240
ANOTONIJA ŽELKA KAHLIK MINORE
Ljeto koje se, zasigurno, neće ponoviti. Sunčan dan. More se blago ljuljuška i poziva. Uživam prepuštajući se blagodati odmora i razmišljam o tome kako moram maksimalno iskoristiti svaki od ovih nekoliko preostalih dana, prije povratka na sjever. Jedno dijete maše baki, držeći školjku u ruci. Lijepa je. Izronilo je još jednu. Pomislim: „I ja bih mogla, onako za uspomenu.“ Ali za to mi je potrebna maska pa je pođem pokupiti s plaže. Kao svaki iskusni ronilac najprije pljunem u nju, isperem je morem, stavim je na oči pa zategnem gumu oko glave. Zagnjurim glavu pod morsku površinu i ... stvarno! Na dnu, nedaleko od žala, ugledam bljeskanje. Prvi pokušaj zarona, bez uspjeha. Uporna kakva već jesam i nesklona odustajanju, odmaknem se od podsmješljivih pogleda. A onda se dogodilo. Kao da me netko povukao, ronila sam i čudila se što dišem. Letim, voda me ne dodiruje, iako čitavo tijelo osjeća strujanje. Tad sam je ugledala. Ni djevojka, ni djevojčica, smiješila se i pokušavala me dodirnuti. Kao da nas je dijelila nevidljiva pregrada. Brzo bi povukla ruku koja mi, istina, nije izgledala kao ruka, već više kao prazan rukav koji leprša. Prste nisam vidjela. Oči su joj bile sitne i naizgled udubljene, ali kad bi me pogledala, odjednom bi se otvorile i ispupčile, velike i plave kao more. Sad sam polagano tonula, ali nisam se bojala, što me silno začudilo. Konačno ... dno. Ne, nije to bilo dno mora. Izgledalo je kao manja uzvisina na kopnu. Prikaza mi je nešto govorila, ali ne riječima. Ipak, sve sam razumjela. Ta mala uzvisina otvorila se kao cvijet. Stranice su
