144
SPOMENKA KREBS MOJ DJEČAK Pitao si me što slušam i koga čitam, što želim i koga sanjam, gdje je izvor moje duše i o čemu sniva ta čudom satkana čudnica. Pitao si me volim li tebe, sanjam li o tebi večerima kad majka ugasi svjetlo i moli Boga za zdravlje i sreću. Pitao si me, kako to da pišem tako malena i što to uopće pišem. Pitao si kako to da oba moja djeda imaju konje pa mi možemo jahati, a ti ne možeš, zašto volim gledati zvijezde kad padaju i zašto me majka ne pusti s tobom uvečer izaći do rijeke i zašto izigrava strogost, ta ne bi ti meni ništa učinio loše. Sjeti se da sam ti govorila: „Ne pravi se veliki momak“, kao onda kada smo skakali s jednog drveta na drugo (kao Tarzan i Jane) pa si pao i udario se toliko jako, a ja sam ti brisala suze haljinicom moje lutkice pa si mi rekao da i odrasli plaču kad zaboli. Sjeti se kako si se pokušao zakvačiti na tramvaj pa si pao odmah kad je tramvaj krenuo. I tada sam ti brisala krv s koljena, a ti si bio hrabar, stvarno si bio hrabar. Ali tada nisi plakao, a željela sam da plačeš da te mogu tješiti onako naivno i dječje iskreno. Pitao si me, jesmo li i mi krali sapune iz kuće i nosili ih Ciganima na rijeku i jesmo li išli na stari vrtuljak, jesmo li brisali sa satova fizike... Uvijek sam ti se smijala jer nisi prestajao pitati. Pitao si me. Sve si me pitao, a ja sam negdje između pitanja počela voljeti. Krijući sam se igrala lutkicama, kradom češljala kosu i to samo naprijed jer sam mislila da me nitko ne gleda odzada (pa ne gledam se ni ja odzada). Ukrala sam jednom maminu šminku pa onda sestrinu majicu bježeći od kuće do kina, samo tebe tu da sretnem i s tobom da budem. Sestra je sutradan vrištala lupajući nogama o pod, plakala je jer joj je tobože upropaštena najbolja majica. Nije me mnogo dojmila
