Odabrane teme iz didaktike 8.2.2.Ocjena Koncept ocjene se može shvatiti kao brojčano vrednovanje odnosno kategoriziranje i razvrstavanje kvalitete znanja te pretvaranje te kvalitete u brojčane vrijednosti. Ocjena je zapravo dogovorena oznaka za određenu kvalitetu znanja. S druge strane ocjena je shvaćena kao nagrada za učenikov rad. Primjerice visoke ocjene nagrada su za kvalitetan rad i zadovoljavaju učenikovu potrebu za afirmacijom, postignućem i moći. Ocjenjivanje znanja se najčešće postiže stupnjevitom skalom bojeva koja u hrvatskom sustavu ocjenjivanja predstavlja skalu od pet stupnjeva pri čemu stupanj (1) ukrašavamo pridjevom nedovoljan, (2) dovoljan, (3) dobar, (4) vrlo dobar, (5) odličan. Opisni pridjevi uz te brojke prema (Matijević, 2004.) „ govore o tome kakvo se znanje uz tu ocjenu očekuje“. Ukoliko se uzme pridjev uz ocjenu (2) dovoljan, to bi značilo da bi učenikovo znanje i sposobnosti koje označavamo tom ocjenom trebali biti dovoljni za daljnje napredovanje odnosno za daljnji stupnjevit intelektualni uspon. No pitanje koje se uz ocjenu nameće jest kako ostvariti i realizirati to znanje to jest kako bi se (Matijević, 2004.) izrazio „kako dimenzionirati, kako konkretizirati to znanje za ocjenu (2)“? Tu nastaje ozbiljan problem! Govori se da pridjev uz ocjenu naznačava očekivanje, i to u najboljem slučaju očekivanje učenikovog znanja. Dakle ocjena (2) označava neku prolaznost i to je sasvim u redu, ali kako vidjeti konkretizaciju te ocjene kada je ona data na temelju znanja koje je prestalo postojati nakon što je ocjena zapisana u dnevnike. Dijete bi u osnovnoj školi uz znanja trebalo steći određene sposobnosti i kvalitete ličnosti, a ocjena ne može pokriti i tu dimenziju djetetove vrijednosti. Sam (Gusić i sur., 2003.) navode kako „mjere i skale nisu strogo znanstveno utemeljene, već su dogovoreni način izražavanja uspjeha učenika “. Sukladno s tim ocjene nisu dovoljno realni pokazatelji učenikove sposobnosti zbog svoje relativnosti, jer ocjene su podložne različitim uvjetima u kojima nastaju, ali i o subjektivnim osobinama ocjenjivača. Nije samo problem opisnih pridjeva koji stoje uz ocjene, nego je i problem u postotnom udjelu ocjene koja se daje učeniku. Primjerice zaključna ocjena na kraju školske godine primjerice, dobiva se zbrajanjem svih ocjena iz svakog pojedinog predmeta, stvarajući pritom sumu ocjena i nakog toga se ta suma podijeli s brojem odslušanih odnosno položenih predmeta. Što se time dobiva? Dobiva se decimala odnosno omjer koji može izgledati kao „4.5“ i „5.0“ primjerice.
-144-
