124 DRAGAN MITIĆ SUSRET JEDNOG JUTRA
Ne, nije mogla sakriti svoj plač. Gotovo neprirodno, trčala je presavijena i stalno gledala u pločnik delimično očišćen od snega. Samo da ne bi posrnula jer bi tada sigurno pokazala svoje lice i svi bi odmah vidjeli. Da, da stalno plače, da suze nekontrolirano dolaze i odlaze. Odakle? Nije joj bilo jasno, jer je posljednju čašu popila sinoć. Posljednja čaša. Da, i ona je tako mislila, ali na kraju ju je bolna mučnina, negdje pod prsima ili tko zna gdje u utrobi, prisilila da sve to povrati. Mislim da je boja povraćanja, neopisivo čudan smrad, pa čak i neko nestvarno živo pjenjenje, dovoljno slikovito govorilo o količini i raznolikosti svih vrsta otrova koji su se tu miješali. Trebalo je biti dovoljno, ali nije. Zato sada mora što prije stići do te obale, te rijeke. Oh, samo da nije smrznuta ... U glavi više nije bilo mjesta za bilo koju drugu misao. Čim je napustila svoju ulicu, vidjela je obrise mosta ... Da, to joj je sada jedina meta. A tamo, na toj cesti, za koju ne bismo mogli reći da je uska, tako se iznenada i tako blizu, postavio on, tik do nje.Zapravo, nije se postavio, već joj se namjerno približio i udario je ramenom. Pogodio, pa ni to nije baš dobar izraz, ali nekako je zakačio, lagano odgurnuo. Nije se mogla ljutiti, jer je bilo prilično nježno. Kaput mu je bio izrađen od vrlo finog i nevjerojatno mekog materijala, a vjerojatno da mu je i rame bilo neobično mekano jer je ništa nije boljelo. Pričekaj malo! Je li joj čak bilo ugodno? Možda jedina lijepa stvar u posljednje vrijeme? Ne, ne, bila je bijesna, prilično bijesna, jer joj je zbog tog "udarca" pala kapa i zbog toga se morala sagnuti. Spretno je sakrila suze, ali nije bila sigurna je li
