potrošnja po stanovniku je ostala gotovo ista, što znači da ima onih kojima je previše, ali i onih, koji unatoč obilju žitarica i dalje gladuju.

Biseri pred svinje

Unatoč tome, korištenje žitarica u druge svrhe još se povećalo. Gotovo jedna desetina pretvorena je u biogorivo, koje se uglavnom koristi za pokretanje automobila. Ipak, najveći dio otišao je na prehranu životinja. U 2019. svinje su pojele 431 milijun tona žitarica, što je 45 posto više od toga što su pojeli stanovnici Kine. U razdoblju od 2010. do 2019. uporaba žitarica za prehranu životinja porasla je s 770 milijuna tona godišnje na 978 milijuna tona, što je posljedica smanjivanja svjetskih pašnjaka i povećanog apetita za mesom. Naravno, nisu svi nusproizvodi (poput ljuski kukuruznih zrna) pogodni za ljudsku prehranu. Osim toga, hranjenje životinja

žitaricama indirektno stvara hranu za ljude u obliku mlijeka, jaja i mesa. Ipak, taj je proces vrlo rasipan i neracionalan. Za svakih 100 kalorija žitarica koje pojede krava, tek se tri transformiraju u goveđe meso. Zajedno s ostalim krmnim usjevima i pašnjacima uzgoj životinja zauzima zemlju koja bi mogla proizvesti hranu za ljude. Kao odgovor na ratna zbivanja u Ukrajini, vlade promišljaju da se veći udio žitarica iskoristi za hranu. Njemačka i Belgija bi mogle smanjiti udio proizvodnje biogoriva, dok je Kina najavila da će strogo kontrolirati konverziju kukuruza u etanol. Ali kako rastu cijene energenata, Međunarodna energetska agencija predviđa u ovoj godini rast potražnje za biogorivom od pet posto.

Neizvjesna zima

Dugoročno gledano, jedini način na koji možemo izbjeći traženje kompromisa je da dobivamo što više energije iz drugih izvora – idealno iz obnovljivih izvora. Od toga bi profitirale buduće žetve, kojima prijete i klimatske promjene. Ipak, u kraćem je roku jedini lijek povećati korištenje žitarica za ljudsku prehranu na teret životinja. Ironično je da je jedan od najučinkovitijih načina za ublažavanje globalne nestašice žitarica, da ih ljudi sve više jedu, na uštrb mesa. Ipak, postoji nada da se rast cijena hrane bliži vrhuncu jer one koje plaćaju potrošači u najvećoj mjeri prate one na robnim tržištima, koje su u kontinuiranom padu. Brojke FAO-a, od početka listopada, pokazuju da su cijene u rujnu ostale 5,5% više nego godinu prije, dok je indeks pao za 14% u odnosu na svoj vrhunac u ožujku. To je nastavak trenda pada u srpnju i kolovozu. Ali može proći još nekoliko mjeseci dok se taj trend ne spusti do maloprodajnih cijena, što ćemo svi nervozno promatrati.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Prijeti li nam plići tanjur?

KAKO ZADRŽATI MLADE NARAŠTAJE U HRVATSKOJ

Ključno uspostavljanje financijske stabilnosti u Hrvatskoj

Nove hrvatske generacije nerijetko su pod jačim pritiskom nego njihovi vršnjaci u ostatku Europe.

Piše: Karlo Ressler1

Nove europske generacije žive u svijetu neizvjesnosti, prepunom novih izazova i širokih društvenih, gospodarskih te geopolitičkih promjena. Njihova dubina, intenzitet i sveobuhvatnost, što uključuje i suočavanje s klimatskim promjenama, digitalnu revoluciju, ali i ubrzanu demografsku tranziciju, kod brojnih mladih razumljivo uzrokuju nesigurnost, strah i egzistencijalnu zabrinutost. Prijeti li svijetu nuklearni sukob? Koje će biti posljedice klimatskih promjena? Kako su se globalna zatvaranja bez presedana uzrokovana pandemijom odrazila na živote onih na kojima počiva budućnost Europe? Kako je odrastati i socijalizirati se u digitaliziranom svijetu? Kako sačuvati vjeru u bivanje „svoj na svome“ te zasnovati obitelj u depopulacijskim područjima gdje mnogi mladi napuštaju svoje domove u potrazi za boljim prilikama i višom kvalitetom života? To nisu samo neka daleka društvena pitanja za dugoročno promišljanje, nego izazovi koji imaju svoje konkretne trenutne posljedice na živote mladih diljem Europe, uključujući i našu Hrvatsku.

Konkurentni u inovacijama

Nove hrvatske generacije nerijetko su i pod većim pritiskom nego njihovi vršnjaci u ostatku Europe. Potraga za kvalitetnim radnom mjestom, poticajnim životnim okruženjem, ostvarivanje financijske neovisnosti i otežano stambeno osamostaljivanje, teme su s kojima se nove hrvatske generacije svakodnevno suočavaju. Međutim, kao što su i starije generacije pokazale nevjerojatnu snagu u danima stvaranja naše države, nove generacije pokazuju da također posjeduju snagu – snagu inovacije, povezivanja i natjecanja s najboljima u svijetu. U brojnim područjima inovacija, novih

1 Autor je zastupnik u Europskom parlamentu i glavni pregovarač Parlamenta za europski proračun 2022.

Ključno uspostavljanje financijske stabilnosti u Hrvatskoj

tehnologija ili poduzetništva, upravo zahvaljujući novim hrvatskim generacijama, proizvodi i usluge iz Hrvatske su konkurentni i natječu se ravnopravno, rame uz rame, na globalnom tržištu. Stoga, pravo pitanje našeg vremena nije „mogu li hrvatski mladi doprinijeti uspjehu Hrvatske?“, nego „kako ih kao država i društvo možemo sustavno i institucionalno osnažiti kako bi u što većem broju postigli upravo ono što žele i znaju, na svoju i dobrobit cjelokupne Hrvatske?“.

Tri desetljeća od međunarodnog priznanja ostvarili smosvoje temeljne strateške ciljeve. Vratili smo se ondje gdje društveno i civilizacijski pripadamo. Članica smo Europske unije i Sjevernoatlantskog obrambenog saveza, najsnažnijeg vojnopolitičkog saveza u povijesti. Uvodimo euro kao službenu valutu, a uskoro ulazimo i u najveći prostor slobodnog kretanja na svijetu – Schengen. Povezivanjem Hrvatske Pelješkim mostom i izgradnjom najvažnijeg energetskog projekta na jugoistoku Europe – LNG terminala na otoku Krku, pokazali smo što možemo kada djelujemo inteligentno, ustrajno i zajedno.

Snažna ekonomska mobilnost

Istodobno, u okolnostima velikog globalnog preslagivanja karata i svijeta koji se pred našim očima ubrzano mijenja, više nego ikada prije potrebni sunam dugoročna vizija, strateški društveni cilj i nacionalni dogovor o temeljnim razvojnim pitanjima Hrvatske. Kao relativno mala zemlja, možemo biti poprilično fleksibilni, što je danas nužno kako bismo se suočili s najvećim tehnološkim, demografskim, klimatskim i društvenim izazovima našeg vremena. Moramo imati odvažnosti, vremena i fokusa kako bismo se mogli odmaknuti od dnevne politike i sitnih ideoloških kavgi te dubinski, strateški i dugoročno promisliti o smjeru, položaju i ciljevima Hrvatske u desetljeću pred nama. Kako gospodarski i institucionalno osnažiti Hrvatsku? Kako pametno provesti digitalnu i zelenu tranziciju? Ova pitanja nedvosmisleno su isprepletenas time kako zadržati nove hrvatske generacije u Hrvatskoj.

Figura G-1. Izvor: DZS

Službeni podaci o iseljavanju jasno pokazuju kako povećana stopa iseljavanja u Hrvatskoj korelira s ulaskom Hrvatske u EU. Ta opservacijai nije toliko iznenađujuća.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Unazad desetljeće Hrvatska je bila razmjerno siromašnija zemlja od ostalih zemalja EU, a ulasku u EU prethodila je jedna od najvećih financijskih kriza u svijetu: velika recesija 2008. godine, koja je u našoj zemlji bila dublja i dugotrajnija nego u većini Europe. Stoga može biti razumljivo da su mladi Hrvati iskoristili pridruživanje Europskoj uniji kao priliku za traženje bolje ekonomske dobrobiti u inozemstvu, što je povećalo injihovu ekonomsku mobilnost.

Figura G-5. Izvor: DZS

Kako pokazuju prošlogodišnjuslužbeni podaci, taj trend u jednom obimutraje i danas. Od ukupnog broja iseljenih od oko 40.000 na godinu, i dalje najviše iseljavaju mladi, radnosposobni Hrvatiizmeđu 20 i 39 godina starosti. Isto tako, očito je da su njihove ciljane zemlje bogatije europske zemlje poput Švicarske, Austrije i Njemačke koja je u 2021. primila gotovo polovicu hrvatskih iseljenika. Ipak, čini se da je vrhunac iseljavanja iza nas (2017.), a da uz pad iseljavanja, značajni porast useljavanja dovodi do toga da je migracijski saldo proteklih godina gotovo na nuli.

Figura G-2. Izvor: DZS

Jedna od temeljnih vrijednosti Europske unije je sloboda kretanja i slobodna odluka o tome gdje će osoba živjeti i raditi. Ipak, ono što koristi pojedincu, u intenzivnijem

Ključno uspostavljanje financijske stabilnosti u

Hrvatskoj

i izrazito brojnom scenariju može i predstavlja izazov državi i naciji. Visoka razina iseljavanja mladog, obrazovanog stanovništva, bez ikakve dvojbe, predstavlja ozbiljnu prepreku i ograničavajući faktor razvoja. Jedan od značajnih poticatelja takvog iseljavanja mladih i faktor od prioritetne važnosti je svakako i hrvatska regionalna nejednakost. Zbog toga je za Hrvatsku ključno, uz nastavak razvoja sveobuhvatnih mjera obiteljske i demografske politike, pametnokorištenje sredstava izeuropskih fondova za osnaživanje gospodarstva i stvaranje boljih uvjeta za život u svim njenim dijelovima. Poseban naglasakmora se staviti nakrajeve koji su izloženi ozbiljnim demografskim problemima, kao i područjima zahvaćenima industrijskom tranzicijom. To izričito naglašava i Ugovor o funkcioniranju Europske unije.

Neujednačena europska demografska tranzicija

Demografske promjene, što uključuje i iseljavanje mladog stanovništva, su na prijedlog Hrvatske prvi puta uvrštene i u prioritete nove Europske komisije kroz poseban portfelj za koji je zadužena potpredsjednica Dubravka Šuica. U širem kontekstu, negativni demografski trendovi vjerojatno su najzanemareniji europski izazov koji već sada izravno utječe na mnoge aspekte svakodnevnog života i rada i to osobito u najugroženijim regijama. Nadalje, udio europskog stanovništva u svjetskoj populacijiubrzano pada – još 1960. iznosio je gotovo 14 posto, danas je dvostruko manji, na ispod 7 posto, a uz predviđanja još većeg pada i depopulaciju osobito ruralnih krajeva.

Nadalje, geografski neujednačena demografska tranzicija negativno utječe i na smanjivanje gospodarskih i društvenih razlika i zato Europa takve trendove više ne smije ignorirati. Potrebno je kroz europski proračun jošjasnije prepoznatida je radi kohezije i istinskeravnopravnosti europskim instrumentima imperativna zadaća još snažnije podržati demografski ugrožene dijelove Europe. Suzbijanje nejednakosti među različitim europskim regijama i državama članicama neodvojivo je isprepleteno sa smanjivanjem iseljavanja i demografskim populacijskim politikama u širem smislu. U takvom kontekstu, Hrvatska ima jedinstvenu, generacijsku priliku iskoristiti preko 25 milijardi eura bespovratnih europskih sredstava za osnaživanje i svoju modernizaciju. Zahvaljujući uspješnim pregovorima, sada imamo na raspolaganju rekordan investicijski paketza osuvremenjivanje i strateški gospodarski rast, što je prilika za digitalizaciju, zelenu tranziciju i pomoć u izgradnji Hrvatske nove generacije. Od ukupnog paketa, 6,3 milijarde eura dolazi iz Instrumenta za oporavak i otpornost EU-a u Nacionalnom planu za oporavak i otpornost (NPOO), reformskom planu usmjerenom na strateška ulaganja koja su planirana za razdoblje od 2021. do 2026. Značajne investicije predviđene su u strateškim područjima kao što su gospodarstvo, tržište rada, zdravstvo, ali i javna uprava, pravosuđe i obnova zgrada. U gospodarstvu, sredstva iz NPOO-a bit će usmjerena u poduzetničke projekte, energetiku, vodno gospodarstvo, poljoprivredu i turizam.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Jamstvo opstanka mladih obitelji

U visokotehnološkoj eri u kojoj živimo poljoprivreda kao djelatnost sama po sebi nije dostatna za blagostanje nacije, ali ona nigdje i ni u kojem slučaju ne smije biti zanemarena. Prirodna i zdrava domaća hrana, kao i obiteljska poljoprivredna proizvodnja, u mnogim dijelovima Europe nažalostpostaju luksuz. Istodobno, sve je veća svijest da se pitanje hrane ne može uzimati zdravo za gotovo. Proizvodnja hrane i poljoprivreda zato moraju ostati strateške grane. To je ujedno i jamstvo opstanka mladih obitelji u ruralnim dijelovima Hrvatske te jamstvo raspolaganja strateškim resursom – hranom – u vremenima velike nestabilnosti i nesigurnosti. Nadalje, brži razvoj visokih tehnologija i strateška digitalizacija bit će imperativ za hrvatski razvoj u desetljeću pred nama. Digitalizacija koja je usmjerena na gospodarstvo, uključujući i poljoprivredu, nije samo tehnička prilika, već perspektivno tehničko rješenje za gospodarske i društvene izazove. U vrijeme kada digitalna ekonomija raste višestruko puta brže od ostatka gospodarstva, digitalizacija nije pitanje izbora nego nužnosti ako želimo biti gospodarski relevantni. S druge strane, digitalizacija javnih usluga štedi vrijeme i povećava transparentnost. Tehnologiju treba koristiti kao alat koji će poboljšati našu kvalitetu obrazovanja i radnog okruženja, što će zauzvrat kreirati gospodarske prilike i podići kvalitetu života. To je jedan od načina osuvremenjivanjakojim možemo zadržati mlade hrvatske naraštaje u Hrvatskoj. Nove hrvatske i europske generacije najteže su pogođene najnovijim globalnim ekonomskim i društvenim promjenama. U postpandemijskom razdoblju moramo se potpuno usredotočiti na pružanje pomoći u pitanjima financijske i socijalne sigurnosti svima onima na kojima počiva budućnost našeg kontinenta: pomoć pri uspostavljanju financijske stabilnosti, stvaranjem uvjeta da osnuju vlastite obitelji te uravnoteže svoj radni život s onim obiteljskim. I kod ovih ciljeva, europski fondovi, osobito Europski socijalni fond, mogu biti od posebne važnosti.

Samodostatnost, ali ne izolacija

Koncept gospodarske samodostatnosti nije nov, ali se u javnom diskursu kao potencijalni smjer tzv. strateške autonomije popularizirao proteklih godina. Ideja iza koncepta je učinkovito korištenje domaćih odnosno europskih resursa, što je nedvojbeno važan strateški cilj. Istovremeno, samodostatnost nije i ne smije postati samoizolacijom. Nijedna nacija u ljudskoj povijesti nije postigla blagostanje protekcionističkim i antiglobalističkim politikama jer su one uvijek istovremeno štetne za proizvođače i potrošače.

Na europskoj razini, pobjeda Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima 2016., iskustvo pandemije, a onda i rata na europskom kontinentu i globalnog strateškog konflikta, pojačala je pitanja o tome koliko se Europa može pouzdati u svoje vlastite snage. Sve češće se počelo propitivati oslanjamo

Ključno uspostavljanje financijske stabilnosti u Hrvatskoj

li se previše na druge u području obrane, sigurnosti i proizvodnje hrane, čipova, lijekova ili medicinske opreme. Ovisimo li pretjerano o neizvjesnim okolnostima i nepouzdanim globalnim akterima u vrijeme globalne neizvjesnosti? Trebamo li povećati svoju „europsku suverenost“ ili „stratešku autonomiju“? Takve ideje svakako potiču međusobnu suradnju i integraciju u brojnim područjima koja je nužna, osobito u području obrane, sigurnosti i energetike. Koncept strateške autonomije, međutim, je još uvijek daleko od samorazumljivog budući da ne postoji precizno suglasje ili definicija oko punog sadržaja takve ambicije. Zbog toga je sadržaj takvog koncepta potrebno gledati po pojedinim područjima, uvažavajući u prosudbi kompleksnost i međuovisnost globalnih tržišta, primjerice u području čipova ili lijekova. Za manje države je posebno očito da je potpuna samodostatnost nemoguća. Stoga se nameće pitanje kakvom obliku strateške autonomije ili gospodarske samodostatnosti Hrvatska treba težiti. Načelo je jasno: povećana samodostatnost mora u svakom trenutku, u danom političko-ekonomskom kontekstu, donositi korist hrvatskim odnosno europskim građanima. Europa se mora osloniti na vlastito znanje, vlastite resurse i vlastitu okretnost. Za Hrvatsku, kao malu, otvorenu i euriziranu ekonomiju, to je još izraženije. Zadnje što si možemo priuštiti, međutim, jest zatvaranje u sebe.

Sve agresivniji globalni akteri

Živimo u vrijeme izraženih geopolitičkih trenja i sukoba. Postaje sve jasnije da se naš europski kontinent, premda još uvijek najbolje mjesto za život na svijetu, nalazi sve stješnjenijim između sve snažnijih i sve agresivnijih globalnih aktera. Da bismo se oduprli takvoj, po Europu isključujućoj globalnoj paradigmi, moramo osnažiti svoju stratešku suverenost – gospodarsku, tehnološku, sigurnosnu i pravnu. Za to nam je potreban povratak zdravorazumskim politikama, odbacivanje moralnih ucjena i ideoloških pokusa. Istodobno, to ne smije značiti zatvaranje i poticanje gospodarske nekonkurentnosti. Ovo se direktno tiče svih nas – dužnosnika, političara, gospodarstvenika, inovatora, vojnika, novinara, aktivista, kao i nacionalnih država i europskog kontinenta kao takvog, uključujući i Hrvatsku.

U ovakvim vremenima, više nego ikadtrebamo branitivrijednosti nacionalnog zajedništva, društvenog blagostanja iinzistirati na osobnojodgovornosti. Više nego ikad, trebamo braniti sve hrvatske generacijeod jeftinog populizma i ideološkog razjedinjenja te se umjesto toga znanjem boriti za nacionalne interese Hrvatske. Naša je zajednička dužnost boriti se za državu u kojoj mlađe generacije neće morati bježati pred ovim izazovima, već na raspolaganju imati sve alate i mogućnost iznova izboriti blagostanje i sreću za sebe i svoje obitelji u svojoj domovini.

Grafikoni:

Državni zavod za statistiku (DZS). (2022, Srpanj 22). STAN-2022-2-1 Migracija stanovništva Republike Hrvatske u 2021. https://podaci.dzs.hr/2022/hr/29030

broj 3-4 :: studeni 2022.

HRVATSKA TREBA JEDINSTVEN SAJAM HRANE

Platforma za inovacije, izvor inspiracije i barometar trendova

Hrvatskoj je potreban jedinstven nastup poljoprivrednoprehrambenog sektora kako bi svoje potencijale što više približila svjetskim tržištima. Mnogobrojni lokalni, regionalni ili specijalizirani sajmovi i gospodarske izložbe (kojih imamo podosta) samo dopunjavaju široki okvir domaće proizvodnje, ali zakrivaju pravu sliku i stanje. Jedinstveni sajam hrane, nešto poput ANUGE u Koelnu ili SIAL-a u Parizu (ipak) postaju nužnost ako uopće imamo namjere da uđemo u ozbiljnu međunarodnu utakmicu za proširenim plasmanom. Jedinstveni Sajam je, prije svega, uvijek mjesto susreta prehrambene industrije. To je platforma za inovacije, izvor inspiracije i barometar trendova. Jedinstveni Sajam hrane može sigurno povećati našu prepoznatljivost i prisutnost na svjetskim tržištima i povoljno utjecati na usklađivanje trgovinske balance na tim područjima.

Piše: Ante Gavranović

Prema popisu sajmova koji imaju veze s poljoprivredom ili prehrambenom industrijom u Hrvatskoj se svake godine održava tridesetak što većih, što manjih sajmova i izložbi, počesto i s međunarodnim karakterom. Najviše je sajmova i izložbi vina, zatim suhomesnatih proizvoda, maslina, pojedinih vrsta voća i povrća. Vrijedne su i smotre najnovijih tehničkih i tehnoloških rješenja i opreme, kao i smotre uzgoja

Platforma za inovacije, izvor inspiracije i barometar trendova

govedarstva i svinjogojstva. Poneki od njih su se razvili u respektabilne sajamske priredbe i ispunjavaju osnovne ciljeve. Pokazalo se da pojedini regionalni sajmovi imaju utjecaj na povoljnija kretanja (Gudovec, Virovitica, Split i drugi). Ipak, sa šireg ekonomskog gledišta riječ je o sajmovima koji ne odražavaju spomenute potencijale i nisu dovoljni za povećanje ukupne prepoznatljivosti.

Umrežavanje i važnost susreta licem u lice ponovno dobivaju na značenju. Pokazalo se da su osobni susreti najveći pokretač međunarodne zajednice sajmova. Pogotovo u ovom trenutku važnije je nego ikad da se gospodarstvenici okupljaju kako bi razgovarali i pronašli zajednički jezik i rješenja. Investicije služe kako bi se stvorili novi svjetovi iskustva i otvarala nova obzorja proizvodnje.

Zašto je potreban jedinstveni sajam hrane?

Hrvatska je značajan proizvođač hrane, iako se iz godine u godinu pogoršavaju izvozno-uvozne bilance. Pokrivenost uvoza kreće se oko 60 posto kad je riječ o poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima. Velike površine poljoprivrednog zemljišta ostaju, nažalost, neobrađene, a zbog nedostatka potrebne infrastrukture ne koristimo u dostatnoj mjeri proizvodne potencijale i mogućnosti plasmana. Potpuno neopravdano, s obzirom na izrazito povoljne prirodne resurse i relativno velika ulaganja društva u razvoj ovog sektora.

Međutim, bilanca izvoza i uvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda očito pokazuje da realne potencijale ne koristimo na pravi način i da nemamo jasno zacrtanu strategiju razvoja i plasmana na tim područjima. Ulazak u Europsku uniju zaoštrio je te odnose, ponajprije zbog nedostatne kontrole uvoza, dampinških cijena stranih trgovačkih lanaca koji svjesno poništavaju prednosti domaće proizvodnje, ali i zbog premale prepoznatljivosti hrvatskih poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda na ostalim tržištima EU, pa I šire. Stoga je jedinstveni sajam hrane vrlo zahtjevan, ali i vrlo prilagodljiv alat za promicanje određenih vrijednosti na određenim područjima. Samim time, gotovo je idealan instrument za postizanje upravo tih ciljeva.

Drugim riječima, glokalizacija je u stvari, prilagodba globalnih i međunarodnih proizvoda, u lokalne kontekste koje se koriste i prodaju. Ako je globalizacija bila zadužena za ekonomsku, pa i kulturnu homogenizaciju, glokalizacija je odgovor na nju: potiče autentično, pruža mogućnost identifikacije područja i njegovih materijalnih i kulturnih vrijednosti. U tom pogledu nacionalni sajmovi imaju trajnu vrijednost jer potiču raznolikost i time obogaćuju ne samo svoju užu sredinu već otvaraju i šire mogućnosti plasmana i utjecaja.

U Hrvatskoj, gdje imamo relativno razvijen poljoprivredno-prehrambeni sektor, osjeća se sve naglašenije potreba za ozbiljnim, sveobuhvatnim sajmom koji bi objedinio svu ponudu, ali i potražnju hrvatske prehrambene industrije i trgovine kao nastavka u lancu distribucije. Jedinstveni SAJAM HRANE mogao bi prerasti u mjesto gdje se na nacionalnoj razini prezentiraju svi potencijali, upoznaje

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

konkurencija i napredak pojedine gospodarske cjeline na globalnoj razini, utvrđuje mjesto vrednovanja vlastitih mogućnosti i postaje mjesto upoznavanja potencijalnih partnera. Osnovna ideja je da se u Hrvatskoj (možda je Osijek, s obzirom na novi sajamski prostor i projekt koji objedinjava pet slavonskih županija najpogodnije mjesto za takvu inicijativu), organizira SAJAM HRANE i OPREME ZA POLJOPRIVREDU I PREHRAMBENU INDUSTRIJU. To bi, u malom, trebao biti spoj ANUGE i ANUGE FOODTEC. To bi, po mišljenju stručnjaka, bio veliki iskorak u razvoju i poticaj za jačanje svih segmenata prehrambene industrije na području Slavonije, ali i puno šire. ANUGA nam je u tom pogledu uzorna manifestacija. SAJAM HRANE trebao bi biti HRVATSKA ANUGA.

Zašto ANUGA? Anuga je najznačajniji trgovački sajam u industriji hrane i pića koji povezuje trgovce na malo, prehrambene usluge i ugostitelje iz cijelog svijeta. Anuga ima jasnu misiju: fizički okupiti industriju hrane i pića i osigurati forum za sastanke licem u lice, održavanje veza i izgradnju održivih poslovnih odnosa.

Cijeli spektar prehrambenih proizvoda predstavljen je kroz 10 različitih integralnih sajmova/sajamskih cjelina koji se održavaju u okviru Anuga: Jedinstveni koncept sajma ključ je za postizanje cilja: deset sajmova pod jednim krovom pruža jasnu orijentaciju u pogledu trendova, povezuje ponudu i potražnju te nudi različita iskustva. To znači da bi se trebali okupiti SVI proizvođači, prezentirati zainteresiranim krugovima svoje realne i potencijalne mogućnosti, ući u bitku za veći plasma na razna trišta s količinama, kvalitetom i zajedničkim nastupom, gdje i dalje dolazi do izražaja individualni pristup, ali se demonstrira i zajednička snaga cijeloga sektora. Upravo to ZAJEDNIŠTVO je ono što nam ozbiljno nedostaje u borbi i nastojanjima za veći plasman.

Izložbeni prostor Hrvatske na ANUGA 21 u organizaciji Hrvatske gospodarske komore

Sedam ključnih trendova

Trenutno u industriji hrane i pića dominira ukupno sedam prehrambenih trendova. Kao najveći i vodeći svjetski sajam hrane, Anuga pokazuje snažan trend i orijentaciju prema budućnosti. To su: Alternativni protein kao zamjena za meso; čista prehrana bez genetskih promjena; grickalice u zamjenu za velike obroke; zdrava prehrana uz sve više alternativa pšenici, glutenu, laktozi ili fruktozi; hrana biljnoga porijekla; superhrana i drevne žitarice; održivo (proizvedeno ili pakirano).

Ključne teme

Trenutno u industriji hrane i pića dominiraju ukupno 4 fokusne teme s posebnim tržišnim značajem. Kao najveći i vodeći svjetski sajam hrane, Anuga je pokazala snažan trend i orijentaciju prema budućnosti. Istodobno, svojim poslovnim temama ukazuje na veliki poslovni potencijal prehrambene industrije. (Ne treba zaboraviti da je to u nas najsnažnija industrijska proizvodna grana s ogromnim potencijalom I mogućnostima proširenja.)

HALAL. Halal proizvodi jedna su od ključnih tema. jer potražnja ne raste samo u istočnoj, već i u zapadnoj Europi. Koje namirnice smiju nositi Halal pečat? Koji su prehrambeni trendovi u odjeljku Halal proizvoda?

KOŠER. Tržište košer proizvoda koji odgovaraju židovskim pravilima prehrane također se stalno širi. Taj se razvoj dodatno promiče jer je sve više ljudi koji žele jesti svjesnije ili imaju intoleranciju na laktozu odlučuje za košer proizvode. Gurmanska i posebna hrana. Kvaliteta hrane i pića od velikog je značaja za potrošače. Sve se češće odlučuju za vrhunske proizvode, delicije i visokokvalitetne

broj 3-4 :: studeni 2022.

Platforma za inovacije, izvor inspiracije i barometar trendova

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

namirnice. Ova svijest o kvaliteti također je ključna tema svih budućih kretanja. To također uključuje proizvode s posebnom oznakom izvornosti ili zaštićenom oznakom zemljopisnog podrijetla, budući da danas potrošači pomno proučavaju sastojke proizvoda i odakle potječu.

Vlastita marka. Privatne robne marke postaju sve relevantnije u trgovini stacionarnom hranom i pićima. Cijena i kvaliteta često su uvjerljivi argumenti koji vode privatne robne marke do uspjeha. Zbog toga mnogi nazivi robnih marki proširuju asortiman svojih proizvoda i koriste nove prehrambene trendove kako bi se obratili i vezali potrošače.

U svakom slučaju, karakteristike svjetske potražnje možemo svesti na dva mega trenda. Mega trend: Održivost i Mega trend: Zdravlje. To znači rastuću potražnju za čistom prehranom, želju potrošača za zdravom hranom koja se priprema prirodno, ali i zainteresiranost kupaca za fokusiranu pozornicu za plasman proizvoda sa zdravstveno orijentiranom dodatnom pogodnošću.

Prednosti jedinstvenog nastupa

Kroz ciljane nastupe na tako zamišljenom jedinstvenom sajmu poljoprivrede i prehrambene industrije, organiziranom na način kako to čini ANUGA ili SIAL, olakšava se ukupan pristup domaćem tržištu te se time ostvaruju povoljnije tržišne pozicije poduzetnika. Ujedno jača se konkurencija, odnosno učvršćuje pozicija domaćih poduzetnika na inozemnim tržištima čime se omogućuje širenje poslovanja.

Proizvodne i apsorpcijske mogućnosti pojedinog nacionalnog i regionalnog tržišta, te tehničko-tehnološke mogućnosti hrvatskih gospodarstvenika temeljno trebaju određivati ciljana tržišta na kojima je korisno prezentirati i promovirati nacionalne gospodarske potencijale. Ovo je važan čimbenik za planiranje nastupa na regionalnim sajmovima.

Posebno su važni sajmovi i gospodarske izložbe koje se organiziraju na regionalnoj razini, s obzirom na to da je namjera organizatora takvih sajmova da se investitorima regije u kojoj se organizira promocija proizvoda i kompanija omogući detaljnije upoznavanje s proizvodima, tehnikama i procesima koji su od interesa za takvu regiju. Ne manje važno je da se prilikom nastupa na nacionalnom sajmu, uz prezentacije mogućnosti sektora, raspolaže i saznanjima o razvojnim potencijalima pojedine značajne tvrtke i pojedinog sektora u njegovim sastavnicama ili cjelini s temeljnim informacijama o programima razvoja, izgradnje i investicijskih projekata i potencijala.

Zanimljiva su iskustva iz Njemačke, koja je vodeća svjetska zemlja u sajamskim aktivnostima. Sajmovi hrane dobro su posjećeni događaji. Ondje se proizvođači poznatih marki susreću s kupcima iz utjecajnih trgovačkih lanaca iz širokoga kruga zainteresiranih zemalja. Inovativne tvrtke i start-upovi obogaćuju sajamsku

Platforma za inovacije, izvor inspiracije i barometar trendova

ponudu i pronalaze kupce voljne investirati. Sajam je stoga uvijek mjesto susreta industrije. To je platforma za inovacije, izvor inspiracije i barometar trendova.

Hrvatski gastronomski aduti

Široj javnosti (gotovo) je nepoznato da ima 35 poljoprivredno-prehrambenih proizvoda koji su zaštićeni ili registrirani u EU s oznakom izvornosti ili zemljopisnog porijekla. Po broju zaštićenih proizvoda u prvih smo sedam zemalja Unije. Tu ogromnu prednost nedovoljno koristimo za širu promociju i plasman. Sajam hrane bi sigurno pridonio većoj prepoznatljivosti i interesu velikih robnih lanaca širom Europe da te proizvode imaju na svojim policama.

Povezivanje s turizmom

Uz to, Hrvatska ima pretpostavke za razvoj vrhunskoga turizma. Ima čisto more, predivnu razvijenu obalu, lijepe gradove. No, to imaju i Grci, Turci, Francuzi, Talijani i Španjolci – naši najveći konkurenti na Mediteranu. Gastronomska ponuda može učiniti potrebnu razliku. Sve navedene zemlje imaju izrazito razvijenu nacionalnu gastronomsku komponentu koja im se u svakoj prilici nameće – da slučajno ne bi zaboravili gdje su, što jedu i što piju. Zašto nikako ne uspijevamo uspostaviti čvrste gospodarske veze onoga što nazivamo „zelenom“ i „plavom“ magistralom. Konkretno, Slavonije i primorskih područja. Zašto ne pokušavamo prezentirati gostima svoja jela i pića? Zašto ne razvijamo ponos oko lokalnih i nacionalnih specijaliteta? Zašto klasteri određenih brandova domaćih specijaliteta, zajednički prikazani na jedinstvenom Sajmu hrane, ne bi bili naš trajni izazov? Njena osnovna podjela razlikuje više specifičnih regionalnih kuhinja Hrvatske: mediteransku s dalmatinskom, dubrovačkom, istarskom i primorskom, te kontinentalnu s ličkom, goranskom, zagorskom, međimurskom, podravskom i slavonskom.

Polazna točka svih istraživanja ekonomskih učinaka turizma polazi od visine potrošnje. Prema istraživanjima Instituta za turizam u nas na prehranu otpada vrlo mali dio te potrošnje. Anketa TOMAS 2020 navodi da samo 6.6 posto turista ističe gastronomiju kao motiv dolaska u Hrvatsku Vrlo slabo stojimo i s udjelom potrošnje u trgovini odnosno na ostalim uslugama. Struktura potrošnje stranih gostiju pokazuje da oni (još uvijek) najviše troše na smještaj, dok su im troškovi hrane, prometa i zabave ipak u drugom planu. U razvijenim turističkim destinacijama odnos je proporcionalno obrnut: najviše se prihoduje upravo iz novih sadržaja, široke ponude robe široke potrošnje, uključivanja domaćih proizvođača u sve pore potražnje, odgovarajućom gastronomskom ponudom, obogaćivanjem kulturnih priredbi, većim vrednovanjem kulturne baštine i slično.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Tema broja: Globalno zatvaranje: zamke i opasnosti

Hrvatska ima i neke brandove među specijalitetima koji imaju i međunarodni ugled, a koje treba dalje razvijati i afirmirati upravo kroz zajedničku gastronomsku ponudu, ali i na sajmovima. Tu nije riječ samo o pršutu, vjerojatno najpoznatijem hrvatskom proizvodu kad je riječ o stranim gostima koji dolaze ne samo na Jadran nego uopće u Hrvatsku. Hrvatski pršut, predstavljen kroz svoja četiri brenda (Dalmatinski, Drniški, Istarski i Krčki) jedan je od najatraktivnijih elemenata gastronomske baštine i kulturnog identiteta Hrvatske. Tradicija, autohtonost i kvaliteta potvrđene su certifikacijom i standardizacijom proizvodnje. Ali, takav imidž proizvoda morao bi se stvarati i od slavonskoga kulena, paškoga sira i još pokojega domaćeg proizvoda. Nikada nismo uspjeli stvoriti jedan ustaljeni tip lozovače. Koliko stranih gostiju uopće, recimo, poznaje rakiju od rogača, medovine, mirte i niza drugih specijaliteta?

U našoj ponudi svijetu kao da zaboravljamo neke činjenice. Recimo, na The World Wine Awardsu (Decanter) smo 2009. dobili osam zlatnih medalja i ocijenili to izvanrednim uspjehom. Na podjeli medalja 2022. Hrvatska je dobila ukupno 170 medalja, od čega tri platinaste, 11 zlatnih, 68 srebrnih i 82 brončane, čime smo ušli u elitu svjetskih proizvođača vina. Ukupno smo do sada na tom prestižnom sajmu pokupili 314 medalja. Koristimo li uopće taj podatak? Jesmo li ga iskoristili za prošireni plasman?

Ili, Sirana GLIGORA s Paga već godinama dobiva najviša priznanja na Global Cheese Awardsu, World Championsiph Awardsu, International Taste Awardsu i Great Taste Awardsu, najprestižnijim svjetskim sajmovima sireva.Izvoz je ipak samo sporadična pojava.

Ili, Istra je već šest godina za redom proglašena kao najbolja svjetska regija za ekstra djevičanska ulja. U svakom slučaju, promjene su prisutne i vidljive, a počivaju na nacionalnom, autohtonom, organskom. No, sve to treba biti organizirano, nema spontanog izvoza. Što je s paškom i ličkom janjetinom? Koliko ljudi zna za čuvenu pašku sol? Imamo jedinstven slavonski med, međimursko meso ‘z tiblice, lički krumpir. Koliko su oni zastupljeni u hrvatskom izvozu? Koliko ljudi u nas zna, na primjer, za Ninski šokol, vrhunski specijalitet, a da o svijetu uopće ne govorimo? A nepoznavanje takvih primjera vrhunskih specijaliteta je podosta nedovoljno prisutno u našim izvoznim nastojanjima.

Zaključno, Hrvatska još nije prihvatila ideju o favoriziranju vlastite gastronomije, iako je tradicijsko kulinarstvo simbol identiteta, a mnoga su hrvatska jela i zaštićena. Načine pripreme hrane i pića etnologija svrstava među simbole identiteta, s razlogom.

Unatoč nastupima na nekim svjetskim sajmovima u organizaciji Hrvatske gospodarske i Obrtničke komore nismo (još) uspjeli nametnuti naše zaštićene proizvode i širem krugu korisnika. Oni su nažalost, bez obzira na prestižna međunarodna priznanja, potrošačima koji ne dolaze u Hrvatsku (ali vrlo često i njima), manje-više nepoznati. Sajam hrane s jedinstvenim nastupom mogao bi popuniti tu prazninu u promociji i plasmanu.

U fokusu

INFLACIJA PREOKREĆE EKONOMSKU STVARNOST

Sve izvjesnija dramatična kriza

Još danas nema punoga konsenzusa oko razloga velike financijske i ekonomske krize, iako većina stručnjaka prepoznaje krivce ponajviše u financijskom sustavu koji se otrgao kontroli te izbjegao regulaciji i nadzoru. Desetak godina središnji bankari i političari (pa i novinari) sučeljeni su s novom krizom ili barem njenim naznakama. Samo je pitanje vremena prije nego što kriza opet pukne. I to s punom snagom. Svijet očigledno nije naučio lekciju. Je li nova financijska kriza zaista na pomolu? Učestale priče o najavljenom rastu kamata, nagli rast inflacije i napuhavanje cijena nekretnina uvod su u taj nemili i nemilosrdni scenarij.

Pripremio: Ante Gavranović

Nova svjetska kriza je sve izglednija. Iako su središnje banke, američke Federalne rezerve (FED), Europska središnja banka (ECB) i britanska Engleska banka (BOE), većinu 2021. uvjeravale političare, ekonomiste i građane da neće biti inflacije, ipak se u 2022. bilježe povijesne razine, neviđene desetljećima.

109 broj 3-4 :: studeni 2022.

U zadnje vrijeme se sve više priča o tome da je recesija izgledna, a postoje i naznake da će se pojaviti stagflacija. Nekoliko je makroekonomskih problema koji to daju naslutiti. Recesija će nastupiti gotovo sigurno, a svi se nadaju da će se izbjeći stagflacija. Stagflacija je, zapravo, puno teža situacija, u kojoj se uz recesiju paralelno događa visoki rast cijena u gospodarstvu tj. inflacija. Problem je što metode kojima se bori protiv visoke inflacije istodobno pogoršavaju recesiju, uključujući nezaposlenost, a politika koja ublažava recesija pogoršava problem inflacije. Gotovo bezizlazna situacija u kojoj se srećom svijet nije našao još od 70-ih godina prošlog stoljeća. Najviša inflacija od 1970-ih. Središnje banke agresivno podižu stope. Raspoloženje potrošača na rekordno je niskoj razini. Cijene roba blizu najviših vrijednosti svih vremena. Dodajmo tome da bi globalna ekonomska kriza izazvana pandemijom korone mogla ubrzati nastanak nove, bipolarne ravnoteže između SAD-a i Kine. Čak i ako to ne dovede do temeljne promjene u globalnoj raspodjeli moći.

Inflacija mijenja ekonomsko raspoloženje

izvjesnija dramatična kriza

Jasno je da je inflacija, u najmanju ruku, promijenila ekonomsko raspoloženje i potencijalno resetirala putanju globalnih i nacionalnih ekonomija diljem svijeta u godinama koje dolaze. Stručnjaci McKinseyja ispitali su mnoge strateške implikacije inflacije. Ovdje koristimo najbolje i najnovije javno dostupne podatke kako bismo ponudili nekoliko scenarija (i grafikona) koji ilustriraju podmukli napredak inflacije. U proteklih deset mjeseci inflacija je daleko premašila očekivanja iz prosinca 2021. U mnogim su zemljama stvarne stope udvostručile projekcije. Posebno su pogođene europske zemlje. Švicarska je izuzetak. Azija bilježi manje ozbiljne promjene: indijska inflacija je oko 7 posto, samo malo iznad projekcija; a Južna Koreja je na 5 posto. U Kini i Japanu inflacija ostaje prigušena.

Kao odgovor na alarmantan rast inflacije, središnje banke diljem svijeta podižu svoje temeljne bankarske kamatne stope. Do sada, međutim, povećanja stopa u većini zemalja nisu odgovarala tempu inflacije.

Očekuje se da će rastuće stope olakšati potražnju i sniziti cijene za dvije ključne komponente ukupne inflacije: nekretnine i robe kao što su energija i metali.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Cijene stanova naglo su porasle čak i prije vala inflacije 2022., budući da je pandemija potaknula masovno preustroj nekretnina. Ovdje prikazujemo rast od 2020. do 2021. Cijene kuća skočile su znatno iznad očekivanja u prilično globalnom fenomenu.

Ulagači često kažu da je u inflatornim vremenima najbolje mjesto za ulaganje u robu. To je naravno zato što cijene roba odražavaju potražnju za sirovinama potrebnim za gospodarsku ekspanziju. Uzorak vrijedi za većinu roba na ovoj izložbi: kako su ekonomski poticaji odražavali globalno gospodarstvo koje je bilo pogođeno pandemijom COVID-19, cijene su porasle. Zatim je ruska invazija dodatno povisila cijene. Najviše su poskupjela gnojiva. Potaknute nestašicom prirodnog plina, ključne komponente u proizvodnji gnojiva, i sve većom potražnjom poljoprivrednika, cijene gnojiva naglo su porasle.

Sve izvjesnija dramatična kriza

broj 3-4 :: studeni 2022.

Cijene hrane u uzlaznom kretanju

Porast cijena gnojiva, zajedno s drugim posljedicama rata u Ukrajini, znatno je povisio cijene osnovnih namirnica. Od 2021. godine cijene hrane porasle su na najvišu razinu otkako je Ured Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu počeo sa svojim indeksom. Cijene su danas znatno više nego u prošlim skokovima 2008. i 2011., koji su bili potaknuti previranjima globalne financijske krize. U desetljeću nakon toga cijene su se znatno smanjile. Ali su se 2021. znatno povećale, s problemima u opskrbnom lancu, sušom i drugim silama na djelu. A rat u Ukrajini podigao je cijene hrane na potpuno novu razinu.

Nagrizanje plaća

Od komponenti inflacije osvrnut ćemo se i na dva njena najkritičnija učinka na globalno gospodarstvo, počevši od plaća. Realne su plaće godinama bile stalne u najvećim gospodarstvima OECD-a. Neposredno prije pandemije realne su plaće

Sve izvjesnija dramatična kriza

snažno porasle; zaoštravanje tržišta rada dalo je radnicima prednost u pregovorima. Pandemija je, naravno, radikalno promijenila jednadžbu.

Kako su se gospodarstva stabilizirala i smanjivala, realne su plaće ponovno počele rasti. Ali neobuzdana inflacija zaustavila je to bujanje rastući tako brzo da je umanjila kupovnu moć najvećeg dijela stanovništva. Na primjer, radnicima u Hrvatskoj danas je realna naknada pala za otprilike 8 posto na godišnjoj razini.

Mračni izgledi za rast

Dok cijene rastu i pokazuju malo znakova opadanja, postoji rizik da se inflacija ukorijeni i da će središnje banke morati snažnije podići stope kako bi usporile potražnju. Sukladno tome, mnogi analitičari snižavaju svoje projekcije gospodarskog rasta.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Sve mračnije prognoze

Američki Ured za ekonomske analize očekuju da će BDP u trećem tromjesečju biti u značajnom padu u odnosu na prethodnih nekoliko tromjesečja: „Poraženi delta varijantom, nedostatkom ponude, a inflacijom, ekonomisti predviđaju da će se najveće svjetsko gospodarstvo povećati samo za 2,8 posto na godišnjoj razini, zahvaljujući napose oštrom usporavanju potrošnje američkih potrošača“. Manje od 3 posto rasta gospodarstva SAD-a bio bi prilično loš pokazatelj za privredu koja bi se trebala oporaviti od pandemije. Neke prognoze su još mračnije. Također bismo trebali očekivati još nepovoljnije stanje I rezultate u četvrtom tromjesečju. Poduzeća ne mogu pronaći radnike – trenutno je 10,4 milijuna nepopunjenih radnih mjesta. Inflacija raste. Problemi u lancu opskrbe su katastrofalni. Tvornice se privremeno zatvaraju zbog nedostatka zaliha. Opći konsenzus je da su se problemi u lancu opskrbe vjerojatno nastavili duboko u 2022. i da će se nastaviti u 2023. Globalni gospodarski pad koji je potaknula pandemija korone bio je još ozbiljniji jer je došao tako iznenada – i jer je utjecao i na ponudu i na stranu potražnje koja karakterizira kapitalističku ekonomiju. Opća potražnja je pala malo kasnije kada su glavne ekonomije uglavnom ušle u fazu zastoja, stagnacije i stagflacije. Uostalom, ograničenja izlaska u ovom ili onom obliku odnosila su se na više od 4 milijarde ljudi diljem svijeta.

Upitna ravnoteža Istok – Zapad

Kriza bi doista mogla ubrzati nastanak nove ravnoteže Istok – Zapad. Trenutne snage i slabosti SAD-a i Kine ne sugeriraju potpuni pomak u središtu. Mnogo je vjerojatnije restrukturiranje globaliziranog kapitalističkog sustava s većom fragmentacijom i rastućim rivalstvom.

Činjenica da ovaj šok ima globalne posljedice može se objasniti snažnom međuovisnošću gospodarstava. Globalna proizvodnja i lanci vrijednosti idu ruku pod ruku s transnacionalnom segmentacijom različitih faza proizvodnje: istraživanje i razvoj, dizajn, ekstrakcija sirovina, proizvodnja preliminarnih proizvoda ili montaža odvijaju se gdje god se lokacijske prednosti pojavljuju u međunarodnoj konkurenciji. Apple je primjer za to. Tvrtka nabavlja svoje proizvode od 200 glavnih dobavljača u 24 zemlje, većina je u Kini (39 posto), Tajvanu i jugoistočnoj Aziji (23 posto) te Japanu (16 posto). Ovi dobavljači svoje sirovine i poluproizvode dobivaju sa svjetskog tržišta. Isti obrazac vrijedi, s manjim razlikama, za sve tvrtke u elektroničkoj, automobilskoj i odjevnoj industriji.

Čak su i strateški važne industrije poput zrakoplovstva, čiji su proizvodni pogoni nekada bili daleko manje raštrkani, danas zemljopisno segmentirani Airbus ne koristi samo veliki broj kooperanata, već ima i vlastite tvornice za montažu u Kini (Tianjin) i SAD-u (Mobile, Alabama). Isti se fenomen odnosi i na Boeing: sredinom 1960-ih

Boeing 727 je gotovo u potpunosti proizveden na američkom tlu; Danas 70 posto projektiranja i proizvodnje Boeinga 787 obavljaju vanjski partneri.

Nesuglasice oko stvarne otpornosti

Swiss Re i britansko sveučilište LSE (London School of Economics) ukazuje već mjesecima da je svjetska ekonomija danas manje otporna na globalnu financijsku krizu nego što je bila 2007. Analiza tako pokazuje da je 80 posto zemalja (obuhvaćeno je 31 zemlja sa 75-postotnim udjelom u svjetskom BDP-u) u tom pogledu sada ranjivija, unatoč činjenici da su financijske institucije osnažene i jače su nego što su bile na početku spomenute krize. Kao argument se navodi da su raspoloživi amortizeri za suzbijanje krize danas slabiji nego tada. Vjerodostojni ekonomisti (čak i nobelovci) tvrde da je globalni financijski sustav inherentno nestabilan, da ne postoji jamstvo da se neće srušiti u budućnosti kao rezultat zlostavljanja, pogrešnog ponašanja ili drugih čimbenika koji nisu povezani s onima koji su izazvali posljednju krizu. Robert J. Shiller, vodeći promatrač financijskih tržišta, koji je iskazao ponovljena upozorenja o mjehurićima u gospodarstvu u Sjedinjenim Američkim Državama, misli da su „kapitalistička gospodarstva, ostavljena vlastitim uređajima, bez uravnoteživanja vlada, u suštini nestabilna“. Ono što čini „noćnu moru“ je scenarij da je sposobnost pojedinih vlada da spriječe gospodarsku depresiju kroz razne intervencije, kao što su one raspoređene u 2008 – 2009., bitno sužena i ovisit će o funkciji zdravlja vlastitih financija. Poanta je da bi još jedna financijska kriza mogla staviti iste vrste pritiska na proračune koje smo vidjeli nakon 2008., s time da je sada polazna točka, u smislu razine duga, mnogo nepovoljnija.

Augusto Lopez-Claros, bivši direktor globalnih pokazatelja i analize u Svjetskoj banci. posebno se zalaže za fiskalnu stabilizaciju u narednim godinama. Upozorio je da je u mnogim zemljama javni dug danas na razinama koje su posljednji put viđene na kraju Drugog svjetskog rata. Po njegovom mišljenju neki oblik fiskalne konsolidacije, uz potporu drugih strukturnih i institucionalnih reformi, može biti jedini održiv put u nadolazećim godinama.

Kako će izgledati budući svjetski poredak?

Kako će izgledati budući svjetski poredak može se samo nagađati u trenutnoj krajnje neizvjesnoj situaciji. Jedna od mogućnosti je tješnja međunarodna suradnja; posredovanje međunarodnih institucija koje su odgovorne za pružanje javnih dobara. To bi omogućilo učinkovito globalno djelovanje u područjima zdravlja, okoliša, prehrane i smanjenja siromaštva.

S druge strane, moglo bi doći do radikalne decentralizacije s povećanom konkurencijom ako države pokušaju minimizirati svoje ovisnosti – što bi u konačnici

broj 3-4 :: studeni 2022.

predstavljalo igru s nultom sumom. To bi bio povratak na logiku „svatko za sebe“ s kraja 19. i početka 20. stoljeća, doba koje je također obilježilo pad.

Najvjerojatniji scenarij su, međutim, mješoviti oblici suradnje i suparništva koji se razvijaju na različitim poljima međunarodne politike. U ovom slučaju našli bismo se u svijetu koji je sličniji dvodijelnom svijetu nakon 1947., ali segmentiraniji i bez priznatog hegemona i jasnog centra.

Njemački savezni ministar financija Christian Lindner (FDP) strahuje od „ozbiljne ekonomske krize“, instituti smanjuju svoje ekonomske prognoze, a analitičari upozoravaju na globalnu recesiju.

dramatična kriza

Stvar je definicije kada je gospodarstvo u krizi i kada je ta kriza „ozbiljna“, ali da se postkoronski uzlet smiruje sada je nesporno čak i među ekonomistima. I minhenski institut Ifo i istraživački institut Handelsblatt (HRI) smanjili su svoje ekonomske prognoze. Prema institutu ifo, očekuje se da će njemačko gospodarstvo ove godine rasti samo 2,5 posto. Za sljedeću godinu prognoze su sada 3,7 odnosno 0,8 posto više, ali s vrlo nesigurnim elementima. Njemačka je trenutno zaglavljena u stagflaciji. Ali stvari bi mogle postati daleko gore. Ekonomisti strahuju da će njemačko gospodarstvo kliznuti u recesiju, možda čak i u dugu i duboku krizu. Eto koliko smo blizu recesiji. Stalno padajuća predviđanja i stalno rastuće cijene potiču strahove da bi se gospodarski uzlet mogao ne samo izjednačiti, nego čak i završiti i da bi gospodarstvo moglo ponovno skliznuti u recesiju. Tehnički se recesija definira kao dva uzastopna tromjesečja negativnog gospodarskog rasta.

Strah od recesije nije svojstven samo Njemačkoj. I u SAD-u su upozorenja sve glasnija. „Naivno je misliti da će sve biti u redu kada Fed stavi inflaciju pod kontrolu“, rekao je uspješni investitor Ray Dalio u objavi na LinkedIn karijernoj stranici. Apsurdno, i visoka inflacija i borba protiv nje mogu rezultirati gospodarskom krizom. I jedno i drugo, tvrdi Dalio, moglo bi imati isti učinak: visoka inflacija usporava potrošačku potrošnju jer sve postaje tako skupo, a nepotrebna potrošnja se zbog toga odgađa. No, ako središnja banka naglo poveća kamate, kao što se dogodilo u SAD-u, krediti će poskupjeti. Dakle, ljudi će manje trošiti na primjerice automobile ili nekretnine, a tvrtke će manje ulagati. „Fed ne može učiniti ništa u borbi protiv inflacije, a da ne oslabi gospodarstvo.“

Isto vrijedi i za Europsku središnju banku (ECB). I ona sada podiže kamatne stope, iako manje od Fed-a, kako bi se borila protiv inflacije. No, i njoj je taj korak teško padao dugo jer i on nužno usporava gospodarski rast. Ipak, korak je neophodan. Više od 60 središnjih banaka diljem svijeta sada postupa na sličan način. To će povećati rizik od globalne recesije, sada kažu analitičari Citigroupa. „Sada ovo vidimo kao razumnu pretpostavku“, pišu analitičari. Koliko je to vjerojatno? Koji su najveći rizici? Koje su nade? Analiza. Novi ekonomski pojam kruži eterom i naslovnicama poslovnih listova: „Reflacija“ (Izraz za skup mjera koje se poduzimaju da se spriječi da deflacija ne prijeđe u inflaciju. Reflacija se poduzima za oživljavanje privredne aktivnosti a razlikuje se od inflacije po tome što je u potpunosti kontrolirana.). Udruženje njemačkih industrijskih i trgovinskih komora izrazilo se drastičnije: „Mi smo u rasulu.“ Što je s takvim scenarijima? Kolika je zapravo opasnost? Koji su rizici, gdje su prilike.

Nadolazeću dužnički poremećaji

Zaokret u kamatnim stopama u SAD-u stavlja pod pritisak zemlje u usponu, a na pomolu je i nova dužnička kriza. Takva kriza također može postati ozbiljan problem za Njemačku. Zabrinutost zbog nove dužničke krize u zemljama u usponu

broj 3-4 :: studeni 2022.

postaje sve hitnija: Ayhan Kose, glavni ekonomist i direktor Svjetske banke Prospects Group, nedavno je u japanskim poslovnim novinama „Nikkei“ upozorio da će brzo povećanje ključnih kamatnih stopa dovele teško zadužene zemlje u razvoju u neizvjesnu gospodarsku situaciju.

Prije nekoliko tjedana, čelnica MMF-a Kristalina Georgieva upozorila je da ako se napori za smanjenje duga uskoro ne ubrzaju, postoji rizik od spirale pada. Stručnjaci američke investicijske banke Goldman Sachs odavno govore o nadolazećoj dužničkoj krizi. „Za tržišta u razvoju, snaga dolara i smanjena globalna sklonost riziku znače da je budućnost teža“, rekao je Shoqat Bunlawala, voditelj rješenja za više sredstava u Goldman Sachs Asset Managementu.

Ključni razlog za strah od obnove dužničke krize u zemljama u usponu je dolar koji raste već mjesecima. Nije samo euro pod velikim pritiskom u odnosu na američku valutu. Također je u snažnom porastu u usporedbi s drugim nacionalnim valutama. Riječ je o agresivnoj politici kamatnih stopa američke središnje banke (Fed), koja je u međuvremenu podigla ključnu kamatnu stopu na između 2,25 i 2,50 posto. Zaključno, globalni gospodarski rast usporava se usred sumornih i neizvjesnijih izgleda. Tri najveće svjetske ekonomije su u zastoju, s važnim posljedicama za globalne izglede. Inflacija je velika briga. Rast se usporava. To odražava zastoj u rastu u tri najveća svjetska gospodarstva – Sjedinjenim Državama, Kini i eurozoni – s važnim posljedicama za globalne izglede.

Povećani rizici

Mišljenja recentnih svjetskih ekonomista polaze od činjenice da su rizici za izglede u velikoj mjeri okrenuti prema dolje: Rat u Ukrajini dovodi do naglog zaustavljanja europskih tokova plina iz Rusije. Inflacija bi mogla ostati tvrdoglavo visoka ako tržišta rada ostanu pretjerano tijesna ili se inflacijska očekivanja ponište, ili se dezinflacija pokaže skupljom od očekivanog. Pooštreni globalni financijski uvjeti mogli bi izazvati porast dužničkih problema na tržištima u nastajanju i gospodarstvima u razvoju – Ponovna izbijanja bolesti COVID-19 i blokade mogli bi dodatno potisnuti rast Kine – Rast cijena hrane i energije mogao bi uzrokovati opću nesigurnost hrane i socijalne nemire, a geopolitička fragmentacija mogla bi spriječiti globalnu trgovinu i suradnju.

Prema ovom scenariju, i Sjedinjene Države i europodručje sljedeće će godine doživjeti rast gotovo nulti, s negativnim popratnim učincima za ostatak svijeta.

Prioriteti politike

Inflacija na sadašnjim razinama predstavlja jasan rizik za trenutnu i buduću makroekonomsku stabilnost i njezino vraćanje na ciljeve središnje banke trebao bi

biti glavni prioritet kreatora politike. Stroža monetarna politika neizbježno će imati stvarne ekonomske troškove, ali njezino odgađanje samo će pogoršati poteškoće. Središnje banke koje su počele pooštravati mjere trebale bi ostati na kursu dok se inflacija ne ukroti.

Nedavni napredak u provedbi Zajedničkog okvira Grupe dvadesetorice je ohrabrujući, ali i dalje su hitno potrebna daljnja poboljšanja. Domaće politike za rješavanje utjecaja visokih cijena energije i hrane trebale bi se usredotočiti na one koji su najviše pogođeni bez narušavanja cijena. Vlade bi se trebale suzdržati od gomilanja hrane i energije i umjesto toga nastojati otkloniti prepreke trgovini poput zabrana izvoza hrane. Konačno, ublažavanje klimatskih promjena i dalje zahtijeva brzu multilateralnu akciju za ograničavanje emisija i povećanje ulaganja kako bi se ubrzao zeleni prijelaz. Rat u Ukrajini i skokovite cijene energije izvršili su pritisak na vlade da se okrenu fosilnim gorivima poput ugljena kao privremene mjere. Tvorci politike i regulatori trebali bi osigurati da su takve mjere privremene i da pokrivaju samo manjkove energije, a ne povećanje ukupnih emisija. Trebalo bi hitno ubrzati vjerodostojne i sveobuhvatne klimatske politike za povećanje opskrbe zelenom energijom. Energetska kriza također ilustrira kako politika čiste, zelene energetske neovisnosti može biti kompatibilna s ciljevima nacionalne sigurnosti. Izgledi su se značajno zamračili od travnja. Svijet bi uskoro mogao biti na rubu globalne recesije, samo dvije godine nakon prethodne. Multilateralna suradnja bit će ključna u mnogim područjima, od klimatske tranzicije i pripravnosti na pandemiju do sigurnosti hrane i dužničke krize. Usred velikih izazova i sukoba, jačanje suradnje ostaje najbolji način za poboljšanje gospodarskih izgleda i ublažavanje rizika od geoekonomske fragmentacije.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Smanjenje realnih plaća i realne dobiti skrivaju recesiju: koliko dugo?

Piše: mr. Velimir Šonje1

Recesijama nije uvijek lako definirati i odrediti trajanje, čak i kada prođu i dobiju ime. O karakteru da i ne govorimo. U SAD-u je za službeno određivanje razdoblja recesija zadužen Nacionalni ured za ekonomska istraživanja (NBER) koji uzima u obzir niz varijabli i trendova, a ne samo sveprisutni realni BDP. Ipak, BDP je ključna veličina za tehničku definiciju recesije, a (sezonski i kalendarski prilagođen) američki BDP smanjio se u protekla dva tromjesečja (gleda se tromjesečje u odnosu na prethodno tromjesečje). Time je udovoljen tehnički uvjet recesije (pad BDP-a dva kvartala zaredom). S druge strane, realni BDP u EU je u prvom i drugom tromjesečju ove godine rastao; stopa kvartalnog rasta u drugom kvartalu iznosila je relativno visokih 0,6%.

Iako je tehnički uvjet za proglašenje recesije u Americi zadovoljen, a u EU nije, dojam o recesiji s ove strane Atlantika sve je prisutniji. Problemi s energentima, inflacijom, pad kupovne moći potrošača i usporavanje gospodarskih aktivnosti u trećem tromjesečju u široj percepciji teško se mogu podvesti pod neki drugi zajednički nazivnik osim: „recesija“.

No, tržište rada kao da ima svoju autonomnu dinamiku. Niska nezaposlenost i snažna potražnja za radom voze po svom kolosjeku koji je daleko od recesijskih obilježja. Zbog toga ćemo ovaj tjedan, i za dva tjedna, kada zasjedaju prvo ECB (sutra, u četvrtak 8. rujna) pa FED (sastanak FOMC-a je 20.-21. rujna) ponovo slušati retoriku koju smo slušali puno puta ove godine: tržište rada je još uvijek napeto, recesije nema i kamatne stope trebaju rasti kako bi se inflaciji stalo na rep. Rujan će stoga biti obilježen vjerojatno zadnjim velikim uzletom kamatnih stopa (barem u europodručju). U europodručju je pitanje hoće li centralni bankari dizati za 0,5 ili 0,75 postotnih bodova, a u SAD-u za 0,75 ili čak cijeli bod (vjerojatnije je da će i jedni i drugi dići za ove donje pragove intervala čime će dolarska referentna stopa doći do 3,00-3,25%, a eurska, čiji je rast startao kasnije, do 1%.

1 Autor je ekonomski analitičar i glavni urednik Arhivanalitika d.o.o.. Članak, objavljen 07.09. 2022. Prenijet je uz odobrenje autora.

Smanjenje realnih plaća i realne dobiti skrivaju recesiju: koliko dugo?

Dakle, inflacija se i dalje percipira kao glavna prijetnja, recesija je još uvijek „teorija“, a grižnja savjesti zbog propusta podizanja kamatnih stopa kada je trebalo, naročito u SAD-u (još na proljeće 2021.), prejaka je da bi se u centralnim bankama zapitali što zapravo rade.

A što zapravo rade?

Djeluju reaktivno, a ne anticipativno, iako se cenetralni bankari kunu u to da su im odluke rukovođene sofisticiranim ekonomskim i prognostičkim modelima. Reaktivnim djelovanjem vodeće središnje banke se svode na igrače od drugorazredne važnosti u sivoj zoni zakašnjelih reakcija nakon što su desetljećima bile slavljene (jer su navodno spriječile recesije), ili pribijane na stup srama (jer su ih navodno izazvale).

Iza aktualne logike središnjih bankara stoji ključna makroekonomska ideja koju se u verziji za velika i zatvorena gospodarstva uči na nižim godinama ekonomskih fakulteta širom svijeta: Phillipsova krivulja Phillipsova krivulja uspostavlja negativnu vezu između stope inflacije (ili stope rasta plaća) i stope nezaposlenosti. Kada je stopa nezaposlenosti niska (kao sada: vidjeti sliku dalje u tekstu), plaće i cijene brže rastu, a vrijedi i obratno. Zbog toga izgleda da sada vrijedi stara Phillipsova krivulja: stopa nezaposlenosti je na najnižim raznima u povijesti, a inflacija je visoka. Tako je i u SAD-u i u EU (slika prikazuje kretanje stope nezaposlenosti u proteklih gotovo 40 godina).

Za EU su odabrana četiri velika gospodarstva za koje podaci u bazi postoje od 1983. godine Izvor: Eurostat

broj 3-4 :: studeni 2022.

Međutim, aktualna (negativna) veza između niske stope nezaposlenosti i visoke stope inflacije mogla bi biti prividna. S prikazanom jednostavnom interpretacijom Phillipsove krivulje povezano je nekoliko problema. Za potrebe ovoga teksta navest ćemo samo jedan: sam William Phillips je u slavnoj analizi iz 1958. naglasio da veza vrijedi samo kada nema snažnih vanjskih šokova cijena inputa (npr. kada nema šokova cijena energenata). Dakle, autor funkcije je smatrao da njegova krivulja nema smisla ako postoji snažan inflacijski pritisak koji dolazi iz inozemstva, što je čest slučaj u malim i otvorenim ekonomijama. (Uočite da se prema kriteriju „uvoza“ viših cijena i EU ponaša kao mala otvorena ekonomija iako je prema nominalnom BDP-u približno velika kao Kina, dakle EU je drugo ili treće najveće gospodarstvo svijeta).

Kako onda tumačiti aktualne događaje, ako ne inačicom stare Phillipsove krivulje? Činjenica koja izlazi izvan okvira starog Phillipsovog modela je sljedeća: nominalne plaće jako brzo rastu (npr. u RH po stopi od 7,5% na godinu), što stvara privid Phillipsove krivulje u sprezi s historijski niskom stopom nezaposlenosti, ali cijene zbog vanjskih troškovnih udara rastu još i brže. Znači da realne plaće padaju, a to znači dvije stvari:

• prvo, rad je realno/relativno pojeftinio (ne u odnosu na kapital koji je također relativno pojeftinio, nego u odnosu na intermedijarne inpute koji su poskupili), što samo po sebi održava zaposlenost i sprječava veliki rast nezaposlenosti,

• drugo, stara Phillipsova krivulja nije relevantan okvir za promišljanje aktualnog stanja koje je obilježeno velikim promjenama odnosa cijena i vanjskim troškovnim udarima (osobito u EU).

Svaka dobra makroekonomika počiva na mikroekonomici. Bolji uvid u aktualne događaje dobit ćemo ako promislimo što se u opisanim uvjetima događa u poduzećima.

Kompanije barem jedan dio naraslih (nominalnih) troškova rada, energenata i drugih intermedijarnih inputa mogu prebaciti na krajnje kupce. Zbog toga nastaje situacija kakva dugo nije viđena: vanjski troškovni udar, odnosno povećani izdaci koji u vidu prihoda završavaju kod proizvođača energenata i drugih energetskih kompanija, kompenziraju se podjelom tereta između kapitala, rada i kupaca roba i usluga neenergetskih poduzeća. Konkurencija, obilježja potražnje i državna intervencija sprječavaju da se narasli troškovi proizvodnje i distribucije u cijelosti prevale na kupce, pa se značajan dio naraslih troškova mora nekako razriješiti unutar poduzeća. Dio troškova snose radnici čije realne plaće padaju, a dio snose vlasnici čiji realni profiti padaju (i ne samo realni; ove godine u usporedbi s prošlom ne bi nas začudio nominalni pad korporativnih profita u usporedbi s 2021. godinom u Hrvatskoj iako će BDP osjetno rasti na godišnjoj razini).

Dosad je takva podjela tereta naraslih vanjskih troškova između kapitala i rada u domaćim kompanijama (pod „domaće“ ne mislimo samo na RH; sjetite se da je u smislu ovoga teksta i EU malo i otvoreno gospodarstvo) bila održiva iz dva razloga.

Smanjenje realnih plaća i realne dobiti skrivaju recesiju: koliko dugo?

Prvo, vanjski cjenovni udar do kraja ljeta 2022. nije bio toliko jak da bi dramatično ugrozio zarade i prisilio poduzeća na otpuštanje radnika. Inflacija je smanjila realni trošak svakog kapitala, pa je i realno zahtijevani očekivani povrat na kapital uložen u poduzeća pao (čitaj: u kratkom roku za kapital nema pravog zaklona od inflacije). Nadalje, određeni prostor za rast cijena proizvoda i usluga (prevaljivanje troškovnog udara na kupce) postojao je sve dok je potražnja kako-tako rasla, uglavnom zahvaljujući efektu otponca koji traje dulje od godinu dana; riječ je o povećanoj potrošnji nakon više od godinu dana pandemijske štednje 2020. i s početka 2021. Drugi razlog održive ravnoteže odgovora kapitala i rada jest strukturna situacija na tržištu rada koja se promijenila u odnosu na stanje pred deset i više godina (danas svuda „fali radnika“); kompanije su u prosjeku kapitalno mnogo snažnije nego primjerice 2008./09. i zbog toga mnogi radije zadržavaju radnike (te kroz to izbjegavaju transakcijske troškove i rizike otpuštanja, pa ponovnog zapošljavanja) te kroz to prihvaćaju osjetan pad realne, a vjerojatno i nominalne dobiti. Tako se ponašaju sve dok ima izgleda da se ti isti radnici maksimalno uposle kada očekivano usporavanje ili recesija prođu.

Prema tome, sada je tržište rada najnapetije u povijesti, u čemu ulogu igraju i strukturni razlozi poput demografskih trendova, a kompanije zbog toga „drže“ svoje radnike dokle god mogu. Na gornjoj slici uočite da su i SAD i „core EU“ u recesiju 2008./09. ušle s 1-2 postotnih bodova većom stopom nezaposlenosti nego što je sada slučaj. Kompanije su tada imale osjećaj da radnike mogu lako rotirati, a danas imaju osjećaj da bi ih to na dugi rok moglo jako skupo koštati. Ova implicitna ravnoteža odnosa kapitala i rada u uvjetima vanjskog šoka je krhka. Lako ju može narušiti neki krivi potez (ekonomske) politike ili novi udar cijena energenata. To će postati posebno aktualno kada spomenuti efekt otponca u potrošnji mine, a to se sada vjerojatno počinje događati. Upravo ulazimo u fazu kada svaki krivi potez ekonomske politike, na primjer preveliko ili predugo tjeranje referentnih kamatnih stopa prema gore od strane središnjih banaka, može izbaciti gospodarstvo iz stanja delikatne, lomljive ravnoteže (ovo se više odnosi na EU nego na SAD, jer ovdje vanjski šok djeluje jače). Ako se to dogodi, ECB-u bi se već početkom sljedeće godine moglo dogoditi da mora ponovo razmotriti ekspanzivnu monetarnu politiku ne bi li ublažio (pre)tvrdo prizemljenje europskog gospodarstva. Monetarna politika u tom procesu ipak ima drugorazrednu važnost. Gospodarski tempo u EU će prije svega zavisiti o cijenama energenata i fiskalnoj politici. Nakon što je Gazprom obustavio dotok plina Sjevernim tokom (iz političkih razloga, jer Putin želi dati plin samo zauzvrat za labavljenje sankcija), terminski ugovori na plin kao i glavna cijena struje u EU – ona u Njemačkoj, reagirali su rastom koji je zasad daleko od spekulativnih vrhunaca koji su zabilježeni u zadnjem tjednu kolovoza. Terminski ugovori na prirodni plin u EU koji su od 26. kolovoza padali sa spekulativnih vrhunaca uzletjeli su do 280 eura za MWh rano u ponedjeljak, ali nakon što su tržišta probavila vijest da je Sjeverni tok I zatvoren, u utorak do

broj 3-4 :: studeni 2022.

kraja dana tržište je završilo oko 240. Uz, naravno, veliku neizvjesnost u pogledu daljnjih kretanja.

Izvor: tradingeconomics.com

Nitko normalan se ne pouzdaje u daljnji pad cijena energenata (naprotiv, valja kalkulirati s rizikom rasta), pa EU sprema odgovor u vidu paketa mjera. Neke zemlje su već najavile ili donijele prve nacionalne pakete za ublažavanje rasta cijena energenata. Njemački paket od 65 milijardi eura ili 1,8% njemačkog BDP-a (2021.) u relativnom iznosu nije puno veći od 6 milijardi kuna ili 1,4% hrvatskog BDP-a koliko je najavila hrvatska vlada. To je tek početak velike igre geopolitike, energetske i fiskalne politike koja nas čeka ove jeseni i zime. U njoj će Europska središnja banka uglavnom biti promatrač. Reagirat će ex post i činiti najviše što može da neka vrlo loša konstelacija prethodno spomenutih varijabli ne završi u financijskoj krizi i pojača recesiju. U čemu će vrlo vjerojatno uspjeti, jer europski financijski sustav je zdraviji nego ikada.

Toliko o centralnim bankama. Ako se vratimo na prvi dio teksta gdje je postavljeno pitanje definicije recesijskih razdoblja, sjetite se da sam tamo napisao kako je teško odrediti njihov karakter koji se mijenja; svaka recesija je različita. Stoga je od samoga pojma i određivanja recesijskih razdoblja puno važnije shvatiti obilježja ekonomskog procesa. A aktualni proces je takav da već imamo recesiju realnih plaća. Ubrzo ćemo vidjeti hoće li samo na tome ostati.

Razdoblja ekonomskih poteškoća, bez obzira na promjene BDP-a, najtočnije je definirati opisno, prema kriteriju glavnih pokretača negativnih promjena. Iz te perspektive, zapadni svijet je u ovome stoljeću prošao kroz četiri loša razdoblja. Prvo (2000. – 2002.) je bilo izazvano puknućem dot.com mjehura na dioničkim tržištima u SAD-u. Drugo (koje je počelo 2008./09.) izazvano je krizom na kreditnim tržištima, a u EU je produljeno do 2014. krizom javnih financija. Treće (2020.) je bilo vanjski pandemijski udar – prva recesija nakon dugo vremena koja nije nastala unutar ekonomskog sustava. Sada smo u četvrtom razdoblju gospodarskih poteškoća (označimo ga zasad brojevima godina 2022./23.), koje je obilježeno recesijom realnih plaća uslijed energetske krize koja je nalik pandemiji utoliko što problem također nije nastao u okviru gospodarskog sustava nego je uvezen iz sfere (geo)politike. Zasad nasljeđe visoke zaposlenosti / niske nezaposlenosti te, još važnije, fleksibilnost (realnih) plaća i profita prema dolje zadržavaju stope nezaposlenosti niskima u gospodarski objektivno lošem razdoblju, no nitko se ne usuđuje prognozirati je li kroz predstojeće usporavanje ili recesiju moguće proći bez značajnijeg poleta stope nezaposlenosti. Ovaj tekst nije bio prognoza, tek objašnjenje što se do sada događalo.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Smanjenje realnih plaća i realne dobiti skrivaju recesiju: koliko dugo?

PLATNE KARTICE

Demokrati i republikanci razbijaju duopol

Punoljetan stanovnik Lijepe naše ima barem 3 platne kartice u novčaniku. Korištenjem kartica (debitnih ili kreditnih) robu i usluge plaća skuplje čime financira kompleksan platni sustav koji povezuje potrošače, trgovce, banke i kartičarske kuće. Može li se razbiti globalna dominacija Vise i Mastercarda te tržište učiniti konkurentnijim, a time i jeftinijim?

Piše: dr. sc. Darko Horvatin1

Da Hrvati vole „plastični“ novac i rado „peglaju“ platne kartice poznata je činjenica i pritom se mnogo ne razlikuju od ostatka razvijenog svijeta. Ipak, podatak Hrvatske narodne banke da su naši sugrađani na koncu lipnja ove godine baratali s čak 8.139.940 platnih kartica (od čega je 6.406.027 debitnih kartica) malo iznenađuje. Ispada da svaki platno sposoban građanin raspolaže s barem tri platne kartice. U prvom polugodištu 2022. napravljeno je 289.941.817 transakcija ukupne vrijednosti od 98.925.213.369 kuna! Za korištenje kartica naplaćuje se naknada (niža kod debitnih, viša kod kreditnih) koja u konačnici poskupljuje robu ili uslugu za krajnjeg potrošača. Primjerice, naknada za Visa debitne kartice u Hrvatskoj kreće se između 0,20 posto i 0,30 posto, dok se naknada kod Visa kreditnih kartica kreće od 1,85 posto do 2,30 posto. Lako je zaključiti da se oko „plastičnog“ novca vrte astronomske naknade. Bilo bi logično da se u slučaju plaćanja u gotovini kupcima nudi određeni diskont (do visine naknade), ali to u pravilu nije tako. U svijetu platnih kartica dominiraju dva imena – Visa i Mastercard. Naknade za debitne kartice su stavljene pod kontrolu, dok kod kreditnih kartica to ide znatno teže. Na to, koliko je

1 Autor je znanstveni suradnik, predavač na Visokom učilištu EFFECTUS poduzetnički studiji i predsjednik uprave Hrvatskog mirovinskog investicijskog društva.

i republikanci razbijaju duopol

ovo ozbiljna problematikaupućuje irijetka zajednička inicijativa uglednih američkih senatora Dicka Durbina (demokrat) i Rogera Marshalla (republikanac) o određivanju najviše naknade za plaćanje kreditnim karticama. O tome, kao i o sve izvjesnijem razbijanju globalnog duopola Vise i Mastercarda, u nekoliko je navrata pisao tjednik The Economist, čiji se naglasci donose u nastavku.

Najprofitabilniji biznis

Kada govori o sustavu plaćanja kreditnim karticama, Matt Moore, vlasnik male trgovine biciklima u Georgetownu, blizu Washingtona, uspoređuje ga s Las Vegasom. Znaš da će ćeš izgubiti, pitanje je samo koliko. Sustav plaćanja u kojem izdavatelji kreditnih kartica i banke uzimaju (pre)visoku naknadu za provođenje i naplatu transakcija omražen je među trgovcima. Prema američkom Nacionalnom udruženju trgovaca, trgovci svake godine plate naknadu od preko 138 milijardi dolara, što im je nakon plaća drugi najviši trošak poslovanja. Od svih velikih ekonomija, najviše su naknade u SAD-u, čiji trošak nadmašuje one u Europi i Kini. Od toga najviše profitiraju dvije kompanije: Visa i Mastercard – koje provode više od tri četvrtine američkih transakcija kreditnim karticama, što ih čini najprofitabilnijim kompanijama u svijetu. Visa je lani ostvarila neto maržu od 51 posto, a Mastercard 46 posto. Rangiramo li (bez trustova za ulaganje u nekretnine) kompanije iz indeksa S&P500 prema prosječnoj neto profitnoj marži prošle godine, prije pet godina i prije jednog desetljeća, samo njih četiri bit će svaki put među top 20. Prve dvije su Intercontinental Exchange i CME Group, dok su druge dvije Visa i Mastercard. Na prvi pogled pozicije Vise i Mastercarda su neosvojive. Već dominantne, zadnjih su godina dobile dodatan vjetar u jedra rastom online trgovine kao jedne od posljedica pandemije Covid-19. Američki su potrošači u 2016. koristili debitne/kreditne kartice za 45 posto transakcija, da bi se taj postotak do 2021. povećao na 57 posto. Migracija iz „keša“ prema plaćanju „plastikom“ sve je veća i neizbježna kaže Craig Vosburg iz Mastercarda.

Konkurencijom protiv duopola

Ipak, naziru se dvije prijetnje. Prva dolazi iz Washingtona gdje se zakonodavci nadaju razbiti moćni duopol. Druga je virtualna. U Brazilu, Kini i Indoneziji plaćanja se sve više prebacuju na jeftine i pouzdane aplikacije poput Mercado Pago, Ant Group, Tencent i Grab. Nakon dugo vremena, dolaze novi igrači koji bi mogli uzdrmati američko tržište. To bi mogla biti dobra vijest za kupce i trgovce. Većina prihoda Vise i Mastercarda dolazi od naknada koje se obračunavaju kada kupac za plaćanje koristi debitnu ili kreditnu karticu. Europska unija limitirala je naknadu za kreditne kartice na 0,3 posto vrijednosti transakcije. Snažna konkurencija u Kini snizila je naknade koje naplaćuju WeChat i Alipay na samo 0,1 posto. U SAD-u debitne su kartice regulirane Durbinovim amandmanom, koji Fedu (američkoj

broj 3-4 :: studeni 2022.

centralnoj banci) daje pravo određivanja maksimalne visine naknade, dok je u slučaju kreditnih kartica neregulirana i puno izdašnija, te se uobičajeno kreće oko 2 posto transakcije, a za neke premium nagradne kartice i do 3,5 posto. Naknade određuju kartičari, ali ih prikupljaju banke, koje zauzvrat dobivaju dio kolača čime financiraju povlastice (osiguranje, zračne milje i sl.) kako bi privukle nove klijente. Za pravo korištenja kartičarskih sustava banke njihovim vlasnicima isporučuju goleme naknade. Potrošači „peglaju“ kartice u zamjenu za bonus bodove, nesvjesni da plaćaju sami sebi.

Siromašni plaćaju skuplje

Prema radu koji je lani objavila Joanna Stavins (zaposlena u Fedu Boston) trgovci dižu cijene za 1,4% prevaljujući trošak naknada na krajnjeg kupca. Pritom najgore prolaza najsiromašniji jer se kartičarske naknade ugrađuju u finalne cijene, koje su iste bez obzira plaćali karticom ili gotovinom, kojom siromašniji građani većinom plaćaju. Brian Kelly, poznatiji kao „ the point guy“ jer je razvio čitav biznis poticanjem ljudi na skupljanje bodova, smatra da ako kupac ne iskoristi svoje bodove financira tuđe. Kućanstva s godišnjim prihodom manjim od 25 tisuća dolara (četvrtina SAD-a) u prosjeku ne profitira od bonus shema – eventualno vrate ono što su kroz naknade platili. Tek onima koji zarađuju godišnje više od 135 tisuća dolara godišnje isplati se program nagrađivanja jer iskoriste više bodova nego što su platili naknada. Takve naknade služe za financiranje nekih pogodnosti, ne samo one vrste zaštite potrošača koju određuje regulatorni okvir. Europski regulatori osigurali su da se roba može vratiti (pogotovo oštećena) ili da avio kompanije putnicima kompenziraju

i republikanci razbijaju duopol

kašnjenje letova. U SAD-u kartičarske kuće nude kupcima mogućnost poništavanja transakcije ako neka roba nije isporučena u onakvom stanju kako je opisana prije prodaje. Kartičari koriste prihod od naknada i za održavanje platnog sustava sigurnim i pouzdanim. Ukratko, Amerikanci se kod zaštite potrošača više oslanjanju na tržišne mehanizme nego na zakonodavstvo i regulaciju.

Plaćanje u kešu jeftinije

Uz sve mane, kreditne kartice neće nestati jer sustav odlično radi, pouzdan je i potrošači ga vole. Ipak, sve su glasniji oni koji žele čiste račune. Primjerice, ako hotelski račun želite podmiriti kreditnom karticom – to će vas umjesto 100 koštati 103 dolara. Tako će potrošač svjesno platiti više, ali će zauzvrat dobiti nagradne bodove koje će naknadno iskoristiti. Takvo nešto je do sada bilo nezamislivo. U ugovorima s trgovcima, kartičarske kuće striktno su zabranjivale takve doplate. Sve do 2013. kada je kolektivna tužba natjerala Visu i Mastercard na prihvaćanje takvog dodatka na račun. Premda su danas ti dodaci legalni i dozvoljeni još ih uvijek nije lako iskoristiti jer trgovci najčešće uopće neznaju o kakvoj se vrsti kartice radi (obična, nagradna, …) te nemaju saznanja koji su troškovi obrade transakcije –sve dok ne prime mjesečni obračun od kartičarske kuće, zaključuje Joanna Stavins. Uvođenje sustava koji bi u obzir uzeo sve moguće kombinacije naknada i bonusa s tehnološke strane predstavljao bi noćnu moru, a bio bi neprikladan i za same kupce. Tipičan biznis koji primjenjuje doplate u slučaju plaćanja karticama su benzinske postaje ili javneuslugegdje korisnici nastoje otići kod jeftinijeg pružatelja usluga.

Ujedinjene konkurentske stranke

To u jednu ruku objašnjava interes zakonodavaca za kreditne kartice. Koncem lipnja ove godine Richard Durbin, isti demokratski senator koji je prije desetak godina inicirao regulaciju debitnih kartica, predstavio je nacrt zakona o konkurenciji kreditnih kartica. Pritom ne predlaže ograničenje najviše naknade, kao kod debitnih kartica, jer su troškovi kreditnih znatno varijabilniji i teže je pronaći pravu mjeru. Umjesto toga pokušat će se potaknuti konkurencija prekidom veza između kartičarskihmreža i banaka. Za sada kad banka izdaje kreditnu karticu, svaka transakcija tom karticom bit će obrađena kartičnom mrežom, kako propisuje banka, što znači da je banci zajamčena naknada koju odredi ta kompanija (najčešće Visa ili Mastercard). Ako Durbinov prijedlog bude usvojen banke će klijentima morati ponuditi barem dvije kartičarske mreže i to ne najveće već barem jednu manju. Pretpostavka je da će se one za klijente boriti nižim naknadama, a za očekivati je da će klijenti izabrati onu s nižim troškovima. Najveće kartičarske kompanije grčevito brane postojeći sistem, tvrdeći da kupci i trgovci profitiraju jer trgovcima garantira plaćanje dok kupce štiti od prijevara. Ono što čini prihvaćanje tog prijedloga izvjesnim je da iza njega stoji senator Durbin, najdugovječniji demokrat u američkom Senatu, ali

broj 3-4 :: studeni 2022.

ga podupire i republikanski senator Roger Marshall. Taj moćan dvojac mogao bi progurati amandman uz veće promjene regulative, kao što je bio slučaj s debitnim karticama 2010.

Najveća prijetnja – Fintech

Čak i ako ti napori propadnu ili ne budu funkcionirali kako je zamišljeno, jedna veća nevolja prijeti kartičarskim divovima. Kao posljedica pandemije Covid-19, snažno je poraslo online trgovanje, od čega su najviše profitirali Visa i Mastercard. Kako fintech kompanije (inovativne tvrtke koje uz pomoć suvremene tehnologije kreiraju jeftinije i brže usluge kao alternativu za standardne financijske usluge) postaju sve snažnije, njihova odluka o vrsti plaćanja koje nude uvelike će utjecati na količinu novca koji će putovati kartičarskim mrežama. Stripe, velika kompanija koja se bavi platnom infrastrukturom radi na tome da trgovcima ponudi metodu plaćanja koja će im sniziti troškove. Trenutna opcija uključuje unos podataka o kartici, ali i mogućnost da se odabere usluga „kupi sada, plati kasnije“, (naknadno plaćanje bankovnim transferom) koju omogućuje švedski fintech Klarna Bank,izbacujući tako iz plaćanja kartičarske mreže. Tu bi se ubrzo mogao uključiti FedNow, sustav za transfer novca u realnom vremenom kojeg razvija Fed, koji bi trebao zaživjeti naredne godine, a s vremenom mogao bi uključivati digitalne valute centralnih banaka i kriptovalute. Ipak, konkurencija kartičarima neće napredovati željenom brzinom ako povlastice za vlasnike kreditnih kartica budu visoke. No, trgovci bi mogli ponuditi vlastite poticaje. Tako američki trgovac odjećom Everline kod online plaćanja potiče kupce na korištenje fintech aplikacije Catch koja povezuje bankovni račun kupca kroz drugi platni startup Plaid. Kao nagradu za izbjegavanje kartičarskih kuća (i njihovih naknada), Everline kupcima daje popust od pet posto na iznos kupnje. Catch se brzo širi i sve je prihvaćeniji kod online trgovaca. Najbolji dokaz da su kartičari prijetnju ozbiljno shvatili je pokušaj Vise da kupi Plaid. Ponuda je2020. iznosila 3,5 milijardi dolara, ali je u konačnici nije odobrila Komisija za zaštitu tržišnog natjecanja. To nam ipak nešto govori. Kuća od karata pažljivo sagrađena od dva platna giganta (Visa i Mastercard) je stabilna i trajna, ali ne i neuništiva.

KOLONIJALIZAM I ROPSTVO

Monumentalna nepravda

Rat kojim Rusija pokušava pokoriti Ukrajinu naoko djeluje kao da je bez presedana, a zapravo je samo repriza neprestanih razračunavanja velesila tijekom povijesti.

Piše: Drago Kojić

Nastanak ekonomskih velesila više je plod otimačine nego oslanjanja na intelektualne i fizičke potencijale. Takozvana civilizacija bilježi uspone i padove, uz samo jednu konstantu: osvajačke ratove. Svjetska pozornost trenutačno je usredotočena na divljačke pokušaje Rusije da pokori i preotme Ukrajinu. Ali istodobno na barem desetak područja diljem svijeta, prvenstveno u Africi i Aziji, ne prestaju lokalna oružana razračunavanja uz ne mnogo manji broj žrtava. Da je svijet, umjesto uzajamnih krvoprolića, koristio talentiranost, inspirativnost i marljivost, planet bi jamačno bio ekonomski snažniji i ne bismo svjedočili monumentalnoj nepravdi, što ju je prouzročila simbioza kolonijalizma i ropstva, dviju pojava koje su prividno iščezle, a zapravo su uvelike vidljive. Scenarij je temeljito izmijenjen nakon što je američka policija na vrlo okrutan način ubila Afroamerikanca Georgea Floyda. Čini se da je to zvjerstvo (uz mnoštvo presedana) razbudilo uspavanu savjest znatnog dijela čovječanstva i prisililo potomke počinitelja zlodjela da se makar kratkotrajno suoče s ne baš blistavom prošlošću.

Kao odgovor na globalnu kampanju pod nazivom I crni su životi važni, britanski biznis (koji je uvelike profitirao od povijesnih nepravdi) nije mogao posve ignorirati vlastitu odgovornost. Duguje to potomcima milijuna Afroamerikanaca koji su sustavno pretvarani u robove i iscrpljivani nemilosrdnim nadničarenjem – da bi gospodari polučili profit i stvarali moćne ekonomske dinastije.

Lideri Barbadosa i drugih karipskih područja zalažu se za repatrijacije – što bi čak uz minimalnu nadoknadu dostizalo vrijednost u desecima milijardi dolara. Zahtjevi za kompenzacije nemaju uporište samo u težnji za ispravljanjem povijesnih nepravdi nego i utemeljenoj pretpostavci da je eksploatacija robova uvelike pridonijela jačanju britanske privrede, a čini to i dalje, koristeći nepošteno stečeni kapital.

133 broj 3-4 :: studeni 2022.

Stvarne isprike ili politički ritual?

Francuski predsjednik Emmanuel Macron i formalno je priznao ulogu svoje zemlje u genocidu u Ruandi. Isto tako je Heiko Maas, njemački ministar vanjskih poslova službeno priznao genocid nad pripadnicima etničkih skupina Herero i Nama u razdoblju 1904-1907. kada je područje, danas poznato kao Namibija, bilo pod njemačkom kolonijalnom vlašću.

Gotovo istodobno je predsjednik SAD-a Joe Biden u govoru o stotoj godišnjici masakra Afroamerikanaca u Tulsi dotaknuo sličnu neugodnu temu. Naglasio je urgentnu potrebu da se SAD suoči sa svojom mračnom prošlošću, dodavši da bez sjećanja rane neće zacijeliti.

Na prvi pogled takve izjave mogle bi se smatrat korakom u pravom smjeru jer se čini da se zapadne zemlje konačno suočavaju sa svojim nasilničkim ponašanjem. Formalne isprike postale su dominirajući izričaj kojim se razmatraju prijeporna zbivanja. Međunarodne prepirke i javna osporavanja često se prihvaćaju ili odbacuju. Međutim, kao politički ritual povijesne isprike prvenstveno se odnose na sadašnjost umjesto na prošlost. Činjenica da je njemačko stajalište bilo rezultat petogodišnjih pregovora, pokazuje da je prije bilo sve nego spontano. Zapravo je bilo u bliskoj vezi s različitim financijskim i geopolitičkim razmatranjima. Promatrane u uskim okvirima izjave o Ruandi i Namibiji bile su problematične. Ni Macron ni Maas zapravo nisu ponudili aktualnu ispriku.

Kako upozorava Financial Times britanski političari izražavaju svakojake oblike žaljenja-zbog ropstva, zbog gladi u Irskoj nakon dramatičnog podbačaja uroda krumpira, zbog represija Mau-Mau ili zbog masakra u Amristaru, ali uvijek izostaje potpuna isprika ili nešto što bi značilo neuvijeno prihvaćanje odgovornosti. Iako je Macron eksplicitno priznao odgovornost za genocid u Ruandi, ali priznanje je bilo praćeno francuskom neobvezujućom relativizacijom.

Umjesto samokritika – samohvala

Nije u pitanju samo izbjegavanje zakonske odgovornosti. Nekadašnje kolonijalne sile kazat će sve osim priznanja da imperijalni projekti nisu bili progresivni jer bi time ugrozili nacionalne mitove o izuzetnosti. Zato se takve izjave usredotočuju na epizodne umjesto na sustavne stvari. Njemačka je pripravna otvoreno priznati Hereroi Nama genocid, ali je šutljiva kada se radi o znatno smrtonosnijoj pobuni Maji-Maji u njemačkim posjedima na istoku Afrike kada je zabilježeno 200 do 300-tisuća ubijenih. Takve isprike, kako je tvrdio jedan povjesničar, više služe kao samohvala nego kao kritika. U svakom slučaju malo je vjerojatno da se ropstvo i kolonijalna zvjerstva mogu tako lako arhivirati u povijest, uz mrvicu efektne

retorike. Na groblju smještenom uz rub Namibijske pustinje pokopane su žrtve prvog genocida počinjenog u 20. stoljeću.

Desetci tisuća ljudi iz plemena Herero, Nama i Sam usmrćeni su u masakrima što su ih počinili njemački kolonizatori 1904. – 1908. neki od njih u koncentracijskim logorima u priobalnom gradu Swakopmundu. Namibijsko udruženje za istraživanje spomenutog genocida pokrenulo je kampanju za naknadu štete potomcima žrtava, pripadnicima najmarginaliziranije skupine na jugu Afrike. Potpuna zapuštenost spomenutog groblja utoliko je dojmljivija uzmemo li u obzir da je još uvijek najjača europska privreda ponudila da će tijekom trideset godina isplatiti 1,1 milijarde eura, kao naknadu za ono što bi se iz današnje perspektive – po mišljenju Berlina- moglo nazvati genocidom. Ponuda je uslijedila nakon učestalih zahtjeva potomaka žrtava da bivši gospodari uz ispriku dadu i konkretnu financijsku odštetu.

Povijesne reparacije postaju sve češće međunarodno pravilo, javio je nedavno Thomas Craemer, profesor javnog upravljanja na Sveučilištu Connecticut i stručnjak za takve nagodbe.

Negodovanje bez granica

Ali dok je vlada Namibijskog predsjednika Hagea Geingoba prihvatila ponudu, parlament je ljetos još nije bio odobrio, smatrajući je nedovoljnom.

Globalna debata o odšteti žrtava kolonizacije i ropstva – doduše uvelike zakašnjelaipak je vrlo intenzivna. U SAD-u je usredotočena na odštetu zbog ropstva. U Europi je u prvom planu inzistiranje na saniranju posljedica, tj. zločina što su ih počinili kolonizatori.

Belgija je ustrojila povjerenstvo za istraživanje vlastitih kolonijalnih grijeha, a Emmanuel Macron zagovara vraćanje afričkih umjetnina, što su ih prisvojili Francuzi u „kolonijalnoj pljački“. Njemačka (koja je prethodno namirila reparacije žrtvama holokausta) čini se da je pristala platiti reparacije bivšoj koloniji. Zastoj u Namibiji ilustrira teškoće koje se javljaju u svakoj takvoj nagodbi. Da bi reparacije bile djelotvorne, trebale bi obuhvatiti izravno potomke žrtava i biti dovoljno izdašne da se shvate kao gesta pomirenja, smatra Craemer.

Negodovanja svakako nisu mogla mimoići Belgiju koja ima izuzetno brutalnu kolonijalnu prošlost. U recentnim propitivanjima neizbježno je bilo pitanje što ta zemlja duguje Demokratskoj Republici Kongo (DRK), koju je eksploatirala punih 75 godina.

Nezavidna prošlost ostavila je neželjene posljedice na sadašnjost pa je Belgijai na vlastitom području suočena s tragovima rasizma.

U pismu upućenom 30. lipnja 2020. Felixu Tshisekediju, predsjedniku DRK-a, u prigodi 60-obljetnice neovisnosti zemlje, kralj Philippe prvi put je iskazao najdublje žaljenje zbog „nasilja i okrutnosti“ što ih je počinila Belgija, povezujući to i s

broj 3-4 :: studeni 2022.

današnjim rasizmom. Iako to nije bila eksplicitna isprika, bio je krupan korak za instituciju, koja je još nedavno slavila „donošenje civilizacije“ u Kongo. Istodobno je belgijski parlament odredio nekoliko komisija koje trebaju utvrditi istinu, ubrzati pomirenje i pokrenuti reparacije žrtvama Konga za vladavine Leopolda II.

Gorivo za bombe na Hirošimu i Nagasaki

Osiromašeni je Leopold II angažirao istraživača Henrya Mortona Stanlyea kako bi mu pomogao prigrabiti u centralnoj Africi područje 80 puta veće od njegova kraljevstva. Belgija je to učinila da bi se domogla eksploatacije gume i slonovače. Pohod je Belgiji donio golemo bogatstvo, a smrt milijunima Kongoanaca.

Pod pokroviteljstvom Leopolda II utemeljena je 1906. kompanija Union Minière -HautKatanga (UMHK) kao biznis za crpljenje dijamanata, tj. eksploataciju kongoanskog rudnog bogatstva i željeznički promet. Rude su pridonijele izgradnji belgijskih gradova i ukupne privrede, ubrzavajući industrijalizaciju i bogateći kraljevsku obitelj. Taj je imetak uzdigao i međunarodni status Belgije kao reprezentativne globalne države.

Union Minièreje 1911. počela eksploatirati bakar visoke kvalitete u rudniku Kulukuluku. Kompanija je 1929. bila najveći svjetski proizvođač bakra, a 1960-ih kobalta. Tada je UMHK generirala polovicu kongoanskog dohotka i 70% izvoza. Danas kad Rusija i još neke velesile prijete svijetu nuklearnim razračunavanjima, kao svojevrsni kuriozitet navodi se podatak da su dvije atomske bombe što su ih Amerikanci ispustili na Hirošimu i Nagasaki sadržavale uran koji je Union Minière crpila u Kongu. Kompanija je postala toliko snažna da je dobila naziv - ako ne i status –„Država u državi“. Područje pod njenoj vlašću protezalo se na 7.000 četvornih milja. Gospodarila je zaposlenicima od njihovog rođenja do smrti, školujući im djecu koja su se zatim i sama zapošljavala u UMHK-u. Tijekom prvih 30 godina poslovanja kompanija je zapošljavala do 250.000 radnika, kako navodi povjesničar John Higginson. Prisilni ruralni egzodus zauvijek je izmijenio kongoansku poljoprivrednu proizvodnju.

„Belgija i belgijski narod moraju priznati da svoje sadašnje bogatstvo duguju tomu što su od nekud uzeli novac, ali su pri tom silom kolonizirali stanovništvo i čitav teritorij“, izjavila je Anne Wetsi Mpoma, aktivistica i umjetnička kustosica, od koje je zatraženo da bude savjetnica u parlamentarnoj komisiji kao pripadnica kongoanske dijaspore.

Diskriminacija nije iščezla

Belgija je već krajem 19. st. bila snažna industrijska sila, ali njezina je ekonomija nemjerljivo ojačala nakon prisvajanja Konga, kaže Pierre Kompany najistaknutiji belgijski političar kongoanskog porijekla (i otac bivšeg kapetana Manchester Cityja

Vinncenta Kompanyja). U to je doba Antwerpen postao druga najzaposlenija luka nakon Liverpoola, najprije zahvaljujući kongoanskoj gumi i slonovači, a zatim mineralima UMHK-a. Prema anketi iz 2007. 9 od 23 najbogatije belgijske obitelji može zahvaliti za svoj imetak ponajviše kolonizaciji Konga.

U međuvremenu je Leopold II mnogo državnog novca utrošio u javne radove, stekavši nadimak „kralj graditelj“. Kompany drži da svatko treba znati odakle potječe stečeni novac. „Da Belgija nije osvojila Kongo ne bi postala ono što je danas“, tvrdi on.

UMHK je tvorila najveći dio konglomerata Société Générale de Belgique, koji je u jednom razdoblju kontrolirao 70% kongoanske privrede.

Posljedice utjecaja kolonijalizma na život Afrikanaca, ne samo onih koji su ostali u domovini nego i onih koji su se „silom ili milom“ iselili na europski Zapad, dugo će se osjećati. Istraživanje iz 2017. pokazalo je da je među 100.000 Belgijanaca koji potječu iz Konga, Ruande i Burundija 60% suočeno s diskriminacijom u stambenom zbrinjavanju, obrazovanju i zapošljavanju, dok je 86% anketiranih izjavilo kako osjećaju da ih okolina doživljava kao strance.

Neki od njih smatraju da bi povijesne lekcije u školama trebale temeljite obuhvatiti i ono što se zbivalo tijekom kolonijalizma.

Proces, naravno, neće biti lagan. U nedavnoj anketi Sveučilišta u Antwerpenu polovica Belgijanaca iskazala je stajalište da je Belgija počinila više dobra nego zla u Kongu. Skupina istraživača u UN-a o temi „ljudska prava“ bez uvijanja je zaključila: Belgija mora uvažiti prave razmjere nasilja i nepravde u svojoj kolonijalnoj prošlosti, kako bi se mogla lakše obračunati s uzrocima današnjeg rasizma, s kojim su suočene osobe afričkog porijekla.

Zaboravnost ili zanemarivanje?

Netko je 1881. donirao antikni mjedeni dijadem nizozemskom nacionalnom i umjetničkom muzeju (Rijksmuseum) u Amsterdamu. U taj je predmet ugraviran heraldički grb i godina 1689., a nema nikakvog znaka koji bi upućivao kojoj svrsi bi služio. Muzejsko osoblje definiralo ga je kao pseću ogrlicu. Da su istraživači bili malo temeljitiji, vjerojatno bi u zbirci uočili crteže koji prikazuju slične ogrlice, a nosili su ih mladi crnački muškarci. Svrstani su kao „Mauri“ koji su u 17. st. rutinski djelovali kao sluge u nizozemskim kućanstvima. Bila je to svojevrsna sporedna djelatnost u vrlo raširenoj praksi europskih zemalja u trgovini robljem, pri čemu su milijuni crnačkih robova prebacivani u Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku. Ropstvo 1881. nije bilo daleko u sjećanju. Na nekim nizozemskim kolonijalnim plantažama bilo je prestalo tek prije desetak godina. Ipak kustos muzeja očito je previdio povezanost dijadema s ropstvom. Je li nizozemsko društvo zaista zaboravilo na takve predmete? Ili je nastojalo ne vidjeti ih, kao ni ono čega su bili simbol?

broj 3-4 :: studeni 2022.

Optužujuća ogrlica

Ogrlica je prikazana na izložbi o povijesti ropstva u Nizozemskoj i dio je širokog pokreta preispitivanja kolonijalnog razdoblja te zemlje. Nizozemska je vladala Indonezijom, Surinamom, Curaçaoom i u još nekoliko karipskih otoka od početka 17. do sredine 20. st. Najprije posredstvom Istočno – indijske (VOC) i Zapadnoindijske (GWC) kompanije, a zatim izravno. Robovi su radili na plantažama kave, mirodija i šećera do 1860-ih. Kako zaključuje The Economist, tijekom zlatnog doba slikara i tulipana, Nizozemci su bili među vodećim u svijetu trgovci robljem, osvajajući države na zapadu Afrike, kako bi preoteli dio trgovine od Portugalaca. U novije vrijeme Nizozemci nisu previše isticali taj dio povijesti, ali diskrecija je postajala teža nakon što je zemlja postajala sve više multikulturno društvo. Najviše useljenika dolazi iz Maroka i Turske, ali oni iz Indonezije i područja Kariba čine 5% stanovništva. Globalno negodovanje zbog nehumanog postupanja prema crnačkom stanovništvu u SAD-u proširilo se diljem svijeta i pretvorilo se u sve prihvaćenije stajalište da su jednako važni životi pripadnika svih rasa. Nizozemci su skloni identificirati ropstvo s onim što se događalo diljem Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Međutim, znatan dio trgovine robljem odvijao se na relaciji od delte Gangesa do Indonezije, a robovi su prodavani i u južnoj Africi i u samoj Nizozemskoj, gdje je ropstvo bilo nezakonito, ali robovi koji su se tamo zatekli morali su raditi jer nisu imali izbora. Neki su od njih pronašli put ulaska u nizozemsko društvo. Među njima je bio Paulus Maurus, sluga u imućnom klanu Nassau La Lecq, izdanku nizozemske kraljevske obitelji. Crkveni zapisi pokazuju da je postao konjanički bubnjar u pukovniji vrhovnog nizozemskog zapovjednika te da je 1864. oženio Nizozemkinju i s njom imao dijete. Slika konjičke jedinice napravljena nekoliko desetljeća kasnije prikazuje crnog bubnjara na konju, a imao je oko vrata, čini se, spomenutu metalnu ogrlicu. Možda ju je nosio baš Maurus. Sustav je bio razuzdan i nepredvidljiv. Jan Pieterszoon, oficir VOC-a, dao je masakrirati 14.000 od ukupno 15.000 stanovnika molučkog otoka Great Banda.

Uzajamno neshvaćanje

Kada je prije 62 godine u Pakoštanima otvoreno turistiško naselje Cluba Méditerrané u polinezijskom stilu bila je to svojevrsna atrakcija ne samo za Hrvatsku već i za konkurentske zemlje. Okupljali su se tamo turisti iz cijele Europe, naročito iz zemalja u kojima se govori francuski-Francuske, Belgije, Švicarske i Luksemburga. Zatekao se tamo i autor ovog teksta, kao zaposlenik sa skromnim turističkim kvalifikacijama. Kao student relativno prihvatljivo sporazumijevao se s gostima.

Bilo je to razdoblje kada su se u Francuskoj – ali i u Pakoštanima- vodile žestoke rasprave o ratu u Alžiru. Družio sam se tri tjedna s nekoliko Francuza, među kojima je bio i Albert Roytman, s kojim sam se neko vrijeme dopisivao. Nakon nekoliko mjeseci

korespondencija je prestala, a njegovi znanci obavijestili su me da je poginuo boreći se u Ažiru. Dakle, dogodilo se ono čega se pribojavao i što je, žestoko osuđivao. Koliko je tada u Alžiru zaglavilo mladića sličnih njemu na obje strane. Svi su se oni uzaludno odupirali kolonijalizmu, a neki su postali žrtve osvajačkih ambicija svoje domovine. Tada sam bolje nego ikad prije shvatio pogubnost kolonijalizma. I u zemljama osvajača bilo je bezbroj razorenih obitelji, prekinutih prijateljstava uz goleme ekonomske i kulturne gubitke diljem cijelog svijeta. U polovici afričkih država francuski je službeni jezik, a osvajačke je tragove te zemlje nalazimo sve do Tahitija. Lani je Benjamin Stora, uvaženi francuski povjesničar alžirskog porijekla objavio svoj dugo očekivani izvještaj o sjećanju na francusku kolonizaciju i rat u Alžiru. U obje zemlje reakcije su bile ekstremno žestoke. Snažna alžirska organizacija Ratni veterani za oslobođenje (ONM) odbacila ga je kao simboličan pokušaj ublažavanja dimenzija ili čak prikrivanja kolonijalnih zločina, smatrajući da je autor nedorečen. Istodobno, u Francuskoj su skupine koje zastupaju tzv. Harkis Alžirce koji podržavaju Francuze, optužili povjesničara da izbjegava škakljiva pitanja.

Koliko vrijede kajanja?

Izvještaj koji je naručio predsjednik Macron bio je pokušaj da se Francuska suoči sa svojom 132 godine dugom okupacijom Alžira i promovira pomirenje dviju država. Ali izostala je isprika za francuske postupke. Kada se analizira odnos bivše kolonijalne sile injezine kolonije, fokus je isključivo na kajanju. Je li kolonizator učinio dovoljno u nadoknadi štete i koliko je podbacio? S moralne ili povijesne točke gledišta to je legitimno jer kolonizator nosi breme svoje okrutne okupacije. Ako istinski želimo shvatiti povezanost s dominacijom – koja isključuje ideju pravde – taj je pogled kratkovidan, smatra alžirski novinar i pisac Kamel Daoud, koji je na tu temu dao osvrt u FT-u. Fokusiranje ekskluzivno na grijehe svodi koloniziranog na status vječite žrtvovanosti. Ali to je pristup zapadnih akademskih promatrača, intelektualaca iz bivših kolonija koji sada žive u kolonizatorskoj državi i elita u bivšoj koloniji koji iskorištavaju prošlost da bo osnažile vlastite interese, tvrdi Daoud. Ako prihvaćamo da smo žrtva to nas sprečava da vidimo kako političke i ekonomske elite u bivšim kolonijama manipuliraju sjećanjem na kolonizaciju, polažući pravo na nasljeđe revolucije. Zapad vidi svijet kroz vlastitu krivnju, kao što ga je nekad gledao kroz želju za dominacijom. Krivnja može biti bezazlena, ali sprečava da je obje strane shvate i krenu naprijed. Postoje globalni interesi pomirenja Francuske i Alžira zbog žestokih odnosa u prošlosti, geografske blizine dviju zemalja, popriličnog broja alžirskih imigracijskih zajednica i nedavnih džihadističkih divljanja na francuskom tlu, gdje su teroristi koristili religiju, ali i nepravde kojima su bili podvrgnuti njihovi alžirski roditelji, opravdavajući vlastito nasilje.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Ali, kako tvrdi autor, ne smijemo zaboraviti da se tema krivnje i pomirenja tiče i bivših kolonija. Što bi Alžir trebao učiniti s vlastitom prošlošću, koju „oslobodioci“ često iskrivljuju, nastojeći ojačati vlastite interese? Kako reagirati prema bivšoj kolonijalnoj sili? Ubiti je? Poslovati s njom? Tražiti repatrijacije? Voljeti je ili ignorirati? Pokušati je destabilizirati ili surađivati s njom u ekonomskom razvoju?

Alžir je zatvoren za biznis. Ulazne vize su rijetkost, a slika države zamrznuta je poput muzeja, kao znak slave ljudi koji su oružjem stekli slobodu. Prošlost dominira nad sadašnjošću. Svijet ne zna gotovo ništa o svakodnevnom životu u zemlji i kako se kolonijalna prošlost doživljava?

Lopovi i na domaćem terenu

Trgovci robljem, kolonizatori i drugi osvajači opustošili su nedovoljno razvijeni dio svijeta, ponajviše Afriku. Na žalost i neki afrički lideri nakon stjecanja nezavisnosti pljačkali su vlastite države, na što je početkom listopada upozorio predsjednik najnapučenije zemlje crnog kontinenta, Nigerije, Muhammadu Buhari. Nigerija je nedavno bila prisiljena pokrenuti zakonski postupak protiv Državne agencije za kriminal UK-a nakon uzastopnih odgađanja povrata novca što ga je 1990-ih iz zemlje odnio bivši diktator, general Sani Abacha. Međutim sudski postupak otkriva dimenzije kriminala s kojim je suočena Nigerija. Pretpostavlja se da je spomenuti diktator na Zapad prebacio oko 5 milijardi dolara. Ali sudski je obuhvaćeno samo 150 milijuna.

S obzirom na raširenost korupcije diljem Afrike, javlja se zabrinutost hoće li dio imovine koji se vrati biti adekvatno iskorišten. Ne smije se zaboraviti da su otimačina i pranje novca prvenstveno provođeni posredstvom zapadne jurisdikcije. Ako se Afrikancima ne može u potpunosti vjerovati da adekvatno raspolažu svojim novcem nije vjerojatno da će djelotvorno zaštiti i kulturno nasljeđe. Kada je riječ o takvoj imovini zapadni muzeji i državne vlasti, kako se čini, uvelike se slažu da je treba vratiti. Međutim, tehnička procedura povratka ostavlja mnogo prostora za održavanje statusa quo. Ili što bi se prostački reklo „ pojeo vuk magarca“.

Muzeji kažu da umjetničko blago treba vratiti, ako se dokaže da je opljačkano. Drukčija je priča ako su umjetnine pribavljene kupnjom ili na drugi zakonit način. Problem je u tom, što bi muzeji, kao sadašnji vlasnici otetog blaga, ocjenjivali kako je stečeno.

Bučni zahtjevi za povrat opljačkanog umjetničkog blaga sve su glasniji i odlučniji. Međutim, neki od bivših afričkih korumpiranih lidera prebacili su milijarde novca na svoje račune u zapadnim bankama. Iako je Nigerija vjerojatno najuspješnija među afričkim državama u povratu ukradenog novca, vratila je samo neznatan dio onog što je pohranjeno u trezorima na Zapadu, upozorava predsjednik Buhari.

O kolonijalnim osvajanjima Ujedinjenog Kraljevstva uvjerljivo govori rasprostranjenost engleskog jezika koji je zaposjeo cijelu Sjevernu Ameriku uz znatan broj državica Srednje Amerike, Gvajanu u Južnoj Americi, Australiju, Novi Zeland, Indiju i Pakistan. Ne zaboravimo i znatan broj državica Oceanije. Uz to je engleski kao poslovni jezik osvojio Kinu, Japan, Europu, Bliski i Srednji Istok pa je očito da je cijeli planet pod tom lingvističkom kolonizacijom (ali sada barem bez robova).

Koncentrični krugovi

Britanci su brodovima prevoziti Afrikance- robove- do plantaža u Novi Svijet već 1500-tih godina, dakle odmah nakon otkrića Amerike (ako je taj termin danas uopće primjenjiv). Zenit je dostignut u 18. st. Trgovci su kupovali robove u zapadnoj Africi, a plaćali su ih robom koja je dopremana iz Londona, Bristola i Liverpoola. Oko trećine robova umiralo je tijekom putovanja u zastrašujućim uvjetima do britanske Zapadne Indije. Brodovi su se vraćali u Europu sa zapadno-indijskim šećerom, američkim duhanom i pamukom.

U tom trojakom transportu prevezeno je oko dva milijuna Afrikanaca što čini oko šestine ukupne atlantske trgovine robljem. Cijena roba dopremljenog na plantažu iznosila je oko 6000 funti (u današnjem novcu), uz visok mortalitet. Četiri od svakih deset robova umirali su tijekom tri godine po dolasku – primjerice na imanju CODREINGTON u vlasništvu Engleske crkve na Barbadosu. Patili su od iscrpljenosti prekomjernim radom, skapavali od gladi, okrutnog fizičkog kažnjavanja i seksualnog nasilja.

Neki su stručnjaci plantaže definirali kao „koncentrične krugove“ dohotka. Klas Ronnback, profesor ekonomske povijesti na sveučilištu Gothenburg, procijenio je u istraživanju 2018. razmjere tri takva kruga. Izračunao je da je oko 1800. god. trojaka trgovina donosila oko 5.7% BDP-a UK-a. Taj je udio porastao na 7.9% kada su dodani prihodi od plantaža. Vrijednost svih industrija povezanih s ropstvom porasla je na 11,1% ukupnog ekonomskog učinka. To je bilo vrlo značajno u okolnostima kad je u privredi UK-a dominirala poljoprivreda.

Posebice je to bilo dragocjeno za Londonski City, koji je proširio svoj međunarodni utjecaj putem takve trgovine. Poslovodstvo Citya žestoko se opiralo ukidanju trgovine robljem, što je uslijedilo 1807. Daljnji korak naprijed bilo je ukidanje ropstva 1833. Pri tome su vlasnici dobili naknadu od 20 milijuna funti, što je bila ogromna suma po današnjim mjerilima.

Opterećujuće obiteljsko nasljeđe

U brojnim knjigama autori bez prestanka i danas ukazuju na imperijalističke nepravde prema stanovništvu u kolonijama. Britansko-kanadski novinar Alex Renton u knjizi „Krvavo nasljeđe“( Blood Legacy):

broj 3-4 :: studeni 2022.

„Je li zaista ikad moguće rasteretiti se od prošlosti? David Cameron zacijelo je mislio da jest kada je u rujnu 2015. u ulozi premijera posjetio Jamajcu praćen osjećajem da bi se britanska vlada napokon mogla suočiti s naslijeđem kolonijalizma i robovlasništva na tom području. Karipske su zemlje zatražile odštetu, ali su razočarane učinkom. Cameron je podsjetio na britansko nastojanje da izbriše ropstvo s lica planeta, izražavajući nadu da bi se dvije zemlje mogle osloboditi mučnog nasljedstva. Ali s tim u vezi spomenuo je tek milostinju razvojne pomoći za gradnju zatvora u Kingstonu. Mnogi su u tome vidjeli sebičnu gestu da bi se olakšala deportacija zatvorenika iz Britanije“.

Iskaz novinara Rentona predstavlja hrabar kritički osvrt na ulogu vlastite obitelji u porobljavanju. Kada je prihvaćen zakon o ukidanju ropstva 1833. njegovi izravni predci, Fergussoni iz Kilkerrana, imali su u vlasništvu 198 osoba sa statusom robova na plantažama u Jamajci. Za njih su dobili kompenzaciju veću 3 milijuna funti (u današnjoj vrijednosti) zbog „gubitka imovine“. Naknadu su i to popriličnu, dobivali svi vlasnici, a oslobođeni robovi ni penija! Britanski porezni obveznici, uključujući potomke robova, na koncu će isplatiti 17 milijardi funti naknade bivšim robovlasnicima.

Renton se zalaže za iznošenje potpune istine o neslavnoj prošlosti, ali i za naknadu štete potomcima robova. Njegovo suočavanje s prošlošću počelo je u vlastitoj kući, kopanjem po papirima svoga djeda, gdje je naišao na popis i procjenu plantaže Carrick. Našao je 11 stranica ispisanih krajem 18. st., gdje je prikazan imetak njegovih predaka. Dokumenti su sadržavali imena, uloge i vrijednost imovine 79 odraslih osoba s petero djece. „Taj popis kada ga čitam, izaziva mi mučninu“, zapisao je Rentonu knjizi. Odlučio se angažirati u detaljnom istraživanju poslovanja bivših obiteljskih plantaža u Tobagu i Jamajci.

Taj obiteljski arhiv sadrži snažne priče, uključujući putovanje Agustusa Thomsona (s robovskim imenom Caesar) iz Jamajke u London. Želio se suprotstaviti vlasniku prikazom nepravednog postupanja, uključujući torturu kojoj su bili izloženi on i njegova obitelj.

„Krvavo nasljeđe“ puno je frapantnih detalja koji uključuju razgovore s potomcima robova, ali i s brojnim akademskim osobama.

Kategorija niža od čovjeka

Barbados je bio prvo britansko „robovsko društvo“ najunosnije tijekom sto godina. Britanci su na otok došli 1620-ih. Uzgajali su pamuk, indigo i duhan, zatim su prešli na šećernu trsku. U slijedećim desetljećima propisali su da robovi dopremljeni na otok iz Afrike budu svrstani u subhumanu kategoriju „bića ispod čovjeka“, tj. kao „pokretna imovina“. Ubrzo su robovske kolonije utemeljene diljem Karipskih otoka i u Sjevernoj Americi. Više od 12 milijuna Afrikanaca pretvoreno je u robove tijekom

tri stoljeća transatlantske trgovine robljem. Oko 44 milijuna njihovih potomaka danas živi na Karibima, uključujući Kubu.

Naslijeđe vlasnika robova je očito: bijeli žitelji Barbadosa čine oko 2,5% među 200.000 stanovnika, ali su vlasnici najvećeg dijela plodne zemlje na otoku. S obzirom na takvu povijest ne iznenađuje što je Barbados u središtu globalne debate o reparacijama.

Neizbrojive žrtve kolijevke demokracije

Mnoge bi se razvijene zemlje rado odrekle nekih poglavlja u svojoj povijesti, a na toj nepopularnoj tablici visoko je mjesto rezervirano za SAD. Kao i Kanada gotovo je u potpunosti istrijebio autohtono stanovništvo, Indijance. Starije civilizacije – Inke, Maje i Asteci – stradali su od zaraznih bolesti koje su im podarili prvi osvajači –Španjolci i Portugalci, koji se nisu ustručavali ni od uporabe mačeta i sličnog oružja. Armije robova zaglavile su na plantažama američkog juga. Ali Amerikanci nisu bili izbirljivi u traženju žrtava, o čemu najbolje znaju pričati žitelji Koreje i Vijetnama, koji će posljedice američkog „izvoza demokracije“ osjećati stoljećima. Ameri su gostovali s oružjem i po zemljama Bliskog i Srednjeg istoka. Posvuda su nesebićno pomagali diktatorskim režimima da se liše nepoželjnih konkurenata. U državnom udaru za koji se smatra da ga je podržala CIA 17.1.1961. separatisti su u Kongu ubili demokratski izabranog premijera Patricea Lumumbu. „Grijeh“ mu je bio naljepnica da je „komunistička lutka“, a smaknuću su pridonijeli belgijski industrijalci. Kolale su tvrdnje da je CIA umiješana i u smaknuće čileanskog državnika Salvadorea Alliendea, a možda i čelnika UN-a Daga Hammarskjölda. Nije bila rijetkost „razmjena mišljenja“ Amerikanaca s režimima državica u Srednjoj Americi, a kroz nišan su gledali Kuba nakon što joj je čelnik postao Fidel Castro. Odnos američke policije prema Amerikancima „egzotične“ boje kože i nakon više od stoljeća i pol od ukidanja ropstva i dalje je opterećen nesnošljivošću i ugnjetavanjem, rasističkim zlodjelima. Upravo je rasizam kumovao globalnom otrežnjenju i pobuni sročenoj u pokret Crnački životi su važni. Mogli bismo još dugo nabrajati zastranjivanja strica Sama, a možda je svrsishodnije upozoriti da SAD potkopava i vlastitu stabilnost. U posljednje vrijeme objavljeno je niz knjiga u kojima autori argumentirano upozoravaju na opasnost od ponavljanja američkog građanskog rata. U tom stilu, koji nije uputno podcijeniti, iznose se alarmantne tvrdnje, dramatičnije nego ikad od 1861. Voltaire je svojedobno izjavio: „Oni koji vas mogu navesti da vjerujete u apsurdnost, mogu vas motivirati da počinite grozote.“

I prije pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima 2016. politički analitičari su ukazivali na eroziju demokracije u SAD-u i na zaokret prema autokraciji. Drugim riječima na opasnost da „svjetski policajac“ postane krvnik vlastite domovine. Trumpovi pobornici spriječeni su u izvođenju puča 6. siječnja 2021., što je bilo zvono na uzbunu. Ankete pokazuju kako većina Republikanaca još uvijek drži da su

broj 3-4 :: studeni 2022.

Demokrati ukrali izbore, uz pomoć domaćih zagovornika, venecuelskih glasačkih aparata ili kombinacijom svih ovih činitelja. Ilustrativnu knjigu na tu temu pod nazivom „Kako počinju građanski ratovi“ napisala je Barbara Walters sa Sveučilišta Kalifornija . U knjizi: „Ovo neće proći“ koje su autori reporteri New York Times-a Jonathan Martin i Alexander Burns, navodi se citat Joea Bidena koji govori jednom visoko pozicioniranom demokratu: „nadam se zaista da će moje predsjednikovanje funkcionirati. Ako ne, nisam siguran da ćemo imati državu“. Kada predsjednik SAD-a može izgovoriti nešto tako apokaliptično bez velikog podizanja obrva, vidljivo je koliko je rutinski postao strah – zaključuje autor.

Škole po uzoru na konclogore

Ramona Klein sjeća se kako su joj 1954 kada je imala sedam godina ispirali kosu kerozinom kako bi uklonili uši. Sjeća se i zvuka ključeva na ringu i svjetlosti dže3pne lampe sina nadstojnice internata koji ju je seksualno zlostavljao. „Dirao mi je tijelo na način na koji se ne bi smjelo dirati dječje tijelo,“ kaže ona. Klein koja je o tome govorila iz svoje kuće u Sjevernoj Dakoti kolumnistici FT-a u Chicagu, jedna je od preživjelih pripadnica američkih internata u kojima su indijanska djeca trpjela zlostavljanje, a ponekad i usmrćivana u okviru programa prisilne asimilacije u bjelačko društvo.

Tijekom 150 godina tisuće indijanske djece prisilno je izvlačeno iz obiteljskih nastambi da bi pohađala neki od internata koje je financirala savezna vlada. Izvještaj Ministarstva unutarnjih poslova objavljen u svibnju, navodi da je više od 500 indijanske djece umrlo u takvim školama od 1819. do 1969. Očekuje se da će taj broj porasti nakon nastavka istraživanja i utvrđivanja činjenica. U 53 škole postojala su označena ili neoznačena mjesta za ukop umrle djece. Osnivač najčuvenije od tih škola (Carleisle Indian Indusrial School) sumirao je filozofiju svoje institucije u poklič „ubijete Indijanca u njemu, sačuvajte čovjeka.“

“Našoj su djeci čupali kosu i trgali odjeću, a imena su im često zamjenjivali engleskim ili samo brojem (kao u nacističkim konclogorima)“ izjavila je nedavno Sandra White Hawk predsjednica ravnateljskog vijeća američkih državnih internata za indijansku djecu i autorica knjige „Dijete indijanske rase: priča o povratku“. „Djeca su kažnjavana fizički ako bi govorila materinskim jezikom,“ kaže ona. Metode kažnjavanja uključivale su smještaj u samicu, šamaranje, šibanje, bičevanje i slične iskaze „nježnosti“. Posebno je zapanjujuća bila metoda „odgoja“ tražeći od djece da sama smišljaju kako će se uzajamno kažnjavati. Ta je tema pobudila pojačanu pozornost u SAD-u i Kanadi, gdje je Papa Franjo u srpnju ove godine u „pokajničkom hodočašću“ iskazao žaljenje za postupke u crkvenim internatima. Kanadska vlada kasnije je izjavila da njegovo pokajanje nije upečatljivo. Zaključni izvještaj kanadske komisije za istinu i povjerenje, objavljen 2015. navodi da je utvrđeno 3200 usmrćenih u internatima za mlade Indijance.

Američki federalni internati zatvoreni su ili predani na upravljanje indijanskoj etničkoj zajednici 1969. iako su neki kojima je upravljala crkva još djelovali.

Čije je djelo Homo sapiens?

Iz svega što je nanizano u ovom prikazu teško je oduprijeti se utemeljenoj sumnji da čovječanstvo nije daleko od opasnosti izbijanja trećeg svjetskog rata. Rusija zvecka čak i nuklearnim oružjem, prijeteći da bi se eventualni četvrti rat vodio lukom i strijelom, kako je to duhovito prorekao Albert Einstein. Nisu Rusi jedina prijetnja stabilnosti čovječanstva. Ne možemo govoriti niti da su kolonijalizam i druge prijetnje iščezle s repertoara vanjske politike svih zemalja. U tekstu kao kolonijalističke nisu spominjane tri velesile – Kina, Japan pa ni Rusija. Što ne znači da ih povijest amnestira od toga.

Novi-stari osvajači

Nabrajanje svega što je Japan činio u Drugom svjetskom ratu, kao i u još nekim razdobljima, oduzelo bi prostora koliko sadrži ovaj napis. Kina desetljećima ne prestaje prijetiti prisvajanjem Tajvana. Mnoge državice na Pacifičkim otocima žele da im se ekonomski pomogne, ali ne njihovim uvlačenjem u globalne političke igre. U takvoj međunarodnoj optici pozornost je privukao podatak da je Kina u travnju potpisala pakt o sigurnosti sa Solomonskim otocima. Čini se da bi taj sporazum omogućio kineskim sigurnosnim snagama da na tom području rasporede svoje ratne brodove. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi obišao je to područje u traženju sličnih sporazuma. Pretpostavlja se da je bio uspješan u državicama Samoa i Tonga.

Rusija je napadom na Ukrajinu pokazala da želi obnoviti davno stečeni status osvajačke sile. Bivši Sovjetski savez gotovo svim susjedima oduzeo je dijelove teritorija, kao nagradu za pripadništvo pobjedničkoj ekipi u Drugom svjetskom ratu. Na popisu oštećenih našle su se Finska, Poljska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Japan, uz aneksiju triju pribaltičkih zemalja Litve, Latvije i Estonije. Kao „desert“ Njemačkoj je oduzeo područje Königsberga. Teško je i nabrojiti gdje je sve Rusija otimala prije prisvajanje Krima. Uzela je Abhaziju i Južnu Osetiju u Gruziji i Pridnjestrovlje u Moldaviji. To je samo nastavak starih osvajačkih pohoda od 1462. kada se nakon višestoljetne tatarsko-mongolske vladavine obnovila ruska državnost i moć. Ruski kolonijalizam nije prestao do danas pa se ne treba čuditi da je to prostorno najveća država na svijetu.

Dodatne razloge za nespokojstvo vidimo u globalnom jačanju antidemokratskih stranaka, ponegdje čak s fašističkim i nacističkim primjesama. Mnogi Europljani uključujući dio Hrvata uzbudili su se zbog dolaska na vlast u Italiji stranke koja glorificira Benita Mussolinija. Svojevrsna je ironija da su u rujnu švedski protuemigrantski

broj 3-4 :: studeni 2022.

demokrati postali druga po jačini stranka u zemlji. Od 22 utemeljitelja stranke 18 zagovara bjelačku dominaciju, a desetak ih je imalo veze s fašističkim ili nacističkim organizacijama. Može se takve primjere naći u još nekoliko europskih zemalja, od Austrije do Mađarske.

Ovim prikazom mogle bi se osjetiti zakinutim Španjolska, Portugal i Italija koje su pridonijele kolonijalnoj otimačini i trgovini robljem.

Jedna lasta ne čini proljeće, a dvije? UK je uvelike pridonijela rasnoj diskriminaciji, ali trenutačno je tamošnji premijer Indijac Rishi Sunak, a i gradonačelnik Londona Sadiq Kan Pakistanac. Ne smijemo zaboraviti ni američki iskorak: imali su tamnoputog predsjednika, Baracka Obamu, To je barem skroman pomak u suzbijanju rasne diskriminacije.

Može li morbidnije?

Kolonijalizam i imperijalizam nisu iščezli, samo mijenjaju oblik. Optimisti će kazati da je barem iščezlo ropstvo, ali događaji ukazuju da možda i nije tako, barem na pojedinačnoj razini. Mediji su nedavno sa zgražanjem izvijestili kako su trojica maloljetnih sinova čečenskog diktatora Ramzan Kadirova ocu poklonila tri zarobljena Ukrajinca. Sinovi su u dobi o 14, 15 i 16 godina. Kadirov je objasnio da je obuka ratobornih mladića počela davno te da je vrijeme za pravu borbu. Sinovi su, čini se, ozbiljno shvatili oca, kojega je poklon obradovao, a ponosan je na njih. Imajući sve to na umu, javlja se pomisao koliko je pronicljiv bio OscarWilde u procjeni Homo sapiensa kad je svoje razmišljanje uobličio u aforizam: „Katkad mi se čini da je Bog u stvaranju čovjeka donekle precijenio svoju sposobnost“.

Nove knjige

NEUMORNI SAVJETNIK LIDERA

Koliko vrijedi stogodišnje iskustvo?

Za većinu današnje mlade generacije pa i one srednjih godina Henry Kissinger nije ime koje bi pobuđivalo čitalačko ushićenje. Malo je vjerojatno da će i nedavno objavljena njegova knjiga s naslovom liderstvo: Šest studija o svjetskoj strategiji (izdavači Penguin Press i Allen Lane) biti preveliki izazov (uz cijenu od 36 dolara ili 25 funti) za pripadnike digitalno obrazovanog čitateljstva, koje će jamačno dati prednost upravo najavljenom novom izdanu Harryja Pottera. Da je Kissinger za svoju temu izabrao aktere suvremenih svjetskih zbivanja usredotočenih na još jednu rundu apokaliptičkih zbivanja još bi se i mogla očekivati jagma znatiželjnika, ali njegova su tema poznate ličnosti 20. stoljeća koja su krojila znatno razdoblje povijesti čovječanstva, što će ipak pobuditi

broj 3-4 :: studeni 2022.

interes povijesnih analitičara i drugih stručnjaka.

Kancelar Bismarck svojedobno je, u stilu svojih često zajedljivih ali vrlo efektnih dosjetki, izjavio da nitko nema pojma koliko je mnogo šarlatanstva u diplomaciji. Cinici bi mogli tvrditi da su slične primjedbe izricane i prije (naravno i poslije) Bismarcka, ali ostale nezabilježene. Ali u svakom slučaju Kissinger je u svojih 99 godina života imao prilike da otkrije dio tog šarlatanstva, a vjerojatno mu je dao i vlastiti prilog.

Jesu li pojedinci važni u oblikovanju tijeka važnih događaja? Kissinger smatra da jesu pa u svojoj najnovijoj knjizi iznosi analize pojedinaca i vlastita iskustva, tvrdeći da lider, oboružan državničkom vještinom, katkad može odrediti tijek povijesti. Naravno, uz uvjet da je lider (bilo muškarac ili žena) okružen najkvalitetnijim savjetnicima. Treba li naglašavati da je takav vrhunski savjetnik, barem (i ne samo) po vlastitom mišljenju i Kissinger?!

Iako se nekadašnji predsjednik Dwight Eisenhower protivio da Kissinger postane savjetnik za državnu sigurnost predsjednika Richarda Nixona – uz tvrdnju da sveučilišni profesori nisu prikladni za donošenje odluka na najvišoj razini – ovaj je trijumfalno zamijenio Harvard za spomenutu funkciju. Stekao je povjerenje jednoga od najnesigurnijih i najsumnjičavijih „vlasnika“ Ovalnog ureda, pokazavši se majstorom birokratske politike. Iako Kissinger nije bio formalno pri vlasti još od 1977. savjetovao je praktički sve američke predsjednike, počevši od Nixona. Njegova su stajališta često

bila praćena podijeljenim mišljenjem, ali nikad nisu bila prešućivana.

U knjizi „Liderstvo“ ( „Leadership“ ) daje sažet prikaz života i vremena u kojem je djelovalo šest osoba koje je poznavao osobno. Od Konrada Adenauera (s kojim se susreo u samo nekoliko navrata) do Nixona s kojim se susretao svakodnevno sve dok predsjednik nije dao ostavku zbog afere Watergate. Čini se da je autor u svojoj knjizi najugodnijim i po temperamentu najsrodnijim sugovornikom smatrao Lee Kuan Yewa, nekadašnjeg čelnika Singapura. Divi se Leeovom uspjehu u pretvaranju malog otoka s nestalnom etničkom mješavinom stanovništva u snažno ekonomsko i financijsko središte, s impresivnim obrazovnim sustavom. Cijeni Leeovu spretnost koju je, primjerice, pokazao 1960-ih kada je Singapur dobio izraelsku vojnu pomoć, a izraelske stručnjake, smijući se, nazivao „Meksikancima“. Uvažavao je Adenauerova dostignuća kada je demokratsku Zapadnu Njemačku pretvorio u oslonac Europe i dragocjenog partnera NATO-a. Charles de Gaulle bio je u Kissingerovim očima nemilosrdan, proračunan i vrlo djelotvoran, vraćajući Francuskoj status snažne države nakon poraza u Drugom svjetskom ratu. Slične odlike Kissinger vidi i u Margaret Thatcher i njezinom odlučnom nastojanju da transformira britansko društvo u djelotvorniju državu i nedopuštanju Argentini da zadrži Falklandske otoke 1982. Na popisu cijenjenih državnika našao se i Anvar elSadat koji je donio hrabru odluku da se raziđe sa svojim arapskim saveznicima i sklopi mir s Izraelom.

Knjiga ističe i Kissingerova osobna dostignuća, izvlačenje SAD-a iz Vijetnama, otvaranje prema Kini i posredničku diplomaciju, koja je povremeno donosila makar i kratkotrajni mir na Srednjem istoku. Međutim, Kissinger uglavnom ne reagira u knjizi na optužbe da je bio sklon žrtvovati načela i ljude zbog državnih razloga. Osvrćući se na američko odbijanje da 1971. osudi brutalne pokušaje pakistanske vojne diktature da spriječi pokret za neovisnost područja koje je tad nazivano Istočni Pakistan. On obrazlaže da bi svaki pokušaj donio malo više od priopćenja američkog neodobravanja. Doslovno kaže: „To bi također bilo umanjilo američki utjecaj i zaprijetilo početnom otvaranju prema Kini – u čemu je Pakistan bio glavni posrednik.“ Za Kissingera dobri lideri izuzetno cijene prošlost i sposobni su zamisliti moguću budućnost. Neki su lideri proroci koji sadašnjost vide „manje iz perspektive mogućeg nego iz vizije imperativa.“ Drugi tip su državnici koji upravljaju promjenama, ali su konzervativni u starom smislu čuvanja onoga što čini srž njihova društva. Budući da Kissinger, Robespierrea

i Lenjina svrstava u prvu skupinu, a Metternicha i Franklina Delano Roosevelta u drugu, nije teško vidjeti na kojoj su strani njegove simpatije.

Kada je riječ o njegovoj domovini i njezinoj ulozi u svijetu Kissinger uvažava njezinu snagu i sposobnost da održi red i ravnotežu – što je visoko na njegovom popisu prioriteta – ali je krajnje nezadovoljan njezinom dosljednošću. Također ne vjeruje u ono što naziva američkim „osebujnim“ vjerovanjem da je univerzalni mir moguće ostvariti i priklanja se stajalištu – koje pripisuje Nixonu – da je mir „stanje kratke i fluidne ravnoteže među velikim silama….“ Završava u pesimističkom tonu. Ne zna se odakle potječe dobro i djelotvorno liderstvo. Demokratske elite su, kako se čini, odvojene od vlastitih društava i nesklone su preuzeti odgovornost za svjetske probleme. Upozorava da je globalni poredak uzdrman „raspadom cijelih regija“ i „zaoštravanjem antagonizma velikih sila s proturječnim pozivanjem na legitimitet“. U svakom slučaju vrijedno je čuti ono što govori vremešni državnik – čak i kad nismo u svemu suglasni s onim što je napisao.

broj 3-4 :: studeni 2022.

Požar u svjetskoj žitnici

U pravom trenutku pojavila se knjiga koja uz ostalo pokazuje kako je američka, ali i ruska te ukrajinska pšenica preoblikovala planet

Rusija i Ukrajina drže otprilike četvrtinu svjetske proizvodnje pšenice i 12 posto kalorija iz tog prehrambenog izvora. Poremećaji u proizvodnji i trgovini tim izvorom hrane već su itekako uočljivi,pa će nesamo siromašne nego i razvijene zemlje biti suočene s nestašicom kruha i nastavkom inflacije. Kako u upravo objavljenoj knjizi pod naslovom Oceani žita (Oceans of Grain: How American wheat remade the world) ukazuje Scott Reynolds Nelson, profesor na Sveučilištu Georgia, borba za kruh nije nova pojava. Podnaslov sugerira da je uz izum eksploziva koji je omogućio gradnju željeznice prema američkom Zapadu, omogućio SAD-u transport žitarica sa središnjeg područja do obale i odatle brodovima u Europu po završetku građanskoga rata. Bio je to oblik dampinške prodaje pšenice, što je pridonijelo rušenju ruskoga carstva, koje je prethodno hranilo Europljane zahvaljujući plodnom ukrajinskom tlu. Tu počinje knjiga Oceani žita, s detaljnim opisom „crne putanje“ što su je (prema ukrajinskoj legendi) oblikovali drevni ratnički trgovci, praočevi kozaka, zvani čumaki (turski naziv za „štap“ ili „koplje“). Ukrajinski folkloristi vjerovali su da su čumaki na tom plodnom

području sijali žito mnogo prije nego što su ga kontrolirala različita carstva. Ti su putnici teglili kola s kožom, olovom, robovima i žitom preko euroazijskih ravnica. Pritom su njihova kola stvarala „crne staze“, koje su se pokazale vrlo unosnima. Trgovina je stvarala carstva, a ne obrnuto. Nelson pripisuje to ostvarenje ruskom trgovcu i revolucionaru Aleksandru Israelu

Helphandu koji je odrastao u Odesi u drugoj polovici 19. stoljeća, svjedočeći 1873. agrarnoj krizi u kojoj su jeftina američka pšenica, politički nemiri u Rusiji, financijska kriza i rasprsnuće paneuropskog nekretninskog mjehura, zajedničkim djelovanjem prouzročili ekonomski „rikverc“ koji je uzdrmao kontinent.

Pšenica je glavna tema knjige i pokazuje: kako se i gdje uzgaja te kako je oblikovala tijek povijesti. Nelson opisuje kako su proizvodnja, skladištenje, transport i trgovina glavni činitelji u usponu i padu civilizacija od Rima do Bizanta, otomanskog carstva i carske Rusije, kao i ključni vektor u sukobima kao što je bio Prvi svjetski rat, kada je kontrola Bospora od strane sila osovine zaprijetila izvozu ruskog žita, zaoštravajući sukobe.

Najfascinantniji sukob opisan u knjizi jest onaj između Katarine Velike i članova američke Ustavotvorne skupštine. Obje su strane koristile dugove za kupovanje pšenice i za jačanje vlasti. Odesa je postala glavna luka kroz koju je žito distribuirano diljem Europe. SAD je to činio putem ekspanzije prema zapadnom dijelu zemlje, gdje je trebalo manje ljudskog rada nego za proizvodnju pamuka na jugu.

Građanski rat donio je dodatni napredak u proizvodnji i transportu žitarica, kao i jačanje Chicaga kao robne burze, uz sniženja troškova i rizika isporuka. Sve to, uz jačanje željeznice

i otkriće nitroglicerina, omogućilo je proširenje i produbljenje luka poput Antwerpena, kao i porast prodaje američke pšenice u Europi. Budućida je oceanska (pomorska) isporuka bila barem 30 puta jeftinija nego kopnena, uz pomoć konja, to je omogućilo brzi razvoj europskih priobalnih gradova, naglašava autor knjige. Tamo gdje su iskrcavane žitarice sada se proizvodio kruh i mnogi drugi artikli za potrebe novonastajućih gradova.

Sve to preoblikovalo je europsku klasnu strukturu. Seljaci su postali proizvođači i potrošači jeftinoga kruha – kao i buntovni nezadovoljnici ako bi ga nestalo. (Karl Marx pridavao je znatnu pozornost političkoj ekonomiji žitarica).

Promijenjena je narav ruta i opskrbnih lanaca. Prusi su hranili svoju vojsku žitaricama ne iz Njemačke, nego iz Illinoisa, dopremljenih preko Antwerpena. Ojačale su trgovačke kuće, njihovi vlasnici postali su neki od najbogatijih ljudi na planetu, a i danas su među vodećim upravljačima globalnom trgovinom.

Teško bi bilo zamisliti knjigu koja bi danas bila od takve važnosti. Posljednji put kada je svijet bio suočen s globalnom nestašicom hrane golemih razmjera u znatnoj je mjeri to bila posljedica podbačaja žetvi u Rusiji i Ukrajini, a rezultat je, uz ostalo, bilo tragično Arapsko proljeće. Mnogi znakovi sugeriraju da se sada priča ponavlja…

broj 3-4 :: studeni 2022.

Velika laž umotana u nostalgiju

Pobjeda ekstremne desnice s fašističkim obilježjima na nedavnim talijanskim parlamentarnim izborima izazvala je dramatična reagiranja diljem Europe, naravno i u Hrvatskoj. Neki ovdašnji politički promatrači strahuju da bi buduća talijanska premijerka Georgia Meloni mogla ostvariti teritorijalne prijetnje prema našoj državi i vratiti ono što je svojedobno Italiji bio poklonio Ante Pavelić, a vratio Josip Broz. Trezveniji komentatori drže da ne bi trebalo pridavati preveliku važnost predizbornoj retorici naših južnih susjeda (kao ni sličnim verbalnim ambicijama Viktora Orbana sa sjevera). Uostalom verbalna nostalgija s fašističkim obilježjem nije posve iščezla ni s hrvatskog prostora pa još uvijek se usred Zagreba na ponekom balkonu može vidjeti barjak izvješen svakog 10. travnja, što ne znači da takvi domaći barjaktari očekuju povratak NDH-a.

Kritičari neće olako zaboraviti podatak da je Georgia Maloni kao tinejdžerica bila pripadnica propalog neofašističkog pokreta (Movimente Sociale). Ipak, kako protumačiti činjenicu da je tako velik broj Talijana ukazao povjerenje stranci koja inspiraciju nalazi u ne baš slavnoj prošlosti. Fašistički režim vladao je Italijom od 1922. do 1943. i ostavio tragove koje nije lako izbrisati. O toj temi uvjerljivo svjedoči nedavno objavljena knjiga naslovljena Mussolini u mitu i sjećanjima (Mussolini in Myth and Memory, Oxford University Press). Autor Paul Corner, predavač

na Sveučilištu Sienna, u toj analitičkoj kronici nastoji pokazati da stvarno stanje u talijanskoj sadašnjosti i prošlosti nije tako jednostavno kao što površni promatrači pokušavaju prikazati.

Autor podsjeća kako je Silvio Berlusconi prije gotovo dva desetljeća, iznoseći stajališta mnogih sunarodnjaka, uvjeravao dvojicu britanskih novinara (od kojih je jedan bio donedavni britanski premijer Boris Johnson) da je Mussolini bio „benigna osoba“ te da „nije nikoga ubio“. To je teško uskladiti s podatkom o 3.000 žrtava što su ih pogubili njegovi crnokošuljaši, prije nego je prigrlio vlast, da ne spominjemo

stotine tisuća onih koji su zaglavili u divljačkoj fašističkoj invaziji Etiopije 1935. Toj mračnoj statistici svakako ne smiju izmaknuti niti podaci o krvoproliću Mussolinijevih sljedbenika u Dalmaciji i Istri tijekom (i prije) Drugoga svjetskog rata. Primjerice, nedavno je obilježena 80. godišnjica zločina nad Hrvatima u logoru na Molatu, gdje je od 28. lipnja 1942. do 8. rujna 1943. bilo internirano više od 20.000 domoljuba, žena, staraca i djece, koji su živjeli u krajnje nehumanim uvjetima, bez hrane i vode. Svakodnevno su na strijeljanje vozili u Zadar internirane osobe, te ih je smrtno stradalo oko tisuću. To je tek mali dio fašističkih pokolja na našoj obali.

Fašizam je stvorio državu u kojoj je dominirala vladavina crnokošuljaša, uz sustav rigorozne društvene kontrole, kakav je kasnije uspostavljen u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. Gotovo svaki aspekt individualne slobode ovisio je o odobrenju partijskog vrha. Fašistički oficiri odlučivali su o sudbini svakog pojedinca. Teško je prihvatljiva i poštapalica da je Mussolini učinio mnogo dobrih stvari, uz samo jednu pogrešku – povezavši se s Hitlerom. Mussolini je zaista učinio i neke dobre stvari (poput gotovo svakog vlastodršca koji se dugo održao na vlasti). Njegova je vlada reorganizirala, proširila i učvrstila talijanski rudimentarni socijalni sustav. Gradile su se ceste i stanovi. Ali kako ukazuje Corner u svojoj knjizi, i demokratske vlade u drugim državama u tom su razdoblju radile slične stvari, samo bolje i uspješnije. Npr. Francuska je istodobno izgradila dvostruko više kuća nego Italija.

Ostala fašistička ostvarenja uključujući i mnogo hvaljeno isušivanje močvara južno od Rima, bila su samo nastavak projekata započetih ranije. Što se tiče savezništva s Hitlerom, nije to bio trenutačni lapsus već vrlo dosljedno razrađeno savezništvo talijanskog fašizma i njemačkog nacizma.

Zašto su dakle tako izobličenima stajališta dobila široku podršku, ne samo u Italiji? I smiju li se ignorirati? Autor u knjizi navodi više objašnjenja. Jedno od njih je da se fašističko razdoblje još uvijek nerijetko promatra kroz leće režimske vrhunske propagandne mašinerije. Objašnjenje bi moglo biti, „argument manjeg zla“. Drugim riječima, nizanja strahota talijanskog fašizma u usporedbi s onima što su činili Hitler i Staljin. Ali Corner nudi čitateljima još jedno objašnjenje, koje je koliko prijeporno, toliko i intrigantno, a temelji se na uvjerenju mnogih Talijana da su oni u suštini „brava gente“ („dobri ljudi“). Tijekom 1970-ih poslijeratni mit da su oni bili naprosto žrtve fašizma počeo se pretvarati u novo pretjerano pojednostavljeno pravovjerje tj. da je bilo masovno prihvaćeno. Taj zaokret u shvaćanju, kako upozorava autor, imao je paradoksalan efekt. Dakle, „ako su Talijani „dobri ljudi“, i ako je režim imao masovnu podršku, tada logično fašizam ne bi mogao biti tako loš. Mala je vjerojatnost da će i takvo tumačenje osporavati nova premijerka Giorgia Meloni i njezina Talijanska braća. Čini se da ga ne osporavaju ni neki hrvatski promatrači, koji sebe proglašavaju vrhunskim arbitrima i kojima su mnogo bliža stajališta i učinak Benita Mussolinija nego Tita.

broj 3-4 :: studeni 2022.

I koji omalovažavaju ono što je u kratkotrajnom premijerskom mandatu pokušao učiniti Mario Draghi, jačajući i autoritet Italije u NATO-u i Europskoj uniji.

Neizvjesno je kako će se ponašati ekipa koju će predstaviti nova premijerka, ali ne bi trebalo smetnuti s uma da će joj jedan od oslonaca biti vječni Silvio Berlusconi koji već desetljećima paradira talijanskom političkom i ekonomskom scenom, tj. medijski tajkun koji je više od 12 puta pred sudom bio optužen za prevaru, lažno

računovodstvo i podmićivanje. Prije dva i pol desetljeća The Economist je njegove poslovne marifetluke na naslovnici sažeo u efektan i ciničan komentar, nazvavši ga – Burlesconi, što uvjerljivo odražava njegovo poslovanje. U svakom slučaju čovječanstvo može i dalje računati s desničarskim, ljevičarskim i svakojakim drugim ekstremizmom, od razbuktavanja rata protiv Ukrajinaca do vraćanja na scenu Donalda Trumpa, vjerojatnog povratnika u Bijelu kuću, s novopečenom talijanskom premijerkom i bez nje.

Okrutni vlastodršci

U knjizi Lažljivi diktatori izdavača Princeton University Press, Sergej Guriev i Daniel Treisman razmatraju moderne metode autokratskih zlouporaba vlasti.

Rusija nije izvršila invaziju na Ukrajinu. Ukrajina bombardira svoje gradove. Njezin predsjednik Židov, zapravo je nacist. Diktatori su uvijek izgovarali takve izmišljotine, tako najnovije kremaljske laži imaju presedane. Diktatori su često pribjegavali teroru pa ono što Vladimir Putin čini građanima Ukrajine nije novost. Ali promijenila se ravnoteža između laganja i ubijanja, tvrde autori nove fascinirajuće knjige. Za većinu modernih autokrata laganje je važnije.

U knjizi „Lažljivi diktatori“ Sergej Guriev, ruski ekonomist koji živi u izgnanstvu i Daniel Treisman, politički znanstvenik, opisuju kako je došlo do te promjene. Većim dijelom 20. stoljeća despoti su bili razmetljivo nasilni. Hitler, Staljin i Mao ubili su milijune osoba. Nešto blaži monstrumi kakav je bio kongoanski tiranin Mobutu Sese Seko, vješali su ministre svojih vlada na javnim mjestima. Cilj je bio zastrašiti ljude i učiniti ih pokornima. Autori razlikuju takve zastrašivačke diktatore

od diktatora koji iskrivljuju informacije. Potonji ubijaju manje ljudi, a poriču da su i to učinili. Takvi su danas češći. Među autokratima koji su se domogli vlasti 1960-ih otprilike četvrtina je ubila više od 100 disidenata na godinu. Među onima koji su došli na vlast u 21. stoljeću takvih je manje od 10%. Lažljivi diktatori smatraju sebe demokratima. Održavaju višestranačke izbore i rijetko tvrde da su osvojili više od 90% glasova, što je bila ustaljena praksa za nedemokratske silnike 1960-ih, 1970-ih i 1980-ih. Manje su izravno varali i prekrajali su izborna područja u vlastitu korist. Viktor Orban, jedan od vodećih mahera, u parlamentarnim izborima 2018. pretvorio je manje od polovice izbornih glasova za vlastitu stranku u dvije trećine. Praktički ga je nemoguće svrgnuti kao što su potvrdili i nedavni izbori u Mađarskoj.

Nesmiljena zastrašivanja

Propaganda zastrašivačkih diktatora bila je primitivna i nesmiljena. Staljinove liste bile su postavljene na 38 planinskih vrhova u središnjoj Aziji. Bilo je proizvedeno toliko značaka s Maovim likom da je nedostajalo aluminija zrakoplovnoj industriji. Nerijetko je bilo potpuno apsurdnih postupaka. Mussolini i Kim Jong Il navodno su mogli izazvati kišu ili se teleportirati. Takvi apsurdi i sami su bili oružje, pokazujući „sposobnost režima da prisili ljude da ponavljaju besmislice.“

Lažljivi diktatori vole projicirati sliku vlastite svemoći. Nursultan Nazarbajev običavao je obratiti se Kozacima iza hrpe papira, obećavajući im bolje

materijalne prilike i kritizirajući svoje ministre zato što ne služe bolje javnosti. Lažljivi diktatori rijetko imaju suvislu ideologiju i služe se humorom kako bi sebe prikazali kao plemenite osobe, a protivnike kao nevaljalce.

Cenzura pod vlašću zastrašujućih diktatora bila je potpuna. Kada je neki nepoželjan članak dospio u poljoprivredne novine u Sovjetskom savezu, „cenzori su krenuli u hajku kako bi se domogli svakog prodanog primjerka uključujući 50 komada koji su poslužili kao zamjena za zidne tapete i 12 iskorištenih kao toaletni papir.“ Nasuprot tomu lažljivi diktatori nastojali su da nekoliko primjeraka nepoželjnih intelektualnih disidentskih tiskovina s niskom nakladom preživi, kao tobožnji dokaz da uvažavaju slobodu govora. Istodobno, nepristranim medijima se

broj 3-4 :: studeni 2022.

onemogućuje djelovanje nametanjem nezakonitih poreza kako bi ih kupili predsjednikovi prijatelji. Kritičare onemogućuju parnicama zbog klevete ili ih globe zbog širenja „lažnih vijesti.“ Bivši ekvadorski predsjednik Raffael Correa isforsirao je da se s weba uklone dokumentarci, optužujući da se koristi njegova fotografija bez odobrenja. Autoritativni lideri koji manipuliraju umjesto da cenzuriraju medije često su popularniji nego demokratski koji se autentično suočavaju sa slobodnim tiskom. Cilj je lažljivoga diktatora da prikaže kako tobože dopušta političku konkurenciju, a zapravo je onemogućuje u praksi. Umjesto da kriminalizira neslaganje s vlašću, on konkurente otpravlja u zatvor zbog nepolitičkoga kriminala u obliku prevare ili silovanja koji nisu počinili. Kadšto ih dadu zatvoriti na kraće vrijeme, pa ne postaju mučenici, ali učestalo kako ne bi mogli djelovati kontinuirano. Umjesto da zabrani oporbene političke stranke, takav nasilnik uvlači ih u birokratske igre, parnice, stečajeve i globe. Neiscrpne su metode zagorčavanja života disidentima, od pritiska korištenjem vojske do kompromitirajućih lažnih tekstova na internetu.

Prividni optimizam

U neku ruku argumenti autora knjige su i optimistični. Politička ubojstva su u padu, zahvaljujući snažnijem pritisku javnosti. Ljudi su obrazovaniji i očekuju

odgovornije ponašanje vlasti. Kao što kaže bivši singapurski lider Lee Kuan Yew: „Naprosto je nemoguće tražiti od visoko obrazovane radne snage da prestane misliti nakon što ode iz tvornice.“ Zato se lažljivi diktatori toliko trude da bi u javnosti kotirali kao demokrati. Guriev i Treisman sugeriraju politiku „suparničkog angažmana.“ Slobodni svijet morao bi brže prepoznavati znakove koji ukazuju da lideri prisvajaju moć koja im ne pripada ili da zanemaruju i podcjenjuju institucije. Nužno je provoditi demokratizaciju u diktatorskim sustavima jer ekonomski i društveni napredak može pojačati zahtjeve za slobodom.

Nažalost, arsenal prijevara vrlo je djelotvoran u održavanju na vlasti zloćudnih lidera, što je možda objašnjenje zašto je demokracija u uzmaku u proteklih desetak godina. Kada se takvi lideri dugo održe na vlasti često postanu nasilniji. Putin je možda manje brutalan od Staljina, ali u trećem desetljeću vladavine prelazi s „riječi na nedjela“, tj. od varanja na strah. Xi Jinping koji također ne pokazuje znakove odlaska u mirovinu, pretvorio je Kinu u zemlju gdje vlast motri na ponašanje građana. To je aspekt represije u 21. stoljeću koji u ovoj inače izvrsnoj knjizi nije adekvatno istražen. U mnogim zemljama ljudi ne vjeruju svojim vladarima niti se od njih skrivaju.

Cijeli sadržaj ove publikacije može se vidjeti na: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2022 1-2-2022: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2022 3-4-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2021 1-2-2021: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2021 3-4-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2020 1-2-2020: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2020 3-4-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2019 1-2-2019: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2-2019 3-4-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-4-2018 2-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_2_2018 1-2018: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive_1_2018 3-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2017 2-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2017 1-2017: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2017 4-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2016 3-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2016 2-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2016 1-2016: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2016 4-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-4-2015 3-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-3-2015 2-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-2-2015 1-2015: http://issuu.com/st-1-2015-online/docs/perspektive-1-2015