315
LEAN RADIĆ TERMINAL
„Kćeri, ne napuštaj Terminal. Vani živi smrt“, riječi su koje je otac Nikiti zarana usadio u memoriju. Skladna, ali ipak kontradikcija, apsurdno se provlači kroz teorem beskonačnih sjena. Svaka naučena lekcija stvara jedinstven centar spoznaje otkrivajući, barem djelomično, tajnu o nepoznatom. Ovdje govorimo o svijetu koji, naime, paralelno postoji skriven od svakog posthumnog vremena. Čovječanstvo nije sposobno objasniti bezdan u čahuri hermetički zatvorenog medija. Za drevnu slavu spremno je ugasiti nedirnutu zvijezdu u grotlu tame. Ovo četvrto oko ne primjećuje razlivene boje u zakonu ljudskoga razmišljanja, alegorijski karakter razlikuje se od naravi zbiljskoga naslijeđa; nitko ne obraća pažnju na unutarnji monolog iako je on prisutan u svakom čovjeku još od njegova začeća. Zahvaljujući racionalnosti koju posjedujemo, možemo se oduprijeti svakom utjecaju masovne hipnoze, ali joj ipak podliježemo iako veliku ulogu u svemu igraju evolucija i mjesto našega boravišta. Teško je kemoterapijom pobijediti metastazu bitka, ako oslobodimo um, mračne misli napuštaju prostor te bivamo sposobni promatrati i uspoređivati.
Nikita je bila petnaestogodišnja djevojčica zarobljena u duši žene. Njezina životna predodžba nije se podudarala s koncepcijom postojanja neshvatljivih joj vršnjakinja. U slobodno vrijeme šetala je jednoličnim blokovima grada, okruženim sivim, monumentalnim zgradama. Sanjala je o tome da postane
