121
MIHOVILA WALNER ŽUTA RUŽA
U malo istarsko mjesto Kringa stigla sam u rano prijepodne s namjerom da se daleko od grada odmorim u tišini luksuznog seoskog imanja. Čekajući ručak, ispružila sam se u udobnoj ležaljci pokraj bazena. Voda je bila bistra i plava, zbor cvrčaka diskretno je pjevao, a mirisno stablo lipe pružalo mi je spasonosan hlad. Ljubazni mi je domaćin dao knjižicu o lokalnom vampiru Juri Grandu koji je u legendu ušao kao prvi zabilježeni europski vampir, a o kojemu do tada nisam ništa čula.. Ne vjerujem ni u kakve nadnaravne sile, tako ni u vampire, pa sam knjižicu nezainteresirano listala. Ne znam kako sam usnula. Vjerojatno su umor i sunce učinili svoje. Nalazila sam se na istom mjestu, samo se boja neba naglo promijenila i ja sam znala da me je kotač vremena otpuhnuo šestotinjak godina unatrag. Preda mnom je stajao čovjek koji me pozorno promatrao. Bio je neobično odjeven, pogotovo za ovo ljetno doba. Odijelo od crnog samta dobro mu je pristajalo. Bijeli, čipkasti ovratnik je ogromnim crvenim rubinom zatvarao vrat. Uzano lice blijede puti, tanke, beskrvne usne i crne grozničave oči odavale su nekoga tko pati od anemije. Ljubazno sam ga pozdravila iako mi ovaj susret nije bio drag. Željela sam da se odnekud pojavi domaćin, ali sam znala da domaćina u ovom vremenu nema. Nema ga još ni u zapisu budućeg vremena. Zapela sam u ovom djeliću davne povijesti sa, sada mi je bilo jasno, lokalnim, strašnim, nemilosrdnim Jurom Grandom.
